SomaHut je inicijativa pokrenuta 2020. pod okriljem umjetničke organizacije Multimedijalna koliba iz Zagreba, a usmjerena je na međusobno povezivanje te razvoj i širenje znanja proizašlih iz istraživanja fenomena tijela i pokreta kroz različite pristupe i discipline. “Festival je okupljen oko interesa za tijelo kao mjesto uvjetovanosti, imperativa i strahova – od zaustavljanja, od budućnosti, nepoznatog, ali i njihovog stalnog procesuiranja, transformacije i otvaranja novih mogućnosti”, stoji u najavi.

Subotnji program započet će radionicom Continuum prakse sa Sylvainom Méretom, plesnim umjetnikom, terapeutom kroz pokret i ples, edukatorom i somatskim praktičarom koji je u Zagrebu gostovao na festivalu Improspekcije. U popodnevnim satima održat će se radionica iskustvene anatomije za djecu između 6 i 10 godina starosti, naslovljena Čemu služe kosti? pod vodstvom Marine Brajdić i Zrinke Šimičić, dok večernji program donosi izvedbe Pomak u nepoznatu pauzu Anje Bornšek, plesne umjetnice i edukatorice somatskog pokreta, Volumen sjećanja Tine Valentan, plesne umjetnice i edukantice ekspresivne terapije, te izvedbu Kako možemo gledati? plesne umjetnice Ane Kljujev, apsolventice prijediplomskog studija Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

U nedjelju prijepodne nastavlja se radionica Continuum prakse, a popodnevni program započinje razgovorom na temu Somatska edukacija i somatsko u edukaciji koji će okupiti članice SomaHut studijske grupe, nastavnice na Odsjeku plesa ADU, somatske praktičarke, edukatore i sve zainteresirane za procese otjelovljenog učenja i podučavanja. Večernji program donosi izvedbu rada Kontamina Matea Babića te ritualni performans Fluid i T Sylvaina Méreta.

Prilog za sudjelovanje na radionici Continuum prakse iznosi 90 eura, s popustom za ranu registraciju (do 30. travnja 2026.) 60 eura. Ostali programi su besplatni, uz donaciju prema mogućnostima. Za sudjelovanje na radionicama potrebna je prijava na: somahut.mmk@gmail.com.

Više detalja pronađite ovdje.

Osim izvedbe, organizacija programa, Multimedijalna koliba, predstavlja i popratnu šetnju uz stručno vodstvo antropologinje Sonje Leboš te radionicu pod vodstvom Zrinke Šimičić i Dubravka Mihanovića.

Izvedbeni rad Stidljivost drveća okuplja četvero umjetnika iz različitih, a opet bliskih, područja djelovanja – dramskog teksta, animacije, suvremenog plesa te glume i glazbe. Kako piše u najavi, u ovoj predstavi “intermedijalnost iscrtava poligon u formi koja podjednako vjeruje u zadanost i slobodu da se ode u nepoznatom smjeru, u procijepe između, kamo se upisuju motivi poput straha od drugog, potrebe da (se) zaštitimo i nemogućnosti da to učinimo, korijenja i lutanja, empatije i uvažavanja, i brojeva, brojeva, brojeva…”.

Popratna vođena šetnja obuhvaća razgovor o Remetincu, Brodarskom institutu i Centru za kulturu Novi Zagreb u čijoj se neposrednoj blizini odvija. Polaznici_e radionice Od pokreta do teksta i natrag bavit će se odnosnom tijela i pisanja. Sudjelovanje u obje aktivnosti besplatno je, no potrebna je prethodna prijava putem e-maila multimedijalnakoliba@gmail.com.

Više detalja možete pronaći ovdje.

SomaHut je inicijativa pokrenuta 2020. pod okriljem umjetničke organizacije Multimedijalna koliba iz Zagreba. Usmjerena je na međusobno povezivanje te razvoj i širenje znanja proizašlih iz istraživanja fenomena tijela i pokreta kroz različite pristupe, discipline i polja ljudskog djelovanja, umjetnosti, znanosti, edukacije i skrbi.

