Tema razgovora bit će značaj angažiranog kazališta u suvremenom dobu, njegovim akterima_kama, te odnosu spram institucija i nezavisne scene. Osim toga, diskusija će biti usmjerena na uvjete rada na izvedbenoj sceni, te značaj i reakciju publike na angažiranu umjetnost.

Na tribini sudjeluju: Karla Kostadinovski, pjesnikinja i kulturna radnica, Romano Nikolić, redatelj i osnivač umjetničke organizacije Arterarij i Jasna Jasna Žmak, dramaturginja i spisateljica. Razgovor moderira Monika Herceg.

Više detalja pronađite ovdje.

Polazeći od romana Kos kos kupina gruzijske autorice Tamte Melashvili, objavljenog u hrvatskom prijevodu Laure Šakaje s gruzijskog, sudionice razgovora, Senka Sekulić i Lana Bobić govorit će o temi braka kao društvenoj instituciji. Kako piše u najavi programa, “u središtu ovog snažnog romana nalazi se Etero, 48-godišnja žena koja je cijeli život svjesno odbijala udati se, uvjerena da bi brak značio gubitak vlastite slobode. U malom gruzijskom selu njezina odluka izaziva podjednako poštovanje i osudu: dok je jedni cijene zbog samostalnosti i snage, drugi je vide kao prijetnju poretku koji počiva na jasno zadanim rodnim ulogama.

Kada se u njezin život neočekivano ušulja ljubav, Etero se suočava s pitanjima koja je dugo odgađala: koliko su naši izbori zaista slobodni i koliko su uvijek oblikovani društvenim očekivanjima”. O izborima u suvremenom kontekstu i idealiziranoj percepciji braka te kako se on može promišljati izvan patrijarhalnog okvira bit će riječi na tribini. Razgovor moderira Monika Herceg.

Više detalja pronađite ovdje.

Za stol s par boca vode, nekoliko kolačića, dvije šalice za čaj i dvije pepeljare kao jedinu scenografsku intervenciju tada sjedaju dvije junakinje i u sljedećih nešto više od sat vremena fizikalnost prostora gotovo da nestaje. Izvedbenom energijom, nevjerojatnim rasponom emocionalnog registra koji seže i preko fikcijskog okvira u metateatarske dosjetke, i Alma Prica i Dragana Varagić igraju žene duboko obilježene ratnim traumama ovih prostora – Drugim svjetskim i Domovinskim ratom. Obje su pretrpjele slično iskustvo, progon iz svog životnog prostora uslijed “pogrešnog” etničkog porijekla. Jedna je Židovka, druga Srpkinja, i u ratnom vrtlogu ostaju bez svog prostora koji ih je formativno obilježio, bez svog lijepog interijera. Žal za izgubljenim i reminisciranje toplih, ali i neugodnih trenutaka tvore čitavo tkivo ove predstave.

Iako bez eksplicitne reference, pa moguće i bez direktnog posezanja za Bachelardom, i autorica dramskog predloška Monika Herceg i tvorac idejnog koncepta Mario Mažić, kao i dramaturzi Romano Nikolić i Dorotea Šušak, sukladne priče dviju junakinja koncipiraju prvenstveno kao “poetiku prostora” i umjesto psihoanalitičkog poniranja koje bi traumu nekako pokušalo donijeti u jezik, provode bašlarovsku topoanalizu. Kutevi i površine stana, posoblje i namještaj nisu samo arhitektonska ili dizajnerska činjenica, nego čvrsti oslonci identiteta koje su povijesne silnice obilježile na specifičan način.

Strast prema okrhnutoj šalici za čaj objema junakinjama fungira kao otponac za upadanje u stanje duboke melankolije nad neprežaljenim gubitcima; evociranje roditeljske sobe kao svojevrsnog archèa intimne sigurnosti obje žene u zrelim godinama vraća u najranije djetinjstvo, a posebno mjesto u tom mikrokozmosu zauzima stol. I režijska odluka da centralni, ali i jedini scenografski objekt bude upravo obiteljski stol pokazuje se razvojem priče kao odlično konceptualno rješenje. Stol figurira kao formativno mjesto obiteljskog zajedništva građanske obitelji, ali i kao prostor uspostave autoriteta, odnosno usvajanja kako buržujskih manira tako i rodne podjele rada, jer mama je ta koja slasnim obrocima kreira, pokazat će se, vječne uspomene. 

