Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Dok mediji kreću u potragu za novim umjetno stvorenim skandalom, prašinu koja se podigla oko Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku polako je prekrio novi sloj snijega. Podsjetimo, dosadašnja ravnateljica Jasminka Mesarić na ovu je dužnost stupila u studenom 2016. godine nakon impresivnog staža na čelu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, a s diplomom iz organizacije kazališnih i scenskih aktivnosti. Tijekom jednoipolgodišnjeg mandata u MLU Jasminka je Mesarić napravila dobar posao; organizirala je likovne radionice za djecu, pokrenula je kontinuitet stručnog vodstva kroz izložbe, nastavila je suradnju s nezavisnom udrugom M-art, započela je obnovu podrumskih prostorija s ciljem stvaranja umjetničkog kluba, a okončala je i projektnu fazu obnove i dogradnje galerijskog prostora koja bi se velikim dijelom trebala financirati iz sredstava europskih fondova.

No ravnateljsko mjesto obično se ne dobiva na temelju kvalitetnog programa ili određene vizije, već putem stranačke “preporuke” koja ima prioritet nad prethodno spomenutim uvjetom raspisanog natječaja. Sukladno tome, otkaz slijedi jednakom akvizicijom. Mesarićkin su “otpust” odlučili prikazati kao kaznu za financijske propuste (koji nisu jasno utvrđeni, ali članovi Muzejskog vijeća uvjereni su kako će ih revizija poslovanja zasigurno otkriti!) kao i odgovornost za neukusne i provokativne izloške koji su pronašli svoje mjesto na zidovima MLU-a tijekom prosinačke izložbe, a koji prikazuju vaginu ili umjetnicu koja jede fekalije. I tu se cirkus zakotrljao…

Siva eminencija koja je plasirala priču o “skandaloznoj fotografiji” Pičkin dim vrlo je mudro (i iskusno) zaigrala na kartu umjetničkih sloboda i cenzure kako bi zamaglila priču o klasičnoj političkoj smjeni te kako bi preusmjerila okular medijske znatiželje i javne rasprave u sasvim suprotnom pravcu. Znalački smišljen spin savršeno je upalio jer su se umjetničke udruge, slobodni umjetnici, kulturnjaci i ini slobodoumnici uhvatili u vrzino kolo i zaigrali igru kakvu su im političari namijenili.

Zapravo, što su drugo i mogli? Pitanje cenzure i autocenzure staro je koliko i svijet i uvijek je bilo predmetom spora i polemika; njegova aktualnost očigledno u ovom anemičnom društvo i dalje ne zastarijeva. No da su se umjetničke snage i oglušile na spomenute optužbe svjesne opasnosti kojima im taj mamac prijeti, i same bi bile prozvane zbog inertnosti, a u pitanje bi došao njihov integritet i stvaralačka načela. Podignutih prstiju i povišenih tonova bilo bi još više, a “skandal” bi vjerojatno trajao znatno duže od ovoga. U svakom slučaju, to je no-win pozicija – reagirali kulturnjaci ili ne, političarima bilo koji ishod ide na ruku jer se u oba slučaja središte pravoga problema premješta u one vode u kojima je uvijek uzburkano, ali u kojima njihova pozicija nijednom nije dovedena u pitanje. Tako nema ni političke ni društvene odgovornosti jer je to pojam koji je u ovoj državi izumro prije mnogo, mnogo godina.

Pravi problem u priči o smjeni ravnateljice Jasminke Mesarić, dakle, s umjetnošću nema ama baš nikakve veze. On, jednako tako, nije ni tipični osječki ni slavonski problem, već je riječ o hrvatskom obrascu u kojemu politikantstvo svoje pipke pruža u bilo koji prostor u kojemu se okreće barem i minorna para. U kulturnim vijećima sjede stranački egzekutori – nestručni, ali pouzdani u svom svetom političkom poslanju – i određuju tko će i kako voditi umjetničke organizacije, koga će ugošćavati, koje će projekte realizirati i tko će u svemu tome omastiti brk. Jedini je interes bio i uvijek će biti profit koji ne poznaje sentimentalnost, stručnost, a kamoli umjetničku viziju.

U osječkom slučaju para je postala višecifrena zahvaljujući projektu obnove i dogradnje zgrade MLU-a, a kontrolu nad tim nulama vlast jednostavno ne želi prepustiti bilo kome. Da, u tom grmu leži zec, a ne u “skandaloznim” fotografijama ili umjetničkim slobodama; riječ je o sintagmama koje su vladajućim strukturama zanimljive koliko i natjecanje u bridžu ili rasprodaja vrtnih patuljaka. Osim toga, umjetničke su slobode s domicilnim nacionalnim predznakom već više od desetljeća rezignirani entitet koji se poigrava tek s vlastitim očajem i osjećajem nemoći, nužan tek u ovakvim cirkuskim akrobacijama.

Osječki “slučaj” pokrenuo je određene formacije na interes koji je trajao tek tjedan dana; mediji su tražili prigodne sugovornike, umjetnici su reagirali izjavama i organiziranjem izložbe Pičkin dim u Esseker centru, intelektualci i oni koji se vole takvima smatrati raspredali su o slobodi govora i umjetničkog djelovanja. Tijekom tog vremena političari su planirali novu intervenciju kojom će svoje očnjake zarinuti duboko u neko svježe prihodovno tkivo; kratkoročnu akciju s povoljnim izgledima.

