“Od osnutka do danas Monoplay redovito unapređuje svoje organizacijske i umjetničke kapacitete. Na taj se način iz malenog Festivala razvio u izuzetno značajno ljetno događanje na kojem se susreću plesni, kazališni i glazbeni umjetnici, kritičari, pedagozi te mladi naraštaji plesača s publikom”, stoji u najavi.

Prvi dan na velikoj sceni Kazališta lutaka Umjetnička organizacija 21:21 gostuje na festivalu plesnim solom 21 Degrees Celsuis Petre Hrašćanec. PLesni solo 21 Degrees Celsuis tematizira rad i sreću, a nalazi se na razmeđi performansa i aktivne instalacije.

Drugi dan festival ugošćuje kraće solo forme studenata Plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Lauru Vojnović i Izabelu Evu Ljubičić, te studenticu novootvorenog smjera Izvedbene plesne prakse Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Niku Disney. Glavni program večeri rezerviran je za gosta iz Slovenije, Žigana Krajnčana i predstavu Fusion With Myself. Istraživačko pitanje koje autor postavlja u svom novom solo projektu je kako izraziti ideju ništavila kroz pjevanje, ples, govor, izvedbu i njihovo ispreplitanje.

Treći dan Monoplaya rezerviran je za predstavljanje zadarske plesne scene nizom kratkih solo uradaka mladih plesača. Posljednji dan festivala 23. kolovoza, rezerviran je za goste iz Njemačke. Predstava Shard koreografkinje Ceren Oran i izvođačice Jovane Zelenović bavi se traumatskim iskustvima kroz koreografiju.

Nakon svake predstave održat će se razgovor izvođača_ica, plesnih kritičara_ki i publike pod nazivom Monoplay Forum koji vode Maja Đurinović, Jelena Mihelčić i Mario Županović.

U sklopu Festivala 22. i 23. kolovoza održat će se i radionica plesne kritike koju, u suradnji sa Sveučilištem u Zadru i festivalom, organizira Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa. Radionice kritike izvedbenih umjetnosti u sklopu projekta Kritički poligon namijenjene su studentima, ali i svima zainteresiranima, s namjerom da ih se potakne na aktivno i angažirano promišljanje izvedbenih umjetnosti.

Više detalja o programu i satnici pronađite ovdje.

Predstava Never Again je plesna fantazija koja istražuje različite oblike konačnosti – osobne, metaforičke, fizičke, kolektivne ili karijerne. Kroz prizmu posljednjeg čina, autorica postavlja pitanja o suočavanju s krajem: koje terete oslobađamo, a koje preuzimamo? Kako radimo i kako izvodimo kada znamo da je to posljednji put?

Pokret u predstavi inspiriran je pojmom entropije: “stalnom težnjom sustava koji se ustabilio da se razruši, ponovno složi i opet sruši. Ciklus izmjena gradnje i razgradnje, ciklus promjena, ciklus života i smrti, reda i nereda.”

Predstavu izvode članice ansambla: Luna Lilek, Silvija Musić, Linda Tarnovski, Dora Brkarić, Lara Kapeloto i Nataša Kustura. Glazbu potpisuje Ivona Eterović, a kostime Tina Spahija. Predstava je nastala u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih.

Autorica predstave, Matea Bilosnić, koreografkinja je, izvođačica i plesna pedagoginja. Diplomirala je suvremeni ples na Salzburg Experimental Academy of Dance. Članica je Zadarskog plesnog ansambla, s kojim organizira edukativnu platformu Stream Zadar te kurira Monoplay festival suvremenog plesa. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za predstavu Gozd – danse macabre, a djeluje i kroz druge medije poput kratkog filma, videa i glazbe.

Ulaznice za predstavu možete kupiti ovdje, a više informacija o predstavi potražite na poveznici.

Tijekom četiri dana festivala bit će prikazano 11 cjelovečernjih predstava i kraćih plesnih formi, okrugli stol na temu stogodišnjice Labana u nas, izložba, MonoForum – razgovori s izvođačima_cama i publikom. Festival prate i radionice kazališne i suvremene plesne tehnike.

Cjelovečernji program ove godine otvara višestruko nagrađivani austrijski umjetnik, koreograf, plesač i glazbenik Simon Mayer s predstavom Sunbengsitting. Predstava je na granici između jodlanja, narodnog i
suvremenog plesa, izleta u prošlost i razigrane potrage za identitetom.

Drugi dan festivala predstavit će se umjetnička voditeljica Zadarskog plesnog ansambla, koreografkinja i plesna pedagoginja, Sanja Petrovski s autorskom predstavom Arthur, moj terapeut koja se referira se na filozofiju Artura Schopenhauera i njegovo poimanje metafizičke volje, a inspirirana je knjigom američkog psihijatra Irvina D. Yaloma Liječenje Schopenhauerom.

Plesna umjetnica i pedagoginja Silvia Marchig gostuje treći dan festivala s predstavom SOL za koju je nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju plesnu predstavu u cjelini.

Festival zatvara koreograf, mimičar i pedagog fizičkog teatra Aleksandar Acev s predstavom Lucy nije bila tako davno u kojoj govori o nastanku i razvoju ljudskog tjelesnog izraza kroz milijune godina. Nakon svake predstave dugogodišnji suradnici festivala publicistkinja i povjesničarka Maja Đurinović i profesor Mario Županović vodit će MonoForum u formi razgovora s izvođačima i publikom.

Više informacija o ostatku programa možete pronaći na ovoj poveznici.

“Međunarodni plesni festival Monoplay održava se u Zadru od 2009. godine pod geslom Kraj kolovoza, a opet solo. Od samog osnutka pa do danas Festival, koji se razvio vrlo spontano iz želje za angažmanom plesne zajednice da se pomogne članici Zadarskog plesnog ansambla da nastavi školovanje u inozemstvu, redovito svake godine unapređuje svoje organizacijske i umjetničke kapacitete. Na taj se način iz malenog Festivala razvio u izuzetno značajno ljetno događanje na kojem se susreću plesni, kazališni i glazbeni umjetnici, kritičari, pedagozi te mladi naraštaji plesača s publikom. Kroz zajedničke festivalske dane otvaraju se prostori okupljanja i međusobnih dijaloga djelujući na sustavnom unapređenju ne samo vlastitog rada nego i na razvoju zadarske i cjelokupne domaće plesne scene.

