Program započinje u Amfiteatru Doma mladih, u četvrtak, 13. studenog u 19 sati predstavom Il Sonetto Martine Tomić u produkciji umjetničke organizacije Genijator. U izvedbi plesačica Viktorije Bubalo, Koraljke Begović, Ide Jolić, Marte Krešić, Ane Mrak, Ane Novković i Mije Zalukar, predstava istražuje plesne prijevode Shakespeareovih soneta kroz ritam, simetriju i jezik tijela.

Petak, 14. studenog, donosi besplatnu radionicu plesne umjetnice Eleonore Serpente posvećenu performansu i tjelesnosti u izvedbi, koju organizira Tiramola u suradnji s Culture Hubom Croatia, a održat će se u Beton kinu Doma mladih od 17:30 do 19:30 sati. Nakon radionice, u 20 sati, na istom mjestu umjetnica će izvesti kratki performans STeReO.

U subotu, 15. studenog, u 18 sati, na Maloj sceni Doma mladih, održava se premijera nove plesne predstave Isječci autorica Lucije Zalović i Vane De Pol u produkciji Plesne udruge Tiramola. Predstava je proizašla iz istraživanja unutar projekta Split TASK, a kroz motive kontakta, zrcaljenja i igre istražuje odnos dvaju tijela koja dijele isti prostor i traže načine komunikacije – fizičke i emocionalne.

Istoga dana, u sklopu Noći kazališta, u Gradskom kazalištu lutaka Split s početkom u 20 sati, bit će izveden projekt Split TASK – večer plesnih minijatura mladih autorica, koji donosi tri kratka rada: Corpus Neruda Justine Vojaković-Fingler, Ono što ostaje Andreje Lauš i El Huracán Marie Prokhorove. Svaki od radova nastao je kroz specifičan autorski proces vođen mentorskim radom Mije Kevo, Nataše Kusture i Ádáma Fejesa, dok su autorice izvornih uputa – “TASK-ova” – Barbara Matijević, Pola Pautan i Isabelle Schad. Projekt, u produkciji umjetničke organizacije Naturščik, povezuje hrvatske i strane autore, različite generacije i pristupe, otvarajući prostor eksperimentu i dijeljenju znanja.

Završni dan, nedjelja, 16. studenog, donosi repriznu izvedbu predstave Isječci, u 19 sati na Maloj sceni Doma mladih te premijeru instalacijsko-izvedbenog rada Soft Anatomies autorice Mije Kevo, u Beton kinu Doma mladih, u 20 sati. Predstava je nastala u produkciji Koribant Laba u suradnji s Culture Hub Croatia. Soft Anatomies koristi notaciju pokreta kao alat bilježenja i istraživanja u plesnoj umjetnosti, istražujući odnos između zvuka, tijela i memorije. Nakon izvedbe, Vikend suvremenog plesa zaključit će završno druženje uz KLFM radio.

Ulaz na sav program je slobodan uz preporučenu donaciju od 6 eura za izvedbe predstava Il sonetto i Isječci, a za radionicu Elenore Serpente potrebno se prijaviti na mail info@culturehubcroatia.hr. Više informacija potražite ovdje.

Piše: Igor Ružić

Predstava naizgled nevelika formatom, snažnih slika i zakučastih poruka, bez izgovorenog teksta ali promišljene plejliste, zainteresirala je cijelu regiju. Od užarene premijere na BITEF-u, preko onih nešto smirenijih u Ljubljani i Skopju, Kompleks Ristić Oliver Frljića došao je i do Hrvatske, ali ne i do hrvatskog glumišta nego tek do riječkog HNK, gdje se na premijeri 28. listopada čak moglo naći i slobodno mjesto. Da li slijedom nezainteresiranosti za temu, ili barem onu osnovnu temu naglašenu naslovom, ili zato što je predizborna kampanja pa nije pametno puštati onog redatelja, koji je ujedno i intendant u Rijeci, previše u eter, čak niti posredno, predstava je u Hrvatskoj ostavila bitno manji dojam nego dosadašnje njegove uspješnice. Hrvatsko glumište, pa i mediji, ili su shvatili da uglavnom ništa ne mogu napraviti ili, šutke, pristaju na teror s Kvarnera. I jedni i drugi su ipak dovoljno oprezni, pa najavu obračuna prepuštaju drugima. 

