Rezidencija je nastavak projekta Flowing Connections i bijenala OSTRALE O21 u Dresdenu, a namijenjena je (primarno hrvatskim) umjetnicima_cama i teoretičrima_kama s interesom za post-industrijsku i modernističku arhitekturu druge polovice 20. stoljeća.

Stipendija omogućuje:

• plaćeni rezidencijalni boravak u trajanju od četiri tjedana
• pokrivene troškove puta iz Zagreba u Budimpeštu i povratak (busom, vlakom ili autom)
• pokrivene životne troškove za vrijeme boravka u iznosu od 700 eura

Od kandidata_kinja se očekuje:

• interes za lokalnu zajednicu, umjetničku scenu i urbanizam
• mogućnost nastavka suradnje
• javna prezentacija ili artist talk za vrijeme boravka

U prijavi je potrebno poslati kratki životopis (do jedne stranice teksta), portfolio i kratko motivacijsko pismo ili propoziciju projekta. Prijave se vrše na engleskom jeziku i trebaju sadržavati željeni period boravka.

U odabiru kandidata_kinja sudjelovat će: Nataša Bodrožić, Krisztian Kukla i Ivana Meštrov.

Prijaviti se možete mailom, do 25. travnja.

Više detalja o natječaju pronađite ovdje.

Međutim, na izložbi Sunčana strana modernizma: turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962.-1972., održanoj u Oris Kući arhitekture, radilo se o drugoj strani domaćeg modernizma. Riječ je, naime, o modernizmu okrenutom Jadranu i turizmu koji tada, po prvi put u povijesti prostora koji je činio tadašnju Jugoslaviju, postaje uistinu masovna pojava. Ta masovnost, potaknuta dotad neviđenom industrijalizacijom, urbanizacijom i opismenjavanjem, pokazala se u izrastanju srednjeg društvenog sloja kao nosioca ekonomske djelatnosti s proizvodne, ali i s potrošačke strane. Velika državna poduzeća ulagala su u izgradnju hotela i odmarališta na obali, od kojih su neka, kroz nastojanja arhitekata, urbanista, dizajnera i ostalih stručnjaka, i danas ostala reprezentativni primjeri modernističke arhitekture.

U duhu epohe koju obilježava brutalizam, u izgradnji je poseban naglasak stavljen na dominaciju jednostavnih geometrijskih oblika, čistoću ploha i velik udio betona i čelika, no također su se dijelom i pratili već etablirani pokreti u arhitekturi kako Zapadne Europe, kao što su pokret Bauhaus i Le Corbusierov Unité d’Habitation model stanogradnje, tako i konstruktivizma u Sovjetskom savezu. Jednostavnost izraza u kombinaciji s veličinom turističkih kompleksa duž Jadranske obale, kao što su Haludovo na Krku ili hotel Libertas u Dubrovniku, također su sugerirale otklon od buržoaskih principa gradnje. Taj princip često su obilježavala ornamentirana pročelja, počesto historicistički i klasicistički utjecaji, ali i (nerevolucionarna) jednostavnost tlocrta i prostornih odnosa. Osim tog otklona, kroz masovnu arhitekturu u jugoslavenskom turizmu naglašava se upravo i princip jednakosti kao ultimativne vrijednosti tog vremena.

Osim spomenutih hotela, na ovoj nevelikoj, ali uistinu šarolikoj izložbi predstavljeni su i projekti poput hotela Solaris arhitekta Borisa Magaša, hotela Adriatic II Branka Žnidareca i hotela Maestral Julija DeLuce, Ante Rožića i Matije Salaja. Pored navedenih hotela predstavljen je i niz drugih objekata u Brelima i okolici (između Splita i Makarske) koje je najviše projektirao Ante Rožić, dok su interijeri uglavnom djelo dizajnera Bernanda Bernandija čije su stolice činile dio postava. Nadalje, relevantnost predmeta ove izložbe možda se najjednostavnije prenosi činjenicom da je jedan njen dio uključen u selekciju za izložbu Concrete Utopia u MoMA-i (Muzeju moderne umjetnosti) u New Yorku. Izložba se u Orisu mogla pogledati od 8. do 31. listopada.

Kustosi Maroje Mrduljaš i Mira Stanić potrudili su se da posjetiteljima putem što više različitih medija predstave ne samo konkretne projekte, nego i društveni, kulturni, ali i prirodni i topografski kontekst njihova nastanka. Osim kvalitetnih fotografija eksterijera u krupnom i sitnom planu te interijera, tu su i umjetničke instalacije koje su krasile interijere hotela i drugih objekata, makete samih objekata, ali i detaljan zemljovid južnog Jadrana na kojem se vidi podjela raznih gospodarskih zona te informativni film o samoj tematici. Jednostavna organizacija i nenametljivost izložbenog prostora u Kući arhitekture kroz specifičnost teme pružili su nam mogućnost fokusiranja na promatrano, ali i imaginarnog prelaska iz tmurnog, već dosta hladnog listopadskog Zagreba u sunčana ljeta na Jadranu šezdesetih i sedamdesetih, u nekima od najljepših, najskladnijih hotela koji su tamo ikada bili ili će ikada biti izgrađeni.

