Nitko nikoga nije pretukao, ipak nisu letjele bombe – premijera opere Maršal u splitskom HNK-u prošla je, dakle, kao što se i moglo očekivati, bez provokacija, sukoba i incidenata, baš kako treba: s pjesmom umjesto jauka. Pa se Slobodna Dalmacija idućega dana u naslovu reportaže s izvedbe trezveno zapitala “Čega su se svi bojali?”, ne precizirajući, doduše, tko su ti “svi”. Koliko se sjećamo, kada ju je prije mjesec i pol dana, nakon šokantnih & nepravednih haških presuda generalima, skidao s repertoara, bojao se jedino vršitelj dužnosti intendanta Duško Mucalo, a i njegov je strah uglavnom bio induciran sugestijama gradonačelnika Željka Keruma. Nije poznato je li Kerum sugerirao i datum naknadnoga postavljanja premijere – ne bi bilo čudno, čovjek je, uz sve preklapajuće trgovačko-političke uloge i funkcije, očito i vršitelj dužnosti vršitelja dužnosti intendanta – ali zanimljivo je da taj datum koincidira s lažnim Titovim rođendanom koji smo nekada slavili kao Dan mladosti. Što bi nam moglo reći dosta toga o ideološkom statusu onoga famoznog, navodno vrlo subverzivnog, navodno vrlo ljevičarskog fenomena jugonostalgije u Hrvatskoj, danas.

Slovenski sociolog Mitja Velikonja, vjerojatno najutjecajniji teoretičar jugonostagije, ali i njezine specifične modulacije – “titostalgije”, vidi u njima nešto poput latentne kritike dominantnih – prvenstveno neoliberalnih, ali i nacionalističkih, eurointegracijskih itd. – ekonomsko-političkih obrazaca: “sasvim bi se opravdano moglo tvrditi da je titostalgija pre izraz neprihvatanja sadašnje političke situacije i sadašnjih vođa nego nekritično veličanje prilika od pre nekoliko decenija i samoga Broza”, piše on u studiji Titostalgija, izvorno objavljenoj 2008. (a ovdje citiranoj na drugom jeziku naših naroda i narodnosti, prema prošlogodišnjem izdanju beogradske biblioteke XX vek). Velikonja je, pritom, itekako svjestan deklarativne “apolitičnosti” titostalgičnih kulturnih artefakata i rituala – nešto što naziva “simptomom depolitizacije” – ali ipak zdravorazumski pita “zašto status ikone stiče baš Broz, a ne neko drugi”? Kakva je ova tiha, prećutana, čak i gromoglasno negirana političnost ovoga diskursa koje možda nisu svesni ni njegovi nosioci?” I nudi nedvosmislen zaključak: “Repolitizacija se (…) dešava na daleko apstraktnijem metanivou, u utopiji. Ona prevazilazi konkretne levo/desne stranačke podele, dnevnu politiku, stvarne istorijske ličnosti, okolnosti i režime; to je neodređena želja za boljim vremenima, pravednijim svetom i neiskvarenim ljudima, a tek post festum vezuje se na nešto/nekoga određenije”.

Velikonju vrijedi citirati nešto ekstenzivnije jer je riječ o ključnoj referenci, vjerojatno najsustavnijem tretmanu fenomena koji za sada imamo: on detaljno “radi” na bogatom simboličkom materijalu značkica, majica i vrećica za šećer s Titovim likom, retro-kafića, reklama i filmova, štafeta koje i danas kreću od Vardara i od Triglava prema Kući cvijeća, ali se ne ustručava od toga da konačne zaključke izvede na znatno apstraktnijoj razini konceptualizacije, uvodeći u igru utopijsku dimenziju nostalgije. Njegov je zagovor implicitno subverzivnoga potencijala titostalgije uvjerljiv i zavodljiv; pa ipak, ovo premještanje / “podizanje” pojmovne razine rasprave kao da je pomalo zbrzano, ne sasvim utemeljeno. Najjednostavnije rečeno: ako se apostrofirana “repolitizacija” priče o Titu odvija na metanivou i “tek post festum vezuje na nešto/nekoga određenije”, zar ne ostajemo opet uskraćeni za odgovor na ono common sense pitanje s početka: “zašto status ikone stiče baš Broz, a ne neko drugi?” Možda bi stoga ipak trebalo napraviti korak unatrag kako bi se strategije i učinci repolitizacije lika i djela najvećega strojobravara među državnicima ukazali i na nešto “nižoj” razini: to je korak koji vodi od Velikonje do Keruma ili, ako hoćete, od utopije “pravednijeg svijeta i neiskvarenih ljudi” prema distopiji današnjega Splita.