Kvaliteta, razvoj te unapređenje umjetničkog i organizacijskog rada iz godine u godinu se očituje sve brojnijom publikom te spajanjem s edukativnom platformom STREAM Zadar koja ove godine nudi radionice klasičnog baleta s Libby Farr, suvremenog plesa uz Ninu Fajdigu te intenzivne tjelesne radionice Kung Fua i Qi Gonga uz vodstvo Andrea Zupančiča, a događaju se istovremeno s festivalom.

Budući da su mladi naraštaji te posebnost zadarske plesne scene od velikog značaja od samog pokretanja festivala Monoplay, redovito se predstavljaju radovi mladih umjetnika studenata Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba i Studija neverbalnog kazališta iz Osijeka uz obavezno predstavljanje zadarske plesne scene čiji plesači tijekom ovog događanja imaju priliku predstaviti se kroz izazovan format solo izvedbe publici koja dolazi iz raznih dijelova Hrvatske i Europe”, poručuju organizatori_ice u najavi programa Monoplaya.

Program festivala možete pronaći ovdje.

Unatoč nepovoljnim pandemijskim okolnostima i raznoraznim pravilima u Zadru se uz sitne programske izmjene i ove godine u petodnevnom izdanju održao 12. po redu Monoplay, jedinstveni festival suvremenog plesa koji u središte postavlja izvedbeni solo, domaćih i inozemnih autora i autorica. Tako su se na sceni Kazališta lutaka ili ispred samog kazališta, u dvorištu, u sklopu glavnog programa iz domaće produkcije mogla popratiti tri premijerna, po svim parametrima različita, no vrlo zanimljiva izvedbena rada, koji se tematski susreću u propitivanju šire društvene problematike, započevši s lokalnim, zadarskim autoricama. 

Triptih Ab ovo inicijatorice i autorice središnjeg izvedbenog dijela Matee Bilosnić raznolik je sklop od dvaju performansa i kazališne izvedbe. Naonar (Josip Kresović) izvodi šesterosatni durational performance izrade i bojanja gipsanih jaja uz izložbeno pospremanje u kutije nastojeći doseći brojku 1000 kojoj se u konačnici u svojoj instalaciji prilično približio. U trećem dijelu Patricia Gospić sjedeći za stolom prepričava nekoliko kraćih narodnih priča iz različitih tradicija na temu plodnosti, simbolike jaja i sl. Matea Bilosnić u svojoj autoreferencijalnoj izvedbi Klown (dramaturgija: Hrvoje Korbar) najdalje odlazi od početne tematske okosnice arhetipskog motiva jaja. U odijelu klauna s iscrtanom maskom na licu (klaun je ovdje više nego alter-ego, zaseban scenski lik) i uz zvukove sintisajzera propituje odnosno svjedoči poziciju pojedinca i plesnog umjetnika u društvu te traga za mogućnošću pronalaska stabilnog temelja ili egzistencijalnog smisla uopće. Taj se narativni, često i autobiografski sklop sastoji od izricanja kratkih izjavnih rečenica ili pitanja poput – Kada ćeš pronaći pravi posao? Jesi li udana? i sl.  Lik se klauna pri tome udvaja na dva pola pri čemu je dijaloško nijansiranje popraćeno i izmijenjenim glasovnim izričajima. Koristeći se različitim izvedbenim modusima (klauniranje, pripovijedanje, ples, uz tehnološko-instrumentalnu izvedbu glazbe i zvuka) Bilosnić kreira specifičnu, kabaretski pomaknutu atmosferu naglašavanja emocionalne tenzije s izraženim ironijskim odmakom. Cijela bi se izvedba u tom vrlo ekspresivnom emocionalnom registru sažeto mogla ilustrirati ili označiti i onim poznatim stihovima iz Mihalićeve pjesme: “samo klauni znaju kako se možeš izvući: plaču kad im se smije, i smiju se kad im plač razara lice”.

Autotematizacijskim aspektima, na nešto apstraktnijoj razini, bavi se i Roberta Milevoj. ROB3RTA je treći u nizu autorskih sola u desetogodišnjem rasponu pri čemu je u svakom na drukčiji način pokrenuto i tematizirano izvođačko jastvo. Ovaj posljednji solo odvija se na ogoljenoj, praznoj sceni pa izvođačka prisutnost i koncentracija zauzimaju ključno mjesto te dinamika i tempo kretanja zadobiva dodatni značaj. Roberta potpuno usredotočeno, u stiliziranom asketskom kostimu, koji podsjeća na radničku odoru ili radnu odjeću slijedi zacrtane koreografske naputke kreirajući pokrete izrazito čvrstih i jasnih linija i obrisa, uz mjestimična rolanja ili četveronožno kretanje te povremeno određene repeticije, poput vrlo upečatljivog, cirkularnog, naizmjeničnog prebacivanja ruku. Lice izvođačice je pri tome cijelo vrijeme krajnje ozbiljno, gotovo bez ijedne mimičke geste ili neke izrazitije natruhe emocionalnog stanja. Mukotrpan rad i ponavljanje, usponi i padovi, izmicanje i odmicanje te zauzimanje aktivnog stava spremnosti na nove načine kretanja ili specifična kontemplacija postaju označitelji ovog vrlo discipliniranog i uravnoteženog sola. Osobitost je ove izvedbe i da su je mogle pratiti i slijepe i slabovidne osobe zahvaljujući projektu MONOdeskripcija koji se odvija u suradnji s Centrom za audiodeskripcije.

