Svaka pojedina ventula, lambikavalica ili lepeza, pa i ona jeftina plastična s motivom katedrale svetog Jakova, zlatnim ornamentima i čipkom, ima svoju biografiju i put od proizvođača preko distributera do kupca. No, kada nas zanimaju dugoročne promjene i šira dinamika koja nadilazi biografiju pojedinog primjerka, govorimo o društvenoj povijesti predmeta.

Iz te povijesti izdvajamo nekoliko crtica o lepezama: onih koje se tiču njihovog prestiža, potom kulturološkog značenja gledanog kroz kolonijalnu i rodnu perspektivu, i na kraju njihovog komunikacijskog potencijala.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić

Natječaj je primarno namijenjen mladim modnim dizajnerima_icama, ali i onima koji_e u svojoj praksi promišljaju odnos tijela i odjevnih predmeta, a dodjeljuju se potpore u sklopu dvije kategorije:

• razvijanje modnog proizvoda – prijedlozi koji su usmjereni na dizajn pojedinačnog odjevnog predmeta ili modnog dodatka
• eksperimentalno istraživanje u domeni modnog dizajna – prijedlozi koji na spekulativan način istražuju odnos tijela i odjevnih predmeta

Projekt potiče interdisciplinarni pristup radu i istraživanju te vrednuje održive modele rada prilagođene lokalnim uvjetima proizvodnje i konzumacije mode. Poseban naglasak stavit će se na prijave koje potiču djelovanje u kontekstu cirkularne ekonomije, korištenje održivih materijala, recikliranje i slične prakse te bavljenje novim proizvodnim procesima. Također, dodatno će se vrednovati prijave koje kritički promišljaju modni sistem te razmatraju mogućnosti humaniziranja modnog dizajna.

Zainteresirani prijavitelji_ce su pozvani da prijave projekt koji još nije realiziran te se upravo kroz ovaj natječaj mogu osigurati istraživački uvjeti za rad, mentorsko usmjeravanje te razvitak daljnjeg plana moguće realizacije/produkcije.

Potpora uključuje financijsku podršku koja pokriva troškove produkcije i honorar te višemjesečni mentoriran rad s odabranim dizajnerima_cama što uključuje: jedan na jedan susrete i mentoriranje rada koje provodi voditeljica projekta u suradnji sa stručnim suradnicima, podršku u produkcijskom istraživanju (istraživanje materijala, tehnika proizvodnje te povezivanje s dodatnim mogućim suradnicima u projektu, razvijanje poslovne strategije i operativnih procesa rada) te podršku u pripremi javne prezentacije provedenog istraživanja.

Prijave se vrše putem e-mail adrese hdd@dizajn.hr, a za sve dodatne informacije možete se obratiti voditeljici projekta Lei Vene e-mailom na adresu leavene@gmail.com.

Rok za prijavu je 27. travnja.

Iako naslov sugerira puno govora, Razvezivanje se snažno oslanja na zvuk: osluškuje šuštanje tkanina i ambijente rada, bilježi iskustva proizvodnje i pamćenja, te prati suvremene prakse poput upcyclinga i alternativnih načina proizvodnje, kao i dodire mode s drugim umjetničkim praksama.  

Prva epizoda serijala nastaje povodom gostovanja francuske kustosice i spisateljice Johanne Zanon u zagrebačkom Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), gdje je sredinom siječnja sudjelovala u rezidencijalnom programu Briefing On Soft Arts. U tom povodu Zanon je održala javno predavanje na temu zvuka mode, kojim se bavila u svom izložbenom projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025. godine. Projekt je inicijalno predstavljen u Oslu u Norveškoj, gdje ova kustosica živi i radi. O auditivnom potencijalu mode, osim s Johannom Zanon razgovarali smo i s kustosicom Leom Vene, suvoditeljicom CIMO-ve rezidencije.

Popratnu audio dokumentaciju izložbe The Sighing Sound of Lips Unsatisfied ustupili su Pål Steinar Gumpen i Aliona Pazdniakova.

Tijekom rezidencije u Zagrebu, Zanon će nastaviti svoje istraživanje zvuka mode, s posebnim naglaskom na ozvučivanje modnog arhiva. Nastavljajući rad na projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025., kustosica će eksperimentirati s izložbenim formatom kao metodom promišljanja modne teorije.