Signifikantno je da u tom Splitu premijera Maršala djeluje problematično na dan kada medijski i politički populizam pokušava – ne baš uspješno, pokazat će se – konstruirati sliku izvanrednoga stanja u državi, proklinjući suca Oriea i izvodeći četiri i pol milijuna ljudi na njegovu optuženičku klupu, dok gradonačelnik na Rivi javno bulazni o urbanim Jugoslavenima; s druge strane, njezino izvođenje na Dan mladosti, datum koji bi, je li, trebao simbolički kondenzirati svu pretpostavljenu subverzivnost prijeteće aveti jugonostalgije, prikazano je kao rubna, relativno duhovita doskočica koja s provokacijom nema nikakve veze. Taj detalj jasno ukazuje na aktualni politički ulog jugonostalgije: ako na apstraktnijoj ravni i odražava mutni utopijski potencijal, u čemu bismo se s Velikonjom mogli složiti, na onoj konkretnijoj njezino je polje značenja zapravo monopolizirala desnica, pa ga aktualizira svaki put kada se ukaže potreba za proizvodnjom straha i potenciranjem nacionalističke histerije; a ako te potrebe nema, cijela se stvar neizbježno svede na prigodnu operetnu inscenaciju.

Svako je ljevičarsko koketiranje s jugonostalgijom stoga kontraproduktivno, to je unaprijed izgubljena bitka, u kojoj se bilo kakav eventualni pokušaj reartikuliranja i reafirmiranja pojedinih socijalnih i ekonomskih aspekata “baštine” bivše države – solidarnosti, samoupravljanja, industrijalizacije (ili, barem, čuvanja onoga što nam je od industrije ostalo) itd. – urušava pod balastom jugo-ikonografije. Nepristajanje na hegemonijsku igru oblikovanja značenja jugonostalgije neophodno je da bi se rasprava premjestila prema ključnim pitanjima metastaziranja logike tržišta društvenim tkivom, logike kojoj su danas jednako podređeni i jugonostalgičarsko obilježavanje Dana mladosti i nacionalni patos obrane generalske časti (ako bilo tko u ovo sumnja, dovoljno je prisjetiti se kako je Večernji list, nakon što je presudu dočekao rijetko bljutavim naslovnicama s Gotovininim likom i natpisom “Heroj”, samo par dana kasnije, na valu desničarskih, domoljubno-flagelantskih tumačenja kako smo “izdali” svoje junake, bezbrižno lansirao navodno duhovitu marketinšku kampanju “Izdali smo ga za 5 kuna”, reklamirajući novi medijski projekt).

Premijera Maršala, konačno, podučila nas je i tome, unutar prikladnih, karikaturalno sitnoračundžijskih okvira: ona nije odigrana, znamo, zbog revolta tzv. kulturne javnosti i brojnih pritisaka na Mucala i Keruma, nego naprosto stoga što je koproducent predstave, zagrebački Muzički biennale, zaprijetio tužbom, pa je strah vršitelja dužnosti i vršitelja vršitelja dužnosti da će izgubiti nešto novaca u hipu nadvladao prvotnu strepnju od incidenata i bombi… A Danu mladosti u cijeloj je priči pritom namijenjena tek uloga zgodne dosjetke i simpatičnoga marketinškog trika – posve u skladu s njegovim stvarnim ideo-političkim potencijalom. Zato i treba zaključiti negdje na tragu naslova onoga osmomartovskog teksta koji je Mima Simić nedavno objavila u ovoj rubrici, kritizirajući Dan žena: dolje, dakle, Dan mladosti!