Predstavljanje istraživanja održalo se 1. rujna u zagrebačkom centru MaMa. Diskurzivni program Moda nakon brze mode okupio je modnu aktivistikinju Tenu Lavrenčić u ulozi moderatorice, urednicu brošure Anu Vragolović, te novinarku Mateu Grgurinović u razgovoru o radnim uvjetima i povezanosti klimatske krize i modne industrije.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić

Polazište rada If This Is True, What Else Must Be? su materijali iz različitih modnih časopisa. Materijale iz tiskovina Bistrićić Srića preslaguje i izmješta u umjetničku knjigu poigravajući se s njihovim originalnim kontekstom.

Riječima kustosice Petre Dolanjski Harni: “U središtu ove multimedijalne instalacije je umjetnička knjiga sastavljena od pitanja koja autorica preuzima iz različitih modnih časopisa. Pritom je sama zauzela više perspektiva – ona je i sakupljačica, i čitateljica, i prepisivačica, i autorica – pa u sijasetu ovih uloga izdvaja pitanja da bi ih presložila, izmjestila, oduzela im kontekst i lišila ih odgovora te ih spojila, zašila i okupila u nekoj novoj formaciji, stvorivši hibridno vizualno-tekstualno tkivo.

I dok u svom originalnom kontekstu ona podržavaju i grade određenu estetiku, normiraju poželjna tijela, definiraju odnose za koje se zanimaju (prijateljske, ljubavne, poslovne), izdvajaju sreću, zadovoljstvo ili uspjeh kao imperative, izmještena postaju tek znak bez označitelja na koji se mogu osloniti. Fluidni plutajući fragmenti, lingvistički ostaci koji svjedoče o nestabilnosti značenja, spekulativnoj naravi jezika i njegovoj ulozi u oblikovanju promjenjivih društvenih reprezentacija.”

Sanja Bistričić Srića (Zadar, 1982.) multimedijalna je umjetnica, fotografkinja i snimateljica. Kroz svoju umjetničku praksu, koja se nerijetko bavi osobnim temama, kolažira i dekonstruira zvuk, tekst i sliku, koristi film, video i foto medij te instalacijske forme, istražuje doku-fikcijske žanrove. Njezine modne i dokumentarne fotografije objavljene su u brojnim hrvatskim i međunarodnim tiskanim i online publikacijama, a kao snimateljica sudjelovala je u brojnim filmskim, izložbenim i modnim projektima.

Više detalja o izložbi koja je otvorena do 21. rujna pronađite ovdje.

Klein, koji je ostavio dubok trag u povijesti modne fotografije radeći za američki Vogue, ovim je filmom stvorio duhovitu i satiričnu parodiju svijeta modelinga, modne piste, glamura i medijske fascinacije modom. Radnja filma temeljena je na pseudo-portretu supermodela i ističe se svojom jedinstvenom estetikom i kritičkim pogledom na modnu industriju.

Više informacija o događaju pronađite ovdje.

U sklopu događaja održava se mini izložba kroz koju će se ilustrirati utjecaj teških uvjeta rada u tekstilnoj industriji na radnice, interaktivni kviz o tekstilnim materijalima i procesu proizvodnje, te panel na kojem će se adresirati glavne probleme industrije brze mode.

“Za proizvodnju odjeće potrebno je mnogo resursa – materijal, struja, boje, strojevi, transport, ljudski rad. Ako odjeću plaćamo jeftino, pravo pitanje je tko plaća stvarnu cijenu komada koje kupujemo te kako modni brendovi zarađuju prodajom jeftine robe koju nam plasiraju. Pozadina proizvodnje je gruba – stvarnu cijenu odjeće najčešće plaćaju radnici_e koji ju izrađuju, jedva preživljavajući od bijednih plaća, svojim teškim radom po deset, 12, pa čak i više sati dnevno. Plaćaju ju svojim zdravljem, a ponekad i životom.

Mnoge tvornice smještene su u zemljama gdje je minimalna plaća jedva petina dostojanstvene plaće, odnosno plaće koja bi radnicima omogućila dostojanstven život. Stvarnu cijenu odjeće plaća i okoliš, jer je šteta od proizvodnje ogromne količine robe koja na kraju završava na otpadu i korištenja raznih toksičnih kemikalija, pogubna kako za nas, tako i za planetu. Cijena brze mode stoga je jako visoka.”, prenosimo iz najave.

Više informacija o ovom događaju možete pronaći ovdje.

