U tekstu se iznose tvrdnje o štetnosti rodno afirmativnog pristupa, a osim paušalnih formulacija, poput one da “brojna istraživanja ukazuju na to da afirmacija rodne konfuzije može uzrokovati ozbiljnu štetu”, pojavljuje se i jedan od najčešće citiranih mitova u javnim raspravama o transrodnosti i tranziciji. Naime, autor_ica teksta navodi kako: 

“Studije pokazuju da više od 80% djece s rodnom disforijom spontano preraste tu fazu do kasne adolescencije, te da čak ni potpuna ‘promjena spola’ često ne rješava povećanu sklonost samoozljeđivanju i suicidalnosti kod takvih osoba – dapače, može je i pogoršati.”

Ova tvrdnja, poznata kao desistance myth ili mit o odustajanju, već se niz godina ponavlja u medijima, političkim kampanjama i različitim internetskim raspravama kao argument protiv rodno afirmativne skrbi. No istraživanja na koja se oslanja imaju ozbiljne metodološke nedostatke, a zaključci koji iz njih proizlaze su više puta osporeni u znanstvenoj zajednici.

Mit o odustajanju oslanja se na istraživanja iz 1990-ih i ranih 2000-ih, provedena na uzorcima djece koja se nisu nužno identificirala kao transrodna, već su jednostavno odstupala od rodnih normi ponašanja. Ova istraživanja koristila su kriterije tada važećeg dijagnostičkog priručnika DSM-IV (1994.), koji je rodnu disforiju klasificirao kao “poremećaj rodnog identiteta” (od 2013. više se ne klasificira kao poremećaj, službeno je zamijenjen pojmom rodne disforije). Prema tadašnjim kriterijima dijagnoza se mogla postaviti i djeci koja nisu izražavala jasnu identifikaciju s drugim rodom kao što je danas slučaj; dovoljno je bilo da iskazuju nelagodu povezanu s rodnom ulogom ili pripisanim spolnim identitetom.

Jedan od najčešće citiranih autora u kontekstu ove teorije je američko-kanadski psiholog Kenneth Zucker, čije se istraživanje iz 1995. često predstavlja kao uporište za tvrdnju prema kojoj bi 80 do 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju tijekom djetinjstva “odustalo” od trans identiteta ako bi prošli pubertet bez medicinske tranzicije.² Međutim, ta se brojka temelji na istraživanju čija je metodologija u više navrata bila predmet stručnih kritika, među ostalim zbog veličine uzorka, visokog broja ispitanika koji su napustili studiju te, ključno, kriterija uključivanja djece koja nisu nužno izražavala trans identitet.

Zuckerova studija je, naime, provedena na 45 djece, od kojih su mnoga u istraživanje uključena zbog rodno netipičnog ponašanja (npr. djevojčice koje su se igrale “muškim” igračkama), ali nisu izražavala identifikaciju s drugim rodom. Uz to, studija je imala visok udio sudionica i sudionika koji su s vremenom ispali iz istraživanja (eng. dropout rate) što dodatno kompromitira pouzdanost rezultata, jer nije jasno zašto su ispali niti što bi podaci o njihovom kasnijem razvoju pokazali. Ovakva metodologija dovela je do značajnog precjenjivanja učestalosti “odustajanja”, što se u kasnijim analizama i znanstvenim kritikama pokazalo kao ključna manjkavost Zuckerova rada.³

Dodatne kontroverze vezane su uz terapijske prakse koje su se provodile u klinici pod Zuckerovim vodstvom, a koje su, prema nalazima nezavisne kanadske revizije iz 2015., uključivale preporuke roditeljima da obeshrabruju djecu u rodno netipičnom ponašanju te tretmane koji se danas prepoznaju kao konverzijska terapija. Iako on negira takve optužbe, klinika je zatvorena zbog kršenja stručnih smjernica. Naknadno je Zucker pokrenuo sudski postupak protiv bolnice zbog narušavanja ugleda, a slučaj je završen nagodbom. Od tada nastavlja raditi u privatnoj praksi i kao konzultant, a njegov rad i dalje izaziva duboke podjele u stručnoj i široj javnosti.

