Digitalni svjetonici projekt je koji povezuje tri urbane sredine – Rijeku, Osijek i Zagreb – potom simbolički i dva mora – Jadransko i Panonsko – te tri rijeke – Rječinu, Dravu i Savu – i cilj mu je potaknuti “umrežavanje na područjima intermedijalnih, novomedijskih i hibridnih umjetnosti, te hacker i maker scene”. Specifično, projekt se bavi različitim varijantama LED grafita, čijom će tehnološkom primjenom svaki od umreženih gradova dobiti svoj “digitalni svjetionik”.

Koncept projekta potpisuje Deborah Hustić iz organizacije Radiona.org, a koordinaciju Marina Petrović i Tomislava Borić te Davor Mišković i Valent Turković, a svoj će program Digitalni svjetionici predstaviti od 16. do 18. rujna u prostorima Drugog mora u Rijeci, potom od 14. do 16. listopada u Zajednici tehničke kulture Osječko-baranjske županije – #labOS i prostorima Umjetničke organizacije Format C u Osijek i, na kraju, od 12. do 14. studenog u Tehničkom muzeju Nikola Tesla i u prostorima Radione.org.

“Metaforom slobodne i otvorene mreže povezujući svjetionike i Internet usmjerivače (router) te konceptualizirajući poveznice između Jadranskog i Panonskog mora kroz prizmu novih tehnologija i inovativnih praksi Rijeka, Zagreb i Osijek nastoje pokazati i podijeliti znanje i kreativne alate koji omogućuju slobodnu distribuciju informacija”, ističu organizatori Digitalnih svjetionika.

U programima koji uključuju radionice posvećene dronovima, otvorenoj mreži, LED levitacijskim štapovima, izradi vlastitih antena te elektronoskoj doradi na performerskim alatima, potom konferenciju posvećenu pristupima znanju, odnosno otvorenom softveru i hardveru – sudjeluju Valent Turković, Gianfranco Mirizzi, Sanja Stojković, Goran Mahovlić, Damir Prizmić, Marina Petrović, Tomislava Borić, Deborah Hustić, Ana Horvat, Layla Munitić, Milijana Mičunović, Goran Pintarić, Robert Marko, Luka Šimić i MMessy Ocillators 2.0.

“Suradničke organizacije na ovaj način sudjeluju u zajedničkom kreiranju novih digitalnih mapa djelovanja”, dodaje se iz organizacije, “Projekt Digitalni svjetionici koncipiran je da sublimira edukaciju, rad u javnim prostorima, slobodu pristupa mreži i performativne koncepte tehnologije, a sastoji se od niza modularnih radionica, svjetlosnih instalacija i performansa u javnim prostorima”.

Više potražite ovdje. 

Piše: Bernard Koludrović

Svaka Mreža predstavlja trenutno usložene dionike koji imaju teoretsku mogućnost beskonačnog povezivanja, ali i praktične okolnosti koje ih redovito vraćaju na njihovo mjesto. Nepodnošljiva je upornost kojom pozicije moći uspješno manevriraju Mrežom i izmiču našim pokušajima prepoznavanja i usidravanja. Nepodnošljiva je lakoća kojom pozicije otpora uspješno manevriraju Mrežom i izmiču sistemskim pokušajima prepoznavanja i obespravljivanja.

Ovo su tri općenite pretpostavke koje trebamo imati na umu kada govorimo o Mrežama, no naravno nisu i jedine, već su mjesta koja su na nekoliko načina obilježila cjelokupan program desetog festivala Moje, tvoje, naše, održanog od 23. do 25. travnja u Rijeci, u organizaciji udruge Drugo more. Tema trodnevnog druženja bila je Mreža, no možda je korektnije koristiti množinu jer umrežavanje kao funkcija nadilazi pojedinačnu tehnološku ili apstraktnu socijalnu strukturu. Struktura i šarolikost sadržaja festivala te relativno širok spektar sudionika i publike omogućili su socijalnu materijalizaciju ideje koja je vodila festival, uz poneke iščašene trenutke. Iako je tema meni izrazito bliska i predstavlja sukus trenutnih istraživačkih interesa, ostao je jedan ugodan dojam kako je svatko od nas bio bogatiji za nekoliko ulaza u nove ili proširene društvene interakcije – elem, Mreže.