Subotnji program započet će radionicom Imunitet kao proces, sa Zrinkom Šimičić, plesnom umjetnicom, somatskom praktičarkom, edukatoricom somatskog i razvojnog pokreta kroz BMC pristup, i Anom Jelušić, plesnom umjetnicom i Feldenkrais praktičarkom. Slijedi Alkemija glasa, radionica s Melitom Lovričević, jazz vokalisticom, glazbenom pedagoginjom i muzikoterapeutkinjom. U popodnevnim satima na programu je intermedijalna radionica plesa i animacije Tracing each other, koju će voditi umjetnica animacije Michaela Müller i Zrinka Šimičić. Subotnji program zaokružit će izvedba autorskog rada plesne umjetnice Margarete Sinković Kiša koja ne pada ni na koga, s početkom u 20 sati.

U nedjelju od 12:30 sati posjetitelji mogu pogledati video rad umjetnice Tonke Maleković BIJELA ZASTAVA/Školica i istražiti Kako zvuče organi s Mijom Štark i Ivonom Eterović. Posjetitelji će se imati priliku upoznati s radom, procesima i rezultatima višegodišnjih umjetničkih istraživanja Kristine Marić Rana koja piše, tijelo koje govori i Tonke Maleković Prostori zajedništva. Program završava izvedbom intermedijalnog rada Stidljivost drveća/Canopy shyness autora Dubravka Mihanovića, Michaele Müller, Zrinke Šimičić i Filipa Šovagovića.

Više informacija pronađite ovdje.

U proljetnom ciklusu, u razdoblju od 17. travnja do 7. svibnja, Kritička dramaturgija bavit će se temom izvan kontrole, koju istražujemo kroz formate radnih grupa te javni umjetnički i diskurzivni program. 

Program će predstaviti kulturne i umjetničke prakse koje se opiru, djeluju mimo ili usprkos društvenoj kontroli tijela, osjećaja, ponašanja i značenja. Temu razvijamo istražujući tri smjera: od rastakanja i podrivanja mehanizama nadzora u filmu, preko izgradnje kvir zajedništva koje nastaje i opstaje unatoč opresiji, do tjelesnih i vokalnih praksi probijanja i pucanja kontrole. Pozivamo sve zainteresirane, bez obzira na prethodna znanja, iskustva ili kompetencije u (samo)kontroli, da nam se pridruže u zajedničkom otpuštanju kočnica i propitivanju povijesti i sadašnjosti kontrole.

Radne grupe: slomljena srca, špijuniranje u filmskoj industriji i kolektivna “uhousta” 

Program otvara Radna grupa za slomljena srca uz vodstvo kustosa i aktivista Tonča Kranjčevića Batalića, u kojoj se, na valu osjećaja da svijet u kojem živimo nije krojen po našoj mjeri, obraćamo kvir znanju. U dijalogu s tekstovima kvir autora_ica, kao i s praksama zajednice, upogonit ćemo ugodu, nadu, snove, divljenje kako bismo se otele kontroli i promislili o užitku, drukčijim načinima postojanja te mogućnostima boljih svjetova.

Uz vodstvo filmašice i veterinarke Sunčice Ane Veldić, sudionice_i radne grupe Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji imat će priliku senzibilizirati se za temu nadzorne kamere u filmu i pritom naučiti kako biti uspavani komarac u najboljem kutu za snimanje – jer sva živa bića teže najboljem mjestu za praćenje situacije. 

Radnu grupu Glas koji dodiruje ima i kožu vodi plesna, izvedbena i glasovna umjetnica Veza Fernández, koja će ponuditi prostor za učenje i prakticiranje u području zvučnog i osjetilnog. Uz pomoć različitih oblika glasanja, pjevanja i proširenog slušanja, sudionici_e će stvoriti kolektivna “uhousta” koja će ih odvesti u istraživanje dubina percepcije, rubova i moći glasa.

Radne grupe – vođeni suradnički procesi otvoreni svima zainteresiranima, uz prethodnu prijavu – traju po 2 dana i održavaju se u popodnevnim satima. Detaljnije opise, termine i upute za prijavu potražite na kraju najave.