Na Zuckerove radove kasnije se nadovezao nizozemski istraživač Thomas D. Steensma, čije se studije iz 2011. i 2013. godine također često navode kao “dokaz” visoke stope odustajanja od trans identiteta kod mladih. Međutim, i ta istraživanja dijele ključne metodološke slabosti sa Zuckerovim: temeljena su na zastarjelim dijagnostičkim kriterijima, uključivala su mlade koji nisu nužno izražavali identifikaciju s drugim rodom, te su analizirala podatke iz razdoblja kada medicinska tranzicija za maloljetne osobe nije bila ni dostupna ni uobičajena.

Unatoč tim ograničenjima, rezultati se često izvlače iz konteksta i pogrešno interpretiraju, osobito u konzervativnim i anti-trans narativima gdje se koriste kao argument protiv rodno afirmativne skrbi za mlade.

Preuzimaju ih i politički motivirane organizacije, poput američke Heritage Foundation, koja je u objavi na mreži X podijelila osporavanu tvrdnju da većina djece s rodnom disforijom s vremenom “odustane” od trans identiteta. Heritage Foundation je, podsjetimo, inicijator Projekta 2025, političke platforme usmjerene na oblikovanje konzervativne administracije u SAD-u, čiji planovi uključuju zabranu rodno afirmativne skrbi i ograničavanje LGBTQI+ prava.

Zucker i sam uživa značajnu podršku u konzervativnim krugovima, gdje se njegovi radovi često citiraju kao znanstvena potvrda tvrdnje o “odustajanju”. Tako ga je, primjerice, Jordan B. Peterson u objavi iz 2023. nazvao “najvećim svjetskim autoritetom” za temu odustajanja od rodne disforije kod djece. 

Taj koncept, koji je izvorno formuliran unutar starih dijagnostičkih okvira, danas tako sve češće služi kao argument za osporavanje rodno afirmativne skrbi, kako ga koristi i autor_ica LŠ. Danas se, međutim, u dijagnostici koristi priručnik DSM-5, koji je 2013. godine zamijenio stare termine i kriterije. Novi pristup zahtijeva dosljednu i ustrajnu identifikaciju s drugim rodom, čime se izbjegava pogrešna klasifikacija rodno nekonformne, ali cispolne djece, i omogućuje relevantnije istraživanje stvarnog iskustva trans mladih.

1. Arhivirano ovdje ↩︎
2. Zucker, K. J., & Bradley, S. J. (1995). Gender identity disorder and psychosexual problems in children and adolescents. New York: Guilford Press. ↩︎
3. Vidi npr.: Julia Temple Newhook et al. (2018). A critical commentary on follow-up studies and “desistance” theories about transgender and gender-nonconforming children. International Journal of Transgenderism, 19(2), 212–224. https://doi.org/10.1080/15532739.2018.1456390; Florence Ashley (2022). The clinical irrelevance of “desistance” research for transgender and gender creative youth.Psychology of Sexual Orientation and Gender Diversity, 9(4), 387–397. https://doi.org/10.1037/sgd0000504; Karrington Baer et al. (2022). Defining Desistance: Exploring Desistance in Transgender and Gender Expansive Youth Through Systematic Literature Review. Transgender Health, 7(3), 189–212. https://doi.org/10.1089/trgh.2020.0129. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Osim o radu s kojim se predstavlja na spomenutoj platformi, s autoricom smo razgovarali i o kuriranju online radova, umjetnoj inteligenciji u kontekstu umjetnosti i ekologije, kao i monetizaciji i održivosti digitalne umjetnosti.

