Kad je početkom 2007. godine Vijeće Svjetskog festivala animiranog filma na sugestijju novog umjetničkog direktora Krešimira Zimonića organizaciju Animafesta povjerilo tvrtki Hulahop, najvjerniji posjetitelji tog festivala ozbiljno su se zabrinuli. Podsjetimo, petnaestak prethodnih godina, Koncertna ga je direkcija uspješno organizirala u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, bez dvojbe tehnički najprimjerenijem prostoru u Zagrebu. Novi producenti su pak najavili korjenite promjene, seljenje programa u više (inferiornih) kina i pretvaranje programa iz jednostavnog gledanja filmova u događaj i proslavu animacije.

“Zašto?”, pitali smo se. Potpisnik ovih razmišljanja prije svih: “Pa navikli smo na Lisinski! Navikli smo gledati najbolji mogući program u najboljem mogućem prostoru, a popratna događanja nas i tako ne zanimaju! Animafest čine filmovi, ne druženja autora, producenata, publike…” A više od svega zaprepastila nas je odluka da se posebno ekskluzivnim prostorom proglasi otvoreno kino u Gliptoteci. “Nakon savršene akustike Lisinskog, slijedi nam zujanje automobila i urlanje pijane djece s ulice?”

Naravno, ne bismo se posebno uzrujavali da se radilo o nekom drugom festivalu. Ali Animafest nije još jedna lokalna priredba čije postojanje, pa ni nagrade, ne vrijede ništa izvan okvira naše zemlje! Animafest je jedan od najuglednijih festivala animacije na svijetu, festival koji je samo zahvaljujući ugledu naših animatora ASIFA još 1972. povjerila baš Zagrebu.

Vjerni posjetitelji Animafesta uglavnom su i vjerni pratitelji događanja u domaćoj animaciji. Još jedan razlog za strah od svake promjene! Prestrukturiranja Zagreb filma uspjela su ga sustavno uništavati trideset godina, dovevši ga do ruba smrti početkom novog milenija, iako je svaka promjena najavljivana kao korak naprijed. Vjerojatno jedini segment naše kulture koji je u jednom trenutku slovio za svjetsku elitu polako je zaboravljen i danas ga se sjećaju samo najstariji ljubitelji animacije. Mora li se isto dogoditi i s jedinim našim filmskim festivalom koji nešto znači u globalnim okvirima?

Srećom, prije dvije godine, malo smo se umirili. Devetnaesti Animafest, prvi posvećen kratkometražnim filmovima u organizaciji Hulahopa, nije bio katastrofa. Nije bio ni neki korak naprijed, ali je ostao podjednako simpatičan kao i nekoliko prethodnih, priznajmo – sve anemičnijih, izdanja u Lisinskom. Samo na drugi način. Nipošto nam se nije činilo simpatičnim kad je prokisnuo krov u “glavnom” kinu Europa, tako da smo čitav jedan program glavnog natjecanja gledali izbjegavajući sjedala na koja je kapala voda i nastojeći ignorirati zvuk udaranja kapi o plastične posude koje su organizatori, u očajničkom pokušaju spašavanja što se spasiti moglo, postavili ispod rupa na krovu. Ni otvoreno kino u Gliptoteci nije se pokazalo genijalnim rješenjem, jer je skoro tijekom cijelog trajanja festivala lijevala kiša, tako programa tamo gotovo da nije ni bilo.

S druge strane, već je u prvom pokušaju sjajno zaživjela ideja suživota grada s gostima. Osobno ću se vjerojatno do kraja života sjećati nadrealnog iskustva sjedenja usred Zagreba na kavi za istim stolom sa Caroline Leaf, Priitom Pärnom, Igorom Kovaljovim, Joannom Quinn i Georgesom Schwizgebelom. Uglavnom, ako uzmemo kao dvije krajnosti filmske festivale “za publiku” i filmske festivale “za autore”, Animafest je napravio zaokret prema potonjem, a pritom uspio zadržati većinu stare publike.

Međutim, tek je ove godine sve sjelo na svoje mjesto.

