Moj prvi tweet 2011. godine sadržavao je sad već legendarni Nyan Cat meme. Deset godina kasnije taj isti meme prodan je na online aukciji za 590 000 američkih dolara. Teško je ne zapitati se kako jedan od milijuna memeova, star preko 10 godina i besplatno podijeljen i spremljen milijunima puta uspije postići cijenu od preko pola milijuna dolara? Kako uopće kupiti ili prodati nešto što posjeduju milijuni ljudi?

Zadnjih mjeseci svjedočimo stvaranju novog tržišta nezamjenjivim tokenima (NFT, non-fungible token), koje se u potpunosti oslanja na blockchain tehnologiju. Utoliko je nezamjenjivi token sličan konceptu kriptovalute; dok oboje koriste istu platformu, sličnost prestaje s reprezentacijom. Primjerice, Bitcoin kao kriptovaluta označava samog sebe, dok nezamjenjivi token predstavlja nešto drugo, posve jedinstveno. NFT kao informacijski zapis pohranjen u blockchainu vezan je za umjetničko djelo ili neki drugi digitalni zapis tako da služi kao svojevrstan dokaz vlasništva. U tom smislu svaki digitalni zapis može biti vezan uz nezamjenjivi token te tim činom postati predmetom ponude i potražnje na tržištu. Prevedeno, nezamjenjivi tokeni stvaraju umjetnu oskudicu na tržištima digitalnih umjetnina ili drugim riječima, omogućuju kupovinu i prodaju digitalnih zapisa poput videoisječaka, fotografija, tekstova, tweetova ili esencijalno bilo čega što je netko voljan platiti. No nezamjenjivi token ne čini osobu vlasnikom samog digitalnog zapisa (koji su najčešće dostupni za konzumaciju potpuno besplatno) već samo vlasnikom zapisa o vlasništvu. Također, vlasnik “potpisanog” primjerka ne posjeduje nikakva prava na sadržaj veća od bilo koje druge osobe koja sadržaj koristi. Pa što točno onda osoba koja kupuje nezamjenjivi token plaća i kakve su sile u pozadini ovog trenda, prvenstveno u svijetu trgovanja umjetninama?

Jutarnji list razgovarao je o ovom fenomenu s teoretičarem umjetnosti Krešimirom Purgarom koji smatra kako NFT umjetnost može biti protumačena na različite načine ovisno o ideološkoj perspektivi iz koje ju se promatra. Spominje Waltera Benjamina i njegovu ideju iz eseja Umjetničko djelo u razdoblju mehaničke reprodukcije. Ukratko, Benjamin iznosi tezu o tome kako tehnološkim razvojem potpomognuta reprodukcija i nekontrolirana distribucija (danas govorimo o internetu, u njegovo vrijeme riječ je bila o fotografiji) oduzima umjetničkom djelu njegovu historijsku autentičnost u prostoru i vremenu – “auru”. Drugim riječima, aura umjetničkog djela je osjećaj tajanstvenosti i strahopoštovanja koje djelo izaziva u osobi koja ga promatra. U periodu prije pojave masovne proizvodnje, umjetnost je imala prvenstveno ritualnu vrijednost, bila ona religijskog karaktera ili onog sekularnog, kao u doba renesanse i rane modernosti. Tadašnja umjetnost promatrana je kao odnos jedinstvenosti umjetničkog djela, neposredne fizičke blizine (sekularnog) i njegove nedostižne “božanske” udaljenosti. U doba masovne kulture, takav odnos postaje nemogućim. Gubitak aure, neuhvatljive božanstvenosti umjetnosti, nije nužno loša pojava. Ona premješta umjetnost iz područja rituala i smješta ga u područje javnosti; politika zamjenjuje ritual. Za Benjamina umjetničko djelo time postaje podložno mnogim vrstama vrijednosti, od kojih je umjetnička vrijednost samo jedna od mnogih. Politiziranje umjetnosti ujedno znači i njenu demokratizaciju (ali potencijalno i instrumentalizaciju kao u slučaju nacizma) pa tako moderna publika može uživati u umjetnosti koja je raščarana i ogoljena od aure, koja je umjetničko djelo nekoć činila većim od života. Kolektivnim i masovnim konzumiranjem umjetnosti ljudi dolaze u mogućnost stvaranja sigurnijeg okvira za razumijevanje svijeta oko sebe pa tako i lakše ostaju u koraku s brzim i velikim društvenim promjenama.