Umjetnički i diskurzivni program: od kvir kulture preko filmskog nadzora do glasa otpora

Diskurzivni dio programa otvaramo 19. travnja u 18 sati u GMK uz večer posvećenu različitim načinima okupljanja i izgradnje zajednice oko kvir i feminističkih vrijednosti. U razgovoru O uživanju, zajedništvu i otporu: kvir i feminističke kulturne prakse sudjelovat će članice i član triju nezagrebačkih kolektiva i inicijativa koji djeluju u različitim područjima umjetnosti i kulture – od izdavaštva i dizajna, preko vizualne i filmske umjetnosti do clubbinga: Matic Brinc, Jelena Radić i Tatiana Kocmur iz kolektiva Bottoms (Ljubljana), Tonči Kranjčević Batalić iz udruge queerANarchive (Split) te Ana Labudović iz eksperimentalnog izdavačkog studija Riso i prijatelji⁞ce (Rijeka), uz moderiranje Hane Sirovice.

Filmska večer u selekciji Sunčice Ane Veldić, 24. travnja u 19 sati u MaMi, donosi četiri naslova koji na različite načine koriste nadzornu i skrivenu kameru kao filmsko sredstvo. Autofocus (2013., r. Boris Poljak) je film u kojem kamera svjedoči preobrazbi prostora crkvice u svojevrsnu pozornicu na kojoj se izmjenjuju neobični događaji. Naya (2021., r. Sebastien Mulder) je dirljiva “napetica” napravljena iz snimaka lovačkih kamera, koja prati put jedne vučice. Incident (2023., r. Bill Morrison) rekonstruira policijski napad na nedužnu osobu te od snimaka nadzornih kamera slaže narativ, ali i društveno važnu pouku. Osoba (2020., r. Sunčica Ana Veldić) nastaje iz poigravanja sa zagonetnim prizorom koji je autorica zatekla snimajući pejzaž jedne osamljene uvale. Nakon projekcije, uslijedit će razgovor selektorice s novinarkom i urednicom Izabelom Šegedin. 

Kao završno događanje programa, 7. svibnja u 19 sati u Pogonu Jedinstvo održat će se Alalazo, izvedba u kojoj Veza Fernández ulazi u visceralni dijalog s elektroničkim čarobnim krajolikom skladateljice i producentice Rane Farahani (aka Fauna). Alalazo je glas koji se besramno probija na površinu ne bi li nadjačao sve predrasude i procese koji su ga nastojali utišati tijekom povijesti. Istovremeno je to koncert, katarzična drama, plesna izvedba, ekstatično okupljanje, krajolik koji se neprestano mijenja; izvedba koja kombinira mnoge oblike izražavanja i predlaže alternativne oblike slušanja i povezivanja.

RASPORED:

17.4. i 18.4. | Radna grupa za slomljena srca | GMK | 16-20h  | Više

• voditelj: Tonči Kranjčević Batalić

19.4. | razgovor | O uživanju, zajedništvu i otporu: kvir i feminističke kulturne prakse | 18h | GMK | Više

• sudjeluju: Matic Brinc, Tatiana Kocmur, Tonči Kranjčević Batalić, Ana Labudović, Jelena Radić, Hana Sirovica 

24.4. | filmska večer | Kad nadzorna i skrivena kamera postanu film | 19h | MaMa | Više

• program u selekciji Sunčice Ane Veldić + razgovor selektorice i Izabele Šegedin

29. i 30.4. | radna grupa | Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji | MaMa | 16-20h | Više

• voditeljica: Sunčica Ana Veldić

3. i 4.5. | radna grupa | Glas koji dodiruje ima i kožu | Liberdance | 15-19h | Više

• voditeljica: Veza Fernández

7.5. | izvedba | Veza Fernández: Alalazo | 19h | Pogon Jedinstvo | Više

Gostovanje Veze Fernández realizira se u suorganizaciji s Glasnim pitanjem – tjelesno-vokalnim laboratorijem (umjetnička organizacija Multimedijalna koliba).

***

Kurziv i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) zahvaljuju Multimedijalnom institutu, GMK-u, Liberdanceu, Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade i Hrvatskom filmskom savezu na suradnji u realizaciji programa.

Organizatorice Kritičke dramaturgije: Nina Gojić i Hana Sirovica

Vizual potpisuje Zoran Đukić.

