Monografija, koju je uredio i oblikovao Martin Peranović, donosi sveobuhvatan pregled dosadašnjih izdanja festivala: retrospektivu prikazanih filmova, gostovanja u 84 grada, popratnih programa te suradnji, uz fotodokumentaciju i dojmove s festivala.

Nakon razgovora, slijedi nastup novog riječkog benda The Heart Mechanics koji čine Luka Benčić, Ištvan Širola, Jasmin Đećević i Zoran Medved.

Više informacija pronađite ovdje.

Još je manje poznato njegovo likovno stvaralaštvo koje je razvijao i kao član Grupe ZZOT i kasnije strip-kolektiva Komikaze. Dio njegovog likovnog opusa sada otkriva monografija Mance – Tajna starog hrasta koja ga predstavlja ne samo kao kultnog glazbenika, već i kompletnu umjetničku pojavu koja se “slobodno kreće mimo svih tokova”. Manceova uvodna misao da je njegova muzika zapravo “špaga na kojoj vise džemper, vesta i još nešto donjeg veša, dok jutarnji vjetar to sve suši” savršeno opisuje životni i umjetnički put jedne od najzanimljivijih pojava hrvatske glazbene i likovne scene.

Urednik publikacije Kornel Šeper, ujedno i izdavač svih Manceovih albuma, tijekom šest godina istraživanja i druženja s Manceom sakupio je bogatu zbirku uglavnom neotkrivenih ili po raznim zaboravljenim publikacijama razbacanih materijala umjetnika koji za trajno dokumentiranje svog rada nikad nije ni mario, a često se trudio i zametnuti tragove. Rezultat je likovno-glazbena monografija na 480 stranica u formatu LP ploče, u dizajnu Tomislava Vranića Vrane, koja okuplja brojne tekstove, stripove, intervjue, fotografije, stihove, plakate i crteže. 

Uz brojne Manceove intervjue ili “zapise toka svijesti” monografija predstavlja fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakate Igora Hofbauera Hofa te tri stripa Aleksandra Zografa napravljena prema Manceovim pjesmama specijalno za ovo izdanje. Jedno od najopsežnijih poglavlja opisuje Manceov likovni rad uz brojne uglavnom neobjavljene crteže i stripove, popraćene tekstovima Helene Klakočar, Aleksandra Zografa i samog Mancea.

Promocija monografije Mance – Tajna starog hrasta, objavljene u zajedničkoj nakladi izdavačke kuće Dan, Mrak i Udruženja za razvoj kulture “URK”/Kluba Močvara, održava se u petak, 10. veljače s početkom u 19 sati. O knjizi će, uz moderaciju Marija Kovača, govoriti Kornel Šeper, Emil Tedeschi, Helena Klakočar, Darko Rundek, Tomo in der Mühlen, Ivana Percl, Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif te Aleksandar Zograf i Zlatko Burić Kićo koji sudjeluju online. Nakon razgovora slijedi niz kratkih filmova: Milan Manojlović ili Kult Mance u režiji Velimira Rodića Čupe, T’ai Chi Zoot, čiju režiju i scenarij potpisuju Helena Klakočar i Milan Manojlović Mance te isječci koncerta iz KSET-a 1998. i Močvare 2007., što je ujedno i posljednji Manceov samostalni nastup. 

U ponedjeljak 20. studenog u 17 sati u MMSU Rijeka održat će se promocija knjige Tomislav Gotovac: Anticipator kriza.

Knjigu će predstaviti urednički tim knjige: Miško Šuvaković, Darko Šimičić, Ksenija Orelj i Nataša Šuković, autorice i autori tekstova Suzana Marjanić, Boris Ružić i Diana Nenadić, kao i Slaven Tolj, ravnatelj MMSU-a i Emina Višnić, direktorica Rijeka 2020. Razgovarat će se o umjetnosti Tomislava Gotovca, o sjećanjima na Gotovca i njegove svjetove, o prirodi eksperimentalnog filma i antifilma, o taktičkim postmedijima unutar različitih umjetničkih disciplina kao i o rekonstruiranju Gotovčevih urotničkih predodžbi svijeta.

Knjiga je nastala suradnjom kustosa, kritičara, povjesničara umjetnosti, teoretičara i umjetnika. Time se ističe složenost i interdisciplinarnost Gotovčevog rada, koji se odvijao između filma, performansa, fotografije i likovnih umjetnosti u vremenu samoupravnog socijalizma, postsocijalizma, tranzicije i početka globalne krize. Nastoji se pokazati umjetničko djelovanje Tomislava Gotovca kao anticipaciju suvremenih umjetničkih, kulturalnih i društvenih promjena koje vode od društva stabilnosti 1960-ih godina do suvremenog društva globalne i europske krize. Time se umjetničko djelo Tomislava Gotovca pokazuje u historijskoj i anticipatorskoj perspektivi.

