S posadom broda tada je imala priliku razgovarati umjetnica Helena Klakočar koja je njihova iskustva, razmišljanja i dojmove prenijela u vidu grafičke reportaže. Pod nazivom Moha u Tritonu izložba radne verzije stripova skiciranih tijekom razgovora s posadom prikazana je u Galeriji PM, a uskoro će biti objavljena u knjizi pod nazivom Zid Mediteran. Narativna priča počinje u trenutku kada umjetnica saznaje za sudjelovanje hrvatske posade u akciji te se nastavlja ilustracijama priča članova posade i prisjećanja na pojedine trenutke spašavanja, a završava napuštanjem broda usidrenog u splitskoj luci i kontrastom mirnog proljetnog dana u odnosu na upravo prenesene teške priče. U vrijeme trajanja operacije posada je doživjela svojevrsnu popularnost u hrvatskom medijskom prostoru pa ovaj projekt na neki način ilustrira brojne tada objavljene intervjue i članke. Prvenstveno je prikazan rad koji uključuju spasilački zadaci, vojnički ustroj posade s jasnom misijom, kao i svojevrsni ponos članova posade zadovoljnih s uspješno odrađenim zadacima. Između redaka također se nazire brutalnost izbjeglištva i rizika koje su ljudi primorani poduzeti da bi se domogli prividne sigurnosti koju pruža Tvrđava Europa.

Izbjeglice su ponekad danima zarobljene bez hrane i vode u lukama i na plovilima čekajući da krijumčari u potpunosti napune čamce kako bi zaradili što više. Čamci bi se zatim najčešće uputili prema Siciliji nakon čega bi krijumčari napustili plovilo. Ponekad krijumčari prije napuštanja broda pošalju satelitskim mobitelom poziv u pomoć, a ponekad je jedan mobitel uključen u cijenu putovanja i putnici pomoć pozivaju sami. Pravovremeni dolazak spasilačkog broda znači razliku između života i smrti. Kao i prema predviđanjima, operacija Triton vrlo brzo pokazala se nedostatnom za opseg problema na Sredozemlju. Nakon što je samo u travnju 2015. poginulo više od tisuću osoba Tritonov budžet je povećan, no ne i opseg djelovanja. Nevladine organizacije to su nazvale spašavanjem obraza umjesto spašavanja života. Istovremeno su se počele provoditi nove mjere za sprječavanje iregularnih migracija. UNHCR navodi kako je ulaganje u Libijsku obalnu stražu koja ima zadatak plovila s izbjeglicama vraćati u Libiju koja ih dalje drži u pritvoru i ograničavanje djelovanja spasilačkih nevladinih organizacija dovelo je do smanjenog priljeva izbjeglica u Europu morskim putem, ali i drastično povećalo broj smrti na Mediteranu.

Početkom 2018. godine Frontex je predstavio novu operaciju – Themis koja je kreirana za borbu protiv ilegalnih migracija i međugraničnog kriminala. “Iako je spašavanje života na moru i dalje prioritet, Themis će provoditi više sigurnosnih provjera radi prikupljanja informacija i obavještajnih podataka o terorizmu i organiziranom kriminalu. Nova će operacija imati pojačani fokus na primjenu zakona” navodi Frontex. Prema podacima UNHCR-a, broj dolazaka u Italiju u prvoj polovici 2018. godine smanjen je za 81 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, no istovremeno broj dolazaka u Španjolsku povećan je za 130 posto, a u Grčku za 88 posto. Iako manji broj ljudi prolazi mediteranskom rutom veći udio ljudi umire na moru. Od siječnja do srpnja ove godine poginula je jedna od osamnaest osoba na takozvanoj Centralno mediteranskoj ruti, za razliku od istog razdoblja prošle godine kada je poginula jedna od četrdeset dvije osobe.

O UNHCR-ovom izvješću raspravljalo se i u Hrvatskoj jer se u njemu navodi da se Hrvatska služi osobito brutalnim i ilegalnim mjerama “odvraćanja” izbjeglica od prelaska granice i traženja azila, među kojima je i fizičko nasilje. Rezultat toga je humanitarna kriza u Bosni i Hercegovini gdje je u pograničnim mjestima sve veći broj izbjeglica primoran živjeti u neljudskim uvjetima. Nesigurnost na granicama i nepovjerenje prema policiji dovelo je do daljnjeg nasilja. Osobe koje su prolazile Balkansku rutu prijavile su da su ih krijumčari ponekad držali bez dovoljno hrane kako bi od njih izvukli dodatan novac, mnoge su opljačkale lokalne bande, a puno žena i djevojčica, kao i neki muškarci i dječaci doživjeli su seksualno nasilje. Od početka godine barem dvadeset šest osoba umrlo je na Balkanskoj ruti.