Ovakvi i slični scenariji događat će se i dalje, u to nema sumnje. Naime, riječ je o oprobanom receptu koji se odvija godinama i to vrlo uspješno. Lažni građanski moral savršeno je kompatibilan religijskoj hipersenzibilnosti, a kada ih netko ujedini u “glasu vapijućeg”, reakcija ne izostaje. Umjetnici i kulturnjaci jednostavno nisu energetsko polje koje može izboriti vlastitu autonomiju u okvirima bilo koje organizacije jer su pristali na jaram politike koja ju financira. Dok god predstavnici struke popunjavaju praznine u popisu članova odbora, vijeća i sličnih tijela do većih promjena neće doći. Dok god se ti isti sklanjaju u stranu ili oportunistički čuvaju svoja “radna mjesta” igru će voditi političari koji odlično poznaju pravila igre jer su ih sami stvorili.

Tako je i osječki “slučaj”, u kojemu nije ni bilo prave vatre, ugasio svoj dim, potrošio par oštrih tonova i okrenuo se novoj “zabavi” prema kojoj su u ovoj zemlji besparice i jada i dalje najveći problemi oni roda, broja i padeža.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kemija u umjetničkoj grafici ima široku primjenu od samih početaka grafičkog medija. U ovom predavanju izv. prof. Mario Čaušić (UAOS), akademski slikar-grafičar, pojašnjava i prezentira pojedine kemijske procese u tehnici dubokog tiska te neke specifičnosti koje on koristi u svom radu. 

Posjetitelje predavanja očekuje i zanimljiv film, također rad ovog umjetnika, praćen interpretacijom pojedinih faza nastajanja jednog grafičkog lista – od pripreme matrice do otiskivanja grafike, uz korištenje alternativnih kemijskih postupaka.

Cilj predavanja je upoznati širu publiku s ljepotom i tajnama ovog medija, te razotkriti neke zanimljive nepoznanice vezane uz grafičko stvaralaštvo. Za kraj predavanja predviđena je demonstracija otiskivanja jednog grafičkog otiska.

Izložba okuplja odabrane radove studenata Odsjeka za likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku realizirane u sklopu kolegija fotografije pod mentorstvom profesora Vladimira Freliha, od njegova pokretanja prije deset godina do danas.

“Zajednički predani rad studenata i profesora tijekom ovih deset godina pridonio stvaranju platforme za poticanje umjetničke djelatnosti novih naraštaja Umjetničke akademije koji traže prikladne medije za svoje umjetničko stvaranje. Osebujnost svakog rada u ovom katalogu pokazuje promišljanje studenata o mediju fotografije kao provokativnom poticaju za afirmiranje njihovih ideja koje zaslužuju biti pokazane pod okriljem Akademije”, stoji u tekstu prof. dr. sc. Helene Sablić Tomić, dekanice Umjetničke akademije u Osijeku.

U četvrtak, 7. prosinca posjetitelji će moći prisustvovati razgovoru s umjetnicima.

Izložba je otvorena do 8. prosinca, a detaljne informacije dostupne su na službenoj stranici Muzeja likovnih umjetnosti.

Reljefi monumentalnih dimenzija izvode se kosilicama i trimerima na travnjacima i zelenim površinama gradskih parkova koje su pomno izabrane i omeđene i prepuštene da na njima trava naraste. Radovi brzo poprimaju monumentalne razmjere i nude dva osnovna načina isčitavanja: sagledavanje iz ptičje perspektive pomoću ljestvi, krana, neke letjelice ili ishodavanje pri kojem posjetitelj korak po korak postaje aktivni dio slike i cjeline koju spoznaje.

Pri iznimno niskom vodostaju rijeke Drave što se često događa krajem ljeta pojavljuju se duž lijeve obale veliki pješčani sprudovi, po čemu je Osijek i dobio ime. Oni pružaju nesvakidašnju mogućnost za suvremeni umjetnički izričaj – “sand panting” ili crtanje po pijesku. Grabljama i lopatama izrađuju se najrazličitiji oblici te fotografiraju iz zraka, a skulpture se grade u domeni  visokog reljefa kao svojevrsna scenografija za radoznale šetače i kupače. 

Raznobojno lišće svih vrsta i oblika opada sa krošnji drveća, vjetar ga raznosi i po tlu rasprostire. Nastaju veliki šareni tepisi, koji šuškaju pod nogama i zovu na pohođenje. Grabljanje – ta uobičajena, jednostavna, repetitivna radnja može biti i tehnika s kojom se postiže sklad tijela i duha poput zen majstora japanskih vrtova i razigrano oblikuju crteži slaveći trenutak ritma i boja jeseni.

Mekoća i čvrstoća snijega pružaju mogućnost brzog rada i oblikovanja skulptura velikih dimenzija – što je jedinstveni kiparski užitak, a svjetlucavost i luminiscencija vizualno obogaćuju formu i ističu volumen. Posebnost je također što se radovi ne moraju pospremati i prevoziti  nego se jednostavno otope kad vrijeme zatopli . Voda koja otiče oplemenjena spretnim rukama i srcima napaja livade i polja i tako se nastavlja ciklus i otvara mogućnost opet novih kreacija. 

Predstavljanje projekta će biti održano u ponedjeljak 3. studenog u 12 sati, u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku.