Program počinje u 18 sati s Botaničkim pričama – vodstvom koje će posjetitelje_ice provesti kroz spoj umjetnosti i botanike na primjeru izložbe naziva Posljednji cvijet. Istraživanje biljnog svijeta u umjetničkim djelima vodit će ravnateljica Prirodoslovnog muzeja Željka Modrić Surina i muzejska pedagoginja Ivana Golob Mihić.

Program se nastavlja u 19 sati na prvom katu Muzeja, gdje će se održati razgovor s umjetnicama Kristinom Borg i Elenom Mazzi, koje su travanj provele na rezidenciji u Rijeci. Umjetnice će razgovarati o iskustvima s rezidencijalnih programa, temi Mediterana i njegove uloge kao prostora migracija i ekologije, te o radu s različitim vrstama zajednica.

Program završava u 20 sati u prizemlju MMSU-a, kada slijedi otvorenje izložbe U ratu i revoluciji: odjeci, kojom će se obilježiti datum oslobođenja Rijeke i kraja Drugog svjetskog rata. Izložba se sastoji od djela iz muzejskih zbirki i radova Vojina Bakića, Ivana Gorana Kovačića, Ede Murtića, Zlatka Price, Ratka Petrića te suvremenih umjetnica Ane Bilankov i Tanje Dabo.

Više informacija o programu možete pronaći na ovom linku.

Program Kustoski kružok pokrenuo je Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, s ciljem participacije građana i građanki, koji_e povremeno surađuju na muzejskim programima u vidu sastavljanja kustoskih tekstova i pomoći pri organizaciji izložba. Ovom prilikom članice kružoka surađivale su s radioničkom grupom naziva Jutarnja protezanja koju čine riječke seniorke. 

Tema izložbe je cvijeće, odnosno čovjekov odnos s biljkama, a izloženi radovi dio su muzejske kolekcije. Također, na web stranici Muzeja dostupna je i najava s opisima izloženih radova za osobe oštećena vida te će biti dostupno i audio vodstvo kroz izložbu — napravljeno suradnjom članica kružoka i Kulture svima svugdje.

Organizatori_ce pozivaju sve zainteresirane da se pridruže inkluzivnom vodstvu izložbom prilagođenom osobama oštećena sluha koje će se održati u četvrtak, 10. travnja u 18 sati. Uz prevoditelja na hrvatski znakovni jezik, posjetitelje_ice će izložbom provesti i autorski tim Kustoskog kružoka.

Izložba ostaje otvorena do 4. svibnja, a više detalja pronađite ovdje.

Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka ugostit će live izvedbu glazbene umjetnice Manje Ristić i multimedijalnog umjetnika Branimira Štivića te intro & outro set rezidenta programa di.merkla. Manja Ristić je nastupala diljem Europe i SAD-a kao izvođačica komorne i klasične glazbe te kao improvizatorica u polju interdisciplinarnog pristupa suvremenoj glazbi. U Nemo klubu nastupit će berlinska glazbenica ChewChew čiji se glazbeni izričaj gradi kroz house i disco žanrove povezujući ih sa suvremenim izdanjima.

Ulaz na program TENZIJA koji se odvija u MMSU u organizaciji TIPSY kolektiva se ne naplaćuje, a više detalja o festivalu možete pronaći ovdje.

Osim uvođenja izvođača, taj se projekt od svih prethodnih projekata Tome Savić-Gecana razlikuje i arbitrarnim poveznicama između fizički udaljenih komponenti, budući da te poveznice više ne određuje samo umjetnik, nego nastaju u orkestriranoj suradnji umjetnika i tima (programera, koreografkinje, izvođačica i izvođača te AI tima), da bi posljednja riječ bila prepuštena odlukama umjetne inteligencije.

Pet plesača i plesačica od uvježbane postave od dvadeset i pet izvođača, tijekom sedam mjeseci Venecijanskog bijenala, svakoga dana čekalo je upute koje su na pametnim telefonima dobivali u osam sati ujutro. Bežično prenošene upute umjetne inteligencije nastajale su na temelju analiza tekstualnih podataka udarnih vijesti dana iz nasumično odabranih izvora poput Arab Newsa, Corriere della Sera, El Tiempa, Le Mondea, Bangkok Posta, The Namibiana ili New York Timesa. Pri tome su korišteni algoritmi predviđanja za prepoznavanje i klasificiranje definiranog skupa tema, među kojima su klimatske promjene, kršenje ljudskih prava, razvoj tehnologije ili vojne aktivnosti. Kao rezultat te akcije, svakoga dana nastajale su drukčije algoritamski izvedene upute za izvođače koje su se u sedam mjeseci mijenjale onako kako su se mijenjale vijesti, određujući paviljon u kojem su se trebali pojaviti, pokrete koje su trebali izvesti, pa čak i detalje na koje su se trebali koncentrirati tijekom izvedbi.

Uznemirujuće pitanje koje umjetnik postavlja ovim projektom o nevidljivoj, ali utjecajnoj prisutnosti umjetne inteligencije u našoj svakodnevici, ponovno će biti aktualizirano, sada u kontekstu izložbenih prostora MMSU-a. Informacije o mjestu, točnom vremenu i dnevnim vijestima koje će u dane odvijanja projekta izvođači utjeloviti svojom prisutnošću, publika će moći pronaći na web stranici kreiranoj za izdanje projekta u Rijeci.

Suradnici_e na projektu:

• Kustoski razvoj projekta: Elena Filipović
• Voditeljica koreografske produkcije: Irma Omerzo
• Voditelj tehničke produkcije: Tomislav Pokrajčić
• Tehnička produkcija: Jan Šnajder, Ana Barić i Sara Bakić (AI tim – TakeLab, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu)
• Anotatori podataka za treniranje modela umjetne inteligencije: Anamarija Brusić, Bruno de Zan, Ela Đimoti, Barbara Geld, Kristijan Grgurić, Gordana Kolanović Roško, Marija Košutić, Vladimira Milić, Jan Osmanović, Darija Oštrić, Tomislav Smrekar, Dorotea Supančić, Mišo Vojnović, Sofija Žagar 
• Izvođačice: Koraljka Begović, Ema Kani, Kristina Lisica, Ana Novković i Mia Štark
• Vizualni identitet: Igor Kuduz
• Razvoj multimedije: Mihael Giba
• Producentica: Tena Starčević
• Posebna zahvala: KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse

Iz najave: Povodom Dana grada Rijeke otvaramo izložbu iz zbirke MMSU s rjeđe izlaganim autoricama i autorima čiji su radovi mahom nastali početkom 2000-ih. Aktivno uključujući prostor i gledatelja, između privatne i javne, fizičke i onlajn sfere, radovima otvaramo milenijske teme: posvemašnja umreženost i digitalna povezanost, osipanje fizičke bliskosti, kroz utjecaj internetskih tehnologija na percepciju stvarnosti.

Koncepcija izložbenog serijala kojom prezentiramo muzejsku kolekciju predlaže komunikativne pojmove: informacijski oblak, tijelo kao digitalna slika, bijeg od stvarnosti, lažni identiteti, hiperbirokratizacija, izolacija. Da bi se izbjegao zamor informativno usmjerenim, kronološkim prezentacijama, u ovogodišnjem izdanju predstavljamo tematsku izložbu radova, uglavnom instalacija koje rijetko izlažemo, jer su prostorno zahtjevne i postavom kompleksne. Nadovezujemo se na serijal Upute za gledanje: Što bi tijelo htjelo? (2018.) te Riječi za gledanje (2022.), kojima u nedostatku stalnog postava i većeg izložbenog prostora, predstavljamo isječke iz različitih muzejskih zbirki.

Umjetnice_i iz kolekcije: Igor Grubić, Zlatko Kopljar, Andreja Kulunčić (koautori: Trudy Lane, Gabrijela Sabol, Matija Pužar, Ivo Martinović), Siniša Labrović, Nika Radić, David Smithson, Izabela Peculić Stančić, Damir Žižić i Kristian Kožul, kolektiv „The Moving Crew“

Bijenale industrijske umjetnosti pokrenuto je 2014. godine kao snažna alternativa kontekstu sveopće globalizacije, zbog koje se većina lokalnih obilježja mijenja pod dominacijom većih kulturnih i političkih središta, koja sustavno nameću određene konvencije u suvremenoj umjetnosti, mijenjajući lokalne kulturne krajolike. Stoga IAB inzistira na lokalnom i regionalnom kontekstu, s posebnim naglaskom na industrijsku te kulturnu baštinu Istre općenito, u cilju jačanja lokalnog/regionalnog identiteta, kao i unaprjeđenja njegove važnosti, vidljivosti i prepoznatljivosti u europskim okvirima.

Nakon pilot izdanja 2014. koje je kurirao Branko Franceschi, te prva tri izdanja, 2016. (kustosi Lucrezia De Domizio Durini i Branko Franceschi), 2018. (WHW) i 2020. (Branka Benčić, Gerald Matt i Christian Oxenius), 4. izdanje Bijenala industrijske umjetnosti kurirati će Paolo Bianchi i Christoph Doswald, koji su odabrali i pozvali 29 međunarodnih umjetnika, da, nakon umjetničkog istraživanja u Istri, kreiraju nove intervencije u javnom prostoru koje odgovaraju temi i nazivu 4. Bijenala “Krajobrazi želje”.

Četvrto izdanje Bijenala, koje organizira Labin Art Express XXI u partnerstvu s Arheološkim muzejom Istre (AMI) i Galerijom Cvajner u Puli te s MMSU Rijeka, strukturirano je u tri geografski odvojene, ali tematski međusobno povezane izložbene cjeline: Labin (Društveno-kulturni centar “Lamparna”, Pijacal, Narodni muzej, gradsko kino te nekoliko otvorenih javnih prostora) sa susjednom, rudarskom Rašom (kino, bivša rudarska menza, crkva Sv. Barbare, dolina rijeke Raše) funkcionirat će kao polazišna točka i središte Bijenala, iz kojeg se ono širi prema Puli (AMI, PPMI, Augustov hram, Galerija Amfiteatar, Malo rimsko kazalište, Galerija Cvajner, Luka Pula, te još nekoliko javnih prostora u gradu) i Rijeci (MMSU, Korzo).

Na ovim lokacijama svoje radove će predstaviti Lara Almarcegui, Cristian Andersen, Charlie Billingham, Vanessa Billy, Werner Feiersinger, Fernanda Figuieiredo, Clare Goodwin, Tatjana Gromača, Igor Grubić, Manaf Halbouni, Raphael Hefti, Gregor Hildebrandt, Christian Jankowski, Nikita Kadan, Sandra Knecht, Joseph Kosuth, Lena Lapschina, Sonia Leimer, Olaf Nicolai, Seçkin Pirim, Anna Piva, Marko Pogačnik, Tanja Roscic, Karin Sander, Arcangelo Sassolino, Talaya Schmid, Natalia Stachon, Stefanos Tsivopoulos i Viktor Zahtila.

Nakon što smo oduševljeno pozdravili besplatne online sadržaje iz raznih krajeva svijeta u prvom tjednu karantene te više-manje odustali od nepreglednih virtualnih događanja već u drugom tjednu, nakon što su bezbrojne inicijative pojedinačnih umjetnika i institucija hvatale ono malo prenatrpanog medijskog prostora za samopromociju putem ponude većinom bazičnih sadržaja (poput arhivskih snimki kazališnih predstava) i kućnih videa, čini se da lockdown art još uvijek živi i evoluira, dapače, uzima zamah tražeći svoje mjesto u novom normalnom. Ili starom nenormalnom? Nismo više sigurni.