Rad The Sighing Sound of Lips Unsatisfied inicijalno je predstavljen u Telemark Kunstsenteru u Norveškoj. Kako pojašnjavaju organizatori_ce u tekstu najave, ova izložba je “istraživala zvuk mode kroz radove devet umjetnika_ca, modnih praktičara_ki i istraživača_ica – od kojih je većina bila novoproducirana. Radovi su se bavili bogatim i slojevitim zvukovima nošenja, izrade i prodaje odjevnih predmeta te propitivali koje su auditivne prakse prisutne u suvremenoj modi.”

Johanna Zanon nezavisna je kustosica i spisateljica. Kurira interdisciplinarne, istraživački usmjerene izložbe, projekte u javnom prostoru i filmske programe. Njezini kustoski interesi obuhvaćaju rad, kapitalizam, suvremenu primijenjenu umjetnosti, spekulativnu i interaktivnu fikciju, teoriju umjetnosti i znanost o okolišu.

Dolazak na predavanje potrebno je najaviti putem maila cimo.info.hr@gmail.com. Više detalja pročitajte ovdje.

– Nepredvidljiv je tvoj stil. Sad mi izgledaš ko reper, to adidas, kratko ošišano i to. Znaš nisi mi to ti u mojoj glavi. Onda recimo kad si nosila moje hlače top ti stoji, sve ti dobro ističe drugačije je a paše ti. Opet si svoja, a znaš… malo si se pogubila u tim stilovima. Evo sad ko da gledam tatu kak ide na nogometno igralište, kužiš. 

– A kaj je ja? Kaj je moj stil?

– Ne znam, ne mogu ja to više pohvatat. Previše lutaš. Na primjer ta trenirka mi je dobra ali to sve skupa, te čarapice, kratke hlače hahaha. Znači hlače su mi dobre same za sebe, trenirka sama za sebe, tenisice čarape, sve je dobro. Sad ta kratka frizura isto znaš ne paše mi to na to. Ja bi na te hlače stavila neki sako šlampavi a ne tu trenirku. Onako razbojnički izgledaš ko da ćeš istuć nekog.

– Pa možda i oću.

– Pa možda i oćeš, da. Imaš puno robe a onda na kraju nemaš kaj za obuć. To ti je problem veliki. Ne možeš se nać nikako. Kakva je ovo faza ja ne znam.

Odlučila sam progutati “OVO NIJE FAZA MAMA” rečenicu i ne širiti područje borbe, radije poslušati neprijateljski nastrojenu modnu kritičarku, jer je autfit za taj dan trebao ispuniti više kriterija. Prvi je funkcionalne prirode: uklopiti se u vremenske prilike toplog dana i hladne noći. Drugi je estetsko-psihičke prirode: biti dovoljno kul da se ne osjećam algoritamski jadno i dosadno na radionici rezidentice projekta BoSA (Briefing on Soft Arts), Joanne Walsh u Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), ali i dovoljno neupadljiv da se ne osjećam prenapadno na meet and greetu sa starcima mojeg najvećeg fana. 

Gledajući u zadnju rečenicu najave radionice Preispisivanje odjevnog predmeta “Odjenite ono što sanjate, dođite kakvi jeste”, slušajući svoju drugu najveću neprijateljicu i vlastite paničarske misli, svjesna iznimno teškog zadatka koji sam stavila pred sebe, nisam htjela dići ruke od svega i pomiriti se s neuspjehom ili, još gore, istinom.

Za razliku od Karla Ovea Knausgårda, cendravog daddyja autofikcije, kako ga naziva šećerna mommy književne kritike An. Fazekaš, “projekt prepričavanja svoga spektakularno nespektakularnog života preko nekoliko tisuća stranica” uopće nije moja borba. Moja je, recimo, biti na radionici multidisciplinarne autorice koja ne samo da djeluje u području tiskanih, digitalnih i izvedbenih umjetnosti, nego je i dvije godine pisala mjesečnu kolumnu o modi i kritičkoj teoriji Theory of Style za Spike Art Magazine u Berlinu i, uz to, biti opkoljena ekipom polaznica i polaznika koji nisu daleko od Pinterest streetstyle bogova, čiji beskrajno kul i pažljivo kurirani autfiti zrače onim it girl spojem nonšalantnosti, odvažnosti i čudnovatosti.

A ona, samoprozvana art kuja, sjedi među njima u tom bljutavom hororu od autfita. Silom okolnosti, krenula se ogledati u drugima, pa je ono što se trudila dobro, dobro potisnuti, ipak, malo pomalo, krenulo izlaziti na svjetlo običnog dana.