Ministarstvo unutarnjih poslova brani se krilaticom kako se navodi izbjeglica ne mogu dokazati pa stoga nisu ni relevantni. Naglašavaju i kao optužbe dolaze od migranata “koji se, po vlastitom priznanju, ilegalno kreću preko granica većeg broja država”. To bi valjda trebalo značiti da se osobama koje su priznale da su neku državnu granicu prešle ilegalno, ne može ništa drugo vjerovati, ili da su takve osobe izuzete od međunarodnih zakona, prava na sigurnost i dostojanstvo. Jasno je, naravno, da takve politike nisu pale s neba. Vlada pod bilo koju cijenu, pa makar ona bila i ljudski životi, Hrvatsku želi ugurati u Schengenski prostor. Tapšanje po leđima i pohvala Njemačke kako lijepo čuvamo svoje granice bila je dovoljno osiguranje Premijeru i Vladi da se ne moraju brinuti zbog sve veće međunarodne sramote koju nam je to priskrbilo.

Na izložbi Helene Klakočar prikazana je i ilustracija člana posade Andrije Mohorovičića koji je rekao kako je nakon jedne akcije spašavanja iz odijela izlio šest litara znoja. To je samo neznatna ilustracija opasnosti izbjegličkog putovanja koje postaje još smrtonosnije kada se mjere odvraćanja dolazaka počinju provoditi sustavno. Iste, smrtonosne politike upravo gledamo na hrvatskim granicama. Umjesto da slijedi međunarodne zakonske norme o pružanju azila hrvatska čini sve kako bi obeshrabrila izbjeglice u pokušaju prelaska granice i traženja zaštite, stvarajući dojam nesigurne i neprijateljske zemlje. Baš kao i u slučaju Zida Mediterana, takve politike neće spriječiti ljude u traženju boljeg i sigurnijeg života, ali će uzrokovati puno više smrti s kojima će se Hrvatska prije ili kasnije morati suočiti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba Moha u Tritonu sastoji se od serije crteža, video radova, dok će sama autorica izložbe svakodnevno unutar radnog vremena galerije boraviti u prostoru galerije a posjetitelji će s njom  moći razgovarati o iskustvima njezinog rada na ovom projektu. Moha u Tritonu je izložba radnog procesa i završne faze izrade dokumentarne vizualne reportaže. Za potrebu izložbe autorica je intervjuirala posadu broda BŠ – 72 Andrija Mohorovičić koja je u sklopu misije Triton spašavala izbjeglice na Mediteranu u organizaciji Frontexa. (Moha je interno skraćeno ime tog broda)

Narativne cjeline opisuju najznačajnije događaje: protokole spašavanja, teškoće, opasnosti, ugodne i neugodne trenutke. Autorica je reportažno zapisivala radnje koje je izvodila posada za vrijeme plovidbe te bilježila i njihovu svakodnevicu. Razne faze realizacije projekta uključivale su dogovaranje s MORH-om i Frontexom, razgovore s pripadnicima MUP-a, upoznavanje sa stručnom navigacijskom te pomorskom terminologijom.

Autorica je na brodu boravila tri puta od čega je jednom sudjelovala u dvodnevnoj plovidbi od Splita do Visa i natrag. Pripadnici čitave posade na vrlo su slikovit način opisivali doživljaje i dinamiku događanja na brodu tijekom tri mjeseca misije sastavljene od tragičnih i potresnih događaja koji su se izmjenjivali s trenucima ponosa zbog uspješno obavljenih akcija. Sakupljen dokumentarni materijal jako dobro opisuje tu humanu misiju. Narativni radovi i skice bit će objavljeni u knjizi pod naslovom Zid Mediteran. U razgovorima joj je uvelike pomogla viša časnica mr. sc. Maja Siriščević, pukovnica Hrvatske ratne mornarice, ujedno i likovna pedagoginja po struci.

Ono što čini izložbu Moha u Tritonu tako važnim projektom nisu samo ljepi crteži i priča koja teće  uzbudljivim tokom, već i  činjenica da je  autorica unijela svoja razmišljanja da bi ispričali tu priču.