I naposljetku, zadnji rad, na koji ću se ovom prilikom osvrnuti, izvedbeno najradikalniji je LSLSLS, autorsko djelo koreografa Mateja Kejžara uz dramaturšku potporu Petre Veber (ovaj rad odnosno njegove različite inačice autor razvija već više godina s različitim suradnicima) u plesno-glazbenoj izvedbi Lane Hosni. U Jezičnoj kobasici (Language sausage), kako je i naslovom sugerirano, ističe se ili tematizira princip nagomilavanja na sadržajnoj, ali i izvedbeno-strukturnoj osnovi – jezika kao materijala, plesnog tijela kao izvedbene “mašine”, zvuka u svojstvu govora, glasa i pjevanja. Pri tome su ti raznoliki činovi ili osnovni sastojci izvedbe dekonstruirani ili većinom razdvojeni odnosno supostavljeni: ples naspram zvuka, govora i pjevanja na način da dobivaju samostalnu ili samodostatnu težinu odnosno vidljivost.

Hosni nastupa u teškim, visokim tenisicama, trapericama i običnoj Diesel majici – izvođački nemarno ili krajnje obično sjeda na pod i započinje čitati s rukopisom ispisanoga i malo izgužvana papira određene fraze i stihove na nekoliko jezika poput primjerice – “Samo smrt može utješiti”, “Neću više stvarati lažnu umjetnost, ne, ne, ne”; dok ne napravi puni krug nakon kojeg ponovno slijedi kružno ponavljanje istih fraza ili određene varijacije. U pitanju je, uz autorske jezične pridodatke, nemarni prijevod Vivaldijeve kantate Cessate ornai cessate. Repetitivnost i iterativnost postaju strukturna oznaka cijele izvedbe, ponavljaju se određeni pokreti, glasni uzvici, plešu elementi folklornih plesova, ritmično njiše zdjelica i sl. Izvedba se k tome većinom odvija po danjem prirodnom svjetlu, u blizini restorana pa se uz zvukove koje proizvodi Hosni čuju povremeno i posjetitelji restorana u svojim svakodnevnim ili “običnijim” preokupacijama. Izmještenost iz klasičnog kazališnog ili izvedbenog prostora zapravo odlično korespondira sa sadržajem predstave.

“Sirovost” izvedbe ilustrativni je prikaz kontrasta, odnosno početne deformacije ljupke Vivaldijeve skladbe. Posebno je dojmljiva igra sa zvučnikom kojeg izvođačica ruši, premeće, postavlja na uzbibani trbuh, njiše ili robustno vrti u krug poput kakve bacačice kladiva. Lana Hosni je u ovoj snažnoj izvedbi intrigantna i zabavna (komika, ironija i groteska su čini se, jedna od važnih odrednica Kejžareva koreografskog rada), vrlo otvorena i komunikativna spram publike (kojoj se izravno glasovno ne obraća, no više puta uspostavlja pogled ili se postavlja ispred, promatrački) te na neki način i posve ogoljena. Pred kraj tjelesno zahtjevne i iscrpljujuće izvedbe ona se, prividno izmaknuta iz prostora izvedbe, na njegovu rubu, doslovno i presvlači pred gledateljskim pogledima da bi potom uslijedio svojevrsni vrhunac izvedbe i demonstracije autentičnosti izvođačke prisutnosti. Nakon što su se odigrali svi prethodni vokalni i plesni intenziteti središnje mjesto zauzima njezino kristalno zvonko i smirujuće završno pjevanje arije. U popratnom materijalu u opisu LSLSLS-a stoji ne osobito pojašnjena tvrdnja ili definicija “LSLSLS su punk”, koja možda ponajbolje opisuje smisao i intenzitet ove izvedbe, shvatljive i kao pobuna protiv konvencija ili ustaljenosti bilo koje vrste.

Monoplay je tako i ove godine, u posebnom izdanju, u svom programskom usmjerenju posvjedočio raznolikost i vibrantnost plesne scene, koja unatoč možda nikad težim okolnostima djelovanja ima što za reći i široj publici.

U Zadru je netom završio jedanaesti po redu Monoplay festival, specifičan i izniman u domaćem kontekstu kao jedini specijalizirani međunarodni festival suvremenog plesnog (i izvedbenog) sola. Festival se polako i kroz godine strpljivo izgrađivao te danas predstavlja bitno referentno mjesto suvremene plesne scene. Pri tome je značajno da, gotovo i od samog početka, koji je bio ograničen na zadarsku plesnu scenu, festival barem djelomično ustrajava i na proširenom poimanju izvedbenog sola, pa tako nije neobično vidjeti i radove koji nisu isključivo ili striktno plesni, već na granici performerskog ili fizičkog teatra.

Tako su upravo ove godine inozemnu selekciju sačinjavale dvije vrlo zanimljive predstave kojima plesnost nije osnovno ili primarno težište. Autorski solo Norvežanke s briselskom adresom Mette Edvardson Black iznimno je zanimljiva konceptualna studija glasovno-govornog “kretanja” i tjelesne prisutnosti izvođačice u prostoru izvedbe, baziran prvenstveno na dinamici ritmičko-govorne izvedbe izabranog vokabulara riječi kojeg publika vizualizira, dok je u radu poznate talijanske kazališne skupine Fanny & Aleksander te glumačkoj izvedbi Marca Cavalcollija u predstavi Him također istaknut suodnos gestualnog i vokalnog, no ipak specifično glumačkog habitusa. Potonji je realiziran kroz suodnos s filmom, s obzirom da se predstava doslovno strukturira kroz citatni dijalog tj. simultano vokalno i gestualno “prevođenje” Čarobnjaka iz Oza Viktora Fleminga čiji se slikovni zapis paralelno s glumačkom izvedbom uživo cijelo vrijeme trajanja izvedbe emitira na pozornici. 