Početkom travnja u Booksi je otvorena nova sezona ciklusa tribina O čemu govorimo kada govorimo u seksizmu koje provodi i moderira književnica Ivana Bodrožić pod okriljem Hrvatskoga društva pisaca. Referirajući se na poznatu seriju dječjih slikovnica, tribine su dosad “pratile” naslovnu junakinju Maju u crkvi, redakciji, saboru i drugim mjestima, te tako kroz rodnu perspektivu problematizirale širok spektar društvenih tema. Stoga je došao red i na Maju na modnoj pisti, odnosno da se uhvatimo u koštac s položajem žene u modnom svijetu – od zastupljenosti žena u modnoj industriji, love-hate odnosa žena i mode do mogućnosti aktivacije žena u održivoj modi.

Svoja promišljanja o ovim i drugim temama vezanim uz odnos mode i žena, podijelile su dvije modne dizajnerice i osnivačice vlastitih brendova, Ognjenka Ogi Antunac i Nataša Mihaljčišin te stilist i modni direktor modnog časopisa Vogue Adria, Petar Trbović.

Na modu se nerijetko gleda podozrivo – kao na beznačajnu, zgubidansku razonodu rezerviranu gotovo isključivo za žene, prema kojima je u najvećoj mjeri i usmjerena. Taj suženi pogled na modu Bodrožić je odmah u svom uvodnom razlaganju na neki način razbila, sažeto predočivši kompleksnost mode i njenih aspekata. Spomenuvši dug put od korzeta do mini-suknje, zaključila je kako i preko samog načina odijevanja možemo razmatrati položaj žena u društvu. Također je istaknula kako žene, iako čine većinski postotak radne snage u modnoj industriji, ne zauzimaju velik broj vodećih pozicija. Kao primjer je navela i činjenicu da je tek sedam žena na čelu nekog od 50 prestižnih svjetskih brendova i da se najčešće radi o nasljednicama modnih carstava. Moguće je da se radi i o većem broju, ali svakako treba naglasiti da većina modne industrije počiva na ženama (čak 80% tekstilne industrije čine žene), dok su na izvršnim i/li vodećim funkcijama u industriji u znatno slabijem broju. Iako 85% diplomskih radova s prestižnih modnih škola potpisuju žene, manje je žena na pozicijama izvršnih direktorica u modnoj, nego u zrakoplovnoj ili financijskoj industriji.

Nataša Mihaljčišin istaknula je kako se u hrvatskom kontekstu može govoriti jedino o modnoj sceni, a ne sustavu budući da nemamo toliko razvijenu modnu industriju. 

Na pitanje o diskriminaciji u modnom svijetu, Ogi Antunac je najprije podijelila svoje iskustvo kada je u društvu svog poslovnog partnera posjetila šivaću radionu. U radioni je bilo 20-ak žena, a vlasnik je bio muškarac, koji se tijekom sastanka isključivo obraćao njezinom poslovnom partneru. Antunac je zaključila kako najviše diskriminacije ima unutar proizvodnih procesa modne industrije. Nato je Trbović ustvrdio da je neravnopravnost žena u modnom sustavu odraz njihove neravnopravnosti općenito u društvu.

Prema Trboviću, kreativni dio modne industrije u velikoj se mjeri oslanja se na rad i vizije gay muškaraca koji su u društvu, kao i žene, vrlo često izloženi diskriminaciji. Izjavio je kako će se heteronormativni muškarac na vodećoj poziciji jednako diskriminatorno ponijeti prema dizajnerici i gay dizajneru. U kontekstu ženskog napredovanja i zauzimanja važnih pozicija u modnom svijetu, Trbović je izrazio optimizam zaključivši da će u modi ipak brže i lakše doći do pozitivnih promjena. Zasad statistika ne ide u prilog toj izjavi.

Mihaljčišin se tijekom razmatranja osvrnula i na estetiku današnjice, koja također reflektira modne diktate, ali i pritisak koje društvo stavlja na leđa žena:

“Mislim da je najveći poraz koji mi kao feministice možemo sebi priznati da imamo milijune mladih djevojaka koje izgledaju isto, koje rade estetske intervencije. Zašto te djevojke rade te estetske intervencije, o čemu se tu radi? Kako žensko tijelo funkcionira danas, jesmo se mi maknule od svog tijela, jesmo mi svoj identitet ikad uspjele odvojiti od svoje tjelesnosti? To su pitanja na kojima se prelama položaj žene danas. A moda to na neki način idealno reprezentira. Moda može senzibilizirati kao rijetko koji drugi medij.”

Po pitanju održivosti mode, gosti tribine su se uglavnom usuglasili kako je riječ o tzv. kozmetičkim promjenama koje ne zahvaćaju suštinski problem koliko bi zaista trebale.

