Ovom izložbom prezentira se istoimeni projekt kojim je Horvat predstavljala Hrvatsku 2024. godine na 60. Venecijanskom bijenalu. Po završetku Bijenala koji se odvio pod motom Svugdje stranci, umjetnica je rad donirala Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. U okviru ovog interaktivnog projekta Horvat je “pozvala dvjestotinjak međunarodnih umjetnika – prijatelja i prijateljica kojima je zajedničko to da žive ‘kao stranci’ u različitim zemljama diljem svijeta – da s njom razmijene umjetničke radove, koji se na neki način bave iskustvom migracija, bivanja strancem i života u dijaspori.

Za svaki rad koji je primila u Veneciji, Horvat je umjetnicima za uzvrat poslala jedan svoj kolaž iz serije koju je izrađivala dok je živjela u paviljonu tijekom trajanja Bijenala. Radovi su putovali u oba smjera neformalnim transportnim mrežama; u torbama prijatelja, poznanika, a ponekad i stranaca koji su pristali biti kuriri. Izložba u MSU predstavlja izbor radova umjetnica i umjetnika koji su sudjelovali u projektu, kao i opsežnu popratnu dokumentaciju koja svjedoči o njegovu nastanku, razvoju i realizaciji”, stoji u najavi izložbe. Više o projektu doznajte u intervjuu s umjetnicom koji je na Kulturpunktu objavljen ususret njenom gostovanju na Bijenalu.

Vlatka Horvat je umjetnica koja u svom radu koristi različite medije i forme izražavanja – od skulpture i instalacije, do kolaža, videa, fotografije, performansa i izdavaštva. Izlaže intenzivno u samostalnim i grupnim izložbama u međunarodnom kontekstu od 2004. godine, u raznim institucijama, a radovi su joj zastupljeni u brojnim javnim i privatnim kolekcijama diljem svijeta. 

Više detalja o izložbi pročitajte ovdje.

Naslov prvog ovogodišnjeg bloka inspiriran je praksom američke plesne umjetnice Deborah Hay koja se u svom radu bavila nesigurnošću, rizikom i trenucima odluke u izvedbi. Kako ističu kustosice programa, Tea Kantoci, Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Iva Nerina Sibila i Sindri Uču, Hay “inzistira na sirovoj, trenutačnoj prisutnosti tijela, na radikalnom odbacivanju krutih, unaprijed zadanih plesnih formi, na podrazumijevanju bilo čega, u vremenu i prostoru izvedbe”.

Program bloka 19. veljače u 19 sati u dvorani Gorgona MSU-a otvara predstava Posljednji ispraćaj kolekcije zaboravljenih buba mlade autorice Lee Brcko, nastala iz istraživanja kaosa kao koreografskog postupka. Iste večeri u 20 sati na programu su i Bliski susreti plesne vrste, improvizirani format u sklopu kojeg se razvija neponovljiva izvedba, a sudjeluju svi umjetnici iz ovog programskog bloka.

U petak i subotu, 20. i 21. veljače u 20 sati, slijede reprizne izvedbe predstave Urobor autorice Silvije Marchig, rada koji istražuje principe nestajanja i nastajanja, kruženja i stalne transformacije. U subotu, 21. veljače, u Tala ple(j)su održat će se i prezentacija rada u nastajanju Puštati grivu grčke autorice Fani Pozidi, koja u Zagrebu boravi kao umjetnica u rezidenciji u sklopu europskog projekta Life Long Burning, stalnog partnera Antisezone.

Blok završava 23. veljače u 18 sati u MaMi susretom Društva 11 lisica, čitalačko-gledateljskog kluba koji počinje čitanjem romana Strvinari starog svijeta Tee Tulić, nastavljajući razgovor o temama otvorenima u izvedbenom dijelu programa.

Više detalja o ciklusu pronađite ovdje.

Na ovom simpoziju okupljaju se povjesničari i teoretičari umjetnosti i filma, filmski umjetniki i medijski istraživači iz zemlje i inozemstva. Simpozij se odvija 12. i 13. veljače, s ciljem reimaginacije, očuvanja i vrednovanja naslijeđa Genre Film Festivala u kontekstu lokalne i europske kulture.