Nasuprot ovim izvedbama, hrvatska selekcija kojoj je posvećen četvrti, pretposljednji festivalski dan, dosljedno je ukotvljena u iskustva i izvedbene granice suvremenog plesa. K tome, sva su tri rada autorski solo, što možda govori ponešto i o teškoćama plesne produkcije na domaćoj sceni. S druge strane, autorski solo kao vrlo zahtjevna i specifična forma, u čemu se slažu mnogi plesači/koreografi, uvijek predstavlja osobiti stvaralački izazov i nosi specifičnu težinu, pri čemu je ponekad od presudne važnosti prvobitni impuls ili uopće razlog za solo. 

Ivana Kalc jedna od rijetkih ustrajnih predstavnica riječke plesne scene u radu Next Big Thing (Umjetnička organizacija Kabinet) spaja, kako se ispočetka čini, sasvim odjelite sfere. Krećući iz vlastite, ne samo intimne svakodnevice i osobnog propitivanja, dolazi do šireg, tematski angažiranog konteksta, pokušavajući ispitati smisao i produktivnost te uopće vrijednost umjetničkog rada u današnjem kontekstu tržišnih imperativa ili unutar okruženja koje taj rad nije u stanju prepoznati i adekvatno vrednovati. Predstava se utoliko prema tim tržišnim i neprestanim okolišnim pritiscima, koji se frazeološki mogu svesti i na parolu “jače, brže, bolje, uspješnije” dosljedno kritički i ironijsko-cinički odnosi, posebice u središnjem, drugom dijelu (solo se sastoji od tri odjelita dijela, označena kraćom pauzom) gdje mimetičko prepoznatljivi izolirani gestualni materijal lako komunicira s publikom (poput učestalog trčanja u krug). No, u osnovi predstave je lavina pitanja koji pokreću autoricu, a onda implicitno i publiku na samopreispitivanje.

Tako je u programskom letku pod naslovom Sadržaj tvog svakodnevnog života pretiskan dijelom poetičan tekst Lydie Eccles i Crimenthlnc (Ex-Workers’ Collective) u prijevodu Envera Krivca (ujedno i autora glazbe) kojeg sačinjava nizanje različitih upitnih rečenica ili isključivo identitetsko-orijentacijskih pitanja poput sljedećih: “Koliko sati dnevno provodiš ispred televizijskog ekrana? Iza automobilskog stakla? Od čega se zaklanjaš?”, pa sve do onog posljednjeg “Osjećaš li se ponekad kao da si spreman IZGUBITI KONTROLU?”. Pri tome su jedino dvije posljednje riječi, znakovito, napisane velikim tiskanim slovima. Programski letak, naravno, može legitimno funkcionirati kao diskurzivna dopuna, pojašnjenje ili u bilo kojem drugom svojstvu u odnosu na predstavu, no čini mi se važnim i da nas sama predstava odvede ili barem približi horizontu vlastita razumijevanja. Drugim riječima, plesni je vokabular predstave, na sreću tek mjestimično, toliko preopćenit i poznat, osobito plesne varijacije “klizanja” po podu i sljubljivanja s podlogom da navedeno može značiti bilo što, ili istodobno čak biti posve lišeno ikakvog značaja.

U tom smislu najupečatljiviji su oni aspekti predstave koji doista na razini pročišćene tjelesne geste i pokreta demonstriraju zamor od pritiska ili nas suptilnije uvode u vlastitu intimnost. Promjena, inače sasvim utilitarno-minimalističkog svjetla u crvenu boju na samom završetku uz disco ples simulira ili nagoviješta određeno izbavljenje iz vlastite pat-pozicije i zagovara navedeni “gubitak kontrole” kao jedno od potencijalnih rješenja ili potrebni iskorak iz režima bilo kojeg moranja i prinude. U toj završnici, koja se na koncu vjerojatno i ne može sasvim jednoznačno tumačiti, može se nazrijeti važnost ovog sola kako za samu autoricu, tako i za publiku koja svjedoči probuđenoj snazi otpora i izvođačkoj samosvijesti.

Za razliku od Kalc, koja u svojoj izvedbi ne inzistira toliko na demonstraciji vlastite vještine plesanja i kretanja, premda navedeno nije zanemareno, u iduće dvije solo-izvedbe čiji su autori i izvođači Nastasja Štefanić i Šimun Stankov (oboje netom diplomirani plesači ADU) upravo plesačka vještina i poosobljena virtuoznost pokreta znatnije dolaze do izražaja. S obzirom na to da su oba sola zapravo nastavak istraživanja završnog diplomskog rada i da su već prošli “provjeru publike” zanimljivi su i kao ogledni primjer autorskih traganja mladih umjetnika na početku karijere. Pri tome, među njima, na stilskoj razini zapravo i nema bitnijih dodirnih točaka, dok na razini strukturacije i dramaturškog odnosa glazba-tijelo posjeduju određene sličnosti. 

Štefanić, profesionalno i violinistica, u radu Viola, ja i nas dvije poigrava se uspostavljanjem odnosa muzikalnosti tijela u odnosu na ili nasuprot glazbenom instrumentu, iskorištavajući tjelesnost i materijalnost instrumenta viole na lucidni i povremeno iznenađujući način. Pri tome i sama pozornica, ozvučena u tri ugla zvučnicima i mikrofonom, zahvaljujući mekoći, dobrom tempiranju i skladnosti pokreta te glazbenoj vještini izvođačice uistinu u cjelini postaje transformirani glazbeno-plesni prostor ili svojevrstan hibridan oblik integracijskog instrumenta. Autoričinim najavnim riječima, plesanje postaje sviranje, a sviranje plesanje. Nakon što su iscrpljene mogućnosti plesno-zvučnih varijacija i kulminacijske akceleracijsko-eksplozivistički nabijene tjelesno-zvukovne izvedbe, predstava završava obustavom pokreta, no ne i zvuka: čujemo glasno disanje iscrpljenog tijela i razabiremo odustanak od daljnjih varijacija. Za pojedine gledatelje ova je kulminacijska završnica bila ponešto prenagla ili drastična, no čini se kako Štefanić logično dosljedno završava ovaj vlastiti dijalog-duet; zadovoljivši se pronalaskom novih mogućnosti igre unutar okvira predstave, radije nego nekom dodatnom misaonom ili intelektualnom preokupacijom. 

