Na Međunarodni dan solidarnosti s narodom Palestine, udružene organizacije Mreža antifašistkinja Zagreba, Inicijativa za slobodnu Palestinu, Studentice za Palestinu, Štrajk za Gazu, Inicijativa za akademsku solidarnost i epistemičku pravdu, Centar za mirovne studije i Zagreb – Grad utočište pozvat će na prekid šutnje i sudioništvo hrvatskih, EU i sjevernoameričkih institucija u genocidu.

Okupljanje počinje u 17 sati ispred Filozofskog fakulteta, odakle će povorka ići preko sjedišta Veleposlanstva SR Njemačke i blizine Gradske Uprave do trenutnog sjedišta Vlade RH u sklopu Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Maršem će se tražiti prekid diplomatskih, trgovinskih i vojnih odnosa koji omogućavaju nastavak zločina i pozvati na sveobuhvatan kulturni, akademski i ekonomski bojkot Izraela. Zahtijeva se i prekid šutnje političkih, kulturnih i akademskih institucija u vezi s genocidom jer je ignoriranje i negiranje tih zločina, poručuju organizatori_ce, jednako njihovom podržavanju. Također pozivaju institucije da prestanu gušiti glasove otpora genocidu, ograničavati slobodu govora i kriminalizirati solidarnost s Palestinom. Naglašavaju kako je nužno eksplicitno, jasno i nedvosmisleno osuđivanje genocida nad ljudima Palestine i Libanona u javnim govorima, kulturnim aktivnostima, štrajkovima itd.

Organizatori_ce zaključno pozivaju na buđenje osobne i kolektivne svijesti kako bi se zaustavio genocid u Palestini, ali i drugim krajevima svijeta poput Sudana, Konga, Jemena, s porukom: Dođite na Marš solidarnosti i poručimo zajedno: genocid je genocid, a otpor je sloboda!

U aktualnom bloku, naslovljenom Filmska umjetnost kroz feminističku prizmu bit će prikazano šest dugometražnih filmova nakon kojih slijede rasprave, a na kraju ciklusa održat će se i filmski kviz. Program je tematski fokusiran na promišljanje “rodnih uloga koje su u današnjem društvu podržane i perpetuirane upravo kroz medijski sadržaj, a pogotovo kroz filmsku umjetnost”, rekao nam je jedan od voditelja CineMAZa Svebor Mihael Jelić. “Zato ljudi često i nesvjesno preuzimaju obrasce ponašanja koje nauče kroz filmove te ih prenose u vlastiti život, odnose i rodne uloge”, dodatno ističe.

Na prvom susretu, 8. lipnja, bio je prikazan film Turist (2014.) redatelja Rubena Östlunda, kada su sudionice_i u raspravi nakon projekcije dekonstruirale patrijarhalnu ideju muškarca kao “glave obitelji” te u iznevjerenoj slici “oca” kao zaštitnika otvorile pitanje trebaju li ustaljene slike muškosti (a tako i onu o idealnoj obiteljskoj strukturi) mijenjati pojedinci ili društvo u cjelini.

Sljedeći susret se održava u nedjelju, 16. lipnja u 19 sati kada će biti prikazan jugoslavenski film Rajka Grlića U raljama života (1984.), a u raspravi će se analizirati rodni stereotipi i njihova reprodukcija na filmu. 

U petak, 21. lipnja, na rasporedu je Peti element (1997.) u režiji Luca Bessona, a tjedan dana nakon, 28. lipnja, raspravi će prethoditi film Korak do slave (2000.) redatelja Camerona Crowea. Zadnja dva susreta su 2. i 5. srpnja kada će biti prikazani filmovi Ljubavni par (1964.) švedske redateljice Mai Zetterling te Živjeti od ljubavi (1973.) Kreše Golika. 