Glumice suvereno vode izvedbu i kad su u ulozi i kad igraju efektne redateljske dosjetke čitanja didaskalija umjesto glumljenja. Obje besprijekornih dikcija, sjetnih intonacija i i minuciozne mimike koju igranje dok se mirno sjedi za stolom posebno ističe, i Prica i Varagić virtuozno zaokupljaju pažnju i drže izvedbeni ritam do kraja, pobuđujući kod nemalog broja gledatelja_ica snažnu identifikacijsku reakciju pa i suze. Međutim, tu dolazimo do problema koji je prepoznao još Brecht i čijem je razaranju posvetio značajan dio svojih kreativnih kapaciteta kroz nekoliko desetljeća. A taj je problem ugoda fikcije, uljuljkavajuća snaga dobro ispričane priče koja otupljuje kritičke potencijale publike. I režija i gluma uspješno vode priču, no pritom nimalo ne dotiču vrlo problematične društvene dimenzije na kojima priča počiva. 

Izuzev efektne odluke da se predstava odvija na dva međusobno strana jezika, srpskom i hrvatskom a bez prijevoda (što je u očima najvećeg dijela naše filologije, a bome i legislative, grehota), problemi protagonistica kao da su nastali iz zrakopraznog prostora. Ciljana publika predstave, srednje do starije dobi, zasigurno zna tko je progonio Židove 1940-ih u Zagrebu, a tko izbacivao građane srpske nacionalnosti iz stanova i prigodice ih streljao na Sljemenu ili probadao noževima na kućnom pragu početkom devedesetih. Međutim, kako pokazuju istraživanja, svjedoci smo kontinuiranog porasta etničke nesnošljivosti spram hrvatskih građana srpske nacionalnosti, pogotovo među mladima, koju podgrijavaju kako najpopularnije pop zvijezde, ugledni ministri, tako i članovi HAZU-a.

Odabiranje komorne intimne problematike koja je direktna posljedica takvih politika, a bez imenovanja uzroka – hrvatske državne politike – značajan je propust dramskog predloška, a posljedično i dramaturške obrade. Emocionalnu reakciju koju glumice svojim majstorskim izvedbama uspijevaju pobuditi ne prati ni režijsko ni dramaturško nijansiranje kontekstom pa slabije upućenima ostaje dojam da je dvije sudbine uništila prirodna nepogoda, a ne niz državnih politika koje su desetljećima razvijane i podgrijavane i među dobrim dijelom kulturnog establišmenta.

Iako je odabir dekontekstualizirane, ahistorijske tematike legitimna opcija, pogotovo u djelima iz komorne tradicije, Arterarij je umjetnička organizacija koja se na domaćoj sceni profilirala upravo hrabrim nagrizanjem gangrenoznih točaka društvenog tkiva. Etnička nesnošljivost i državni zločini počinjeni u njezino ime veliki su zalogaj i odluka da se igra reducira na unutarnja previranja i reminiscencije dramskih junakinja u poznoj životnoj dobi može izdržati uže izvedbeni kazališni test, ali podbacuje na pitanju postavljanja konkretnih pitanja o etičkoj i političkoj odgovornosti. Renome koji je Arterarij izgradio počivao je dobrim dijelom upravo na tom tipu odvažnosti.