Izlažete na skupnoj online izložbi Generative Unfoldings koja se održava kao nastavak simpozija Unfolding Intelligence: The Art and Science of Contemporary Computation na MIT Centru za umjetnost, znanost i tehnologiju. Možete li reći nešto o radu i osvrnuti se na kontekst u kojem je izložen?

M.K.: Simpozij Unfolding Intelligence treći je u nizu simpozija u kojem je MIT okupio umjetnike, znanstvenike, inženjere i humaniste iz cijelog svijeta kako bi razgovarali o područjima od velike društvene važnosti, koja se brzo razvijaju, i pokušali u tom razgovoru definirati odgovore na estetska, tehnička i kritična pitanja koja se odnose na umjetne inteligencije i računarske medije.

Izložba Generative Unfoldings postavljena je kao dio konferencije Unfolding Inteligence i organizatori imaju namjeru omogućiti joj stalni online pristup. Bilo je potrebno odgovoriti na pitanje kustosa Nicka Montforta: što, kao umjetnici, mislimo da je trenutačno aktualno na području AI i njegovoj primjeni u svakodnevnom životu, umjetnosti, tehnologiji te to uobličiti kao generativni rad izvornog koda ili baziran na već postojećem otvorenom kodu.

Korporacije koriste AI za internetsko prikupljanje naših podataka i cijeli je postupak nedvosmisleno prožet pohlepom. Moj prijedlog je inspiriran rečenicama Jarona Laniera: ”Ako nastavimo s ovim status quo, recimo još 20 godina, vjerojatno uništavamo svoju civilizaciju namjernim neznanjem. Vjerojatno ne uspijevamo odgovoriti na izazov klimatskih promjena. Vjerojatno degradiramo svjetske demokracije tako da propadnu u neku bizarnu autokratsku disfunkciju. Vjerojatno uništavamo globalnu ekonomiju. Vjerojatno ne preživljavamo. Situacija je egzistencijalna.“

Rad je u stvari hack tj. hibrid dva rada otvorenog koda, vizualizacije terena u WebGL s Three javaskriptom. Promijenila sam spekularno mapiranje, tako da sam izostavila treću teksturu potrebnu za renderiranje te s obzirom na to da je nema, sada tama guta pejzaž i stalno napreduje. Budući da je rad vizualna metafora za ono što je skriveno od pogleda, ali se kotrlja i odvija ispod površine, tako je i rad iščitljiv do kraja tek kad se pogleda kod. Ta treća, nedostajuća tekstura nazvana „permission to use my dana“ djeluje u stvari kao pseudo-makrostrukturalna figura, jer mi tu dozvolu ne dajemo, naši podatci se uglavnom uzimaju bez pristanka. Rad ima i audio komponentu, dobivenu „web-scrapingom“ TedX prezentacija s ciljanom ekstrakcijom riječi „greed“. Svi radovi su dostupni na Githubu kao otvoreni kod, kao i cijela React galerija na kojoj je izložba.

Jedan od umjetnika koji izlaže je Alexander Mordvintsev koji je 2014. probudio cijelu AI scenu svojim pronalaskom mreže Deep Dream. Nova istraživanja na području računalnog vida i neuronskih mreža počela su se masovnije objavljivati već 2015. godine. U 2018. objavljen je rad o StyleGAN-u i tako je potaknuo daljnju popularizaciju uporabe generativnih kontradiktornih mreža i dubokih neuronskih mreža pojavom online resursa gdje kao ne-programer možete iskušati svoje ideje slijedeći unaprijed napisane upute.

Koje su specifičnosti kuriranja online radova i njihovog prijevoda u fizički prostor?

M.K.: Kada smo 2003. godine organizirale izložbu Pod mog ateliera, kustosica galerije Gradec Koraljka Jurčec Kos i ja, izlažući uglavnom radove net.art-a s arhive Rhizome.org, nismo imale neko mjerilo po kojem smo se mogle ravnati. Tako da smo to odradile bezbrižno, zaigrano i intuitivno i mislim da je bilo dobro odrađeno. Neke online radove smo izvlačile u prostor, postavljajući ih kao hibridne instalacije, u dogovoru s umjetnicima. Sjećam se da su problemi bili jedino tehničke i financijske prirode, imamo li taj i taj uređaj, možemo li ga nabaviti, itd. Poslije sam imala priliku upoznati se s kustosicom Joasia Krysa – njezina knjiga Curating Immateriality je stvarno bio dobar priručnik za kustosa koji se upuštao u to područje.