Osim osvješćivanja načina i obrazaca kojima filmovi perpetuiraju određenu sliku o rodnim ulogama, cilj programa je, pojašnjava Jelić, da se sudionice_i filmskih večeri upoznaju s feminističkom terminologijom koja će im pomoći u prepoznavanju rodnih stereotipa te usput navodi neke od termina kojima će se baviti. Male gaze ili muški pogled je osmislila filmska teoretičarka i feministica Laura Mulvey, a u vizualnim umjetnostima označava prikaz ženskih likova isključivo kao objekt muške požude. Manic pixie dream girl je termin kojim je filmski kritičar Nathan Rabin opisao arhetip ženskog lika koji je egzotičan, jednodimenzionalan i samodestruktivan, a u filmovima se pojavljuje da bi ispunila emocionalne potrebe glavnog protagonista. Uz to, kako navodi Jelić, nakon projekcija analizirat će se prikazi partnerskih odnosa u odabranim filmovima, s namjerom da se otvori diskusija o reproduktivnim pravima žena kao i o reproduktivnom radu koji je utkan u kapitalizam kao nevidljiv i izrabljivački posao koji najčešće obavljaju žene. 

Rasprave će moderirati voditelji projekta Martina Batur (studentica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) i Svebor Mihael Jelić (student režije na Filmskoj akademiji u Beču). Na zadnjem susretu, 5. srpnja održat će se filmski kviz vezan uz filmove i pojmove koji će biti obrađeni unutar rasprava, a pobjednicama_ima su osigurane nagrade.

Ulaz na sva događanja je slobodan i nije potrebna prethodna prijava. Najave projekcija pratite na MAZ-ovoj Facebook stranici. 

Postav autora Saše Vejzagića i Karla Držaića prezentira ustašku propagandu i kontrapropagandu zagrebačkog antifašističkog otpora u obliku plakata, letaka, skrivenih edukativnih materijala komunističke partije i sličnoga. Osim tiskanih materijala izložba tematizira i radio propagandu i ulični aktivizam, a dio prostora bit će posvećen i nedavno dopunjenoj Kartografija otpora.

Izložba je, navode organizatori, zamišljena kao eksperimentalni test of concept. “Borbu protiv fašizma prikazuje na način koji je danas uobičajen za suvremene europske muzeje otpora fašizmu, poput onih u Berlinu, Amsterdamu ili Oslu.” Također, izložba je zamišljena i kao dio budućeg muzeja otpora fašizmu u Zagrebu. “Cjelokupni projekt polazi od pretpostavke da je u Zagrebu potrebno, po uzoru na europske muzeje, uspostaviti muzej otpora kojim bi nakon višedesetljetnog zanemarivanja ili jasnog povijesnog revizionizma bila omogućena valorizacija antifašističkog nasljeđa i vrijednosti.”

U sklopu izložbe održavat će se radionice i edukacije o antifašističkoj baštini na prostoru Grada Zagreba koje provodi MAZ. Video materijale radio je Jadran Boban, a vizualni identitet i dizajn potpisuje Sven Sorić.

Izložba se može pogledati do 1. srpnja 2023. u Galeriji Forum.

“Trnjanski kresovi plamenom će i ove godine oživjeti Savski nasip, standardno, na istom mjestu kod Mosta slobode, gdje su 1945. partizanke i partizani ušli u Zagreb i oslobodili ga od fašista. Osim što slavimo pobjedu nad jednim od najdestruktivnijih pokreta u povijesti čovječanstva, Kresove radimo i kako bi upozorili na brojne zaostale društvene pojave inspirane fašizmom. Neprihvatljivo nam je da svijetom još uvijek dominira nepravedna raspodjela elementarnog prava na ljudsko dostojanstvo i život”, poručuju organizatori_ce. Njihov ovogodišnji proglas dostupan je ovdje.

Dnevni program Kresova uključuje radionice, štandove udruga, izložbu, hranu, čitanje proglasa, nastupe zborova i paljenje kresova. Detalji o dnevnom programu dostupni su ovdje.

Večer će se nastaviti u klubu Močvara s programom 12. Antifa nighta, a za kulturno-glazbeni program pobrinut će se ŠećeЯ, ManMachine, Iv/An, Auf Wiedersehen, Heiße Scheiße i VJ Ye1en. Satnica i detalji o bendovima dostupni su ovdje.