Šimun Stankov zajedno s glazbenikom DJ-om, Branimirom Štivićem (aka Die Zoone) koji uživo ili semplira ili remiksira zvučnu podlogu koja nastaje iz plesa i pokreta, donosi dašak klupske i glazbene underground scene u kazališni prostor u kojemu to nije uobičajena praksa. Not So Simple Sample nastoji prevesti glazbene principe u plesni materijal i obratno. Improvizirani pokret tako je u neprestanoj remix situaciji po principu montaže različitih plesnih fragmenata, čiji impuls započinje ili u torzu ili nekom drugom dijelu tijela. Stankovljev plesni vokabular je pri tome vrlo samosvojan, premda ima i određene natruhe ili vidljive slojeve uličnih i hip-hop freestyle plesnih stilova, no nikada na način potpune imitacije ili prepuštanja.

Posebnost je izvedbe i blizina publike koja je i sama izravno na pozornici omeđujući tako sve tri otvorene strane odnosno zaokružujući izvedbeni prostor zatvaranjem njegova opsega tj. njegovih granica. Interakcija s publikom koja nije nametljiva, a koju Stankov provodi pretežno pogledom i izravnim približavanjem te pokojom gestom, postaje i dinamičko-ritmički akcent promjene smjera sempliranja ili obrazac pauze za novi remix. Zanimljivo je bilo vidjeti i kako publika, barem ona u prvim redovima (mahom mlađa populacija) uspijeva pratiti, ući u odnos i laganim njihanjem “dopunjavati” autorske impulse. U tome se zapravo zrcali sposobnost i vještina, ali i posebna vrsta otvorenosti, ogoljenosti i plesne “začaranosti” kojom Stankov kao izvođač, naizgled sasvim neopterećen, vrlo spontano odiše. Takva razina spontanosti i nepretenciozne otvorenosti i ležernosti svjedoči istodobno duboku koncentraciju i svjesnost izvođača, te postaje zadivljujuća i sama po sebi.

Na koncu možda bi se moglo postaviti i pitanje jesu li ova tri izvedena sola u domaćoj selekciji doista ono najbolje ili najzanimljivije proizvedeno na domaćoj plesnoj sceni prethodne godine; no kako je nemoguće imati uvid u baš sve što se izvodi, a kako je cilj samog festivala i podizanje svijesti publike te prezentacija raznolikih pristupa plesu, čini se da nema nekog posebnog razloga za skepticizam. Uostalom, otvorenost festivala upravo kvalitetnim mladim ili nedovoljno afirmiranim autorima od početka mu osigurava dodatnu prepoznatljivost i značaj.

O razvojnom putu festivala, važnosti plesa za suvremenu kulturnu sliku Zadra i položaju plesne umjetnosti u hrvatskom kulturnom polju razgovarali smo s umjetničkom voditeljicom festivala, plesnom umjetnicom i pedagoginjom Petrom Hrašćanec.

KP: Iza vas je deset izdanja Monoplaya. Kako vidite njegov razvojni put od početaka do danas, posebno u kontekstu razvoja zadarske kulturne scene?

Na prošlom, jubilarnom izdanju dobili smo pohvale za rad koji ulažemo već jedno desetljeće u razvoj suvremene izvedbene scene, koje su nam potvrdile da je festival prerastao okvir “zadarskog” proizvoda i postao relevantno mjesto za suvremeni ples u Hrvatskoj, ali i šire. Kvaliteta samih programa i predstava je ono što najviše naglašavamo u svom radu jer smo svjesni da odgovorna uloga programatora znači promišljati promjenu. Iznimno nam je drago da tu promjenu vidimo iz godine u godinu u vidu ljudi koji dolaze na festival, diskursa koji se stvara oko samog pojma izvedba te povećane potrebe za širenjem u nove formate kulturnih sadržaja. Od samih početaka ideja festivala je bila detektirati što nedostaje u kulturnoj ponudi grada te se i danas vodimo tom idejom, stvarajući kontekst i uvjete u kojima omogućujemo gledateljima presjek suvremenih tendencija u plesu, ali i izvedbenim umjetnostima općenito. Svake godine program je “radikalniji” od prethodnog izdanja i to vidim kao prostor za rast kako samog festivala, tako i načina na koji naši gledatelji razumiju i prate solo izvedbu bilo koje vrste.

Zadarska kulturna scena (kao i svaka druga koja nije zagrebačka) ima specifične uvjete u kojima stvara, te su injekcije poput Monoplaya sigurno bitne inicijative, posebice ako zadrže neki kontinuitet.  Zadar je imao raznoliku festivalsku povijest te je kroz glazbu, kazalište, performans i film nudio druge svjetove koji su nas gradili. Zadnjih četrdeset godina ples je jedan od stanovnika Zadra, konstanta koja iz godine u godinu raste i tjera nas da nadrastamo regionalne potrebe u suvremenom plesu i težimo puno širem kontekstu izvedbenih umjetnosti, kojem i pripadamo. Možda najbitnije od svega je da festival s cjelokupnom ekipom ljudi koja ga organizira svake godine pokazuje da se ipak može – stvara neko afirmativno polje za različito, drugačije, nekonvencionalno i sve ostalo što tjera na promišljanje. Dati nadu pojedincima ili jednostavno preskočiti pitanja poput “Tko će to gledati? Tko će to razumjeti?” je sigurno važno za budućnost suvremene kulturne slike Zadra.

KP: U Zadar i ove godine dovodite sjajna imena domaće i inozemne plesne scene, od kojih se mnogi u svojim izvedbama referiraju na stanje današnjeg svijeta i društva. Koliko vam je angažirani pristup važan u odabiru projekata? 