***

Umjesto da sam ispunila prvi zadatak i jednostavno napisala što nosim na sebi, ispovraćala sam istinu po papiru, jer jedino što mi provjereno dobro ide je 3 u 1 kombinacija kompliciranja vlastitog života, traženje izgovora i prostitucija vlastite nesigurnosti:

“Ja sam najveće konzumerističko smeće bez osobnosti. Hvala bogu da mi je danas došao Zalando paket jer inače ne bih imala što staviti na sebe. Sva quirky odjeća mi je ostala u stanu u Zagrebu. U Karlovcu imam samo ‘bejsik kuja’ dosadnu jadnu robu u kojoj me mama ne osuđuje. Vani je prvo prevruće, a onda prehladno, a ja sam išla vlakom iz Karlovca za Zagreb i oznojila se ko svinja. Hvala bogu na poliesteru, jeftin je ne gužva se i usmrdi se dok kažem keks. Da nemam ove bež široke hlače ne bih se ni pojavila jer su mi doma samo hlače koje mi previše pokazuju oblik nogu i bokova. Hvala bogu da je postolar uspio popravit ove chunky Buffalo šuze (propale su im potplate) jer inače ne bih imala što staviti na sebe osim Birkica, a nokti mi izgledaju kao deveti krug pakla i puna sam žuljeva od trčanja.“

Inače, da bolje dočaram zašto je teška sramčina napisati nešto ovakvo baš na ovoj radionici: iako bi se o radu Joanne Walsh – aktivistkinje i autorice 12 knjiga (od kojih su dvije suautorske, napisane u paru s umjetnom inteligencijom koju je sama programirala) – mogle napisati kartice i kartice teksta, ono što, barem meni, uvjerljivo krade cijeli šou je biblija Girl Online: A User Manual (Verso, 2022). Kako je opisuje jedna od recenzentkinja s Goodreadsa, to je knjiga koja je “za izgubljene dvadesetdvogodišnje studentice humanistike ono što je Stakleno zvono za šesnaestogodišnje wannabe Njujorčanke iz malih mjesta (i mislim to kao kompliment)”.

Radi se o hibridnom svesku koji je sve i ništa: korisničke upute, manifest, književna kritika, forum post, memoari o majčinstvu, povijesni roman o internetu u 2000-ima, feministička autoteorija, blog, ljubić… Formalno i strukturalno ustrojen kao podivljalo blicanje ekrana, metaforički je to gustiš međusobno uvezan i zbijen teorijskim razlaganjem stanja dvostrukosti ili rascjepa (online/offline) koji se ženama događa u internetskom prostoru. “Ako je žena čisti kontekst, djevojka je čisti koncept”,¹ zaključuje Walsh pišući o ženama koje u online svijetu postaju djevojke, čarobna bića negdje između virtualnog i stvarnog.

U okviru zagrebačke rezidencije Walsh istražuje “povijest i suvremene strategije žena, nebinarnih i trans osoba te granice koje koriste kako bi stvorile ono što Jack Halberstam naziva ‘ženskim maskulinitetima’, kroz formalne i neformalne ‘izvedbe’ – od butch i dandy figura do drag kingova.”

To se čini logičnim i uzbudljivim, s obzirom na njezin dosadašnji rad, osobito već spomenute kolumne za Spike Art Magazine, koje modi ne pristupaju isključivo u lifestyle smislu, nego uvijek bujaju oko kapitalističke kolonizacije žudnje i ideje stila kao jezika moći i otpora, pritom promišljajući načine da se preotme (muškocentrični, algoritamski, tržišni) pogled i preokrene ga se u autorski čin. “U vremenu u kojem žene mogu nositi što god žele, zanima me što još uvijek određuje rodne granice odijevanja, koje danas često proizlaze ne iz samog odjevnog predmeta, već iz načina njegova nošenja”, govori Walsh o novom istraživanju.

Radionica se, prema najavi, trebala baviti “pisanim odjevnim predmetom”, Barthesom i njegovom analizom sustava mode, ali što je Walsh o tome konkretno govorila, iskreno, nemam pojma.  U moju obranu:

1. u pedeset se posto slučajeva prepadnem čim čujem ime nekog teoretičara jer odmah u startu mislim da nema smisla ni pokušati shvatiti
2. u deset se posto isključim jer mislim da to već znam i nisam zaboravila (ne znam i zaboravila sam)
3. u preostalih četrdeset posto gubim fokus jer razmišljam o centru svijeta – sebi. 

