Simpozij polazi od pitanja može li se politika misliti ne kao puka praksa, primjena ili razborito pregovaranje, nego kao samostalno mišljenje koje, kako navode organizatori, proizlazi iz kolektivnih borbi i masovnih političkih iskustava.

Program počinje u petak u 16 sati izlaganjem Raya Brassiera s Američkog sveučilišta u Bejrutu Komunistička politika naspram političkog marksizma, u kojem polazi od Badiouove knjige Može li se misliti politika? i njezine teze da je marksizam povijesno uništen, ali ne i mrtav.

U 17.45 Jelica Šumič Riha iz ljubljanskog ZRC SAZU-a govorit će o dobu post-istine kao krizi vjerovanja u Drugoga i o subjektu koji pred provalom realnoga očajnički traga za izvjesnostima, a prvi dan u 19.30 zatvara Ozren Pupovac sa Sveučilišta u Rijeci izlaganjem Aktualni pojam: Spinozin Lenjin, posvećenim Althusserovu pozivanju na Spinozu i pitanju može li aktualnost pojma zahvatiti aktualnost političkog čina.

U subotu u 16 sati Peter Hallward sa Sveučilišta Kingston, oslanjajući se na Rousseaua, Gandhija i Che Guevaru, branit će primat političkog morala nad podvrgavanjem prividnoj ekonomskoj i povijesnoj nužnosti. Simpozij u 17.45 zatvara Rebecca Comay sa Sveučilišta u Torontu izlaganjem Crte u pijesku, u kojem polazi od antičkog paradoksa hrpe i Hegelova pojma mjere te, na primjeru Gaze, razmatra granice, “sigurne” zone, primirja i druge crte razgraničenja kojima se određuju okviri u kojima ljudi žive i djeluju, te koliko je nasilja nad njima “prihvatljivo”.

Izlaganja su na engleskom jeziku, a prenose se na YouTubeu i Facebooku.

Više detalja potražite na službenim stranicama.

Kenjar je na postdoktoratu pri Sveučilištu u Rijeci i jedan od osnivača Naan-Aligned kulinarske inicijative započete na Školi autonomije na Visu. Na predavanju u MaMi Kevin Kenjar će predstaviti svoje istraživanje na temu netom osnovane UN-ove Generalne skupštine na kojoj su predstavnici jedanaestero država, uključujući Jugoslaviju, kroz savjetodavno tijelo United Nations Special Committee on Palestine (UNSCOP) vijećali o ondašnjoj krizi u Palestini. Fokus Kenjarovog predavanja bit će na alternativnom planu podjele zemlje koji su koncipirali predstavnici Jugoslavije, Irana i Indije, kao i post-ratna iskustva navedenih država-članica.

Više detalja o predavanju pročitajte ovdje.

Priča o Siljanu prati odnos Nikole, makedonskog poljoprivrednika koji se suočava sa stvarnošću novih vladinih politika, zbog kojih ne može prodati svoje proizvode ni zemlju i ranjene rode koju pronalazi na odlagalištu otpada. U filmu, Nikola funkcionira kao simbol otpora ruralne zajednice čija se svakodnevica, kako stoji u najavnom tekstu, “pretvara u tihu borbu protiv političkog sustava zapostavljanja, institucionalne nebrige i postupnog uništavanja prirodnih resursa.”

U četvrtak, 29. siječnja, film se prikazuje u sklopu mikro-kina MaMa (Preradovićeva 18). Priča o Siljanu, premijerno je prikazana u okviru Human Rights Film Festivala, a tim povodom Izabela Šegedin pisala je kritiku filma iz koje možete doznati više o svijetu “u kojem skladan suživot čovjeka, zajednice i prirode nije unaprijed označen kao utopijski ili nerealističan, već je zamišljen kao moguć i ostvariv”.

U petak, 30. siječnja i u nedjelju, 1. veljače film se prikazuje u Dokukinu KIC u okviru Restartove distribucije, a osim toga, film se može pogledati u Kinoteci, 30. siječnja.

