Problem je u tome što pješadija često ne čita sitna slova pa se iznenadi kada se žrtva materijalizira u tijelima njihovih prijatelja, u krvavoj borbi koja ne završava plemenitom smrću, već stravičnom patnjom. No, za cara sve ide prema planu – dok Paul i oni poput njega shvate da je gol, bit će prekasno.

Umjetnost imitira život, a ponekad život imitira umjetnost. To dobro zna PR služba Izraelskih obrambenih snaga (IDF), trendseterica u zloupotrebljavanju Gen Z-ovskog digitalnog diskursa, koja je našla maštovito rješenje za romantizaciju vojne službe u moderno doba. AI fotografije izraelskih vojnika u stilu poznatog dizajna Studija Ghibli krenule su 2025. godine cirkulirati društvenim mrežama. Tople boje, mekani obrisi i idilična pastorala japanskih animiranih, izričito antiratnih filmova, izokrenuti su u opasnu glorifikaciju jedne od trenutačno najbrutalnijih vojski svijeta.

I nije ona jedina: tradicionalno oglašavanje uvelike se prebacilo na digitalne platforme pa porast militarizacije prate i nove regrutacijske tehnike. Prednosti tih platformi nisu zanemarive kada govorimo o brzini plasiranja sadržaja, lakoći targetiranja ciljane publike putem algoritama, benefitima neformalnog pristupa i financijskoj isplativosti, stoga nije neobično da je to prepoznala i vojna mašinerija.

Na zapadu ništa novo, ali u Hrvatskoj ponešto i je. Nakon šesnaest godina pauze, Ministarstvo obrane u travnju 2024. godine najavilo je ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Krajem iste godine, kao odgovor na odluku, Mreža mladih Hrvatske pokrenula je projekt Budućnost bez roka koji se bavi problemom njegove implementacije te pružanjem informacija o prigovoru savjesti, odnosno mogućim alternativama.

Marin Capan, predsjednik upravnog odbora, tijekom provođenja raznih aktivnosti u sklopu programa primjećuje: “Ono što smo mogli vidjeti u medijima je povećana promocija, od oglasa koji su meni osobno iskakali na Facebooku, na nekim portalima poput Index.hr-a, do objava koje su na nekakav trendseterski način pokušale približiti tu temu mladima”. Nije izostao ni tradicionalniji način oglašavanja u fizičkim prostorima poput javnog prijevoza i velikih jumbo plakata gdje su se mogle iščitati parole kojima se nabrijavaju mladi, poput “Prihvati izazov. Postani vojni pilot” ili “Želim izazove i akciju – zato biram vojsku”, predstavljajući vojnu službu kao edukativno-avanturistički tečaj na kojem će mladi ispuniti svoj neostvareni potencijal. 

Mreža mladih provela je i nekoliko anketa u kojima je, između ostalog, istraživala i stav ispitanika prema uvođenju obaveznog vojnog roka. Iako su neki prepoznali njegovu važnost u (pre)odgoju mladih, mnogi su se izjasnili da ga osobno ipak ne bi odslužili, odnosno da bi odabrali civilnu službu. Kako pristupiti toj nezainteresiranoj publici?

Ako su pali na testu patriotizma i osjećaja odgovornosti prema državi, promo materijali programa temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) podsjetit će ih na izvanredne pogodnosti, karijerne prilike i autentična iskustva koja im se pružaju. Ako ih ni 2200 eura naknade, prednost pri zapošljavanju i let borbenim avionom još uvijek nisu uvjerili, MORH se neće ustručavati obući svoju kamuflažnu uniformu i zaskočiti ih u radnji u kojoj su najranjiviji – dok skrolaju TikTokom. Lijepo veli Branko Hrg iz MORH-a: “Ako im se ne uneseš u lice, mladi te ne vide. Zuje negdje drugdje”, adresirajući generaciju koja “većinu vremena provodi na mobitelima”.

No, odmaknimo se malo od podbadanja – vrijeme je za POV! Zamislimo kako bi bilo da je Paul Bӓumer, recimo, Pavao Bukvić rođen 2007. godine u Hrvatskoj i da je jedan od onih koji se u anketi Mreže mladih izjasnio da podržava vojni rok, ali nije siguran je li to baš za njega. Sada ima 19 godina i njegovu generaciju zatekla je odluka o uvođenju obaveznog vojnog roka. Recimo da njegovi prijatelji i vršnjaci nisu pretjerano uznemireni, štoviše, TVO vide kao potencijalnu priliku da se udalje od obiteljskog doma, osamostale, pronađu svoju svrhu i postanu muškarcima. Između ostalog, ne sviđa im se što se njihovu generaciju naziva slabom, besperspektivnom i lijenom, a ni prva puna plaća odmah pri izlasku iz srednje škole ne zvuči tako loše.

Pavao, poput svojih prijatelja i tipičnih Gen Z-ovaca, popodneva provodi na TikToku pa bi u jednom trenutku mogao naići na dinamično montirani isječak s nabrijanom free type beats muzikom, u kojem se dva muškarca strastveno hrvaju u uniformama. Skrolajući dalje, mogao bi mu izletjeti i popularni POV (point of view) tip videa, koji iz perspektive vojnika prikazuje polijetanje iz baze dan prije povijesnog vojnog mimohoda. “Super, ni u vojnom avionu ne moram se odreći mobitela”, mogao bi pomisliti Pavao.

Sad kad je upecan, Pavao prekida vrtlog doomscrolla i odlazi na profil kreatora spomenutih sadržaja – službeni profil hrvatske vojske – na kojem mu se ponovno otvara beskonačno polje zoomerskog sadržaja. Kada vidi kolaž zamorca obučenog u vojno odijelo ispred tenka i pozadine u plamenu kako piše poruku svojoj zamorčici “Najdraža moja sretan ti Dan žena!”, možda pomisli da mu je za ljubavni zgoditak bila potrebna samo uniforma. Možda mu video iste scenografije s tekstom “Bejb, večeras sam doma, tvoj sam cijeli tjedan i vikend”, a zatim “prvi april!”, krene odzvanjati u glavi poput moderne inačice pjesme “Djevojko volim te, ali ne mogu se još oženiti tobom. Pričekaj još jednu godinu, tad ću doći”, koju Paul i ostali dragovoljci iz filma pjevaju prije nego što  – spoiler alert – tragično poginu na bojištu. Kažem vam, život i umjetnost.

Možda MORH-ova propaganda zaista dopre do Pavla i on se prijavi na TVO. Možda ga tamo unaprijede u novog zapovjednika TikToka koji će na svom osobnom profilu, baš poput “ghosts_of_croatia”, POV videima poput “kasniš na prestrojavanje” ili “ kad me pitaju gdje mi je pleter kartica”, dati svoj doprinos u približavanju vojne svakodnevice mladima.

A možda ipak primijeti da se radi o surovoj i opasnoj banalizaciji, promišljenom marketingu i manipulaciji koju provodi Hrvatska vojska po uzoru na druge vojne sile. Možda primijeti da je glavna politika regrutacijskih kampanja obratiti se ekonomski, socijalno i društveno najranjivijima, onima kojima će poruke o sigurnoj plaći, stabilnosti, beneficijama i šansama za bolji život biti posebno privlačne. Onima koji će biti više otvoreni prema idealiziranim porukama časti, odgovornosti ili avanture.

Možda Pavao shvati da je poziv na odgovornost prema državi – koja mu nije adekvatno riješila stambeno pitanje, niti ga kroz obrazovni sustav pripremila na samostalni život, kritičko razmišljanje ili stjecanje posla u struci – blago rečeno licemjeran, baš kao što Marin Capan predviđa da bi mladi mogli misliti. Možda nakon čitanja komentara pronicljivih vršnjaka ispod spomenutih videa, kao što su “jel bi me ovo trebalo privući u vojsku kao onih 2200 eura?” ili “užasan mi je bio život s tatom vojnikom kojeg nikad nema doma”, i sam krene preispitivati jednostranost prikazanog narativa.

A to se čini i vjerojatnijim, jer su mladi koji život provode na internetu ujedno i oni koji najbolje znaju prepoznati njegove komunikacijske signale pa lakše primjećuju kada se diskurs koristi prosto u svrhu reklame, a kada zaista služi povezivanju ili razumijevanju mladih. Ostavimo to kao poticaj na razmišljanje Branku Hrgu.

Konačno, možemo se nadati da će mladi prepoznati didaktiku umjetnosti kako prepoznaju i signale digitalnog svijeta pa Pavao Bukvić u Paulu Bӓumeru vidi opomenu, a ne uzor. Možemo se nadati da će prepoznati i njenu ulogu u dokumentiranju vremena, kao podsjetnik da je ratna mašinerija vuk koji mijenja dlaku, ali ćud nikada.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Prema prošlogodišnjem istraživanju MMH o potrebama mladih, većina mladih smatra da državne i lokalne vlasti uopće ne odgovaraju na njihove potrebe, dok je prema IDIZ-ovom istraživanju o političkoj pismenosti iz 2021. dvije trećine maturantica_a izjavilo da političke stranke služe isključivo zapošljavanju. U kojoj mjeri ovakvi stavovi mladih utječu na njihovu političku participaciju? Koji su, iz tvojeg iskustva rada s mladima, najčešći načini na koje sudjeluju u političkom životu?

Takvi stavovi, a kao rezultat nepostojećih politika za mlade, direktno se reflektiraju u apstinenciji mladih od sudjelovanja u političkim procesima. Bilo bi licemjerno da društvo od mladih očekuje snažnije sudjelovanje, a ne stvara preduvjete gdje je participacija mladih smislena i produktivna. Mlade kroz formalno obrazovanje ne učimo o tome koje sve prilike i mogućnosti za sudjelovanje imaju, vijeća učenika i učenica u školama najčešće ne ispunjavaju svoju ulogu, političke stranke mlade ne prepoznaju kroz svoje programske dokumente (ili ne žele aktivne, samosvjesne i informirane mlade), a nadležne institucije godinama ne donose ključne dokumente. To ne znači da su mladi nezainteresirani za sudjelovanje, samo su nezainteresirani za tokenizam i svođenje njihove participacije na “koliko je mladih izašlo na izbore?”. 

