Paolo i Vittorio Taviani, redateljska braća koja su kultni status stekla djelima posvećenim socijalnim temama ruralnih talijanskih krajeva, u osmom desetljeću života ušli su u najstrože čuvani rimski zatvor kako bi snimili uprizorenje Shakespeareovog Julija Cezara, u izvedbi samih zatvorenika. Šestomjesečni rad na produkciji te zatvorske izvedbe ovjekovječen je u dokumentarnoj drami Cezar mora umrijeti, koja kroz Shakespeareove prizore, na razmeđi stvarnosti i fikcije, otvara prozor u svijet kojem inače nemamo pristupa. Primjer je to umjetničke intervencije u zatvorski sustav, koja nije samo platforma za kritičko promišljanje društvene represije, već i prilika da se direktno utječe na poboljšanje životnih uvjeta zatvorenika i rehumanizira onaj dio društva koji predstavlja njegovu trajnu slijepu pjegu.

Jedna od organizacija čija je to dugogodišnja misija francuski je kolektiv Lieux Fictifs, koji već dvadeset godina razvija projekte kreativne suradnje između umjetnika i zatvorenika unutar zatvora Baumettes u Marseilleu. Počevši od jednostavnih video radionica, Lieux Fictifs danas provodi i koordinira umjetničke programe unutar i izvan brojnih europskih zatvora, a svoj rad temelje na p(r)opuštanju granica između onih unutra i onih izvana, kroz umjetnost kao prostor slobodnog susreta. Tako nastaje i video rad U samoći pamučnih polja, filmska adaptacija romana Bernard-Marie Koltèsa u kojoj tekstualni predložak postaje svojevrsni komunikacijski most između zatvorenika Baumettesa i građana Marseillea preko kojeg progovaraju o društvenoj stigmatizaciji.

Književna i filmska sredstva alati su i udruge Skribonauti, koja u suradnji sa suvremenim umjetnicima/ama već sedam godina u hrvatskim zatvorima i kaznionicama provodi umjetničke programe i radionice, kroz koje propituju mogućnosti umjetnosti kao alata socijalnog uključivanja i komunikacijskog kanala koji se probija kroz čvrste zatvorske bedeme. Na dosadašnje aktivnosti udruge nastavlja se i netom pokrenuta newsletter kampanja Nastavi priču kroz koju će u naredna tri tjedna na mailove svih onih koji se pretplate u nastavcima stizati dosad neobjavljene priče spisateljica Marije Andrijašević, Marije Rakić Mimice i Jasne Jasne Žmak, nadahnute fragmentima koje su napisale zatvorenice Ženske kaznionice u Požegi. Utoliko je i čitava kampanja kolaborativni rad, nastala kao plod suradnje autorica i anonimnih zatvorenica koje su sudjelovale u književnom klubu i radionicama kreativnog pisanja koje Skribonauti u požeškoj Kaznionici provode od jeseni 2016. godine.

Upravo je obaveza anonimnosti koja proizlazi iz ograničenja zatvorskog sustava povod za kampanje poput ovog newslettera, budući da žene ne mogu slobodno govoriti o vlastitom zatvorskom iskustvu, ali ni o drugim temama koje ih zanimaju. Naime, kao što je to u nizu tekstova precizno analizirala Matea Grgurinović, Zakon o izvršenju kazne zatvora zatvorenicima ne dopušta istupanje u medijima, a zabranjeno je prikazivanje čak i njihovih silueta, s čime se u svom radu Drugi dom suočila i fotografkinja Marina Paulenka. Književno nastavljanje na fragmentirane priče zatvorenica ukazuje tako na potrebu da im se omogući da progovore o sebi autentičnim glasom, artikuliranjem svojih iskustava kao jedinim načinom na koji se može utjecati na društvenu stigmatizaciju i marginaliziranost. 

Ženska kaznionica u Požegi bila je polazišna točka i projekta Uzorna kaznionica autorice i voditeljice Melinde Šefčić, jednog od osam projekata odabranih putem javnog natječaja Ministarstva pravosuđa, čiji je nositelj Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Projekt je primarno usmjeren unaprjeđenju kvalitete života zatvorenica i njihovom aktivnom angažmanu u smislenom provođenju slobodnog vremena, pa su tako umjetnice Ana Ratković Sobota, Monika Meglić, Vida Meić i Melinda Šefčić oslikale prostore kaznionice te na taj način nastojale “doprinijeti stvaranju nove, humanije i podupiruće okoline”. Mia Maraković i Martina Miholić vodile su radionice u kojma je naglasak stavljen na terapijski i resocijalizacijski učinak umjetničkog rada, a čitav projekt pratilo je i istraživanje o odnosu zatvorenica spram njihovog životnog prostora, čiji će rezultati biti značajni i za nadolazećei projekt Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću koji će se provoditi u 2019. godini u zagrebačkom zatvoru.