***

Program Kritička dramaturgija provodi se uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade “Kultura nova”.

Gostovanje Veze Fernández realizira se uz podršku Austrijskog kulturnog foruma, Gradskog odjela za kulturna pitanja Beča, Austrijskog saveznog ministarstva za umjetnost, kulturu, javnu upravu i sport te Ministarstva kulture i medija RH.

Riječ je o radionici pokreta, disanja, glasa i dodira. Polaznici_e će se kretati kroz niz vježbi vođeni dahom, dodirom i dubokom vezom s tjelesnim tkivima. Istražujući poetiku i politiku vokalnog izražavanja, uključit će se u pjevanje, recitiranje, tugovanje i govorenje kao načine sječanja, otpora i transformacije. Prethodno iskustvo u plesu nije potrebno.

Radionicu će voditi Flavia Pinheiro, koreografkinja, edukatorica i istraživačica iz Brazila koja živi u Amsterdamu. Njezin rad istražuje mreže otpornosti i otpora dominantnim sustavima znanja kroz fabulativne spekulacije u međuvrstnim koreografijama.

Radionica je u petak od 16 do 18:30, a u subotu od 12 do 16 sati. Moguće je sudjelovati samo jedan dan, a potrebno se prijaviti na lana.hosni@hotmail.com do 18. ožujka. Participira se donacijama, na kliznoj skali od 5 do 25 eura, prema mogućnostima.

Prije nekoliko dana, u galeriji CEKAO, galerijskom prostoru u sastavu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, izvedena je multimedijalna instalacija Propušteno. Ovaj projekt suradnja je UO Multimedijalna koliba i POU-a, a svoju site specifičnost temelji na različitim metaforičkim propuštanjima koja se odvijaju u zgradi učilišta. Propušteno je svojevrsna studija te riječi i njene unutarnje dihotomije, nastala kad su ju autori Dubravko Mihanović (koncept i tekst), Zrinka Šimičić (koncept, tekst i ples), Danijela Renić (ples), Jasenko Rasol (fotografije) te Hrvoje Nikšić (glazba i zvuk) propustili kroz svoje umjetničke medije. 

Pučko otvoreno, kao zaštićeni spomenik koji od kraja svoje izgradnje 1961. nosi status kultne građevine, našlo je svoje mjesto i u HRT-om dokumentarnom serijalu Betonski spavači, televizijskom izletu po regionalnim modernističkim arhitektonskim zdanjima. Drugi nastavak druge sezone, naslovljen Uređaji emancipacije, stavlja fokus na objekte projektirane oko ideja udomljavanja obrazovanja i umjetnosti te poništavanja razlika između visoke kulture i amaterizma, idejama kojima su bili vođeni i arhitekti Pučkog otvorenog učilišta, Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan. Ono je samo jedan od primjera kako su mnogi komunalni prostori, poput hotela i obrazovnih institucija, u socijalizmu osim mjesta susreta, postali i mjesta susreta građana s visokom vizualnom umjetnošću koja je u njima bila izložena. Izlaskom umjetnosti iz galerija u “svakodnevicu”, okruživanjem ljudi(ma), na nju ih se “navikavalo” i razvijalo ukus. Neizgovoreni slogan razvoja publike umjetnost svima, a ne samo njima, upakiran je u sliku obitelji koja liže sladoled ili čeka autobus ispod jednog Murtića. 

Sličan mehanizam razvoja publike, čini mi se, pogoni i demokratiziranje materijala organiziranjem programa koji prate umjetničke radove. Prije same izvedbe multimedijalne instalacije Propušteno organizirana je tura po zgradi učilišta koja funkcionira i izolirano od same instalacije, međutim, gledateljsko iskustvo Propuštenog bi bez nje vjerojatno bilo puno siromašnije. Pod stručnim vodstvom Ivane Meštrov percipiramo tlocrtnu razvedenost, otvorenost, protočnost prostora učilišta, koji su odvojeni različitim kutovima gledanja. Posljedično, kad uđemo u prostor koji u POU-u pripada galeriji CEKAO, gdje se instalacija odigrava, već imamo osjećaj smještenosti u jednom ogranku staklenog labirinta, te svijest o njegovoj veličini i smjerovima prostiranja. 