Negdje između starog, srednjeg i novog u nepopravljivo opustošenu riječku “luku različitosti” od 12. lipnja do 10. srpnja usidrila se aktualna izložba Tijela na pozornici: performans od kuće u doba karantene u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti kao dio rudimentarnog, ali nepokolebljivog programa Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture. Ovaj rad u nastajanju započeo je dvjema živim izvedbama Tijela na pozornici u kazalištu Teatro Linguaggicreativi u Milanu u prosincu prošle godine, u kojima su većinom talijanski vizualni umjetnici prihvatili izazov kustosa Andree Contina da se okušaju u umjetnosti performansa.

Ponovne izvedbe onemogućila je pandemija koronavirusa koja je baš u Italiji dobila tragičan predznak, a zaključani umjetnici odlučili su prihvatiti još jedan izazov – snimiti video performanse koji se bave njihovim, i svačijim, iskustvom izolacije. Performans je ovdje shvaćen u najširem smislu, bez ikakvih tehničkih ili stilskih uvjeta i ograničenja, podrazumijevajući samo akciju koja će biti izvedena kod kuće, koristeći sredstva koja su svakome od umjetnika u danom ograničenom okruženju bila dostupna. Video radovi umjetnika u svibnju su osvanuli na internetskoj stranici corpisulpalco.com gdje su i dalje dostupni, dok su u lipnju svoju reinkarnaciju dobili u riječkom MMSU, na poziv njegova dugogodišnjeg ravnatelja tik pred istekom mandata, Slavena Tolja.

Najavljujući izložbu ni manje ni više nego kao čin ljubavi i antikapitalističku gestu, kustos se u performativnom govoru na samome ulazu doslovno ogoljuje skidajući nebrojene slojeve odjeće, uvodeći nas u prostor dijeljenja intime, razotkrivanja privatnih prostora i alternativne realnosti empatične komunikacije između umjetnika i publike. Nakon što dezinficiramo ruke i bacimo pogled na dvije video projekcije koje čine izložbu (na kojima se 40-ak kratkih performansa vrti u loopu), nemoguće je pobjeći osjećaju da smo i mi na neki način njen dio. Potencijalni odmak publike od muzejske umjetnosti ili često hermetične suvremene umjetnosti performansa umanjen je tematiziranjem svima poznatih emocija i tema vezanim uz izolaciju. Uz poneko direktno korištenje poistovjetljivih motiva iz pandemijskog života, poput dezinficijensa ili pranja ruku (koje nikada nisu dovoljno čiste), gledamo estetski potpuno heterogene, ali većinom domišljate, višeznačne i duhovite umjetničke interpretacije zatvorenosti, čekanja, nošenja s beskrajnim danima, dosadom, tjeskobom i samoćom, zasićenošću vijestima, potrebom do prirode, itd.

Od vizualno profinjenih i simboličnih radova, preko konceptualnih izvedbenih minijatura, do korištenja vlastitih starih ili tuđih video materijala (neskriveno snimanih na računalu ili televiziji), ovu izložbu obilježava tehnološka nesavršenost i raznolikost koja uratke ne razjedinjuje, već ih povezuje u njihovoj snalažljivosti i vježbanju kreativnosti bez obzira na dostupna sredstva. Simone Falso tako koristi formu nijemog filma za prikaz svoje svakodnevice u kojoj su glavni junaci njegova djeca kao “nestrpljivi igrači šaha” te njegova žena kao “očajna majka”, simpatično loveći momente ludosti roditelja u karanteni. David de Carolis u antibakterijskom odijelu nakon svakog zvuka kućnog zvona postaje bogatiji za jednu kutiju od dostave hrane te postaje nezgrapna i zabavna (slapstickasta) živa kartonska skulptura, dok situacija hiperbolizirano ne eskalira u nestajanju čovjeka u kutijama.