Moguće je da bi Benjamin umjetnosti digitalnog doba potpomognutoj nezamjenjivim tokenima ponovno pripisao svojstva aure, ali ovog puta uz mogućnost masovnog konzumiranja. NFT umjetnost uistinu na određeni način oživljava auru smještajući djelo u čvrsti historijski kontekst – dajući mu novu dimenziju autentičnosti koja se masovnim reproduciranjem izgubila. Nezamjenjivi token također pruža transparentan uvid u promjene vlasništva, kao svojevrsna računovodstvena knjiga u blockchainu (koji je, najjednostavnije rečeno, baza podataka koja bilježi transakcije te ih permanentno zapisuje i podvrgava mogućnosti kasnije provjere). Međutim, unatoč tome što je nezamjenjivi token, kao što mu i samo ime govori, nezamjenjiv i jedinstven, on ne sprječava reprodukciju sadržaja uz koji je vezan; i dalje je podložan kopiranju i dijeljenju kao i prije izdavanja tokena. Token zapravo nije ni na kakav način uistinu vezan uz umjetnost. Kupnjom nezamjenjivog tokena osoba kupuje samo niz jedinstvenih informacija, digitalni zapis o vlasništvu koji osigurava blockchain tehnologija. Pritom najskuplju cijenu plaća naš okoliš – Ethereum mreža na kojoj se odvija većina NFT trgovine na godišnjoj razini troši jednaku količinu električne energije kao Ekvador, a Bitcoin mreža kao Argentina. Umjetnica Joanie Lemercier izračunala je da prodaja samo šest nezamjenjivih tokena potroši više struje u 10 sekundi nego cijeli njen studio u zadnje dvije godine.

NFT očigledno ne vraća umjetničko djelo u sferu tradicije, niti mu daje jedinstvenu umjetničku vrijednost – on samo stvara umjetnu oskudicu fiktivne robe koja je podložna isključivo subjektivnoj ponudi i potražnji. Što onda daje vrijednost nezamjenjivom tokenu? Koncept vlasništva, koji je neraskidivo vezan uz pitanja prestiža u (suvremenom) kapitalizmu. Aura autentičnosti nije novost u umjetničkom svijetu i šire. Tako je Warhol još u 1970-ima tiskao ogromne serije plakata od kojih je samo neke potpisivao, kritizirajući time fiksaciju na autentičnost i autorstvo u doba masovne umjetnosti. Ironično, i danas najveću cijenu postižu rijetki primjerci plakata koji su potpisani.

Nešto slično događa se i s nezamjenjivim tokenima – u ovom slučaju eksploatacija umjetno stvorene aure autentičnosti u svrhu financijske i društvene dobiti. Vezivanje umjetničkog djela uz nezamjenjivi token nije samo čin dodatne komodifikacije umjetnosti čija razmjenska vrijednost tako postaje kontrolirana od strane klasa koje posjeduju novčana sredstva za njeno definiranje. To također otvara i bezbrojne mogućnosti za financijske špekulacije, pranje novca i niz drugih ilegalnih radnji. Umjetna autentičnost u kombinaciji s financijskim špekulacijama dovela je do toga da se od početka istraživanja ove teme ožujku 2021. do kraja svibnja 2021. napuhano tržište NFT-a smanji za čak 90 %. Financijskim rječnikom, došlo je do pucanja financijskog balona NFT-a. Pritom valja naglasiti kako je trgovanje umjetničkim tokenima samo manji dio cjelokupnog globalnog tržišta NFT-ovima.

Unatoč posljednjim financijskim kretanjima, postoje slične ekološki održive alternative (eco – nft) koje ipak mogu demokratizirati (i monetizirati!) umjetnost u doba masovne proizvodnje bez neželjenih ekoloških posljedica. Pritom postoje osnovne razlike između “prljavih” NFT transakcija (Bitcoin, Ethereum) i ekološki prihvatljivih (primjerice Tezos) – prve su uglavnom pogonjene idejom privatnog vlasništva i prestiža bez obzira na cijenu, dok su druge, iako osjetno manje volumenom, organizirane prema načelima suradnje, otvorenosti i ekološke održivosti. Bez obzira na neusporedivo manje zarade, ova čista tehnologija ipak može značiti održavanje egzistencije za umjetnice u uvjetima gdje im nije dostupna fizička infrastruktura poput umjetničkih galerija. Kulturni kritičar Johnatan Beller stoga tvrdi kako nije problem sama tehnologija blockchaina, već u njega upisani kulturni obrasci koji počivaju na krivim estetskim tradicijama. Drugim riječima, ukoliko je umjetnost organizirana prema načelima tržišnog konzumerizma, celebrity kulture i kulture spektakla, teško je očekivati ishode koji smanjuju nejednakosti ako imamo historijske dokaze da ih takvi obrasci samo produbljuju.

Komodifikacijom (koja očigledno u nekim slučajevima može biti i unosna za one koji umjetnost proizvode) dolazi i do neraskidivog povezivanja umjetničkog djela s pitanjima oskudice koja ranije nije bila prisutna u području digitalne umjetnosti/kulture. Osim što upravlja odnosima na tržištu, oskudica efektivno stavlja najbogatije u najpovoljniji statusni položaj – gdje kapitalistička elita podsjeća na novu vrstu božanske klase neopterećene problemima običnih smrtnika.

Mejnstrim nezamjenjivi tokeni zasad su u službi takve religije gdje je bogatstvo put do vječnog života. Internet je oduvijek bio prostor sa širokim emancipacijskim mogućnostima u odnosu na ustaljene tržišne norme (neo)liberalnog kapitalizma. Međutim, uz manje iznimke, blockchain i NFT čine internetski (i fizički!) prostor manje slobodnim – stvaranjem oskudice tamo gdje je nema, a radeći pritom i ogromnu ekološku štetu koja po svemu sudeći neće uskoro biti otklonjena.