Mihaljčišin je istaknula da je održiva moda zapravo oksimoron, jer je u srži mode stalna potreba za novim. Smatra kako sama modna industrija ne može ponuditi rješenje, jer su pretjerana proizvodnja i potrošnja posljedice kapitalističkog sustava. Istaknula je važnost strukturnih promjena te spomenula lokalizaciju proizvodnje kao mogući dio rješenja problema. Bodrožić je napomenula da strukturnim promjenama svakako treba prethoditi promjena stanja svijesti, dok je Antunac naglasila da je pitanje održivosti pitanje budućnosti te prava promjena kreće na mikronivou. Ipak, svjesna je da održiva moda zbog svoje cijene nije dostupna mnogima i da zbog toga potrošači odabiru kupnju u modnim lancima masovne proizvodnje. Bodrožić je na kraju istaknula da bismo ipak trebali razviti “svijest da mnogo malih zadovoljstava rezultira jednim velikim problemom, koji će nam se kao bumerang vratiti u lice”.

Koliko je moda slojevita i na koje sve načine utječe na nas, odlično pokazuje i kampanja Da njeno ponovo bude njeno srpskog Autonomnog ženskog centra, u čijem je središtu crvena torba s kojom su se fotografirale brojne poznate žene iz javnoga života Srbije. Glavni cilj kampanje je prikupljanje novčanih sredstava za hitnu podršku ženama žrtvama nasilja. Ideja za kampanju koja estetski podsjeća na modne editoriale, nastala je prema izjavi žene koja je preživjela nasilje: “Ceo život sam želela da imam crvenu tašnu i kupila sam crvenu tašnu.” Crvena torba je tako postala simbol novog života, oslobođenja od nasilnika i preuzimanja kontrole nad vlastitim životom. 

Priuštiti si malo zadovoljstvo emocionalna je potreba svakoga čovjeka. Moda je neosporan dio naše svakodnevice; bilo da je u svojoj bazičnoj funkciji ili da uz pomoć nje izražavamo vlastiti identitet i osobnost. Modi se utječemo kada nas nešto tišti, preko nje izražavamo svoje stavove te zahvaljujući njoj osvajamo prostore koji su nam nekoć bili nedostupni. Posvećeni odnos prema stvarima koje nosimo, trebamo krenuti zrcaliti i na stvari koje nas okružuju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ovogodišnji Festival održava se u Kinu Europa i prostorima Zelene akcije od 24. do 26. svibnja, a uoči njegova otvorenja razgovarali smo s organizatoricama Dorom Sivkom i Anom Marijom Mileusnić.

KP: Prošlogodišnji 4½. Okolišni festival održan je u smanjenom obujmu. Kako ste Festival organizirali ove godine i kakav program nas očekuje?

Da, prošle godine nismo imali sredstava za Festival pa smo ga organizirali “kod kuće” u Zelenoj akciji, uradi-sam metodama i prigodno ga nazvali 4½. Time smo htjeli svratiti pozornost na loše politike podrške radu civilnog društva u Hrvatskoj, koja je dovela do situacije nedostatka sredstava za organizaciju sličnih aktivnosti. Ove godine smo festival uklopili u jedan uzbudljiv projekt u kojem su nam partneri srednje škole iz okolice Zagreba. To znači da će nam sljedeće godine su-organizatori festivala biti učenici_ce, što nas veoma veseli jer se okolišna i klimatska pitanja prvenstveno njih i tiču. Ove godine nam se ostvario i svojevrsni san; festival će se održati u voljenom Kinu Europa. Nažalost, ubrzo smo ponovno svjedočili trendu destruktivne samovolje Grada i zatvaranju još jednog kultnog kulturnog mjesta, tako da nas žalosti što će Okolišni filmski festival biti među zadnjim programima Kina Europe kakvog znamo i kakvog smo voljeli. Što se tiče ovogodišnjeg programa uobičajeno vas očekuju filmovi, tribine koje ih prate i radionice koje njeguju praktične vještine koje sve više izumiru zbog sveprisutnosti konzumerizma kao načina života. Isto tako, tu je i tradicionalni ormarić razmjene korisnih dobara, a po prvi put smo uspjeli i sastaviti program za djecu nižih razreda osnovne škole. Ulaz na sav program je kao i uvijek besplatan.

KP: Filmski dio Festivala donosi izbor različitih tema, od problema bacanja hrane do procesa nastanka korporacija. Kako ste birali filmove za ovogodišnji festival i koja im je zajednička provodna nit?