“Poput izložbe na koju se naslanja, simpozij će biti prilika za osvjetljavanje manje poznatih fragmenata GEFF-ovskih festivala, za analizu i sintezu, kao i za razmjenu i konfrontaciju pogleda na GEFF kao bitnu sastavnicu i globalne i lokalne istraživačke umjetnosti kulture 1960-ih”, stoji u najavi.

Na simpoziju sudjeluju: Dalibor Barić, Greg De Cuir, Dalibor Davidović, Josip Klaić, Vladislav Knežević, Marijan Krivak, Ivana Kronja, Željko Luketić, Jelena Mihelčić, Suzana Marjanić, Matthias Meindl, Diana Nenadić, Luka Savić, Aleksandra Sekulić, Darko Šimičić, Miško Šuvaković, Hrvoje Turković i Tanja Vrvilo.

Više detalja o rasporedu i satnici pronađite ovdje.

Device_art je međunarodni festival koji se bavi tehnološkim napravama, strojevima i robotikom u suvremenoj umjetnosti. Festival preispituje uvriježene koncepte prožimanja umjetnosti, znanosti i tehnologije te kritički interpretira i kontekstualizira uvjete produkcije, recepcije i komunikacije umjetnosti naprava. Umjetnički radovi kojima se festival bavi su na razmeđi hakiranja naprava i gadget kulture, umjetnosti i produkt dizajna, a obuhvaćaju širok spektar tema i formata – od konceptualnih provokacija i inovativnih sučelja, do utilitarističkih proizvoda, igračaka i prototipova.

Osmo izdanje festivala provodi se u suradnji s južnokorejskim kustoskim kolektivom Vestige kojeg čine Yunchul Kim, Jungyeon Park i Menger Chu. Osim aktualnih hrvatskih Device_art tendencija, festival će predstaviti južnokorejske novomedijske umjetnike te istražiti naprave i strojeve ne samo kao funkcionalne alate, nego i posrednike u stvaranju novih perceptivnih i simboličkih polja.

Prijavljen radovi trebaju biti inovativni i ilustrirati kritički pristup u korištenju medija, tehnologije i znanstvenih metodologija u umjetničkom radu. Potiče se transdisciplinarnost i međusektorski karakter, odnosno suradnja umjetnika_ce ili kolektiva sa stručnjacima izvan područja umjetnosti i kulture. Također, potrebno je naglasiti specifičnosti rada i/ili radnog procesa u odnosu na lokalnu umjetničku scenu.

Prijava mora sadržavati kontakt informacije, mrežnu stranicu prijavitelja ili portfolio s opisima i vizualnom i/ili audio dokumentacijom ranijih radova, biografiju, naziv projekta s kojim se prijavljuje na natječaj, opis i koncept projekta, tehnički opis projekta i zahtjeve postava, projekciju troškova za produkciju i postav projekta, informaciju radi li se o već izvedenom i/ili izlaganom projektu, skice i/ili foto/video/audio dokumentaciju projekta te link na projekt (ako je primjenjivo). Također, potrebno je ispuniti prijavnicu dostupnu ovdje.

Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 20. siječnja.

Autorsku koncepciju izložbe potpisuju Diana Nenadić i Darko Šimičić, a otvorenje će se održati 11. prosinca u 19 sati uz performans umjetnice Katalin Ladik u dvorani Gorgona u 19:30.

Prvo izdanje Genre Film Festivala održano je 1963. godine u Studentskom centru, a do 1970. organizirana su četiri ciklusa sa stilski i tematski odvažnim programima poput Antifilm i nove tendencije u filmu (1963.), Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma (1965.), Kibernetika i estetika (1967.) te posljednji Seksualnost kao mogući put u novi humanizam (pripreman 1969., realiziran 1970.).

Kako stoji u tekstu najave, “GEFF je okupljao autore i intelektualce iz različitih područja – filma, vizualnih umjetnosti, filozofije, kritike, znanosti i dizajna”, a “popratni program festivala obuhvaćao je prošireni film, performanse, koncerte, kazališne i plesne predstave, predavanja iz prirodnih i tehničkih znanosti, pa čak i javne demonstracije sportaša i manekena – potvrđujući GEFF kao otvoreni sustav znanja, stvaralačke prakse i društvenog eksperimenta.”