Festival otvara plesna izvedba Strangely Enough uspješnog talijanskog umjetnika Francesca Scavette u izvedbi Gry Kippeberg, koja se bavi vezom između fizikalnosti i percepcije intimnih stanja. Scavetta i Kippeberg posljednja dva desetljeća djeluju u sklopu plesnog kolektiva Wee, čije predstave, mijenjajući format i estetiku, propituju i istražuju ulogu koju kazalište i izvedbe mogu imati u suvremenom životu. Srž istraživanja ansambla bavi se fragilnosti i paradoksom, iznenadnim otkrićem i snom, empatijom i iznenađenjem, izbjegavanjem narativnog i fizičkog klišeja te propitkivanjem stvarnosti i identiteta humorističnom nevjericom.

Norveška koreografkinja i izvođačica Mette Edvardsen drugog dana festivala predstavit će solo Black. Ta izvedba predstavlja igru u vremenu i prostoru gdje je samo tijelo fizički prisutno, gdje izvodi radnje i barata nevidljivim predmetima te neprestano pokušava premostiti nepobjedivi jaz između misli i iskustva, između onoga ovdje i ondje.

Pol Pi je brazilski umjetnik koji živi u Francuskoj, s poljem interesa koje obuhvaća šire razumijevanje koreografskog područja, sjećanje i prolaznost, jezik i prevođenje te pojam arhiva u plesu. Treći festivalski dan uključuje njegovu izvedbu Ecce (H)omo, koja se bavi pojmom nasljeđa u plesu kroz interpretaciju plesnog ciklusa Afectos Humanos njemačke koreografkinje Dore Hoyer (1911. – 1967.).

Četvrti festivalski dan predviđen je za predstavljanje solo projekata domaćih umjetnika Ivane Kalc, Nastasje Štefanić i Šimuna Stankova. Next Big Thing Ivane Kalc je predstava o produktivnosti, radu, vrijednosti i smislu umjetničkog rada, ali se bavi i frustracijom, defetizmom i nezadovoljstvom koje se može pojaviti tijekom procesa samopromocije i samoprodaje. Viola, ja i nas dvije Nastasje Štefanić predstavlja autobiografsko poigravanje i preispitivanje odnosa pokreta i zvuka te živog i neživog unutar izvedbenog formata koji je na granici između plesnog performansa i eksperimentalnog koncerta. Not So Simple Sample Šimuna Stankova bavi se principima remixa/samplea u glazbi, koji se potom prevode u plesni materijal.

Ovogodišnji Monoplay zatvara se uz nekonvencionalnu izvedbu čuvene talijanske kazališne skupine Fanny & Alexander koja djeluje već gotovo 30 godina, kreirajući projekte kroz eksperimentalno istraživačko kazalište, uz fascinantne fizičke izvedbe i kombinaciju najširih područja interesa i žanrova poput dječjih fantazija i mitova. Njihov opus uključuje autore poput Bergmana, Shakespearea, Čehova, Carrolla, Nabokova, pa sve do Marine Cvetajeve, Giorgija Manganellija, Carmela Benea, Guida Ceronettija i mnogih drugih.

Osim glavnog programa očekuju nas brojna predavanja i male site specific izvedbe kao i koncert Stiana Westerhusa u ovogodišnjoj MONOazi (prostoru crkve svetog Dominika koji organiziramo s ekipom iz zagrebačkog Botaničara). Izložba publike stvara kontekst u kojem sami korisnici kuriraju način predstavljanja skupa malih sjećanja koja vezuju za Monoplay zadnjih deset godina, a ove godine posebno smo ponosni na projekt MONOdeskripcija koji će u suradnji s udrugom slijepih Zadar omogućiti djelu publike da prati predstavu Pol Pija preko slušalica u formi live radijskog prijenosa. Ovako nešto dešava se po prvi puta u Hrvatskoj u polju plesa.

Angažirani pristup je činjenica koja prati svaki dobar rad. Ne volim podjelu na politički angažirani teatar ili onaj koji to nije, odnosno mislim da kazalište nudi pregršt načina za razvijanje svijesti o stvarima koje ne postoje u svakodnevnom obraćanju s okolinom. Nikada nije bilo važnije da na sve načine pokušamo vratiti osjetljivost pojedinca u prvi plan, a ples i pokret rođeni su i žive u toj domeni. Otvoriti nove dimenzije shvaćanja, senzibilizirati osjetila i postaviti pitanja sredstvo su i cilj plesne umjetnosti. Biram dobre predstave, a ne dobre teme.

KP: Posljednjih nekoliko izdanja festivala prati i edukativni program koji organizirate s platformom STREAM Zadar. Kakve su reakcije polaznika?

Reakcije su izvrsne i rekla bih da smo već upisani na karti dobrih mjesta za edukaciju u Europi u domeni izvedbenih umjetnosti, jer su nam radionice pune mjesec ili dva prije početka te postoji lista čekanja za neke programe. Gosti redovito dolaze iz različitih sredina i nerijetko su već bogatog scenskog iskustva. Cilj STREAM platforme bio je stvoriti mjesto za profesionalno djelovanje i nadogradnju kroz vrlo specifične srodne discipline kao naprimjer somatske tehnike, kontaktnu improvizaciju, kompoziciju i slično, što smatram da smo uspjeli izgraditi. Platforma STREAM na taj način stvara i drugačiji profil publike na festivalu te osim izvođača pridonosi  međunarodnom karakteru samih gledatelja. Profesorica Sanna Myllylahti koja mi je predavala u Salzburgu, a sada je redovita gošća i na plesnom odsjeku Akademije dramskih umjetnosti, uzela je tjedan dana godišnjeg koje provodi na jednoj od naših radionica u Zadru. Mislim da to dovoljno opisuje koliko smo zadovoljni razvojem te platforme.

KP: Upravo ste izvedbom predstave Kompas sa Sašom Božićem zatvorili bečki ImPulsTanz, jedan od najvažnijih europskih festivala suvremenog plesa. Mogu li se usporediti produkcijski uvjeti u Austriji i Hrvatskoj?