Međutim, danas kada su kustoske produkcije proširene tako da uključuju prostor interneta i kad je sva suvremena mlada publika „phygital“, najizravniji dijalog koji možete postići jest govoriti njihovim jezikom i dati prvenstvo dinamičkim procesima mrežnih sustava. Radeći u metaversu možete napraviti doslovno bilo što, bez materijalnih ograničenja.

Na spomenutom simpoziju jedno od pitanja na kojima se temeljila rasprava bilo je i Can artists and scientists create a world in which Traditional Ecological Knowledge (TEK) and artificial intelligence (AI) are meaningfully brought together. Kako kao umjetnica koji radi na razmeđi umjetnosti i tehnologije vidite poziciju umjetnika u odnosu na znanost?

M.K.: Kad radite na razmeđu umjetnosti i tehnologije morate stalno učiti. To je i zabavno i zamorno u isto vrijeme. Najbolje je kad možete raditi u timu sa znanstvenicima, gdje svatko doprinosi projektu iz svoje početne pozicije, umjetnosti ili znanosti. Srećom, postoji sve više resursa u kojima je dio posla obavljen za vas i tome je omogućen pristup kao slobodno-dostupnom softveru, u obliku paketa na Githubu ili web aplikacija. Za rad s umjetnom inteligencijom ima na desetke tisuća otvorenih google-collab & jupiter stranica. Ako vam je i to prekomplicirano, lakši način da zavirite u AI svijet kao umjetnik je uporabom playform.io i runwayml.com web platforme, jedino morate imati ideju i dataset.

Dio simpozija Unfolding Intelligence o TEK-u i AI bio je vrlo zanimljiv zbog sudjelovanja umjetnika i znanstvenika koji se u svom radu bave bio umjetnošću i istraživanjima na području genetike, kao što su umjetnica Jenna Sutela i znanstvenik Markus Bueller. Njihovi radovi u kojima DNK, putem umjetne inteligencije, “svira” ili mapiranje molekularnih struktura vezivnog tkiva su jednostavno fantastični. Sutela istražuje sonifikaciju i vizualizaciju emocionalnih molekula poput oksitocina i drugih različitih neurotransmitera. Buehler i njegov tim specijalizirani su za pretvaranje molekularnih struktura i vibracija u zvuk, dok ih neuronske mreže otkrivaju na slikama.

Šire gledano, ekološko znanje (TEK) obuhvaća autohtone kulturne prakse. Integracija autohtonog znanja sa suvremenom znanošću, tehnologijom i umjetnom inteligencijom smatra se mogućim „agensom promjena“ u postizanju snažnog i značajnog klimatskog djelovanja. Stručnjaci sada rade na konceptualnim i metodološkim okvirima kojima će premostiti praznine između primijenjenih projekata temeljenih na ML-u i politika zaštite okoliša.

Ujedinjeni narodi (UN) nedavno su proglasili Desetljeće za obnavljanje ekosustava 2021. – 2030. Njihovi ciljevi i vizija su: “Svijet u kojem smo obnovili odnos između ljudi i prirode, gdje povećavamo površinu zdravih ekosustava i zaustavljamo njihov gubitak i degradaciju – za zdravlje i dobrobit cjelokupnog života na zemlji i budućih naraštaja. Faze projekata obnove ekosustava doprinijet će poboljšanju dobrobiti zajednice, očuvanju biološke raznolikosti, funkcijama ekosustava i otpornosti socio ekoloških sustava. ”

Bili ste članica kolektiva wowm.org, kao i članica hacklaba01 i I’MM_laba u Zagrebu. Kakvo je značenju ovih prostora i inicijativa za novomedijsku scenu i za vas osobno?