Uvodom naznačena senzorna kontradikcija prerasta izvedbom u konceptualnu: dok s jedne strane gledamo izvedbenu bravuroznost u prikazu intimne muke dviju dramskih prvakinja, korijen te muke ostaje eteričan, teško zahvatljiv, moglo bi se reći i sporedan. U društvenoj konstelaciji u kojoj predložak nastaje, s akutnom problematikom koju obrađuje, ovakva autorska odluka u značajnoj mjeri okljaštruje kritičke potencijale koje je tema nudila na pladnju. Na žalost nas suvremenika, ovaj društveni problem neće iščeznuti ili postati manje aktualan u dogledno vrijeme pa će prilika za ozbiljniji kazališni obračun ili makar samo sustavniju obradu biti napretek.

Lijepi interijeri: Zagreb donosi priču dviju žena koje razlikuje njihova etnička, religijska i obiteljska stvarnost, ali ih spaja neizbježna potreba za susretom, sigurnosti i ljudskosti. Tematski fokus predstave čine emocionalno zahtjevna pitanja ratnih deložacija, povratak u mjesta stradanja te nasilno iseljavanje tijekom ratnih godina u Zagrebu.

Kroz kontekst različitosti povijesnih okvira te društvenih mijena, narativ predstave poziva publiku na svjedočenje i odbacivanje šutnje koja se desetljećima zadržava unutar zidova naših životnih i afektivnih interijera.

“Predstava nas poziva na svijest da smo i mi danas potencijalna prevencija nečijih novih boli – ukoliko to odlučimo biti. Poziva nas da kroz izvedbeni susret sa samim sobom, budemo glasniji od šutnje, prisutniji od odustajanja i snažniji od društvene i intimne boli”, napominju organizatori_ce događaja.

Ulaznice za predstavu su dostupne na platformi ulaznice.hr.

Nova će se tribina baviti knjigom Sve o ljubavi (hrvatski prijevod Ivane Ostojčić) američke autorice, profesorice i feministice Bell Hooks. Iz najave: “Koliko su se uvidi Bell Hooks promijenili do 2025.? Bojimo li se danas i više ljubavi? Bojimo li se bliskosti, ostvarivanja dubokih veza? Kako na ljubav gleda poezija, kako psihologija, i zašto su odnosi bitni (ključni) za naš rast? Zašto je ljubav tabu? Je li seks u kontekstu ljubavi tabu?”

Na ta će pitanja pokušati odgovoriti pisac, novinar i kritičar Srđan Sandić, psihologinja Senka Sekulić i spisateljica i urednica Monika Herceg koja će moderirati razgovor.

Tribina je posvećena ponovnom čitanju knjige Smrtni grijesi feminizma Slavenke Drakulić, prvotno objavljenoj 1984. godine, odnosno njezinom novom izdanju s dodanim tekstovima objavljivanim od prvog izdanja do danas. Otvorit će se, najavljuju organizatori_ce, mnoge feminističke teme poput femicida, abortusa, nasilja nad ženama, a razgovor će se, osim aktualnih društvenih problema, ticati i mogućnosti aktivističkog djelovanja.

Gošće tribine su psihologinja Senka Sekulić te redateljica i aktivistica Arijana Lekić-Fridrih, a razgovor moderira Monika Herceg. Ulaz je slobodan.

Mjesto otpora bavit će se, kako najavljuje organizatorica Rajna Racz, istraživanjem uloge umjetnosti u kontektstu društveno-političkog angažmana i otpora postavljajući pitanja poput “Kako umjetnost može biti mjesto aktivizma i borbe?” te “Koje su moguće strategije da umjetnost bude angažirana?”.

Prvi dan manifestacije u obilježit će izvedba monodrame Jama s početkom u 18:30 sati. Stihove Ivana Gorana Kovačića ovom će prigodom izvesti Andrija Nazlić. Radionicu pisanja poezije vodit će Monika Herceg, a održat će se u petak i subotu od 16 do 18 sati. Prijave za radionice su obvezne, a vrše se putem e-mail adrese uonahero@gmail.com. Prethodno iskustvo ni objavljeni rukopisi nisu potrebni.