Jedan od formalnih načina političke participacije mladih predstavljaju savjeti mladih. Možeš li opisati način rada savjeta?

Svaka jedinica lokalne samouprave (dakle grad ili općina) kao i regionalne (županija) dužna je osnovati savjetodavno tijelo mladih sastavljeno od mladih osoba. Iako je u Zakonu postavljeno očekivanje, u stvarnosti brojke izgledaju dosta porazno. Provedbu Zakona o savjetima mladih prati Središnji državni ured za demografiju i mlade, a prema izvještaju za 2021. godinu, 78 % jedinica lokalne/regionalne samouprave nije imalo savjet mladih, a gotovo polovica svih osnovanih zapravo nije funkcionirala. U prijevodu, aktivna su bila samo 73 savjeta mladih – u RH postoji ukupno 555 jedinica lokalne i regionalne samouprave, što je dakle oko 12 posto. Uloga savjeta je, kao što i ime kaže, da savjetuje predstavničko tijelo općine, grada ili županije, odnosno, da bude glas mladih koji će općinski/gradski/županijski donositelji odluka konzultirati kada donose bilo koju odluku koja će utjecati na mlade u toj sredini. 

U sredinama gdje to funkcionira dobro, članovi i članice savjeta mladih sudjeluju u radu općinskih/gradskih/županijskih vijeća – bez prava glasa – kada se točke dnevnih redova tiču mladih. Zatim, kroz suradnju s općinskim/gradskim/županijskim upravama, savjeti mladih aktivno predlažu i rade na osmišljavanju i provedbi lokalnih programa za mlade, sudjeluju u radu različitih odbora predstavničke vlasti, rade na kriterijima za dodjelu stipendija učenika_ca ili studenata_ica, daju prijedloge i mišljenja na teme od interesa za mlade, sudjeluju u pripremi, provedbi i evaluaciji različitih općinskih/gradskih/županijskih projekata i projekata udruga mladih i za mlade u lokalnim zajednicama, te služe kao poveznica između vlasti i mladih. 

Iako im je djelokrug rada propisan Zakonom i predviđa savjetodavnu ulogu, u praksi se savjeti mladih najčešće bave obilježavanjem različitih manifestacija (Dan ružičastih majica, Dan narcisa…), organizacijom sportskih turnira, kino predstava, humanitarnih akcija, norijade i sl. Razlozi za to su različiti, ali iz prakse saznajemo da u tome prednjače neinformiranost obiju strana (i mladih i donositelja odluka) o svrsi i sadržaju Zakona te nezainteresiranost istih za suradnju po pitanju donošenja odluka koje se tiču mladih. To dovodi do toga da i postojeći savjeti mladih ne ispunjavaju svoju svrhu. Kao rezultat, savjeti mladih u praksi najčešće preuzimaju ulogu organizacija civilnog društva (u sredinama u kojima ne postoji aktivan civilni sektor) pa se bave temama i aktivnostima koje mogu sami provesti, a koje su često izvan djelokruga propisanog Zakonom, kao i onima za koje se smatraju kompetentnima.

Na sjednici Vlade RH održanoj 7. lipnja usvojen je Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o savjetima mladih. Koje sve promjene u funkcioniranju Savjeta donosi predložena izmjena zakona?

Prvo bi istaknuli pozitivne promjene, koje su rezultat rada radne skupine, kao i inputa samih članova_ica savjeta mladih i organizacija mladih i za mlade kroz javno savjetovanje. Tako se napokon omogućava elektroničko sudjelovanje na sjednicama, nešto što je već dulje vrijeme bilo potrebno, ali je tek s pandemijom svima postalo jasno da mora ući u Zakon. Mandati savjeta mladih usklađeni su s mandatima vijećnika koji ih biraju, što odgovara ideji da političari biraju savjetodavno tijelo, a uz to definirani su i rokovi za osnivanje savjeta, kao i nužnost sastajanja između predstavnika vlasti i savjeta. Dodano je olakšano i osnivanje savjeta mladih u sredinama u kojima nema prevelikog interesa među mladima, kako se ne bi uskraćivalo one doista motivirane.

Mreža mladih je povodom usvajanja Nacrta izdala priopćenje za medije u kojem upozorava na nepoštivanje procedure – to jest, prihvaćanje prijedloga Mladeži HDZ-a mimo javnog savjetovanja. Koje konkretne promjene u Nacrtu prijedloga Zakona o savjetima mladih Mreža mladih Hrvatske smatra problematičnima i zašto?

Pravo je svakog tijela koje predlaže zakon da uvaži ili odbije bilo koji prijedlog, ono što mi (ali ne samo mi) smatramo kršenjem procedure je izmjena službene dokumentacije. Naime, nakon završetka javnog savjetovanja, 28. veljače, na stranicama e-savjetovanja objavljen je izvještaj u kojem za svaki komentar piše je li isti prihvaćen, odbijen ili primljen na znanje. Središnji državni ured je u narednim mjesecima odlučio prihvatiti prvotno odbijene prijedloge Mladeži HDZ-a, ali su istovremeno odlučili i ukloniti prvotno objavljeno izvješće te postaviti novo, što je očigledno kršenje procedure jer je jednom objavljeno izvješće automatski službeni dokument koji prati zakon sve do Sabora. 

Ono što je dodatno zabrinjavajuće tiče se sadržaja. Naime, prijedlog Mladeži HDZ-a, koji prethodno ni na koji način nije izašao kroz radnu skupinu, predviđa osnivanje nacionalnog Savjeta mladih Republike Hrvatske. Novo tijelo bilo bi sastavljeno od po jedne osobe iz svakog županijskog savjeta mladih, a problematične su ovlasti tog tijela. Naime, predviđeno je da to tijelo uređuje(!) rad svih ostalih savjeta, što je jako zabrinjavajuća konstrukcija i nejasno je kako bi to izgledalo kao ni zašto bi netko tko je izabran od npr. skupštine Grada Zagreba uređivao rad Savjet mladih Grada Splita. Ono što malo bolje oslikava situaciju jest činjenica da trenutno članovi Mladeži HDZ-a predsjedaju s 13 od 18 županijskih savjeta mladih. Dakle, ako bi u novoosnovani savjet išli predsjednici županijskih, taj Savjet bi imao 13 članova Mladeži HDZ-a. U tako postavljenoj strukturi ne možemo očekivati reprezentativnost i uključenost mladih. 

Na sjednici Vlade RH 7. lipnja nakon više od pola desetljeća čekanja usvojen je i Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2023. do 2025. Kako komentirate činjenicu da se u izmjenu Zakona o savjetima mladih išlo prije usvajanja strateškog dokumenta, umjesto toga da se zakon mijenjao na temelju strategije? Donosi li novi Program bilo kakve pozitivne iskorake u politikama za mlade?

Načelno nije problem što se u izmjene Zakona išlo prije donošenja Nacionalnog programa za mlade (NPM), primarno zato što se sam NPM ne bavi previše savjetima, a u situaciji gdje nedostaje dugoročna vizija, redoslijed je ionako manje bitan. Novi NPM još je jedan beskrvan i neinspirativan dokument, u kojem se na primjer predviđa, usprkos inflaciji i želji za razvojem sektora, do u cent identičan iznos za sve natječaje. Sama činjenica da se u program stavljaju već postojeći natječaji pokazuje da značajan dio NPM-a zapravo otpada na ono što se ionako provodilo i kada nije bilo tog dokumenta. Važno je istaknuti i da u slučajevima kada su teme dobro prepoznate, kao i problemi dobro opisani (na primjer, u području ruralnih mladih), predložene mjere na njih nerijetko uopće ne odgovaraju. Stječe se dojam kao da osobe koje su prepoznavale probleme nisu iste osobe koje su radile na mjerama. Na žalost, iz nama nepoznatog razloga Mreža mladih Hrvatske nije bila dio radne skupine tako da ne znamo detalje.

Prema javno dostupnim informacijama, radna skupina sastala se samo tri puta te uopće nije konzultirana oko predloženih izmjena na javnom savjetovanju. A upravo je javno savjetovanje pokazalo inertnost institucija, naime pristiglo je više od 160 komentara, od čega 142 od strane Mreže i njenih članica. Ukupno je u cijelom dokumentu prihvaćeno samo šest komentara! Dakle manje od 4 % prijedloga za poboljšanjem dokumenta je prihvaćeno. Sada nam ostaje pratiti hoće li se implementirati nove mjere te hoće li se na vrijeme krenuti u osmišljavanje i pripremu novog NPM-a. S obzirom da nismo sigurni koliko će sustavno to raditi institucije, u Mreži planiramo posvetiti vlastite resurse i znanja praćenju toga što se doista događa s ključnim dokumentom u području mladih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Film potpisuje europski kolektiv Gastivists koji podržava inicijative u borbi protiv nove plinske infrastrukture, olakšava protok informacija između nevladinih organizacija i lokalnih inicijativa i pomaže u izgradnji međunarodnog pokreta za zaustavljanje fosilnog plina.

Projekcija filma održava se u utorak, 13. lipnja u 19 sati u Zelenoj akciji, nakon čega slijedi rasprava koja ima za cilj identificirati zajednička područja borbe i mogućnosti suradnje društvenih i okolišnih pokreta. Događaj uz Zelenu organizaciju suorganiziraju Pravo na grad, Centar za mirovne studije i Mreža mladih Hrvatske, čiji će predstavnici ujedno sudjelovati u razgovoru nakon filma.

Kako je navedeno u priopćenju, na razgovoru je zaključeno kako umjesto da popravlja situaciju u civilnom društvu, Europski socijalni fond – ESF uglavnom ne unaprjeđuje ni civilni sektor ni kvalitetu života građanstva. Prema sadašnjem modelu sredstva su većinom utrošena u projekte s jednokratnim utjecajem. Vanjska evaluacija provedbe ESF-a također pokazala je mnoge poteškoće koje su na kraju negativno utjecale na rad i održivost organizacija civilnoga društva, kao i na kvalitetu i društvene koristi projekata. U evaluaciji je stoga zaključeno kako je cijela komponenta dobrog upravljanja neuspješna. 

