Program kroz grupnu izložbu međunarodnih autora u Galeriji Filodrammatica i popratne razgovore u velikoj dvorani Filodrammatice istražuje stanje “algoritamskog transa” oblikovanog umjetnom inteligencijom. Izložba se može posjetiti do 14. svibnja, a popratni razgovori s umjetnicima_ama i kustosicom održat će se u petak, 24. travnja. Publika će na otvorenju moći sudjelovati u performansu All Inclusive AI Hell Cruise kolektiva Malpractice.

“Široka upotreba velikih AI modela pridonijela je nastanku novih estetika, u kojima visoki realizam koegzistira s ponavljanjem, klišejima i semantičkim obrascima proizašlima iz golemih online arhiva. Istodobno, industrija umjetne inteligencije – premda obećava gospodarski rast – pojačava uvjete nesigurnosti, omogućujući masovnu cirkulaciju fabriciranog sadržaja i pridonoseći onome što se može opisati kao režim opće konfuzije.

Izložba okuplja umjetnike i praktičare koji ove transformacije promatraju kroz spekulativne i kritičke pristupe. Njihovi radovi propituju prirodu umjetne inteligencije, njezine ideološke temelje te njezinu ulogu u preoblikovanju percepcije, vjerovanja i kolektivne imaginacije”, stoji u najavi.

U izložbi sudjeluju Zach Blas, Silvia Dal Dosso, te kolektivi Malpractice i Most Dismal Swamp.

Više o programu, sudionicima i radovima pronađite na ovoj poveznici.

Upravo to stanje postaje ishodišna točka 21. izdanja riječke manifestacije Moje, tvoje, naše, koju organizira Drugo more, ove godine u suradnji s kustoskom platformom Re:humanism. Od 23. travnja do 14. svibnja u Galeriji Filodrammatica na Korzu postavljena je skupna izložba Svijet u bunilu koju potpisuje upravo Cotimbo, a prate je razgovori s umjetnicima 24. travnja u velikoj dvorani Filodrammatice. Sva četiri prikazana rada polaze od istog pitanja koje Cotimbo postavlja u koncepciji izložbe: Što algoritamska kultura radi s našom percepcijom, vjerovanjem i kolektivnom imaginacijom?

Nije riječ samo o esteskom problemu – AI industrija, unatoč obećanjima o golemim ekonomskim koristima, sve otvorenije služi i kao alat ideološke manipulacije, pojačavanja podjela i proizvodnje konfuzije, a negdje već i kao sustav za navođenje vojnih dronova. Sintetički sadržaj odavno je postao oružje pa dok s jedne strane, primjerice, tražimo alate za provjeru istinitosti, s druge se prepuštamo tokovima teorija zavjere i apsurdnih narativa. Algoritamski trans, rekla bi Cotimbo.

Radovi koje predstavlja na rječkoj izložbi hvataju se u koštac s pitanjima tko upravlja tim narativima i možemo li i kako izaći iz algoritamskog transa. U trilogiji videoeseja The Future Is Weird AF Silvia Dal Dosso koristi sintetički rekonstruirani glas Adama Curtisa, britanskog dokumentarista poznatog po esejističkim filmovima o medijima i moći. Curtisov glas komentira eru post-post-post-istine: krajolik kojim lutaju virtualni influenceri, slavne ličnosti uskrsle iz mrtvih i milijarderi koji se povlače u podzemne bunkere. Jedini AI alat u radu je taj rekonstruirani glas; sve ostalo rezultat je, kako autorica kaže, ljudske opsesije – pokušaja da se kroz montažu pronađe smisao u bujici slika i zvuka.

Osjećaj kulturne vrtoglavice materijalizira se u radu The Bastard Fields kolektiva Most Dismal Swamp, koji ga opisuju kao “degenerativni, grozničavi san koji izranja iz kaotičnog svijeta urušenih modela stvarnosti”. Močvara se ovdje pojavljuje kao metafora kolapsa: liminalni prostor u kojem se psihička kriza i digitalni ekscesi ne daju razlučiti.

Zach Blas u instalaciji IUDICIUM pristupa umjetnoj inteligenciji kroz apokaliptičnu optiku. Monumentalna digitalna projekcija inspirirana Michelangelovim Posljednjim sudom i zagonetnom kutijom iz horor filma Hellraiser Clivea Barkera razotkriva kvazireligijske ideologije Silicijske doline. U njima algoritam preuzima ulogu božanskog suca koji svodi ljudski život na podatke i predikciju. Blas pokazuje kako AI nije samo tehnološki alat već i ideološki projekt, prožet eshatološkim fantazijama o tome tko će biti spašen, a tko osuđen.

Neočekivano terapeutski obrat nudi kolektiv Malpractice. Njihov AI Fatigue Rehab Agent konverzacijski je bot zamišljen kao ventil za burnout od generativne umjetne inteligencije – sustav koji polazi od pretpostavke da smo već iscrpljeni i ispituje kako se s tim nosimo. Ono što zvuči kao terapija kroz izlaganje, u praksi, kako sami autori kažu, često djeluje kao gaslighting. Instalacija bilježi razgovore posjetitelja izložbe i iz njih generira slike, postavljajući pitanje koje je sve teže izbjeći: od čega smo zapravo umorni?

Svijet u bunilu ne nudi odgovore, ali nas potiče da ih tražimo. U trenutku kada su granice između stvarnog i sintetičkog, informacije i manipulacije gotovo nevidljive, izložba funkcionira kao svojevrsni dijagnostički alat – ne za stanje u kojem se nalazi tehnologija, nego mi sami.

Prva polovica marta u Rijeci govori štošta. Na istočnoj strani grada Sveučilište u Rijeci, odnosno Centar za napredne studije jugoistočne Europe, u suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine Danske u RH i Maerskom, organiziraju konferenciju Connectivity and Maritime Security for the Mediterranean. Nekoliko dana ranije, ATRAC (Jadranski edukativno-istraživački centar za reagiranja na iznenadna onečišćenja mora) zapadnije, u Muzeju Grada, organizira Dan otvorenih vrata za 10. obljetnicu postojanja Centra. U centru grada, u Filodrammatici, Drugo more u suradnji s kolektivom Oaza, a u okviru projekta MADE IN Platforma i festivala Moje, tvoje, naše, otvara izložbu (Ne)ukroćeno more.

Tri male riječke vijesti, pravilno raspoređene gradom, naizgled djeluju nepovezano. Trima događajima zajednička je tema – more. Razlike među njima su značajne i tiču se pristupa. Program Sveučilišta bavi se povezivanjem. Kako stoji u knjižici programa, “povezivanje na Mediteranu je dvostruki mač: potiče ekonomski rad i regionalnu međuovisnost, a pritom izlaže ranjivosti infrastrukture, upravljanja i sigurnosnih sistema.” Za spomenutu konferenciju, Rijeka je prvenstveno lučki grad, Jadransko more je transportni koridor, pojava koja na značaju dobiva prema strateškoj ulozi koju ima za NATO. Jedan od suorganizatora programa, Maersk, danski je logistički mogul znakovit po transportu oružja.

ATRAC program, na drugoj strani grada i značenja, usmjeren je na posljedice. Siniša Orlić, ravnatelj uprave sigurnosti plovidbe u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, za Novi List tim je povodom izjavio: “[V]alja imati na umu da se u hrvatskim lukama godišnje pretovari oko 23 milijuna tona različitih tereta, od čega gotovo polovinu čine tereti koji su klasificirani kao opasni. Ostvarujemo i promet od oko devetnaest milijuna putnika godišnje, a na području našeg epikontinentalnog pojasa nalaze se tri polja za eksploataciju ugljikovodika. Kada sve uzmemo u obzir, postoje značajne potencijalne opasnosti od pomorskih nesreća i onečišćenja mora. Zbog toga je naša obaveza da samostalno i u suradnji s ostalim državama koje okružuju Jadran, kao i svim dionicima plana intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora, posvetimo posebnu pažnju zaštiti mora.” 

Izložba (Ne)ukroćeno more, bavi se “morem kao ekosustavom i morem kao resursom” i u slučajnoj igri značenja, postavlja se u metaforičku sredinu. Naime, iz lokalnih vijesti lako je uočiti složenost teme koja za grad kakav je Rijeka ima opipljive posljedice. Za neupućene, iako smještena uz more, Rijeka ni po čemu ne nalikuje klasičnom jadranskom obalnom mjestu – za one koji u njoj žive, riječ je o gradu koji je tek slučajno na moru pa ga zbog toga zaobilaze kako masovni turizam, tako i mehanizmi kojima se ulaže u održivost.

Pisati o izložbi koja se u spomenutom kontekstu bavi morem, priziva fusnote u kojima bubri život izvan galerijskog prostora. Razumljivo je stoga kako su tri rada izložena u (Ne)ukoroćenom moru, osmišljena kao dio šireg diskurzivnog i interdisciplinarnog programa, a ono što ih čini osobitim je što su njihovi autori, Robertina Šebjanič, Igor Eškinja te Silvio Vujčić i Miro Roman, radove stvarali po narudžbi, pri čemu je važan dio njihovih projekata bio istraživački rad.  

La decouverte de la pourpre (Otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje u središte promatranja stavlja kvrgavi volak. Riječ je o vrsti puža koji se od pretpovijesti koristio za bojanje tkanina, a koji je zbog interesa za purpurni pigment činio temelj feničke ekonomije. Eškinja signalizira kulturnu povijest – od Rubensove skice po kojoj Theodor van Thulden slika prizor Herkula i psa na čijem krznu ostaje pigment, do ljubičaste kao simbola luksuza na odjeći vladara. Ono što pripada sadašnjosti proizvodni je višak. Prazne kućice volka opstaju kao neiskoristivi materijal i za Eškinju su tihi subjekt povijesti koji u galerijskom prostoru dobiva centralno mjesto. Kako će napomenuti tijekom diskusije, vjerojatni je razlog preživljavanja volka pad Rimskog carstva. 

Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo vizualnog umjetnika i modnog dizajnera Silvija Vujičića, arhitekta i znanstvenika Mire Romana i kolektiva SOLL multimedijalni je postav koji se sastoji od video snimke i modne kolekcije izložene na 3D-print modelima. SOLL, umjetna inteligencija čiji se rad koristi sa 6 različitih UI pretraživača (stoga kolektiv), treniran je na bazi sastavljenoj od 31656 mediteranskih tekstilnih uzoraka. SOLL koristi Mediteran kao polazište za stvaranje te proizvodi ili “dovršava” Mediteran kao uzorak za tekstilni materijal. Rezultat SOLL-ovog rada je udaljeno čitanje (distant reading) u kojem se materijalno reinterpretira tijelo (prema bazi skulptura božanstava tipičnih za područje), i iz Mediterana kao apstraktnog načela (baza mediteranskih uzoraka) izvodi tekstilna kolekcija.

Rad Jadran I: Odjeci ponora slovenske umjetnice Robertine Šebjanič, nastao na temelju rezidencijalnog boravka autorice na istraživačkom brodu TARA na Baltičkom moru, problematizira trajne tragove ljudskog djelovanja na more kao ekosustav. Dvodijelni postav se sastoji od video eseja i velikih vunenih tepiha s morskim motivima. Šebjanič se zanima za soničko zagađenje pa ga unosi u iskustvo promatranja ostataka oružja; dok gledamo snimke čahura biokemijskog otpada na morskom dnu, na zvučnome zapisu kakofono se gomilaju imena organizacija iz čijih je projekata oružje došlo. Kao što je morski biosustav napadnut zvukovima ljudskoga djelovanja, tako Šebjanič intervenira u iskustvo gledanja snimke. Naspram oružja i institucija, autorica postavlja sporu, manualnu praksu izrade tepiha. Riječ je kontrastiranju grubih vojnih akcija s lokalnim zanatskim radom kao činom ljubavi i ugode.

Otpor materije

Davor Mišković iz Drugog mora u katalogu izložbe reći će “još je Homer u Odiseji pisao kako je more sila koja će slomiti čovjeka”, a izložba (Ne)ukroćeno more poigrava se otporom materije prema nesmotrenosti ljudskih činova.

Pišući o materijalističkoj agensnosti, Jane Bennett kao jednu od dvije maksime za istraživački postupak u Powers of the Hoard: Notes on Material Agency navodi “stavljanje stvari u prvi plan, ljudi u pozadinu” (2012). Upravo takav, materijalistički i objektni pristup, djelovao je kao referenca koja se uporno plela u moj doživljaj sva tri rada u Filodrammatici. 

Igre u radovima Eškinje i Šebjanič podsjetile su me na drage dnevnike čitanja. Kvrgavi volak motiv je kakvim bi se u Saturnovim prstenovima bavio Sebald ili kakvog bi u Kada više ne razumijemo svijet uz priču o prusko plavoj naveo Labatut.

Šebjanič, čiji mi je rad pobudio intenzivnu reakciju, izvrće odnos ljudskog djelovanja i materije kako bi patološka isprepletenost čovjeka s ekosustavom postala bolno evidentna. Snimke morskog dna, a poglavito zvuk koji presijeca miran ritam dubine, spojen s tepihom koji evocira kućno i dom, grebe u načine na koje smo kao civilizacija unijeli nemir u habitate, kao da su mjesta koja možemo koristiti prema vlastitoj ugodi i nahođenju. 

Govorimo dakle o radovima koji daju glas materiji u koju je povijest fizički otisnuta. Ona nije diskurzivna jer materija nije tekst, ali će pažnja usmjerena na objekt, neminovno proizvesti priču o životu materijala. 

S druge strane, rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo Mediteran vidi samo kao tekst, pa se u artificijelnoj izvedbi zaključaka o njemu autori poigravaju materijalnim apsurdima do kojih dolazi u čitanju Mediterana: savršena, ali disfigurirana ljudska tijela, odjevena u kupaći kostim koji savršeno reprezentira podneblje a da o njemu ne govori gotovo ništa. Zamjerka od koje promatrajući ovaj rad nisam mogla pobjeći tiče se održivosti. S obzirom da je riječ o izložbi koja nastoji problematizirati ekološke katastrofe, uporaba UI kao znakovitog potrošača vode kao resursa djelovala mi je neoprezna, ali kako je riječ o novim izazovima u korištenju tehnologije, vjerujem da je tek potrebno dobro promisliti i jasno kodificirati načine na koji pristupamo temi generativnih modela.

Vratim li se na vijesti s početka ovoga članka, promatrajući postav, činilo mi se da materija vrišti. Naime kada je more postavljeno u središte, a ljudi u pozadinu, priča o kulturi i povijesti Mediterana značajno se opire perspektivi kakva je, primjerice, nametnuta u opisu konferencije Sveučilišta. 

Nakon izložbe premećem etimologiju pojma talasokracija, pitam se tko čime vlada i drago mi je da je netko ozbiljno prebacio more u poziciju subjekta. Neukroćenost iz naslova izložbe gubi zagrade, a ja držim fige da Rijeka neće, kao u radnji neke klimatske fikcije, postati jedan koridor za valove. 

Okupljajući kroz izložbu i simpozij suvremene umjetnike i stručnjake iz Hrvatske i inozemstva, ovogodišnji program interdisciplinarne manifestacije Moje, tvoje, naše istražuje temu mora kao ekosustava i mora kao resursa, pri čemu se posebno zanimanje pridaje odnosu različitih oblika organizacije povijesno prisutnih i uvijek promjenjivih ljudskih aktivnosti usmjerenih prema moru.

Program simpozija 7. ožujka u 11 sati otvara panel Ispod horiznota, na kojem će troje umjetnika, čiji su radovi predstavljeni izložbom u Galeriji Filodrammatica, prezentirati svoja istraživanja. Kustosica i teoretičarka Ana Jeinić isti će dan, u 13 sati, održati predavanje pod nazivom Istraživanje oceana Kapitalocena. Eksperiment u kolektivnoj proizvodnji znanja, o hitnoj potrebi znanstvenog ujedinjenja oko reakcije na štetni utjecaj koji čovjek vrši na mora i oceane. Prvi dan simpozija zatvara profesor međunarodnih odnosa na Birkbeck Collegeu i suautor knjige Kapitalizam i more, Alejandro Colás, predavanjem Mutne vode — Između oceanskih uzvišenosti i pomorske neprozirnosti. Predavanje se bavi kapitalističkim procesima koji posebno generiraju nad morem i kroz njega, oblikujući ga kao prostor profitabilnog poduzetništva, eksploatacije proteina i minerala, proizvodnje energije i genetskog inženjeringa.

Drugi dan simpozija počinje panel diskusijom Eksplozivna sredstva u moru, u 11 sati, na kojoj će se opširnije govoriti o problematici odlaganja municije i eksploziva u za to predviđena područja na morskom dnu. Na panelu će sudjelovati morski biolog Jacek Bełdowski (Institut za oceanologiju Poljske akademije znanosti), službeni ronilac Ministarstva unutarnjih poslova RH Tihomir Bošnjak i pomorski stručnjak Lovro Maglić, koji će razgovarati o kemijskim procesima koji se događaju kroz interakciju mora i odbačenih eksplozivnih naprava, kao i o opasnom i mukotrpnom poslu njihovog uklanjanja iz mora. Simpozij će u subotu zatvoriti predavanje Oceanska politika u vremenu krize, koje će u 13 sati održati profesor političke teorije na Sveučilištu u Southamptonu, Chris Armstrong. U izlaganju će govoriti o suvremenoj politici oceana kojoj je, uslijed globalne ekološke krize i nepravedne raspodjele bogatstva u području oceanske industrije, hitno potreban zaokret u pravednijem i demokratskijem smjeru.

Puni opis programa i detalje o govornicima_cama možete pronaći ovdje.

Riječima kustosa izložbe, Domagoja Smolje i Carmen Weisskopf iz ciriško-berlinskog umjetničkog kolektiva !Mediengruppe Bitnik, izložba polazi od tvrdnje da je “prijelaz na društvo pogonjeno podacima ostvaren uz zahtjev da sve tehnologije koje koristimo postanu dio mrežne infrastrukture nadzora. Automatizirano prikupljanje podataka postalo je sastavnim dijelom većine tehnologija, a unutar ove nove postavke koja je još u fazi nastajanja, ‘nestvarni podaci’ shvaćaju se kao sredstvo koje omogućava strateško interveniranje u sustave vođene podacima. Nestvarni podaci ne koriste dvosmislenu kvalitetu podataka kao priliku za opisivanje svijeta, već za stratešku proizvodnju podataka u svrhu izazivanja određenog ishoda.”

Radovi na izložbi pronalaze načine za ponovno stjecanje mogućnosti djelovanja i kontrole u svijetu u kojem je nadzor sveprisutan. Instalacija LAUREN dokumentira nastojanje kinesko-američke umjetnice Lauren Lee McCarthy da postane ljudska i humanija verzija Amazonove Alexe, dok The You Museum kanadskog umjetnika Jeremyja Baileya oponaša taktike ciljanog oglašavanja kako bi korisnicima Interneta ponudio personalizirane umjetničke radove u formi raznih kućanskih potrepština. Primjere hakiranja sustava nestvarnim podacima predstavit će instalacija Parallel Artifacts, u kojoj će američki umjetnik Adam Harvey pokušati virtualno premjestiti jedrenjak s otoka Luf u Papui Novoj Gvineji iz kontroverznog muzeja Humboldt Forum u Berlinu u privremeni izložbeni prostor u Rijeci, te rad Google Maps Hacks njemačkog umjetnika Simona Weckerta koji je, prevoženjem devedeset i devet mobilnih telefona u kolicima, u Google kartama uspio stvoriti virtualnu gužvu na ulicama Berlina.

Australska umjetnica Tege Brain i američki umjetnik Surya Mattu predstavit će se instalacijom Unfit Bits, koja pomoću raznih pomagala, poput metronoma, bušilice ili kotača bicikla, nudi inovativne načine za lažiranje podataka o fizičkoj aktivnosti koji se bilježe putem pametnih narukvica ili mobilnih aplikacija. Temom neprestane produktivnosti i dostupnosti, praćenja aktivnosti radnika i potrebe za proizvodnjom podataka koji potvrđuju zahtjeve sustava, bavi se kolekcija radova skupine Telecommuters Working Group, kao i rad Auto Sleep španjolskog umjetnika Marija Santamaríje, koji je 2016. godine podesio svoj e-mail račun da na svaku poruku automatski odgovara pošiljatelju s objašnjenjem kako umjetnik nije dostupan – jer spava. Na izložbi će biti predstavljena i 8-bitna videoigra What Remains kolektiva Iodine Dynamics, razvijena za originalnu Nintendo Entertainment System konzolu, koja igrača kroz uzbudljivu priču, temeljenu na stvarnim događajima iz 1980-ih godina, upoznaje sa strategijama širenja lažnih informacija u svrhu manipulacije javnog mnijenja.

Otvorenje izložbe prati i diskurzivni program, koji je na rasporedu u petak, 31. ožujka u velikoj dvorani Filodrammatice, s početkom u 19 sati. Javni razgovor na temu nestvarnih podataka zamišljen je kao prostor razmjene mišljenja o načinu na koji se naša društva transformiraju pod utjecajem automatiziranog prikupljanja i obrade podataka. Osim zainteresiranih građana koji se žele priključiti raspravi, u razgovoru će sudjelovati članovi umjetničkih kolektiva !Mediengruppe Bitnik i RYBN, istraživač digitalne kulture Felix Stalder, filozof Srećko Horvat, umjetnici Mario Santamaría i Gordan Savičić, te istraživač i programer Marcell Mars.

Izložbu je uz slobodan ulaz moguće posjetiti do 28. travnja, radnim danima od ponedjeljka do petka od 11 do 13 i od 16 do 20 sati, te subotom od 16 do 20 sati.

Detaljan program 18. izdanja manifestacije Moje, tvoje, naše potražite ovdje.

Konferencija Šećer posvuda tematski je podijeljena na tri panela koji propituju industriju šećera kroz prizme različitih društvenih fenomena i promjena u globalizacijskim procesima. Autori su omeđili dijakronijski isječak proučavanja od međukontinentalnih blokada i trgovine atlantskim trokutom, industrijske revolucije i kolonijalnih osvajanja pa do završetka napoleonskih ratova i početka onih neoliberalnih te današnjeg tržišta proizvodnje u kojem preradom šećera dominiraju internacionalne kompanije. Gorke posljedice proizvodnje hegemonijskih narativa vezanih uz šećer propituju se na ekonomsko-analitičkoj, postkolonijalnoj i radničkoj razini, pri čemu autori isprepliću unutarnju i vanjsku perspektivu robovlasničkog sustava artikulirajući glasove onih koje je šećerna industrija svela na Druge.

Tijekom prvog, uvodnog panela Mapiranje izlagači Dale Tomich, profesor na sveučilištu Binghamton, i vizualni umjetnik Ferenc Gróf tematizirali su topografsku zastupljenost šećera na lokalnoj i globalnoj razini te rasvijetlili logistiku prodaje od Dalekog Istoka do Kariba. Pri mapiranju šećera naglasak je stavljen na propitivanje uzročno-posljedičnih veza koje su dovele do šećernoga booma, odnosno proizvodnje šećera u Europi, koji je posljedica industrijalizacije, urbanizacije te britanske blokade europskog kontinenta tijekom osamnaestog stoljeća. Izlaganje Priča o dva šećera: preustroj devetnaestostoljetne trgovine šećerom Dalea Tomicha tematski je vezano uz ilustraciju francuskog ilustratora Honoréa Daumiera iz 1838. koja prikazuje borbu debele kolonijalne repe i mršave kolonijalne trske, a koja je uzeta kao polazišna točka izložbe Šećer s istoka. Dok izložena satirična karikatura grafički ocrtava nadmoć repe nad trskom, aludirajući na propadanje starih šećernih kolonija i upozoravajući na pozadinsku robovlasničku dimenziju, Tomich iz suvremene pozicije sagledava ondašnju modifikaciju globalnog tržišta šećera. Prateći stvaranje novih proizvodnih zona i tada modernih načina prerade i proizvodnje, ocrtava konture razvoja socijalističke kubanske industrije šećera prikazujući industrijsko robovlasništvo kao temelj kubanskog bogaćenja.

Dok je prvi panel usmjerenošću prema ekonomsko-logističkim segmentima prikazao posljedice industrijalizacije na proizvodnju šećera te ga mapirao “uvijek istočno na nečijoj karti”, drugi je panel Dekolonizacija periferija alatima saidovske postkolonijalne kritike šećer razmatrao kao materijalno nasljeđe kolonijalizma i imperijalizma. Catherine Baker, profesorica povijesti na Sveučilištu Hull, u izlaganju Šećer na dnu šalice: kolonijalnost, rasa i post-jugoslavenska obala gradila je intertekstualne veze prema Stuartu Hallu, britanskom sociologu jamajkanskog podrijetla, koji je u svojem najistaknutijem eseju o rasi i etnicitetu naveo da je on “šećer na dnu britanske šalice čaja”. Autorica se koristila Hallovom metaforom i poimanjem identiteta kako bi propitala suvremene zapadne kulturne reprezentacije i njihov autoreferencijalan odnos prema segmentima vlastite povijesti utemeljene na brisanju tuđih kultura i izrabljivanju indigenističkih naroda. Pri tome je razmatrala Hallovu tvrdnju o nepostojanju britanske povijesti bez pokoravanja tuđih povijesti u današnjem kontekstu, te nastojala propitati otvara li egzoticizam nezapadnog svijeta, kojem i danas svjedočimo, prostor ksenofobiji i rasizmu. Analizu njihove opskurnosti započela je prikazom gorkog razvojnog puta omiljenog zaslađivača i produkata, u postkolonijalnoj kritici rjeđe spominjanih od pamuka, poput kave i čaja: rezultata britanske imperijalne dominacije Indijom. Gorka šećerna dijakronija zaokružuje se prostorno i vremenski: ona započinje na brodovima za prevoženje roblja iz Afrike na Karibe, a završava u današnjici na našim stolovima gdje ispisuje svoju još nedovršenu povijest.

Osim pitanjima gradnje nacionalnih identiteta na kolektivnoj amneziji, autorica propituje kolonijalizam i imperijalizam u postjugoslavenskom, odnosno lokalnom, riječkom kontekstu. Dok je uloga robovlasničkog sustava u britanskoj ili nizozemskoj povijesti vrlo jasna, autorica otvara pitanje onih nacija koje nisu izravni vršitelji političke dominacije. Postjugoslavensko se područje alatima postkolonijalne kritike može tumačiti dvojako pa je ono istovremeno kolonizator i kolonizirani, podređeni i nadređeni. S jedne strane, vidljivo nasljeđe kolonijalizma u Rijeci očituje se u povijesti Rafinerije šećera čiji je rad s kolonijalnom robom često prešućivan u istraživanjima o ranoj industrijalizaciji Rijeke, kao i postojanje dokaza o tome da je ovdašnja posada preprodavala afričko roblje ili ga zadržavala u svojim kućama kao poslugu. S druge strane, postjugoslavensko područje u povijesnom kontekstu Habsburške Monarhije, ali i suvremene zapadne Europe, čije su reprezentacije istočne Europe još uvijek temeljene na kozmovizijama te političkim i kulturnim dominacijama, postavljeno je u donju poziciju binarnog para podređeni – nadređeni, odnosno kolonizator – kolonizirani.

