U Domu hrvatskih likovnih umjetnika do kraja lipnja otvoreno je prvo izdanje putujuće skupne izložbe Treći prostor (sve što nam je zajedničko), realizirane u sklopu projekta CreArt. Riječ je o projektu financiranom sredstvima EU fonda Kreativna Europa, koji, prema riječima njegovih voditelja, teži stvaranju homogene mreže kontinuiranih partnerstava s ciljem osnaživanja i razvoja suradnje među političkim, obrazovnim i kulturno-umjetničkim akterima iz različitih gradova članova CreArt platforme. 

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika predstavnik je Grada Zagreba na ovom projektu, a ono što upada u oči jest činjenica da svaki natječaj za CreArt  izložbe ili umjetničke rezidencije, objavljen od strane HDLU-a, sadrži stavku o pravu prijave isključivo njegovih redovitih članova, s boravištem/prebivalištem ili rođenjem u Zagrebu. I to ne bi bilo toliko čudno da isti natječaji, objavljeni na službenim stranicama CreArt projekta, ne uvjetuju tek ovo potonje, tj. prebivalište ili rođenje u gradovima članovima CreArt mreže. Je li se HDLU  izgubio u prijevodu, prenoseći ove pozive na svoj web nije poznato, ali sasvim je evidentno da su zagrebački umjetnici s redovitim članstvom u HDLU-u ipak nešto jednakiji od onih Drugih – zagrebačkih umjetnika koji nisu članovi HDLU-a, kao i članova HDLU-a koji nisu  podmirili članarinu zadnje dvije godine. 

I dok aktivnosti CreArt projekta uključuju razne edukativne i kulturne sadržaje, kao i razmjene i rezidencije umjetnika, organizatori, kao ključna projektna događanja, izdvajaju upravo velike skupne izložbe koje se jednom godišnje, tijekom trajanja projekta, održavaju u različitim europskim gradovima partnerima. Nakon prošlogodišnje izložbe Six Memos, kustosice Branke Benčić, održane u Valladolidu, Liverpoolu i Lublinu, u sklopu koje su, između ostalih, europskoj publici predstavljeni i radovi Tjaše Kalkan i Zlatka Kopljara, ovogodišnju izložbu Treći prostor potpisuje Skopljanka Jovanka Popova, aktualna kustosica makedonskog paviljona Bijenala u Veneciji.

Sukladno postulatima inkluzivnosti, suradnje, zajedništva i jednakih mogućnosti, od kojih polazi i cjelokupni CreArt projekt, Popova gradi koncepciju izložbe na temeljima filozofske misli Jean-Luc Nancyja, točnije na njegovoj tezi o singularnom pluralnom bitku, pluralnosti ljudske egzistencije te razumijevanju bivanja upravo kao “bivanja zajedno”. Što god egzistira, egzistira baš zato što koegzistira, smatra Nancy, pri čemu skup singularnosti postaje singularnost sama, a kartezijanska istina ego sum za Nancyja postaje nos sumus. Kolektivna se moć, stoga, ne nalazi izvan članova kolektiva niti unutar svakoga od njih, već proizlazi iz kolektivnosti kao takve. Jovanka Popova ovakvo kolektivno bivanje smješta u “treći prostor”, koji, prema kustosici, teži postati prostorom solidarnosti – prostorom supstancijalnog jedinstva zajednice unutar kojeg višeglasje ne proizvodi konflikt. Pa iako treći prostor uvijek u sebi anticipira neku vrstu otvorenosti, koju možemo iščitati u trijalektici Henrija Lefebvrea, nije ga ispravno doživljavati kao prostor jednakosti i solidarnosti, jer premda on, unutar sebe, posjeduje mogućnost takve jednakosti, ona mu ni u kojem slučaju nije imanentna.