Ovom izložbom predstavlja se tradicija GEFF-a kao prostora dijaloga i umjetničkog istraživanja. U tom povodu, održat će se projekcije originalnih GEFF-ovskih filmova, predstaviti arhivska dokumentacija, a popratni diskurzivni program obuhvatit će predavanja, tribine i razgovore, koji će okupiti “sudionike originalnih GEFF-ovskih događanja, kustose, istraživače i predstavnike međunarodnih institucija koji danas prepoznaju GEFF kao nezaobilaznu referencu u povijesti eksperimentalnog filma i umjetničkih inovacija 20. stoljeća.”

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

Premijera predstave Urobor plesne umjetnice Silvije Marchig u produkciji Kik Melone, održat će 27. i 28. studenog u dvorani Gorgona MSU-a. Urobor kreće od ideje nestajanja i gradi zgusnut, gotovo ritualan izvedbeni svijet u kojem se glas, tijelo i slika kreću između kriča i tišine, svetog i svakodnevnog, praznine i obilja. U izvedbi sudjeluju plesačice Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Silvija Dogan, Ana Novković i Mia Štark, glazbenica Ana Kovačić, dramaturginja Nina Gojić i sâma autorica.

U subotu 29. studenog u dvorani Gorgona MSU-a na programu je reprizna izvedba predstave O umjetnice Sonje Pregrad i suradnica_ka. Riječ je o koreografskom istraživanju koje, inspirirano geometrijom biljaka i odnosom an/organskog, kroz kolektivno tijelo, pokret i glas ispituje međupovezanost, ritmove prirodnih ciklusa i načine na koje izvedba može destabilizirati ljudsku perspektivu.

Posljednja izvedba ovog bloka repriza je predstave Ova: Tristitia koja će se održati 2. prosinca u dvorani Gorgona MSU-a. Izvedba je drugi dio trilogije plesnih predstava Ova kojom se Valentina Miloš i Anika Cetina bave temom uprizorenja pitanja vezanih za ideju života i smrti unutar kazališnog nasljeđa.

Među ostalim, na programu su i online rad Luane Lojić, Paule Tončić i Tee Kantoci Everything Goes Just Fine. Success. koji istražuje ideju nečega što je uvijek u procesu i nikada nije potpuno dovršeno te traži aktivno tumačenje gledatelja. Zatim izvedbena instalacija Neautorizirano kolektiva Federacija iz Slovenije koja mijenja uloge promatrača i sudionika, briše granice autorstva i otvara prostor zajedničkog, otvorenog tumačenja. Publika će moći pogledati i film Vikendžadija autorice Sindri Uču.

U diskurzivnom dijelu programa održat će se Lab kolektivnog pisanja, prostor za eksperimentiranje kroz zajedničko pisanje i promišljanje izvedbenih umjetnosti, kao i Hangover sesija, strukturirani razgovor o radovima prikazanima unutar bloka. U programu sudjeluje i Philip Berlin iz Stockholma koji će javnosti otvoriti svoj proces rada tijekom aktualne rezidencije u Zagrebu. Berlin je bivši plesač Ballet de Lorraine gdje je plesao repertoar autora kao što su Cunningham, Forsythe, La Ribot i Mats Ek.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

Iz programa izdvajamo film Bouchra Orian Barki i Meriem Bennani koji spaja 3D animaciju, dokumentarne tehnike i inovativnu naraciju u priču o identitetu, obitelji i kreativnosti, a prikazuje se u okviru PLUS selekcije. Obiteljski odnosi tema su filma iz glavnog natjecateljskog programa, Sjene moga oca, dobitnika canneskog posebnog priznanja za koje je nigerijski redatelj Akinola Davies Jr. inspiraciju crpio iz vlastita odrastanja. U programu PLUS bit će prikazan i Ples lisica u režiji Valéryja Carnoyja, smješten u milje elitne francuske sportske akademije koja navodi mladog boksača na propitkivanje vlastitih očekivanja i tuđih želja.

Novo ostvarenje ZFF-ove laureatkinje Ivane Mladenović, Sorella di Clausura, dio je programa Ponovno s nama. Mladenović ovim filmom donosi socioseksualnu satiru o sredovječnoj ženi opsesivno zaljubljenoj u ostarjelu balkansku pop-zvijezdu. Između prošlosti i sadašnjosti rastrgana je i naslovna junakinja obiteljsko-političke drame Perla redateljice Alexandre Makarove. Smješten u hladnoratovsko razdoblje, film prati samohranu majku nad čiji se novi život u Beču, nakon bjega od represivnog režima Čehoslovačke, nadvije prijetnja kada joj se u život neočekivano vrati otac njezine kćeri. U sklopu istog programa, Mreža Jadranske regije, bit će prikazano filmsko istraživanje emotivnih iskustava na životnim prekretnicama u filmu Renovacija redateljice Gabrielė Urbonaitė. Riječ je o slojevitom portretu generacije milenijalaca u Vilnusu, zarobljene između svijetlih mogućnosti i razornih pritisaka današnjice. 