Vrijeme je organizatorima i dalje odbijalo ići na ruku, ali ovaj put ih kiša koja je uporno padala skoro svih dana festivala nije iznenadila i nikakve projekcije na otvorenom nisu ni planirane. Začudo, ni krov kina Europa nije promočio. Određeni problemi s preklapanjem i općenito nezgodnim terminima projekcija ove su godine manje-više otklonjeni i makar glavni program se mogao pratiti u dva termina. Hvalevrijedna pažnja posvećena je i programu dječjih filmova u Movieplex kinu u Centru Kaptol, gdje su zgodni raniji termini bili posvećeni djeci različitih uzrasta. U istoj su se dvorani prikazivali i filmovi iz Glavnog natjecanja, doduše, u kasnim terminima, što je moralo umiriti ljubitelje kvalitetne slike i zvuka, pošto se radi o modernoj i dobro opremljenoj dvorani. Uz to, nekoliko zgodnih promocija i nekoliko zgodnih izložbi pomogli su da svi oni koji su uzeli godišnji odmor samo zbog Animafesta (iz prve ruke znam da ima i takvih!) imaju ispunjene dnevne planove od buđenja do počinka.

Bez obzira na zaokret prema “festivalu za autore”, kvaliteta prikazanih filmova i dalje je ključni element za procjenu uspješnosti Animafesta. Naravno, na kvalitetu dvogodišnje svjetske produkcije animiranih filmova organizatori ne mogu utjecati. Međutim, puka sreća htjela je da u sklopu ovogodišnjeg programa vidimo stvarno veliki broj iznimno zanimljivih filmova. Za razliku od 19. Animafesta, gdje smo posumnjali u kvalitetu novije umjetničke animacije i mogućnosti daljnjih istraživanja novih tehnika, ove nas je godine poneki film čak iznenadio inovativnom metodom ili pristupom, nečim čega se, u više od stogodišnje povijesti animacije, nitko prije nije dosjetio. Stari su pak majstori poput Georgesa Schwizgebela ili Priita Pärna uvjerljivo nastupili novim, kvalitetnim filmovima (Pärn je štoviše autor filma nagrađenog Grand Prixom, Ronioci na kiši).

Ako je u nečemu 20. izdanje zaostajalo za 19, to su jedino najzvučniji gosti. Nekoliko doajena animacije koje sam već spomenuo, ove godine se nije odlučilo doći u Zagreb, što ipak ne znači da nije bilo mnoštvo atraktivnih imena (Priit Pärn, Koji Yamamura, Chris Landreth, Georges Schwizgebel…). Animafest, nažalost, ipak se ne može natjecati s Annecyem, gdje sva krema komercijalne i umjetničke animacije sklapa poslove i obnavlja poznanstva.

Sve u svemu, nakon nekoliko “kriznih” godina kad su kvalitetne filmove radili uglavnom samo već etablirani autori, čini nam se da se animacija ponovo počinje razvijati i iznova otkrivati svoje mogućnosti. Animafest također.

Ono što je, dakle, još lani postojalo kao Cannes u Movieplexu sada se pretvorilo u reviju probranih filmova sa festivala u Cannesu i u Berlinu, uz nekakve čudne dodatke tom izboru. No, činjenica da smo zahvaljujući toj reviji – uz malu pomoć Kina Europe koje je donedavno prikazivalo Akvarij (Andrea Arnold) i redovnog kino-repertoara na kojem smo gledali Nemilosrdne gadove (Quentin Tarantino) i Slomljene zagrljaje (Pedro Almodovar) – mogli vidjeti gotovo polovicu (9 od 20) pretendenata na Zlatnu Palmu, ogroman je korak za hrvatsko gledateljstvo ili čovječanstvo uopće, budući da nisu tako davna vremena kad smo strepili hoće li uopće laureat najcjenjenijeg festivala na svijetu doći u kino. Iako su selektorima iz dvaju programa nekako ipak promakli novi filmovi Gaspara Noéa, Ming-liang Tsaija ili Lukasa Moodyssona, činjenica jest da smo mogli vidjeti gotovo sve nagrađene s obaju festivala: oba laureata (Bijela vrpca, Michael Haneke; Mlijeko tuge, Claudia Llosa), ali i filmove koji su osvojili Grand Prix (Prorok, Jacques Audiard; ex aequo Gigante, Adrián Biniez i Svi ostali, Maren Ade), drugu nagradu po važnosti. Doduše, neki su filmovi stigli gotovo s godinu dana zakašnjenja (upravo je u tijeku “novi” Berlinale), ali bolje ih vidjeti ikad nego nikad.

Vrlo je bitno obratiti pažnju i na samo mjesto prikazivanja. Naime, prva se slična revija, kako smo vidjeli, održala u Kinu Europa, no već je sljedeće godine premještena u Movieplex. Razlozi su mnogobrojni, no svakako je jedan od najznačajnijih onaj tehničke naravi – Kino Europa ima samo jednu, dok Movieplex broji čak pet dvorana. S napomenom da je ove godine čak i njih pet bilo gotovo premalo. Prva projekcija startala je u 13:00, posljednja u 21:00 – i tako osam dana. Dakle, već i Movieplex postaje pretijesan. Iako, mišljenja sam da se mjesto neće mijenjati već samo program modificirati, no u kojem pravcu ne znam.

