Prva faza započinje javnom tribinom Gdje vas žuljaju? koja će se održati od 18 sati u prostoru DKC-u Šesnaestica. Tribini je cilj otvoriti dijalog o stavovima, predrasudama i interesu zajednice za integraciju migranata. Sudjelovat će Jelena Hadži-Manev, ravnateljica Tragača i suautorica programa, Lucija Mulalić iz CMS-a, Filip Stipić iz Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Margareta Gregurović iz Instituta za istraživanje migracija te Marko Kotar, glumac i voditelj dramskih družionica.

Projekt se temelji na korištenju umjetničkih tehnika, ponajprije tehnika dramske umjetnosti, za poticanje izražavanja migranata i olakšavanje njihove integracije, a zaključci s tribine poslužit će za oblikovanje dramskih družionica koje će se održavati od 9. veljače do 18. svibnja ove godine.

Goran Sergej Pristaš dramaturg je i redovni profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Suosnivač i član BADco.-a, kolektiva za izvedbene umjetnosti. Programski koordinator u Centru za dramsku umjetnost (CDU) od 1995. do 2000, prvi glavni urednik (1996-2007) Frakcije, časopisa za izvedbene umjetnosti. Jedan od pokretača projekta Zagreb – Kulturni kapital Europe 3000. Od 1989. do 1992. bio je direktor SKUC teatra, 1993. dramaturg i član umjetničkog vijeća &TD teatra, od 1994. do 1999. dramaturg kazališne skupine Montažstroj.

***

Video je dio programa Abeceda nezavisne kulture, kontinuiranog i dugogodišnjeg projekta bilježenja, dokumentiranja i istraživanja sadržaja i praksi nezavisne kulturne scene.

Razgovarala: Hana Sirovica

Vizuali: Studio Imitacija Života (Darko Fritz i Željko Serdarević), Boris Bakal (privatna arhiva)

Montaža i postprodukcija: Kyril Rubinstein

Tekst čitao: Tomislav Zorić

Zagrebački potres od 22. ožujka ove godine pokazao je sasvim jasno svu katastrofalnu nedjelotvornost sustava koji treba brinuti o građanima – navijači su zbrinjavali trudnice i bebe, alpinisti i alpinistice sanirali krovove, prijatelji pomagali prijateljima. U točkama krize i doslovnog pucanja, kakva potres koji je razorio centar i okolicu Zagreba sigurno jest, sve dosadašnje pogrešno vođene politike i korupcija jasno izlaze na vidjelo. No, nakon te konstatacije malo toga se mijenja, jer kako objasniti da je, unatoč svemu, Milan Bandić i dalje zagrebački gradonačelnik. Uza sve domoljublje koje se nominalno pokazuje u svim političkim opcijama zastupljenima u Saboru, nema odgovora na jedno jednostavno pitanje: Ako toliko volite svoje pučanstvo, zašto u trideset godina hrvatske samostalnosti nije sagrađena niti jedna nova bolnica? Zašto se kao centralno mjesto za borbu protiv pandemije odabire nekadašnja vojna bolnica, danas Klinički bolnica Dubrava, izgrađena u tako omraženom socijalizmu koja, prema riječima ministra zdravstva Vilija Beroša, posjeduje dobru infrastrukturu i dobre pristupne ceste? Dakle, radi se o projektu koji je dobro i pametno osmišljen. I naposljetku, zašto bolnica otvorena 1988. godine izgleda kao futuristički projekt u odnosu na ono što smo sposobni danas? 

U vrijeme zatvaranja društva za prvog vala koronavirusa, imali smo dovoljno vremena i da prošećemo uz Savu i vidimo spomenik javnom zdravstvu, nikada realiziranu Sveučilišnu bolnicu u Zagrebu, oko koje je danas uredno pokošena trava i postavljeni roštilji za kvalitetnije slobodno vrijeme građana. Taj veliki nedovršeni projekt ujedno je i tema nikad aktualnije izložbe Montažstroja i Boruta Šeparovića U osnivanju u likvidaciji, postavljene u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Otvaranje izložbe bilo je planirano povodom 35. godišnjice polaganja kamena temeljca koji je bio položen davne 1985. godine, dok je bolnica kao pravni subjekt ugašena desetljeće kasnije, u lipnju 1995. No nitko nije mogao pretpostaviti da će biti aktualizirana i kroz pandemiju i potres. Kroz predstavljene materijale na izložbi možemo pratiti kronologiju izgradnje i društvenih okolnosti u kojima je bolnica nastajala. I dok je primjerice za najveću austrijsku bolnicu, bečki AKH, trebalo trideset godina izgradnje koju su pratile mnogobrojne afere, za zagrebačku Sveučilišnu bolnicu tadašnji političari obećavali su da će biti realizirana za ne duže od sedam do osam godina. 