Gongov Nikola Buković u svom je izlaganju izdvojio četiri skupine najvažnijih problema utvrđenih analizom: slabo mjerenje uspješnosti financiranih potpora; relevantnost i smislenost dodijeljenih potpora; otkazivanja planiranih natječaja i njihove štetne (nenajavljene) izmjene i velika kašnjenja; poteškoće u procesima praćenja i izvještavanja koje izrazito otežavaju rad korisnicima te ograničavaju razvojni potencijal potpora. Naglasio je kako zbog ovih problema ne možemo pratiti napredak niti vidjeti sistemske promjene u politikama, koje su trebale utjecati na unaprjeđivanje demokracije, društva, mijenjanje javnih politika, borbu protiv korupcije itd. Neki od najvažnijih natječaja za udruge predviđeni u ovom elementu Europskog socijalnog fonda – primjerice, oni koji su trebali jačati udruge za rad na uvođenju građanskog odgoja, borbu protiv korupcije te pružanje besplatne pravne pomoći – nikad nisu, niti će biti raspisani. S obzirom da su neki od njih, poput onog usmjerenog razvoju građanskog odgoja i obrazovanja, pripremani od siječnja 2016. godine, teško je vjerovati da se ne radi o direktnom političkom utjecaju na trošenje sredstava Europskog socijalnog fonda, rekao je Buković te dodao kako je “ova os realno neuspješna i to ne kažu Gong ili druge udruge, nego samo Ministarstvo rada i Europska komisija”.

“Organizacije civilnog društva se trebaju, poučene dosadašnjim iskustvom isključivanja iz društvenih procesa, okrenuti prema zagovaračkim aktivnostima kako bi javnost i državne institucije dobile uvid u društveni utjecaj koji su ostvarile kroz dosadašnje djelovanje”, istaknula je Mira Anić iz Udruge Zvono te članica Odbora za praćenje Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, koji nadzire provedbu ESF-a. Također je napomenula kako je civilni sektor duboko razvodnjen i uništen ovakvim načinom sustava financiranja, ali nisu ESF-ovi jedina metoda da se civilno društvo stavi pod kontrolu. “Potrebne su jasne granice kada civilno društvo može funkcionirati kao pružatelj usluga u službi javne politike, a kada ima dužnost da snažnije utječe na promjenu iste politike ako ona nije u službi demokratizacije, izjednačavanja mogućnosti i temeljnih ljudskih prava”, zaključila je Anić.

Domagoj Šavor iz Klubture podijelio je iskustvo iz perspektive nezavisne kulture: “Zbog nepovoljnih praksi upravljanja Fondom i administrativnog preopterećenja koje su organizacije u nezavisnoj kulturi iskusile, kroz našu analizu je zaključeno da se proteklo programsko i financijsko razdoblje doima nedorečeno, nedovršeno i neiskorišteno u kontekstu potencijala za značajnije promjene položaja organizacija u kulturi u odnosu na ostale aktere u polju kulture”.

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje kakva će biti korist od saznanja iz vanjske evaluacije. Ona sadrži 47 preporuka te, kako kaže Buković “mi ne smatramo da je nužno da dobro upravljane podrazumijeva da se sve preporuke prihvate, ali moramo znati koje su javne pozicije i očitovanja o svakom do pojedinih elemenata”. To je posebno relevantno u kontekstu da za tzv. watchdog udruge (organizacije koje nadziru i kritički propituju rad tijela vlasti) nisu predviđena sredstva u novom financijskom razdoblju. Bez kvalitetnog i transparentnog sustava poboljšanja praksi u provedbi EU financiranja, prijeti nam još potraćenih prilika i novaca bačenih u vjetar, koji se mogu koristiti za poboljšanje u našem društvu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prije nekoliko mjeseci na Kulturpunktu smo pisali o sudjelovanju mladih u kulturnim programima i događanjima koje organiziraju institucije, udruge i organizacije civilnog društva. Pritom je posebno značajan bio podatak iz ankete Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu kako je tek nešto više od petine mladih barem jednom posjetilo neki društveni centar, klub ili udrugu mladih. Međutim, uključivanje mladih u programe je izazov s kojim se organizacije susreću već dulje vrijeme. Tako su, potaknuti primijećenom niskom participacijom mladih u kulturnim programima, Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade i Mreža mladih Hrvatske proveli vlastito online istraživanje i niz fokus grupa kako bi locirali gdje točno dolazi do diskrepancije potreba i interesa ove podzastupljene društvene skupine te kulturnog sadržaja koje nude različite organizacije. Rezultate ispitivanja početkom su rujna predstavile Ida Jagar i Janja Sesar iz Pogona te Kristijan Orešković iz MMH.

Istraživanje je izrađeno u sklopu Erasmus+ projekta The Melting Pot koji Pogon i Mreža mladih provode u suradnji s partnerima iz Srbije i Makedonije. Online anketom je ispitano 246 osoba. Sudionice_i većinom su dolazile_i iz mjesta s više od 50000 tisuća stanovnika, najviše iz Zagreba. Riječ je o mladim osobama u dobi od 16 do 30 godina, sveukupne prosječne dobi od 22 godine – 80 posto ih je bilo ženskog roda, 72 posto u sustavu školovanja, četvrtina je bila zaposlena, a 3,3 posto u NEET statusu (nezaposleni koji ne traže posao te nisu u statusu školovanja). Sveukupno se 43 posto sudionika_ca deklariralo kao pripadnik_ca ranjive skupine – to jest, kao osoba iz ruralnih područja, pripadnik_ca nacionalne manjine, LGBTIQ+ osoba, osoba s ekonomskim poteškoćama ili osoba s invaliditetom. Popratne fokus grupe provedene su putem Zoom platforme sa sudjelovanjem 30 osoba. 

Gotovo su svi sudionici_ce istraživanja, njih 92 posto, izjavili kako smatraju da institucije, organizacije i državna tijela većinom ne uključuju mlade u procese osmišljavanja programa kulturnih sadržaja u lokalnoj zajednici, kao ni politika za mlade koje se dotiču kulture. Iz Pogona i Mreže mladih u sažetku su istraživanja istaknuli kako i onaj maleni broj organizacija i programa koji uključuju mlade to uglavnom provode pomoću “metoda upitnika, fokus grupa ili diskusija na radionica, pri čemu to najviše čine udruge i organizacije mladih, kustosice u muzeju, nezavisne kulturne organizacije i srednje škole. S obzirom na to da veći dio sudionika_ca triju fokus grupa tvrdi da kulturne institucije nisu dovoljno otvorene za prijedloge mladih jer imaju unaprijed definirane programe, nisu financijski dostupne i ne žele raditi sadržaje izvan onih već predviđenih – mladi kao prostor za vlastito uključivanje vide kroz savjetovanje prilikom izrade vizuala za kulturne sadržaje te ponajviše tijekom razvoja programa za mlade”. S druge pak strane, sudionici_e paralelnog ispitivanja nekolicine osoba zaposlenih u kulturnim institucijama i organizacijama smatraju kako su mladi dovoljno uključeni planiranje kulturnih sadržaja – konkretno, to smatra njih 77 posto, te je gotovo svaki drugi djelatnik_ca zadovoljan_na interesom mladih za kulturne programe. 

Gotovo je 80 posto mladih ispitanica_ka izjavilo da im kultura i umjetničko izražavanje predstavljaju bitan dio života. Pod kulturnim životom dvije trećine mladih podrazumijeva aktivno izražavanje kreativnih ideja, a gotovo polovici taj pojam označava nešto čime se ispunjava slobodno vrijeme. Dakle, mladi s jedne strane izražavaju visok stupanj interesa za kulturu, dok se s druge strane taj interes ne prelijeva u posjećenost programa kulturnih institucija i organizacija. Uzrok ove diskrepancije ispitanice_i vide u nedovoljnoj vidljivosti kulturnih programa, kao i njihovoj nedovoljnoj usmjerenosti prema mladima. 

“I mlade osobe i djelatnici_ce kulturnih institucija/organizacija slažu se da mladi umjetnost doživljavaju elitistički i rezerviranom samo za ekscentrične osobe čime može doći do indirektnog slanja poruka da mladi nisu dorasli shvaćanju umjetničkog događaja. Same institucije često imaju predrasudu da mladi neće razumjeti njihov sadržaj ili se ne žele potruditi privući mlade na vlastita događanja jer su mladi ponekad teško dohvatljiva ciljana skupina. Djelatnici_ce kulturnih institucija pak smatraju da do problema dolazi tijekom školovanja i odrastanja kada mladi nisu dovoljno izloženi kulturnim sadržajima te se propušta stvaranje afiniteta prema kulturi”, ističu u Pogonu i Mreži mladih. 

Kroz proces istraživanje je stoga prepoznato da kultura mora biti otvorena za mlade, pogotovo kad je u pitanju kreiranje programa. Dakle, umjesto da ih se nastavi promatrati kao pasivne konzumente sadržaja, mlade je nužno ravnopravno uključiti u njegovo stvaranje. Na takvim je premisama u sklopu fokus grupa proizvedeno nekoliko smjernica za inkluziju mladih u kulturi koje uključuju: bolju promociju kulturnih programa korištenjem jezika mladih i aktualnih kanala komunikacije, kreiranje interaktivnih programa u direktnoj suradnji s mladima, smanjivanje formalnosti događanja u kulturnim institucijama, prepoznavanje neformalnih udruženja mladih kao bitnih sudionika u stvaranju sadržaja, kao i osiguranje popusta na ulaznice.

Istraživanja već godinama pokazuju kako se mladi u Hrvatskoj nalaze u prekarnoj egzistencijalnoj situaciji. Ta poražavajuća činjenica je dodatno potvrđena početkom lipnja kada je Mreža mladih Hrvatske predstavila aktivnosti i rezultate Erasmus+ projekta Gle što mogu – mladi odlučuju, govore i utječu. Organizatori javne rasprave napomenuli su kako su generalni ciljevi projekta bili motiviranje mladih na promišljanje i raspravljanje, aktivno sudjelovanje i uključivanje, usklađivanje lokalnih realiteta, mjera  i politika, kao i ispitivanje njihovih potreba i prioriteta. Zbog toga su u Mreži odlučili provesti online istraživanje na nacionalnoj razini, no kako su u različitim dijelovima Hrvatski drugačiji životni uvjeti također su željeli ispitati postoje li specifične regionalne distinkcije kada su u pitanju potrebe mladih. Rezultati istraživanja su stoga grupirani u četiri regije ili klastera županija: Istočnu, Zapadnu, Južnu i Sjevernu Hrvatsku.