Tako samo u ovom slučaju imala b i c kombinaciju, jer Barthes, duh!, i jer sam manijakalno vrtjela unutarnji nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam monolog, dok se art kuja pored mene nije žrtvovala i počela čitati svoj “This? Literally the first thing I grabbed. (said while clearly styled on purpose)” opis autfita. 

Okrenula sam se prema njoj i tada ugledala… njih. Ne, to nije bila ljubav na prvi pogled, nego na onaj sitni trzaj, kad ti nešto bljesne u oku i ne znaš je li svjetlo ili ljubomora – sjaj što presvlači svijet u reflektirajuće površine. Zaljubila sam se u njih kao u neku svjetlucavu grešku algoritma: Puff Bow Siren Silver Metallic kroksice… ime koje zvuči kao najneviniji zločin i najgora AI pop pjesma. Njihov sjaj kao da je upravo izašao iz snova djevojčice koja je progutala cijeli Shein katalog i rekla “ovo je moje oružje”.

Kakav savršen par! Art kuja nosila je tu nakupinu plastike, ironiju Puff Bow Siren Silver Metallic kroksica s gracioznošću. Činilo se kao da su one odabrale nju, a ne obrnuto – kao da ju je kroks prepoznao, prihvatio i usvojio. I u tom mikrotrenutku blještavila i pjene, pomislila sam: možda ljubav uvijek počinje tako – u sjaju koji ne možeš posjedovati.

***

Drugi zadatak: isti taj tekst, kojom god logikom, napraviti suprotnim. Znači, presvući tekst, kad već ne mogu sebe. Zasukala sam rukave svoje bijele 100 % poliester Pull&Bear majice i predala se jednoj od mojih top tri najdražih aktivnosti – laganju:

“Ja sam najmanje konzumerističko smeće i imam osobnost. Hvala bogu da nemam problem s naručivanjem Zalando paketa u 3 ujutro kad se osjećam beznadno. Ja sam tako quirky i jedinstvena. Hvala bogu što nemam problem odijevati se onako kako stvarno želim. Hvala bogu što nisam bejsik kuja. Hvala bogu što se tijekom dana ne izmjenjuju tri godišnja doba svaka dva sata pa se zapravo mogu odjenuti kako hoću. Hvala bogu što se ne znojim kao svinja u svojoj poliesterskoj odjeći. Hvala bogu što se osjećam ugodno u svom tijelu i u onome što nosim. Hvala bogu što mogu opisati i zamisliti odjeću u kojoj se osjećam vjerno sebi. Hvala bogu što nisam konzumeristička bejsik kuja.”

Osjetila sam da je došlo moje vrijeme da zasjam i dokažem svoju vrijednost, budem ona smiješna cura kad već ne mogu biti ona dobro odjevena. Pročitala sam svoje remek djelo, a umjesto AHAHAHHAHAH, aplauza, lupanja po nogama, vrištanja i smijanja do suza, zaslužila sam par sramežljivih haha i hhh. Karma je kurva.

Taman je tada uslijedila kratka pauza, očito smo je svi zaslužili nakon mog teksta, pa sam se mogla bez pritiska gnušati u neugodi i prepustiti djelotvornim mehanizmima nošenja sa zločestim osjećajima: natočiti si čašu crnog vina u kuhinji, da zalijem otvorenu ranu, i pojesti par bajadera previše, da ugušim osjećaje šećerom.

Čim je Joanna Walsh objasnila treći zadatak: napisati kakav je osjećaj odjeće koju imamo na sebi, znala sam da je vrijeme da odem – bio je to prevelik zalogaj suočavanja za tadašnju mene, a neka je doza životne snage i energije trebala ostati i za prezentiranje autfita starcima mojeg najvećeg fana. 

Prije rastanka sam, ipak, odlučila da je dosta laži i suzdržavanja za taj dan. Vrijeme je za nagon, impulzivnost i napadnost. Tako sam ustala i pred svima rekla da je moje vrijeme otkucalo, ali da prije nego što odem želim pofotkati taj prekrasni komad plastike, imati uspomenu na ljubav koja mi je, u sekundi, prevrnula cijeli svijet naopačke. Art kuja se nasmijala i rekla sudbonosno da. Ljubav, doista, sve pobjeđuje.

***

Na putu do meet and greeta, gdje ću se vjerojatno ponovno sresti sa svojim projekcijama, obratila sam pozornost na sintetički zvuk trenja između ruku i materijala, taj sramežljivi mali šum. Ako je osobno političko, a moda stalno oscilira između samoizražavanja i konformizma, gdje se zapravo nalazi “ja” u onome što nosim?