Tekstovi su svrstani u četiri cjeline. U poglavlju Memorija: moć umjetnika suočavaju se individualna sjećanja na Tomislava Gotovca s historizacijom njegovog djela i konteksta hrvatske i internacionalne neoavangarde. Poglavlje Film: eksperimentalni i / ili antifilm donosi prezentaciju istraživanja izvornog, a to znači filmskog rada Tomislava Gotovca u hibridnom polju fascinacija američkim filmom, eksperimentalnim filmom i antifilmom. Između: taktički postmediji poglavlje je o razvoju Gotovčevog umjetničkog rada prati se u međuprostorima različitih medijskih i umjetničkih praksi od kolaža, intervencija, performansa do aproprijacije. Rekonstruirani subjekt: zavjera slike svijeta ukazuje se na afektivnu prirodu Gotovčevog života i umjetničkog rada koja vodi od sasvim intimnog čina do mitologizacije vlastitog života i ljudskog bivanja u svijetu skrivenih i otkrivenih političkih, seksualnih i, svakako, umjetničkih zavjera.

Autorice i autori tekstova: Goran Petercol i Goran Trbuljak, Diana Nenadić, Marija Katalinić i Boris Ružić, Ana Janevski, Janka Vukmir, Ana Ofak, Andrej Mirčev, Suzana Milevska, Suzana Marjanić, Darko Šimičić, Miško Šuvaković, Ksenija Orelj i Nataša Šuković. Dizajn knjige potpisuju Ana Tomić i Marino Krstačić Furić. Prevoditelji i lektori su Lidija Toman i Graham McMaster. Izdavač je Muzej moderne i suvremene umjetnosti, a suizdavač RIJEKA 2020 d.o.o. Podršku izdavanju publikacije dala je zbirka Kontakt u vlasništvu Erste grupe i ERSTE fondacije, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija.

Monografiju jednostavno naslovljenu Berković uredili su Diana Nenadić i Nenad Polimac, a tekstove u njoj potpisuju Konrad Eberhart, Marko Grčić, Dragan Jurak, Silvestar Kolbas, Sanja Kovačević, Bruno Kragić, Petar Krelja, Juraj Kukoč, Gérard Langlois, Ivana Miloš, Irena Paulus, Jurica Pavičić, Maja Rodica-Virag, Ivo Škrabalo i Slaven Zečević te, dakako, urednici i sam Zvonimir Berković. 

Berkovića u uvodnim tekstovima knjige potretiraju Ivo Škrabalo i Marko Grčić, potom njegova studentica Sanja Kovačević ispisuje analizu reprezentacije ženskih likova u njegovim igranim filmovima, a tu su i tekstovi posvećeni njegovim manje poznatim kratkim dokumentarnim, igranim i namjenskim filmovima, kao i detaljan kritički uvid u  četiri njegova igrana filma. Pozornost se daje i “Berkovićevu shvaćanju scenaristike i nerealiziranim scenarijima”, a sam se Berković oglašava i u prvom licu jednine, u “biofilmografskom razgovoru” koji je s njim pred kraj redateljeva života vodio Nenad Polimac”. Monografija sadrži i tekstove francuskog kritičara Gérarda Langloisa (“Remekdelo Zvonimira Berkovića”) i poljskog kritičara Konrada Eberhardta (“Slučaj: Berković”), pisanih u trenutku kada je Berkovićev Rondo krenuo u kino-distribuciju, a dostupni su nam još od 1968. godine, kada su u prijevodu izašli u beogradskim Filmskim sveskama. 

Uz do sada izašle knjige Milan Blažeković – Život u crtanom filmu i Nedjeljko Dragić: Čovjek i linija Midhata Ajanovića, Martinac Ranka Munitića, Kino Tom Slobodana Šijana te U zrcalu kulturalnog ekrana: Jagoda Kaloper Leonide Kovač, Berković je posljednja u nizu monografija posvećenih ključnim figurama domaće kinematografije u izdanju HFS-a. Šteta je, doduše, samo što radu tih autorica i autora i dalje možemo svjedočiti tek rijetko: u kino ili televizijskim projekcijama, posredno u teorijskim, povijesnim ili monografskim refleksijama, ali ne i u kvalitetnim, po mogućnosti restauriranim i kritički opremljenim izdanjima i formatima. Ono što je u tom smislu ličilo na dobar početak sa Slučajnim životom Ante Peterlića i Lovom na jelene Fadila Hadžića, u javnu cirkulaciju ulazi teško i sporadično. To je, možemo samo predstaviti, pitanje i dalje zakopano u kompliciranim odnosima vlasništva nastalim raspadom bivše Jugoslavije, nedostupnosti materijala ili, jednostavno, nedostatka sredstava.