Drugi dan, uz radionicu se održava tribina Poezija kao glas otpora koja u fokus stavlja poeziju palestinskih pjesnika mlađe generacije – prije svega Najwana Darwisha i Mosaba Abu Tohe – čije su knjige izdane i u Hrvatskoj te njihovi stihovi već dugo svjedoče o situaciji u Gazi i okupaciji Palestine. Na tribini će govoriti Monika Herceg, Rajna Racz i Nataša Govedić.

Kraj manifestacije obilježit će samostalni koncert kantautorice Sare Renar koja, osim autorske glazbe sklada i izvodi glazbu za kazalište, a česta je gošća književnih manifestacija te radi glazbu za multimedijske projekte.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Razgovor će otvoriti pitanja o tome je li danas, uz stalnu proizvodnju sve površnijeg sadržaja, moguće izboriti se za kvalitetan kulturni i novinarski rad te koliko klasna nejednakost i dalje utječe na rad u ovim sektorima. Raspravljat će se o tome tjeraju li kulturne politike kulturu prema poduzetništvu i što to znači za njezin opstanak, kao i o tome kako regulirati ili barem pokušati utjecati na sustavnu potplaćenost kulturnih i medijskih radnica_ka. Na koncu, otvorit će se i pitanje solidarnosti te uloge strukovnih udruženja – rade li ona dovoljno za zaštitu prava zaposlenih u kulturi i novinarstvu?

Gošće tribine su spisateljice i novinarke Nora Verde i Barbara Matejčić, dok će razgovor moderirati spisateljica Monika Herceg.

Više o ovim temama možete pročitati i u intervjuu s Dijanom Matković.

Pisanje je sekundarno u odnosu na čitanje. Onaj tko tvrdi suprotno, taj vjerojatno mora objaviti minimalno dva djela unutar četiri godine da bi u Hrvatskoj zadržao status slobodnog umjetnika i okoristio se niskom poreznom stopom od 13%. Nadalje, autorima koji pisanje uzdižu na razinu sakralnog, a vlastite biografije putem medija pretvaraju u hagiografije, čitateljice i knjige puki su instrument uspjeha. Važno je to reći odmah na početku, jer pitanje perspektive ključno je za bilo kakvu kritiku Interlibera, Međunarodnog beogradskog sajma ili bilo kojeg drugog sajma knjiga koji se predstavlja kao svetkovina pisane riječi. Knjige same po sebi ne podupiru nikakvu hijerarhiju, ne sastavljaju nikakve rang liste. Marketing koji te liste pravi, koji nasumično kanonizira djela, također je sekundaran u odnosu na čitanje. PR je sekundaran i u odnosu na pisanje, ali očito je da se pisanje i izdavačke politike sve više oslanjaju na marketing zbog čega knjige (a posljedično i čitateljice) izvlače deblji kraj. Zvučim li dovoljno ogorčeno? Nadam se!

Na Beogradskom sajmu knjiga prvi put sam bila šest godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 2001. godine. Roditelji su mi dali 50 konvertibilnih maraka (oko 25 eura). Trećinu tog iznosa potrošila sam odmah na parkingu ispred sajmišta, kod nekog prodavača koji je rabljene knjige, poredane po betonu, davao ispod svake cijene. Kupila sam na sajmu novo izdanje Hobita (Solaris, 2001). Ostalih se naslova ne sjećam, ali znam da sam na kraju dana za 50 konvertibilnih maraka dobila gomilu knjiga. Tadašnja srpska izdanja bila su ružna, loše ukoričena i lako su se raspadala. Nitko od izdavača nije plaćao autorska prava i u mojoj je brucoškoj glavi to opravdavalo niske cijene. Zbog jeftinih sam knjiga u tom trenutku bila voljna previdjeti ono što mnoge moje kolegice s odsjeka nisu: popratne sajmišne sadržaje u vidu velikosrpskih parola i problematičnih sajamskih plakata. Išla sam po literaturu, a dočekao me red popova, pa red knjiga, pa red Kosovke djevojke, pa opet red knjiga, pa red Šešelja, a bome i Ratka Mladića. I sve tako, ukrug. 