Kako piše u najavi, “u polju (zagovaranja) otvorenih sustava i sadržaja, početak godine se slavi uz Public Domain Day kad prava nekih autorskih djela zastare i prelaze u javnu domenu, ali nekad uključuje i obljetnice pokretanja projekata Wikipedia.org i Creative Commons”.

Na tribini će biti riječi o budućnosti otvorenog znanja u svjetlu rastućeg interesa za digitalnim prostorom zasnovanim na vrijednostima commonsa, interoperabilnosti i suradnje u europskom kontekstu.

Uvod u prezentaciju će prirediti Tomislav Medak, supokretač Creative Commons HR i istraživač u polju tehnologija i političke ekologije i Željko Blaće, pokretač HrW i GLAM Wikimedijskih inicijativa i projekata, dok u prezentaciji sudjeluju Miljenka Buljević, Paško Bilić, Jaka Primorac i Maja Hoić, istraživači u poljim tehnologije, znanosti i kulture, te dizajnerica Sanja Bachrach-Krištofić.

Program moderiraju Aleksandra Uzelac i Zrinka Džoić.

Više detalja pročitajte ovdje.

Ruhail Qaisar umjetnik je iz Leha u Ladakhu. U svojoj aktualnoj umjetničkoj praksi Qaisar se usredotočuje na “propitivanje niti vernakularnog pamćenja, mitosa i poetike kroz zvučnu umjetnost, kompozicije i pronađene skulpture”. Kako piše u najavi događaja, Qasiar kroz svoju glazbu “kanalizira abrazivnu snagu noisea i power-eletronicsa – u ogoljenu socio-političku refleksiju; rad mu je oblikovan geografskom izolacijom i globalnim rascjepima”.

Ulaz na koncert je slobodan, a dolazak je moguć od 19 sati.

Tuniska redateljica Kaouther Ben Hania u dokudrami Glas Hind Rajab predstavlja istiniti događaj iz siječnja 2024. godine kada su volonteri Crvenog polumjeseca u Palestini primili poziv za hitnu pomoć jer je šestogodišnja djevojčica ostala zarobljena u automobilu tijekom izraelskog napada.

Kako stoji u najavi: “Ova duboko potresna dokudrama o slučaju koji je odjeknuo svijetom mješavina je stvarne audiosnimke Hindina glasa i dramatizirane izvedbe, prikazana iz perspektive volontera hitne službe koji su zaprimili poziv. Snimljen s namjerom širenja svijesti o genocidu nad Palestincima i kako bi pridonio globalnom pozivu na akciju, film je u Veneciji ovjenčan nizom nagrada, uključujući Veliku nagradu žirija te je tuniski kandidat za Oscara za najbolji međunarodni igrani film.”

Ulaz na projekciju je slobodan.

Kako poručuju organizatori, “tijekom 2025. u Hrvatskoj svjedočimo zabrani i otkazivanju kulturnih događanja, festivalima koji gube podršku zbog političkih pritisaka, prijetnjama i diskreditacijama umjetnika koji progovaraju o društvenim nepravdama. Umjetnost koja postavlja pitanja – o slobodi, rodnim pravima, manjinskim glasovima, antifašizmu ili kritici vlasti – sve češće postaje meta napada.”

Kroz fotografiju natječaj poziva na bilježenje, refleksiju i komentar ove stvarnosti – od dokumentarnih svjedočanstava do simboličkih interpretacija. Traže se radovi koji vizualno i aktivistički reagiraju na trenutak kada se sloboda izražavanja dovodi u pitanje.

Na natječaj se mogu prijaviti svi autori i autorice, bez dobnih ili profesionalnih ograničenja. Svaki autor ili autorica može prijaviti do četiri samostalna rada ili jednu seriju od tri do četiri međusobno povezane fotografije. Prednost imaju radovi nastali u razdoblju 2024.–2025., no dobrodošle su i ranije fotografije koje se svojim pristupom i značenjem referiraju na aktualni kontekst.

Radove je potrebno poslati elektroničkim putem do 5. studenog 2025. u 23:59 na adresu pr@mochvara.hr, s naslovom e-maila “Foto natječaj: Kultura pod napadom”. Prijava treba sadržavati ime i prezime autora ili autorice, naziv rada ili serije, kratak opis, godinu nastanka te kontakt podatke.