Kako god bilo, Berković, makar to bio samo Rondo, svakako zaslužuje više od teškom mukom ishođenih i jednako toliko isluženih kopija kao jedinog mogućeg izbora. 

Muzej Modam odlučio je objaviti publikaciju posvećenu jednom od najvećih umjetničkih projekata ostvarenih u javnom prostoru, intervenciji Lady Rosa of Luxemburg, koji je po svom postavljanju 2001. godine u Luksemburgu izazvala nezapamćenu lavinu komentara. Nadovezujući se na retrospektivnu izložbu Sanje Iveković, na kojoj ovaj rad zauzima centralno mjesto, u monografiji se također nastoje istražiti glavne teme Ivekovićine umjetničke prakse općenito. Uz do sada neobjavljene tekstove ravnatelja muzeja Mudam Enrica Lunghija i kustosice Bojane Pejić, u publikaciji je objavljen i veliki intervju koji je s umjetnicom vodio kustos Christophe Gallois te kronologija polemike koju je izazvalo postavljanje rada Lady Rosa of Luxemburg. 

Među brojnim projektima koji ističu autoričinu feminističku poziciju, rad Lady Rosa of Luxemburg jedan je od najizravnijih. Nastao je nakon što je Sanja Iveković 1998. godine bila pozvana sudjelovati na drugom izdanju bijenalne izložbe suvremene umjetnosti Manifesta u Luksemburgu za koju je osmislila projekt Pregnant Memory, kojim bi s tamošnjeg ratnog spomenika Gëlle Fra bila uklonjena neoklasicistička skulptura Nike i premještena na krov skloništa za žene žrtve nasilja. Ivekovićkin prijedlog tada je odbijen te umjetnica u zamjenu ostvarila instalaciju Women’s House, seriju odljeva portreta zlostavljanih žena.  

Tri godine kasnije, Sanja Iveković pozvana je da u okviru izložbe koju su organizirali Casino Luxembourg i Musée d’Histoire de la Ville de Luxembourg promisli svoju originalnu ideju, nakon čega je nastao rad Lady Rosa of Luxemburg, replika Gëlle Fra s tri kritičke intervencije: novi spomenik bio je osvećen Rosi Luxemburg, Nika je pretvorena u ženu u visokom stupnju trudnoće te je originalna plaketa kojom je slavljeno muško ratno junaštvo zamijenjena natpisom na francuskom, njemačkom i engleskom: 

LA RÉSISTANCE, LA JUSTICE, LA LIBERTÉ, L’INDÉPENDENCE

KITSCH, KULTUR, KAPITAL, KUNST

WHORE, BITCH, MADONNA, VIRGIN 

Upravo je intervencija Lady Rosa of Luxembourg, koja će kasnije postati jedan od najprepoznatljivijih radova Sanje Iveković, razotkrila kako su žene prisiljene zauzeti simbolički prostor koji negira njihovo povijesno djelovanje. Žene su odigrale značajnu ulogu u luksemburškom pokretu otpora tijekom 2. svjetskog rata, no njihova je borba ostavljena van službene povijesti te su zastupljene tek kao simboličke nositeljice nacionalne povijesti u obliku idealiziranih i alegorijskih figura poput Nike. Učinivši Niku trudnom te je imenujući po postojećoj heroini, Iveković je žene pokušala postaviti u zasluženi kontekst s obzirom na povijest.  

Postavljanje statue Lady Rosa of Luxembourg potaknula je žestoku raspravu u novinama, televizijskim emisijama, tisućama novinskih članaka i internetskih diskusija te je rad Sanje Iveković ostao zapamćen kao jedan od najviše polemiziranih u povijesti Luksemburga. 

Više o izložbi i publikaciji Lady Rosa of Luxemburg možete saznati ovdje.  