Regionalna podjela nije služila samo grupiranju rezultata, već je bila ključna za kvalitativni segment istraživanja, kao i daljnji zagovarački rad i kreiranje preporuka za javne politike. Naime, u svakoj su regiji provedeni strukturirani dijalozi s mladima, koji su uključivali prezentaciju rezultata online istraživanja. U popratnoj raspravi se pokušalo saznati odgovaraju li prikupljeni podaci njihovoj percepciji potreba u lokalnim zajednicama da bi zatim mladi sudionici odabrali neke od iskazanih problema i pokušali pronaći rješenja u kontekstu njihove lokalne zajednice. 

Potom su organizirane lokalne konzultacije sa svim relevantnim dionicima – predstavnicima lokalnih samouprava i županija, pripadnicima civilnog društva koji rade s mladima itd., ali i nekoliko sudionika_ca s koji su prethodni dan sudjelovali_e u strukturiranom dijalogu. Time je mladima pružena prilika da direktno prezentiraju zaključke donositeljima odluka, kao i da  zajedno pokušaju formulirati rješenja. Mladi su također dobili određeni uvid u procese donošenja odluka, o tome koje razine vlasti sudjeluju u kreiranju politika za mlade, gdje stvari najčešće zapinju i slično. Na temelju svih sakupljenih materijala iz cjelokupnog procesa su u Mreži mladih kreirali i publikaciju s preporukama za javne politike i zagovarački rad koju mogu koristiti i ostale organizacije civilnog društva. 

Konkretne rezultate i metodologiju online istraživanja Prioriteti i potrebe mladih u Republici Hrvatskoj prezentirala je Josipa Tukara Komljenović. Anketno ispitivanje je provedeno kroz četiri mjeseca, od kraja 2020. pa do trećeg mjeseca 2021. godine. Uzorak nije bio reprezentativan budući da se u diseminaciju ankete išlo putem društvenih mreža i internih mejling lista udruga. Međutim, ovakav način diseminacije ipak je doprinio velikom odazivu – 1284 osoba između 15 i 35 godina pristupilo je ispunjavanju, što je prema Tukari Komljenović ipak pružilo prilično reprezentativne rezultate. Prosječna ispitanica bila je osoba ženskog roda, oko 21 godine, sa završenom srednjom školom, dolazi iz sjeverne Hrvatske iz mjesta manje veličine ili srednje velikog grada. Gotovo 80 posto uzorka čine osobe ženskog roda, 20 posto ispitanika bilo je muškog roda, a 0.4 posto ih se identificiralo kao nebinarne osobe. Najviše je ispitanika_ca bilo u redovnom obrazovanju, a najmanje u NEET statusu – dakle, nisu u sustavu obrazovanja i ne traže posao. Oko 20 posto ispitanika_ca je u trenutku ispitivanja bilo zaposleno. Što se geografske zastupljenosti tiče, najviše ispitanica_ka bilo je iz sjeverne Hrvatske, koja je uključivala i Grad Zagreb, a najmanje iz Južne Hrvatske. Gotovo 70 posto ispitanika_ca dolazilo je iz ruralnih krajeva ili manjih gradova. 

Općeniti prioriteti mladih ispitani su kroz 22 ponuđene kategorije, od kojih je bilo moguće odabrati njih osam. Kategorije su uključivale segmente poput mobilnosti, volontiranja, stanovanja, zaposlenja, neformalne edukacije, radničkih i ljudskih prava, demografske obnove, sporta i rekreacija itd. Ukratko, u Mreži su pokušali pokriti sve elemente života. Rezultati na razini cjelokupnog uzorka su pokazali kako su mladima prioritet egzistencijalna pitanja. Tako je 86.6 posto ispitanika_ca istaknulo zapošljavanje kao središnju potrebu, dok je na drugom mjestu stanovanje koje je prioritet 50.6 posto mladih. Ove odgovore slijede poticanje poduzetništva mladih koje je istaknulo 45.3 posto, uključivanje mladih u društveni život je važno 41.4 posto ispitanika_ca, a prostore za druženja 41 posto. Varijacije u odgovorima između različitih regija su minimalne i često unutar statističke pogreške. Neke razlike doduše postoje – primjerice, ispitanice iz zapadne i istočne regije su u nešto većem broju istaknule prostore za druženje kao jedan od glavnih prioriteta. Volontiranje, mobilnost i neformalne edukacije u svim regijama su se našle na dnu liste.

Osim potreba, u Mreži su željeli saznati stavove mladih kad je u pitanju percepcija važnosti civilnog društva, države i lokalne samouprave. Na pitanje smatraju li da udruge i druge organizacije civilnog društva odgovaraju na njihove potrebe 49.4 posto ispitanika_ca je odgovorilo negativno, gotovo polovica smatra kako udruge djelomično vrše svoju ulogu, dok je tek svaka deseta osoba odgovorila potvrdno.

Tukara Komljenović je napomenula kako mladi koji pokazuju razumijevajući stav o radu udruga civilnog društva kažu “da postoje udruge, da vide njihov trud i njihovo zalaganje, no smatraju da mogu bolje, ali isto tako da udruge ne mogu zamijeniti ulogu države. Gledajući paralelno da su potrebe mladih osoba osiguravanje zapošljavanja i stanovanja, oni vide da udruge ne mogu riješiti središnje probleme u njihovim životima. Kod onih ispitanika koji pokazuju negativan stav, vidljivo je generalno nepovjerenje prema društvu, pa jednako kako ne vjeruju društvu i državi ne vjeruju niti radu udruga. Odnosno, smatraju da se udruge ne trude dovoljno, da ne pružaju kvalitetne sadržaje, da sadržaje koje nude ne kreiraju u skladu s potrebama i suradnji s mladima. Dosta je i onih koji su govorili kako udruge ništa ne rade i gledaju samo vlastite interese”. 

Na pitanje o sudjelovanju u programima udruga u njihovoj zajednici, dvije trećine ispitanika_ca odgovorilo je kako ponekad ili redovito sudjeluje u programima ili koristi usluge lokalnih udruga, dok jedna trećina nikad ne sudjeluje. Međutim, ove rezultat treba uzeti s određenom rezervom budući da se anketa diseminirala osobama koje su bile u određenom kontaktu s udrugama pa su samim time sklonije pozitivnom odgovoru. Također su odgovarali kako od udruga očekuju kulturne sadržaje, organizirana druženja, mogućnosti za mobilnost, neformalne edukacije, ali također savjetovanje i pomoć. Kada je pak riječ o načinima informiranja o programima udruga, dvije trećine ispitanika_ca informira se putem Facebook stranica udruge ili preko prijatelja, jedna trećina o programima saznaje putem web stranice udruge i, posebno iznenađujuće, putem web stranice grada.

Stavovi mladih o državi i lokalnim vlastima negativniji su nego prema civilnom društvu. Više od polovice smatra kako vlasti ne odgovaraju na njihove potrebe, nešto više od trećine smatra kako to čine djelomično, a samo 6.7 posto ispitanika_ca je odgovorilo pozitivno.

“Ono što kažu mladi koji smatraju da država ne odgovara na njihove potrebe i prioritete jest da ih nije briga za mlade, da većinski i ako ulažu financijski i infrastrukturno to je usmjereno na djecu. Ono što je bilo zanimljivo za vidjeti u mnogim odgovorima je da se mladi osjećaju kao u nekom limbu. Država ako nešto radi onda radi za djecu i starije populacije. Što se tiče mladih, prepušteni su sami sebi i čekanju da prođe tranzicijskog razdoblje pa da konačno dođu u kategoriju odraslih osoba. Još navode kako kod države prepoznaju korupciju i nepotizam pa se država bavi više sama sobom nego s mladima”, sažela je Tukara Komljenović.

Tijekom ranije spomenutih lokalnih konzultacija na kojima su sudjelovali relevantni dionici detaljnije su razrađena četiri prioriteta: zapošljavanje, stambeno osamostaljivanje, prostori za mlade i kvalitetno provođenje slobodnog vremena. Primjerice, sudionici su se složili da su poteškoće detektirane u području zapošljavanja uglavnom sistemske prirode. Istaknuti su problemi tromog i neprilagođenog tržišta rada, nepostojanje prilika za stjecanje iskustva, kao i neadekvatne politike zapošljavanja. Mladi su također nerijetko demotivirani zbog osobnih i tuđih iskustava s traženjem posla. Potencijalna rješenja dionici vide u plaćenim pripravništvima za sve struke, više mogućnosti usavršavanja, priznavanje volonterskog iskustva i slično.

Rješavanje stambenog pitanja se uz zapošljavanje u svim regijama nalazi na vrhu ljestvice prioriteta. Mladi u RH najkasnije u EU napuštaju roditeljske domove, u prosjeku s 32 godine. Razlozi tome su višestruki, ali dva su posebno važna – nedostatak posla u malim sredinama i visoke cijene najma u velikim gradovima. Mladi, dakle, nemaju uvjete za život izvan roditeljskog doma, čak i kad su zaposleni nemaju financijsku stabilnost koja bi im omogućila kreditnu sposobnost. Uz to, gradovi imaju izuzetno malen broj stanova dostupnih za davanje u najam, što znatno umanjuje mogućnost utjecaja na tržište koje je prepušteno samovolji najmodavaca. Predložena rješenja također su poprilično neadekvatna. Primjerice, predloženo je povećanje subvencioniranja kredita kroz APN, koje se u praksi pokazalo tek kao transferiranje državnog novca u privatni sektor.

Što se tiče prostora za mlade i slobodnog vremena, sudionici u lokalnim konzultacijama istaknuli su kako bi prostori trebali biti multifunkcionalni – dakle, trebali bi služiti za učenje, zabavu, druženja itd. – kao što bi također trebali stvarati osjećaj (su)vlasništva. Smatraju da bi bilo najbolje da prostorima zajednički upravljaju jedinice lokalne samouprave i udruge mladih, s time da bi lokalna samouprava trebala ustupiti prostor i pomoći u njegovom održavanju.