Utvrđivanjem prekomorskog ropstva na lokalnoj razini bavilo se izlaganje Fokus grupe Nema izvan karte, usko vezano uz izložene Vedute iz palače tršćansko-riječke privilegirane kompanije, koje prikazuju osamnaestostoljetni realitet robovskog rada i time razotkrivaju kolonijalnu potku riječke industrijalizacije. Vedute su se nalazile na drugom katu Riječke šećerane u kojoj su krasile prostoriju direktora i vidljiv su trag rasiziranog robovskog rada unutar Austro-Ugarskog Carstva, a njihov sadržaj rasvjetljava zakulisni i nevidljivi rad na kojem je temeljena lokalna, ali i globalna šećerna industrija. Jedna od takvih slika prikazuje sunčan dan u luci u kojem žene visokog društvenog statusa hodaju ispod austrijske zastave, a naoružani čuvari nadziru bose robove zavezanih ruku i zamagljena lica. Potlačenost je naglašena njihovom depersonaliziranošću, a lokalitet na kojem je slika bila izložena upućuje na to da je početak riječke industrijalizacije štitio i proizvodio kolonijalni diskurs i robovlasnički sustav.

Otvara se pitanje zašto su takve činjenice izuzete iz konstruiranja povijesnog industrijskog narativa grada te u kojoj je mjeri njihova odsutnost i prešućenost utjecala na kolektivni stav o Šećerani kao glorificiranom toposu riječke povijesti. Tijekom prezentacije objašnjen je organizacijski okvir rada tzv. Zuccherieraije te monopol koji je riječka privilegirana kompanija imala nad ostalim trgovcima šećerom. Odnos dominacije, koji je tijekom osamnaestog stoljeća egzistirao na globalnoj razini, na mikrorazini ogleda se u raspodjeli rada Riječke šećerane pa Fokus grupa upozorava na problematiku raslojavanja radnih odnosa unutar riječke šećerne industrije čiji su vlasnici i članovi uprave bili iz Beča, a radnici su bili lokalno stanovništvo.

Na ovu temu nastavio se finalni, treći panel Rad šećera koji je razmatrao njegovu ulogu u kontekstu šire politike antiimperijalističkih oslobodilačkih borbi, sagledao dijalektiku šećera kroz prizmu rada, posljedica zatvaranja šećernih tvornica, te ga označio bitnim faktorom u zamjeni moći koja je isprva bila naklonjena zemljama proizvođačima, a potom zemljama konzumentima.

Tijekom izlaganja Južni šećer Graciela Carnevale predstavila je umjetnički interdisciplinarni projekt Tucumán Arde koji je pokrenula umjetnička grupa Vanguard, sačinjena od radničkog sindikata, umjetnika i intelektualaca, kao reakciju na zatvaranje šećerane u Tucumánu na sjeverozapadu Argentine 1968. godine. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća šećerna je industrija bila temelj gospodarstva i ekonomije te pokrajine, stoga su posljedice gubitaka radnih mjesta dovele do kolektivnog siromaštva, propadanja obiteljskih gospodarstava i gladi. Argentina je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila dijelom represivnog režimskog sustava Juana Carlosa Onganíae, a informacije o zatvaranju šećerane u medijima bile su iskrivljene, cenzurirane ili iskorištene kao dio propagande s ciljem učvršćivanja totalitarnih ideologija. Zatvaranje šećernih tvornica, glad nekadašnjih radnika i medijsko manipuliranje činjenicama postalo je metonimija za režimsku Argentinu zbog čega je Tucumán Arde proširio umjetničke okvire i postao nacionalni alat društvene promjene i proturežimski i proturepresivni modus otpora.

Na sličan način šećer, kao materijalno nasljeđe kolonijalnog i robovlasničkog sustava, osvjetljava pozadinske mehanizme konstituirajna kolektivnih identiteta Zapada, izgrađenih na brisanju i prepisivanju kulturnih pamćenja saidovskih Drugih vlastitim kulturnim obrascima te na bogaćenju pustošenjem njihovih prirodnih resursa. Hibridna konferencija Šećer posvuda ponudila je različite perspektive – ekonomsko-analitičku, postkolonijalnu i radničku – kroz koje je moguće razmontirati konstrukte i reprezentacije povijesti industrije šećera. Vedute s prikazima izrabljivanja nezapadnog čovjeka, nekadašnji ukras glavne prostorije Riječke šećerane, izuzete su iz ispisivanja njezinog povijesnog narativa, ali i iz kolektivne gradske identitetske svijesti, čime se prešućuje uronjenost riječke industrijalizacije u proizvodnju kolonijalnog i imperijalističkog diskursa i otvara prostor afirmaciji kulturnog neokolonijalizma. Praćenje tokova kolonijalne robe iz perspektive današnjice svojevrsno je zalječenje kolektivne amnezije i modus otpora zapadnocentričnom ispisivanju hegemonijske povijesti, a društveno angažirane umjetničke intervencije, kao što je Tucumán Arde, nužne su za izgradnju protukolonijalnog i proturežimskog diskursa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Epoha migrantskih kriza, rastuće globalizacije i produbljivanja kulturnih i ekonomskih nejednakosti pozicija je s koje analiza suvremenih političkih stranputica alatima Pokreta nesvrstanih otvara nove mogućnosti i načine njihove interpretacije. Budući da se šesnaesto izdanje festivala Moje tvoje naše, u organizaciji udruge Drugo more, održava na šezdesetu godišnjicu prve konferencije Pokreta u Beogradu, motiv nesvrstanosti tematski je okvir unutar kojeg se razmatraju odjeci nesvrstanog internacionalizma i mogućnosti njegove revitalizacije. Projekt su činile istraživačka radionica Prema konjunkturnoj političkoj ekonomiji nesvrstanosti i kulturnoj politici i izložba Južna sazviježđa: Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno, koja je adaptirana verzija izložbe Južna sazviježđa: Poetike nesvrstanih postavljene 2019. u Modernoj galeriji u Ljubljani, a 2020., pod nazivom Solidarity Spores, u Asia Culture Centru u južnokorejskom gradu Gwangjuu.

Osvjetljavajući ekonomske, kulturne i društvene imaginarije, sudionici istraživačke radionice, održane od 27. do 29. rujna, ispitali su aspekte kritičke konjunkturne političke ekonomije nesvrstanosti i nesvrstane politike kroz prizmu novih vizualnih režima i modela kulturne razmjene iz druge polovice 20. stoljeća. Izlaganja na konferenciji obuhvaćala su nekoliko široko postavljenih ciljeva koji se, između ostaloga, odnose na utjecaje podjela Sjever-Jug i Istok-Zapad, uočavanje istovjetnosti i proturječja između politike nesvrstanosti i ostalih antisistemskih svjetonazorskih projekata (panafrikanizma, afro-azijske solidarnosti, Bandunške konferencije, panarabizma i sl.), prepoznavanje prostornih i vremenskih zaostataka nesvrstanosti te značaj nesvrstanosti za suvremenu kulturnu politiku, uključujući nasserizam, jugoslavenstvo i trikontinentalizam.

Izložba Južna sazviježđa: Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno, izložena u prostorijama Filodrammatice, reprezentacija je i umjetnička rekonceptualizacija povijesnih događaja s kraja dvadesetog stoljeća kroz dvije vremenske točke. Izloženi su se projekti s jedne strane bavili kulturnom razmjenom i programima bivše Jugoslavije i nesvrstanih afričkih, latinoameričkih i azijskih zemalja, a s druge strane propitivali ostvarenost njihovih zamisli i poziciju nesvrstanosti danas. Kustosica izložbe Bojana Piškur navela je da su do preispitivanja mogućeg oživljavanja nekadašnje snage nesvrstanog internacionalizma dovela razočaranja trenutnim globalnim svjetskim poretkom, osobito brzom neoliberalnom globalizacijom čiji su produkti nejednakost i porast novih oblika političkih ovisnosti, jačanje fašizma i desnih politika i slične silnice kojima posljednjih godina svjedočimo.

Iz dviju vremenskih točaka, sadašnjosti i prošlosti, proizlaze dvije isprepletene razine recepcije izloženih radova; prva tumači povijest iščitavanjem materijalnih tragova, povijesnih dokumenata i dokumentarnih fotografija, dok se druga odnosi na njihovu umjetničku rekonstrukciju i suvremeno preispitivanje povijesnog konstrukta. Kartografija međunarodne kulturne suradnje SFR Jugoslavije i zemalja u razvoju Teje Mehar, kustosice u Arhivskom odjelu Moderne galerije u Ljubljani, rekonstruira bilateralnu kulturnu suradnju Jugoslavije i ulogu konvencija o kulturi za njihov ostvaraj te od posjetitelja traži interpretaciju kulturnih odnosa sa stranim zemljama filtrom sadašnjosti. Dizajn je ostvaren kao zemljopisna karta svijeta u koju su ucrtani programi kulturne suradnje 60-ih i 70-ih godina koje je Jugoslavija ratificirala s nesvrstanim zemljama, a sugerira povezanost i suradnju ne samo na političkoj i idejnoj već i na kulturnoj razini.