Prva nagrada iznosi 250 eura, druga 150 eura, a treća 100 eura. Nagrađeni i odabrani radovi bit će predstavljeni u sklopu kampanje Kultura pod napadom i programa Human Rights Film Festivala.

Više informacija dostupno je na mrežnim stranicama Human Rights Film Festivala.

Na hrvatski je esej prevela Viktorija Šantić, a izdao Multimedijalni institut. Izdanje koje uz Krasznahorkaijev tekst čine i ilustracije Maxa Neumanna dostupno je ovdje.

“Krasznahorkai je danas svakako jedno od eminentnijih imena na europskoj i svjetskoj književnoj sceni te dobitnik mnogih književnih nagrada, a pažnju struke zarana dobiva svojim intrigantnim postmodernističkim tekstovima. U posljednje vrijeme dobiva i zasluženu pažnju među hrvatskom čitateljskom publikom, a do sada su prevedeni roman Rat i rat (OceanMore), kratka priča Posljednji vuk (Multimedijalni institut) i UnutraJeŽivotinja (Multimedijalni institut), svi u prijevodu Viktorije Šantić“, zapisao je Tomislav Žilić povodom gostovanja mađarskog pisca u Zagrebu u studenom 2014. godine. 

Krasznahorkaijevo gostovanje zajednički su organizirali Multimedijalni institut, Kulturtreger, Kurziv, ZKM i Naklada Oceanmore u sklopu projekta Kritika danas.

Članak je izvorno objavljen 19.06.2015.

Multimedijalni institut mi je, pak, zvučalo kao mjesto koje na ulazu ima gipsane dorske stupove, a unutra je u obliku križa poslagano sedam televizora na kojima se vrte eksperimentalni filmovi. I tko se tamo okuplja? Samozvani hakeri, filozofi, ljubitelji animea i poznavatelji brazilskog art filma? Uh… Sve me to prilično zbunjivalo (i još me zbunjuje), što znači da sam se istovremeno bojao otići tamo, ali i da sam čekao prigodu da promolim svoj nos unutra.

Prvi put kad sam planski otišao u Mamu (nazovimo je zasad tako) bilo je kad sam tražio literaturu za diplomski rad o hakerskom aktivizmu. Temu sam odabrao jer mi je zvučala zanimljivo, a o njoj nisam znao baš ništa. Lišen okova znanja, odlučio sam otići na jedino mjesto za koje sam mogao pretpostaviti da sadrži ikakve informacije o hakerima – u misteriozni net klub. Samo, kako doći tamo? Trebam li nazvati i naručiti se? Imaju li nekakav ured za stranke? Koga zapravo trebam?

Nemoćan i neodlučan, naprosto sam došao jedno popodne u Preradovićevu, ušao kroz vrata i sjeo na prvu fotelju, kao napušteni pas. Ubrzo mi je prišao Tomislav Medak, tip kojeg sam slušao na nekom okruglom stolu, a čije sam riječi dovoljno dobro razumio tek da znam da one znače nešto pametno i da ću ih možda jednog dana moći dešifrirati. Medak me pitao što trebam, krenuo sam prtljati, duboko svjestan da nemam pojma o čemu pričam, izložen laserskom pogledu drevnog kung-fu grandmastera. Stao sam usred neke rečenice, a Medak se bez riječi udaljio i ubrzo vratio s desetak stranih knjiga o hakerima. “Uzmi i vrati ih kad završiš”, rekao je. “Imam li neki rok?” “Ne.” “Trebate li moju osobnu?” “Ne.” “Samo ih uzmem i vratim kad hoću?” “Da.” “Ne trebam čak ni ostaviti svoje ime?” “Ime nije bitno.”