Istraživanje Mreže mladih je u konačnici još jedno u nizu istraživanja koje potvrđuje izuzetno prekarnu životnu situaciju mladih u Hrvatskoj. Problem je stoga itekako dobro istražen, ono što nedostaje su sistemske javne politike. No situacija u kojoj protječe već peta godina bez Nacionalnog plana za mlade ne ostavlja mnogo prostora za nadu da će se nešto promijeniti.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Prema dostupnim istraživanjima, provedenima na europskoj i svjetskoj razini, gotovo je dvije trećine mladih ljudi pogođeno poteškoćama u osobnom psihičkom stanju i osobnom razvoju. Izolacija, visoki stupanj nesigurnosti, nezaposlenost, nezadovoljstvo promjenama na poslu ili obrazovanju, opći osjećaj egzistencijalne anksioznosti, tek su neki od faktora koji su pridonijeli povećanju stopa mentalnih poremećaja. Podaci također redovito potvrđuju kako je pandemija postala katalizator za podležeće strukturne probleme i nejednakosti, što znači da su ranjive skupine pogođene u posebnoj mjeri.

Veliko istraživanje o utjecaju pandemije na hrvatski obrazovni sustav, koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu na uzorku od 27 tisuća učenika srednjih i osnovnih škola, također je potvrdilo značajne posljedice po mentalno zdravlje mladih. Primjerice, više od polovice učenika završnih razreda srednjih škola smatra da je pandemija negativno utjecala na njihovo psihičko stanje. Stručne osobe zaposlene u školama – pedagozi, psiholozi, socijalni pedagozi – svjedočile su povećanoj učestalosti simptoma mentalnih poremećaja u usporedbi s pretpandemijskim razdobljem. Gotovo ih je 90 posto primijetilo veću incidenciju simptoma anksioznosti, a 78 posto stručnog osoblja opazilo je povećane stope depresije. Značajan broj je pak prepoznao porast fobija i straha, kao i učestalije provale bijesa.

Unatoč tome što psiholozi, terapeuti i psihijatri govore o paralelnoj pandemiji, tema mentalnog zdravlja mladih rijetko zauzima značajnije mjesto u javnom prostoru, a gotovo nikad u kontekstu javnog zdravstva. Percepcija brige o mentalnom zdravlju zapravo je još uvijek poprilično obilježena određenom stigmom prema kojoj se poremećaji shvaćaju kao karakterne mane pojedinaca. Zbog toga je u prosincu Mreža mladih Hrvatske organizirala dvije tribine na temu mentalnog zdravlja mladih. Prva tribina pod naslovom Osnaži se iznutra – brini za svoje mentalno zdravlje problematizirala je načine na koje mladi pristupaju vlastitom psihičkoj dobrobiti pokušavajući pridonijeti osvještavanju i detabuizaciji teme, dok se druga tribina doticala specifičnih problema brige o mentalnom zdravlju LGBTIQ osoba.

Psihoterapeutkinja s višegodišnjem iskustvom u terapeutskom radu s mladim osobama, Ivana Grabar, u svojem je izlaganju na tribini Osnaži se iznutra ukratko predstavila psihološke probleme s kojima joj pacijenti najčešće dolaze. Budući da je kompleksnost odrastanja i sazrijevanja velika, kao što je i društvena nesigurnost koja prati taj period, ona stvara plodno tlo za razvoj raznih psiholoških smetnji. Razdoblje od petnaeste do tridesetpete godine prožeto je nebrojenim nepoznanicama – kako se upisati u srednju školu, nastaviti školovanje ili se zaposliti odmah nakon srednje, koji fakultet odabrati, treba li se voditi financijskim ili osobnim interesima, dolazak u novi grad itd. Stoga nije iznenađujuće da je upravo anksioznost jedan od najčešćih psihičkih problema.

Mladi se također nalaze u životnom razdoblju tijekom kojeg stupaju u prve seksualne odnose i romantične veze, kao što doživljavaju i prve krize u tim odnosima, prijateljske svađe, prekide veza i sl. Međutim, budući da se o takvim stvarima izuzetno malo govori u sklopu školskog kurikuluma, a većina ih ne traži stručnu pomoć,  obrasce za rješavanje problema u bliskim društvenim odnosima još uvijek pretežito pronalaze u primjerima ponašanja koja primijete u okviru obitelji, što se u najmanju ruku pokazuje kao nedostatno. Pritom je Grabar naglasila da nije rijetkost da mladi uopće nisu svjesni koliko ih muči odnos s roditeljima i obitelji.

Grabar je također podcrtala kako su mlade osobe – unatoč tome što je tema mentalnog zdravlja institucionalno zapostavljena – itekako spremne prihvatiti psihološku pomoć, kao i primijeniti ono što im se tijekom terapije savjetuje. Međutim, mnogi nisu svjesni i informirani kome se uopće mogu obratiti te je pitanje postoje li dovoljni institucionalni kapaciteti da se zbrine sve kojima je pomoć potrebna. Mentalno zdravlje također dobrim dijelom ovisi o kvaliteti socijalnih mreža potpore poput prijatelja i obitelji – suicidalnost je posebno učestala kod osoba s niskom razinom društvene uključenosti – ali te mreže nisu dovoljne kod težih oboljenja.

Ostalo dvoje panelista, psiholog Sandro Kraljević i pedagoginja Maja Delač, predstavili su dva alata za osvještavanje potrebe za brigom o mentalnom zdravlju. Edukativne kartice koje su osmislile zaposlenice Centra za mladež iz Zaprešića predstavila je Delač, a Kraljević je predstavio Naomi, aplikaciju koja funkcionira kao svojevrstan virtualni asistent koji korisnicima pomaže u vođenju brige o psihološkom stanju. Iako su potencijalno korisna, važno je napomenuti da su rješenja koja se oslanjaju na gejmifikaciju izuzetno ograničena i ne mogu biti zamjena za terapiju i smislene sistemske politike koje mentalno zdravlje shvaćaju kao nezanemariv dio javnog zdravstva.

Upravo je druga tribina Mreže mladih, ona o mentalnom zdravlju mladih LGBTIQ osoba, ukazala na blisku povezanost zdravlja i društvene marginalizacije ranjivih skupina – i time podsjetila da je pitanje mentalnog zdravlja itekako društvena stvar. Matea Popov sudjelovala je na tribini kao predstavnica udruge Dugine obitelji, te također ima iskustvo rada u savjetovalištu i pružanju psihološke pomoći LGBTIQ osobama. Budući da ovakvih tema u javnom prostoru manjka, Popov je napomenula da se o psihičkom stanju mladih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj ne zna mnogo toga – izuzetno je malo dostupnih istraživanja te se ona uglavnom bave iskustvom diskriminacije. Jedino što preostaje jest osloniti se na intuitivne i anegdotalne uvide, kao i istraživanja iz zemalja poput SAD–a, koja se zatim prevode u hrvatski kontekst.

Popov je ustvrdila da su prema određenim procjenama mlade LGBTIQ osobe dva i pol puta sklonije razviti poremećaje poput anksioznosti, depresije, ovisnosti i suicidalnosti. Važno je pritom imati na umu da postoje i velike razlike unutar same LGBTIQ populacije – riječ je o izuzetno heterogenoj društvenoj skupini čiji se pripadnici suočavaju s različitim formama opresije – pa je spomenuta incidencija kod trans osoba i do deset puta veća. Kao i u slučaju opće populacije, velik utjecaj na rizik razvoja poteškoća vrše faktori poput materijalnog stanja i kvalitete socijalnih mreža podrške – u prvom redu obitelji, zatim i ostalih bliskih osoba, kao i šire javnosti.

Mladim LGBTIQ osobama jedan od najznačajnijih izvora anksioznosti predstavlja autanje najbližim ljudima, a posebno briga oko autanja u obiteljskom krugu. Nerijetko se događa da od trenutka kada LGBTIQ osobe otkriju vlastiti identitet pa do trenutka autanja u krugu obitelji prođe sedam do deset godina. Mnogima se teško suočiti s činjenicom da možda nikad neće doći do razine odnosa koji priželjkuju s bliskim osobama – stoga je Popov napomenula da je važno odrediti granicu i oblik odnosa na koji su spremni pristati.

U nastavku tribine mladi je dramaturg Espi Tomičić podijelio vlastito iskustvo tranzicije, kao i glavne sistemske prepreke koje utječu na psihičko stanje trans osoba. Kao najveći problem istaknuo je nedostupnost zdravstvene skrbi. Nije rijetkost da se trans osobe ni ne mogu posvetiti brizi za mentalno zdravlje jer ih preokupira nedostatak osnovnih potrepština poput hormona ili osiguravanja sredstava za potrebne medicinske postupke. Zbog izuzetno prekarne materijalne situacije mnoge se trans osobe suočavaju i s ograničenom mogućnošću uzimanja hormona. Produbljivanju lošeg materijalnog stanja pridonose i institucije koje otežavaju stvari poput prilagodbe osobnih dokumenata. Odluku za odobrenje promjene oznake spola donosi Nacionalno zdravstveno vijeće, a ona se ponekad čeka i do dvije godine što trans osobama efektivno onemogućuje zapošljavanje, jer u tom periodu bez ispravnih dokumenata.

Cijeli taj splet socioekonomskih i institucionalnih okolnosti ostavlja značajne psihičke tragove, kako je Tomičić ispričao: “Moje iskustvo je da sam prije tranzicije imao konstantne napadaje panike, anksioznosti i anksiozno-depresivni poremećaj. Zapravo sam se tek nakon tranzicije – kad se više nisam morao baviti svojim fizičkim obilježjima i time ‘prolazim’ li kao muškarac ili ne – počeo baviti svojim mentalnim zdravljem.”