Autorica Natalia LL iskoristila je snimku vlastitog performansa iz 2005. godine gdje je, kao proročki, ležala zatvorena u kavezu u antibakterijskom odijelu, a pravo je osvježenje veteranka performansa Katarzyna Kozyra i njena trilogija u kojoj u tjelesnoj maski golog, starog, raspadajućeg i pomalo robotskog, kiborgskog tijela obavlja tipične karantenske radnje, a sve uz zvukove klasične glazbe i kvazioperno zavijanje, iz čije kombinacije odjekuje, između ostalog, osnažujuće, zrelo žensko otpuštanje brige, apsurd i samoironija. Srećom, potonje značajke prevladavaju u većini radova, jer ipak nije samo floskula da nas u najizazovnijim životnim periodima najbolje spašavaju upravo kreativnost, zdrava distanca i humor.

Ponavljajućim motivom unutar cjelokupne izložbe pokazuje se kontrastiranje elemenata visoke umjetnosti i svakodnevice koje je najavljeno i putem vizualnog identiteta promotivnih materijala izložbe, na kojima nagi čovjek u liku antičke ili klasične skulpture stoji oslonjen na otvoreni, prazni frižider. Presijecanje estetski organiziranog i običnog, “slučajnog”, realnog života na neki način spušta umjetnost s njezina trona, a uzdiže svakodnevicu koja sama, takva kakva je, postaje umjetničko djelo. Estetiziranje svakodnevice i svakodneviziranje umjetnosti podsjeća na avangardne korijene samog žanra performansa, dok se zamućivanjem tanke linije između umjetnosti i života iznova otvara vječito pitanje što je umjetnost, kako funkcionira i kako bi trebala funkcionirati.

U vrijeme žongliranja pojmovima uživo i online te odnedavno i uživo online, samo jedna od aktualnih tema je mogu li i trebaju izvedbene umjetnosti (pre)živjeti virtualno, u neprisutnosti, na pozornici. Izvedbene umjetnosti prvenstveno su mjesta tijela i realnog okupljanja koje u svojoj živoj prisutnosti, naspram samo znakova podložnih interpretaciji, sadrži i presudan moment suživljenih energija kao prostora afektivnih dojmova i socijalnog kontakta. Zato je značajna razlika hoćemo li ove videe proscrollati na internetu ili se odlučiti za fizički posjet muzeju koji je sam za sebe događaj, uz planiranje, pripremu, dolazak na mjesto okupljanja, njeguje ritualnu atmosferu sudjelovanja u nečem posebnom.

Putujući od kazališta preko web stranice do muzeja, ova izložba izdržljivo mijenja kanale produkcije i distribucije, iščekujući sljedeće žive izvedbe, ali u međuvremenu dokazujući da umjetnost ne mora ovisiti o bogatim produkcijskim uvjetima, da je za nju, ako je konceptualna strategija dovoljno jaka, potrebno jako malo opreme te da može biti dostupna svima. Tijekom karantene smo iz istog razloga bili preplavljeni snimkama iz kućne radinosti koje su relativno demokratične društvene mreže jedno vrijeme podnosile kao kandidate za umjetnička djela, samo su najednom umjetnici postali svi koji su to htjeli biti.

Odlučuju li admini grupa na Facebooku što je umjetnost, ili možda selekcija lajkova? Neki radovi na ovoj izložbi podsjećaju na pojedine viralne “smiješne videe” iz karantenskog cyberspacea, a tanku granicu umjetnosti i dobre šale u ovom slučaju garantira afirmacija MSSU Rijeka, umirujući nas u duhu institucionalne teorije umjetnosti. Osim što smo vidjeli da umjetnost može biti jeftina (u smislu tehničkih i produkcijskih predispozicija), što i nije velika novost u konceptualnoj umjetnosti, nadamo se da neće morati biti jeftina, to jest profesionalno podfinancirana, u neoptimističnoj ekonomskoj perspektivi današnjice.