Jedna takva, pod nazivom Kako pamtimo otpor? – Reprezentacija antifašističkog otpora (1941.-1945.) u javnom prostoru Zagreba, održana je u srijedu, 14. prosinca u prostoru Muzeja grada Zagreba (uz mogućnost online praćenja), uz moderaciju povjesničara Saše Vejzagića. Izlaganju triju gostujućih stručnjakinja prisustvovalo je 40-ak zainteresiranih, mahom predstavnika struke, akademske zajednice, kulturnih, umjetničkih i povijesnih institucija, no predstavnici nadležnog odjela pri Ministarstvu kulture nisu se odazvali pozivu. Panel je za cilj imao kritičko promišljanje trenutnog i potencijalnog diskursa institucionalne i izvaninstitucionalne reprezentacije antifašističke borbe u Zagrebu kroz osvrt na tri razdoblja: do raspada SFRJ-a; period unazad 30 godina do danas; te budući razvoj.

Nedavno umirovljena povjesničarka Nataša Mataušić iznijela je glavne umjetničke, metodološke i političke postulate Muzeja revolucije naroda Hrvatske u kojem je radila kao kustosica od 1984. godine, a koji je za vrijeme SFRJ-a bio smješten u Meštrovićevom paviljonu. Opisala ga je kao kompleksnu ustanovu koja je u svom sastavu imala još tri memorijalna muzeja i niz dislociranih izložbi te se bavila razdobljem Drugog svjetskog rata i socijalističke izgradnje uz učestalo nadilaženje tih vremenskih okvira i tematskih cjelina. Ipak, unatoč relativno dobroj posjećenosti, početkom 90-ih muzej zahvaća ista sudba kao i brojne  spomenike, ulice, trgove i ostalo, što su gotovo preko noći proglašeni nepoželjnima. Godine 1991. na sastanku Muzejskog vijeća donesena je “gotovo stihijska odluka” o njegovu integriranju s Povijesnim muzejom Hrvatske u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Hrvatski povijesni muzej, koji je kao takav ostao raditi do danas. Kako navod Mataušić, velik dio zaposlenika ostao je bez posla, spomen-kuće prenamijenjene su u dječje vrtiće, a sam postav utopljen je u drugu megalomansku instituciju koja pokriva 13 stoljeća hrvatske povijesti i rijetko pronalazi prostora za tako specifično razdoblje kao što je period 1941.-1945., a kada ga i pronađe, redovito je to uz poštenu dozu (auto)cenzure. Na taj je način, zaključuje, Zagreb – koji je istovremeno bio središte jedne fašističke para-države i žarište jednog od najrazvijenijih, najslojevitijih i najmnogoljudnijih pokreta otpora u tadašnjoj Europi – ostao bez odgovarajućeg mjesta njegovog obilježavanja. 

Aleksandra Berberih Slana, novoizabrana ravnateljica Muzeja grada Zagreba, svoje izlaganje usmjerila je na predstavljanje otpora u postjugoslavenskoj sjeveroistočnoj Sloveniji, predjelu u kojem je posljednje desetljeće vodila Muzej narodnog oslobođenja Maribora. Bio je to jedini muzej u Sloveniji koji je i prije raspada Jugoslavije u svom nazivu nosio termin “oslobođenje” (dok su ostali pak bili muzeji revolucije) i jedini koji je zadržao svoje ime do danas (dok su oni revolucije postali muzejima novije povijesti). Stanje koje je zatekla kada se tamo zaposlila 2006. godine, kako kaže, nije bilo obećavajuće – teme Drugog svjetskog rata bile su izuzetno nepopularne, sve manje i manje posjetitelja dolazilo je na izložbe, a više ih nisu posjećivale ni školske grupe kojima se izmijenio kurikulum. Kako bi učinili građu atraktivnijom odlučili su je prilagoditi mlađim generacijama pa su zaposlenici formirali novi stalni postav koji se udaljava od prikaza stradavanja i usmjerava na ljudska prava, odnosno gubitak istih te na osobne ispovijesti stanovništva Maribora i okolice. Fokusirajući se na odgojno-edukativni potencijal izložene materije, iznova su privukli razne obrazovne institucije, štoviše, proširili su opseg zainteresiranih pa su sad uz povjesničare privlačili i, primjerice, sociologe i filozofe.