Festival je 13. ožujka najavio legendarni John Law predavanjem o tajnim društvima San Francisca, odnosno o The Suicide Clubu, The Cacophony Society i kultnom festivalu Burning Man. Historijski pregled njegovih, ali ne samo njegovih angažmana, samo naizgled je dosadno nabrajanje pomalo luckastih, anarhičnih i suludih praksi. Sredovječna smirenost Johna Lawa navodi vas na zaključak kako cijela priča, iako možda o njoj ništa ne znate, ima prilično razrađenu filozofsku pozadinu. U jednom je trenutku izlaganja Law rekao: “Zašto je uvijek dobro biti kreativan neovisno o društveno-povijesnom kontekstu? Saznaj što trebaš napraviti i napravi nešto drugo!”. Daleko više od pukog dadaizma ili nihilizma, članovi tih skupina istraživali su granice društva i društvene granice koje su interiorizirali te pokušavali umjetničkom praksom stvoriti privremene alternativne svjetove. U svim slučajevima neizrečeni zajednički nazivnik bila je Mreža.

S jedne je strane to bio sadržajni uvod jer se elementi tih društava pojavljuju kao dio izložbe Umreženi poremećaji, fokalne točke festivala, s druge je strane bila motivacija za osobno propitivanje kreativnosti i krajnjeg dometa svakodnevnog (umreženog) djelovanja. Kustosica izložbe Tatiana Bazzichelli, voditeljica Disruption Network Laba u Berlinu, predstavila je uvodnim predavanjem, 23. svibnja u Filodrammatici, koncept izložbe i kontekstualno odredila izloške. “Prezentacija kreće od pretpostavke da su umrežene grassroots zajednice hakera i umjetnika, od trenutka nastanka digitalne kulture i cyber-utopija, u jednu ruku služile kapitalizmu kao sredstvo njegovog ubrzavanja, a s druge su strane doprinijele osnaživanju antagonizama prema njemu, generirajući kritičke umjetničke prakse i haktivističke intervencije temeljene na tehnologijama i metodologijama dijeljenja i umrežavanja”. Ovaj uvod je teorijski u potpunosti prihvatljiv i odgovara općenitom mapiranju Mreža, no jaka teorijska pozadina izložbe polako isparava kada se suočimo s izlošcima.

Izložbeni prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti premrežen je instalacijom OCTO P7C-ES berlinskog kolektiva Telekommunisten, koja je orvelijanska ironična uputnica na ključne riječi neoliberalnog vokabulara poput efikasnosti, integriranosti, praćenja i kontrole sadržaja, kontrole zaposlenika – “cjelovito poduzetničko rješenje za fizičku sigurnost i pouzdanost vaših fizičkih paketa”. Ovdje treba dodati i predstavljanje djelovanja berlinskog kolektiva Peng! koji koristi suvremene tehnologije kako bi ismijao njihovo kapitalističko zlorabljenje, ali opskurne prakse svakodnevnih korisnika.

Pored ovih dvaju izložaka, jedan od kojih je zatvorena izložbena cjelina, a drugi prikaz suvremene digitalne prakse narušavanja društvenih mreža, slijedi niz izložaka koji upućuju na zviždača Edwarda Snowdena: intervju koji je Laura Poitras snimila nakon što je s Glennom Greenwaldom upoznala Snowdena u hotelu Mira Hong Kong te LiberOffice prezentacija Juliana Olivera The Snowden Templates, primjer forme memoranduma koja neovisno o tekstu predstavlja neku “opasnost”. Potonja instalacija zanimljiv je način odgovora na globalno stanje nesigurne privatnosti jer pokazuje koliko je lagano konstruirati neku “opasnu” priču te koliko su te pripovijesti opasne ako imaju “pravi” memorandum.