Također, u sklopu festivala prikazat će se neki od najrelevantnijih recentnih palestinskih naslova. U Glavnom programu bit će prikazan film Glas Hind Rajab, redateljice Kaouther Ben Hanije. Ova dokudrama, kroz mješavinu stvarnih audiosnimaka i dramatizirane izvedbe, tematizira ubojstvo djevojčice Hind Rajab od strane izraelske vojske. Prihodi od projekcija filma Glas Hind Rajab bit će donirani humanitarnoj liječničkoj inicijativi Pal Humanity. Osim toga, prikazuje se dobitnik Zlatne palme za najbolji kratkometražni film, Drago mi je da si sada mrtav, redatelja Tawfeeka Barhoma.

Festivalski program odvija se u kinima CineStar Branimir i Kinoteka te u Muzeju suvremene umjetnosti i Dokukinu KIC do nedjelje, 16. studenog.

Više detalja o rasporedu i satnici pronađite na poveznici.

Barba izložbom u MSU predstavlja izbor skulpturnih filmskih instalacija te konceptualnih istraživanja “koja ispituju povijesnu građu, osobne priče te osjetilno iskustvo filma i zvuka često snimanjem prirodnih krajolika i promjena u okolišu uzrokovanih ljudskim djelovanjem”, stoji u tekstu najave. Krajolik zauzima središnje mjesto u Barbinim filmovima. Korištenjem performativne prezentacije kao narativnog alata, Barba propituje “nestabilnost znanja, mitova i znanstvenih eksperimenata.”

Kako stoji u najavnom tekstu, “prirodni krajolici i ljudsko djelovanje predstavljaju provodne teme Barbinih filmova, djelujući istovremeno kao posrednici u mapiranju političkih i kulturnih promjena u društvu. Korištenjem osnovnih elemenata filmskog medija – projektora, platna i filmske vrpce – Barba istražuje teorijske i apstraktne uvjete prostora i vremena stvarajući djela koja analiziraju sudonos svjetlosti i zvuka”.

Kustoski tim izložbe čine Morana Matković (MSU), Marina Kožul, Nika Petković, Tena Trstenjak (25 FPS) i Studio Rosa Barba.

Više detalja o izložbi koju možete posjetiti do 9. studenog, pronađite ovdje.

Radionica se sastoji od kombinacije interdisciplinarno postavljenog koncepta, odnosno predavanja mentora Vladislava Kneževića, gostujućih filmskih autora, praktičnih intenziva koji istražuju procese rada kroz analogne i digitalne tehnike te samostalnog autorskog rada na filmu. Radionica i oprema za realizaciju filmova je za sve polaznike_ce besplatna, a od autora_ica se očekuje redoviti dolazak na predavanja, visoka motiviranost za samostalan rad i finalizacija filmova. Rezultati radionice završeni su eksperimentalni filmovi autora koji će se javno prikazati u dvorani Gorgona u MSU.

Program u listopadu obuhvaća četiri predavanja mentora Vladislava Kneževića koja uključuju: povijesni pregled filmske alternative, primjere analognih i digitalnih procesa, istraživanje medijskih mogućnosti, poticanje kreativnosti i percepcije. Drugi dio predavanja u listopadu održat će Marko Tadić, Simon Bogojević Narath, Hrvoje Pelicarić i Miodrag Gladović.

U studenom su planirana četiri intenziva koja uključuju analogni film, digitalne prakse Dina i Vedran Gligo, Hrvoje Spudić, Hrvoslava Brkušić, Ivan Slipčević, Miro Manojlović i Anton Radačić. Projekcija zavrršnih filmova autora_ica održat će se u siječnju.

U prijavi je potrebno priložiti po pet rečenica o radu, konceptu, motivaciji i autoru_ici. Potrebno je poslati i željeni vizualni smjer budućeg filma kroz nekoliko fotografija ili kolaža, snimki, crteža, skica te link na prethodni rad autora uz kontakt.