Dakle, za razliku od Hrvatske, zaključuje Berberih Slana, u Sloveniji se uglavnom nisu zatvarali muzeji posvećeni NOB-u, nego su se transformirali ne bi li zadobili ruho prijemčivije za mlađe naraštaje. Ovakav pozitivan primjer iz prakse zasigurno ulijeva određen optimizam da su slični modeli primvjenjivi i u našoj sredini. U tom vidu će naročito zanimljivo biti pratiti njezino rukovodstvo muzejom koji se po mnogočemu razlikuje od njezinog prethodnog radnog mjesta, a koji je zadnjih godina bio meta kritike dijela javnosti upravo zbog problematičnog odnosa spram NOB-a. Prema njezinom navođenju, u Muzeju grada Zagreba i dalje se adekvatno čuva relevantna građa, no problem je što se kustosi već desetljećima njome ne bave sustavno što znatno komplicira potrebnu reaktualizaciju.

Posljednja je izlagala Sanja Horvatinčić, znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, koja je raspravu podigla na konceptualnu razinu osvrnuvši se ponajprije na sam naziv tribine, upozoravajući na to da muzeji nisu javni prostor – prostor koji je inače najpogodniji za progresivne prakse – kao što su, primjerice, Trnjanski kresovi čijim vizualom je i najavljena tribina na Facebooku. Nadalje, važnim je smatrala prisjetiti se socijalističkog razdoblja budući da se upravo tada uspostavlja kultura sjećanja na NOB. Shodno tome, istaknula je, i njegova suvremena reprezentacija nužno je obilježena marksističkim viđenjem prošlosti koje Drugi svjetski rat prati kroz liniju klasne borbe, narodnog oslobođenja i revolucije. Diskrepancija tadašnjeg i trenutnog vrijednosnog suda indicira da je za suvremeni okvir ključno preispitati moguće načine revitalizacije postojećih mjesta sjećanja, odnosno zapitati se čega se mi to sjećamo kad se sjećamo antifašističkog otpora i koju svrhu zadržavanje na takvim temama ima danas. Horvatinčić tako podsjeća da je velik dio spomen ploča (barem onih koje nisu uklonjene) posvećen diverzijama, nečemu što bi se u današnjem duhu olako izjednačilo s terorističkim činom. Kako se onda pozitivno sjećati antifašističkog pokreta koji je bio radikalna praksa kontra jednog zločinačkog režima i kako to pomiriti s današnjom idejom ljudskih prava? Upravo nelagoda koju izazivaju ovakva pitanja upućuje na i dalje prisutnu, političku potentnost antifašističkog nasljeđa, zaključuje Horvatinčić.

Prema tome, izuzetno je važno ne samo obnoviti neki objekt ili sačuvati neki predmet, već promisliti kako ispravno posredovati njihov implicitan ideološki potencijal. U tom smislu muzeji revolucije nalaze se u poprilično nezavidnoj poziciji s obzirom na to da je muzealizacija revolucije oksimoron po sebi. Praksa je to koja neizbježno proizvodi fetiš, odnosno, tvrdi Horvatinčić, neku vrst konzumerističkog odnosa spram objekta koji je, u pokušaju da obrani antikapitalizam, posredovan nužno kapitalističkim principima. Alternativni pravac koji izmiče klasičnim vizijama konzervativnijih muzeja i njihovoj političkoj uvjetovanosti, Horvatinčić vidi u izvaninstitucionalnim praksama pri čemu posebno ističe digitalnu platformu Kartografija otporate BLOK-ov Muzej susjedstva Trešnjevka koji osvještava da nisu sve kolekcije još u muzejima, odnosno da se “imaginacija prošlosti gradi svime oko nas”. 

Za kraj, zanimljivo je bilo čuti različite stavove izlagačica po pitanju treba li u Zagrebu uopće osnovati novu muzejsku instituciju orijentiranu na otpor. Mataušić smatra da je takva inicijativa nužna s obzirom na to da je gotovo svaki deseti stanovnik Zagreba (od njih tada 280 000) bio na neki način sudionikom antifašističke borbe. S druge strane, gradovi s mnogo skromnijim pokretom otpora (poput Berlina, Amsterdama, Bruxellesa, Osla, Narvika i brojnih drugih), obilježavaju ga mnogo više nego mi. Uz to, kako kaže, nije za pretpostaviti da će se drugi muzeji usuditi baviti tako “skliskim terenom”, pogotovo ne oni koji su dijelom apologetski nastrojeni prema ustaškom režimu.