Slijedi niz izložaka koji propituju umjetnost kao subverziju ili narušavanje neke stabilnosti koristeći politike identiteta: instalacija Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše Troika, Neoism, predstavljanje pokreta Anonymous, Luther Blissett te Anna Adamolo. Janša, Blissett i Adamolo u određenom su trenutku funkcionirali kao prazni označitelji koje je svatko mogao (ili trebao) koristiti. To su tri primjera za funkciju koju je kišobranski postavio Neoism – prazni koncept koji se počeo širiti 1980-ih iz SAD-a, a pod koji se bilo tko mogao podvući, djelovati, podvaljivati, krivotvoriti i narušavati sustav. Politike identiteta se lako mogu shvatiti kao pokušaj aproprijacije otpora kroz diskurs proširivanja pozitivnog prava, no u ovom slučaju uglavnom se radi o korektno postavljenoj provokaciji sustava – jer je svatko (mogao) postao Janez Janša ili Anna Adamolo ili ništa. No, ne smijemo dopustiti da nas taj šarmantan nihilistički pristup odvoji od kontrahegemonije i političkog djelovanja. Ovo jesu politički činovi, ali bez, da se okoristim temom, umrežavanja, ne mogu postati i dio platformi političkog djelovanja.

Prilično je jasno kako Mreža nije isključiva privilegija digitalnog doba, ali sve pretpostavke koje su navedene na početku teksta dobivaju puninu značenja tek s razvojem digitalnih tehnologija. Čini mi se kako je u tom je kontekstu zanimljivo vaditi historijske analogne izboje “umreženih poremećaja” jer pokazuju kako se prakse korištenja uvijek temelje na istim principima. Izložak koji to možda najbolje pokazuje je kolekcija mail art artefakata: pojedinačno dizajniranih poštanskih maraka, razglednica, omotnica i raznog materijala namijenjenog slanju. Pošta je kroz povijest bila jedna od prilično kontroliranih i centraliziranih službi i nije baš lako bilo narušavati njezin poredak. S druge strane, svi smo u nekom trenutku i u više navrata ulazili u tu mrežu i tako otvarali još jednu mogućnost subverzije. Ova zbirka pokazuje koliko daleko mogu ići ti mali izboji, ali i koje su slabosti makrosustava nepripremljenih zatvoriti sva mikro vrata koja sudionici otvaraju.

“Analognost” izložbe Tatiana Bazzichelli opravdala je prilično dobrom opaskom tijekom uvodnog predavanja: “Izložba je ‘oldschool’ jer želim pokazati da društvene mreže ipak zahtijevaju i nešto materijalno pored virtualnog”. Ovo je pretpostavka svakog ozbiljnijeg promišljanja Mreža i digitalne kulture – ne možemo govoriti o životu i kulturi koja se u potpunosti prebacila on-line. Utoliko je i neizrečena poruka izložbe kako “umreženi poremećaji” mogu biti zanimljivi, ali su politički djelotvorni tek kada ostave “materijalni” trag, kada izađu na ulicu ili utječu na promjenu zakonskog okvira. Poveznica između predstavljenih praksi i političkog djelovanja svedena je na pretpostavku promišljanja i postavljanja pitanja kao političkog čina. Neovisno jesu li izabrani najbolji mogući povijesni primjeri, jer radi se o presjeku osobnih utjecaja i poznanstava, trebalo ih je kontekstualizirati političko-ekonomskim okolnostima. Jedini pokušaj su preopsežni i u galerijskom okružju nečitljivi opisi izložaka.