Ranjivost kućne perspektive i njena (ne)svjesna intima pretapaju se s političkim izričajem, politizirajući svakodnevicu i postavljajući je u poprište odnosa do širih društvenih previranja. Koja je uloga umjetnosti u vrijeme socijalne transformacije i revidiranja umjetničkih praksi i institucija? Možda udaljavanje od preokupacija estetikom materijalnih umjetničkih djela, prema novim pristupima organizaciji i strukturi života u kojima se okrećemo brizi za sebe i za druge. Etika solidarnosti postaje tako nova politička umjetnost, kao u performansu Nicole Bruna Residenza-Resistenza u kojem postavlja zastavu s oslikanim srcem i dugom na krovu zgrade i salutira s pogledom u daljinu. Zbog novih kolektivnih, nadnacionalnih iskustava u životnoj i medijskoj realnosti s ovom umjetnosti svi najednom imamo nešto zajedničko, a iako Tijela na pozornici sama po sebi ne donose neku novost u raspravu o “novim medijima”, njeno prigrljivanje nesavršenosti, ranjivosti i zajedništva te humor i pohvala kreativnosti – i to ne samo umjetničkoj, nego i onoj u kuhanju ručka i organiziranju svakodnevice, kreativnosti življenja u preživljavanju – osnažujući je moment i dobrodošao doprinos sceni.

Riječki MMSU postavljanjem ove izložbe pokazao je da ide ukorak s aktualnim društvenim zbivanjima, demonstrirajući pohvalnu propusnost, iako su slične tendencije postale sveprisutne – primjerice, već na drugom kraju Korza u Galeriji Kortil postavljena je Neizvjesna izložba s vrlo sličnim konceptom, ali umjesto milanskih u pitanju su lokalni umjetnici. Simptomatično je uključivanje u Tijela na pozornici samo jednog lokalnog umjetnika, i to Nemanje Cvijanovića, kojem je Covid-19 spriječio postavljanje Spomenika crvenoj Rijeci, a koji je ovdje dao očekivani – i dalje u javnosti kontroverzni – antifašistički doprinos. Djelomično adaptirani muzej dio je budućeg art kvarta na području bivše tvornice Rikard Benčić, najveće infrastrukturno ulaganje Rijeke 2020, koji se i dalje gradi i ostaje kao nada da Rijeka, iako vjerojatno neće postati profitabilni fokus globalnog turizma, možda još uvijek može dati doprinos uspostavljanju jače, održivije i homogenije umjetničko-kulturne scene.

Podsjećamo, MMSU je sredinom lipnja od HRT-a zaprimio obavijest o raskidu Ugovora o zakupu poslovnog prostora, sklopljenog 2000. godine između Muzeja kao zakupoprimca i Hrvatske radiotelevizije kao zakupodavca. Riječ je prostoru veličine stotinu kvadrata smještenom u samom središtu Rijeke, u prizemlju zgrade na Korzu, iz kojeg Mali salon treba iseliti do sredine rujna kako bi se prostor prenamijenio u televizijski studio.

Vijest o gašenju još jednog prostora u kojemu su umjetnost i kultura neposredno prisutne svakodnevnom životu grada stigla je usred sezone godišnjih odmora, kada nije bilo ozbiljnije mogućnosti za širu mobilizaciju građana koji se protive uništavanju važne kulturne institucije. Reagirale su ipak organizacije nezavisne kulture koje su i same povremeno koristile prostor Malog salona te strukovne udruge poput Hrvatske Sekcije AICA – Međunarodnog udruženja likovnih kritičara koja je otvorenim pismom apelirala na stručnu javnost i posebno Ministarstvo kulture da “spriječi da Rijeka umjesto prijestolnice kulture postane njenim stratištem”.