Kada govorimo o ovdašnjem i sadašnjem načinu “planiranja” grada, zapravo govorimo o svojevrsnom vraćanju unatrag, regresiji u odnosu na nekadašnje razdoblje planske gradnje i urbanističkih ureda kada su arhitekti više-manje gradili za ljude. Da se slično može reći i za odnos prema stanovanju smatra Diana Magdić koja u tekstu Marginalizacija stambene politike komentira kako su potrebe ljudi – od fizioloških do društvenih – nekad i danas ostale iste, no odnos prema njima stubokom se promijenio. One se u planiranja novih kvartova i naselja uredno ignoriraju i zanemaruju, pa se stoga veliki napor mora uložiti u zadovoljavanje osnovnih potreba jer potrebne infrastrukture naprosto nema. Jednostavno rečeno – zgrade prije nisu bile tek puke spavaonice, a tijekom gradnje nije sve bilo usmjereno prema stiskanju i “uštedi” prostora kao što je to slučaj danas kada je sve podređeno maksimalizaciji profita.

Promišljanje odnosa prema gradu i njegovom modernističkom nasljeđu nerijetka su inspiracija različitim umjetničkim praksama posljednjih godina, a jedan od posljednjih primjera je i multilokacijska izložba pod nazivom Dizajn u gradu 1, održana u studenom 2019. godine u sklopu projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Projekt u okviru programa Kultura u centru provodi Hrvatsko dizajnersko društvo, u suradnji s partnerima Muzejom za umjetnost i obrt, Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika, udrugom Bacači sjenki i Gradom Zagrebom. Navedena izložba može nam poslužiti kao polazište za promišljanje o razlikama i diskrepancijama odnosa prema gradu, prostoru i njegovu oblikovanju nekad i danas. Otvara nam i pitanja o svrsi postava koji, čini se, tek nesvjesno komunicira tekuće probleme današnjice u Zagrebu kada govorimo o odnosu vladajućih prema javnom prostoru grada i posljedicama koje takav odnos ima na živote njegovih stanovnika. Pritom je od konkretne izložbe važnije ukazati na mogućnosti kulturno-umjetničkih praksi u tematiziranju sustavne destrukcije i zadnjeg punkta javnog prostora, kao i njegova konstantnog sužavanja.

Svaki od tematskih djelova izložbe – od vizualnog rješenja Mediteranskih igara u Splitu, preko filmskih plakata, do onih koji se bave serijom izložbi Porodica i domaćinstvo – korespondirao je s lokacijom na kojoj su postavljeni. Korespondencija je, doduše, više usmjerena na puko izlaganje prijašnjega, umjesto na to da odvažnijim i snažnijim povezivanjem kako pojedinih segmenata izložbe, tako i njihovim dovođenjem u vezu sa samim lokacijama, ukaže na disparitet između onoga što je bilo nekada i onoga što je sada. Tako su na različitim lokacijama u Zagrebu (Vlaška, Zvonimirova, Ulica Republike Austrije, Primorska i Tratinska ulici) postavljene kratke plakatne crtice napravljene specifično za ovu izložbu o filmskim plakatima poput onoga za Ko to tamo peva ili Crveni i crni, a koje su dizajnirali Mirko Ilić, Mihajlo Arsovski, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak i Nenad Pepeonik. Odabrane lokacije izlozi su nekadašnjih kina koja su u Jugoslaviji uživala kultni status, dok su drugi segmenti izložbe – koja je, kako organizatori navode “usko povezana s nekim od fragmenata domaćeg dizajnerskog naslijeđa” – smješteni u izlozima neiskorištenih i napuštenih trgovina u pothodniku kod glavnog ulaza u Zagrebački velesajam. Taj pothodnik po zapuštenosti, ali i onome što je nekad predstavljao izrazito podsjeća na druge modernističke kvartove, poput primjerice Splita 3, koji su reprezentirali potencijal, budućnost i prosperitet; planski razvoj grada, a ne njegovo fragmentiranje. Kao i Koteks i Split 3, i Velesajam predstavlja ono što je moglo biti i ono što danas, nažalost, jest.

Izgradnja Velesajma započela je sredinom prošlog stoljeća – točnije, u pedesetima – te je on urbanistički povezan s razvojem Novog Zagreba. Kako autori Borka Bobovec, Ivan Mlinar i Domagoj Sentić navode u tekstu Zagrebački velesajam kao poticaj razvoju novozagrebačkog centra, izgradnjom Velesajma tadašnje je političko vodstvo dobilo priliku da pokaže razvoj jugoslavenskog gospodarstva i pozicionira Zagreb kao značajno trgovinsko središte jugoistočnog dijela Europe. Zagrebački velesajam bio je tako jedini svjetski sajam na kojem su sredinom 20. stoljeća svoje proizvode izlagali proizvođači iz kapitalističkih i iz socijalističkih zemalja, s posebnim naglaskom na nesvrstane zemlje. Kako se dalje navodi u tekstu, gledajući iz današnje perspektive, Velesajam je bio pozornica na kojoj se ogledalo tadašnje stanje na arhitektonskoj sceni, odnosno može ga se promatrati kao laboratorij za nove arhitektonske oblike i stajališta, zbog čega je i postao zaštićeno kulturno dobro.

Izložba postavljena u pristupnim pothodnicima podsjetila je na oblikovanje knjiga i publikacija koje je radio Mihajlo Arsovski te seriju didaktičkih i propagandnih izložbi Porodica i domaćinstvo koje su održane upravo na Velesajmu u razdoblju između 1957. i 1960. godine. Kako stoji u opisu HDD-a, izložbe Porodica i domaćinstvo za cilj su “imale promociju modernog stanovanja, ali i odijevanja i općenito široki raspon aspekata kvalitetnog svakodnevnog života”, dok u aktualnom kontekstu jasno ukazuju na bitnu razliku u odnosu tadašnje vlasti prema pitanju stanovanja i planiranja grada od onog o kojem govorimo danas. Samim time ono što izložba Dizajn u gradu 1 komunicira nadilazi oblikovanje Arsovskog ili izložbu s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, iako to ne čini eksplicitno.