Prepoznatljiva staklena opna POU-a, koja danju propušta sunce, a noću svjetla ulične rasvjete, karakterizira i prostor galerije. Taj trostrani akvarij instalaciju propušta i vizualno i fizički: izvođačice sele izvedbu na balkon, u hol i knjižnicu, s kojima galerija dijeli staklene zidove. Oni poglede slučajnih prolaznika, polaznika POU-a, i namjerne publike propuštaju u ostatak labirinta koji smo razgledali, rastežući simbolički prostor izvedbe na dimenzije cijele zgrade. Spomenuta razvedenost arhitekture omeđila je dvorište na koje se otvara pogled dužinom cijele galerije, propustivši djelić prirode, tj. otvorenog u zatvoreni, arhitektonski prostor. Potonje je istaknuto izlaskom izvođačice na balkon te fotografijama pejzaža koje su propuštene kroz dva projektora postavljena na galerijskom podu i projicirane na zidove, kubuse, a katkad i tijela izvođača i gledatelja. Obavijena projekcijom, svaka površina postaje propusna: portal u poglede zamrznute fotografijom Jasenka Rasola, ili sasvim nove svjetove koje izvođačice stvaraju ručnim preklapanjem više projekcija u dvostruke ekspozicije.

Gledatelji u prostor CEKAO-a mogu ući i nakon formalnog početka izvedbe koja traje ukupno sat vremena te se u njemu zadržavaju vremenski i prostorno proizvoljno. Sami biraju poziciju s koje gledaju instalaciju, mogu se kretati i mijenjati vlastiti kadar izvedbe – stoga su odgovorni i za vlastiti pogled i za propuštanje pogleda drugih gledatelja koji u nekom trenutku blokiraju vlastitim tijelom. Uz slučajno gledateljsko propuštanje dijelova izvedbe koje zbog svoje pozicije u prostoru ne možemo vidjeti, propuštamo i dijelove teksta jer je gust, nenarativan, ispleten od osobnih izvođačkih bilješki, kontemplacija o propuštanju te citata iz kratke priče J. L. Borgesa, Asterionova kuća. Takvim oblikovanjem teksta potencira se da percepcija instalacije ne ovisi o tome da čujemo svaku riječ – uši publike tekst propuštaju, a od osobe do osobe, tj. od uha do uha, ovisi koji se dijelovi teksta u njima zadrže i počnu taložiti. Također, bez obzira na to što instalacija nije strukturirana cirkularno, tekst se ponavlja dva puta i pruža (bar formalnu) priliku da se ono propušteno u ponovnom slušanju uhvati. 

Prvi put objavljena 1947. u književnom časopisu Los Anales de Buenos Aires, Asterionova kuća priča je čiju važnost za ovu instalaciju ističe najava, priča strukturirana poput labirinta u sredini kojeg se (na samom kraju priče) krije identitet protagonista. To je mit o Minotauru ispričan iz perspektive čudovišta, koje je tim postupkom humanizirano. Autori instalacije Propušteno, poput Borgesa, ističu drugu stranu medalje, dihotomiju riječi propušteno. No, s obzirom na to da Asterion kaže da ga ne zanima “što jedan čovjek može prenijeti drugim ljudima”, dakle potpunu suprotnost ideji POU-a kao mjesta susreta i razmjene znanja, nameće se pitanje što taj specifični tekst čini za samu izvedbu? Izvedba ne nudi jasan odgovor na pitanje po kojem kriteriju uspoređuje dvije arhitekture pa tako različite strukturne i sadržajne problematike koje Asterionov labirint nudi vise u zraku. Primjerice, u svojoj je kratkoj priči Borges problematizirao strah od imena, koji se tiče i POU Zagreb, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade. Ono je  kao i mnoge druge institucije devedesetih godina, doživjelo sudbinu preimenovanja. Jer se bojimo Minotaura, ne i Asteriona – bojimo se Moše Pijade, ne i pučkog otvorenog.