M.K.: World of Web Media je kao mali net.art lab wowm.org bio aktivan od 1998. do 2008. godine, kada je s Centrom za sinergiju digitalnih i vizualnih umjetnosti započeo novomedijska događanja Upgrade!Zagreb. I’MM lab je doživio svoju transformaciju u Radiona.org i s hacklabom01 je stvarno napravio puno za novomedijsku scenu, uz naravno još i druge novo-medijske organizacije koje su ranije osnovane, npr. mama lab.

Različita područja se mogu istraživati u ovim prostorima – od elektronike, DIWO, IoT, glitch arta. Za mene je povezivanje s novomedijskom zajednicom u Zagrebu nekako počelo s događanjima povezanim s drugim izdanjem UrbanFestivala 2002. godine. Te godine sam imala izložen net.art rad u jednoj galeriji u San Franciscu. Na drugom izdanju UrbanFestivala sudjelovala je američka umjetnica Jody Zellen s radom Ghost City, koja je također bila jedna od šest umjetnika na spomenutoj izložbi u San Franciscu. Poznavala sam njezin rad otprije, povezale smo se te sam nastavila istraživati net.art područje.

U svom profesionalnom radu posvećeni ste i pedagoškom radu kroz neformalne inicijative. Koja je pozicija neformalnih edukativnih aktivnosti u prostoru novih medija?

M.K.: Neformalne edukativne aktivnosti možda su nešto najvažnije u tom prostoru. S obzirom na to da je cijelo to područje stalno u razvoju, tehnologije se mijenjaju i usavršavaju gotovo svakodnevno te je malim organizacijama i udrugama to puno lakše pratiti. Vidim mlade kolege kako se trude stvarati neformalne inicijative, a naravno znam i puno njih koji su odustali jer taj stalni pritisak nedovoljnog financiranja prilično umara.

Koja su vaša iskustva i stav o monetizaciji digitalne umjetnosti u kontekstu rasprava o održivosti NFT-ja?

M.K.: CryptoArt se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci našao pod lupom zbog utjecaja na planet, točnije emisije ugljika koja nastaju kao posljedica proizvodnje NFT-ova. Ali NFT može biti održiv, to su novi protokoli dokazali i dokazuju, od kojih je jedan kojeg trenutno pratim Tezos.

Sve loše što se pripisuje Bitcoinu i Ethereumu u vezi neodrživosti manje-više stoji, ali to vrijedi i za onlinekupovinu i uzgoj indoor kanabisa. Brojke u oba slučaja rastu ubrzano te su jednako, ako ne i više, negativne u odnosu na održivost. NFT je samo tehnologija digitalnog vlasništva, s umjetnošću ima veze tek posljedično. Još 2014. se pojavio projekt blockchain-cointemporary te se razvio Crypto Art. Početi koristiti NFT bilo je sasvim logično.

Tezos je blockchain mreža koja se temelji na pametnim ugovorima, na način koji je donekle sličan Ethereumu. Međutim, postoji velika razlika – Tezos je Proof-of-Stake blockchain. Čvor u mreži može se pokretati čak i na Raspberry Pi-u, a napajaju ga solarne ćelije.