Važnost materijalnih mogućnosti potvrdila je i psihologinja i savjetovateljica Senka Sekulić Rebić istaknuvši kako se u svojem radu često susreće s mladim osobama koji se suočavaju sa strahom gubitka prihoda ili izbacivanja iz doma. To je posebno čest slučaj s mladima u ranoj punoljetnosti koji imaju potrebu za emancipacijom, ali nemaju snažnu mrežu potpore pa su ovisni o obitelji koja ih ponekad ne prihvaća. Sekulić Rebić je također istaknula kako kod gotovo svih klijenata primjećuje postojanje neke traume, što upućuje na važnost obučavanja psihologa za rad s LGBTIQ osoba. Međutim, kod nekih terapeuta izostaje čak i bazična osjetljivost, što može dovesti do daljnje traumatizacije.

Važnost osposobljavanja i obrazovanja psihologinja i terapeutkinja za rad s LGBTIQ osobama također je nužna kako bi se izbjegla potreba prevođenja iskustva u cisheteroseksualne termine. “Heteronormativnost je posvuda”, podcrtala je Sekulić Rebić, “terapeuti i terapeutkinje trebale bi shvatiti da rade s osobama kojima će vjerojatno trebati bitno više da artikuliraju vlastite potrebe jer nisu bili podržani od okoline na načine koji bi im pomogli u shvaćanju vlastitog identiteta. Ono što nedostaje u školama ili na fakultetima je govor da postoji nešto drugo osim strejt veza. Mladi uopće nemaju ideju da nelagoda koja proizlazi iz prvih romantičnih veza može značiti da se za njih ne radi o hetero priči. Neki to shvate odmah, ali nekima treba nešto više vremena. Kad bi postojala podrška u sustavu na način da se mladima otvori širi prostor za otkrivanje identiteta, smanjila bi se razina neprihvaćanja samih sebe.”

Problemi predstavljeni na objema tribinama ukazuju na to da je široka javna rasprava o mentalnom zdravlju prijeko potrebna – pogotovo kad se uzme u obzir da tema u javnost dospijeva gotovo isključivo kroz sporadične poruke o potrebi za individualnom brigom i samoosnaživanjem. Mentalno zdravlje ovisi o sistematičnom pristupu u okviri javnog zdravstva, ono treba biti dostupno i priuštivo, a za to je u prvom redu potrebno graditi snažan sustav.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Katastrofalni potres koji je pogodio Baniju u prosincu prošle godine ne samo da je prouzrokovao strahovitu štetu i ljudske žrtve, nego je i na posebno težak način podcrtao zanemarenost toga kraja. Jedan od aspekata te zanemarenosti je i onaj infrastrukturni, što u području kulture prije svega znači nedostatak prostora koji bi mogli udomiti različite kulturno-umjetničke aktivnosti i programe. Kao odgovor na taj problem, Mreža mladih Hrvatske, petrinjska Udruga IKS, Agencija lokalne demokracije Sisak i Operacija grad pokrenule su inicijativu Zajednica u centru – da imam gdje… živjeti, čiji cilj je pokretanje dvaju društveno-kulturnih centara u Petrinji i Sisku. Okosnica inicijative je trotjedna crowdfunding kampanja, koja započinje u srijedu, 22. rujna. Kako prenosi Dnevnik.hr, prvi cilj kampanje je prikupiti 11 400 eura, koji će biti uloženi u “opremu potrebnu za aktivnosti poput filmskih projekcija, raznih edukacija, glazbenih manifestacija, radionica za djecu i slično”, dok će “za same prostore poslužiti kontejnerski objekti koji će biti tek prva faza višegodišnjeg razvoja društveno-kulturnih centara”.

Kao uvod u kampanju, o važnosti i potrebi petrinjske i sisačke zajednice za ovakvim prostorima bilo je riječi na online konferenciji Zajednica u centru – društveno-kulturni centri na Baniji, održanoj 16. rujna, na kojoj su govorile Mirela Travar iz Operacija grad i Mreže društveno-kulturnih centara, Barbara Marjanović iz Agencije lokalne demokracije Sisak i Matea Marić iz Udruge IKS.

Govoreći iz perspektive koordinatorice suosnivača zagrebačkog Pogona kao prvog primjera civilno-javnog partnerstva u upravljanju kulturnom institucijom, Travar je ponudila vrijedan uvod u specifičnost i važnost modela društveno-kulturnih centara. Kako je istaknula, riječ je o prostorima koje obilježava nastanak odozdo – kroz inicijativu pojedinaca, organizacija civilnog društva, platformi i drugih nezavisnih aktera – nasuprot kulturnih centara, koje osniva lokalna samouprava. Proces uspostave DKC-ova prema Travar dakle potiče upravljačku demokratizaciju i inkluzivnost, što je zalog održivosti i korisnosti za lokalnu zajednicu, uključenu u koncipiranje njihovog rada. Osvrćući se na situaciju u Sisku i Petrinji, Travar je istaknula da su potrebe tamošnjih lokalnih zajednica još veće zbog štete prouzrokovane potresom te je ukazala na važnost prepoznavanja trenutka u kojem treba doći do osnivanja DKC-ova.

Perspektiva s terena koju su ocrtale preostale dvije sudionice konferencije vrlo je jasno ukazala na razmjere tih potreba. Barbara Marjanović je tako istaknula da tek dvije sisačke organizacije danas imaju adekvatan prostor za provedbu aktivnosti – svim ostalima je on uništen ili u velikoj mjeri oštećen, kao i oprema. Lokalna demokracija Sisak je također provela i ispitivanje potreba, prijedloga i preporuka građanki i građana te udruga i ustanova. Anketa je pokazala da lokalno stanovništvo u najvećoj mjeri kao korisne aktivnosti izdvaja kulturne festivale (51,8%), aktivnosti za slobodno vrijeme (49,4%), filmska događanja (47%), kulturne sadržaje na otvorenom (47%), radionice stranih jezika (45,1%), ekološke akcije (43,9%) i neformalne edukacije (43,9%). Između ostalog, Marjanović je istaknula da je velik broj građanki i građana izrazio potrebu za pravnim savjetima (42,7%) i psihosocijalnim uslugama (38,4%).

Udruge i ustanove obuhvaćene anketom budući DKC u Sisku prepoznaju kao “strateški projekt jačanja civilnog društva i međusektorske suradnje”, te u njemu vide “uspostavu prostora za temeljni rad i aktivnost organizacija civilnog društva u zajednici”. Gotovo pola organizacija iskazalo je interes za programsku koordinaciju u pogledu razvoja sisačkog DKC-a, nešto više od trećine navelo  je organiziranje konkretnih aktivnosti, dok je oko 15% njih zainteresirano za promociju Centra kroz  svoj redovni rad.

Vlastito istraživanje proveo je i petrinjski IKS, čija predstavnica Matea Marić je napomenula kako rezultati ukazuju na potrebu mladih za kulturnim aktivnostima i programima, kao i za prostorom DKC-a, za koji ističe da bi mogao “pokrenuti Petrinju, posebice nakon potresa” te “ujediniti zajednicu u smjeru bolje budućnosti”. Primjerice, čak 42,3% ispitanika izjavilo je da u drugim gradovima postoji puno sadržaja za mlade kojih nema u Petrinji, a voljeli bi ih vidjeti, dok ih je 33,8% izjavilo da su uočili nekoliko takvih sadržaja. Za gotovo sve programe ponuđene u anketi – prostor za koncerte, info centar za mlade, kinoprojekcije, glazbene večeri mladih glazbenika i sl. – ispitanici su u najvećoj mjeri ocijenili da su potrebni Petrinji. Zanimljivo, mladi Petrinjci naveli su da smatraju da je gradu potrebno više prostora za takve sadržaje. Što se pak organizacija tiče, čak 6 od njih 8 navelo je da prostor za djelovanje ili nemaju ili nije adekvatan. Sve organizacije istaknule su da im se sviđa koncept društveno-kulturnog centra koji bi udomljavao veći broj njih.

Za kraj, Mirela Travar je napomenula: “Bio je potres i takav je kontekst trenutno da se svi bave Siskom i Petrinjom, a za godinu je pitanje tko će se time baviti i graditi ovakve priče. Osnivanje društveno-kulturnog centra je dugoročan proces, pogotovo kad dolazi u ovako ključnom trenutku kao u Sisku i Petrinji. To su građani koji tamo žive, ulažu svoje vrijeme i kojima je zbilja potreban društveno-kulturni centar. To je vrijednost onoga što model društveno-kulturnog centra nudi.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: I prije pandemije i potresa, Sisačko-moslavačka županija (SMŽ) je bila jedno od najmanje razvijenih područja u Hrvatskoj. Možete li nam ukratko opisati kontekst u kojem djeluju OCD-ovi u SMŽ u trenutku kada počinje projekt? Kakvi su kapaciteti OCD-a u području zagovaranja i umrežavanja? Kakva je “krvna slika” civilnog društva u SMŽ?

Sisačko-moslavačka županija (SMŽ) bila je jedna od najslabije razvijenih područja Hrvatske i prije pandemije i potresa, prvenstveno radi posljedica rata i kasnijeg zapostavljanja. Nedostupnost potrebnih društvenih usluga i nedovoljno kvalitetnog sadržaja u zajednici radi nepovoljne financijske situacije, kao i dugogodišnje neulaganje u strukturni razvoj županije, postaju dodatno istaknuti posljedicama potresa i pandemije. Ono što je također osjetno je postojanje razlika između djelovanja u Sisku, većem gradu koji se ipak donekle izgradio kroz industrijske pogone i koji se na političkoj razini vlasti opredijelio za podršku civilnom društvu, i ostatku županije, što se osjeti i u mogućnostima i resursima za udruge koje tamo djeluju.

U takvom kontekstu OCD-ovi u SMŽ imaju izrazito zahtjevnu ulogu u pružanju usluga građanima i osiguranju uvjeta života koji bi trebali svima biti zagarantirani, a često sami nemaju primjeren prostor u kojemu mogu raditi. Ono što se paralelno događa jest i to da zainteresirana javnost prelazi na druge teme, te cijela problematika SMŽ pada u zaborav kao što je i bilo prije pandemije i potresa, a situacija na tom području je daleko od idealne, mnogi ljudi još uvijek nemaju osnovne uvjete za pristojan život. Nisam upoznata s cijelom krvnom slikom civilnog društva u SMŽ, ali smatram da naši partneri i udruge s kojima oni surađuju stvarno rade odlične stvari i daju novu nadu, ali i sadržaje građanima, koji im uvelike nedostaju, pogotovo sada. Zbog toga smo se i odlučili baciti u ovaj projekt, kako bismo dodatno osnažili OCD-ove u području koje je sustavno zanemarivano i koje smo prepoznali kao kvalitetne i sposobne.