U radovima se javlja niz istovjetnih provodnih motiva koji zaokružuju tematsku cjelinu izložbe, a jedan od takvih je motiv putovanja. Nika Autor, članica Newsreel Fronta, neformalnog kolektiva radnika koji potječu iz teorije filma i umjetničke prakse, organizira film Newsreel 63 – Vlak sjena oko dokumentarne snimke izbjeglica, snimljene na nekad poznatoj željezničkoj pruzi Beograd – Ljubljana, čime posjetitelja postavlja u poziciju preispitivanja subjektivnog odnosa prema putovanju kao zadovoljstvu. Korištenjem esejističkih i povijesnih elemenata, autorica kontrapunktira motiv tračnica kao sredstvo pukog preživljavanja motivu tračnica kao izvoru ugode i razonode, pri čemu kategorija vremena otkriva promjene u načinu putovanja izbjeglica. Posjetitelj koji je svjedok migrantske krize povezuje razjedinjene fragmente filmskog žurnala, a prazna mjesta popunjava vlastitim odnosom i refleksijama, čime nadilazi poziciju pasivnog subjekta i postaje aktivni agens.

Brod Galeb jedan je od temelja riječke kulturne i industrijske baštine, stoga je u kontekstu njegove nedavne obnove u sklopu projekta Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture i prenamjene u turistički resurs osobito zanimljiv film Bauk bosansko-francuskog umjetnika Ibre Hasanovića, snimljen 2012. godine. Autor izmjenom kadrova napuštenog Galeba i umirućih kukaca, koji su u tom trenutku bili njegovi jedini posjetitelji, suprotstavlja život i putovanje propadanju, čekanju i smrti. Unutarnji prostor napuštenog broda podrazumijeva posjetiteljevu afirmaciju estetske i emocionalne dimenzije Galeba te njegovo promatranje kroz izvođenje kulturnih praksi proizvodnje i konzumacije, ali i njegov simbolički i politički značaj. Prikaz svedenosti broda, koji je Josipu Brozu Titu služio za zabave i međunarodne diplomatske posjete, na čekanje trenutka u kojem će posjetiteljima ponuditi reprezentaciju onoga što je bio, na idejnoj razine izložbe funkcionira kao metonimija za moguću revitalizaciju Pokreta nesvrstanosti danas.

Radovi sugeriraju iščitavanje u postkolonijalnom ključu, a jedan od provodnih motiva je Drugost u saidovskom smislu riječi i modus otpora koji oni s donje pozicije binarnog para nadređenosti i podređenosti pružaju. Umjetnici artikulaciju takvog otpora pronalaze u idejama i developmentalizmu Pokreta nesvrstanih, odbacujući unificirani pristup povijesti ispisane na imperijalističkim i kolonijalnim zasadama. Digitalni print na tekstilu Teorem o naivnom skupu zastava, boja, kontinenata jednog od osnivača pariške zadruge Société Réaliste Ferenca Grófa razmatra povijesti triju glavnih geopolitičkih blokova druge polovice dvadesetoga stoljeća; NATO-a, nesvrstanih zemalja i Varšavskog pakta. Njihova povijest, od konferencije u Bandungu i uspostave Varšavskog pakta do okupljanja NATO-a i institucionalizacije Pokreta nesvrstanosti prikazana je na kolorimetrijskoj vremenskoj lenti pored koje stoji rekonceptualizacija poznatog plakata 3 kontinenta, 1 revolucija. Naime, središnji motiv originalnog plakata je modificiran, odnosno tri skupa Vennovog dijagrama koja označavaju tri kontinenta zamijenjena su sa sedam skupova uz natpis 7 kontinenata jedna revolucija. Rad pristupa povijesti kao narativu podložnom konstruiranju te ističe nužnost revolucije i zajedništva za razmontiranje neokolonijalizma.

Izložba Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno artikulira glasove margine u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i danas, stavljajući naglasak na nužnost različitih modusa otpora kako hladnoratovskoj blokovskoj politici, tako i novim, produženim oblicima imperija. Autori sukobljavaju dvije vremenske točke, prošlost i sadašnjost, i dva pristupa povijesti, analizu povijesne građe i umjetničku rekonceptualizaciju, kako bi propitali mogu li se ideje Pokreta nesvrstanih upotrijebiti kao alat u iskorjenjivanju sve jačih represivnih sistema i suzbijanju suvremene estetizacije fašizma. Povezivanjem fragmenata na koje nailazi u povijesnu i umjetničku cjelinu, posjetitelj je dobio priliku secirati poziciju nesvrstanosti te propitati vlastite stavove i refleksije. Šezdeset godina nakon osnivanja Pokreta nesvrstanih politike nisu istovjetne, no binarne se opozicije i dalje zaoštravaju, kulturni i elektronički kolonijalizam novi su oblici dominacije i neokolonijalizma, a autoritarni oblici vlasti ne zamiru pa se, tumačeći postojeću stvarnost idejama Pokreta nesvrstanih, nameće pitanje – Trebamo li početi pisati revolucionarne pjesme?

Udruga Drugo more trinaestu godinu zaredom u Rijeci organizira festival Moje, tvoje, naše, koji se održava od 22. do 24. ožujka u galeriji Mali salon i Filodrammatici. Naglasak ovogodišnjeg izdanja festivala je na problematici transnacionalizma, društvenog fenomena i područja znanstvenog istraživanja koji proizlazi iz sve veće povezanosti među ljudima i opadajućom ekonomskom i društvenom važnosti granica između nacionalnih država.

U četvrtak, 22. ožujka u 20 sati, u galeriji Mali salon otvara se izložba Transnacionalizmi koja donosi radove renomiranih svjetskih umjetnika – Juliana Olivera, Daniele Ortiz, Jeremyja Hutchisona, Raphaëla Fabrea, Jonasa Staala te skupina Studio Folder (Marco Ferrari i Elisa Pasqual) i They Are Here (Helen Walker i Harun Morrison). Izložba istražuje načine na koje nove tehnologije, nove vrste zajednica i novi oblici identiteta preoblikuju geopolitičku kartu svijeta, a moguće ju je posjetiti do 14. travnja.

Novomedijski radovi predstavljeni na izložbi bili su izlagani u brojnim galerijama i umjetničkim festivalima, a o njima su sa zanimanjem pisali mnogi svjetski i neki domaći mediji. Među radovima se nalazi interaktivna instalacija koja istražuje najudaljenije alpske predjele, gdje se granice između Italije i Austrije pomiču zajedno s pomicanjem glečera uslijed posljedica klimatskih promjena. U Malom salonu izlaže se i digitalna karta na kojoj se državne granice premještaju u trenutku kada se mobitel prebaci na mrežu u susjednoj državi, kao i osobna iskaznica koju je francuska državna birokracija izdala iako je priložena fotografija bila u potpunosti izrađena pomoću kompjuterske tehnologije.

U velikoj dvorani Filodrammatice održava se rasprava gostujućih izlagača o tome hoće li se tehnologije i zajednice koje ne poznaju granice nastaviti razvijati i rušiti barijere između naroda i građana, ili će rastući valovi migracije, klimatskih promjena, separatizma i nacionalizma voditi prema još razlomljenijoj budućnosti.

U petak 23. ožujka, posjetitelje očekuje izlaganje publicista i umjetnika Jamesa Bridlea, novinarke New York Timesa i nekadašnja zaposlenica Al Jazeere i Reutersa Atosse Araxia Abrahamian, te aktivist i jedan od začetnika net.arta Heath Bunting. Idućeg dana, u subotu 24. ožujka, prezentacije održavaju riječki kulturolog Aljoša Pužar, koji trenutno predaje na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, glavni analitičar Centra za mirovne studije Gordan Bosanac, i milanski arhitekt i dizajner Marco Ferrari, suosnivač spomenute skupine Studio Folder. Polusatna izlaganja održavaju se na engleskom jeziku i oba dana započinju u 18 sati, a po njihovom završetku slijedi rasprava.

Ulaz na sve programe je besplatan. Više o izloženim radovima i njihovim autorima, kao i o predavačima i njihovim izlaganjima, saznajte na internetskoj stranici Drugog mora.

Ovogodišnje izdanje manifestacije Moje tvoje naše, koja u organizaciji udruge Drugo more već dvanaest godina s umjetničkog i teorijskog aspekta progovara o različitim temama od društvenog interesa, održat će se od 20. do 22. travnja na više lokacija u Rijeci.

Kroz besplatni filmski i kazališni program, izlaganja gostiju iz zemlje i inozemstva, te diskusije i radionice, manifestacija se ove godine bavi temom globalne logističke revolucije, današnjem mjestu Rijeke u njoj i time kako nacionalna prometna politika, globalni trendovi i djelovanje radnika i građana mogu oblikovati budućnost grada.

Program započinje u četvrtak, 20. travnja u 20 sati, kada će se u Art-kinu Croatia prikazati film Zaboravljeni prostor redatelja Allana Sekule i Noëla Burcha iz 2010. godine, o globalnom lancu distribucije robe velikim teretnim brodovima. 

Prezentacijski dio programa otvorit će u petak, 21. travnja filozof Tomislav Medak uvodnim izlaganjem pod nazivom Logistička transformacija svijeta i grada, s početkom u 18 sati. S osvrtom na procese standardizacije, kontejnerizacije, kompjuterizacije i povezivanja sistema brodskog, cestovnog i željezničkog prometa, koji su od sredine dvadesetog stoljeća omogućili intenziviranje globalnih tokova dobara kao nikada u povijesti, Medak će se u izlaganju dotaknuti položaja Rijeke u tom sustavu globalne razmjene. 