Sljedeća dva dana u prostoru Filodrammatice održana su tri predavanja i jedan okrugli stol koji su pokušali otvoriti mogućnosti za artikulaciju novih, digitalnih narušavajućih praksi, ali i uspostaviti neku vrstu teorijske nadgradnje kojom bismo mogli povezati i lakše shvatiti te prakse “igranja s establishmentom”. Niz je otvorio Richard Barbrook s retrospektivnim predavanjem o eseju Kalifornijska ideologija koji je s Andyem Cameronom objavio 1995. godine. Njihova kritička pozicija omogućila je ulazak marksističke teorije u promišljanje novih tehnologija, ali je i poslužila kao temelj kritike dotcom kapitalizma. Barbrook je postao poznat po ovom eseju, ali njegove koncepcije kiberkomunizma i ekonomije dara (moderna verzija potlach rituala) daleko su zanimljivije u kontekstu Mreža, umreženog djelovanja i umreženih poremećaja jer smještaju te funkcije u heterodoksan marksistički teorijski okvir. Nažalost, predavanje je ostalo fokusirano na kontekst ranih devedesetih i na neke osnovne, čak ne i najzanimljivije teze iz Kalifornijske ideologije.

Predavanje Interruptive Usership Stephena Wrighta bio je onaj trenutak svake konferencije ili festivala kada sve može poći po zlu ili se zakotrljati nekim novim, zanimljivijim smjerom. Sažetak predavanja odisao je retoričkom pretencioznošću i nepotrebnim uvođenjem novih teorijskih termina u već prezasićeno polje. U jednom trenutku predavanja Wright je naglasio kako je Derridaov učenik i sve moje sumnje su dobile odgovarajući kontekst – još jedan književni komparatist. Ipak, trebam priznati kako je predavanje bilo daleko fokusiranije i određenije te je njegova namjera da uvede koncept korisništva kao temelj za novi kolektivni politički subjekt jasno izložena. Iako se slažem kako korisništvo tjera na razmišljanje o svakodnevnim praksama i mogu naslutiti političku platformu koja bi bila slična onome što poznajemo kao zaštitu potrošača, ne vidim ozbiljnije političko djelovanje koje bi moglo nastati međusobnim prepoznavanjem korisnika kao socijalne grupe. Čini mi se kako korisništvo, ako ga shvatimo kao matematički skup, ima previše preklapanja s vlasništvom s jedne strane i konzumerizmom s druge strane. Zbog toga je kao nadskup previše disperzivan unutar sebe i teško može postati supstitucija drugim kolektivnim identitetima (klasa, narod, rasa, spol/rod) na kojima temeljimo dio realnih politika. Također, ne možemo se olako složiti da je leksik modernosti postao isuviše skučen i krut za prakse koje se događaju u svakodnevici. Nije problem u teorijskoj terminologiji, već hoće li rasprava o njoj biti limitirana za sveučilišnu elitu ili će se događati na terenu kao podrška praksi.

Festival je zaključen preglednim predavanjem Arnea Hintza koji je predstavio svoja opažanja o slučaju WikiLeaks i kasnijem razotkrivanju Edwarda Snowdena te odnosu medija – korporativnih i nezavisnih – prema dvama slučajevima. Nakon ovog vrlo uopćenog pregleda i kratkog izlaganja Dmytrija Kleinera iz kolektiva Telekommunisten započeo je završni okrugli stol svih sudionika, organizatora i gostiju. Ohrabrujuća je činjenica kako ljudi koji dolaze iz različitih struka, s različitim stajalištima o tehnologiji, obrazovanju i dominantnoj političkoj ekonomiji, mogu kroz kratko vrijeme doći do zanimljivih zaključaka. Zanimljivo je bilo pratiti kako se uspostavlja nova trenutna mreža razmjene mišljenja, kako se istovremeno narušavaju unaprijed zadane fizičke propozicije prostora, kako se sudionici premještaju i meškolje u svojim stolcima, kako rovare po vlastitom arhivu informacija i stavova kako bi dinamizirali raspravu. Pretjerano je reći, znam, ali slutim kako su tada svi shvatili potrebu za “analognim” djelovanjem, kojemu je virtualno samo alat.