Izvedba se ne bavi tim predloškom ni da propita tko je i kakav to minotaur koji živi u labirintima obrazovnih institucija, iako, kad bi htjela, različitih interpretacija mita bilo bi na izbor. Kretski je labirint, prema mitu, izgradio arhitekt Dedal po naredbi kralja Minosa: 1. kako bi sakrio Minotaura – dokaz Pasifajine nevjere Minosu, 2. kao Minotaurov zatvor, 3. žrtvenik Atenjana i Atenjanki koje svakih devet godina budu poslane na Kretu da ih Minotaur proždre, te njihovo 4. groblje. Borgesov Asterion ne ubija Atenjane i Atenjanke poslane u labirint već oni sami padaju mrtvi od samog pogleda na čudovište koje labirint vidi kao svoju kuću. I dok je usporedba škole s drugim domom relativno česta, nitko ne bi trebao umrijeti na tim mjestima pa bi se, s tim u fokusu, prikladnijom činila paralela POU-a s labirintom iz Cortázarove drame Kraljevi. Slično Borgesu, Cortázar “Asteriona vidi kao slobodnog čovjeka, ‘pjesnika’ koji je u svojoj zatočenosti uspio pronaći raj u savršenom utopijskom smislu: prebiva u harmoničnom suživotu s također odbačenim mladim Atenjanima, u središtu labirinta, u kojem vladaju ples, igra i poezija.”¹ Dvije izvođačice koje u izvedbi predstavljaju Asteriona i njegovog imaginarnog prijatelja, grleći članove publike, sličnije su Cortázarovoj no Borgesovoj viziji.

Međutim, autori ne posežu za najočitijim, kritičkim i (civilno) društveno angažiranim potencijalom pridjeva propušteno da bi govorili o slučaju Pučkog otvorenog – sav njihov umjetnički fokus pada na mijenjanje dominantne paradigme negativnog prizvuka te riječi. Pitanje nije je li propuštanje isključivo gubitak, već na koliko i kojim je sve razinama ono prostor reinterpretacije. Po nekoliko odgovora na to pitanje sadržano je u svakoj dionici ove multimedijalne fuge, koja izborom POU-a kao specifičnog prostora izvedbe nastavlja okruživati ljude umjetnošću i umjetnost ljudima, što je i jedna od konstitutivnih funkcija Pučkog otvorenog učilišta.  

1. Patrik Gregurec, “Poetska drama ili tragedija: Cortazarovi Kraljevi i tajna rijeka ljudske krvi”, Kazalište 93/94 (2023) ↩︎

Organizatori su Multimedijalni institut, Lana Hosni i Multimedijalna koliba. Događaj bi, kako stoji u najavi, trebao potaknuti gledatelje_ice da preispitaju status: 1) izvođača koji se podvrgava; 2) izvođača koji glumi i 3) izvođača koji promatra.

Iz najave: “Ako enigma pripada sferi performansa, tada tome pripadaju i ekscentričnost i posredovanje. U tri čina, umjetnik/ica se na različite načine podvrgava (unutarnje), glumi (ekscentrično) i promatra na licu mjesta (refleksivno). Prolazi kroz sebe, oslanja se na pažnju/sudjelovanje publike i „vidi” sam čin gledanja, pokušavajući uspostaviti okvire za rad između unutarnjeg, vanjskog i sučelja tijela. U najboljem slučaju, kada je se pita, publika može reći što je u prvom planu. Ponekad će posjetitelji morati intervenirati. No, uglavnom možete biti pasivni posjetitelji, sjesti i gledati, bez da vas se promatra te primjećivati upotrebu sinegdohe, tautologije i pleonazma kao književnih i performativnih alata koji, s određenom snagom, ukazuju na uzajamno pomicanje označitelja i označenika; reći istu stvar dva puta – ali ipak ne.”

Stefa Govaart u svom radu obuhvaća i angažira već priznate umjetnike, znanstvenike i izvođače. Preuzima uloge plesača_ice, umjetnika_ice, dramaturga_inje, pedagoga_inje, prevoditelja_ice i spisatelja_ice. Govaart je među ostalima nastupao_la u djelima Oscara Murilla, Lydije McGinchey, Eszter Salamon, PRICE-a, Claudije Pagès. Ima magisterij iz Kulturne analize (Sveučilište u Amsterdamu) te iz Studija performansa (Sveučilište u New Yorku), a prije je studirao_la ples na Studiju suvremenog plesa P.A.R.T.S. (Bruxelles) i na Akademiji eksperimentalnog plesa SEAD (Salzburg, Austrija).