Svako toliko njeno pitanje aktualizira se kroz ideju izgradnje Nacionalne dječje bolnice, što je zadnji potegnuo smijenjeni ministar zdravstva Milan Kujundžić uz blagoslove premijera Andreja Plenkovića i Milana Bandića, koji su uz smiješak i iskreni stisak ruke potpisali u travnju prošle godine. Iako nikada nije javno prezentiran, okvirni sporazum o suradnji na pripremi projekta “Izgradnja Nacionalne dječje bolnice”, trebao je predstavljati prvi korak u realizaciji dječje bolnice u zagrebačkom Blatu. Vrijednost projekta je navodno 42,3 milijuna kuna, od čega bi 85 posto bilo financirano iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Usporedbe rade prioritet aktualne zagrebačke vlasti nisu bolnice, već žičara na Sljemenu za koju se grad zadužuje s nevjerojatnih 537 milijuna kuna. 


“Bez uvida u novi medicinsko-tehnološki program teško je odrediti ima li taj projekt perspektivu. Stvar je identična baš kao i u prvoj polovici osamdesetih ili kako je to tada rekao, ‘čovjek koji je ljubio bolnicu više od svih drugih’, političar Ivo Latin: ‘Ljudi se teže pokreću nego aparati, i lakše je graditi bolnicu, nego rušiti navike. Za izlječenje stanja u zdravstvu treba nam mnogo više od klinika i postelja’. Vizija Sveučilišne bolnice je u osnovi izvanredna, jer podrazumijeva razvojnu politiku i ne sagledava zdravstvo isključivo kao potrošnju. Kao takva ona i danas ima smisla”, smatra Borut Šeparović, autor spomenute izložbe. 

Radi se o kompleksnoj matrici društvenih odnosa koja nadilazi isključivo odnose u zdravstvu i u neku ruku ocrtava četrdesetogodišnji proces tranzicije na ovim prostorima. No, još u osamdesetima nitko nije bio sposoban zaustaviti pregradnje i nadogradnje postojećih bolnica, pa u međuvremenu nema bolnice koja nije dograđivana, pregrađivana, razgrađivana, što je ne samo razvodnilo projekt Sveučilišne bolnice nego ga i dovelo u poziciju ‘neželjenog djeteta’. I nakon očiglednih razornih učinaka nedavnog potresa zaista bih volio da građanima Zagreba i Hrvatske netko objasni zašto će se opet obnavljati prastare oštećene bolnice za koje bi malo jači potres značio potpunu katastrofu i koliki novac će se potrošiti u tim i takvim obnovama?”, zaključuje Šeparović.

Međutim, ova bolnica nije jedini kolos nastao u socijalističkom Zagrebu, pa tako treba spomenuti i Društveni centar Dubrava. Naš sugovornik, istraživač i arhitekt Maroje Mrduljaš, autor sjajne dokumentarne serije Betonski spavači, smatra kako bi trebalo napraviti ozbiljno istraživanje po pitanju donošenja odluka o programima i dimenzioniranju tih sustava, što bi nam moglo donijeti nova saznanja o socijalističkom samoupravljanju.

“S jedne strane imate društveno korisne i potrebne programe, no s druge strane mnogi projekti su bili nerealistični, previše su se oslanjali na koncepte centralizacije i čini se da nisu imali dobro postavljene modele financiranja. Pitanje same Sveučilišne bolnice je specifično jer ocjenu opravdanosti njenog mjerila treba prepustiti stručnjacima. Inicijalne ambicije tih projekata nastaju u okviru socijalističkog sustava koji je puno pažnje posvećivao socijalnim servisima i javnoj domeni. Aktualni sustav napušta te vrijednosti i teško je za očekivati da se relikti socijalizma dovrše”, smatra Mrduljaš. “Ovi prostorni resursi imaju puno potencijala i izvan svojih inicijalnih programskih okvira, ali današnje društvo, ne samo u Hrvatskoj, toliko je opsjednuto normativnim razmišljanjem, da sve što iskoračuje izvan rigidnih birokratskih pravila postaje gotovo nemoguće. Zato je sasvim prirodno i logično da sve ostane kao jest, jedno dugo propadanje u kojem nedovršene zgrade postaju dio prirodnog ili urbanog pejzaža te služe kao scenografija za video-spotove, mjesta za paintball igre i slično”, zaključuje. 