Promatrajući ono što je izloženo na napuštenim izlozima u pothodniku pokraj Velesajma bilo je, nažalost, teško ne zamijeniti gotovo potpunu nezainteresiranost prolaznika. Možda je to najbolji ukazatelj na to koliko je grad postao tek fasada i koliko malo od njega očekujemo. Čitati plakate o izložbi Porodica i domaćinstvo na kojima se navodi kako se na istome mjestu prije nekoliko desetljeća održavala izložba koja je privukla više od milijun ljudi čini se gotovo kao tragedija. Dok prostorima Velesajma i Hipodroma s jedne strane prijete izmjene GUP-a kojima bi im se dodala mješovita namjena – što bi značilo da se ondje mogu graditi zgrade, trgovine, poslovni objekti i drugi objekt slične namjene – a s druge sustavna zapuštenost koja se ogleda i u tom pothodniku, ova izložba, iako joj to možda nije bila ni prvotna namjera, artikulira problematiku današnjice u kojem takvih događanja, planiranja i oblikovanja više gotova pa nema. Ako prije spomenuti stav o Velesajmu kao laboratoriju za nove arhitektonske oblike i stajališta primijenimo na sadašnje vrijeme, možemo ustvrditi isto – današnje stanje Velesajma i modernističke baštine, tj. odnos prema njima uistinu je vjerna preslika i današnjeg društva i odnosa vladajućih prema gradu.

U kombinaciji s izložbenim filmskim plakatima koji također ukazuju “na jedno drugo vrijeme, kako za medij filma, tako i samoga plakata”, i ono izloženo u pothodniku također ukazuje na svu problematiku gradskog prostora koji se uvelike sveo tek na pamćenje (ako i to) onoga što je bilo. Ipak, nemoguće je oteti se dojmu kako je to i doseg cjelokupne izložbe, koja (možda i zbog činjenice da je Grad Zagreb jedan od projektnih partnera) ne u problematiku upravljanja gradom nekada i sada. Jer danas ne samo da događanje u Velesajmu koje će posjetiti milijun ljudi možemo samo sanjati, ne samo da možemo sanjati plansko planiranje prostora i grada, nego i dani bez najezde privatnog kapitala na zadnji punkt javnog prostora postaju utopija.

I u konačnici, bilo bi korisno i važno da je izložbom Dizajn u gradu 1 uspostavljen nekakav oblik komunikacije s potencijalnom publikom, koja je do te mjere nezainteresirana i do te mjere ne očekuje ništa od prostora kojim prolazi, u kojem obitava i u kojem u živi, da joj je začuđujuća i sama činjenica da netko u njemu stoji, promatra, fotografira, čita. Možda je to ono što od svega najviše obeshrabruje: činjenica da je došlo do toga da grad oko sebe promatramo tek kao kulisu, a ne kao nešto s čim smo u kontaktu i komunikaciji, s čim živimo.

Seciranje aktualnih društvenih i ekonomskih tema te razmatranje odraza socijalizma na današnjicu, interesno je polje koje filmove mladog redatelja, scenarista i direktora fotografije Ivana Markovića dovodi na 17. Human Rights Film Festival. U suradnji s kineskim autorom Wu Linfengom, Marković je na festivalu predstavio dokufikcijski film Od sutra počinjem da (2019) koji prati odnos društva prema migrantskom radniku u Pekingu. Spomenute teme prepoznate su i u drugim njegovim radovima: filmu Ivana Salatića Ti imaš noć  (2018) koji oslikava generacijski jaz u Crnoj Gori uzrokovan smjenom političkih poredaka te Bila sam doma, ali (2019), tjeskobnom odrazu života protagonistice s dvoje djece, filmu njemačke redateljice Angele Schanelec u kojem je Marković direktor fotografije.

Markovićev novi film Centar (2018), također prikazan na HRFF-u, dokumentarni je prikaz Sava Centra. Svojom modernističkom arhitekturom opisanom betonskim stupovima, staklenim ogradama, stepenicama obloženim limom, kao i zatečenim stanjem, Sava Centar pomalo ravnodušno progovara o prestižnom kontekstu u kojem je sagrađen. U rekordnom roku od tri godine na površini od približno 100 000 kvadratnih metara, u Beogradu je 1976. izgrađen impozantni kulturni, poslovni i kongresni centar. Danas, s tek povremenim udomaćivanjem koncerata, to vrijedno nasljedstvo čeka svoju sudbinu na međi zastarijevanja i odbačenosti te privatizacije i rekonstrukcije.

U filmu je vidljivo Markovićevo iskustvo direktora fotografije kada bez zamrzavanja, upravo fotografski organizira kadrove unutrašnjosti prostora Sava Centra. Pritom nastaje tzv. doku-hibrid koji činjenični izvještaj donosi isključivo kadriranjem. Film otvaraju kadrovi koji radi svoje perspektive prelamaju prostor na nelogičan način, stvarajući optičke nedoumice. Ubrzo se počinju izoštravati naizmjenični kadrovi koje je moguće tematizirati na dvije razine. Prva prikazuje osoblje koje brižljivo održava prostor, uključujući pranje podova, zalijevanje biljaka i brisanje prašine, a među kojima se posebno ističe scena usisavanja tapeciranih zidova, pri čemu osoblje na ljestvama, gotovo koreografirano polaganim tempom strpljivo struže usisivačem po zidu. Poput sukoba, scene održavanja zamjenjuju scene koje dokumentiraju propadanje prostora. To uprizoruju skladišta s nemarno nabacanim namještajem, prokišnjavanje, napaćeni sustavi mobilnih roleta i zidova, odštopavanje uslijed poplave. Radnja potiho šapuće: “Sava Centar propada.”