S obzirom na to da ni nakon završetka programa EPK nije planiran povratak prostora njezinoj dosadašnjoj funkciji, radnice i radnici riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu kojeg Mali salon djeluje već sedamdeset godina, pokrenuli su peticiju sa zahtjevom da se u 2021. godini ponovo sklopi ugovor o zakupu prostora između MMSU-a i HRT-a. U njoj upozoravaju kako se provedbom odluke trajnog raskida ugovora novim naraštajima uskraćuje važan, a često i jedini izložbeni prostor u gradu, čiji se značaj umnogostručuje u vremenu sve vidljivijeg potiskivanja prostora javne namjene i zajedništva iz urbanih sredina.

“Dok nam je EPK prilika za stjecanje međunarodne vidljivosti u kojoj želimo dostojno predstavljati hrvatsku kulturu, naša se aktivnost nastavlja i nakon toga. Istiskivanje Malog salona iz kulturnog života Republike Hrvatske smatramo nepromišljenim činom i nadamo se da će Hrvatska radiotelevizija uvidjeti dugoročnu štetu takve poslovne odluke”, zaključuje se u peticiji koju možete potpisati ovdje.

Od 19. srpnja do 28. listopada 2018. godine u istarskim gradovima Labinu, Raši, Vodnjanu, Puli i Rijeci održava se drugo Bijenale industrijske umjetnosti – Na leđima palih divova u suorganizaciji Labin Art Expressa XXI s MMSU Rijeka i Arheološkim muzejom Istre i u sklopu projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Bijenale kuriraju članice kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW kojeg čine Sabina Sabolović, Nataša Ilić, Ana Dević i Ivet Ćurin, te će na deset istarskih lokacija predstaviti radove dvadeset i sedam domaćih i stranih umjetnika i umjetničkih kolektiva među kojima se posebno ističu Oscar Murillo, Phil Collins, Nikolay Oleynikov, Laure Prouvost, Marko Tadić, Želimir Žilnik, Vlatka Horvat, Matija i Mauricio Ferlin, Božena Končić Badurina, kolektiv Škart, Fokus grupa itd. Trodnevno otvorenje 2. Bijenala industrijske umjetnosti počinje 19. srpnja u Vodnjanu, nastavlja se 20. srpnja u Puli, Raši i Labinu i završava 21. srpnja u Rijeci. Obilježit će ga otvorenja izložbi s velikim brojem radova nastalih posebno za bijenale, brojni performansi, projekcije i stručna vodstva. 

Labinsko bijenale industrijske umjetnosti je 2014. godine pokrenuo Labin Art Express XXI sa željom da revitalizira rudnike na području Labina i okolice koju obilježava višedesetljetno odumiranje industrije te rastuća ovisnost o turizmu. Kustoski koncept ovogodišnjeg bijenala upisuje se na pozadini dugih povijesnih trajanja i smjena različitih epoha koje su oblikovale društveni i kulturni pejzaž regije: od grčkog i rimskog carstva, venecijanske, austro-ugarske, francuske i talijanske vlasti, pa sve do povijesti socijalizma i recentne epohe dugog razdoblja tzv. tranzicije. Naslov Na leđima palih divova referira se i na danas žive istarske legende i folklorne predaje, među kojima je i poznata legenda o posljednjem motovunskom divu Velom Joži, simbolu istarskog otpora koju je literarno obradio Vladimir Nazor, u čijoj je priči sažeta i sudbina mnogih pobuna. Bijenale evocira i istarski fantastični imaginarij u kojem je identifikacija Istre kao magične zemlje (Terra Magica) usmjerena propitivanju normalizacijskih učinaka i društvene uvjetovanosti koncepata magičnog, prirode i povijesti, te se bavi i mistifikacijama Istre koje odražavaju rastuću turističku eksploataciju specifičnosti regije.