Da smo daleko od izgradnje preko potrebnih dječjih bolnica – ako ne vjerujete, jednom posjetite bolnicu u Klaićevoj tijekom dana – postaje zorno jasno i kada pogledamo na koji način država do kraja provodi privatizaciju preostale zdravstvene infrastrukture, tzv. dječjih lječilišta. Sredinom travnja Dječje selo kod Promajne, nekadašnja Specijalna bolnica za respiratorne i alegirjske bolesti dječje dobi koja se još uvijek nalazi u državnom vlasništvu, stavljena je na bubanj za prodaju. Istovremeno se pokušava privatizirati i Dječje pomorsko lječilište u Krvavici koje je ujedno i zaštićeno kulturno dobro i predstavlja jedno od kanonskih djela hrvatske kulture relevantno u svjetskim okvirima koje je projektirao Rikard Marasović. Činjenica da se nalazi na Listi preventivno zaštićenih dobara čini se neće spriječiti njegovu privatizaciju. Poput mnogih drugih primjera, počevši od Imunološkog zavoda, čiji smo značaj opetovano shvatili u pandemiji, i ove dvije ustanove specijalizirane za liječenje dišnog sustava i plućnih bolesti prepuštene su propadanju nakon samostalnosti. Inicijativu za očuvanje Dječjeg lječilišta u Krvavici pokrenula je svojevremeno Platforma 9,81 iz Splita, da bi se ovoj inicijativi nakon najave privatizacije pridružila lokalna Udruga Kačić iz Podgore i Slobodne veze / Motel Trogir koji su početkom lipnja uputili pismo Vladi, Ministarstvu državne imovine, Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu kulture u kojem predlažu da ovi objekti ostanu u državnom vlasništvu i obnove kako bi postali dio javnozdravstvene infrastrukture. 

“Činilo nam se suludo ne reagirati kada država prodaje nekadašnje ustanove za liječenje i oporavak od respiratornih bolesti, u kontekstu aktualne pandemije i neizvjesne jeseni, mogućeg drugog vala i situacije u kojima smo nedavno i sportsku infrastrukturu poput Arene Zagreb pretvarali u pomoćne objekte za prihvat mogućih bolesnika zaraženih virusom SARS-CoV-2. U samo par objava na društvenim mrežama, prikupili smo više od 500 potpisa, veliki dio upravo iz okolice Krvavice i Makarske, koje smo simbolički priložili našem pismu državnim institucijama. Inicijativu su podržali građani različitih profila i zanimanja, iz svih dijelova Hrvatske, od roditelja djece s poteškoćama u razvoju do liječnika, arhitekata, kulturnih ili turističkih radnika”, kaže nam Nataša Bordrožić is Slobodnih veza / Motel Trogira. 

Kao i kod već sličnih borbi, pitanje je može li ovakva grassroot inicijativa koja nema financijski interes u svojoj bazi i koja zagovara javni naspram privatnog interesa dobiti naklonost od države koja upravo prema ovakvim inicijativama pokazuje prezir. Veoma često prema akterima ovakvih akcija država pokazuje neprijateljstvo, umjesto zaštite i suradnje. “Ironično, čak nas smatraju naivnima. Međutim, građanska je odgovornost upozoriti na ovakve propuste i greške nadležnih te pokušati mobilizirati širu zajednicu kako bismo očuvali javnozdravstvenu infrastrukturu, što bi trebalo biti u interesu apsolutno svih građana, ali i odgovorne vlasti. Nemoguće je preko noći obrnuti procese destrukcije socijalnog tkiva i marginalizaciju javnog interesa koja traje desetljećima. Naša je građanska dužnost i odgovornost neprestano ukazivati na ovakve propuste i stvarati preduvjete da se jednom, možda i u bližoj budućnosti, dogode neki pomaci u društvu”, kažu nam zajednički u Udruzi Kačić.

Ipak cijeloj situaciji u prilog ide činjenica da kompleks dječjeg lječilišta još uvijek nije pronašao kupca i da se jedan njegov dio koristi za stanovanje, stoga naš sugovornik Maroje Mrduljaš smatra da će ova prodaja ići teško jer niti jedan investitor uz objekt ne želi de facto kupiti i stanare. “Ministarstvo misli da bi se kompleks mogao prodati zajedno sa stanarima, ali teško je zamisliti investitora koji bi se uplitao u tako kontroverznu situaciju. Većina plućnih bolesti danas se rješava učinkovito putem lijekova pa liječenje prirodnim elementima više nije u fokusu zdravstvenih metoda. Načelno podržavam holistički pristup zdravstvu, ali kada se zamisli koliko bi se dijagnostičkih uređaja moglo kupiti za dječje bolnice za cijenu obnove Dječjeg lječilišta, onda si postavljamo neka racionalna pitanja po pitanju matematike ulaganja.”

Razmišljanje o tom kompleksu, dodaje, mora ići u pravcu izrade plana upravljanja i održivih poslovnih modela koje zahtijevaju studiozni pristup. “I ja osobno, preko kontakata s Getty Foundation te u sklopu tima Arhitektonskog fakulteta i Instituta za turizam, nudio sam upravo takvo interdisciplinarno istraživanje u kojem se slaže scenarij obnove i budućnosti kompleksa temeljem sagledavanja arhitekture, potencijala lokacije, potreba lokalne zajednice, šireg javnoga interesa i dugoročne održivosti. No, nije bilo baš nikakvog interesa, kompleks Ministarstvo vidi samo kao parcelu.” Stoga nije moguće niti samo ustvrditi da projekt treba ostati u zdravstvenoj ili bilo kojoj drugoj javnoj funkciji, sve dok se ne ispita što je na nekom području realno moguće. “Kod Dječjeg sela nemamo posebno zanimljivu arhitekturu nego je sama lokacija fantastična. Može li i treba li to ostati u javnoj domeni, opet je pitanje istraživanja mogućnosti, ali jednostavno nema javne institucije koja bi to na sebe preuzela. Imate i situacije poput također zaštićenog spomenika kulture Motela Panorama arhitekta Ivana Vitića pored Rijeke gdje je postojao i kvalitetan scenarij i projekt pa i izvori financiranja pa je opet sve propalo”, objašnjava Mrduljaš.