KP / MoMA / Mudam

Dušan Makavejev, kultni redatelj i jedan od glavnih protagonista jugoslavenskog crnog vala, 26. veljače je na beogradskom filmskom festivalu FEST predstavio knjigu Teror i radost australske filmologinje i publicistkinje Lorraine Mortimer. Ova publikacija u potpunosti je posvećena Makavejevom životu i djelu, koje predstavlja kroz opširne studije njegovih osam najpoznatijih filmova. 

Autorica Lorraine Mortimer temi je pristupila iz pozicije kulturalnih studija, kontekstualizirajući pritom filmski opus slavnog disidenta u promjenjivi politički krajolik ovih prostora. Kako je istaknuto na predstavljanju, knjiga je namijenjena generacijama koje nisu imale priliku gledati Makavejeve filmove u vrijeme njihovog nastanka. Također, na prezentaciji je spomenut i mogući novi projekt beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i Jugoslavenske kinoteke naslova Mak fest. Kako je istaknula profesorica Milena Dragičević Šešić, jedna od govornika na predstavljanju, ovaj putujući regionalni festival Makavejevih filmova bi “otvorio mladima neke nove horizonte i prostore slobode, s obzirom da više nema ideoloških ograda, ali skučenost dolazi iz pravca ekonomije, kreativnih industrija, zakona tržišta”. 

Glavni govornik na predstavljanju bio je sam Makavejev koji je zaključio: “Filmovi su zabava za svakoga. U bioskopu smo svi isti. Postojbina filma je najjeftinija zabava. Nekada ste za pet centi mogli da uđete u bioskop u Njujorku. Samo da se ogrejete… Voleo bih da, kada govorimo o filmu, ne zaboravimo i tu vulgarnu stranu života”.

Izvatke na engleskom jeziku knjige Lorraine Mortimer možete pročitati ovdje. 

Izvor: Seecult

D. K.: Kada su jednom Mirka Ilića nešto slično pitali, onda je rekao da je priča oko dizajnerskih rješenja vjerojatno svima ultra dosadna i besmislena osim samim dizajnerima. 

Sama vizualna rješenja dolaze iz razno raznih smjerova i često su potpuno iracionalna, a u danom trenutku ti se učine duhovitim. Na primjer kada smo radili izložbu Collective Creativity u Kunsthalle Fridericianum, odlučio sam se za tipografiju, koja se, osim što podsjeća na konstruktivizam 20-ih i 30-ih, zove Block. A direktor Fridericianuma koji nas je pozvao zove se René Block, što je meni bilo užasno zabavno i sasvim dovoljno da u silnom izboru tipografija uzmem upravo onu koja se zove Block. Ako kreneš to dublje tematizirati možda i nećeš naći neki dublji smisao, ali meni se činilo kao dobra šala, neki višak vrijednosti, a usput je i vizualno sjelo, nije smetalo poruci i stvar je bila zaključena. 

KP: Višestruke pozicije u kojima se nađeš u okviru jednog projekta nisu samo izolirani slučaj Arkzina ili WHW-a (urednik, autor tekstova, dizajner). Naime, i na Monografiji Mirka Ilića si radio kao urednik, autor tekstova i dizajner. 

KP: Iz tvog rada na monografiji proizašla je i potreba da se uhvatiš u koštac s rekonstrukcijom povijesti dizajna.

Stoga je za samu scenu, ali i neko shvaćanje šireg društveno-političkog konteksta, važno sve to pokušati dokumentirati i dati jedan autokritičan osvrt. Postoje teorijski tekstovi Feđe Vukića, ali rekao bih da se on posljednjih godina više bavi diskursom o dizajnu, nego historiografijom same dizajnerske prakse. Dakle, treba napraviti istraživanje samog materijala – kako su dizajneri radili, kako su sami shvaćali svoj rad, kako se o njima govorilo, pisalo, a ne samo kako su o tome pisali teoretičari te jesu li to u nekom periodu nazivali dizajn ili oblikovanje. Uostalom smatram da se ta terminološka distinkcija ne može uspostaviti bez čvršćeg utemeljenja u konkretnim radovima tog vremena

KP: U kontekstu povijesti dizajna gdje vidiš dizajn nezavisne kulture? 

D. K.: Jedna od mojih poluteza je da osim ovoga što vidiš na prvu loptu, dakle sadržaja, da se angažman nalazi i u nekim izborima koje napraviš, ne samo za koga ćeš raditi – i za koga ne radiš – nego i koristiš li jeftinije materijale, zagađuješ li manje nego je to uobičajeno i sl. Trebalo bi više razvijati i taj ekološki odnos prema dizajnu kako kod dizajnera, tako i kod publike. 

***