Film je udaljen od svake tehničke manipulacije, bez glazbe i naracije, lišen svjetlosnih efekata, filtera ili reflektora. Obogaćuju ga isključivo stvarni zvukovi i rasvjeta zatečeni usred snimanja. Radi se o zvukovima zujanja usisivača, drndanja pogonskih sustava, škriputanja roleta ili jednostavno vjetra, kiše i kapanja. Ovakav se opservacijski, distancirani pristup s minimalno intervencije predstavlja kao objektivan pogled. Radi tehničke ogoljenosti, film osigurava dovoljno prostora da se dojmovi upotpune vlastitom maštom te donesu zaključci vezani uz arhitekturu ili dotrajalost prostora. Scene kontinuirano podsjećaju na iznimni kapacitet izgrađen s velikim ambicijama koji gubi podudarnost s današnjicom, te zastarijevanje i zapuštenost koje poput strepnje čekaju u polumraku kutova prostora.

Sudbinu Sava Centra dijeli cijela kolekcija poslijeratne modernističke arhitekture na ovim prostorima. Ove konstrukcije iz zaborava djelomično izranjaju zbog novijeg dokumentarnog serijala Betonski spavači autora Saše Bana, Nevenke Sablić i Maroja Mrduljaša. Serijal se u prvoj sezoni osvrće na stanje niza turističkih objekata duž Jadrana nastalih u Jugoslaviji. Druga sezona započinje s upečatljivom pričom o Zagrebačkom Velesajmu, njegovoj nekadašnjoj sajamskoj funkciji i trenutnoj situaciji zapuštenih paviljona te njihovih prenamjena. U ovom je kontekstu važno spomenuti dokumentarac Hotel Jugoslavija (2017) švicarskog redatelja Nicolasa Wagnièresa, koji bilježi kronologiju hotela Jugoslavija od 2005. do 2015., upotpunjenu arhivskim snimkama i intervjuima. Karakteristike poput iznimnih kapaciteta, ambicija i multifunkcionalnosti također opisuju Sveučilišnu bolnicu u Zagrebu, čija je izgradnja započeta sredinom 1980-tih obustavljena početkom rata ’90-ih. Opširan izvještaj o bolnici autora Luke Ostojića objavljen je pod naslovom Uspavana ljepotica Blata na H-Alteru.

Ti su objekti (iz)građeni kako bi zadivili svoje ugledne međunarodne posjetitelje i goste, a time i predstavili cjelokupnu naciju. Na taj su način socijalističke države potvrđivale svoj poredak kao simbol jednakosti i stanja koje donosi dobrobit. Izrazito važno je spomenuti i trendove u turizmu koji su zahtijevali povećanje ugostiteljskih kapaciteta, kao i trendove u promicanju znanosti i kulture putem izgradnje brojnih izložbenih, izlagačkih i projekcijskih prostora. Neizostavan je i trend gradnje ljetnikovaca, vila, kao potvrde materijalnog statusa političkog poretka koji se izraženije pojavljuje poslije Drugog svjetskog rata. Umjetnička i znanstvena produkcija na tu temu, kojoj svjedočimo posljednjih godina, bavi se istraživanjem povijesnog, političkog, ekonomskog i arhitektonskog diskursa, propitujući tadašnju i zamišljajući buduću arhitektonsku baštinu. Spomenute građevine, nažalost, tek hladno stoje kao podsjetnik za promišljenije projektiranje i izgradnju u budućnosti te kvalitetnije upravljanje javnim sredstvima.

Neodgovoreno ostaje najvažnije pitanje anticipacije namjene poslijeratnih konstrukcija. Ono broji niz prepreka radi kojih se prenamjena odgađa, a neki od krivaca su investicijska pohlepa ili ograničenost resursa koju je uzrokovala prvenstveno ekonomska kriza. Radi toga, stečeno naslijeđe i dio kulturnog tkiva odbrojava svoje dane upotrebljivosti. Opisana arhitektonska dostignuća danas ostaju dijelom memorije o idealističnom suživotu različitih sadržaja s vrijednostima javnog dobra.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Antropološku potrebu za pričama, koja postoji od kada je čovjeka, stoljećima je zadovoljavala književnost, potom i film, dok u 21. stoljeću u toj ulozi prednjači televizija. Posljednjih godina svjedočimo velikom porastu popularnosti serija, koje polako nadrastaju svoj primarni televizijski medij te postaju još dostupnije zahvaljujući raznim internetskim servisima za prikazivanje. Mnoge se suvremene serije uvelike razlikuju od svojih početaka, kada su smatrane trivijalnom i lakom zabavom, te su poprimile složenije umjetničke oblike i odgojile kritički zahtjevnu publiku. Iako još uvijek dominiraju igrane dramske serije, sve je prisutnija i dokumentarna produkcija koja široj publici nudi sadržaj od znanstvenog, kulturnog i društvenog značaja. Takve su, primjerice, astrofizička serija Cosmos iz 2014. i prirodoznanstvena Planet Earth 2 iz 2016. Naprednija tehnologija omogućuje kvalitetnije i atraktivnije snimke, a autori sve kreativnije pristupaju oblikovanju, zbog čega se moderne dokumentarne serije uvelike razlikuju od onih bezličnih didaktičnih dokumentaraca koji se emitiraju tek toliko da popune termin. Također, jedan od razloga povećane popularnosti može biti i sama struktura publike koju čine mlađi visokoobrazovani ljudi, zainteresirani za znanost i društvena pitanja, a nije naodmet niti kraća minutaža serije, u odnosu na film, kojom se uspijeva zadržati gledateljeva pažnja. 