Produkcijski uvjeti se ne mogu uspoređivati, pogotovo ako pričamo o iskustvu festivala kao što je ImPulsTanz. To je jedan produkcijski div, netipičan po količini financija i spram nekih drugih velikih europskih festivala. Ali pustimo financije na trenutak. Po cijelom Beču je toliko promotivnih materijala za ImPulsTanz da imate osjećaj kako cijeli grad živi u svrhu tog festivala. Komentirali smo svjetlosni natpis na jednom od kazališta u kojemu se festival odvija i shvatili da nije pitanje novčanog ulaganja već dozvole tog istog gradskog kazališta da dva mjeseca taj ogromni self-made natpis bude postavljen na njihovo pročelje. U tome je razlika. Festival sam ne bi mogao ugostiti profesionalne radove da za to nema adekvatna mjesta za prikazivanje, gradska kazališta, galerije i muzeje u kojima uživa potpunu podršku tehnike i zaposlenog tima ljudi. Tu nije pitanje samo financijske pogodbe već razlike u načinu mišljenja te vrlo jasnog koprodukcijskog ugovora između kazališta i festivala. Upravo tu vidim najveću razliku. U Hrvatskoj su festivali “gosti” koji po mogućnosti ne zahtijevaju puno od te iste kuće kojoj plaćaju rentu. I dalje mislim da financije nisu jedini problem već spremnost i volja naših institucija da prepoznaju vrijednost razvoja kulturne scene s određenim sadržajima. Ponekad mi se čini da nismo svjesni da svi radimo u istom polju i da na kraju krajeva svi imamo isti cilj – pružiti gledateljima iskustvo susreta s umjetnošću. Ova mala crtica o promo materijalima ImPulsTanza zapravo se može proširiti na mnoge detalje koje u Hrvatskoj smatramo egzotičnima, a svode se na istu misao: suvremena plesna umjetnost još uvijek nije percipirana kao ona koja parira dramskoj, muzičkoj ili filmskoj produkciji. Šteta da smo tako nazadni.

KP: Kako vidite razvoj suvremene plesne umjetnosti u Hrvatskoj, s obzirom na opisano stanje? 

Vidim razvoj. Ja sam klasa optimist. Iznosim (kao u prethodnom pitanju) mišljenje koje smatram trenutnom slikom stvari, ali se ne zadovoljavam njome niti me ometa u daljnjem radu.  To je kao da pričamo o globalnom zatopljenju. Da, situacija je kritična, ali sve što možemo je osobno pridonijeti glasanjem i nekom konkretnom akcijom. Svaki dan.

Najveći napredak vidim u generacijama koje izlaze s plesnog odsjeka pri ADU i sigurna sam da ti ljudi zaslužuju, ali i imaju i načina i znanja za unijeti novosti u trenutnu krvnu sliku naše scene. Stalno pričamo o tome što je najveći problem i kako riješiti trenutno katastrofalno stanje po pitanju resursa (financijskih i prostornih), ali zapravo mi smo generacija koja je čekala da netko drugi napravi bolje uvjete i nađe bolji model, a to se nije desilo. Ne znam kako i s kojom količinom energije će svi oni ući u ovu bitku (jer znamo da znanje u Hrvatskoj nije dovoljno), ali sam sigurna da hoće. Sve što smatram svojom odgovornošću u ovom trenutku je primjerom im pokazivati kako je moguće imati Mette Edvardson na festivalu u Zadru, kako je moguće igrati svoju predstavu na ImPulsTanzu i kako s veseljem prijavljujem novi projekt za 2020. godinu jer me zaista zanima rad. Nadam se da će oni probiti zidove koje mi nismo uspjeli i uspjeti postaviti novi standard rada u plesu u Hrvatskoj.

Prvi dan, 30. kolovoza s početkom u 18 sati, kritičarka Maja Đurinović daje uvod u festival predavanjem Plesni solo: forma kojom je Mia Čorak Slavenska osvojila plesnu scenu, u čast prvoj hrvatskoj primabalerini Miji Čorak Slavenskoj. Otvorenje festivala, s početkom u 20 sati, osmislili su studenti plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, a predvode ih mlade zadarske plesačice Anđela Bugarija i Gendis Putri Kartini. Program se nastavlja na velikoj sceni kazališta plesnim solom Senser koreografa i izvođača Mateja Kejžara iz Slovenije s početkom u 21 sat. Senser, predstava koja je izvorno kreirana još 2007., razvila se iz istraživačkog procesa Mateja Kejžara, a koje za temelj postavlja dva pitanja: Za što se zauzima i što uopće znači jezik plesa i što je njegova gesta? U Senseru 2016. autor temeljnu strukturu drži netaknutu iako ono što nam pruža nisu odgovori na pitanja, već upravo koristeći pitanja, on pokušava osloboditi ples od koreografije. Matej Kejžar pleše među uličnom senzornom rasvjetom, ulazeći tako u ritual spoticanja između potražnje i oslobođenja od istog. Nakon izvedbe, u 22.00 sata, već tradicionalno slijedi čašica razgovora – kritički parkour, razgovor s publikom o prezentiranim izvedbama, koji moderiraju plesne kritičarke Iva Nerina Sibila i Maja Đurinović.