“Ono što je karakteristično za mrežu je činjenica da ne možemo uprijeti prstom u neki centar moći, jer moć se čini anonimna i nehumana. Mreža nam je vratila sustav koji kao da je izvan dosega ljudskih moći poimanja i utjecaja, koji paralizira ljudsko nastojanje za društvenom promjenom. Čini se da je ljude teško u potpunosti zastrašiti neljudskim bićima i sistemima, tako da se rađaju novi pokreti koji otpor provode kroz samu mrežu i stvaraju nova bojna polja političke borbe. Iako se radi o asimteričnom konfliktu, gdje na jednoj strani stoje zviždači, hakeri i aktivisti, a s druge moćna armija korporacija i vlada, sukob još nije gotov, a optimizam potčinjenih se i dalje hrani”, zapisao je u najavi festivala Davor Mišković.

Ovogodišnji program od 23. do 25. travnja donosi fragmente koji će obogatiti metaforu mreže kroz koju spoznajemo svijet, elemente od čijih niti možemo satkati nova čvorišta spoznaje i djelovanja, koja će vas informirati, inspirirati i omogućiti djelovanje.

Festivalski program započinje otvorenjem izložbe Umreženi poremećaji u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, koju će prethodno u prostoru Filodrammatice u svojem predavanju detaljnije predstaviti sama kustosica, Tatiana Bazzichelli. Izložba problematizira isprepletenost odnosa umjetnosti, haktivizma i poslovnog svijeta, povezujući radove i kolektive koji kao način poticanja kritike primjenjuju poslovnu strategiju “poremećaja”. Otvorenje izložbe u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti održat će se u četvrtak, 23. travnja u 20 sati, a moguće ju je posjetiti do 14. svibnja.

Diskurzivni dio festivala održat će se u prostoru Filodrammatice, a sastoji se od niza predavanja utjecajnih europskih stručnjaka – koji se između ostalog bave pitanjima mreže, medija, tehnologije, javnog prostora, ekonomije i aktivizma – te okruglog stola. Predavanja i okrugli stol bit će na engleskom jeziku.

Istraživačica i kustosica Tatiana Bazzichelli održat će u četvrtak u 18 sati predavanje naziva “Networked Disruption: Rethinking Opposition in Art, Hacktivism and Business”, u kojem će se osvrnuti na svoj dosadašnji teorijski rad, dajući time uvod u otvorenje izložbe u MMSU, čija je kustosica. 

U petak u 18 sati Richard Barbrook će u predavanju “Kalifornijska ideologija, dvadeset godina poslije” govoriti o posljedicama članka The Californian Ideology, koji je napisao zajedno s Andyjem Cameronom 1995. godine, a koji se danas smatra pionirskom kritikom dotcom kapitalizma. U izlaganju će se osvrnuti na povijesni trenutak kojim je članak bio inspiriran i obrazložiti zašto je važnost u njemu iznesenih argumentata još veća u umreženom društvu 21. stoljeća.

Nakon toga, u 20 sati, predavanje naziva “Interruptive Usership” održat će Stephen Wright, u kojem će baviti korisništvom kao mogućim oblikom poremećaja čiji je politički potencijal u uvijek novim mogućnostima disruptivnog djelovanja unutar postojećeg poretka. Mi kao korisnici – riječi, alata, droga, programa – sve više spoznajemo naše kolektivno ostvarene vrijednosti i značenja zarobljena u okviru tzv. ozbiljnih igara. Prekidajuće korisništvo može razotkriti dosad nezamisliv politički potencijal: prekidanje (interruption) kao kontinuitet u formi diskontinuiteta – dopuštanje infiltracije i novih oblika korištenja postojećeg toka.