A nejednakost određenih pojedinaca ili društvenih skupina u odnosu na druge detektirali su i neki od petnaest umjetnika iz deset gradova CreArt mreže, koji se zagrebačkoj publici predstavljaju na spomenutoj skupnoj izložbi u Galeriji Prsten. Makedonski se umjetnik Gjorgje Jovanovik u radu Morska čudovišta satirički odnosi spram megalomanskog projekta s tragikomičnim rezultatima – Skopje 2014. Riječ je o projektu koji je pretendirao podariti ovom gradu ponešto od antičkog “štiha””, plasirajući narativ o jugoslavenskim Makedoncima kao potomcima starih Grka iz istoimene pokrajine. Ključnu ulogu u ovoj demagoškoj akciji igralo je, između ostalog,  postavljanje gigantskih skulptura Filipa i Aleksandra Makedonskog u glavnom makedonskog gradu. Morska su čudovišta umjetnikove “varijacije” na ove skulpture, pri čemu protagonisti naizmjenično glume konja i jahača, rugajući se nacionalističkoj politici koja je inkluzivna tek za one malobrojne, dok sve druge koji joj se protive smješta na same margine društva. 

Osjećaj nepripadanja i alijenacije te zaziranje od simbola nacionalnog identiteta, pretjeranog domoljublja i nacionalizma, čitamo u radu Bez naziva (izabrani dom) španjolske umjetnice Marie Tinaut Rodriguez, koja domovinu doživljava sasvim fluidno – na njenoj se zastavi nalazi ocean; ta domovina nije determinirana rođenjem, precima ili, pak, jezikom, već vlastitim odabirom. Njena domovina, također, nije nužno jedna. Ovakvo autoričino viđenje domovine podsjeća na ono iz Ciceronovih Tuskulanskih rasprava čiji protagonisti zaključuju: Patria est ubicumque est bene, što bi, u prijevodu, značilo “Domovina je svugdje gdje je dobro”. 

Okvirna kustosičina podjela radova na nekoliko skupina, koja manje ili više “drži vodu”, već na prvi pogled signalizira kako najveći dio umjetnika govori o odsustvu solidarnosti, nemogućnosti uklapanja u dominantne obrasce ponašanja, sve evidentnijem i grubljem kršenju ljudskih prava te ukazuje na konfliktne pozicije sebstva naspram zajednice. Najbrutalniji primjer ovakve klime, na kojeg se referira Sophie Dubosc u svom radu Svjedok, onaj je ubojstva novinara Jamala Khashoogija, mučenog i raskomadanog usred Istanbula, u veleposlanstvu Saudijske Arabije. Dubosc izlaže “odrubljenu” voštanu glavu položenu na pladanj. Odrubljena glava, u ovom slučaju, može predstavljati nesretnog Jamala, ali i svakog drugog člana zajednice koji se drzne propitkivati ili, još gore, kritizirati autoritete i različite centre moći.

A da duh današnjeg vremena odiše sveopćom nesigurnošću, nestabilnošću i nedostatkom bilo kakvog stabilnog uporišta, prepoznala je vrlo dobro Renata Poljak. Njeni radovi Još jedan odlazak i Partenza izloženi u Galeriji Bačva, kvalitetom odskaču od većine radova iz Prstena te, zasluženo, predstavljaju svojevrsnu izložbu unutar izložbe. Trokanalna video instalacija Još jedan odlazak pripovijeda priču o potapanju admiralskog broda jugoslavenske mornarice Vis, sagrađenog 1953. u brodogradilištu Uljanik. Brod je 2002. godine kupio pulski poduzetnik s namjerom preuređenja u luksuznu jahtu za bogate turiste, no zapavši u financijske neprilike, odlučuje, potopivši ga, od njega stvoriti ronilačku atrakciju. Brod je potopljen blizu Brijuna – lokacije na kojoj su Tito, Nehru i Nasser dogovarali pokret Nesvrstanih, a umjetnica kadrove s Brijuna stavlja u jukstapoziciju s onima potapanja broda, simbolično govoreći o kraju jednog vremena. Recentni događaji u brodogradilištu Uljanik čitanju ovog rada daju još jedan, sasvim novi, sloj značenja – namjerno potapanje broda Vis uspoređujemo s devastacijom značajne industrijske grane, a pretvaranje istog u podmorsku atrakciju, pak, sa sve sustavnijim tendencijama komodifikacije čitave obale. Stanovnicima priobalnih gradova čijem je razvoju, donedavno, itekako pridonosio i sektor brodogradnje, ne preostaje ništa drugo do prilagoditi se novoj turističkoj paradigmi, dok stare gradske jezgre, kao, uostalom, i potopljeni brod JNA, uvijek mogu poslužiti kao scenografija za kakav akcijski film.