Pripovijedanje, povijest, poezija, turizam, magično mišljenje, pobuna, kolonijalne implikacije industrijske proizvodnje, marginalizirani identiteti, etnička čišćenja, ekstraktivizam, podzemlje, šećer, fosilna goriva, gljive, ruine, ostaci, zbirke – neki su od ključnih pojmova koji proizlaze iz lokalnog konteksta. U dosluhu s njima 27 domaćih i međunarodnih suvremenih umjetnika i umjetnica izlaže svoje radove, od kojih su mnogi nove produkcije vezane za lokalni kontekst. Radovi su usidreni u pitanjima vezanim za oblikovanje suvremenosti kroz praksu umjetnosti, te isprepleteni s pričama koje se bore za identitetsku prednost u shvaćanju “regionalnih” posebnosti: od rudarske prošlosti Labina, povijesti štrajkova i radničkih pobuna, napuštanja ekstraktivnih izvora energije i razvoja ekoloških projekata, preko antičkih i antifašističkih spomenika, fašističke arhitekture, posječenih hrastova, do razvoja turizma, egzodusa i deindustrijalizacije posljednjih desetljeća, tolerancije i kozmopolitizma. Naglašavajući tu isprepletenost, bijenale ne predstavlja samo suvremene umjetnike i umjetnice već i neke od lokalnih spomenika i druge tragove prošlih vremena, koji ravnopravno sudjeluju u izložbenoj strukturi. 

Bijenale će polifonijom umjetničkih glasova pokušati lokalni kontekst predstaviti kao veći i širi od sebe samog, nastojeći razotkriti ‘ideološki’ višak koji postoji u svakoj specifičnoj lokaciji i koji ga povezuje s drugim lokacijama i drugim borbama koje svuda po svijetu nastoje sačuvati mogućnost utopijskog promišljanja budućnosti.

Realizirajući se kao suradnički projekt L.A.E. XXI, MMSU Rijeka i Arheološkog muzeja Istre, uzimajući rudarski lokalitet Labina kao ishodišnu točku i svojevrsno imaginarno središte, bijenale će nastaniti različite lokalitete Istre i Primorja vezane za antičku, industrijsku i recentnu povijest regije: KUC Lamparnu u Labinu; napušteno kino u Raši; MMSU u Rijeci; Augustov hram, Galeriju Amfiteatar – Arena i SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu u Puli; Apoteku – prostor za suvremenu umjetnost u Vodnjanu; Narodni muzej i Gradsku knjižnicu u Labinu. Organizacijska i prostorna ekspanzija naglašena je i uključivanjem postojećih lokacija ili uklapanjem dijelova muzejskih kolekcija u itinerer bijenala kako bi se razgrnuli povijesni slojevi i kako bi se rascjepkane niti priča o regiji iznova zaplele.

Izložba je organizirana u sklopu suradnje 2. Bijenala industrijske umjetnosti kojeg suorganizira Labin Art Express XXI u suradnji s MMSU Rijeka i Arheološkim muzejom Istre, a kuriraju članice kustoskog kolektiva Što, kako i za koga / WHW. Otvorenju će u 19 sati prethoditi razgovor Jelene Jureša i Igora Grubića naslovljen Geografija vremena.

Usredotočena na mehanizme koji uokviruju prostor i vrijeme, mjesto i identitet, izložba Intervali, kolizije predstavlja tri umjetničke pozicije koje na različite načine progovaraju o procesima materijalne i simboličke razmjene, poimanju vremena, vremenskim i prostornim diskontinuitetima, intervalima i kolizijama kao projekcijama i utvarama koje na relaciji između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti stvaraju određenu vrstu nelagode. 

Kako se navodi u najavi izložbe, predstavljeni radovi – objekt Small Subject Factory (Black) britanskog umjetnika Bena Caina, fotografije i eksperimentalno-animirani film Igora Grubića Kako se kalio čelik te novi video rad Jelene Jureša Song – ukazuju na međuodnose i tenzije različitih suprotnosti, između čovjeka i okoline, promjenjivog konteksta koji ga okružuje, te potencijalnosti ili perspektive upisane u protokole koji definiraju njihove odnose.

Izložba je otvorena do 3. srpnja 2018.