Za zatvorenice, od kojih neke i dugi niz godina provode unutar zidova kaznionice, ovakve umjetničke intervencije i njihovo aktivno uključivanje znače povratak osjećaja vidljivosti i društvene korisnosti te omogućuju da u svojoj svakodnevici imaginiraju svijet širi od zidova kojima su okružene. Uključivanjem marginaliziranih skupina poput zatvorenika u kreativan rad, naziru se neke pukotine slobode i otvara prostor za transformativni proces, kako pojedinaca tako i društva u cjelini. Nužno je, ipak, kritički preispitivati granice ovakvih akcija, i ne ispustiti iz vida potencijal angažiranog umjetničkog promišljanja samog zatvorskog sustava, kao onog koji je, Foucaultovim riječima, kažnjavanje od umijeća izazivanja nepodnošljivih tjelesnih boli pretvorio u ekonomiju oduzetih prava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na skupu će se predstaviti rezultati projekta voditeljice dr. art. Melinde Šefčić, u okviru kojeg su u svrhu estetizacije i revitalizacije zatvorskog prostora četiri umjetnice Monika Meglić, Ana Ratković Sobota, Vida Meić i Melinda Šefčić izvele likovne intervencije u Kaznionici u Požegi, dok su Mia Maraković i Martina Miholić izvodile radionice za zatvorenice, a sve s ciljem unaprjeđenja kvalitete života i međuljudskih odnosa zatvorenica, stvaranja nove, humanije, podupiruće i njegujuće okoline.

Detaljan raspored izlaganja na skupu potražite ovdje.

Na ovaj performans umjetnice je potaknula spoznaja da su alkoholna pića postala neizostavan dio naše svakodnevice pa tako pijemo na poslovnim večerama, u društvu, na otvorenjima izložbi, na domjencima i na svim značajnijim događanjima i susretima. Monika, Martina i Mia provode istraživanje s posjetiteljima performansa. Uz čašicu razgovora nude i medicinske kartone u koje posjetitelji, nakon druženja s umjetnicama, upisuju svoje osobne dojmove. Kako se posjetitelji u njihovom društvu izmjenjuju, tako i količina alkohola u organizmu raste, a komentari u kartonima se neminovno mjenjaju. U kojem smjeru?

Dođite i provjerite na performansu!

“Svakodnevne scene slikarski su ciklus unutar kojega umjetnica Monika Meglić propituje slikarske tehnike ulja i akvarela. Autorica uglavnom udvostručuje motive i kompozicije u obje tehnike te na taj način jukstapozicijom ukazuje na njihove sličnosti i razlike, pri čemu gustoća i koloristički intenzitet ulja stupa u dijalog s prozračnijim, nježnijim akvarelom. Suptilne razlike u detaljima proizlaze više iz poštivanja zakonitosti medija nego iz vanjskih intervencija autorice. 

Ciklus obilježava i drugi nivo repeticije: autoportret u formi akta, ćilim, međimurska pokladna maska i autoričin pas koji su u različitim odnosima i kompozicijama motivi na gotovo svim slikama. Pri tome oni donose suptilan simbolički naboj: ćilim je simbol majke, a pokladna međimurska maska simbol oca čime autorica u rad unosi temu obiteljskih odnosa, porijekla i utjecaja te natruhe mogućih narativa”, piše u tektu kataloga Josipa Bubaš.

Više potražite ovdje.

Kroz uobičajene, svakodnevne situacije, u njoj poznatim okruženjima, autorica prikazuje ono intuitivno, emocije koje nisu dostupne okolini, sve ono što ne može podijeliti s drugima. Autoportretima, kojima prikazuje sebe u različitim ulogama i situacijama, implicitno nas povezuje s načinima na koje se osoba može ostvariti, a koji se ovdje pojavljuju kao suprotnost prolaznosti života i u jednakoj mjeri borbe s njom.