Dio trenda popularnih dokumentarnih serija su i Betonski spavači, nastali 2016. u suradnji HRT-a i producentske kuće Hulahop, kao serija koja priča priču o ambicioznoj modernističkoj arhitekturi bivše Jugoslavije i njezinoj današnjoj sudbini. Unatoč nezahvalnom poslijepodnevnom terminu prikazivanja serija je zaradila obožavanje javnosti i priznanje struke (nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad Udruženja hrvatskih arhitekata za ostvarenja u 2016. godini) te se tri godine kasnije vraća u eter s drugom sezonom, a potom i reprizama prve, i to kako zaslužuje, u udarnom terminu, nedjeljom u 20.40 sati na prvom programu HTV-a.  

Autorski trojac kojeg čine redatelj Saša Ban te koscenaristi Nevenka Sablić i arhitekt Maroje Mrduljaš od samog početka ima viziju o četiri sezone od kojih će svaka biti posvećena jednom dijelu modernističke arhitekture – turističkoj, spomeničkoj, industrijskoj te projektima nedovršenih modernizacija. Prva sezona prisjećala se vrhunaca jugoslavenskog turizma, vodeći nas kroz nekada sjajne, a danas napuštene i devastirane hotele i motele, s ciljem pobuđivanja svijesti o važnosti modernističke baštine koju je potrebno i dalje čuvati i koristiti. Budući da se najuspješnije zgrade turističke namjene nalaze na hrvatskoj obali, prva je sezona snimana isključivo ondje. Možda zbog povećanja budžeta, ali i same teme, druga sezona širi se na prostor čitave regije, baveći se projektima koji su imali važnu društvenu ulogu u modernizaciji društva i emancipaciji građana – zgradama kulturne i edukativne namjene (domovi kulture u bosanskohercegovačkom Konjicu i crnogorskim Kolašinu i Nikšiću te Kulturni centar Ivan Vitić u Komiži na Visu) te većim urbanističkim projektima kao što su kompleks Zagrebačkog velesajma, stambeno naselje Split 3 i modernistička rekonstrukcija Skoplja. Sve su to redom djela poznatih arhitekata poput Marijana Haberlea, Božidara Rašice, Ivana Vitića, Dinka Kovačića, Slovenaca Jože Osojnika i Marka Mušiča te Japanca Kenza Tanga, da nabrojim samo neke.

Noseći podnaslov Nedovršene modernizacije, druga sezona ukazuje na zastoj u modernizacijskim procesima koji su započeli 1960-ih i 1970-ih uslijed poslijeratne urbanističke i društvene obnove. To je razdoblje obilježeno rekonstrukcijama i rastom gradova, porastom potrošnje, unaprjeđenjem tehnologije i industrije te općom modernizacijom društva. Preseljenje ljudi sa sela u gradove zahtijevalo je prilagodbu urbanom životu, drugačije shvaćanje prostora i zajednice no što su imali do tada.. Prostor se više nije mogao svojatati, već ga je bilo potrebno dijeliti s drugima, kao što se morala dijeliti i odgovornost prema zajedničkoj imovini. Za to je bilo potrebno educirati novopridošle stanare što je u Splitu 3 činio arhitekt Dinko Kovačić svojom, kako ju naziva, “stambenom školom”. Tijekom tih razgovora nije poučavao stanare samo brizi o prostoru, već i o ljudima, tražeći od njih da se pozdravljaju i poštuju te je tako posredovao stvaranju čvrste zajednice koja se danas, kada se naselje nalazi na meti privatnih interesa, nizom malih akcija uporno bori za njegovo očuvanje. 

Osim gradova proces modernizacije zahvaćao je i periferiju, gdje su se gradili arhitektonski ambiciozni domovi kulture u kojima su stanovnici mogli pratiti suvremenu kulturnu produkciju, a nerijetko se i sami amaterski baviti umjetnošću. Pritom nije bilo bitno gradi li se u Konjicu, Kolašinu ili Komiži – sva su se ta mjesta smatrala dostojnima vrhunske arhitekture. 

Međutim modernizacija društva nije dovršena, što spominje Maroje Mrduljaš još u prvoj sezoni kada, govoreći o hotelu Haludovo, kaže kako je za upisivanje novog urbanog sloja u ruralnu sredinu potreban korjeniti emancipacijski proces, a da za taj proces nije bilo dovoljno vremena. Cijela druga sezona razrada je te njegove rečenice. Dio stanovnika jednostavno nije uspio saživjeti s modernim tipom života, pa je došlo do nereguliranih gradnji, dizanja katova ne vodeći računa o ostatku urbanog okoliša, dok su se modernistički objekti počeli institucionalno zapostavljati, a samo ih nekolicina entuzijasta još drži “na aparatima”. Problem nebrige za postojeću materijalnu imovinu socijalističkoga porijekla stalna je preokupacija serije, a izgovori se kreću od neprilagođenosti današnjim uvjetima gradnje ili ekonomskim principima pa sve do pukog svjetonazorskog zazora od socijalizma. 