Izvedba se odvija u sklopu programa Glasno pitanje / Tjelesno-vokalni laboratorij kojem je cilj okupiti umjetnike_ce s interesom za pokret, somatske prakse, rad s glasom i samoobrazovanje. Ideja je otvoriti multidisciplinarni pristup glasu te uključiti predavačice i predavače čije se prakse direktno ili indirektno povezuju s radom na glasu u vokalnom ili širem smislu.

Nakon performansa uslijedit će razgovor uz moderaciju Marka Gutića Mižimakova. Više informacija o događaju dostupno je ovdje.

Riječ je o izvedbenoj instalaciji u produkciji Multimedijalne kolibe, a u svojoj izvedbi združuje tekstualni i plesni s fotografskim i glazbenim materijalom. Rad isprepliće motive kratke priče Asterionova kuća Jorgea Luisa Borgesa “s osvrtanjem unatrag, k ideji upisanoj u izvornu misao i realizaciju zgrade Pučkog otvorenog učilišta, njezinoj otvorenosti, dinamičnosti i propuštanju ljudi, znanja, sunca”, stoji u najavi. Značenjsko poigravanje dihotomijom riječi “propušteno” s jedne strane podrazumijeva “propuštanje” kao preduvjet života, iz stanice u stanicu, a s druge kao čest osjećaj da smo nešto propustili učiniti.

Koncept i tekst rada potpisuju Zrinka Šimičić i Dubravko Mihanović, fotografije i video Jasenko Rasol, plešu Danijela Renić i Zrinka Šimičić, a za glazbu i zvučnu instalaciju zaslužan je Hrvoje Nikšić. Izvedbe se mogu pogledati u srijedu, 5. veljače i petak, 7. veljače od 20 do 21 navečer. Tijekom tih sat vremena posjetitelji_ce su pozvani_e ući kad žele i ostati u prostoru galerije koliko god žele. Nakon izvedbe u petak održat će se i okrugli stol na temu aktualnog stanja i mogućih perspektiva prostora Pučkog učilišta.

Osim toga, istim će se danima s početkom u 19:30 održati i stručna vodstva kroz prostor i povijest Radničkog učilišta s povjesničarkom umjetnosti Ivanom Meštrov. Zainteresirani_e se prethodno trebaju prijaviti na multimedijalnakoliba@gmail.com.

U četvrtak, 6. veljače od 19 do 21 održat će se radionica Od pokreta do teksta i natrag s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem i plesnom umjetnicom Zrinkom Šimičić. Radionica proizlazi iz njihove dosadašnje suradnje u radovima Stidljivost drveća i Propušteno, a na njoj će se s polaznicima_ama proći put od pokreta do teksta i natrag. Prethodno iskustvo pisanja i/ili plesanja nije potrebno, a sudjelovanje je besplatno uz prethodnu prijavu na multimedijalnakoliba@gmail.com.

Ulaz na sve događaje je slobodan, a više o izvedbi možete pročitati ovdje.

Riječ je o produkciji Multimedijalne kolibe koju potpisuju Zrinka Šimičić Mihanović i Marina Bauer, a izvode Iva Hladnik, Sven Jakir, Zvonimir Kvesić, Tea Hlušička, Ivana Pavlović i Vladimira Šančić.

Izvedba koja se dira polazi od intermedijalnog promišljanja dodira i pokreta kao osnove za uspostavljanje osjećaja prisutnosti, međusobne povezanosti i veze s okolišem. Kroz format izvedbene instalacije propituje granicu između onih koji promatraju, onih koji izvode i onoga što je izloženo. Svi su u njoj istodobno sudionici_e i svjedoci_kinje događanja, dijeleći odgovornost za doživljeno i viđeno. 

Izvedba koja se dira vodi okupljene kroz šest postaja – Pristajanje, Vodiči za pokretanje, Otoci za bosonoge, Koreografija dodirom, Zatvorenih očiju i Oblikuj se – na različite načine pozivajući na gibanje i osluškivanje, izvana prema unutra ili iznutra prema van. 