Drugi dan festivala, 31. kolovoza, donosi poseban dio programa, s početkom u 20 sati: predstavljanje radova studentica i studenta Plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu čime se produbljuje suradnja s jedinom plesnom akademijom u regiji kao potvrda jednog od ciljeva organizatora festivala, a to je pružanje platforme mladim i još neafirmiranim plesnim umjetnicima čiji se radovi široj publici prezentiraju upravo na međunarodno prepoznatom festivalu suvremenog plesa. U 21.30 na programu je predstava Matije Ferlina Sad sam lucky. Kao ishodišne točke u ovom istražvačkom procesu kojim koreograf i izvođač Matija Ferlin započinje rad, poezija je i život slovenskog pjesnika Srečka Kosovela. Kosovel, prolazeći kroz impresionizam, simbolizam, ekspresionizam i konstruktivizam, fizički napada jezik u pokušaju da mu pronađe idealnu formu, onu koja je više od poezije same. Upravo ti motivi formiraju konkretnu partituru kojom se koristi Ferlin u svom istraživačkom procesu. Inzistiranjem na krajnostima koje generiraju rubni pojmovi poput početka i kraja, sreće i tuge, života i smrti, prolaznosti i vječnosti te aktivnosti i pasivnosti, Ferlin ulazi u radikalni, fizički, emocionalni i turbulenti dijalog s jedinstvenim autorom, prepoznajući njegov život i djelo kao paradigmu bilo koje vrste umjetničkog života i rada. Ako prethodnog dana niste bili dovoljno spremni za “kritički parkour”, ova bi izvedba, kažu organizatori, u vam trebala probuditi pravog kritičara. 

U četvrtak, 1. rujna u 20 sati na redu je zadarska platforma kratkih solo formi mladih umjetnica, a nakon njih izvedba plesačice Filipe Bavčević, koja se publici u rodnom gradu predstavlja svojom prvom solo predstavom Ruta, s početkom u 21 sat. Nepomirena sa situacijom u kojoj se nalazi, autorica kreće u vlastitu avanturu istraživanja stvarnih vrijednosti. Svjesno bira put kojim korača, no na njemu uskoro susreće osobenjake svih vrsta te kroz njih spoznaje svijet koji nosi u sebi. U 21.30, najupornija zadarska plesna umjetnica, Sanja Petrovski, otkrit će svojim novim solom Sponzorova lista kako preživljava kultura (plesa) u Zadru, a u 22 sata solo predstavom This is not a love song predstavit će se mlada Zadranka Josipa Štulić koja se oslobađa struktura današnjice upravo glasom. Ona pleše i pjeva, to je za mladu autoricu ples koji dopušta sebi biti plesan i sretan. Mašta, glamur i apstrakcija pozivaju u naivni i krhki svijet izvođačice koja ovaj solo posvećuje svim ženama u svojoj obitelji. Nakon bogatog programa, ponovno je tu “kritički parkour” i već dobro poznata imena, a bližeći se kraju dana, s početkom u 23.30, i kritičare i publiku očekuje koncert priznatih hrvatskih eksperimentalnih glazbenika Alena i Nenada Sinkauza – 245th day of the year.

Mjestu u gledalištu možete rezervirati puteme elektroničke pošte ili kupiti ulaznicu dva sata prije početka predstave, u Kazlištu lutaka Zadar, po cijeni od 30 kuna.

Od gostiju šestog Monoplaya ističu se Zadrani Iva Burčul, Stošija Zrinski, Josipa Štulić/Matea Bilosnić, Lada Petrovski Ternovšek, Irma Unušić, Ena Begović, Lucija Mikas, a ove godine im se pridružuju gosti iz Hrvatske Ina Sladić i Branko Banković/Mirjana Preiss. Nastavlja se praksa od prošle godine, kada je uveden i treći, internacionalni, dan festivala u sklopu kojeg će se publici u Zadru predstaviti plesač i performer Migui Mandala Sol iz Španjolske i južnoafrički plesač i koreograf s adresom u Austriji Mzamo Nondlwana.

Novost ovogodišnjeg festivala sadržana je u drugom danu programa, kada će se se publici svojim radovima predstaviti studentice prve godine Studija plesa Akademije Dramske Umjetnosti iz Zagreba, Nikolina Medak, Marta Krešić i Lana Šprajcer.

Popratni program ove godine započeo je 26. kolovoza u prostorima Zadarskog plesnog ansambla, dvodnevnom, besplatnom kreativnom plesnom radionicom koju vodi koreografkinja Aleksandra Janeva Imfeld. Od 30. kolovoza do 1. rujna u prostoru sv. Dominika posjetiteljima će biti stavljen na raspolaganje postav SOLO BOX – čini ga sedam različitih interaktivnih ‘boxova’ koji se posjetitelju nude kao sadržaj jedan na jedan. Box Solo Gledatelj nudi snimke tri dokumentarca o plesnim umjetnicima Pini Bausch (2006.), Kurt Joossu (1985.) i Mary Wigman (1986.) koje je u ovu svrhu ustupio Goethe-Institut Kroatien.  Solo Jam je glazbeni box u kojem možete poslušati internacionalni bend eksperimentalne glazbe East Rodeo. Box Solo Minijatura izlaže skulpturu Maje Šimunović Sve je to u očima iz 2013. godine. Sam Planet – Neptun Antonije Dorbić rad je iz serije Sunčev sustav. Box Solo i Autor omogućit će posjetiteljima individualni razgovor s autorima izvedbi. 

Ovaj jedini festival plesnog sola u Hrvatskoj nastao je 2009. u sklopu projekta Artikultura kao inicijativa Zadarskog plesnog ansambla u svrhu prikupljanja novčanih sredstava za školovanje mladih plesača van Hrvatske. Festival uz decentralizaciju plesne scene u Hrvatskoj također ocrtava vitalnost i razvoj zadarske plesne scene i služi kao most suradnje unutar hrvatske i međunarodne plesne zajednice. 

Prvi dan je rezerviran za goste iz Zagreba Enu Ban, Irenu Tomašić i Vesnu Rohaček, te za cjelovečernju predstavu iz Pule Roberta, Roberta autora Roberte Milevoj i Matije Debeljuha.

Drugi dan biti će prikazan presjek zadarske nezavisne plesne scene kojim se realno odražava potencijal lokalne zajednice, koji je nedvojbeno, ogroman. Nastupit će: Josipa Štulić, Stošija Zrinski, Iva Burčul, Lucija Mikas, Tea Kulaš, Nikolina Dolfić, Matea Bilosnić i Sanja Petrovski.