Voditelj radionice odabrat će do osam projekata autora s kojima će raditi na daljnjem razvoju filma. Predavanja gostujućih autora_ica slobodna su za svu zainteresiranu javnost i prijava nije nužna. Radionicu organiziraju Kinoklub Zagreb i Muzej suvremene umjetnosti u suradnji s udrugama Format C i Klubvizijom.

Prijave se vrše putem maila (radionice@kkz.hr) do 9. rujna.

Autor u njemu obznanjuje da se prijavio na Javni poziv za predlaganje programa u kulturi Grada Zagreba za 2026. godinu, a kao vlastiti doprinos području kulturno-umjetničkog amaterizma najavljuje performans Osam sati sna, zamišljen kao izvedba spavanja pred publikom. Nije pritom jasno radi li se o osmosatnom spavanju, kratkom sjedenju ili nekoj trećoj radnji, no iz teksta je razvidno da autor sadržaj sam po sebi ne smatra relevantnim, već ga oblikuje u skladu s tezom da “treba samo duboka poruka u kombinaciji s nekim banalnim ili besmislenim činom koji može izvesti bilo tko”.

Pod “bilo kim” Šarić misli, između ostalog, i na umjetnike_ce poput Tomislava Gotovca i Sanje Iveković, čiji su radovi obilježili povijest suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i šire. U ovom tekstu njihova se praksa, međutim, ne diskreditira samo proizvoljnim baratanjem činjenicama i izvlačenjem pojedinih brojki ili projekata iz konteksta, već se iznose i tvrdnje koje su činjenično pogrešne. Naime, govoreći o umjetničkom radu Sanje Iveković, Šarić piše: 

“U vrijeme Jugoslavije 1979. izvela je umjetničko djelo u kojem je javno pušila cigaretu i pila viski dok je bila trudna, naglašavajući ‘društvene pritiske, tabue i ženska prava’.”

Ova tvrdnja nije točna. Sanja Iveković je 1979. izvela performans Trokut, koji opisuje i sam autor u nastavku teksta, no autorica pritom nije bila trudna niti se trudnoća igdje spominje u dokumentaciji o tom radu.

Performans Trokut Sanja Iveković izvela je 10. svibnja 1979. u vrijeme službenog posjeta predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita Zagrebu. Iz sigurnosnih je razloga svim stanovnicima ulica kojima je prolazila parada bilo naloženo da se drže podalje od prozora i balkona te da ih zatvore i spuste rolete. Iveković se oglušila o naredbu i inscenirala izvedbu koju je opisala kao komunikaciju između tri osobe: sebe, zaštitara na krovu nebodera nasuprot njezina balkona u Savskoj 1 i policajca na ulici.

Odjevena u američku majicu, umjetnica je sjedila s nogama podignutima na stolac, čitala knjigu T. B. Bottomorea Elite i društvo, pila viski, pušila cigarete i simulirala masturbaciju. Nakon dvadesetak minuta na vratima se pojavio policajac koji je naredio da se “osobe i predmeti uklone s balkona” i time je performans završio. Rad je prvi put javno predstavljen 1981. godine u katalogu izložbe performansa Sanje Iveković nastalih 1970-ih, u izdanju zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti.

Motiv trudnoće u umjetničkom radu Sanje Iveković pojavljuje se više od dva desetljeća kasnije, s projektom Lady Rosa of Luxembourg, izvedenom 2001. godine u okviru izložbe Luxembourg et les Luxembourgeois. Riječ je o replici spomenika Gëlle Fra (Zlatna žena) iz 1923. godine, podignutog u čast luksemburškim vojnicima poginulima u Prvome svjetskom ratu, na čijem se vrhu nalazi figura Nike koja simbolizira pobjedu.

U svojoj je intervenciji umjetnica umjesto generičke alegorijske figure žene postavila povijesnu ličnost, revolucionarku Rosu Luxemburg, dok je figuru Nike pretvorila u trudnicu, a postolje opasala natpisima koji kombiniraju univerzalne vrijednosti (otpor, pravda, sloboda, nezavisnost) s pojmovima kulture i kapitala, te izrazima koji upućuju na stereotipne i reduktivne uloge dodijeljene ženama (kurva, drolja, madona, djevica). Projekt je izazvao burne reakcije: u javnosti i medijima, na lokaciji spomenika kroz intervencije prolaznika, pa čak i u parlamentu, gdje se raspravljalo o “ugroženom” nacionalnom identitetu.