Tokeniziranje (mintanje) NFT-a na ovom lancu ima otprilike trag CO² jednog tvita. Smatra se čistim NFT-jem (CleanNFT) jer troši otprilike dva miliona puta manje energije nego PoW (Proof-of-Work). Čitajući Memo Aktenov Vodič za čisti NFT bila sam sigurna da ne želim imati išta sa Ethereumom. Preko webstranice cleannfts.org sam došla do hicetnunc.xyz platforme gdje je moguće tokenizirati rad za svega par centi. O Hic et Nunc (Ovdje i sada) platformi možete više saznati ako sami malo pretražite internet, dosta se piše o njoj. Cijela ta scena oko nje jednostavno je otvorena, prihvaća nove umjetnike i ništa nije previše komplicirano. Osnivači su brazilski programeri i hakeri, okupljeni oko Rafaela Lime, programera i sociologa, s dobrovoljcima programerima iz cijelog svijeta. Nedavno je održan prvi Hicathon, gdje se dogovaralo kako razvijati platformu prema željama umjetnika koji na njoj izlažu. To je bilo moguće, jer Tezos nudi naprednu infrastrukturu koja se s vremenom može razvijati i poboljšavati, bez prijetnje od ‘hard fork-a’ (od čega i Bitcoin i Ethereum trpe otkad su stvoreni). Blockchain galerija Hic et Nunc počela je s radom u ožujku i prvi umjetnici na njoj bili su brazilski umjetnici, i to ne nužno digitalni umjetnici, već slikari, grafičari, fotografi, i ostali analogni kreatori, koji su tokenizirali svoje digitalizirane radove. Na blockchainu se ne monetizira samo digitalna umjetnost. Nedavno sam čitala intervju s četiri brazilske umjetnice sa Hic et Nunc platforme koje prije pridruživanja galeriji nisu mogle preživljavati, a sada to uspjevaju. Naravno, ne radi se o bizarnim sumama kripto valute kao što su one s razvikanih Ethereum platformi, ali uspijevaju doći do brojke od minimalne mjesečne brazilske plaće koja iznosi 190 dolara. Imaju kolekcionare koji ih prate i otkupljuju nove radove kad ih objave. Ima i drugih protokola osim Tezosa koji se smatraju učinkovitim/čistim.

Kao dio istraživanja koje vodim zadnjih godina o decentralizaciji i otvorenosti galerija, mislim da je platforma Hic et Nunc, gdje se ljudi pokušavaju čim više filantropski odnositi prema području socijalnih inovacija na blockchainu, na pravom putu. Kako bi se to potvrdilo najbolju šansu daju dosljedna struktura i uključivo okruženje u kojem svi mogu sudjelovati i glasati o onome što se događa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Europa Enterprise je umjetničko-istraživačka baza koja teži ukidanju granica između civilizacijskih i ne-civilizacijskih pozicija, uzvišenih i podčinjenih svjetova, prirode i društva i svih onih binarnih vrijednosti na kojima neoliberalni patrijarhat Europe danas počiva. Kroz performativna, diskurzivna i audio-vizualna polja, Europa Enterprise pokreće nova čitanja mitova, legendi i naslijeđenih arhetipskih formula, od antičkih, odnosno europocentričnih, do lokalnih. Drugim riječima, ova umjetničko-istraživačka baza traga za novim značenjima mitskog sadržaja kroz točke presjeka umjetnosti, znanosti, politike, ekonomije i tehnologije, kao i za njihovim artikulacijama kroz različite formate pripovijedanja i bilježenja.

Kroz razgovor o antičkom mitu koji govori o Arahne, o ženi koja je istkala i uprizorila sudbinu Europe kroz nadmetanje s božicom Atenom, Andreja Dugandžić, Jelena Petrović i Lala Raščić došle su do ideje o stvaranju Europa Entreprise baze kao nulte točke propitivanja cenzuriranih, zaboravljenih ili potisnutih mitskih formula putem kojih se razotkrivaju osnovne matrice strukturnog nasilja (ekonomskog, rodnog, kolonijalnog, ratnog…) i misle moguće strategije otpora. 

Massachusetts Institute of Technology (MIT) je visokosofisticirana, prestižna obrazovna, istraživačka institucija. Sposobna provariti kritiku same sebe u realnom vremenu. U svom istraživanju opsega pojma geek (eng. scope of geek) g33koskop i Razmjena vještina već tradicionalno ugošćuju MIT istraživače: Benjamin Mako Hill, Star Simpsons, Robert Ochschorn…