I da se vratimo na početak ovog teksta. Priča o Sveučilišnoj bolnici predstavljena kroz izložbu Montažstroja u zagrebačkom MSU-u pokazuje nam da se pitanje javno-zdravstvenih politika nije moglo otpetljati niti u poznom socijalizmu koji je već bio u svome zenitu. Dijelom ukazuje i na zamršene političke odnose na relaciji između glavnog grada i Republike, te drugih političkih aktera i financijskih konstrukcija. Nakon devedesetih kada dolazi prvi val privatizacije i nestaje industrija, u narednom desetljeću dolazi i do privatizacije bankarskog sektora, te daljnja rasprodaja stečenih javnih dobara koji su nerijetko građena i kroz samodoprinose. Dobar primjer za to je pokušaj privatizacije autocesta koju je pokrenula socijaldemokratska vlada Zorana Milanovića. Za daljnje glodanje javnih dobara uskoro će nam, čini se, preostati jedino prirodni resursi – prostor, zemlja, vode i obala. Male udruge poput ove u Podgori kod Makarske gdje se, uzgred, rađaju i druge inicijative poput one koja se protivi daljnjem uništavanja poluotoka Osejava i uvale Vruja, pokazuje nam da građani nisu do kraja izgubili svijest o zajedničkom dobru. 

Nije, dakle, riječ o naivcima, već je riječ o ljudima koji dobro razumiju da profit, klijentelistički i građevinski interesi ne mogu dovesti do progresa cijelog društva i boljeg života pojedinca unutar njega. Naprotiv, ti partikularni interesi prijete da životi pojedinaca unutar društvene zajednice budu sve lošiji. Kriza koja nam se upravo događa sve sustave dovodi do pucanja, pokazuje njihove nedostatke, ali daje i priliku da se iskoristiti za demontiranje postojećih odnosa. I tu ne treba biti previše samokritičan i kritičan prema drugima jer svaki doprinos je u tome važan bilo da je riječ o izložbi i proizvodnji znanja, građanskim inicijativama ili direktnom politizacijom i ulaskom u lokalnu, županijsku ili državnu politiku. Javni servisi su nam neophodni da bismo imali neophodne uvjete za život ovdje.

Gostujući u ponedjeljak, 21. siječnja na N1 Televiziji, pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević pozvala je vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu da sa službene gradske web stranice ukloni video snimku učenika srednje škole kojom je na ranijoj konferenciji za medije demonstrirao “kontinuiranu velikosrpsku puzajuću agresiju”. Ponovimo, Penava je učenike prozvao zbog neustajanja prilikom intoniranja himne na utakmici, a samo tri dana nakon njegova javnog istupa u Vukovaru je napadnut mladić koji nastavu pohađa na srpskom jeziku i pismu. Tek po službenom dopisu pravobraniteljice snimka je uklonjena s gradske web stranice, dok vukovarski gradonačelnik ne propušta napomenuti da je i dalje dostupna na društvenim mrežama te da je njegov cilj – “ukazivanje na sustavno djelovanje na određen broj djece u Vukovaru koju se uči da ne vole i ne poštuju državu u kojoj se nalaze” – postignut.

Igrom slučaja, istog ponedjeljka u Zagrebačkom kazalištu mladih održana je tribina Čitanje kazališta na kojoj se kroz raspravu o romanu Mladež bez boga Ödöna von Horvátha razgovaralo, između ostalog, i o cijeni trgovanja vrijednosnim sustavom mladih u političke svrhe. Povod tribini skorašnja je istoimena predstava u režiji Boruta Šeparovića čiju koprodukciju potpisuju ZKM, Montažstroj i Akademija dramske umjetnosti, a o njenom književnom predlošku sa Srđanom Sandićem razgovarali su Milka Car s Odsjeka za germanistiku i Tomislav Brlek s Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, te Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja. Horváthova povijesna studija o prijelomnim tridesetim godinama u Njemačkoj pokazala se iznimno plodnom za raspravu o današnjem konformizmu, indoktrinaciji i dnevno-političkoj instrumentalizaciji obrazovnog sustava, ali i (ne)preuzimanju odgovornosti za njihove društvene posljedice. 