U subotu u 18 sati u predavanju “WikiLeaks, leak aktivizam i transformacija medija” Arne Hintz govorit će o fenomenu leak platformi, ulozi zviždača i pitanjima demokratičnosti medija u umreženome društvu. Na okruglom stolu predviđenom za 20 sati, kojim ćemo ujedno zaključiti cijelu manifestaciju, sudionici, gosti i publika raspravljat će o političkim implikacijama mreže, a raspravu će moderirati Željko Blaće.

Kako bi nakon otvorenja izložbe festival nastavio u opuštajućem ritmu pobrinut će se Transponder party u Palachu, u četvrtak od 21 sat, na kojem će svoje live setove predstaviti lokalni izvođači elektronske glazbe, okupljeni pod glazbenom etiketom Transponder records: Notein (Rijeka), BLCNY (Rijeka), Sito i rešeto (Volosko) i AREXX (Rijeka). Predahe između spomenutih nastupa popunjavat će riječki DJ Samo Tako, a ulaz na program se ne naplaćuje.

Organizator je festivala Drugo more u suradnji s Aksiomom – Zavodom za sodobne umetnosti, MMSU Rijeka i Peek&Poke, a program je realiziran u okviru Masters & Servers, suradničkog projekta Aksiome (SI),  Drugog mora (HR), AND-a (UK), Link Art Centra (IT) i d-i-n-a/The Influencers-a (ES).

Satnicu i raspored programa potražite na službenim stranicama Drugog mora.

Ma koliko govorili o promašajima u realizaciji samog projekta, prava tema za raspravu je upravo ona treća razina: sustav, kulturna politika i njezino nepostojanje. Tu se radi o sistemskim problemima.

MORE SONGS ABOUT BUILDINGS AND FOOD

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

• Einsturzende Neubauten
• Reagiranja struke: arhitektura i moral
• Thru’ these Architects Eyes

Taj dakle isključivo subjektivnim razlozima izazvani fijasko projekta 15 mučenika hrvatske arhitekture potaknuo je čak i tradicionalno inertne strukovne organizacije da se javno izjasne i usput naglase kako ih se u procesu izbora i realizacije nastupa nije konzultiralo, jer bi oni to, naravno, znali bolje. 

Not to accomplish the full circle and reach the final destination after this extraordinary effort by its creators and the numerous members of the local maritime industry would be simply wrong. In our usual ways of architectural spin masters we could justify the process of design itself without the final materialization as a valid and as the most literal of responses to the theme proposed by Ms. Sejima. /…/ Yet, without the actual construction and navigation to Venice, we would have never been able to gather all the parameters of the project and prove the feasibility of the whole premise that a floating pavilion was a possible way to go. For this group of architects there was simply no alternative.

Pomalo tragikomičan razvoj situacije s ovogodišnjom (re)prezentacijom Hrvatske na 12. međunarodnoj izložbi arhitekture koja se pod naslovom People meet in Architecture od 29. kolovoza do 21. studenog 2010. odvija u sklopu Venecijanskog bijenala, porinuo je u proteklim tjednima niz tekstova i komentara u našim medijima, posebno na webu, portalima i društvenim mrežema. Od velikih očekivanja, napuhivanja nacionalnog ponosa, preko iskrenih jadikovki do PR damage-control spinova i naposlijetku nervoznih reakcija sudionika na komentare novinara iziritiranih uskraćivanjem jasnih i potpunih informacija. Brojni kritički komentari, podjednako laika i stručnjaka, od strane sudionika i dragovoljnih zagovornika projekta odbacivani su i prokazivani kao “hrvatski jal”, tipičan “nek susjedu crkne krava” mentalitet, “naša malicioznost” itd. Pa hajmo onda malo temeljitije pogledati o kakvom se sistemu u tom ludilu radi.