Usto, od posljednjih se pet Tjedana češkog filma samo zadnji nije odvijao u Movieplexu već u Kinu Europa. Pa si vi probajte zamisliti Tjedan mađarskog filma u Blitz Cinestaru ili u Movieplexu – što vam zvuči uhu bliže? Tako dakle, polako ali sigurno, kino Movieplex zapravo postaje mjesto koje se neobičnom strategijom aktivno suprotstavlja Blitz Cinestaru, i, u žaru tog Cinestarovog monopola, počinje nuditi i nametati kao “alternativa”, što je potpuno paradoksalno i dijametralno suprotno njegovoj prvotnoj zamisli. Posebice ako se u obzir uzme opadajuća kvaliteta alternativnih (zagrebačkih!) kina, o čemu će više riječi biti u nekom drugom tekstu, pri čemu ponajprije mislim na kina Europa i Tuškanac, Movieplex je već sada zasigurno jedna od oaza onih gledatelja koji u kino ne odlaze gledati (samo) hollywoodska (zlo)djela, već traže i nešto više. Negdje u vrijeme razvijanja navedene teze, kao iz neba stigle su dvije obavijesti koje su tezu dodatno učvrstile. Prva je, sredinom siječnja, bila ta da se krajem mjeseca otvara CineStar Šibenik, a druga nas je, i to usred same revije, informirala o tome da će se sljedeći ZagrebDox po prvi (no zasigurno ne i zadnji) put održati u – Movieplexu! Sapienti sat.

Detaljnije bavljenje alternativnim zagrebačkim kinima, i pitanjem koja su to uopće, ostavljam – kao što sam već napisao – za neki drugi tekst, pa ću se sada vratiti na samu reviju i ukratko proći kroz sam program. Osobno me najviše zanimalo kako su svoj posao odradili režiserski veterani čiji gotovo nijedan film posljednjih petnaestak godina nismo imali prilike vidjeti na velikom platnu. Paradoksalno, od najstarijih četvero sineasta (Theo Angelopoulos, Marco Bellochio, Alain Resnais i Carlos Saura) najbolji je film snimio najstariji od njih. Nekoć prvoborac francuskog novog vala, Resnais će uskoro napuniti 88. (!) godinu života, no njegove su Divlje travke svježe i poletne, a opet Resnaisovski beskompromisne i očuđujuće kao da se radi o filmovima po kojima filmska povijest istog prvenstveno i pamti (npr., iako ne samo, Prošle godine u Marienbadu). Angelopoulosov Prah vremena drugi je dio njegove neformalne trilogije koja se bavi pitanjem… vremena. Neuobičajena mješavina istaknutih stilskih karakteristika vodećih europskih modernista kao što su Antonionijeva kontemplativna kamera i istančan osjećaj za kompoziciju kadra, Bergmanovo psihološko pronicanje u likove te Buñuelovo profinjeno meandriranje vremenom i prostorom, Angelopoulosov film je i sam izrazito modernističko i vizualno vrlo dotjerano djelo zavidne kvalitete.

Ako su Saura i Bellochio kao preostali veterani čak i razočarali, nekoliko je redatelja mlađe i srednje generacije tu kvalitetu nadoknadilo. Tu prvenstveno mislim na redatelje poput Wesa Andersona, Maren Ade, Adriána Binieza i Françoisa Ozona. Anderson nastavlja sa svojom prepoznatljivom poetikom, no mijenja područje izvedbe: naime, Fantastični gospodin Lisac je film napravljen tzv. stop-motion tehnikom, a gledati njegov “svijet čudaka” u nečemu takvome, pritom prebačeno i na životinjski svijet, jedinstveno je iskustvo i, iza Hanekea, po skromnom mišljenju autora ovog teksta najbolji film revije. Ozon je, kao i Anderson, već priznato ime u svijetu filma, ali se i njegov novi film, Ricky, ponešto razlikuje od svojih prethodnika. Kako se dobar dio doživljaja Rickyja zasniva upravo na fabuli, nećemo ništa odavati već ga samo preporučiti. Ade i Biniez su novajlije u svijetu filma, no zato njihovi uratci nisu ništa lošiji. Svi ostali (Ade) je minimalistički režirana i realistički intonirana priča o mladom paru i ljubavnim problemima istog koja, iako mjestimično oscilativna, sveukupno odiše jednom neposrednošću i iskrenošću kakva se rijetko viđa, dok je Gigante gotovo tipični festivalski feel-good filmić koji se, uz ljubavnu pričicu u prvom planu, na vrlo zanimljiv način poigrava činom gledanja.