Ipak sam bila prisiljena razmišljati o poliesteru; tome kako me taj klizavi, glatki, zagušljivi materijal obavija poput umjetnog dodira. Kad se zagrijem, neprozračna tkanina se zalijepi uz kožu kao prozirna folija, pa sam svakim idućim pokretom sve znojnija. Tik-tak, tik-tak. Sretnem svog najvećeg fana koji mi da pusu i kaže AJME KAK SI ZGODNA DANAS. Hvala bogu na poliesteru. Jeftinoj, mekoj, sjajnoj laži. Neetičnoj, smrdljivoj, izrabljivačkoj istini. Hvala bogu što mi tako dobro stoji. 

1. U izvorniku: “If a woman’s all context, a girl is all concept.” ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Walsh je rezidentica na CIMO-vom projektu BoSA – Briefing on Soft Arts koji se bavi suvremenim umjetničkim praksama na polju mekih (tekstilnih) umjetnosti, a u skopu radionice proučavat će se “pisani odjevni predmet”. Autorica će predstaviti značaj odjevnih predmeta, kako kaže najavni tekst, “u današnje vrijeme, kada je analiza sustava mode iz Barthesova doba zamijenio hektični svijet advertorijala, bezličnog AI-sadržaja, influensera, deinfluensera i modnog aktivizma.” Uzimajući u obzir rastuću svijest o odgovornosti modne industrije pri uništavanju okoliša i lošim uvjetima rada te poigravajući se rodom i političkim izražavanjem Joanna Walsh će donijeti kreativno čitanje Barthesovog “sustava mode”.

Joanna Walsh je multidisciplinarna autorica koja djeluje u području tiskanih, digitalnih i izvedbenih umjetnosti. Autorica je 12 knjiga (nekoliko ih je napisala u koautorstvu s DIY umjetnom inteligencijom koju je sama programirala). Autorica je digitalnih narativa seed-story.com i miss-communication.ie. Svoje radove izvodila je i izlagala u institucijama i na festivalima.

Prijave za radionicu otvorene su do 18. rujna, a vrše se putem maila cimo.info.hr@gmail.com. Nakon prijave dobit ćete informacije o točnoj adresi. Više detalja pronađite ovdje.

Čitalačka večer zamišljena je kao prostor zajedničkog čitanja i kritičkog promišljanja o modi te njezinim političkim, kulturnim i društvenim dimenzijama. Kroz ovaj susret nastoji se potaknuti razgovor o modi kao kompleksnom i često kontradiktornom kulturnom polju, koje doprinosi stvaranju društvenih nejednakosti i nameće estetske ideale.

U fokusu ovog susreta je britanska kulturna teoretičarka Angela McRobbie kao jedna od prvih feminističkih autorica koja je kritizirala modu kao alat opresije i istraživala kako se moda koristi za izražavanje slobode, identiteta i otpora u kontekstu različitih društvenih normi. McRobbie propituje tenzije između feminizma i modne industrije te kroz prizmu svakodnevnih praksi, ispituje kako se žene kreću između užitka, pritiska i strategija preživljavanja unutar potrošačke kulture.

Tea Kantoci nezavisna je kustosica i feministička modna istraživačica. U fokusu njezina rada su eksperimentalne, diskurzivne i kolektivne umjetničke prakse, s posebnim interesom za modu kao alat za propitivanje identiteta, reprezentacije i svakodnevice. U području kostimografije dugogodišnja je suradnica plesnih umjetnica, dok njezin kustoski rad uključuje (izvedbene) izložbe, kolektivne istraživačke projekte i feminističke intervencije u muzejski prostor.

Čitalačka večer otvorena je svima zainteresiranima uz prethodnu prijavu putem obrasca dostupnog ovdje. Tekst za čitanje bit će poslan naknadno svim prijavljenim sudionicima_cama.

Više informacija o programu potražite ovdje.

Program otvara niz susreta koji istražuju suvremene pristupe modi, prvenstveno na primjerima održivih modnih praksi, pa će tako Ivana Biočina govoriti o radu Instituta održive mode u Koprivnici, a muzejska savjetnica Maja Arčabić o muzealizaciji mode kroz osvrte na ostavštine krojačkog salona Žuži Jelinek, dizajnerskog rada Zdenka Krpana te modnog ateljea Nataša Vesne i Drage Muhića.