Ne kažem ukrug reda radi. Beogradski sajam knjiga smješten je u velikoj kružnoj dvorani (Hala 1) te manjoj hali koja joj slijedi. Arhitektura je sastavni dio sajmišnog ugođaja u Beogradu jer je kompleks zgrada, dovršen 1957. godine, jedno od blaga jugoslavenskog modernizma i savršeno odgovara ideji neprestanog cirkuliranja knjiga i ljudi. U usporedbi s tim draguljem modernističke arhitekture, Zagrebački velesajam izgleda loše jer nema objedinjen vizualni identitet: ostakljene osamdesete povratile su po brutalizmu, i to je ukratko to. Hale kao da su nedovršene. Sve djeluje stiješnjeno i parcelizirano. Štandovi s knjigama za vrijeme Interlibera loše su i zbunjujuće raspoređeni. Nikad ništa ne možete naći, čak i nakon što ste već stotinu puta bili u istim tim dvoranama. Zagrebački Interliber uvijek ostavlja dojam Billy police koja se urušila pod teretom preskupih hrvatskih izdanja. No ove se godine situacija dodatno pogoršala. Pošto je moja perspektiva ograničena jer se, doslovno, ali i u prenesenom smislu, Beograd ne vidi iz Zagreba, nisam znala da je i Međunarodni beogradski sajam knjiga u međuvremenu kolabirao.

Ovogodišnji Beogradski sajam izvana je bio jugoslovenska avangarda, a iznutra jadac. Umjesto entuzijastičnog razgovora o knjigama, dočekao me žamor najobičnijeg shoppinga. Prije 10-15 godina srpska su se izdanja, istina, i dalje raspadala u rukama zbog lošeg uveza, ali razgovori o knjigama bili su vrlo živi. Književna scena bila je naelektrizirana i taj se naboj osjetio i na sajmu gdje sam se često susretala sa srpskim autorima_cama. Svi su se uzajamno čitali. Knjige su bile knjige, a pisci još uvijek nisu otkrili društvene mreže i samopromociju. Kad sam ovog listopada prvi put, nakon desetak godina, ponovno otišla na Beogradski sajam, prva stvar koja me dočekala u Hali 1, nakon Šešeljevih plakata (Velika Srbija d.o.o), a onda i Šešelja glavom i bradom, bio je ogroman Lagunin štand. Velikim je slovima pisalo: NAJVEĆI HITOVI SAJMA – Vladika Grigorije, Tony Parsons, Dragan Velikić i Colleen Hoover. Odmah sam pobjegla u manju dvoranu da probam naći antikvare, ali i tamo me zapahnuo tamjan. Kad sam antikvarijate napokon pronašla, shvatila sam da ih je sajam doslovno sakrio iza debelih plišanih zastora da ih odozdo, s partera, nitko ne vidi. U tom je smislu Interliber bio pošteniji – antikvari su bili u istoj ravni s ostalim nakladničkim kućama: nisu bili sramotna tajna koju je valjalo sakriti teškim zavjesama.

Tko bi bio zagrebački pandan Laguni? Prostorno gledano, Školska knjiga zauzima centralno mjesto u najvećoj sajmišnoj dvorani broj pet. Ona je mitsko središte knjiškog labirinta nad kojim nitko nema nikakav pregled. Lagunu možete prepoznati po crvenom kartonu, a štand Školske knjige po crvenom tepihu. Laguna izgleda jeftino, Školska knjiga skupo, a opet – obje su nakladničke kuće monopolizirale prostor. No baš u tom podudaranju dolazimo do važne razlike između Interlibera i Međunarodnog beogradskog sajma knjiga: bez obzira na vizualnu dominaciju Lagune, beogradski sajam puno je heterogeniji od zagrebačkog. Laguna nemilice štanca popularne naslove i ostale knjige kao na pokretnoj traci da održi monopol, po čemu je sličnija hrvatskoj Frakturi. Školska knjiga ima monopol nad udžbeničkim, a ne beletrističkim izdanjima. Njezin povlašten status dolazi direktno od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske koje subvencionira takav monopol. Ministarstvo kulture ima svoje favorite koje možete uočiti iz aviona, čak i u nepreglednom prostoru kao što je Zagrebački velesajam. Ti su favoriti mahom hrvatski, ako razumijete što hoću reći.