Smrt, s druge strane, kao destruktivni aspekt egzistencije, nije prikazana kao nešto nužno negativno, već kao moguće pozitivno iskustvo koje nam humorističnim prikazima sugerira smijeh umjesto straha, kojeg uobičajeno povezujemo s ovom tematikom.

Teme se međusobno isprepliću, autoportreti se javljaju u prirodi, priroda je prisutna na autoportretima, a smrt kao neizbježna konstanta provlači se na zanimljiv način kroz radove dovodeći u pitanje prolaznost i svrhovitost bivanja na jedan duhovit i pristupačan način.

Monika Meglić rođena je 1987. u Zagrebu. Godine 2005. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj diplomira 2010. u klasi prof. Duje Jurića. Sudjelovala je u realizaciji mnogobrojnih projekata na području mozaika, vitraja i street arta. Članica je HDLU-a i HZSU-a.

Imena slika mogla bi se i zamijeniti jer geometrijski postavljena Transformacija identiteta podsjeća na ideal digitalnog sna u bojama, dok ljudski lik na slici San u ruci drži životinjsku masku koja predstavlja (uklonjeni) dio osobnosti i otvara niz pitanja o identitetu i načinu na koji se on mijenja.

Medvjed na slici Melinde Šefčić postavljen je centralno, dominira prostorom ispunjenim do posljednje točke, a lisičja maska na radu Monike Meglić tek je jedna od komponenti koje plutaju u velikom otvorenom prostoru, ali na obje slike se životinjska i ljudska priroda isprepliću, nadopunjuju i nadograđuju.

Potraga za dodirnim točkama u ova dva rada, koje su ovdje tek naznačene, pravi je detektivski posao – onaj koji maksimalno angažira um i percepciju, ali jednom kada djelići slagalice sjednu na svoje mjesto pruža autentični užitak spoznaje i shvaćanja koji je teško nadmašiti, piše u uvodniku izložbe Andrija Škare.

Izložba 180 x 180 otvorena je od 31. ožujka do 7. travnja. 

Rad Marije Koruge koncentriran je na vlastito tijelo prikazano kao multiplicirani akt sjedinjen s prirodom u koju se utapa sve do konačnog iščeznuća tjelesnosti. Umjetnica tako briše tragove vlastitog identiteta i u konačnici vlastite egzistencije, a upisujući svoj (ženski) subjekt u reprezentacijski diskurs slike, dematerijalizira tragove ženskog subjekta. Transgresivno djeluje na društveni i kulturni konstrukt ženstvenosti koja se često poistovjećuje sa ženskim identitetom, dok s druge strane, umjetnica revitalizira simboliku plodnosti kroz reprezentaciju bujne vegetacije i reprezentaciju vlastitog (ženskog) tijela koja u konačnici u potpunosti anuliraju granicu među sobom.

Sjedinjavanje s prirodom ujedno je i sjedinjavanje s iskonskim. To se iskonsko u radu Melinde Šefčić odnosi na njenu, ničeanski rečeno, unutarnju sliku jastva, koju je umjetnica sposobna izvesti poniranjem u vlastite snove, u svijet podsvjesnog i nesvjesnog. Njen je rad tako materijalizacija spone između vanjskog i unutrašnjeg, između materijalnog i duhovnog.

Konačno, Monika Meglić u središte svog rada, među likove kostura i lik mačke, postavlja autoportret u kupaćem kostimu, nastojeći tako, kako sama autorica kaže, kroz smijeh pobijediti strah od vlastite smrti. Smrt autora ovdje se tumači u doslovnom smislu, ali u ublaženoj i humorističnoj formi intergriranoj u ikonografski prikaz Danse Macabre koji svojom plošnosti i linijama daje efekt čiste dekorativnosti. U tom slučaju, ovaj je prikaz ispražnjen od svoje prvotne uloge upozoravanja masa na dolazeću smrt i sveden je na iznalaženje vlastitog načina prelaženja preko svijesti o vlastitoj smrtnosti kroz smijeh, dok promatraču istovremeno nudi mogućnost, bodlerijanski rečeno, prelaženja preko neprijatne teme putem njene estetizacije.

Otvorenje izložbe bit će održano u utorak, 18. lipnja, u 20 sati u Galeriji sv. Trojice u Kastvu. Izložba Ženski autoporteti – upisivanje tijela otvorena je do 28. lipnja.