KP: Projekt “Zajednica u centru” kao jedno od rješenja za tešku situaciju OCD-a u Sisku i Petrinji predlaže društveno-kulturni centar. Možete li nam ukratko opisati o kakvom se centru radi, gdje se nalazi, kako je zamišljeno njegovo osnivanje, tko je sve uključen u proces, koje su prepreke na putu?

Projekt “Zajednica u centru”, koji financira Fond za aktivno građanstvo kroz Ad hoc natječaj, krenuo je u travnju i provodi ga Mreža mladih Hrvatska s partnerima Operacija grad, Agencija lokalne demokracije Sisak i Udruga IKS iz Petrinje. Tek ulazimo u realizaciju i promišljanje na koji način bismo osnovali platformu društvenih-kulturnih centara u SMŽ te ne bih ulazila u detalje gdje će biti i kakvo će točno biti njegovo uređenje. Između ostalog, pokretanje tog procesa, koji će trajati neko vrijeme, jedna je od aktivnosti projekta. Sigurno znamo da će u njegovom osnivanju u Sisku sudjelovati Agencija lokalne demokracije Sisak i druge zainteresirane organizacije, dok će u Petrinji glavnu riječ voditi Udruga IKS. Cijeli proces bit će proveden u suradnji s Operacijom grad i Mirelom Travar, koja je stručnjakinja u tom području.

Prepreka postoji mnogo, trebamo pronaći dobre lokacije u trenutno razrušenoj SMŽ, osigurati financiranje za izgradnju samih društveno-kulturnih centara, pronaći kvalitetne partnere među lokalnim vlastima te pokrenuti jedan veoma kompleksan proces osnivanja i uređenja njihovog funkcioniranja. Kako je potreba za prostorom nakon potresa zbilja kritična u oba grada, odlučili smo kroz projekt osigurati osnovne prostorne kapacitete za ove udruge kroz nabavku kontejnerskih objekata koji će srednjoročno do dugoročno biti osnova za osnivanje novih DKC-ova, a mogu čim prije nuditi prostorne kapacitete za kulturne i društvene aktivnosti koje su potrebne za život i opstanak zajednice. Iako je dugoročni cilj organizacija da DKC-ovi zažive kasnije kao konkretne zgrade s velikim kapacitetima, ovo nije samo privremeno rješenje nego smatramo da su nakon potresa kontejneri simbol opstanka zajednice, ali i volje da zajednica ponovno gradi ono što je razrušeno te će ostati dio DKC-ova i u budućnosti.

Zbog toga je u sklopu ovog projekta zamišljena provedba crowdfunding kampanje za opremanje tih objekata za aktivnosti i programe, koja će se lansirati početkom rujna, te se nadamo da će građani u Hrvatskoj, a i šire, prepoznati važnost osnivanja takvih centara.

KP: Društveno-kulturni centri (DKC) na specifičan, lokalno orijentiran način spajaju angažirano društveno djelovanje s javnošću kulturnih aktivnosti. Kako bi uspostava DKC-a mogla pridonijeti stvaranju uvjeta za društveni razvoj i povećanje kvalitete života građana?

Osnivanjem DKC-a lokalna zajednica bi dobila prostor koji je isključivo namijenjen osiguranju sadržaja i pružanju usluga koje im nedostaju. S druge strane, same organizacije bi dobile prostor u kojem mogu provoditi aktivnosti koje nisu ograničene trajanjem jednog projekta. Agencija lokalne demokracije Sisak i Udruga IKS provode anketiranje građana i organizacija koje djeluju u SMŽ kako bismo osigurali da jednom kada osnujemo DKC-ove njihovi sadržaji stvarno budu ono što je lokalna zajednica i tražila. Sam sadržaj je naravno u svakom DKC-u specifičan za organizacije koje čine platforme. Dok su neki DKC-i najvećim djelom fokusirani na kulturni sadržaj, DKC-ovi u SMŽ mogli bi biti ravnoteža kulturnog i društvenog sadržaja, kao što je to npr. slučaj u Rojcu. To nije samo zbog toga što je takav profil organizacija koje su potencijalne članice platformi, već i što su potrebe zajednica u SMŽ takve da su potrebni i društveni i kulturni sadržaji. Tako očekujemo da će se u sklopu DKC-ova odmah, a još više kad formalno budu uspostavljeni, održavati kulturne manifestacije, no npr. i događaji i usluge koje se tiču mentalnog zdravlja, što je nakon potresa zbilja potrebno, ali i da mogu biti lansirna rampa za volonterske aktivnosti u zajednici. Još jednom bih naglasila da se stvarno nadamo da će javni akteri, ali i građani, prepoznati važnost ulaganja u DKC-ove u SMŽ kako bismo zaustavili sustavno iseljavanje mladih i poboljšali uvjete života građana koji ostaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Možeš li nas ukratko uvesti o priču o uvođenju Građanskog odgoja i obrazovanja kao predmeta ili aktivnosti u osnovnim i srednjim školama u Varaždinu?

Nakon razgovora s učenicama, nastavnicama i ravnateljicama, zaključak je da nema ujednačenosti u provedbi građanskog odgoja – u većini škola je međupredmetno, negdje se odradi praktična nastava, nastavnici i učenici izrazili su zabrinutost o dugoročnoj održivosti međupredmetnog jer ovisi o motiviranosti, educiranosti i razumijevanju samih autoriteta koji prenose znanje i vrijednosti. Nadalje, Grad ima pod ingerencijom gradske osnovne škole, a Županija ima srednje škole i ostatak osnovnih u županiji. I kada ne postoji dogovor u vezi provedbe jednog, za 21. stoljeće važnog predmeta, teško da možemo očekivati promjene u društvu koje bi predvodile nove generacije.

Prema informacijama koje su dostupne u javnosti, Varaždinska je županija osigurala proračun za pripremu i provedbu građanskog odgoja, s idejom da eksperimentalno krene kao izborni predmet. Radna skupina je surađivala s ostalim jedinicama regionalne ili lokalne samouprave koje su eksperimentalno provele građanski odgoj i evaluirali provedbu. Također, ostvarili su suradnju u kontekstu edukacija za nastavnike i prilagodbe priručnika lokalnim potrebama te su dobili odobrenje za korištenje od nadležnog ministarstva. Grad Varaždin izradio je udžbenik koji obuhvaća sve međupredmetne teme nacionalnog kurikuluma i od jeseni bi trebao ići u škole kao izvannastavna aktivnost, a predmet bi se zvao Aktivno građanstvo i participacija u zajednici.

Istraživanje provedeno 2019. godine u suradnji V.U.K.-a i Grada Varaždina pokazalo je da postoji velika potreba za kvalitetnim uvođenjem građanskog odgoja kao zasebnog predmeta, s praktičnom nastavom i jasnim ishodima učenja, suradnjom s organizacijama civilnog društva.

V.U.K. je imao ulogu u traženju sastanaka s donositeljima odluka u gradu. U svom smo radu uvidjeli da među mladima ne postoji velika zainteresiranost za sudjelovanje u izborima, bilo kojim drugim inicijativama koje spadaju u demokratske procese, i shvatili smo da stvarno trebamo probati utjecati na donošenje odluka, da se uvede predmet koji bi potaknuo i motivirao na sudjelovanje u tim procesima. Još 2017. smo tražili sastanke, trajalo je dok smo dobili uputu za sastanak s ljudima koji su u izvršnoj vlasti, tako da smo 2018. godine pričali o mogućnostima uvođenja građanskog odgoja, međutim, tu je stalo.

Najviše je prijepora izazivao model koji treba uvesti, uvijek su se povlačile teorije da je jedan model bolji, da možda trebamo odbaciti model koji je već proveden u Rijeci jer možemo stvoriti svoj model i tako dalje. Tražili smo stručnjake koji su sudjelovali u eksperimentalnoj provedbi da pošalju svu literaturu, pa čak i cijenu koliko bi koštale edukacije za nastavnike u srednjim školama, ali i u osnovnim školama, ali, kažem, ostalo je na tome. Bar što se tiče konzultiranja s jednom od najaktivnijih organizacija za mlade u RH.

Građanski odgoj je tu i dalje buzzword, pojam koji je super provlačiti u medijskom, javnom prostoru. Konzultacija s organizacijama civilnog društva i nije bilo, barem mi nismo dobili poziv, tako da, eto, pomaci su se dogodili 2017. u smislu da se počelo više pričati o tome. Za trenutnu situaciju trebalo bi napraviti detaljnije istraživanje.

KP: Što vam se činilo dobrim u riječkom modelu? 

Rezultati. Ne treba izmišljati toplu vodu. U Rijeci postoji iskustvo uvođenja i provedbe, napravljena je evaluacija, dakle, postoje rezultati, vidi se je li ok ili nije ok. To je model na kojem je radio dio GOOD inicijative u koju je uključeno više od 50 organizacija civilnog društva, stručnjaci iz cijele Hrvatske, iz različitih polja, dakle, stvarno se holistički pristupilo oblikovanju modela i ne vidim zašto se ne bi prihvatilo nešto što funkcionira. U 2018. godini Europska komisija objavila je analizu politika obrazovanja, usavršavanja i osposobljavanja u zemljama članicama EU za 2018. godinu i u dijelu analize koji se bavi Hrvatskom posebno je istaknut “riječki model” GOO-a. Na razini donositelja odluka postavljaju se pitanja zašto bi drugi nešto diktirali ili zašto ne bismo mi izradili svoj model… Mislim da ne shvaćaju da nije poanta u tome što su Rijeka ili Split, Zadar ili Osijek izmislili svoj model, nego što je proveden u djelo, i da, eto, pokazalo se uspješno. Postoje ljudi koji su ga provodili, imaju iskustvo, mogu prenijeti ne samo dobre stvari, nego i ono što nije valjalo, a što je jako, jako, bitno ako krećete u takav eksperiment.