Berberih Slana drugačijeg je mišljenja. Osobno je protiv otvaranja novih antifašističkih muzeja, prvenstveno zbog ekonomskih razloga (ni oni trenutni nisu dobro zbrinuti, a financije je, kaže, najbolje usmjeriti u podupiranje postojećih projekata i institucija koji su spremni otvarati takva pitanja), ali i zbog činjenice da ima toliko dilema u suvremenoj povijesti da bi orijentiranje na nešto toliko specifično bilo pomalo suvišno. Horvatinčić se, s treće pak strane, slaže da postoji manjak reprezentacije, ali smatra da je upitno treba li njega rješavati otvaranjem muzeja. Odnosno, ne brine ju hoće li ta tema biti zastupljena u neoliberalnom (van)institucionalnom prostoru jer je očito da ona jest privlačna, time i profitabilna, već ju brine kako će ona biti komunicirana. To je pitanje koje prema njoj nema niti treba imati konsenzus, odnosno ono mora biti u stalno otvorenom dijalogu unutar kojeg priželjkuje ponešto kontroverznije teme i promišljaje o načinu povezivanja minulih borbi s onima suvremenog društva. 

Tamo će se i ove godine, u subotu, 7. svibnja paljenjem kresova obilježiti ovaj ključan događaj zagrebačke povijesti, “sjećajući se otpora, borbi i žrtava, suprotstavljajući se revizionističkim i retrogradnim politikama i tendencijama današnjice”, kako stoji u pozivu MAZ-a. Ovogodišnje izdanje Kresova obuhvaća i niz kulturnih i drugih događanja koja prethode središnjoj manifestaciji, a uključuju filmske projekcije, radionice, edukativne šetnje i predavanja.

Uvodni program započeo je još koncem travnja razgovorom o projektu Slana – Radikalni krajobraz, koji je uključio i projekciju filma Uvala autora Davora Konjikušića i Nike Petković. U utorak, 3. svibnja na pročelju zgrade u Hatzovoj 16 prikazuje se kratki film Super žene i njihove priče Ane Hušman i Ivana Marušića Klifa, posvećen važnim i inspirativnim ženama koje su ostavile traga u hrvatskoj kulturnoj povijesti. U četvrtak, 5. svibnja na istoj adresi održava se promocija knjige Kartografija otpora: Zagreb 1941.-1945. u izdanju Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe (RLS SEE). Knjiga koju su uredili Josip Jagić i Marko Kostanić sadrži devet autorskih priloga koji predstavljaju kolektivni napor mlađe generacije istraživača i istraživačica da sačuvaju, razlože i reaktualiziraju lokalnu antifašističku prošlost.

I središnji dio Trnjanskih kresova koji se održava uz Most slobode i u prostoru Močvare / Jedinstva, sad već tradicionalno, uključuje brojne radionice, izlagače, muzejsku izložbu i nastupe zborova. Obilježavanje oslobođenja Zagreba završava u Močvari 11. Antifa Nightom na kojem će nastupiti cura i dečko, Revirgin, Neon Lies, Lepša Brena i Schlag. Cijeli program Trnjanskih kresova i Antifa Nighta može se pronaći na ovom linku.

Tema rada u kulturnom i umjetničkom sektoru s posebnim naglaskom na nesigurnu narav tog rada dobila je zasluženu pozornost u stručnoj literaturi. Ovo predavanje nastojat će sumirati dio tih rasprava i stvoriti okvir za razgovor o modelima organiziranja radnika u ovom sektoru.

Rad u kulturi često prati individualizacija i atomizacija, ali i prilično jasna hijerarhija, pogotovo ako je riječ o kazališnim i filmskim produkcijama. U praksi to znači da se interesi radnika s obzirom na struku i hijerarhiju često razilaze. U tom kontekstu predavanje će se baviti načinima organiziranja radnika u kulturi kod nas, odnosno trenutnom klasičnom sindikalnom organiziranošću u kulturnim ustanovama te ulogama organizacija koje nisu sindikati, ali često igraju ulogu sindikata poput strukovnih organizacija. Predstavljeni će biti i primjeri regulativa u drugim europskim zemljama i “nove sindikalne prakse” koje su otvorene učlanjivanju radnika bez stalnog radnog odnosa, kojih u ovom sektoru ima mnogo.