Ovogodišnja logika programa podijeljena je po danima. Prvi dan, u petak, bavimo se neodrživim odnosom prema resursima: hranom i vodom. Drugi dan tema je modna industrija i društveno poduzetništvo kao njezina pozitivna protuteža. Treći dan, u nedjelju, bavimo se poviješću okolišnog aktivizma, sve do njegovih najnovijih oblika koje se sve češće okreću građanskom neposluhu. Svake godine na neki način mijenjamo taktiku pri odabiru programa. Ponekad odlučimo dati svoj doprinos temama koje su aktualne na nacionalnoj ili globalnoj razini. Na primjeru prošle, glavne teme bile su ujedno i tri velika i aktualna pitanja i problema u Hrvatskoj: LNG, gradnja hidroelektrana i otimačina zemljišta. Ponekad pak želimo istaknuti teme koje nisu toliko prepoznate ili medijski eksponirane pa smo znali rezervirati cijele blokove programa o utjecaju mesne industrije, patentiranju sjemena ili lokalnim borbama u susjedstvu i na drugim kontinentima. Naposljetku, puno toga ovisi o filmovima koje uspijemo nabaviti. Ipak, već par godina se želimo baviti problematikom modne industrije i ove godine smo konačno pronašli dovoljno materijala da ju kvalitetno predstavimo publici pa je ona, uz aktivizam, glavna tema 6. Okolišnog.

KP: Jedna od velikih tema kojom se Festival bavi kroz filmski, diskurzivni i radionički program je modna i tekstilna industrija. Zašto je ona bitna za pitanje okoliša? S obzirom na postepeni nestanak tekstilne industrije, koliko se ljudi u Hrvatskoj uopće bave pitanjem njenog utjecaja na okoliš?

U većini slučajeva odjeću, kao i hranu i vodu, najmanje od svih naših potreba dovodimo u pitanje jer su nam toliko neophodne na dnevnoj bazi, da ne stignemo razmišljati o njihovom utjecaju na okoliš i druge. Usto, modna industrija, potpomognuta konzumerizmom, masovnim medijima i popularnom kulturom drži nas pod stalnim pritiskom da kupujemo novo i putem mode gradimo svoj javni identitet.

U Hrvatskoj je situacija takva da se većina proizvedenog tekstila izvozi u razvijenije zapadne zemlje, dok vrlo često taj isti tekstil ne dospije u hrvatske trgovine. Zbog toga, kao i zbog slabe kupovne moći, većina nas je osuđena na kupovinu jeftinije i manje kvalitetne robe uvezene s drugog kraja svijeta. Ona se tamo masovno proizvodi kako bi zadovoljila apetite konzumerističkog društva i akumulirala kapital korporacijama nauštrb okoliša, ali i ljudskih i radničkih prava. Takva odjeća šije se u tzv. sweatshop-ovima, tvornicama najčešće u jugoistočnoj Aziji, u kojima većinom rade žene, a nerijetko i djeca u nehumanim uvjetima, po 12 sati dnevno za nekoliko dolara tjedno.

Glavna problematika vezana uz otpad od tekstila je koncept tzv. linearne ekonomije, u kojoj se stvari dizajniraju tako da se što prije potroše i bace kako bi se mogle stvarati nove od novih materijala. To dovodi do crpljenja resursa u neograničenim količinama koji se obrađuju kemikalijama te potom ispuštaju u okoliš. Sve to ima još manje smisla kada shvatimo da proizvedena roba pod izlikom “potreba tržišta” i novijih trendova vrlo često i ne dospije na police trgovina, već se jednostavno otpisuje kao nešto što se ne može prodati. To stvara velike količine tekstilnog otpada koji se često pali i uzrokuje još veću štetu okolišu. Apsurdno je što su tako prirodni i ljudski resursi potraćeni ni za što.

Modna industrija smješta tvornice u države čije su regulative za zaštitu okoliša i radničkih prava gotovo nepostojeće jer je i samim državama u interesu da strane korporacije tako ulažu u njihove zemlje i otvaraju radna mjesta, kakva god ona bila. Riječ je o postkolonijalnom začaranom krugu. Kada promišljamo o modnoj industriji, moramo imati na umu da su problemi višestruki, utječu na rodnu, klasnu i rasnu neravnopravnost te i dalje perpetuiraju patrijarhalne obrasce na kojima počiva kapitalizam, a to je eksploatacija ljudskih i prirodnih resursa zbog profita.

KP: Kroz film Ponosna zelena vatra i tribinu Na rubu zakona – građanski neposluh kao otpor sustavu Festival se bavi okolišnim aktivizmom nekad i danas. Koje su glavne razlike između prvih eko-aktivista koji su se bavili konzervacijom biljnog i životinjskog svijeta i današnjih klimatskih pokreta kao što su Fridays for Future ili Extinction Rebellion?