Sanja Iveković jedina je hrvatska umjetnica koja je imala samostalnu izložbu u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti 2011. godine, a na svoju prvu sveobuhvatnu retrospektivu u rodnom Zagrebu čekala je još dvanaest godina. Izložba, koju je kurirala Zdenka Badovinac, najprije je 2022. bila postavljena u bečkom Kunsthalleu, a zagrebačka verzija otvorena je 2023. u Muzeju suvremene umjetnosti. Kao dio postava produciran je i novi rad Trudna memorija, koji se nastavlja na umjetnički projekt Lady Rosa of Luxembourg. Rad se sastoji od pozlaćene skulpture trudne žene i postolja oko kojega su ispisani termini koji variraju od univerzalnih vrijednosti do uvredljivih stereotipa, te imena 91 žene proglašene narodnim heroinama Narodnooslobodilačke borbe.

Skulptura je više puta vandalizirana: prvi put na Dan antifašističke borbe, kada su preko imena narodnih heroina ispisane poruke mržnje, a drugi put 10. travnja, na dan proglašenja kvislinške države NDH pod okriljem nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tada je na postament bačeno zapaljivo sredstvo koje je izazvalo ozbiljna oštećenja dijela skulpture. Ovi napadi, usmjereni upravo na spomenik posvećen borkinjama NOB-a, nose jasan pečat povijesnog revizionizma i pokušaja brisanja antifašističkog nasljeđa koji ponovno dominiraju javnim prostorom. 

Uz fabriciranu tvrdnju o radu Sanje Iveković i općenito omalovažavanje performansa kao umjetničke forme, tekst sadrži i niz drugih netočnih ili poluinformacija kojima se stvara iskrivljena slika kulturnog polja i načina na koji ono funkcionira. Među ostalim, u tekstu se tvrdi “Tomašević joj je dao samo 9000 eura 2024. godine”, sugerirajući da je riječ o osobnoj odluci gradonačelnika i o dodjeli sredstava samoj umjetnici. 

Točan je podatak da je Grad Zagreb 2024. godine putem javnog poziva Kultura i umjetnost u zajednici dodijelio 9.000 eura Institutu Sanja Iveković, a sredstva su namijenjena projektu Ulična šuma umjetnice Nike Radić, provedenom u suradnji sa Zbirkom Richter. Projekt se sastojao od šetnji i radionica u gradskoj četvrti Črnomerec, koje su uključivale i zajedničko sađenje stabala te umjetničke intervencije u javnom prostoru. Tvrdnja da je riječ o osobnoj odluci gradonačelnika ili izravnom financiranju Sanje Iveković stoga je netočna: sredstva se ne dodjeljuju osobama, nego organizacijama, i to na temelju preporuka stručnog povjerenstva. 

Jednako pogrešno interpretirana je i kategorija kulturno-umjetničkog amaterizma, za koju se autor prijavio sugerirajući da se u tom području sredstva mogu dobiti za izvedbu performansa koji “ne traži nikakav talent”. Umjesto proizvoljne procjene autora, natječajni kriteriji daju precizne upute: u toj se kategoriji financiraju organizirani oblici amaterskog stvaralaštva poput zborova, ansambala i folklornih društava, a vrednuju se kontinuitet i kvaliteta rada, brojnost članstva, sudjelovanje na smotrama i festivalima te doprinos očuvanju i razvoju kulturne baštine u lokalnoj zajednici.

Slično nerazumijevanje pokazuje i kada tvrdi da prijava zahtijeva “reference od kolega umjetnika”. Umjesto osobnih mišljenja ili preporuka kako ih autor tumači, u prijavama se traže dokazi o prethodnom radu i rezultatima, od realiziranih programa do sudjelovanja na relevantnim manifestacijama. Riječ je, ukratko, o tvrdnjama koje pokazuju elementarno nerazumijevanje kulturnog polja i osnovnih procedura na kojima ono počiva. Njihovo ustrajno ponavljanje u javnom prostoru oblikuje percepciju nezavisne kulture kao područja proizvoljnih i nelegitimnih praksi te time sustavno podriva njezin društveni legitimitet.

1. Arhivirano ovdje ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.