U studenome 2010. Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu prvi je puta domaćoj publici predstavio bečkog umjetnika Marka Lulića postavljajući njegov tekstualni rad na Medijsku fasadu zgrade muzeja. Muzej revolucije – istodobno i naslov rada i sadržaj izloženog teksta, postao je svojevrstan lajtmotiv Lulićevog djelovanja u kojemu reference na kulturnu, političku i društvenu prošlost konfrontira sa suvremenim interpretacijama.

Za svojih boravaka u Beogradu, Lulić se upoznao sa započetim i nikada dovršenim projektom Vjenceslava Richtera iz 1961. za istoimenu instituciju i to će mu postati trajnom inspiracijom. Koristeći se strategijom skvotiranja prostora, umjetnik otpočinje stvarati niz “pandana” ovom muzeju čije je postojanje relativizirano u prostorno-vremenskom i značenjskom smislu. Stavljajući na pojedine građevine tekstualne instalacije jednostavnog natpisa ‘MUZEJ REVOLUCIJE’ i računajući da će se konotacije sintagme ili pak odvojenih pojmova ‘muzej’ i ‘revolucija’ razlikovati u generacijskom, prostornom, ideološkom pogledu, dekontekstualizira postojeći objekt pridajući mu novo značenje podložno individualnim interpretacijama ovisno o suvremenom socio-kulturnom i geopolitičkom kontekstu.

Prvi takav rad – MUSEUM OF REVOLUTION – realizirao je u Beču na novom, još nedovršenom muzeju Belvedere, gdje je natpisom, koji dimenzijama, pozicijom i dizajnom metalnih slova priziva reklamni karakter, zasigurno izazvao konfuziju među prolaznicima kojima je koncept muzeja revolucije, nekada karakterističnog za bivše zemlje socijalističkog sistema, bio i ostao manje ili više nepoznat. Autor je stoga u bečkom projektu “prenamjene” prostora namjerno upotrijebio engleski jezik kao globalno razumljiv s čime dodatno upućuje na popartističku komponentu kojom, u usporedbi sa prije spomenutim sredinama, dodatno relativizira značenje teksta i njegov učinak. Ova intervencija pruža mnogo širi prostor za čitanje ovoga rada koji može, između ostaloga, asocirati i na niz pokreta šezdesetih godina vezanih za Ameriku. U Zagrebu je, s druge strane, autor “preimenovao” Muzej suvremene umjetnosti izloživši tekstualni natpis na materinjem jeziku MUZEJ REVOLUCIJE na Medijskoj fasadi, kurioziteta radi, svega nekoliko dana prije 29. studenog na koji se nekoć obilježavao Dan Republike. Ovaj rad poradi svojih svjetlosnih i pokretnih efekata funkcionira u gotovo ironijskom međuprostoru karaktera reklamnog spektakla i ideje realnog muzeja revolucije u kontekstu domaće sredine. Time autor premješta svoj koncept imaginarnog muzeja revolucije iz konteksta nedovršenog objekta što zjapi prazan u kontekst dovršenog muzeja, aludirajući i dalje na stalne mogućnosti promjena u okvirima već realiziranog postava. Lulićev idući muzej revolucije – MUSEO DELLA RIVOLUZIONE – markirat će art deco zgradu u Bariju, predviđenu za, još uvijek neizvjesnu, prenamjenu u muzej suvremene umjetnosti.

Prema riječima samog autora pojam muzeja revolucije moguće je shvatiti i kao određeni okvir za njegov cjelokupan opus u domeni karakterističnih tema spomenika, arhitekture, ambijenata, odnosno širega pojma prostora kao povijesne činjenice, kulturnog ili psihološkog poligona podložnog različitim kulturološkim i sociološkim čitanjima, apostrofiranih najčešće interesom za nasljeđe modernizma Zapadne i Istočne Europe. U tom je smislu za našu sredinu zanimljiv rad Modernity in Yu, kojim autor opet izaziva različite mogućnosti interpretacije u rasponu od specifičnog čitanja u okviru sredine u kojoj je rad izložen, bio to New York, Beč ili Beograd, preko samog naziva u kojemu ‘Yu’ može asocirat na ‘broken english’ Y(o)u do prezentiranog rada koji uključuje zbirku remake modela modernističkih partizanskih spomenika bivše Jugoslavije koji su u to postratno doba bili potpuno kompatibilni s estetikom moderne skulpture zapada. Procesom aproprijacije spomenika, a potom njegove demonumentalizacije smanjivanjem dimenzija te deideologizacije ogoljavanjem i redukcijom njihovih atributa do čiste apstraktne forme, bojanjem u žarke, artificijelne boje te njihovom izradom u jeftinim industrijskim materijalima, autor stvara novi ljubopitljivi i estetski privlačan karakter koji može asocirati na suvenir s putovanja.