Prazni prostori unutar modernističkih komplekasa trn su u oku današnjim investitorima. Namijenjeni da budu ispunjeni zelenilom te (besplatnim!) susretima i druženjem, danas su oni gotovo “sotonizirani”, kako to prepoznaje sociologinja Ivana Drakšić. Naime, praznina iz perspektive zarade u kapitalističkom sustavu ima negativno značenje, ona je demonizirano ne-mjesto koje se mora komodificirati, unovčiti, ispuniti stanovima i trgovinama, sadržajem na kojem tek pojedinci mogu zaraditi. Vladajuće se strukture pritom služe raznim trikovima kako bi tobože opravdale obnovu i novu gradnju, što arhitektica Zrinka Paladino u svojem tekstu naziva principom “uništi da bi se gradilo”. Najbolje je to objasniti na samom primjeru Zagrebačkog velesajma. Velesajam se počeo graditi pedesetih godina prošlog stoljeća, a u samoj realizaciji sudjelovali su brojni domaći i strani arhitekti, stvorivši neke od najvrjednijih zgrada u arhitektonskom i konstruktivnom smislu, kakav je recimo Vitićev paviljon broj 40, nastao u suradnji s inženjerom Krunom Tonkovićem. Za one koji se ne mogu sjećati kako su to izgledali sajmišni dani na ZV-u, Spavači su priložili arhivske snimke. Sjajne nove zgrade, gosti iz cijele nekadašnje države posjećuju izložbe svjetskih proizvođača, druženje na zelenim površinama, uzbuđenje i elan – atmosfera koja se danas može samo dijelom osjetiti za vrijeme održavanja nekolicine sajmova, primjerice Interlibera. Obilazeći danas poluprazne i zapuštene prostore ZV-a – kakav je, primjerice, paviljon Mašinogradnje iz kojega se Hrvatski teniski savez morao povući zbog po život opasne zapuštenosti – kamera Spavača snima iskrcavanje smeća pokraj paviljona Đuro Đaković, jednog od zaštićenih zdanja. 

Budući da predstavlja važan iskorak u širenju Zagreba na prekosavski prostor te sadrži zgrade ambicioznih arhitektonskih dosega, Ministarstvo kulture RH 2006. zaštitilo je velesajamski kompleks kao kulturno-povijesnu cjelinu s pripadajućom graditeljskom strukturom. Međutim gradonačelnik Milan Bandić trenutno najavljuje njegovo rušenje i izgradnju “zagrebačkog Manhattana”, pritom zanemarujući zaštitu utemeljenu na stručnim mišljenjima. Čak i ako na stranu stavimo neospornu arhitektonsku, povijesnu i kulturnu važnost ovoga prostora, nije zanemariva niti njegova materijalna vrijednost. Nije li suludo trošiti sredstva na njegovo rušenje i ponovnu izgradnju, dok je potrebno samo uložiti u održavanje postojeće infrastrukture i uvođenje novog sadržaja? U svjetlu tih događaja emitiranje epizode o Zagrebačkom velesajmu može se protumačiti kao zvono za uzbunu i apel Zagrepčanima da se povedu za splitskim i skopskim primjerima pobune i da ne dopuste hirovima pojedinaca uništenje njihova grada. 

U naslovu četvrte epizode Skoplje je nazvano gradom koji je bio premoderan. Paradoksalno je da je ono što se prije pedeset godina smatralo modernim i progresivnim, za sadašnje poimanje “premoderno” – od kućanskih aparata kakve ni danas uglavnom ne koristimo pa sve do urbanih identiteta. Nakon razornog potresa 1963. Skoplje je obnovljeno na idejama japanskog modernizma, no današnjem je makedonskom političkom vrhu bitno temeljiti identitet na sjaju antičke prošlosti, što se pokušava oponašanjem povijesnih stilova, prekrivajući brutalističke betonske zgrade lažnim fasadama i dizanjem grandioznih skulptura Aleksandra Velikog. Ovaj nasilni čin usmjeren prema gradu, njegovoj povijesti i stanovnicima, čijim se novcem to sve napravilo, naišao je na buran otpor Skopljana, koji je zbog bacanja boja na nove fasade prozvan Šarenom revolucijom. 

No nije samo Skoplje bilo premoderno, već je cjelokupna modernistička arhitektonska baština, kako se navodi u seriji, projektirana za vrijeme koje još nije došlo. Takav primjer je skulpturalni dom kulture u Kolašinu kojeg kao da je, kako kaže jedan od stanovnika, spustila neka strana, nezemaljska civilizacija. Futurizam, jedna od ključnih crta serije, suptilno se osjeti i u zvučnoj kulisi u obliku visokih ezoteričnih, “vanzemaljskih” tonova što prikazanoj arhitekturi daje subliman i misteriozan karakter. Takav dojam odaje i snimanje dronom koji iz ptičje perspektive ono što je gledatelju otprije poznato – zgrade, arhitektonske komplekse pa i dijelove gradova – preobličuje u apstraktne geometrijske oblike te tako doprinosi karakterističnom vizualnom dojmu serije.

Iako je neminovno kako se kadrovima nalik umjetničkim fotografijama i cjelokupnom kinematografijom Betonski spavači nameću kao jedan od vizualno najatraktivnijih televizijskih sadržaja, oni nikako nisu samo lijepa serija o lijepim kućama, već su se iznova pokazali kao važan politički istup, poziv na aktivizam. Budući da se problemi ne mogu riješiti “samo pritiskom na dugme”, kako to priželjkuje Ingrid Radan na odjavnoj špici, potrebno je boriti se protiv devastacija i rušenja, inzistirati na održavanju naših postojećih domova, ostvariti svoje pravo na grad. 

Centar Koteks Gripe spada među kompleksne prostorne zahvate Splita uoči Mediteranskih sportskih igara 1979. godine, a često se predstavlja kao “prvi trgovački centar” socijalističke Jugoslavije i svojevrsna kulminacija ideje integriranog konzumerizma. U jednom od uvodnih tekstova Tvrtko Jakovina piše kako su “sedamdesete vjerojatno bile desetljeće s najugodnijim životom, sve više ljudi je putovalo i živjelo elemente potrošačkog društva”. Slično ističe i Igor Duda koji kaže kako je u “ozračju sedamdesetih daljnji procvat potrošačke kulture nastavio biti znak sretnoga suživota socijalizma i konzumerizma jer je potonji dokazivao uspješnost prvoga, i vjerovali su neki, ubrzavao njegov put prema komunizmu u kojem bi sve potrebe morale biti zadovoljene”. Iz gledišta građanina koji je kao potrošač mogao imati više, kaže Duda, sedamdesete su bile izvrsne godine, jer živjelo se bolje i zarađivalo više no u prethodnim razdobljima.