Što se laureata tiče, peruansko je Mlijeko tuge (regionalni naziv za bolest od koje obolijevaju ljudi koje su dojile žene silovane od strane terorističke skupine Sendero Luminoso) – unatoč platformi zahvalnoj za mnoga tumačenja, posebice kulturno-povijesno i psihoanalitičko – zapravo poprilično loš film u užem smislu te riječi. Već sam odustao od berlinskih pobjednika očekivati remek-djela poput nekadašnjih laureata (Divlje jagode, Noć, Alphaville), no od ovih nekoliko posljednjih Mlijeko tuge je uvjerljivo najlošiji uradak. Bijela vrpca je, pak, sigurno najkvalitetniji prikazani naslov na reviji i možda najbolji snimljeni film protekle godine uopće. Kao središnji autor suvremenog svjetskog filma, Haneke se i dalje u svojim djelima bavi pretežito nasiljem, no iz ponešto drugačijeg kuta nego ranije. Tako ovog puta ne prikazuje eksplicitno nasilje kao u, primjerice, Bennyjevom videu ili Funny games, ali je ono neprestano implicitno prisutno preko stalnog upućivanja na to kako do takvog nasilja zapravo dolazi. S druge strane, izostanak nas tog nasilja samom nasilju na čudan način približava, jer nam se svijet Bijele vrpce – koliko god on pripovjedački, vizualno i stilski bio distanciran od nas – čini mnogo bliži i mnogo prisutniji u našim svakodnevnim životima nego što je to slučaj sa spomenutim Bennyjevim videom. Minijaturne zamjerke bi išle u smjeru ponekog banaliziranja (selo u kojem se radnja odvija zove se Eichwald, kao očita kovanica zloglasnih pojmova Eichmann i Buchenwald) kojem Haneke dosad nije prečesto naginjao, kao i u smjeru intradijegetičke odsutnosti, odnosno autorove ekstradijegetičke obuzdanosti, što također – kada tome nije tako – Hanekeovim ranijim djelima daje ponešto slatkastiji aftertaste. Iako se, dakle, po mnogim stavkama ovdje ne radi o, po pitanju stila, tipičnom (zapravo razigranom) Hanekeovom djelu, ipak je režijska vrsnoća iskazana u Bijeloj vrpci izrazito rijetka pojava, pa sam mišljenja da je Zlatna Palma, kao najrenomiranija filmska nagrada na svijetu, otišla u prave ruke.

Osim veterana, “malih” filmova i laureata, još su dva filma zaslužila pažnju. To su Antichrist Larsa von Triera, o kojemu su već svi ponešto napisali pa ćemo ga ovdje preskočiti, i Prorok Jacquesa Audiarda, klasični žanrovski prison movie uradak, koji bez dvojbe spada u najbolja žanrovska ostvarenja ove dekade. Maestralno ispričan i režiran, fali mu ipak “ono nešto” da bi ga uvrstili u remek-djela jer, posebice u kontekstu suvremene francuske kinematografije, ne predstavlja ništa specijalno novo. Kao gledatelj ne bivate iznenađeni i zapanjeni (dotad ne)viđenim, kao što je to slučaj s filmovima Bruna Dumonta, Claire Denis itd., već ste to sve “već vidjeli”, ali Audiard toliko inteligentno barata svim filmskim sredstvima te priču izlaže na takav način da možete još jednom sve to pogledati, i pritom čak i uživati.

Za kraj, informacija o distribuciji: Antikrist, Bijela vrpca, Gigante, Prorok, Ricky i Svi ostali (izdvojio sam samo kvalitetnije) otkupljeni su i za redovno prikazivanje pa će biti prilike za utvrditi pogledano ili pogledati propušteno, a od naslova koji se nakon revije više – barem kako sada stvari stoje – neće moći vidjeti, najviše valja žaliti za Fantastičnim gospodinom Liscem. Pritom se otvara i zanimljivo pitanje: Iz kojeg je to razloga otkupljen film Legija u kojem Bog šalje svoje anđele na Zemlju sa zadatkom izazivanja potpune apokalipse (također prikazan na reviji, ali ovdje nespomenut iz očitih razloga) dok je u isto vrijeme spomenuti animirani Lisac – iz čije svake sekunde pršti duhovitost i pozitiva, pri čemu je dakle on idealan izbor za cijelu obitelj – zaobiđen? Ali o tome neki drugi put.