Kompleks Ristić kompleksna je predstava, unatoč svojoj prividnoj jednostavnosti. Niz slika nalik treš kombinaciji zombi apokalipse i nekadašnjeg domaćeg filma, s par ipak začudnih detalja koji mu daju nešto kompliciraniji podtekst, sumorna su vizija kraja, smrti, završetka, katastrofe i tragedije. Ne nužno čak niti tim redom. Jednostavno, umjesto gomile maramica koje su se vadile zbog Aleksandre Zec, isplakane katarze i ponovnog zaborava, ovaj rekvijem ostavlja nešto manje razumljiv i time možda teži ili barem dugotrajniji gledateljski refleks. Može ju se gledati i kao fantazmagoriju, bez upisivanja ili čitanja, i opet ima smisla, ne samo na razini montaže. Problem je u tome što je redatelj, onaj redatelj, sve o njoj već rekao, jer kod njega, slijedom medijske pismenosti i shvaćanja trenutka i medija i društva i uloge kazališta u njemu, predstava uvijek počinje prije premijere, pa tko želi ima i njegove iscrpne analize, npr: u Novom listu, srpskom Newsweeku, E-novinama, Radiokaosu. Uz nekoliko fotografija, gotovo je moguće zamisliti predstavu, pa za potrebe “čaršijskog”, kako kaže onaj redatelj, mišljenja o njoj zaista ne treba (s)ići do R(ij)eke. Međutim, ukoliko je interpretacija već sasvim osobna, ipak se i na Ristiću i na redatelju (njegovog, njime izazvanog) kompleksa treba barem još malo zadržati. 

“Tko god ima iluziju da nekakav narod na ulicama obavlja nekakve političke promjene, vrši nekakve demokratske ili ne znam kakve revolucije, to je sve koješta. Uvek to rade službe bezbednosti, aparat nasilja, policija i vojska”. Osim tekstova brižljivo i, kao i sve ostalo, citatno i/li tendenciozno odabranih songova, jedini izgovoreni tekst u Kompleksu Ristić te su dvije rečenice Ristića samog, ali recentnog. Nekadašnji kontroverzni kulturni terorist, popravljač zastranjenja lijevih ideja, unitarist i borac za narodnu kulturu i interese, antinacionalist i antistaljinist, rekao je to u opširom gotovo solilokviju na ne baš najotmjenijoj Televiziji Palma. Kontekst gostovanja važan je, jer simpatičnog vremešnog gospodina s očito širokim interesima i brojnim utakmicama u nogama, postavlja danas, po logici brka, u poziciju sličnu npr. Davoru Domazetu Loši. Bez pretjerivanja u paralelama, taj i takvi Ristićevi istupi jedino su što se danas može čuti i vidjeti od nekadašnjeg najvažnijeg jugoslavenskog kazališnog redatelja, zaslužnog, između ostaloga, i za razvoj dojučerašnjeg boljeg dijela teatra Slovenije, Hrvatske i donekle Bosne i Hercegovine te Makedonije, ali paradoksalno, najmanje Srbije. Koliko god zanimljivo ili gadljivo bilo, njegove današnje “uspomene na političke ljude i događaje” svojevrsni su memento mori svakoj iluziji veličine i važnosti. Koliko god se ona, u određenom trenutku života koji može i potrajati, takvom ne činila. Slušati i gledati osobu čije su predstave obilježile generacije, do razine da stariji sugrađani priznaju samo njegovo i Jovanovićevo Oslobođenje Skoplja i Brešan-Violićevu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja kao formativno i gotovo jedino pamćenja vrijedno teatarsko iskustvo, podsjeća na ples mrtvaca. Tom idejom vodio se i redatelj kompleksa nazvanog po redatelju. 