Zašto su srpska izdanja toliko ružnija i jeftinija od hrvatskih? Zato što Srbija ne ulaže u kulturu. U redu, ali zašto je onda Interliber toliko grozan, ako su već knjige skuplje jer su navodno lijepe? Zato što Hrvatska Demokratska Zajednica ima monopol nad hrvatskom kulturom. Ukoliko šećete, odnosno kružite sajmom knjiga u Beogradu, vidjet ćete gomilu hrvatskih imena. Uzmimo na primjer jedan od dva stola na kojima su bila izložena izdanja Kontrasta. Na jednu knjigu novosadske pjesnikinje Judite Šalgo došle su tri knjige Monike Herceg. Hrvatski autori i autorice značajno su zastupljeni kod srpskih izdavača. Srpskih autora u Hrvatskoj nema. Jednostavno, ne postoje. Slovenija je uspjela nakratko progurati svoje pjesnike_inje prije 15 godina, ali ni slovenačkih naslova više nema. Samo Bosanci imaju pristup hrvatskom nakladništvu, a znamo da je i to rezultat HDZ-ove politike.

Hrvatsko izdavaštvo hermetički je zatvorena teglica, i uz nekoliko izuzetaka, svemu što se unutra nalazi odavno je istekao rok. Interliber kao da prodaje restlove uz najnovija izdanja koja, zahvaljujući Ministarstvu kulture, ne smije sniziti više od 20%. Nema, dakle, nikakve dvojbe da i ovako loše 67. izdanje Beogradskog sajma knjiga, s jednako nevidljivim popustima, nikad neće biti promašaj kao što je to bio ovogodišnji Interliber. A nije da se beogradski organizatori ne trude. Čak su i Šešelja ugostili! Istina, na Interliberu nema ratnih zločinaca (iako ima sijaset raznoraznih katoličkih štandova), ali Tuđman je itekako prisutan duhom. 

Hrvatska je kultura sva u pojavnosti. To se nažalost očituje i u izdavaštvu. Knjige izgledaju lijepo, ali sadržaj zna biti loše uređen i nelektoriran. Prijevodi su ponekad katastrofalni, ali po cijeni koju plaćate nikad to ne biste rekli. Paradoksalno, Hrvatska ima jako puno izvrsnih prevoditelja_ica, ali rijetko tko njihova imena stavlja na korice kao preporuku. Da stvar bude još gora, hrvatski nakladnici počeli su knjige umatati u plastiku da ih ne biste slučajno prelistali na licu mjesta i provjerili je li izdanje uopće čitljivo. Kupnja knjige u Hrvatskoj postala je ravna kupovini namještaja ili prehrambenih artikala. Često se pitam kupujem li ja to roman, nov kauč ili durum tjesteninu? Ako ćemo posve iskreno, jedini hrvatski izdavač od kojeg bih knjigu kupila i u plastici, na neviđeno, jest zagrebački Disput. S drugima uvijek postoji realna opasnost da ću si od muke počupati kosu.

Kad smo se početkom Interlibera našle na Zagrebačkom velesajmu, frendica knjižničarka požalila mi se na količinu plastike koju mora skinuti sa svake knjige koju knjižnice otkupe od nakladnika, na napor i vrijeme koje mora uložiti da se te plastike riješi. “Plastika”, piše Heather Davis u tekstu Život i smrt u antropocenu: kratka povijest plastike, “predstavlja (…) obećanje izoliranog, usavršenog, čistog i glatkog obilja. Obuhvaća fantaziju da ćemo se riješiti prljavštine svijeta, propadanja i zloupotreba”. Plastika je, osim što je doslovan zagađivač okoliša, metaforički gledano – nepropusna opna kojom hrvatsko izdavaštvo brani prijenos informacija i znanja ljudima koji nemaju 15 ili više eura da to znanje kupe. Kao da je listanje zloupotreba knjige, a čitanje knjige njezino propadanje! I ako bih jedan krimen hrvatskog izdavaštva istaknula kao najgori, onda bi to bila ta plastična barijera koju nam izdavači uporno nameću. U Beogradu nijedna knjiga koju sam dotaknula nije bila umotana u izdavački kondom, i kad sam razmišljala zašto je to tako, sjetila sam se da je jedino drugo mjesto gdje sam doživjela plastificiranje knjiga bila Njemačka, ta famozna oaza čistog i glatkog obilja. A ako hrvatska kultura nekoga diže na pijedestal uz Tuđmana, onda je to Njemačka.