U 19 sati govorit će američko-iranska stručnjakinja na području logistike sa Sveučilišta u Londonu, Laleh Khalili, koja će se u prezentaciji Podčasnici kapitala baviti posljedicama utjecaja vojske i naftnih kompanija Velike Britanije i SAD-a u uspostavi infrastrukture za pomorski promet na Arapskom poluotoku. 

Predavanjem Logistička (kontra)revolucija u doba ograđenih tokova u 20 sati, američki književnik i teoretičar Jasper Bernes sa Sveučilišta Berkeley i Stanford tragat će za odgovorom na pitanje ne bi li se “logistička revolucija” zapravo trebala sagledavati kao kontra-revolucija, budući da je glavni razlog njenog pokretanja bio taj da se radništvu oduzme najvažnije oružje borbe protiv kapitala, a to je štrajk. Izlaganja će se održati na engleskom jeziku.

Idućeg dana, u subotu 22. travnja, Antun Sevšek će u 16 sati prezentirati istraživanje o upravljanju željezničkim uslugama u Hrvatskoj koje provodi Institut za političku ekologiju iz Zagreba. 

U 17.30 sati započet će okrugli stol pod nazivom Rijeka – lučki grad na kojem će se razgovarati o fizičkoj, povijesnoj i kulturnoj važnosti riječke luke za identitet grada koji je okružuje, njenom ekonomskom padu u odnosu na obližnje luke Kopar i Trst, te o pozitivnim primjerima lučkih gradova iz susjedstva i svijeta. Razgovor će moderirati Ana Vračar iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). 

Predavanjem na engleskom jeziku pod nazivom Koridori borbe – logistika, prostori, štrajk, talijanski istraživač sa Sveučilišta u Bologni, Giorgio Grappi, nastavit će raspravu o ponovnom promišljanju ideje štrajka u eri ekspanzije globalnog kapitala, u kojoj logistika kao vodeća sila političke transformacije stvara nove hijerarhije i nejednakosti.

Za vrijeme trajanja festivala, riječki lukobran bit će mjestom izvedbe umjetničkog projekta SAID TO CONTAIN:, međunarodnog autorskog tima kojeg čine Bojan Đorđev, Laura Kalauz, Maja Leo, Christopher Kriese, Lisa Schröter, Miriam Walther Kohn i Stephan Stock. Prateći rute kojima se kreću teretni kontejneri, tragajući za kompanijama koje ih posjeduju i analizirajući regulacije koje sve to omogućuju, projekt nastoji prodrijeti kroz pukotine neprozirne ljušture globalnog kapitalizma i doznati kako proizvodnja, potrošnja i cirkulacija dobara oblikuju naša razmišljanja i živote. Predstava će se izvoditi u petak i subotu, 21. i 22. travnja s početkom u 21 sat, ispred kontejnera kojeg je za ovu priliku ustupio riječki Kreativni kolektiv Kombinat.

Sat vremena prije početka predstave, posjetitelji i prolaznici imat će priliku poslušati zvučnu instalaciju Zvuk riječke luke u vrijeme njezine najveće aktivnosti riječkog tonskog snimatelja i autora Ive Vičića, i time barem nakratko doživjeti buku, škripu i viku iz vremena kada je luka bila jedna od glavnih pokretačkih industrija Rijeke.

Također, pod vodstvom Marka Luke Zubčića i Lea Kirinčića, u Omladinskom kulturnom centru Palach održavat će se trodnevna radionica pod nazivom Dizajn sustava Mreže hrane, čiji će polaznici pokušati uspostaviti logistički lanac koji bi omogućavao dostupnost hrane predviđene za bacanje onima kojima je najpotrebnija.

Program festivala završava u Klubu Život glazbenim programom Mile Voli Disko koji će započeti u 21 sat.

Detaljan raspored i sadržaj programa pronađite na službenoj stranici festivala.

Piše: Bernard Koludrović

Već smo tri sata sjedili u razmjerno zagušljivoj dvorani Filodrammatice kada je Tomislav Medak sve rasprave i ideje sveo na jednu toliko jednostavnu rečenicu: “Making obvious the common knowledge!”. Revno sam u svoj notes zapisao njegovu izjavu i shvatio kako mi je upravo dao sadržajni lijevak osvrta na jedanaesto izdanje festivala Moje, tvoje, naše. Riječka ekipa iz Drugog mora složila je zavidan program koji se sadržajno nastavlja na prošlogodišnje izdanje, a objedinili su ga pod temom Nadzor. Festival je dio njihovog dvogodišnjeg projekta Masters & Servers, kojeg realiziraju u suradnji s ljubljanskom Aksiomom i organizacijama Link Art Center, AND te d-i-n-a.

Trodnevni set događanja trajao je od 7. do 9. travnja u riječkoj Filodrammatici, Malom salonu te Omladinskom kulturnom centru Palach i prirodan je nastavak prošlogodišnjeg izdanja, ali i niza predavanja i izložbi koje su u međuvremenu organizirali. Kulminacija tih aktivnosti bile su izložba i rasprave koje prikazuju i propituju oblike nadzora s kojima smo kao objekti i subjekti svakodnevno suočeni. No, predstavljeni izlošci i rasprave otišle su, barem jednim dijelom, i korak dalje od plošnog predstavljanja problema – ponudile su i koordinate nekih rješenja. Kao što organizatori upućuju u zaključnoj rečenici programskog uvodnika – poanta je “vrlo jednostavno pitanje u kompleksnoj arhitekturi nadzora – kako zamračiti sobu?”.

Za početak pogledajmo dio empirijskog materijala. Prema službenim podacima, Facebook je u prosincu prošle godine imao 1,59 milijardi korisnika na mjesečnoj osnovi. Statistike UN-ove agencije Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU) pokazuju da je u 2015. godini 3,2 milijarde svjetske populacije imalo pristup internetu. Uzmimo u obzir kako je izgledno da su se brojke povećale do danas, ali je omjer ostao manje više sličan – gotovo pola svjetske populacije koja ima pristup internetu koristi društvenu mrežu Facebook. Dodajmo ovom zaključku i realnu činjenicu kako je pristup internetu koji mjeri ITU vrlo širok pojam i nije pokazatelj ukupnog broja stalnog, stabilnog i neograničenog pristupa. Prilično je jednostavno zaključiti kako je Facebook osigurao nevjerojatan udio na tržištu. Dodajmo i kako je prilično jednostavno zaključiti kako je taj “udio na tržištu” uvelike pristao na panoptički nadzor.

Binney, Drake, Manning i Snowden samo su dio zviždača koji su prokazali metode kojima obavještajni sektor nadzire našu komunikaciju. Javno je poznato kako je američka NSA 2013. sagradila Centar za prikupljanje podataka (Utah Data Center), s obradivom memorijom od jednog jotabajta (1000⁸ bajta) i brzinom analize (podatke šalju u centar u Oak Ridgeu) od 17,59 petaflopa (1015 operacija u sekundi; namjera im je dosegnuti više od 1018 do 2018.). Čak i ako nadzor i dekripciju rade po principu brute force i bez analitičkog unosa, s ovakvim tehničkim specifikacijama američke vlasti približavaju se svojem idealu – praćenju građana u stvarnom vremenu. Unatoč ovim informacijama i svim podacima i nepravilnostima koje su nam predstavili navedeni, ali i mnogi drugi zviždači, mi i dalje koristimo društvene mreže. Unatoč javnom razotkrivanju dometa sigurnosno-obavještajnog narušavanja privatnosti nije došlo do šire javne pobune niti masovnijeg korištenja on-line alata koji pospješuju zaštitu privatnosti. Štoviše, svojevoljno sve više i više ostavljamo tragove osobnih informacija na korištenje zloglasnom nadzorniku – pola umrežene populacije spremno je razotkriti se na Facebooku. Pola umrežene populacije spremno je oprimjeriti Benthamov koncept zatvora u kojem se privatnost gubi, a informacija uvijek ostaje.

Izložba kojom je otvoren festival – Crna komora – predstavlja radove/instalacije niza autora kojima problematiziraju suvremene tehnologije nadzora građana i potrošača, ali i predstavljaju umjetničku refleksiju o mogućim subverzivnim praksama. Kolektivni rad Eve i Franca Mattesa te Banija Brusadina, koji su kustosi izložbe, predstavlja arheološki presjek “mnogostruke poveznice između poststudijske umjetnosti i nezavisnih istraživanja, aktivističkog obrnutog inženjerstva i novih oblika političkog aktivizma u dobu mreža”. Predstavljeni su radovi vrlo šarolikog spektra autorica i autora: Jill Magid, Holly Herndon i kolektiva Metahaven, Jamesa Bridlea, Emilie Brout i Maxime Marion, Evana Rotha, Ai Weiweija i Jacoba Appelbauma, Laure Poitras, Simona Dennyja te Zacha Blasa. Iako je izložba postavljena u Malom salonu, nemoguće je osvrnuti se na cjelokupnost izložaka jer se radi o prilično različitim tehnikama, idejama i umjetničkim porukama. Ono što sam primijetio kao zajednički nazivnik je “pogled odozdo” ili “male prakse malih ljudi”.