Mogu se istaknuti dvije razlike koje svjedoče svojevrsnom sazrijevanju okolišnog pokreta, od njegovih početaka do danas. U počecima su borbe bile usmjerene na konkretan i lokaliziran problem: devastacija šume ovdje, izlov kitova tamo, zagađenje zraka, tla i vode ondje. S vremenom se, ne samo unutar pokreta već i u široj javnosti produbilo shvaćanje da je i ljudska vrsta dio prirode do te mjere da o njoj u potpunosti ovisi. Uvidjelo se da se spašavanjem stabala, kitova i nacionalnih parkova ne spašava samo intrinzična vrijednost prirode, nego i ljudi kao vrsta.

Upravo su klimatske promjene osvijestile taj krhki balans koji moramo očuvati, jer već “minorno” globalno povećanje temperature od 1 stupanj utječe na apsolutno sve sfere života kakvog znamo, a daljnje povećanje gotovo prijeti opstanku ljudske vrste. Ta je činjenica dovela do razvoja solidarnosti među grupama i većeg umrežavanja, tako da se danas klimatski i okolišni pokret pretvorio u globalni fenomen. Shvatilo se da se treba ujediniti i da su potrebni kolektivni i zajednički napori u borbi za zajedničku budućnost. Isto tako se uvidjelo da smo svi u opasnosti, ali nisu svi u jednakoj opasnosti. Kako se ranije cijela priča vrtjela oko “globalnog zatopljenja”, sada se diskurs namjerno gradi oko koncepta “klimatske pravde”, priznajući činjenicu da ne trpe svi jednake posljedice klimatskih promjena. Klimatska pravda nepobitno zahtijeva rasnu, rodnu i ekonomsku pravdu.

To je ono što suvremeniji aktivistički pokreti njeguju, ili barem pokušavaju njegovati: tzv. intersekcionalnost. Intersekcionalni pokreti shvaćaju da moraju biti uključivi i solidarni ako žele uspjeti u ostvarenju kolektivnih ciljeva i održivog i pravednog društva za sve. Tako su prve inicijative za zaštitu okoliša najčešće vodile društvene elite, obrazovani prirodnjaci i humanisti, a sada se one diljem svijeta samoorganiziraju (grassroots principima) u borbi za klimatsku pravdu. U suvremenijim pokretima vodi se računa o tome da riječ ne vode uvijek bijeli, obrazovani muškarci i njihovi redovi, kao najprivilegiranije društvene skupine, već se glavna riječ daje grupama i zajednicama, posebice onim najpogođenijima posljedicama klimatskih promjena.

KP: Zaostaju li okolišni i klimatski pokreti u Hrvatskoj za ostatkom svijeta? Koliko su hrvatski aktivisti i pokreti uspješni u sprječavanju zagađenja i drugih štetnih praksi?

Aktivističke prakse uvelike se razlikuju diljem svijeta. Primjerice, u Južnoj Americi aktivizam je pitanje života ili smrti. Kada multinacionalna korporacija izbaci seljaka s njegove zemlje od koje živi, nema druge nego da se bori protiv toga, a stopa ubojstva okolišnih aktivista viša je nego igdje u svijetu. S druge strane, aktivizam u Europi je gotovo stvar dokolice. Ali i tu postoje razlike, koje najviše ovise o socioekonomskim prilikama određene države. Da bi se kvalitetno i posvećeno bavilo aktivizmom moraju postojati određeni uvjeti, to je u nekoj mjeri stvar privilegija. Nije začuđujuće što pokreti poput Extinction Rebelliona nastaju upravo u Londonu i šire se prvenstveno na zapadnu Europu, a manje na ostale zemlje svijeta. Za takvu vrstu angažmana osoba mora imati mogućnost biti na prosvjednom skupu tjedan dana zaredom, biti uhićena i ne trpjeti posljedice gore od prekršajne prijave, a poslije se normalno vratiti na posao. U mnogim dijelovima svijeta građani_ke nemaju tu privilegiju i ne mogu si priuštiti takvo djelovanje jer bi ono za njih imalo puno gore posljedice.

Da se vratimo na pitanje o Hrvatskoj. Je li aktivizam kod nas uspješan? Jest, ali put je veoma dug. Nerijetko, kampanje udruga i građana uspijevaju zaustaviti štetni projekt, ali u prosjeku se mukotrpno vode desetak godina. Toliko nam je trebalo da zaustavimo planiranu termoelektranu na ugljen Plomin C ili planiranu spalionicu otpada u Zagrebu. Glavni problemi su redom korupcija, kronični manjak vizije Vlade i vladajućih, kao i strani lobiji.