Izgradnja trgovačkih sadržaja, uz nove stanove i dostupnu javnu infrastrukturu, imala je za cilj poboljšati svakodnevicu građana te je bila dio programa uspostave socijalističke države blagostanja. Osim u gradskim centrima, novi se trgovački sadržaji, takozvani opskrbno-trgovački centri, planiraju kao prateći sadržaji novih stambenih naselja koja niču na dotadašnjoj gradskoj periferiji. Za razliku od Zapadnih modela velikih trgovačkih centara u kojem je naizgled javni prostor kontroliran u svakom pogledu, od njegovog izgleda do načina na koji će se koristiti, Koteksov javni prostor je autentičan i dostupan, objašnjavaju u tekstu Od robnih kuća do trgovačkih centara u poslijeratnom razdoblju Sanja Matijević Bračot i Ana Grgić. Također, jasna “urbanotvorna ambicija” Koteksa uvjetuje da se o njemu razmišlja ne samo kao arhitektonskom djelu, već kao dijelu grada i u tom smislu treba ga i sačuvati.

Mediteranske sportske igre bile su do tada jedan od najvećih jugoslavenskih organizacijskih pothvata. Tadašnji značaj Igara u mnogočemu je nadmašivao njegov današnji status i Splitu su poslužile kao dobar povod za mnogo veće investicije i sagledavanje cjelokupne sportske, komunalne, prometne, tehnološke i kulturne infrastrukture grada. Veliki graditeljski zahvati bili su omogućeni potpisivanjem Društvenog dogovora o financiranju Igara kojim je ono podijeljeno na tri jednaka dijela između Grada Splita, SR Hrvatske i SFR Jugoslavije, što je na kraju dovelo do jednih od najuspješnije organiziranih Mediteranskih igara u uvjerljivo najmanjem gradu koji je do tada bio domaćin. Uz prometnu i turističku infrastrukturu koja je za potrebe Igara proširena ili nanovo izgrađena, temeljna su ipak bila ulaganja u izgradnju brojnih sportskih objekata među koje je spadala i velika sportska dvorana na Gripama prema projektu Jankovića i Rožića. Neposredno nakon sportske manifestacije Rožić je samostalno realizirao i preostali dio kompleksa  koji je uključivao trgovački centar Koteks. “Centar na Gripama predstavlja rijedak splitski primjer ambicioznog prostornog zahvata koji je u cjelini realiziran kako je izvorno i zamišljen, a ističe se i zbog činjenice da je to jedan od relativno rijetkih reprezentativnih zgrada javne namjene realizirane u vrijeme apsolutne dominacije stambene izgradnje”, opisuje Darovan Tušek.

Iako je u vrijeme otvaranja Koteks bio svojevrsna atrakcija, zbog ekonomske krize koje je uslijedila njegova je slava bila kratka. Političke promjene s kojima je došla i netransparentna privatizacija, također su ubrzale njegovo “starenje” i polagano propadanje. I premda postoji stručni konsenzus oko njegove vrijednosti još uvijek ne postoji dogovor oko njegovog očuvanja i stavljanja u upotrebu njegovih zapuštenih dijelova. Posebnu opasnost predstavlja mogućnost rušenja kompleksa u svrhu novih investicija, koje se spominje još od 2010. godine. Slične tendencije vidimo i na primjeru drugih Jankovićevih zdanja u Novom Sadu, Sarajevu i Prištini koje sa splitskim kompleksom stvaraju svojevrsnu cjelinu i neprocjenjivu baštinu. Jedan dio publikacije stoga je posvećen ostalim Jankovićevim radovima, a Inicijativa koja stoji iza projekta Motel Trogir poziva na regionalno osnaživanje kako bi se ovi kompleksi očuvali i osuvremenili.

Izložba je, najavljuju organizatori, podijeljena u dvije tematske cjeline. Prva obuhvaća realizirane i nerealizirane projekte na području Rivijere koji su publicirani, nagrađeni i valorizirani od arhitektonske struke u Hrvatskoj i svijetu. Naglasak će biti na modernizmu druge polovice 20. stoljeća, kada su na tako malom prostoru srednje Dalmacije u svega par desetljeća realizirana arhitektonska djela koja mogu korespondirati tadašnjem svjetskom standardu. Iz tog razdoblja predstavljeni će biti projekti Olge Pavlinović, Investprojekta, Ante Rožića i suradnika, Dječje lječilište Rikarda Marasovića, stambena zgrada Božidara Rašice, te pekara Milana Šosteriča. U godinama koje su uslijedile ističemo kuću Periskop  Gorana Rake, dva pobjednička natječajna rada, nikada realizirana, sportsku dvoranu Ante Kuzmanića i projekt uređenja obale Živogošća SODA arhitekata, te malu obiteljsku kuću Ivana Filipovića.

Drugi dio izložbe sadrži projekte studenata s područja Makarske rivijere, izrađene na Arhitektonskim fakultetima u Zagrebu i Splitu, a koji su planirani na lokacijama diljem Rivijere. Na izložbi sa studentskim radovima sudjeluju Nina Kovačević, Ivan Lukić, Mladen Majstrović, Maša Medoš, Bruno Kostanić, Ana Begović, Marija Medoš, Petra Visković, Petra Radić, Ivan Gašpar i Marija Babić.