Profesorica Car Horvátha opisuje kao preciznog kroničara koji “rendgenskim pogledom” bilježi političke i socijalne prilike svog vremena, razvijajući pritom poseban jezik u kojem razotkriva šuplje fraze i prazan govor tadašnjeg građanstva u usponu. Da je u tom aspektu roman relevantan i danas, u inflaciji upotrebe klišeja i ispraznih fraza, potvrđuje i Tomislav Brlek. “S beskonačnim nulama trebalo bi pisati to koliko jezik danas ne govori ništa, baš zato što svi neprestano pišu, razmjenjuju tekstove raznih formata, a da pritom zapravo ima vrlo malo stvarne razmjene”, primjećuje. Boris Jokić vrijednost romana i njegovu aktualnost prepoznaje u oslikavanju odnosa moći, posebno u “pozicioniranju nove moći koja se ispoljava kroz agresiju četrnaestogodišnjaka”, što nas vraća događajima s početka teksta.

“Iako se radi o romanu iz 1937. godine, referenci na suvremenost u njemu ne nedostaje”, tvrdi i Ivana Perica, voditeljica čitateljskog kluba Motor mijene koja je u sklopu programa Ruksak (pun) kulture o tekstu raspravljala s učenicima gimnazijskih razreda srednjih škola u Prelogu, Maruševcu i Daruvaru. Nagovještaj kursa današnjeg društva tako nude “likovi bogatih plebejaca, rasprava o tome jesu li crnci uopće ljudi i, ako jesu, zašto ih ipak moramo izrabljivati – ono što se danas aktivira u diskursu i politikama koje se odnose na izbjeglice, migracije i sl. Tu su i novi rodni odnosi, militarizacija mladih i posrnula pedagoška struka koja se zbog egzistencijalnog straha konformira s očekivanjima anonimnih moćnika i pliva s jatom.”

Tribina je otvorila i pitanje perspektiva razvoja kritičkog čitanja i usvajanja znanja mladih, u kontekstu prijepora oko novog popisa predložene lektire kojeg je trebala uvesti zaustavljena kurikularna reforma. Prema iznesenim podacima, 46% učenika osmih razreda ne čita apsolutno ništa izvan zadanih školskih obaveza. “U takvom društvu”, ističe Jokić, “nije ni važno što djeca čitaju jer očito ne čitaju ništa, pa je rasprava o lektiri zapravo rasprava o politici i odnosima moći. Sitni sukobi dio su trivijalnih kulturnih ratova, a ispod toga društvo klizi u analfabetizam. To je proces koji je dugoročno puno ozbiljniji od propisane literature za 4. razred osnovne škole”. “Sve zabrane ili pokušaji zabrane počivaju ili na nečitanju tekstova koje se želi zabraniti ili na njihovom vrlo površnom čitanju. Velika energija troši se na otklanjanje prijetnje koje uopće nema, kako se ne bismo bavili onim čime se nitko od nas ne želi baviti  Najlakše se baviti izmišljenim sukobima, naročito onda kada su pozicije jasno definirane”, dodao je Brlek. 

Kako stoji u najavi događaja, na tribini će biti riječi o tome “što nas roman Mladež bez boga (Ödön von Horváth) može poučiti danas, 2019. u Hrvatskoj? Što nam govori u kontekstu zaustavljene obrazovne reforme, ideoloških podjela i dnevnopolitičkog trgovanja školstvom? Pita li se itko o utjecaju tih procesa na vrijednosne sustave mladih? Mladež bez boga priča je o obrazovanju koje postaje političkom robom, o ideologijama utkanim u obrazovanje, o načinu na koji trgujemo vrijednosnim sustavom mladih radi političkih ciljeva.”

Na tribini sudjeluju dr.sc. Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, dr.sc. Milka Car s Odsjeka za germanistiku te dr.sc. Tomislav Brlek s Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Razgovor moderira Srđan Sandić.

Predstava je nastala i bit će izvedena u okviru Festivala Miroslava Krleže i u koprodukciji Umjetničke organizacije Teatar poezije.

Kako stoji u najavi, “ovo nije predstava o građanski dresiranom, lijepo odgojenom Miroslavu Krleži, kakvog su uparadili vodeći intelektualci građanske provenijencije… Ovo je predstava o sustavnom dokidanju društva brisanjem bitnih riječi iz hrvatskog i drugih europskih jezika: socijalizam, samouprava, radnik, radničko vijeće, kapitalist, vlasnik sredstava za proizvodnje, rob, utopija, dijalektika…”

Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo” je predstava inspirirana radikalno kritičkim duhom Miroslava Krleže. U ovoj predstavi Krleža će uskrsnuti, jer kazalište je jedina institucija čovječanstva u kojoj uskrsnuće jest moguće. U tome se krije bit njegove političnosti. U njemu je utopija moguća. 

Krleža koji se pojavljuje u ovom kazališnom djelu je onaj izbrisani Krleža, Krleža proleter i proleterski pisac, ateist, komunist… Krleža je Zagrebu isto što i Eshil staroj Ateni: čovjek koji djeluje i živi za ‘polis’ u kojem jest, boreći se za njegove najbolje mogućnosti, usprkos uskogrudnom realitetu.

U ovoj predstavi govorit će se o zastavama kao takvima – bez metafore. Krleža, sve vrijeme svoga dugog vijeka u Zagrebu, proživio je pod brojnim imperijalnim, nacionalnim i ideologijskim zastavama. Živio je tako u nekoliko država na istome prostoru, pod nekoliko zastava u istome narodu, s različitim himnama tih istih ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo. A živio je svoj život po logici perspektive za doba kad zastava neće biti, jer one neće biti potrebne.

Predstava će postaviti pitanje: Što smo usprkos zastavama, što kada pokušamo živjeti svjetski i otvoreni duh koji nas spaja s drugim ljudima zasigurno više od ikoje zastave ili himne?”

Predstavu izvode Vilim Matula u ulozi Miroslava Krleže, sopran Ana Jembrek u ulozi Bele Krleže, dramaturg na sceni Zlatko Paković i majstor svjetlosti Konrad Mulvaj.

Ponovljena izvedba održat će se u subotu, 7. srpnja, u 21 sat na istoj lokaciji.

Informacije o ulaznicama moguće je dobiti kontaktiranjem Festivala na telefonski broj 095 353 7172 ili putem elektroničke pošte.

Riječ je o događanju koje objedinjuje dokumentarni performans i javnu raspravu o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Ljubav & ekonomija je dio većeg Montažstrojevog projekta koji se bavi zaštitom reproduktivnih i radnih prava žena.

Kako stoji u najavi, ususret novom Zakonu o pobačaju koji će u Hrvatskoj biti donesen u sljedeće dvije godine, Montažstroj nastoji pronaći prostor dijaloga o toj polarizirajućoj temi.

Prihod od ulaznica, navode organizatori, namijenjen je pomoći djeci iz socijalno ugroženih i siromašnih obitelji.

Detalji o događanju i informacije o sudionicama i sudionicima dostupni su na sljedećoj poveznici.

Dokuformans je u ulozi naratorice otvorila novinarka i aktivistkinja za slobodu govora Jelena Berković, predstavivši nam na samom početku ukupnost projekta Cijankalij §218, kao i politički kontekst u kojem nastaje istoimena drama Friedricha Wolfa, inače okosnica projekta. Riječ je o agitprop komadu koji je napisan 1929. u okviru propagande Komunističke partije Njemačke i Društva socijalističkih liječnika, čiji je Wolf bio član. Drama zagovara legalizaciju pobačaja – tj. rušenje kontroverznog paragrafa 218 kojim je Njemačka pobačaj zabranjivala – i to kroz priču o mladoj radnici Hete koju socioekonomska situacija primorava na pobačaj u za to neadekvatnim uvjetima.

Montažstroj Wolfov komad realizira kao audiodramu podijeljenu u osam nastavaka koji korespondiraju s osam dramskih prizora i koje je publika kroz proteklih par mjeseci mogla pratiti putem internetske stranice i društvenih mreža umjetničkog kolektiva. Pojedina epizoda ispresijecana je povijesnim faktima koji olakšavaju praćenje zbivanja u drami i koji u svojoj ukupnosti daju prilično iscrpnu sliku represivnog društveno-političkog konteksta u kojem se nalaze i likovi i njihov autor. Uz to, svaki od zvučnih zapisa popraćen je videoisječcima kroz koje se raščlanjuje proces nastanka radiofonijskog djela – prvo samim otjelovljenjem glumaca u procesu snimanja, zatim njihovim tumačenjima likova koje igraju i, konačno, njihovim osobnim stavovima o pitanju pobačaja.

Izostanak kazališnog uprizorenja drame Montažstroj opravdava s jedne strane imperativom da se na aktualne događaje reagira pravovremeno, što dinamika programske proizvodnje domaćih kazališta onemogućuje samom svojom strukturom, a s druge inzistiranjem na trajnosti i dostupnosti projekta širem gledateljstvu. S obzirom na namjenski karakter komada, kao i činjenicu da kazalište danas s vremenom njemačke praizvedbe komada možda dijeli politički potencijal, ali sigurno nema jednaku mobilizacijsku moć (predstava Cijankalij §218 je od svoje premijere u rujnu 1929. godine do kraja iste godine u Berlinu izvedena stotinu puta pred rasprodanim gledalištem), odluka da se Wolfov komad uprizori kao dio besplatne internetske multimedijalne platforme, zapravo vrlo lijepo korespondira i s originalnim i sa suvremenim kontekstom.

Nažalost, već spomenuta prezentacija projekta u sklopu događanja Ljubav i ekonomija lišena je ove umjetničke domišljatosti i nije ponudila ništa više od doslovne – prezentacije. Oslanjajući se prvenstveno na Berkovićinu naraciju i projekciju sadržaja, što direktno s internetske stranice projekta (koji je pritom na njoj dostupan već neko vrijeme), što izdvojenih paragrafa iz različitih povijesnih dokumenata, prezentacija je čak i u trenucima kada projektu uistinu jest donosila nešto novo (čitav drugi dio bio je posvećen povijesnom presjeku represivnih zakonskih okvira od Kraljevine SHS, preko NDH pa sve do 70-ih godina i konačno legalizacije pobačaja), jednostavno bila izvedbeno monotona, ostavljajući gledatelje da u više navrata u tišini iščitavaju projicirani tekst.

Svijetle su točke svakako projekcije isječaka iz filmske ekranizacije drame Jurija Kramera te Ivakovićevih Grješnica, kao i dvije glazbene izvedbe Mikija Solusa i Tihane Lazović koje su donekle dinamizirale situaciju, no nedovoljno da bi sve skupa učinile scenski funkcionalnim. Kada je već postojala intencija da se projekt na neki način predstavi u fizičkom prostoru, tj. kada je već prezentacijski događaj u svom startu određen kao žanrovski hibrid i kada, uostalom, totalitet projekta proizlazi iz međuovisnosti raznovrsnih medija, porazno je što on u svojoj završnici ne iskorištava ni potencijal medija na koje se oslanja niti žanrova na koje se poziva.

Potonje se prije svega odnosi na završni dio događanja koji je trebao upriličiti javnu raspravu o pitanju pobačaja, odnosno suprotstaviti dva oprečna stava, pro-life i pro-choice, i to vodeći se mišlju da ova problematika svojom kompleksnošću premašuje spomenutu binarnost i s ciljem iznalaženja nekog novog zajedničkog jezika koji će rezultirati iz pozicioniranja rasprave u već spomenuti socioekonomski okvir. Uz moderaciju debatanta, novinara i satiričara Borne Sora, u raspravi su sudjelovale doktorantica filozofije i bioetičarka Marina Katinić i biblijska hermeneutičarka Jadranka Brnčić. Sadržajnom razinom ovog dijaloga se ne planiram baviti, budući da se isti postavljenog okvira držao isključivo usputnim potvrđivanjem njegove važnosti, a ponajprije jer je rasprava potencijal za bilo kakvim tipom legitimiteta izgubila u trenutku u kojem je Katinić problemu siromaštva i gladi u hrvatskom društvu kao alarmantniju pojavu suprotstavila problem pretilosti, da izdvojim tek jednu u nizu izrečenih besmislica.

Zanimljivijim mi se čini dovesti u pitanje intenciju organizatora, odnosno spekulirati radi li se samo o politički naivnoj i umjetnički lijenoj zamisli ili pak o promišljenoj provokaciji čiji krajnji cilj ustvari jest da se prometne u (neuspjelu) farsu. S obzirom na dosadašnju produkciju Montažstroja, teško mi se opredijeliti za gori scenarij, ali i povjerovati da se radi o prvom slučaju, posebno uzevši u obzir nekolicinu izjava koje je pokretač Montažstroja, Borut Šeparović, dao u nizu (inače odličnih) intervjua povodom projekta Cijankalij §218, a koje se tiču pretpostavki o vlastitoj publici. One su više-manje svodive na opetovano poopćavanje publike na visokoobrazovane pojedince/ke srednje i više klase koji vlastitu ateističku poziciju uzimaju kao kriterij intelektualne superiornosti nad katoličkom većinom, koja je pak, tvrdi Šeparović, možebitno nezadovoljna vlastitom reprezentacijom u javnom prostoru. Misli se na tzv. “obične” vjernike koji ne uspijevaju doći do riječi u vlastitim zajednicama i ne dijele njezine političke stavove i koje stoga ne treba “tjerati iz javnog prostora”, već im isti ustupiti.

Čak i da je revolucija predvođena nezadovoljnim vjernicima iole uzbudljiva ideja, njezin zametak teško da će se razviti iz Montažstojevog projekta. I to zato što njegovu publiku ne sačinjavaju ni “obični” vjernici (u jednom trenutku se, naime, iz publike javio jedan od predstavnika inicijative 40 dana za život i, između ostalog, zahvalio organizatorima na pozivu) niti fiktivni buržuji koji tobože svoju aktivističku tromost nadoknađuju konzumacijom angažiranih kulturnih sadržaja. Najveći dio publike zapravo su sačinjavali prekarni radnici/e u kulturi čije umjetničke prakse ili neprofitni mediji i organizacije za koje rade jednako kao i Montažstroj kritiziraju postupnu fašizaciju hrvatskog društva i, što je još važnije, aktivistkinje koje su se, da se ograničim samo na zadnjih par godina, svojim kontinuiranim besplatnim radom organizirano suprotstavljale kršenju socijalnih, radnih i reproduktivnih prava žena, počevši od kritike prijedloga izmjena radnog zakonodavstva do recentnijih akcija vezanih uz debatu oko Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

U tom smislu, Montažstrojev događaj nije skicirao nikakav “treći prostor koji se u našem društvu tek treba otkriti i artikulirati”, kao što se sugerira u osvrtu objavljenom na portalu Ravno do dna, niti je perpetuiranjem spektakla postigao efekt začudnosti ili, u krajnjoj liniji, neku ozbiljniju iritaciju, već je potvrdio dužnost angažirane umjetnosti da svaki svoj korak jednako pažljivo promisli i jednako jasno artikulira. Koliko god da Cijankalij §218 ovo potvrđuje svakom svojom virtualnom sastavnicom, toliko je u istome njegova materijalizacija u fizičkom prostoru sasvim podbacila.

Okosnica događaja jest kultni njemački komad CIJANKALIJ §218 iz 1929. godine. Komad prati sudbinu mlade radnice Hete, koja traži pomoć za prekid trudnoće iz socijalnih razloga, ali zbog zakonske zabrane pobačaja svršava tragično. Komad je napisan u sklopu velikog društvenog pokreta za rušenje paragrafa 218 – zakonske zabrane pobačaja. Montažstroj je komad obradio na mrežnim stranicama kao multimedijalnu povijesnu čitanku o paragrafu 218. Događaj LJUBAV & EKONOMIJA ponudit će nam odgovor na pitanje – kakve veze ima jedna njemačka proleterska tragedija iz 1929. godine s Hrvatskom 2017. godine? Hoćemo li u skoroj budućnosti dobiti svoj paragraf 218? 

Događaj LJUBAV & EKONOMIJA povest će vas na povijesno putovanje kroz regulaciju pobačaja na našim prostorima. Kako se ljubav i ekonomija prožimaju u etičkom, pravnom ali i političkom pitanju pobačaja? Kakve šanse ima ljubav u borbi za golim preživljavanjem? Što kada je nepravda upisana u zakon? Možemo li govoriti o slobodi moralnog odlučivanja onoga koji zbog svoje socijalne pozicije zapravo nema izbora? Ovo su pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti u javnoj raspravi, uz sudjelovanje odabranih gostiju i publike. Dosadašnje rasprave o pitanju pobačaja mahom se vode u pojednostavljenim dualističkim okvirima – za ili protiv. No život nije crno-bijel. LJUBAV & EKONOMIJA ponudit će drugačiju javnu raspravu o pitanju pobačaja, prije svega, iz socio-ekonomskog aspekta, u uvjerenju da je dijalog suprotstavljenih strana ne samo moguć – nego i nužan.

U raspravi će govoriti Jadranka Brnčić, biblijska hermeneutičarka. Pisala je o neuralgičnim točkama Katoličke crkve te se zalaže za otvoren govor o licemjerju, mizoginiji, podilaženju neoliberalnoj politici, političkom katolicizmu. U raspravama o pobačaju razlikuje odabir protiv pobačaja u privatnom prostoru vjere od zakonskog nametanja zabrane svima. Druga gošća je Marina Katinić, doktorantica filozofije s težištem proučavanja na bioetici i filozofiji odgoja, nagrađivana pjesnikinja. Ističe da je pobačaj prije svega etički problem i zagovara model koji štiti i nerođeni život i život majke, namjesto postavljanja jednoga i drugoga u suprotstavljenu poziciju.

Prihod od ulaznica bit će uplaćen Društvu za poboljšanje kvalitete života siromašne i nezbrinute djece Mali Zmaj. Time će publika direktno, barem simbolički, pomoći djeci koja su gladna i koja nemaju prilike proživjeti svoje djetinjstvo u sigurnosti i bezbrižnosti, nemaju jednake šanse u obrazovanju niti bilo kakvoj vrsti napretka u životu. Ulaznice po cijeni od 40 kuna su u pretprodaji od petka, 2. lipnja 2017. godine, u Književnom klubu Booksa (Martićeva 14d) i u Café baru Kôta (Medulićeva 20).

Upravo ovaj događaj polazište je dokumentarne predstave CRNA KNJIGA. Skupina zaduženih glumaca, zaposlenici javnog kazališta u glavnom gradu zadužene zemlje, povest će nas u samu srž društvene drame koja potresa našu sadašnjost i određuje našu budućnost. Tko doista što duguje kome, zašto i jesu li svi dugovi sveti? Što se događa u susretu zaduženih glumaca i zaduženih gledatelja unutar kazališnog prostora koji postaje vremenski stroj? Što ćemo otkriti putujući na početak 22. stoljeća, kada će iz vremenske kapsule biti izvađena knjiga dužnika? Predstava CRNA KNJIGA do temelja će preispitati dogme ekonomije koja pokreće ovaj svijet te utjecaj dugova na naše živote.

Predstava CRNA KNJIGA je novi autorski projekt redatelja Boruta Šeparovića u zajedničkom produkcijskom poduhvatu Zagrebačkog kazališta mladih i umjetničkog kolektiva MONTAЖ$TROJ. CRNA KNJIGA nosi prepoznatljiv MONTAЖ$TROJ-ev pečat u glazbenim brojevima čiji su autori Konrad Mulvaj, Ante Perković i Borut Šeparović, a u predstavi glume članovi ansambla Zagrebačkog kazališta mladih: Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Danijel Ljuboja, Pjer Meničanin, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić.

Zagrebačko kazalište mladih i MONTAЖ$TROJ vas pozivaju da pogledate predstavu koja na primjeru jedne dužničke krize ogoljuje do srži društvo u kojem živimo. Predstava CRNA KNJIGA bit će premijerno izvedena 11. ožujka u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ovdje potražite preostale datume izvedbi.