Što se tiče spremnosti na otpor, građani i građanke RH imaju više egzistencijalnih problema od razvijenih zemalja i samim time manje vremena da se posvete borbi za nešto čime nisu izravno pogođeni. No, ima i izvanrednih primjera lokalnih borbi i uspješnih primjera samoorganiziranja na terenu. Jedna od takvih je inicijativa Srđ je naš gdje se lokalna zajednica više od deset godina bori protiv golf terena na Srđu. Prekrasan primjer iz regije je i onaj tzv. hrabrih žena s Kruščice iz Bosne, koje su 24 sata dnevno tijekom 300 dana branile pristup preko mosta i time blokirale izgradnju hidroelektrana na rijeci. Trenutno je aktivna i lokalna zajednica na Krku koja se uz potporu načelnice općine oštro i sustavno opire planiranom LNG terminalu na njihovom otoku. Dugoročno, kultura aktivnog građanstva mora se kontinuirano njegovati, prvenstveno kvalitetnim obrazovanjem i uvođenjem građanskog odgoja u škole.

Ovaj intervju je nastao u suradnji s E!? – Okolišnim filmskim festivalom.

Tradicionalno poimanje života svodi se na politiku uzimanja, iskorištavanja i odbacivanja resursa. Da je tradicionalno gospodarstvo razvijano bez sklonosti za recikliranje, što se očitovalo kroz tretiranje okoliša kao odlagališta otpada, zaključili su još u 20. stoljeću začetnici koncepta cirkularne ekonomije David W. Pearce i R. Kerry Turner u knjizi Economics of Natural Resources and the Environment. Cirkularna ekonomija novi je ekonomski model koji zamjenjuje donedavno dominantni linearni. Kružno ili cirkularno gospodarstvo zasniva se na istraživanju povratnih (nelinearnih) sustava, koje zagovara povratak prirodi i ponovno iskorištavanje već upotrijebljenog. Temelji se na energetskoj učinkovitosti i ekološkoj održivosti, koja nastoji iz manje (resursa) stvoriti više. Definicija održivog razvoja Lestera Browna, navedena i u izvještaju Our Common Future Brundtlandove komisije, najčešće se upotrebljava i glasi: “Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, a da istodobno ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.” Održivi razvoj, sukladno svojoj definiciji, uključuje i minimalnu održivost s aspekta tehnologije, ekonomije, ekologije i društva.

Iako koncept održivog razvoja možda nije prva asocijacija kada govorimo o modi, postoji korelacija između mode i održivosti. Održiva moda podrazumijeva sporu modu (slow fashion), prilično novi pokret u modnoj industriji, koji nastaje kao odgovor na trenutno rastuću i agresivnu brzu modu (fast fashion). Brza moda se smatra neodrživom zbog toga što dovodi do prekomjerne potrošnje modnih proizvoda, njihove jednokratnosti i slabe kvalitete, te zbog toga što njezin poslovni model povlači za sobom mnoga društvena pitanja kao što su iskorištavanje prirodnih resursa i kvaliteta radnih uvjeta. Termin “spora moda” nastao je 2007. godine kada ga Kate Fletcher prvi put spominje u istoimenom članku za The Ecologist, a opisuje društveno savjestan pokret koji je u sukobu sa sve bržim modnim ciklusom od proizvodnje do odlaganja. Proizvodi spore mode su oni proizvodi koji nisu proizvedeni u skladu s idealima poslovnog modela brze mode i općenito ne odgovaraju na brze promjene u modnim trendovima.

Britanska spisateljica C. Rousso u svojoj knjizi Fashion Forward: A Guide to Fashion Forecasting navodi kako su moda i održivost dva naizgled kontradiktorna koncepta jer se moda uvijek razvija i mijenja, dok se održivost usredotočuje na očuvanje. Održiva svijest dopušta inovativnost modnih rješenja očuvanjem okoliša, uspostavljanjem zdravije ekonomije i rješavanjem društvenih nejednakosti, a pravo se održivom modom pokušava ublažiti kontradikcija između mode i održivosti. Ovo će se postići kada se dizajneri i ostali akteri unutar tekstilne industrije koji diktiraju trendove i proizvodnju počnu odricati modne industrije visoke frekvencije usvajajući fleksibilan dizajn, usmjeravajući pažnju na sve sudionike (od dizajnera, preko radnika u proizvodnji do potrošača) i, naravno, na ekosistem.

Brza moda dovela je do toga da je danas tekstilna industrija jedan od najvećih zagađivača okoliša. Od sirovina, poput pamuka, koji je jedan od najzagađenijih materijala zbog korištenja raznih štetnih pesticida za poboljšavanje rasta, a danas je u odjevnom smislu najzastupljeniji. Tekstilna industrija razlog je zagađenja vode, zraka i tla. Nadalje, kako bi proces proizvodnje bio što jeftiniji, osim jeftinih i zdravstveno kontaminiranih materijala, masovna proizvodnja “zahtijeva” i rad u sweatshopovima, izrabljivanje radnika koji često rade u nehumanim uvjetima, zarađujući debelo ispod prosjeka zemlje. Prema podatcima Hrvatske gospodarske komore, u Hrvatskoj se godišnje proizvede čak 50 000 tona tekstilnog otpada, što je otprilike 12 kilograma otpada po stanovniku.