Događaj je organiziran u sklopu BRID-ovog projekta Izgradnja zajedničkog radničkog i društvenog fronta koji financira Rosa Luxemburg Stiftung South East Europe.

“Povodom 70. obljetnice Dana oslobođenja oživljena je proslava koja datira iz 80-ih godina prošlog stoljeća i upaljen je jedan krijes, a već su sljedeće, 2016. godine zasjala dva! Ove godine njihov broj opet će se povećati, dnevni sadržaji dodatno će narasti, a večernji i noćni glazbeni program na Trnjanskom nasipu i u klubu Močvara (8. Antifa Night) zajedno s kresovima zagrijat će sva prisutna srca.

Na mjestu gdje su snage partizanskih odreda i Narodnooslobodilačke vojske ušle u Zagreb prije 72 godine, zajedno ćemo ponovno reći odlučno NE falsificiranju hrvatske i jugoslavenske antifašističke prošlosti, izjednačavanju komunizma i samoupravnog socijalizma s nacizmom i fašizmom te ćemo se usprotiviti reafirmaciji ustaštva nauštrb pobjedničkog partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe, koji su Hrvatskoj stvorili autentično mjesto na svijetloj strani suvremene civilizacije.

Naša motivacija za obnovu tradicije Trnjanskih kresova sve je veća, dok je razloga za borbu nažalost sve više – postrojavanja crnokošuljaša, medijski napadi na kritičku misao i fizički na one koji su drugačiji, obrušavanja na (nezavisne) medije i kulturne institucije te svakodnevne prijetnje svim pravima stečenima upravo antifašističkom borbom i socijalističkom revolucijom, od seksualnih i reproduktivnih prava žena, preko prava na rad, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu do prava na stambeno zbrinjavanje – zahtijevaju naš otpor i neprekidnu borbu!

Antifašizam koji danas želimo živjeti takav je koji podrazumijeva dosljednu borbu za političku, društvenu i ekonomsku ravnopravnost te solidarnost sa svim manjinskim i ugroženim socijalnim grupama. Naše zajedništvo nije samo prva, već i posljednja linija obrane svega što je dosad izboreno, no i temelj onoga što će tek doći! Tako ćemo i ove godine simboličnom gestom odati počast borbi kojoj dugujemo mnogo, ali najviše da je nastavimo”, najava je programa u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba.

Program potražite ovdje.

Fijuk je sajam malih izdavača knjiga, stripova, časopisa, fanzina, tejpova, plakata, čije djelovanje je neovisno o uobičajenim, kontroliranim kanalima financiranja – osobito institucionalnih potpora – i distribucije.

Fijuk ZG je pokrenut u suradnji s organizatorima sajma Fijuk BG, održanog u sklopu festivala Novo doba, s ciljem da se regionalna publika poveže s izdavačima i proizvođačima koji izvan standardnih tokova proizvodnje i distribucije “grade nezavisne mreže i stvaraju nove odnose”. Organizatori najavljuju “ukrštavanje politike i umjetnosti, subverziju teorije, eksploziju bizarne estetike i vizualne eskapade”, pozivajući zainteresirane da sudjeluju u programu koji će trajati do ponoći.

Više na sljedećoj poveznici.

Urednice broja će na predstavljanju u petak, 3. veljače u 19 sati razgovarati sa Sarom Kekuš, aktivisticom Inicijative za podršku izbjeglicama ‘Dobrodošli’ Centar za mirovne studije i Asjom Korbar, volonterkom u organizaciji Are You Syrious? koje se za prava izbjeglica bore kroz direktan terenski rad, ali i zagovaranjem na institucionalnoj razini te s Branimirom Šloserom i Dženanom Kalamujić, aktivistima Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Uz Nepokoreni grad bit će predstavljen i novi, šesti broj Antifa fanzina, besplatne publikacije koja izlazi tromjesječno u Splitu, a moći ćete pogledati i izložbu Godina dana Antifa fanzina. 

Dođite i uzmite svoj primjerak novog broja Nepokorenog grada, a bit će dostupni i neki stari brojevi.