Ulaskom u prostor izvedbe postajete njenim dijelom. Trajanje određujete sami. Svaku postaju možete posjetiti više puta. 

Marina Bauer vizualna je umjetnica koja se u svom radu bavi istraživanjem taktilnosti i kinestetičkog doživljaja skulpture i prostora. Zrinka Šimičić Mihanović plesna je umjetnica koja posljednjih dvadesetak godina istražuje pokret kroz različite somatske pristupe i prakse, što uvelike inspirira i njezin autorski rad. Susret ove dvije umjetnice, u sklopu projekta Društvo gladno dodira Start 19. Sculpture Network, otvorio je niz  pitanja i želju za njihovom elaboracijom kroz daljnju suradnju koja se nastavlja do danas.

Iz najave: “SomaHut naglašava otvorenost i želju za dijalogom između sudionika/posjetitelja različitih iskustava, dobi, mogućnosti, odnosno ograničenja u kretanju, te su svi festivalski programi inkluzivni i otvoreni za sve zainteresirane. SomaHut festival dio je inicijative pokrenute 2020., a usmjerene povezivanju te razmjeni informacija i dobrobiti somatskog rada između certificiranih somatskih praktičara, edukatora, umjetnika iz različitih medija i disciplina, koji u svom radu koriste somatski pristup, kao i šire zainteresirane javnosti. Somatski pristup polazi od shvaćanja tijela u njegovoj cjelovitosti; sve što smo iskusili oblikuje način na koji se krećemo, mislimo, osjećamo, djelujemo. Stoga je rad na svjesnoj prisutnosti, kao i aktiviranje prema stvaranju pozitivnog iskustva kroz pokret, dodir i suradnju, put prema promjeni ustaljenih, često nepodržavajućih obrazaca djelovanja, prema kreativnosti i odgovornosti za svijet i društvo u kojem živimo.”

Program započinje u subotu, 17. lipnja u 10 sati, u Francuskom paviljonu, inkluzivnom radionicom somatske prakse Da, ne i uzajamno da, koju će voditi mađarska umjetnica Bernadett Jobbágy. Nastavlja se izvedbenom instalacijom Dobra voda Zrinke Šimičić, u izvedbi Zvonimira Kvesića i Viktorije Bubalo, koja je na rasporedu od 12 sati. Posjetitelji svih dobi pozvani su na taktilno-kinestetičku radionicu Utiskivanje pokreta, koju od 14 sati vode vizualna umjetnica, akademska kiparica Marina Bauer te plesna umjetnica i somatska praktičarka Zrinka Šimičić. Radionica pokreta, glasa i pjevanja, Falsch friendly FALSCH FRIENDLY, pod vodstvom plesne i vokalne umjetnice Lane Hosni. Od 18 sati na rasporedu je predstava mlade plesne i likovne umjetnice Mije Štark Da nam padne rosna kiša, u izvedbi Ivane Bojanić, Anne Javoran i Valentine Miloš.

Prvi festivalski dan završava u dvorištu SC-a Izvedbom koja se dira, nagrađenim radom Marine Bauer i Zrinke Šimičić, u izvedbi Viktorije Bubalo, Ive Hladnik, Svena Jakira, Zvonimira Kvesića, Tee Hlušičke, Ivane Pavlović i Vladimire Šančić, dok istovremeno u Francuskom paviljonu posjetitelji mogu vidjeti i rad ATMO_sphere, mađarskih umjetnica Bernadett Jobbágy i Rozi Mákó. Program koji se odvija unutar i oko Francuskog paviljona i Teatra &TD Studentskog centra, kroz subjektivni autorski pogled i pristup u čitavom trajanju bilježit će studenti_ce Akademije likovnih umjetnosti Bernardica Svaguša i Josip Simon, pod mentorstvom Danka Friščića. Njihove radove posjetitelji će moći pogledati u nastajanju, tijekom festivala te na izložbi koja će biti organizirana kao post program u jesen 2023.

Drugi festivalski dan temom somatskog bavit će se kroz forme razgovora, okruglog stola i iskustvene radionice Icrpljivanje/Obnavljanje – Suprotnost ili jedinstvo koju će voditi Zrinka Šimičić.