KP: GOOD inicijativa je sudjelovala i u oblikovanju tzv. riječkog modela provedbe. Koliko ste surađivali sa samom inicijativom ili pojedinim članicama u pokušaju zagovora GOO-a u Varaždinu?

V.U.K. je članica GOOD inicijative i ona je uključena od prvog pristupanja Gradu, od stvaranja ideje da bismo mogli ići u zagovaranje kvalitetnog uvođenja građanskog odgoja. No, sa strane donositelja odluka nije postojala volja da se u taj razgovor uključi više OCD-ova, bio je to više razgovor jedan na jedan. Priča se o tome da je građanski odgoj bitan, no nije toliko bitan da bismo to trebali napraviti kvalitetno. Mislim da donositelji odluka u tom trenutku nisu bili ni svjesni što je GOOD inicijativa, koja je njezina uloga, što ona znači.

Surađujemo s Gradom u upravljanju P4 i ostalim programima za mlade. Što se tiče samog građanskog odgoja, tu moram priznati da smo slabo surađivali, odnosno, nikad nije bilo te konkretne suradnje. Grad je po tom pitanju surađivao s osnovnim školama, najavili su uvođenje predmeta, bili su u kontaktu s nastavnicima u vezi izrade udžbenika.

KP: Koliko je civilno društvo u području obrazovanja u Varaždinskoj županiji uopće razvijeno? Kad bi se gradila imaginarna platforma organizacija koje bi se bavile uvođenjem GOO-a, o kojoj snazi bi se radilo?

Nema ih previše koje bi bile zainteresirane za ove konkretne stvari koje radi V.U.K., zagovaranje građanskog odgoja i obrazovanja. U V.U.K.-u nam je građanski odgoj bitna tema i dosta smo radili na edukaciji nas samih, da se umrežimo, da kvalitetne informacije počnu dolaziti u kolektiv i zato smo sad osnaženi, međutim, to nedostaje ostalim akterima civilnog društva u Varaždinu, a i u regiji. U regiji postoji još nekoliko organizacija s kojima surađujemo, koje su kapacitirane za zagovaranje građanskoga, poput Nezavisne udruge mladih iz Lepoglave (NUM), pa Mladi za Marof, Koprivnica FUNK je fokusirana na kulturu, ali imaju prostor za sve teme. U samom gradu Varaždinu trebalo bi raditi na osnaživanju te imaginarne platforme.

KP: U području kulture, kad si već načeo temu, čini mi se postoji ipak drugačija situacija, što se tiče kapaciteta i aktera…

Sigurno je bolja situacija, iako je veliki prostor za rad i poboljšanje. Što se tiče samih aktera mogu nabrojati one s kojima surađujemo redovito, odnosno, koji jesu dio P4: Filmsko-kreativni studio VANIMA, nuSynergetic, Umjetnička organizacija Gllugl, Glazbena mladež Varaždin, Udruga Trash, Udruga MOP Sveučilište Sjever, Udruga Katapult, Kuća kreativnih inovacija. U samoj regiji, stvarno mogu reći da smo ojačali suradnju sa ekipom iz Međimurja, dakle, CeZam iz Čakovca, prije nekoliko mjeseci je zaživio Murai, kulturni i edukativni centar u Sv. Jurju na Bregu, FUNK iz Koprivnice, udruge mladih Hiperaktivni Cestica, NUM iz Lepoglave, UMAMI iz Vinice, koji stvarno jačaju nezavisnu kulturnu scenu. Mladi za Marof fokusiraju se na mlade, ali i jesu aktivni u području kulture, to je regionalni pool organizacija sa kojima dosta surađujemo. Surađujemo dosta na nacionalnoj i evropskoj razini, to nam je isto jako bitno, to je na kraju krajeva doprinijelo da ojačamo.

KP: Kako je došlo do osnivanja P4, osmišljavanja takvog tipa prostora kojim se sudionički upravlja?

U intervjuu za Kulturpunkt 2015. Zrinka Šajn je govorila o novonastajućoj sceni u Domu Željezničara, prostoru koji je na kraju dobiven od Grada, no koji infrastrukturno nije bio u dobrom stanju tako da se ekipa opet morala seliti. Savjet mladih Grada Varaždina dobio je 2016. na upravljanje Centar za mlade, prostor koji se danas zove P4. Umjetnička organizacija Gllugl je prva uselila u prostor. Tada još nije bilo modela upravljanja, ni prostorom ni programima i nedostajalo je sadržaja, nije se znalo u kojem smjeru ići, kako se smjestiti u prostoru. Počelo je 2017. konzultacijama sa svim akterima, a tu je bilo dosta njih koji već više od desetljeća sudjeluju u procesu razvijanja modela suradnje s Gradom, pa onda među sobom. Moram priznati da sam, kao nova osoba koja je došla iz Zagreba, koja je vidjela kako funkcionira Pogon, koja je vidjela kako funkcionira Klubtura, jako jako motivirana, mislio da možemo sve ispretumbati i probati sa savezom udruga, pa da vidimo kako možemo pokrenuti cijelu priču nezavisne kulture u Varaždinu, a da to ima određen kontinuitet.

Dosta smo vremena, moram priznati, potrošili na konzultacije koje nisu vodile nigdje. Neki ljudi su jednostavno odustali, jer izgubili su motivaciju i stvarno su predugo bili u tom procesu, ali meni je drago da su i dalje bili support, jer dobro je čuti što se događalo prije, pa na temelju toga izgraditi ili napraviti nešto drugačije. Onda su se pojavili i novi ljudi koji su uspjeli zadržati motivaciju da dalje razvijamo te konzultacije među sobom, dakle, između samih organizacija koje su u P4, neformalnih skupina, što kulturnjaka, što mladih koji su htjeli koristiti taj prostor, razvijati ideje. Dosađivali smo Gradu da dalje razvijamo tu priču.

U međuvremenu se dogodio projekt Svi smo mi kultura, koji je imao za cilj napraviti suradnički model Grada i organizacija civilnog društva za upravljanje P4 – centrom za mlade i nezavisnu kulturu. Međutim, isto je sve ostalo na konzultacijama, na prekrasnim aktivnostima, dogovaranjima što bismo mogli, što ne bismo mogli. Postoje sad i kućni red i prijedlog modela kako upravljati prostorom, međutim, organizacije koje su sad unutra, još uvijek nisu dovoljno kapacitirane da uđemo u savez.

Tako da V.U.K. i Grad Varaždin trenutno upravljaju prostorom i programom. V.U.K. upravlja programom u zgradi, a za korištenje tih prostora sklapamo posebne ugovore. Svaka organizacija koja koristi urede u P4 ima posebno sklopljen ugovor sa Gradom. Najviše smo fokusirani na programsko upravljanje i na komunikaciju sa svim stanarima. Grad preuzima dio održavanja zgrade, pokriva sve režije. Korisnici prostora se međusobno dogovaraju na koji način će funkcionirati, od čišćenja do programa, imamo zajednički kalendar i to, zapravo, funkcionira.

Da, došlo je do toga da smo se maknuli od formaliziranja saveza radi modela, rekli smo da nećemo trošiti više energiju i vrijeme na sve te procese i fokusirati se na razvoj publike i na programe. Tu se onda pokazalo tko je motiviran za što, tko samo za proces, a tko za sadržaj, otvaranje prostora nezavisnoj kulturi, svima koji su imali ideje ili tko god je bio zainteresiran. U cijelom tom procesu pospješavanja modela upravljanja, izgubila se publika, izgubili su se motivirani umjetnici, kulturnjaci. Okrenuli smo ploču i čini mi se da sada funkcionira.

KP: U brojnim primjerima gdje se zaista inzistiralo i na partnerstvu s Gradom i na uključivanju svih organizacija koje koriste prostor, nije nužno na kraju ispalo nešto što funkcionira, a ovaj vaš primjer za sada izgleda kao uspješna prilagodba modela lokalnom kontekstu, gdje su svi uključeni – zadovoljni.

Ono što me osobno brine je koliko je taj model održiv. Svaki model ovisi o motiviranim ljudima koji sudjeluju u procesu. Pitanje je što se događa kada ti ljudi odu i dođu ljudi koji načelno razumiju model, ali ne i kako je došlo do njegova uspostavljanja, nemaju iskustvo tog procesa. Kad dođe do tranzicije ljudi s bilo koje strane, hoće li funkcionirati ovako nedefinirani model, hoće li trebati osmisliti novi. Možda bi trebalo, to je moje mišljenje, još bolje definirati i odnose s Gradom i među nama koji smo u P4. Definirati obaveze svake strane, ali na način da iskoristimo ovo sada vrijeme kad sve dobro funkcionira, pa nakon godinu dana ipak možemo vidjeti stvari koje nisu funkcionirale, jer nisu definirane nekim pravilnikom ili ugovorom i to su možda te stvari koje mogu još bolje. Poput popravaka određenih kvarova ili osiguravanja plesnog poda za plesnu dvoranu. Možete se zaštititi ako postoje dugoročno definirani uvjeti i uloge. Dobra je stvar da imamo super komunikaciju, pa za sada mislim da je to puno bitniji element nego postojanje formalnog modela.

KP: S obzirom na takvu konstelaciju snaga, čini li ti se možda da bi kultura u Varaždinu mogla biti ta koja povlači, potiče i ostale podsektore civilnog društva, pa tako i obrazovni, na neku dugoročnu promjenu?

Mogu se složiti s tim. Više je organizacija koje se bave kulturom koje su povezane s nekim drugim akterima civilnog društva i mogla bi odigrati ulogu prethodnice. I mi smo kao udruga  krenuli s organizacijom underground festivala, i iako još uvijek radimo najviše u području kulture, razvili smo se i u drugim smjerovima, možda je to logičan slijed. Na kraju krajeva, nezavisna kultura je participativna, vuče ideje i suradnje iz ostalih dijelova civilnog sektora, ona je način življenja.

Provedba intervjua sufinancirana je sredstvima Mreže zaklada Otvoreno društvo, u sklopu projekta Time4GOOD Education 2.0.