Prije svega bih istaknuo rad Ai Weiweija i Jacoba Appelbauma koji graniči između umjetničke refleksije i efikasne subverzivne prakse. Priča Ai Weiweija, vjerujem, poznata je i široj populaciji – kineski umjetnik, suradnik na projektu izgradnje stadiona Ptičje gnijezdo za pekinške Olimpijske igre, zbog svojih je stavova i otkrivanja državne korupcije 2011. zatvoren pod lažnim optužbama za gospodarski kriminal. Ai Weiwei je predstavnik onih kojima je disidentstvo nametnuto jer su njihovi dobronamjerni stavovi proklamirani kao izdajništvo. S druge strane, Jacob Appelbaum, od sukreatora Tor projekta, pretraživača koji zalazi u duboku Mrežu i koji omogućuje maskiranje IP adrese stvaranjem nasumične mreže proxy čvorišta, postao je javno prepoznatljiv kao neformalni glasnogovornik WikiLeaksa i Snowdenovog razotkrivanja. 

Dvojac je to koji se savršeno nadopunjuje – Ai je umjetnik i disident koji je zbog zabrane komuniciranja morao otkrivati načine nevidljive za represivne organe, dok je Appelbaum praktičar koji je sudjelovao u stvaranju jednog od takvih kanala i koji zadnjih pet, šest godina sudjeluje u razotkrivanju nemoralnih i ilegalnih aktivnosti represivnih i obavještajnih agencija. Njihov rad Panda-to-Panda polazi od kineskog žargona za cenzuru – panda. Plišane igračke pande napunili su izrezanim dokumentima koje je otkrio Edward Snowden – unutar neizrečenog označitelja, kojemu je značenje opće poznato, sakrili su ono što je zabranjeno označeno, a koje je opće poznato. Na razini teorijskog raslojavanja ovaj je izložak možda i najučinkovitiji u svojem obraćanju jer, rečeno terminologijom Stuarta Halla, kodira cenzurirano u jedan od najkomercijalnijih oblika – igračku “Made in China“. Pritom i dekonstruira sklop označeno-označitelj čime remeti političko-ekonomski poredak vrijednosti informacije.

Od pogleda odozdo dvojca koji je iz prve ruke imao iskustvo s represivnim i obavještajnim agencijama skrenut ću prema Jamesu Bridle i Evanu Rothu. Njihovi su radovi dio izložbe, a sudjelovali su i kao predavači na festivalu. Zbog toga je njihov rad dobio na vidljivosti jer je publika mogla dobiti osobni autorski pogled na značenje njihovih izložaka, kontekstualiziranih u široj autorskoj praksi. Njihove radove također možemo svrstati u kategoriju pogleda odozdo i mikropraksi koje sudjeluju u mozaiku veće priče. 

Internet Landscape niz je fotografija Evana Rotha koje su nastale kao nastavak njegovog višegodišnjeg terenskog rada kojim je mapirao izlazne kopnene točke podmorskih kablova. Jedan od zaključaka, meni najzanimljiviji, dijakronijsko je preklapanje današnjih optičkih kablova s trasama prvotnih telegrafskih, a kasnije i telefonskih kablova. Telegraf je bio ključno komunikacijsko sredstvo kasnog kolonijalnog doba, dok je razvoj telefona sinkron raspadu imperija i usponu društva dvadesetog stoljeća. Različiti “imperiji” u različitim oblicima geopolitičkih podjela koristili su identične komunikacijske trase – uzgred rečeno, mreža suvremenih europskih prometnih koridora temelji se na smjerovima rimskih cesta. Moć komunikacije, odnosno nadzor nad komunikacijama dijakronijska je konstanta svih “imperija” svakog doba. Roth je iz svojeg istraživanja zaključio kako postoji nešto vrlo materijalno i opipljivo na čemu se temelji “nevidljiva ruka” nadzora. Svoj fotoaparat je prilagodio fotografiranju u spektru koji frekvencijski odgovara valu kojim “internetski” signal putuje optičkim kabelom. Rezultat su “internetski pejsaži” fotografirani u infracrvenom spektru i koji otkrivaju oku nevidljive “informacije” koje se skrivaju ispod površine okruženja lokaliteta gdje podmorski kablovi izlaze na površinu. U kasnijoj fazi projekta počeo je na tim lokacijama snimati i vlastite otkucaje srca Spirit Boxom, uređajem koji perpetuirano pretražuje radio-frekvencije te reproducira ono što se smatra “sirovim zvukom”, te ih je kompilirao sa snimljenim fotografijama.

Sjetimo li se kako je ključna poruka prošlogodišnjeg izdanja Moje, tvoje, naše bila nužnost analognog djelovanja kako bi se iskoristio subverzivni potencijal Mreže, vidimo kako je Rothov rad upravo na tom tragu. U spektru digitalnih tehnologija i online praksi on pronalazi ono što je materijalno i zbog toga još uvijek (analogno) ranjivo. Dodajmo i kako su fotografije dostupne i kao stranice duboke mreže, a pojedinačni set može se pronaći na URL-u koji je zapravo geografska koordinata fotografirane lokacije – mrežna i geografska koordinata su identične. Dio fotografija iz ovog ciklusa otisnut je na platnu koje je rastegnuto u šesterokutni zmaj, koji svojim oblikom podsjeća na zmajeve kojima je Marconi odašiljao svoj prekooceanski telefonski signal, nakon što je shvatio da je pokretljivost zmaja daleko pogodnija vremenskim uvjetima no statičnost fiksnih antenskih kranova. Njegovim zmajevima uz uobičajeno upravljačko uže pridodan je i koaksijalni kabel, kako bi se dodatno simbolizirala dijakronijska povezanost (nadzora) komunikacija. Popularni antenski kabel ovdje predstavlja prethodno tehnološko razdoblje radija i televizije kao glavnih medija masovne komunikacije. Time je nastavljen niz – Marconi i telefon, radio i televizija te Roth i optički kablovi.

Kod svih tih nadzora komunikacija dosta je indikativno ponoviti Rothovo “opće poznato” zapažanje kako se na mjestima izranjanja prekooceanskih kabela nalaze prislušne stanice. Aspekt prisluškivanja, iako na malo drugačiji način, dio je izložaka i predavanja Jamesa Bridlea. Vrijedno je spomenuti kako ga je riječka ekipa već u listopadu prošle godine bila ugostila te je tom prilikom održao predavanje pod naslovom Živjeti u elektromagnetsko spektru, u kojem se dotaknuo bezgraničnog dometa nacionalne legislative u virtualnom prostoru. Svoje drugo izlaganje u Rijeci posvetio je raznovrsnom spletu tema, no otvorio je jedno bitno pitanje – političku ekonomiju Mreže ili, u ovom slučaju, nadzora. To se kasnije pozicioniralo i kao ključno mjesto rasprave jer je Bridle postavio dobar temelj zapažanjem o neselektivnom prikupljanju informacija u korporativne svrhe. Za početak, ključno je reći kako je prikupljanje podataka o korisnicima interneta prije svega usmjereno prema potrošnji, a ne prema nadzoru u svrhu “nacionalne sigurnosti”. Podaci koje društvene mreže i popularne tražilice prikupljaju o našim mrežnim aktivnostima prodaju se različitim kompanijama kao u svrhu usmjerenog marketinga. No, što stoji iza tog “umreženog” kapitalizma? Bridle je predstavio, kroz niz primjera koji idu od vojno-obavještajnog djelovanja do marketinga, kako analitički algoritmi, koji po principu brute force izračuna promatraju naše ponašanje, ne prepoznaju ključne “svakodnevne” simptome. Primjer koji najbolje opisuje tu analitiku je rad američke vojno-obavještajne službe, čije je računalo u ponašanju jednog novinara u Afganistanu prepoznalo terorističko ponašanja. Nije li posao istraživačkog novinara da se kreće tamo gdje se civili ne kreću kako bi otkrio nepoznatu istinu? Za operativca na terenu to bi bilo vrlo vidljivo, za analitički algoritam u Pentagonu očito ne. Odsutnost stvarnosti u analitičkim brute force operacijama velike količine podataka potpuno distorzira daljnje ljudsko djelovanje – bez suzdržavanja likvidiraju se novinari za koje se smatra da su teroristi.

Ogromna količina nefiltriranih informacija, big data, ono je što se nalazi ispod površine, dok na površini ostaje javno vidljivo ponašanje. Vizualna metafora toga je santa leda – samo vrh joj je vidljiv, dok je nevidljivi volumen ispod površine mora daleko veći. Gledajući samo vrh teško možemo procijeniti dubinu i opseg podvodnog dijela. Posada i putnici legendarnog Titanica su to shvatili na najgori mogući način. Gledamo li samo ono što je ispod površine vrlo lako se možemo izgubiti pod njenom masivnošću. Metafora koju svakodnevno koristimo – od šume ne vidjeti stablo ili od stabla ne vidjeti šumu – svojim se značenjem preklapa s prethodnim opisom. Bridle je u tim koordinatama ponudio tezu kako je nemoguće očekivati efikasni sustav nadzora koji bi u potpunosti bio lišen ljudske kreativnosti. Unatoč tome što suvremeni analitički algoritmi upareni s brute force računalima mogu obraditi nevjerojatne količine informacija, oni teško mogu prepoznati fine detalje ljudskog ponašanja. Stoga je upravo rad operativca taj koji primjećuje vrh sante leda ili razliku između terorista i istraživačkog novinara. I opet se nekako vraćamo na prošlogodišnju poantu o potrebi analognog djelovanja.