Ta me gesta duboko ganula i tad sam napokon shvatio što točno Mama jest. U redu, bio sam upoznat s javnim institucijama i konceptom zajedničkog vlasništva, znao sam kako javne knjižnice i škole funkcioniraju, ali imao sam dojam da je dijeljenje oduvijek bilo i moralo biti regulirano. Nisam nikad doživio da mi netko dođe i jednostavno kaže: Uzmi. Naravno da se iza toga može razviti filozofija, možda bi upravo Medak to sad elaborirao, i naravno da taj princip rada iziskuje neku računicu, ali meni je u glavi ostala samo jednostavna gesta povjerenja, sloboda da uzmem i odem i, samim time, osjećaj da želim ostati i dati. 

Tu gestu od tada pronalazim u svemu što Mama radi – u knjigama koje tiskaju, programima koje održavaju, prostoru koji ustupaju, u besplatnom Human Rights Film Festivalu, u podršci migrantima, u ideji piratske brige… U svemu je prisutna evidentna namjera da se zajednici pruži quid, a da se u startu odbije pomisao na pro quo. 

Važno je i što taj quid stvarno može biti bilo što. Mamini sadržaji su često opskurni, nisu po svačijem ukusu, nisu pitomi niti privlačni, s razlogom nisu popularni, a temelje se na ideji da ako zanimaju i par ljudi u cijelom gradu, vrijede postojati, i to u svom najboljem mogućem obliku. Mama je rijetka po tome što može izgurati takvu ekskluzivnost bez elitizma, što može pružiti svima otvorenu hermetičnost. Uzmi, kao uvijek, uz dodatak: ali ne moraš. I tako već 25 godina, kao error tržišne računice, u prkos ideji da je čovjek čovjeku vuk, Mama ustraje.

Ipak me još nije odučila od kapitalističkih kalkulacija, od osjećaja da nas je zadužila i od zaključka da bismo bez Mame svi skupa bili na gubitku. Ali ovo nije pitanje posudbe i duga, dobitka i gubitka, uloga i rizika, dugotrajnosti i inovacije. Ne treba vratiti posuđeno, nego proširiti dobiveno. Mama daje dok ima, a kad je više ne bu, napravit ćemo novu “svojevrsnu zračnu luku”, neku Mamu 2, Multimedijalni IInstitut, Mi3 ili kako će se već zvati, ako će se uopće zvati. Koga briga, uostalom? Ime nije bitno.

“Kad smo na proljeće 2000. godine u haustoru u Preradovićevoj otvorili klub povezan s nastajućom internetskom kulturom i aktivizmom, fizički prostor smo zamišljali kao ne-mjesto, neki fiktivni aerodrom ili privremenu autonomnu zonu”, prisjeća se predsjednik udruge Petar Milat. “Van svih očekivanja, MaMa je već brzo postala mjesto susreta mnoštva neuklopivih: hakera svih mogućih domena kulture, tehnologije i života. Entuzijasta i osobenjaka opsjednutih drukčijim modelima i praksama stvaranja i razmjene. Bezbroj susreta i dogodovština kasnije, MaMa je i dalje neizostavni inkubator novih vještina i sigurno mjesto istraživanja.”

MaMa kroz godine okuplja zajednice koje povezuje interes za digitalnu umjetnost, film, glazbu, književnost, slobodne softvere i politike otvorenog pristupa, kao i borbu za prostornu pravdu. U sklopu prostora organizirano je na tisuće događanja, a MaMa je, uz suradnju s Močvarom, pokrenula i Human Rights Film Festival.

“U MaMi smo pripremili preko 100 knjiga najvažnijih svjetskih teoretičara i književnika. Iz MaMe smo poticali organiziranje kulturne i aktivističke scene te uspostavljanje novih modela suradnje”, ističe Milat.

Obljetnički program započinje u 12 sati dijeljenjem MaMinh izdanja, dok je od 19 sati na rasporedu projekcija filma The Yes Men: Pobuna! redatelja Mikea Bonanna i Andyja Bichlbauma, poznatih aktivista i provokatora koji već desetljećima svojim performansima potiču rasprave o društvenim problemima. U nastavku programa, od 20.30 sati, publiku očekuje muzički set DJ Svemira, desetogodišnjaka koji svoje setove vrti s vinila, te pizza party.

Jubilarni program održat će se u prostoru MaMe, a ulaz je slobodan.