Interliberu ne pomaže ni to što je životni ciklus knjige u Hrvatskoj bezobrazno kratak. Nakon što izađe iz štampe, naslov bude aktualan pola godine i onda ga kao ukislo mlijeko bacimo da bi Ministarstvo kulture upumpalo nova sredstva izdavačima koji se igraju poduzetnika. Knjige se objavljuju i objavljuju a da nigdje nisu vidljive. Naslovi nemaju dovoljno vremena da nađu svoju publiku. Tek što se pojave, moraju se maknuti da naprave mjesta za novu robu. Upravo zato što knjigu tretira kao proizvod, hrvatsko izdavaštvo je farsa, a Interliber tragedija. 

Hrvatska kultura nevjerojatno je površna, a s obzirom na to da je površna – trudi se biti ekskluzivna. Samo oni koji imaju para trebaju valjda imati pristup novim knjigama. Ostalima preostaju knjižnice pune naslova koje su drugi već ispipkali, ili antikvarijati koji trguju knjigama kontaminiranim ljudskim dodirom, posvetama i bilješkama. Nije uvijek bilo tako, ali otkako je krenulo sveopće hrvatsko plastificiranje književnosti, novce radije ostavljam upravo antikvarima i to za izdanja koja su objavljena u SFRJ. Ljudi zaboravljaju, ili to nisu ni znali, da u Jugoslaviji nisu sve knjige koštale isto. Postojale su različite edicije i biblioteke za različit džep. Danas su, svejedno jesu li to tanke knjižice ili debeli tomovi, sve knjige podjednako preskupe jer ih hrvatski nakladnici štampaju da bi bile ekskluzivna roba, a ne da bismo ih čitali.

Glavni štand Vuković&Runjić, na primjer, na Interliberu uopće nije imao istaknute cijene, pa je odavao dojam skupog butika u kojem jadnici nemaju što tražiti. Trebala sam se na kasi raspitivati koliko koštaju Eileen Ottesse Moshfegh i Depandansa Rachel Cusk. Na kraju sam odustala i romane posudila u zagrebačkoj knjižnici. Puno me toga ove godine iskreno nanerviralo. Nije mi bilo jasno zašto nijedne knjige Vigdis Hjorth nije bilo na Ljevakovom štandu. Obilazila sam ga par puta da vidim jesu li mi njezini romani slučajno promaknuli. Na kraju sam neraspakiran roman Je li majka umrla? našla u kutiji jednog od antikvarijata za 4 eura. Ljevakovo izdanje Miriam Toews, autorice koja je zadnjih nekoliko godina stekla kultni status na Booktubeu, morala sam naručivati online. Činjenica da na Ljevakovoj web stranici trenutno košta 5, a da su je originalno cijenili 17 eura, govori da je Toews u Hrvatskoj davno potrošila svojih petnaest minuta slave. Da knjige odmah imaju prihvatljivu cijenu, da ih nakladnici štampaju da bismo ih svi čitali, a ne gledali na policama kao komad skupog drniškog pršuta, ne bismo imali zalihe romana koji su odavno trebali biti rasprodani. Priča se, međutim, da dio nakladnika doštampava knjige, a da ni autori_ce ni prevoditelji_ce od toga ne vide ni centa. Misteriozni su putevi nakladnički. Knjige u Hrvatskoj hrane, pitanje je samo koga točno.