Na Korzu ispred Malog salona uoči otvaranja izložbe osvanula je “sjena drona” – intervencija Jamesa Bridlea za koju je napomenuo da je open source i da ju svatko može napraviti – kao dio izložbe Crna komora. S jedne strane taj je dron simbol prikupljanja i analiziranja podataka te djelovanja bez izravne uključenosti čovjeka. Druga je strana ponavljanje refrena “pogleda odozdo” i koliko smo kao objekti nadzora u podređenom položaju suvremenim pticama grabljivicama. Sam naziv izložbe može se interpretirati dvostruko. U svojem nastupnom predavanju kustos Bani Brusadin podsjetio je na institut Cabinet noir, sedamnaesto stoljetni oblik proto-obavještajne agencije francuske vlasti. U tom smislu radi se o nevidljivom dijelu vlasti koji provjerava korespondenciju građana. S druge strane, a kako ističe Davor Mišković u programskom uvodniku, potrebno je osmisliti načine “kako zamračiti sobu”, odnosno kako spriječiti djelovanje “crne komore”. Kao poruku izložbe Brusadin je istaknuo dvije simboličke intervencije: poremetiti reprezentaciju i osvijestiti praksu. Kustoska namjera je prikazati prekomjernu transparentnost, ali prije svega kao umjetničku praksu, a ne kao poigravanje s identitetom, što je primjerice periferno naglasio Bridle u svojem izlaganju. 

Prekomjerna transparentnost kao umjetnička praksa može imati djelatni okvir samo ako se obraća publici koja nije osviještena o problematiziranim fenomenima i koja već ne primjenjuje opozicijske, subverzivne ili autoprotektivne mjere. U suprotnom, a što je često slučaj ovakvih događanja, ta je prekomjerna transparentnost uzaludna jer s obraća onima koji su već “potvrdili ono što svi znaju” te time ne povećava djelatni domet vlastite simboličke intervencije. Krajnje jednostavno rečeno, u tom se slučaju radi o svojevrsnoj elitizaciji znanja i vještina, nad kojima privilegiju polažu umjetnici, teoretičari i aktivisti. To je opasnost koja uvijek iznova prijeti progresivnim društvenim strujanjima ukoliko ne iznađu odgovor na pitanje kako pristupiti široj populaciji. Paradoksalno, ono što ima veći domet je prekomjerna transparentnost kao poigravanje identitetom – upravo ono što je u rukavicama istaknuo Bridle, ali u pozitivnom kontekstu. Namjerno curenje identitetskih informacija te poigravanje s njihovom istinitošću, što je u začetku bila subverzivna praksa, pretvorila se u masovnu aktivnost koju servisiraju društvene mreže. Ranije spomenuti Facebook u tom segmentu prednjači – od potpunog otkrivanja osobnih podataka do stvaranja lažnih identiteta. U takvoj praksi ne vidim subverzivni ili opozicijski potencijal jer je ona kooptirana u dominantni režim proizvodnje online celebrityja. Srećom, kustoski rad na izložbi predstavio je upravo one prakse koje ne zalaze u tu sferu.

Na tragu prekomjerne transparentnosti (identiteta) pojavilo se i pitanje može li se potpuno razotkrivanje informacija o sebi na mreži, a popraćeno jednakim ponašanjem velikog dijela populacije, smatrati adekvatnom praksom. Štoviše, bi li takvo ponašanje devalviralo vrijednost privatnih podataka i samim time smanjilo želju “crnih komora” da nešto saznaju i svojim djelovanjem zadiru u našu zakonom zaštićenu privatnost. Izgleda kako su te informacije, a prije svega govorimo o društvenim mrežama i navikama pretraživanja, daleko zanimljivije za korporativnu eksploataciju i usmjereni marketing. Stvarna opasnost u smislu sigurnosno-obavještajnog korištenja tih informacija relativno je malena, dokle god se ne bavimo ilegalnim djelatnostima. Ali čak i tada, pretpostavka je kako ćemo biti daleko oprezniji pri takvim djelatnostima i popratnim online aktivnostima. Stoga nas ta korporativna zamka i ovdje ponovno vraća na pitanje političke ekonomije u kojoj institucionalni nadzor suvremenih “crnih komora” sve manje ima izvorište u nacionalnoj sigurnosti, a sve više u interesu kapitala. Jednostavno rečeno, ovo je primjer u kojem institucije države prelaze iz zaštite interesa svojih državljana u zaštitu interesa kapitala na štetu državljana.

Empirijska rasprava o povezanosti kapitalizma i umreženog djelovanja u jednoj je mjeri ipak ostala po strani, ponajviše zbog toga što je umjetnost izvorište većine predavača na festivalu. Teorijski pokušaj mapiranja te povezanosti postavio je Tomislav Medak u svojem izlaganju. Ukazao je na to kako je nekontrolabilnost i poroznost Mreže domišljena sistemska pretpostavka, a ne pogreška. Rekao bih kako je upravo to podloga za ideološku ambivalentnost mrežne tehnologije – istovremena mogućnost radikalnog nadziranja i zadiranja u privatnost te radikalne slobode i kriptiranja vlastitog korištenja. Pretpostavka potonjeg je svijest o svijetu u kojem živimo i tehnologijama koje ga definiraju. Odatle i dolazi Medakova rečenica, izrečena u kontekstu zviždača, “making obvious the common knowledge”. Iako većina sluti opseg i domet nadzora kojem smo izloženi, nitko ne može u datom trenutku uprijeti prst u konkretni slučaj. Tek se vraćanjem u prošlost, kroz djelovanje zviždača, može mapirati ugroženost naše privatnosti, ali tako i tako to svi slutimo. U tom je trenutku, zbog propulzivnosti i ambivalentnosti, sustav već otišao korak naprijed.

Bitno je stoga zaštiti sve one koji su spremni ispričati svoju priču i u općem interesu “izdati” državu curenjem informacija i dokumenata. Građanska dužnost nije slijepo vjerovati idealu države, već prepoznati vlastitu odgovornost u kreiranju i održavanju odgovornosti stvarne države. Primjer toga bilo je i predavanje Annie Machon, bivše analitičarke britanske sigurnosno-obavještajne službe MI5, koja je zajedno s bivšim partnerom Davidom Shaylerom, prokazala britansku podršku (SIS i MI6) neuspjelom puču u Libiji 1996. Njezina priča vrlo je dirljiva i pokazuje osobnu hrabrost i nužnost zaštite takvih pojedinaca. S druge strane, prisjetimo li se lokalnih primjera poput Vesne Balenović, vidimo koliko lako zviždači stvore vlastiti kult ličnosti koji postaje važniji od same borbe za opće dobro i pozivanje države na odgovornost. Očito je tanka granica između karijernih zviždača i politike/etike zviždanja, one koju je Medak istaknuo u svojem izlaganju. I ovdje dolazimo na spoj političke ekonomije i pogleda odozdo.

Dvogodišnja “potraga” za mogućnostima umrežene kulture u post-digitalnom dobu, što je podnaslov projekta Drugog mora i partnera, namjeravala je prepoznati imaginaciju, reprodukciju i akciju koje izviru iz novih tehnologija. U prošlogodišnjem i ovogodišnjem izdanju festivala Moje, tvoje, naše svi programi bili su usmjereni predstavljanju tih triju aspekata na sjecištu političke ekonomije i pogleda odozdo praktičara i inovatora novih tehnologija. Provizorni zaključak, a koji sam istaknuo još prošle godine, potreba je analognog djelovanja koje nadopunjuje suvremene tehnologije. Uposlimo li poststrukturalistički teorijski aparat primijetit ćemo kako i u ovom slučaju postoji neki “višak”, nešto neuhvatljivo, nekodirano i trenutačno nedjelatno. Prihvatimo li tezu koju je istaknuo Tomislav Medak – kako se radi o sistemskoj pretpostavki, a ne anomaliji – nastavljamo misaoni eksperiment i zaključujemo kako su nam mogućnosti beskonačne.

Na drugim sam mjestima isticao skepsu prema političnosti suvremene umjetnosti, a ovdje sam istaknuo i njezinu ponekad teško premostivu manu – elitizaciju i “klasnu” samodostatnost privilegiranih “umreženih” umjetnika, teoretičara, aktivista i inih. Za početak treba nam biti dosta to što njihove prakse, konkretno prakse prethodno nabrojanih pojedinaca, uznemiruju dominantnu političku ekonomiju svojom (po)etikom. Dugoročni i održivi plan je obrazovanje opće populacije o mogućnostima koje nam pruža suvremena tehnologija. Stoga, unatoč svim poteškoćama, trebamo i dvanaesto izdanje festivala Moje, tvoje, naše jer ono što svi znamo trebamo potvrditi kako bismo djelovali. U suprotnom će male prakse malih ljudi ostati tek trag za neko novo dijakronijsko istraživanje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.