Suvisao koncept kustosice Jovanke Popove rezultirao je na koncu relativno bljedunjavom izložbom s velikim brojem nezanimljivih radova. Pod terorom vlastitih projektnih prijedloga brojne institucije upuštaju se u nasilnu implementaciju aktivnosti koje propisuje natječaj, pri čemu je konačni rezultat često tek beskrvno zadovoljavanje forme. U Tehničkom su muzeju, tako, nedavno, u sklopu projekta Skrojene budućnosti?, namijenjenog dobnoj skupini 54+,  organizirali radionice filcanja, ručnog tkanja i pletenja te izrade etuija od kravata (!), smatrajući ih, valjda, prikladnima za uključivanje ove dobne skupine u kulturne i umjetničke aktivnosti. I ovdje dolazimo do pitanja koje, unutar izložbe Treći prostor, otvara Vlasta Delimar svojim radom Pravo na orgazam nakon šezdesete – nije li upravo svrstavanje u određene dobne grupacije, poput ove 54+, kojoj su društveno predeterminirani određeni prihvatljivi obrasci ponašanja, zapravo jedan od izvora sve prisutnijeg ageizma?

Vjerom u zajedništvo i mogućnost suživota te optimizmom odiše tek manji broj radova, pri čemu valja izdvojiti onaj makedonskog umjetnika Olivera Musovika Mjesto solidarnosti (vrt zajednice), u sklopu kojega autor, na primjeru urbanih vrtova, nudi nove modele solidarnosti i građanske samoorganizacije, s ciljem uspostavljanja kvalitetnijeg, uključivijeg i ekološki osvještenijeg društva. Litavska umjetnica Monika Žaltauskaite Grašiene, pak, u svom radu ironičnog naziva Totalna jednakost, nema vjere u bolji društveni poredak. Proklamiranje jednakosti osoba različitih spolova, rasa, seksualnih orijentacija ili klasa tek je mrtvo slovo na papiru, korišteno kao jeftina propaganda političkih struktura, pri čemu je svijet u kojem živimo pun nejednakosti, predrasuda, netolerancije i nepravdi. 

Ako svaki galerijski ili muzejski prostor promatramo kao onaj “treći” – Foucaultovu heterotopiju – institucionalni, odnosno, diskurzivni prostor i svojevrsni mise en abyme – svijet unutar svijeta, i prostor hrvatskih vizualnih umjetnosti je, lako ćemo zaključiti, prostor nejednakosti. S jedne se strane nalaze dizajneri tog paralelnog (a opet istog) svemira i kreatori nejednakosti – kulturno-umjetnički demiurzi gladni pozicija i željni fotelja koji, poput gromovnika Zeusa, vladaju nebom, zemljom i meteorološkim prilikama domaćeg umjetničkog univerzuma. S druge se strane nalaze umjetnici koji šute. I jedino pitanje koje poželimo postaviti tim šutećim umjetnicima istovjetno je onom  nepoznatog autora postavljeno, u vidu grafita, negdje sredinom devedesetih godina, studentima Filozofskog fakulteta, nazivajući ih orvelovskom terminologijom – a gdje je revolucija?