Poput Hitchcocka, koji je shvatio da čekanje njegovog pojavljivanja ometa gledatelje u praćenju onoga što je zaista bitno, i u Kompleksu se već u prvih nekoliko minuta predstave dogodi sve zbog čega tko želi može napustiti gledalište, ili SMS-ati, ukoliko ne može izdržati do kraja. Nešto već viđene simulacije oralnog seksa, kontrolirani protok sline iz usta u usta izvođača, na koncu i uriniranje po slijepoj karti bivše države, snažne su i nedvosmislene slike kojima se ocrtava ono čime će se i ostatak predstave baviti, ali ne općenito nego preko simbola imenovanog samo u naslovu. Umjesto konkretizacije riječima, predstava preuzima jezik i stil svoje teme, a onaj redatelj svojeg dalekog uzora i učitelja svojih učitelja. Izbrisana scena iz Stojanovićevog Plastičnog Isusa služi kao podloga za kostimografsku opsjednutost bijelim vjenčanicama, ali pritom nije jedina, jer mediteransko-balkanski žanr, prije svega ali ne i isključivo filmski, bez svadbe ne funkcionira. Nerijetko je taj pir i krvav, što bi bio tek mitem da se nije i realizirao devedesetih, u nimalo civiliziranoj jugoslavenskoj rastavi. Dio klišeja su i pijani gosti u bijelim košuljama, intoksicirani do turbo-folk izgaranja i sposobni na najčudnije oblike zabave, pa u igrokazu postaju i kolona tifusara i kolektivni junaci Kovačićeve Jame, ali slabi na same sebe i preporuke onih kojima su dali moć ili koji su si je sami nad njima takvima uzeli. Ono što bi inače bio orgijastički koloplet ovdje se pretvara u groteskno, ali ne i farsično, marionetsko kazalište, s tek jednom zaista likom konkretnom scenskom referencom na samog Ristića. Jedan iz povorke simbolično lijepi prepoznatIjive brkove i navlači kaubojske čizme, da bi nakon što sad već potpuno onemoćale zombije zaljulja u kopulacijskim pozama, te čizme zamijenio vojničkima. Brk ovamo, brk tamo, isti je, od Ristića do Staljina, od Čvorovića do Šerbedžije, glumca koji je u Ristićevim predstavama doživio i najveće kazališne uspjehe, ili Duška Ljuštine, koji je također igrao nemalu ulogu u organizacijskim naporima kazališne formacije KPGT, barem u počecima avanture. Aluzija, podsjećanja i indirektnih referenci ni u ostatku predstave ne manjka: od revolucionarne pjesmarice, koju prekida anđeoska verzija Nirvaninog Smells Like Teen Spirit kao posveta trenutku, Dedićeva O, mladosti u kafanskoj verziji iz Karanovićevih dramatično osvještavajućih Jagoda u grlu, preko Ristiću navodno omiljenog gaziranog pića, sve do uživo fotošopirane inscenacije Rembrandtovog Sata anatomije dr. Tulpa kao posvete Danilu Kišu i njegovoj u cijeloj ovoj priči nipošto zanemarivoj drugosti, do sablasne figure konja koja Slobodu, u alegorijskoj izvedbi Nike Mišković, otjera sa scene nakon što predstava, kao prekinuti film, završi natpisom kako je posljednja scena cenzurirana. 

Mješavina direktnih citata zbilje, metaforičkih prevođenja, duboke simbolike i nevažnih sitnica osobnih i kolektivnih biografija, izjava i uvreda, čini predstavu palimpsestnom i nimalo beskrvnom, čak i kad sladunjavi miris ne bi podsjećao da je sva scenska krv po kojoj izvođači gaze ipak malinovac. Redatelj, ne Ristić, i ovdje crpi iz vlastite citatnosti, ali i dvostruko kodirane autoreferencijalnosti, s obzirom da i sam nasljeđuje dio onoga što je upravo kompleks postavilo za temeljno načelo iscrpnog istraživačkog procesa koji je prethodio produkciji, s uključenim istraživačkim timovima u Beogradu, Zagrebu, Rijeci i Ljubljani. Rok Vevar, Olga Dimitrijević, Ana Vilenica i Nina Gojić obavili su taj dio posla, dok dramaturgiju potpisuju Tomaž Toporišič i Goran Injac, jake snage Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane koji upravo ovom predstavom, u svojoj 60. sezoni, planira ponovni pohod na vlastitu relevantnost širu od isključivo lokalnog konteksta.

Iako su kao koprodukcijski partneri potpisani i beogradski BITEF i skopski MOT, ansambl predstave sastavljen je od članova Mladinskog, kazališta u kojem je, pored KPGT-a, Ristić najviše i najbolje radio, i riječkog HNK Ivan pl. Zajca. Uz Niku Mišković, u odnosu na Primoža Bazjaka, Uroša Kaurina, Jerka Marčića, Mateja Recera i Blaža Šefa u gotovo trajno u izdvojenoj poziciji okrvavljene, iznevjerene i silovane Slobode, i druga izvođačica jednako je apartna jer riječ je o Dragici Potočnjak, također članici SMG-a, ali i jedinoj koja predstavi daje autentičnost osobnog iskustva. Generacijski nešto udaljenija od kolega, ona je zaista i igrala u KPGT-u, pa osnovni ton igre ne mora (pro)izvoditi, nego tek prilagoditi i osvježiti. U tiskovini koju točnije opisuje slovenski gledališki list nego hrvatska programska knjižica, ona zato predstavu i naziva Misom za Jugoslaviju, svodeći i privatno i na pozornici račune svojih jugoslavenstava, utopija i zabluda. Ukoliko to nije jedno te isto, slično radi i predstava sama, svakome po potrebi, zasluzi, nasljeđu i očekivanjima. Najviše, ipak, po osobnom razumijevanju i tematike i nužde da se o njoj misli i govori, ne samo zbog ponovne potvrde teze o povijesti kao lošoj ili barem nemarnoj učiteljici. U suprotnom nam se, citatom druge “bivše” legende, ni ne isplati da izlazimo iz groba. Već smo ionako dovoljno d(r)ugi.