I u Beogradu su me cijene knjiga dosta zbunjivale, ne samo zato što su bile izražene u dinarima. Geopoetika je reklamirala sajamsko sniženje, ali onda sam knjigu Paola Maurensiga Đavo u pisaćem stolu svejedno kupila bez dodatnog popusta jer je navodno “već bila snižena”. Ono što sam primijetila, provjeravajući cijene knjiga online, jest da srpski nakladnici vrlo često nude popuste na svojim internetskim stranicama. Kod nekih su, dakle, sajamska sniženja de facto bila nepostojeća. Meni, navikloj na užasne zagrebačke cijene, nije bio problem dati 6 eura za naslov iz 2019., ali svjesna sam da je i ta lakoća s kojom sam knjige kupovala – pitanje perspektive. Iako nam se može učiniti da su jeftina, srpska izdanja osjetno su poskupjela u međuvremenu, što su mi potvrdili ljudi koji tamo pazare svake godine.

Vučić planira rušiti Beogradski sajam. Izgleda da će srušiti sve osim Hale 1, a sajmište će preseliti na neku drugu lokaciju. To je, naravno, čisti kulturocid. I Hrvatska uništava kulturu, ali njezin je pristup rušenju drugačiji. Srpski naprednjaci doslovno ruše građevine, kulturna dobra i životni standard ljudi. HDZ pak nasilu konzervira ono što je klimavo: solipsizam hrvatske kulture kakvu je osmislio Franjo Tuđman. Suvremena književna produkcija koja će štovati hrvatski zakon o jeziku ahistorijska je izmišljotina. HDZ ne dopušta književnoj sceni i nakladništvu autonomiju u odnosu na desničarsku politiku koja raspoređuje novce u kulturi. Srbija uskraćuje svima. Hrvatska uskraćuje nepodobnima. Oba sajma knjiga zorno pokazuju: životni standard svima je toliko srozan da više nemamo ni para ni vremena da se kulturom ozbiljno pozabavimo. Ali zato se sve u hrvatskom izdavaštvu nesmetano odvija po automatizmu: natječaji, potpore, šutnja. Sitni poduzetnički interesi uništavaju kulturu čitanja. Pred našim se očima odvija gentrifikacija književne scene, ali malo je onih koji su to spremni vidjeti.

Htjela bih se na kraju osvrnuti na kobasice jer čujem da su mnogima upravo one bile glavna tema Interlibera. Moj je kontroverzni stav da su debrecinke i kranjske kobasice sastavni dio knjiške kulture. Pisana riječ savršeno pristaje uz hot dog, čak i kad ga prodaju po nekonkurentnim cijenama od tri i pol eura. Na Beogradskom sajmu više nema roštilja. To micanje pljeskavica, leskovačkih uštipaka i ćevapa kozmetička je, gotovo hrvatska mjera gentrifikacije kulturnog prostora. Valjda bi žeđanje za kulturom i glad za roštiljem trebale biti dvije odvojene aktivnosti, ali naravno da nisu. Kultura pripada svima, a ne samo vladajućoj strukturi koji odbija jesti pileći parizer. Treba objeručke prigrliti kobasice. Ne uništavaju knjige masne ruke i čitateljski apetiti, već politika koja knjige umata u plastiku da ih sirotinja ne bi mogla gutati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ovaj povijesni i erotski roman u prijevodu Petre Gverić priča o povijesti progona vještica, ekofeminizmu, kapitalizmu, borbi za ženska prava i ženskom principu, pa će o istim temama razgovarati aktivistkinja, teologinja i feministkinja Lana Bobić, biologinja Maja Maslać i spisateljica Monika Herceg. Razgovor moderira Luiza Bouharaoua.

Tribine su zamišljene kao razgovor o bitnim, gorućim temama kojima se bave pojedine knjige, kako kroz spisateljske vizure, tako i kroz one znanstvene, kao i kroz otvoreni razgovor s publikom.

Više detalja o tribini možete pronaći ovdje.