Tekst je dijelom suradničkog temata Erste Fragmenata i Kulturpunkta o temama umjetničke edukacije, umjetničkog tržišta i aktualnim gibanjima u svijetu digitalne umjetnosti i NFT-a.

“Mi smo apsolutno protiv plana B, jer je to prodaja autocesta, a suštinski problem je što je autoceste zakonom zabranjeno prodavati. Taj posao mora dobiti odobrenje na referendumu shodno odluci Ustavnog suda i mi ćemo kao inicijativa Ne damo naše autoceste tražiti zaštitu Ustavnog suda i upozoriti što se događa”, najavio je čelnik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić prije desetak dana u razgovoru za Novi list. 

Ipak, u srijedu, 27. svibnja, Državni ured za upravljanje državnom imovinom otvorio je javno savjetovanje o prijedlogu Zakona kojim bi se putem javne ponude privatizirao dio HAC-a d.o.o. Prvo bi se imovina trgovačkog društva Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. prenijela na Republiku Hrvatsku, potom bi se društvo s ograničenom odgovornošću Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine preoblikovalo u dioničko društvo te prijenijelo dio poslovanja na novo društvo. Tada bi na red došao postupak privatizacije tog, novoosnovanog, trgovačkog društva putem inicijalne javne ponude (IPO).

Preduvjet je donošenju ovoga Zakona promjena Zakona o cestama, također u postupku javnoga savjetovanja. Njime se želi propisati da na vrijeme do 50 godina određene poslove iz predmeta poslovanja Hrvatskih autocesta obavlja trgovačko društvo (d.d.) koje su Hrvatske autoceste d.o.o. osnovale. 

Cilj je zakona o razduživanju i preoblikovanju društava te privatizaciji stvaranje pravnog okvira da se na novoosnovano trgovačko društvo koje nije zaduženo, na vrijeme do 50 godina prenesu poslovi Hrvatskih autocesta d.o.o. te da se 60% dionica toga društva privatizira. Prema projekcijama, ovom bi se transakcijom javni dug (čiji je sastavni dio 2014. postao i dug navedeniih društava) smanjio za otprilike četiri postotna poena, a očekivani je prihod javne ponude dionica novoosnovanog društva 1,5 milijardi eura. Tim bi novcem RH trebala isplatiti kreditore do visine od 458 milijuna eura, a Hrvatske autoceste d.o.o. koristit će ostatak za pregovore s kreditorima i otplatu najnepovoljnijih kredita, primarno komercijalnih banaka. Nakon toga, očekuje se da bi dug na Hrvatskim autocestama d.o.o. iznosio 2060 milijuna eura, a na Republici Hrvatskoj 454 milijuna eura.

Vlada RH je odlučila kako je najbolji model rješavanja dugova poduzeća HAC i ARZ davanje 1.024 km autocesta u koncesiju. To bi bila najveća i najduža koncesija u povijesti Republike Hrvatske budući da je njena vrijednost procijenjena na oko 22,5 milijarde kuna, s rokom 30 do 50 godina! Unatoč tome ne postoji kvalitetna javna rasprava o najboljem modelu za rješavanje duga, a studija na temelju koje je Vlada odlučila da je koncesija najbolje rješenje nije dostupna javnosti. Osim što se koncesijom na više desetljeća gubi javna kontrola nad strateški važnom infrastrukturom, potencijalni uvjeti koncesije kao što je državna garancija količine prometa koncesionaru će dugoročno opteretiti državni proračun na štetu građana. Autoceste su javna imovina u koju su građani direktno uložili milijarde kuna te se odluka o dugoročnoj koncesiji nad tim strateškim resursom ne smije donijeti bez suglasnosti građana.

Tribina će se održati u ponedjeljak, 21. listopada u 10 sati, u Novinarskom domu. Na tribini će uvodno govoriti Ljubo Jurčić (Ekonomski fakultet u Zagrebu), Željko Marušić (Fakultet prometnih znanosti), Aleksandar Čaklović (neovisni konzultant), Marijan Banelli (Udruga hrvatskih cestovnih prijevoznika), Mijat Stanić (Nezavisni cestarski sindikat) i Teodor Celakoski (Pravo na grad), a moderirati Nives Miošić. 

Na tribini će sudjelovati i Krešimir Sever (Nezavisni hrvatski sindikati), Mladen Novosel (Savez samostalnih sindikata Hrvatske), Mirela Bojić (Matica hrvatskih sindikata), Ozren Matijašević (Hrvatska udruga radničkih sindikata), Damir Jakuš (Udruga radničkih sindikata Hrvatske), Bernard Ivčić (Zelena akcija), Marina Škrabalo (GONG) te Nikolina Rajković (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju)

Tribina se održava uz podršku Heinrich Böll Stiftunga.