U online predavanju na engleskom jeziku Lucky to be there? Behind glitter capitalism, ethnographic insights into luxury creative labour Giulia Mensitieri će prikazati kritički uvid u luksuznu modnu industriju kroz najnovija etnografska istraživanja, a povijesnom dimenzijom mode će se u svom predavanju baviti kustosica Petra Husain Pustaj.

O znanstvenim pristupima modnom dizajnu govorit će Duje Kodžoman, a čitalačku večer uređuje kustosica Tea Kantoci. Na filmskim večerima publika će moći pogledati film Tko ste vi, Polly Maggoo? (1966.), redatelja Williama Kleina i film Slikarica iz 2021. godine.

Program nudi i praktične sadržaje – radionicu prirodnog bojenja tkanine biljem, pod vodstvom Vedrane Peček, te radionicu FASHION CEO gdje će polaznici_e s Brunom Jakupović i Paulom Tončić izrađivati fanzine na temu mode. Ciklus završava vođenom šetnjom kroz Zagreb s Martom Basch.

Sudjelovanje je besplatno uz prethodnu prijavu za pojedina događanja.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Natječaj je primarno namijenjen mladim modnim dizajnerima_icama, ali i onima koji_e u svojoj praksi promišljaju odnos tijela i odjevnih predmeta, a dodjeljuje se po jedna potpora u dvije kategorije:

• Razvijanje modnog proizvoda – prijedlozi koji su usmjereni na dizajn pojedinačnog odjevnog predmeta ili modnog dodatka.

• Eksperimentalno istraživanje u domeni modnog dizajna – prijedlozi koji na spekulativan način istražuju odnos tijela i odjevnih predmeta.

Obje navedene kategorije potiču interdisciplinarni pristup radu i istraživanju te vrednuju održive modele rada prilagođene lokalnim uvjetima proizvodnje i konzumacije mode. Poseban naglasak stavit će se na prijave koje potiču djelovanje u kontekstu cirkularne ekonomije, korištenje održivih materijala, recikliranje i slične prakse te bavljenje novim proizvodnim procesima. Također dodatno će se vrednovati prijave koje kritički promišljaju modni sistem te razmatraju mogućnosti humaniziranja modnog dizajna.
Zainteresirani prijavitelji_ce su pozvani da prijave projekt koji još nije realiziran te se upravo kroz ovaj natječaj mogu osigurati istraživački uvjeti za rad, mentorsko usmjeravanje te razvitak daljnjeg plana moguće realizacije/produkcije. Nije moguće prijaviti diplomske ili druge radove koji su dio studijskih programa.

Potpora uključuje financijsku podršku koja pokriva troškove produkcije i honorar te višemjesečni mentoriran rad s odabranim dizajnerima_cama što uključuje: jedan na jedan susrete i mentoriranje rada koje provodi voditeljica projekta u suradnji sa stručnim suradnicima, podršku u produkcijskom istraživanju (istraživanje materijala, tehnika proizvodnje te povezivanje s dodatnim mogućim suradnicima u projektu, razvijanje poslovne strategije i operativnih procesa rada) te podršku u pripremi javne prezentacije provedenog istraživanja.

Prijave se vrše putem e-mail adrese hdd@dizajn.hr, a za sve dodatne informacije možete se obratiti voditeljici projekta Lei Vene e-mailom na adresu leavene@gmail.com.

Rok za prijavu je 15. svibnja.

Na događaju će sudjelovati Lea Vene iz Centra za istraživanje mode i odijevanja koja će govoriti o ručnom ženskom radu, često nevidljivom, ali bitnom komunikacijskom i kulturološkom fenomenu. Tekstilna radnica i predstavnica Novog sindikata govorit će o stanju u tekstilnoj industriji danas, u Hrvatskoj i globalno. Anamarija Matanović, predstavnica Udruge Brod – Grupe za ženska prava iz Slavonskog Broda, govorit će o utjecaju brze mode na mentalno zdravlje žena.

Mogućnosti alternativne modne industrije predstavit će tri predstavnice slow fashion brendova. Nika Vrbica, Vedrana Jurišinac i Ivona Gray. Reći će nešto više o vlastitim pristupima modi i kako vide tekstilnu industriju u budućnosti. Događaj će moderirati Tena Lavrenčić, modna aktivistkinja, specijalizantica za komunikacije i direktorica Fashion Revolution Belgium.

Više detalja možete pronaći ovdje.