Kako bi se ove brojke smanjile, ključno jeinformirati građane, tvrdi dr. sc. Mirela Holy. Trenutno profesorica na veleučilištu VERN, iako po srednjoškolskom obrazovanju modni dizajner, daljnje je obrazovanje i rad posvetila održivosti i očuvanju okoliša. “Mišljenja sam da su građani u Hrvatskoj potpuno neinformirani o konceptu održive mode. U Hrvatskoj je objavljeno jako malo stručnih i znanstvenih radova koji obrađuju ovu problematiku, a koncept održive mode nije zastupljen ni u medijima pa se građani Hrvatske, u stvari, i nemaju gdje informirati o ovom konceptu. Iako je koncept održive mode u zapadnim demokracijama dobro obrađen u literaturi, a dosta se o mogućnostima održivosti mode piše i u medijima, pa i u modnim časopisima i lifesyle medijima, taj se trend za sada nije uhvatio u Hrvatskoj”, smatra Holy.

Primjeri održive mode, odnosno primjeri koji primjenjuju koncept održivosti postoje. Globalni pokret Fashion Revolution, nastao nakon tragedije u Bangladešu 2013. godine u kojoj su poginula 1123 radnika, promiče transparentno poslovanje i održivi razvoj s ciljem uvođenja dugoročne industrijske promjene u modnoj industriji, a u 2015. godini došao je i u Hrvatsku.

Postoje razne zadruge, naprimjer Socijalna zadruga Humana Nova koja skuplja, sortira i prodaje rabljeni tekstil, odjeću i obuću, a sastoji se od Zadruge za proizvodnju tekstila u Čakovcu, Zadruge za ponovnu uporabu tekstila u Zagrebu i Sortirnice u Istri. Humana Nova potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba kroz proizvodnju i prodaju kvalitetnih i inovativnih tekstilnih proizvoda od ekoloških i recikliranih materijala za domaće i inozemno tržište. Do 2015. godine sakupili su 844 000 kg odjeće i obuće, a većinu pretvorili u jedinstvene odjevne komade.

Zadruga studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu Fabric8 co-op inzistira na održivom načinu dizajna i proizvodnje. Zadrugu su osnovali studenti 2015. godine s ciljem poticanja pojedinih poduzetničkih, društvenih, znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnost studenata i bivših studenata TTF-a. Aktivno rade na projektima znanstveno-istraživačke prirode, gdje prate nove, inteligentne tehnologije na području modnog i industrijskog dizajna, surađuju s pojedincima, organizacijama i institucijama ostalih sektora gospodarstva, stvaraju održive kolekcije koje izlažu i prodaju na modnim revijama i drugim raznim manifestacijama, te na vlastitoj web stranici. Umjesto manufakturnog rada, dizajneri sami izrađuju svoje kreacije i tako sudjeluju u procesu proizvodnje od njenog početka do kraja.

Upravo je takav način proizvodnje ključ spore mode. Njihov doprinos razvoju društvenog poduzetništva prepoznao je i Grad Zagreb te im dodijelio jednu od sedam potpora namijenjenih socijalnim zadrugama za devet društvenih projekata, u iznosu od 2,3 milijuna kuna. Dakle, od dizajnera, preko zadruga, do svjetski raširenih projekata, održiva moda prisutna je i u Hrvatskoj, ali nije još toliko zaživjela kao u drugim članicama Europske unije, poput Švedske ili Njemačke. To su države koje se aktivno spremaju za tranziciju na cirkularnu ekonomiju jer znaju da to u sadašnjoj globalnoj krizi okoliša i klimatskim promjenama više nije pitanje dobre volje, već golog opstanka, navodi Holy i nastavlja: “Priča o održivoj modi je neizostavno povezana s konceptom cirkularne ili kružne ekonomije koja je, također, gotovo potpuno nepoznata u Hrvatskoj.”

Jedan od elemenata cirkularne ekonomije i preduvjet za njezinu implementaciju je održivo gospodarenje otpadom, odnosno to je prvi korak za provođenje koncepta cirkularne ekonomije u praksi. Cirkularna ekonomija je revolucionarni koncept ekonomije 21. stoljeća koji odgovara na globalnu krizu okoliša. Održivi razvoj u modnoj industriji provodi se kroz ideju održive mode i podrazumijeva odgovoran odnos prema tekstilnom otpadu kao korisnoj sirovini za proizvodnju nove odjeće ili čak produljenje životnog vijeka nekog odjevnog predmeta njegovim redizajnom.

No održiva moda ne uključuje samo korištenje održivo ili organski proizvedenih materijala, već i odgovoran odnos prema svim radnicima i kooperantima u lancu proizvodnje i distribucije odjeće. Cirkularni pristup inzistira na efikasnom povratku u život “iskorištenih” predmeta, što donosi dodatne mogućnosti za rast i nove poslovne prilike u proizvodnom procesu jer podrazumijeva pokretanje potpuno novih industrija. Procjene primjene cirkularne ekonomije u EU sežu do rasta produktivnosti za 30% do 2030. godine uz 1% rasta BDP-a i stvaranje dva milijuna novih radnih mjesta. Dizajnerski, ekološki i uporabni standardi cirkularne ekonomije donose uštede koje se u EU procjenjuju na 600 milijardi eura godišnje.

Uz neodrživi ekonomski koncept, najveću prepreku koju održiva moda mora premostiti kako bi zaživjela u svijetu, ali i u Hrvatskoj, jest cijena i informiranost. Činjenica jest da održivo proizvedena odjeća često ima višu cijenu od brze mode, a ljudi često donose odluku o kupovini odjeće na temelju cijene proizvoda umjesto stvarne okolišne i društvene cijene tog odjevnog predmeta. Tranzicija na cirkularnu ekonomiju i održivu modu možda bi donijela skuplju odjeću, ali bismo živjeli bolje, kvalitetnije i održivije.

Na pitanje postoji li mogućnost komercijalizacije održive mode Holy odgovara: “Ako postoje kupci zainteresirani za takav tip ponude onda, naravno, postoji. Stoga da bi koncept održive mode bio komercijalno isplativ prvo treba stvoriti tržište koje će tražiti takvu ponudu.” Tvrdi kako u današnjem globaliziranom konzumerističkom društvu, u kojem se uspješnost ekonomije gleda kroz proizvodnju i prodaju sve većeg broja kratkoročnih proizvoda niske cijene, guranje održive mode nije u interesu moćnih grupacija koje financijski upravljaju današnjim svijetom. “U ovom se trenutku čini kako će, upravo suprotno, trend brze i jeftine mode jačati, a održiva moda ostati alternativom, a ne komercijalno isplativim trendom.”

Potvrđuje to i anketa prema kojoj 66,7% studenta modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu planira koncept održive mode primijeniti u svom budućem radu. Odnosno, nitko se od današnjih studenta modnog dizajne ne namjerava ograditi od održivosti u svojim budućim kreacijama, ali isto tako, nitko ne želi u potpunosti  primijeniti koncepte održive mode u svojem budućem radu. Dolaze li ovakvi rezultati zbog površno obrađene problematike ili se radi o tome da je ipak bolja motivacija profit koji osigurava brza moda? Vjerojatno oboje.

Pitanje je vremena kada ćemo i profit i modu i odjeću staviti po strani jer je evidentno da ćemo ovakvim neodrživim, nesvjesnim i antiekološkim načinom života biti prisiljeni bolje posložiti prioritete i boriti se za vlastiti život i zdravlje; trenutna će “proizvedi-upotrijebi-baci” ekonomija progutati sve pred sobom. I zato Holy upozorava: “Svi moramo shvatiti da smo odgovorni. Nisu odgovorni samo političari i Vlade, odgovorni su i građani, a svoju odgovornost mogu pokazati i svakodnevnim činovima poput selektiranja otpada, uštede vode i energije, korištenja ekološki prihvatljivijih sredstava prometa, kupovinom manjeg broja odjevnih, ali i drugih predmeta koji se duže koriste.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o izložbi radova u raznim medijima i područjima suvremene umjetnosti, koji se tiču i uzimaju kao svoj materijal tekstil (draperiju, tkanje…), odjeću (modnu, anti-modnu, odjeću kao ready-made, kao kostim ili masku tj. kao potvrdu ili način promjene ili negacije identiteta) ili prisvajaju modne strategije poput omatanja, nabiranja, catwalka, samoprezentacije, komunikacijskog jezika mode.

Naslovom izložbe želi se asocirati na propalu hrvatsku modnu industriju za mlade, ali i vizualnu kulturu odnosno kulturu slike danas. Izložba je nastala kao odjek znanstvenog skupa Odjeća kao simbol identiteta u organizaciji Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Bihaću, mr.sc. Irfana Hošića, 2011. godine. 

Organizator je ULUPUH pod ravnateljstvom Ivane Bakal, a izložba je nastala u suradnji s Tekstilno-tehnološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Kustosica izložbe je Silva Kalčić. 

Izložba će biti održana u Galeriji Karas u utorak 29. listopada, u 19 sati. Drugi dio izložbe bit će otvoren u subotu 2. studenoga u 12 sati u Centru Kaptol.