Museo della rivoluzione, Bari, Italija

Ono što Lulića zanima jesu forma i estetika modernističkih spomenika u relaciji s političkom okolinom tada nedemokratske Jugoslavije koja je omogućila njihovu izradu, što u to vrijeme svakako ne bi bilo moguće bez državnog i ideološkog projekta približavanja Jugoslavije zapadu, koji se također odražavao u potenciranju podržavanja zapadnjačkih manira u kulturnom i umjetničkom smislu, čija obnova proizlazi iz Titovog konflikta sa Staljinom te njegovih separatističkih ideja u kontekstu tadašnje politike Istočnoga bloka. No, kako sam kaže, iz aspekta države u kojoj se rodio, školovao i u kojoj radi, provenijencija njegovih radova ima manje veze sa Džamonjom, Bakićem, nego li sa Mikeom Kellyjem, Martinom Kipenbergerom i drugima koji su autoru predstavljali uzore u njegovom radu. S političkom i kulturnom situacijom prostora ex-Yu upoznavao se relativno kasno, uglavnom posredstvom fotografija i filmova, stoga za njegov rad, koliko god pojedini dio tretirao političku i umjetničku povijest ove regije, nije moguće reći da se isključivo bavi politikom i ideologijom ovog teritorija ili da je isključivo za njega vezan, već da se iz perspektive fasciniranog umjetnika “stranca” bavi površinskim, odnosno formalno-estetskim modelima na razmeđi blokovske podijele Istoka i Zapada. U usporedbi s drugim umjetnicima, među kojima mu rad često povezuju s radom riječkoga umjetnika Davida Maljkovića, čiji su korijeni u ovoj umjetničkoj sredini, postaje evidentno da su njihovi pojmovi estetike i estetskih rješenja u kojima se bave temama prošlosti jako različiti.

Radove Marka Lulića općenito, a osobito one u kojima koristi tekst koji nužno završava fiktivnim upitnikom, moguće je nazvati radovima koji ne daju odgovore, odnosno radovima čija je interpretacija ovisna o pojedincu. Želja autora je, kako sam kaže, dati gledatelju prijedlog za raspravu. Rad poput Muzeja revolucije moguće u sebi skriva pitanje značenja muzeja i njegove uloge u suvremenom kontekstu; je li muzej kontejner umjetnosti prošlog vremena, laboratorij sadašnjosti ili pak budućnosti? Osim poticanja danas aktualnih rasprava, u Lulićevom radu postoji svakako i povijesna referenca povezana s istim nazivom koja, između ostalog, ovisi o lokalnom čitanju rada. Autor ni u jednom slučaju ne daje odgovore, već ostavlja interpretativni prostor između potencijalno zbunjujućeg znaka (natpisa) i označenoga (prostora).

Ipak, sa sviješću i znanjem o čitavom kompleksu umjetnosti 20. stoljeća, Lulićevo funkcioniranje na relaciji oblik-estetika-politika-ideologija, revitaliziranjem pojma revolucije u kontekstu današnjeg neoliberalnog poretka i stanja generalne obamrlosti u kojemu velike revolucije izostaju, prisvajanjem pojma muzeja revolucije odavno mrtvoga značenja i primjenjujući ga u izmijenjenom kontekstu, te “komemoracijom” uglavnom devastiranih i zaboravljenih partizanskih spomenika stvarajući njihove nedosljedne replike, njegovo djelovanje možemo smjestiti u kontekst postmodernističkog fenomena bavljenja dekonstrukcijom ideoloških i umjetničkih simbola.