Organizacijiski tim ističe kako je cilj izložbe edukacija i osvještavanje sugrađana o arhitektonskoj struci i vrijednosti izgrađenog prostora, te isticanje izvanrednih arhitektonskih rješenja, uz nuđenje vizije prostornog i arhitektonskog razvoja Rivijere iz kuta mladih arhitekata.

Dizajn vizualnog identiteta i postava izložbe potpisuje Marina Jukić.

U nastavku tribina koje problematiziraju pitanja aktualnih odnosa prema nasljeđu arhitekture modernizma iz razdoblja druge polovice 20. stoljeća  govorit će se o formalnim aspektima zaštite, dosadašnjim iskustvima i problemima koji se u praksi Konzervatorskih odjela i Ministarstva kulture javljaju te općenito o otvorenim proceduralnim pitanjima. 

Posebni naglasak tribine bit će na slučaju kuće Matulja u Brodarici kod Šibenika, djelu arhitekata Ante i Vlaste Vulin iz 1962. godine koja je srušena krajem 2016. godine. Kuća je imala status preventivno zaštićenog kulturnog dobra RH, a rušenje je izvedeno u pravnom vakuumu između privremene i trajne zaštite.  

Kako bi se spriječila daljnja devastacija novijeg kulturnog nasljeđa, potrebno je kritički sagledati postojeće kriterije i metodologiju pravne zaštite kulturnih dobara, ali i potaknuti sustavniju i pravodobniju valorizaciju te afirmaciju kod šire kulturne i druge javnosti ovog izrazito produktivnog perioda za hrvatsku arhitekturu. 

Tribina se organizira u suradnji projekta Motel Trogir i Društva arhitekata Šibenik.

Ovaj slučaj još je jednom ukazao na ranjivost baštine, odnosno prvenstveno na manjkavu i nedostatnu pravnu, a time i društvenu skrb nad vrijednim arhitektonskim i urbanističkim ostvarenjima.

Tribina Kako štitimo arhitekturu modernizma? će u srijedu, 15. veljače u 18.30 prezentirati slučaj kuće Matulja, ali staviti i fokus na baštinu iz razdoblja socijalizma kroz neke od istaknutih arhitektonskih primjera, uključujući djela primijenjene umjetnosti, poput dizajna i opreme interijera.

O stanju modernističke baštine druge polovice 20. stoljeća, o formalnim aspektima zaštite, dosadašnjim iskustvima i problemima koji se u praksi Konzervatorskih odjela i Ministarstva kulture javljaju te općenito o otvorenim proceduralnim pitanjima raspravljat će: mr. sc. Anuška Deranja Crnokić (Ministarstvo kulture RH), dr. sc. Zrinka Paladino (Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Zagreb), dr. sc. Marko Špikić (Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu) i dr. sc. Iva Ceraj (Hrvatski muzej arhitekture).

Kako bi se spriječila daljnja devastacija novijeg kulturnog nasljeđa, potrebno je kritički sagledati postojeće kriterije i metodologiju pravne zaštite kulturnih dobara, ali i potaknuti sustavniju i pravodobniju valorizaciju ovog izrazito produktivnog perioda za hrvatsku arhitekturu.

Tribina je organizirana u suradnji projekta Motel Trogir i Odbora za baštinu i prostor DPUH-a. Projekt Motel Trogir  u 2017. godini podržavaju Ministarstvo kulture RH i Zaklada Kultura nova. Motel Trogir je projekt Slobodnih veza — udruge za suvremene umjetničke prakse.

Maroko, a posebno Casablanca, bio je svojevrsni “laboratorij” modernog prostornog planiranja u prvoj polovici 20. stoljeća (posebno za vrijeme francuskog protektorata 1912.- 1956.) i teren za testiranje ideja arhitekata koje su u to vrijeme bile preradikalne za Europu, a razvoj Casablance, u širem kontekstu sjeverne Afrike, bio je polazište projekta “In the Desert of Modernity. Colonial Planning and After” kustosa Toma Avermaetea, Serhata Karakayalija i Marion von Osten (HKW, Berlin, 2008.) koji je nastojao dublje istražiti vezu između modernog pokreta u arhitekturi, Sjeverne Afrike i kolonijalizma. Projekt je polazio od teze da se poslijeratni razvoj modernog pokreta (u zapadnoj Europi) ne može u potpunosti obuhvatiti bez uzimanja u obzir eksperimenata i iskustava arhitekata i urbanista u sjevernoj Africi.

Neovisnost Maroka označava novu epizodu u povijesti njegovog arhitektonskog i urbanističkog razvoja. Iako danas slabo poznat široj javnosti, period od 1950ih do kraja 1970ih u Maroku dobio je priličan međunarodni odjek u svoje vrijeme, putem Devetog kongresa CIAM-a u Aix en Provenceu 1953., kada je na arhitektonsku scenu stupila nova generacija marokanskih arhitekata (uglavnom okupljenih u grupu GAMMA- Groupe des architectes modernes marocains) koji su, činilo se, mogli djelovati bez opterećenja kolonijalnim dogmama. Kao dio Tima 10, doprinijeli su kritici poslijeratnog modernizma (i Atenske povelje) prilagođavajući univerzalističke ideje modernog pokreta lokalnoj kulturi, uvažavajući specifičnosti konteksta i klimu sjeverne Afrike. Ovaj segment arhitektonske produkcije Maroka bit će tematiziran predavanjem Imada Dahmanija”, stoji u najavi.

Predavanje je organizirano i povodom stote obljetnice rođenja istaknutog, a kod nas malo poznatog marokanskog arhitekta Jean-Fracoisea Zevacoa (Casablanca, 1916. – Casablanca 2003.).

Više o kontekstu i modernizmu u Maroku pročitajte ovdje. 

Motel Trogir je projekt udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze.