Day of the Year audiovizualni je projekt skladatelja i glazbenika Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza, videoumjetnika Ivana Marušića Klifa i oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića u kojem kroz improvizacijske glazbene i vizualne tehnike predstavljaju proces trenutnog stvaranja audiovizualne kompozicije.

Arhitektura prostora svojim izgledom i akustičkim karakteristikama uvelike uvjetuje ishod svake pojedine izvedbe. Zbog kompleksnog procesiranja gitara, basa, raznih objekata, mikrofona i pickupa kao osnovnih izvora zvuka, pa i pripremljenih zvučnih zapisa, svojstva razglasa i rezonantnost prostora postaju bitan segment ukupne zvučne slike.

Video se bazira isključivo na živom materijalu s videokamera i zvučno reaktivnih analognih uređaja, pa izgled scene, dvorane ili u ovom slučaju dvorišnog prostora bivše vojarne Karlo Rojc u Puli, postaje sastavni element ukupnog ugođaja. Svakim nastupom mijenja se naziv performansa kojem se pridodaje redni broj dana u godini, naglašavajući time neponovljivost i jedinstvenost svake izvedbe.

…Day of the Year, audiovizualni projekt glazbenika i skladatelja Alena i Nenada Sinkauza, multimedijalnog umjetnika I. M. Klifa te oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića, najčešće se temelji na improvizaciji, a promjenjiva narav projekta podcrtana je i promjenom imena u skladu s danom u godini na koji se odvija izvedba. Garantirajući jedinstvenost izvedbi, ovaj postupak istovremeno ističe i njihovu zajednučku nit, no konceptualno uglavnom ne nadilazi razinu simpatične dosjetke. Godina kojoj pripada dan izvedbe pritom nije definirana, što se može iščitati kroz protočnost vremena u čijoj se izmaglici godine spajaju u jednu, ali i kao odbojnost prema robovanju glazbenim i vizualnim trendovima simptomatičnima za pojedine godine. Ovoga puta izvedba je pala na 309. dan u 2015. godini, odnosno 5. studenog, koju je za vrijeme trajanja izvedbe zamijenio amalgam nekoliko godina s početka milenija.

Većinom ugodni gitarski zvukovi braće Sinkauz transportirali su u eru kada je post-rock bio na vrhuncu s kojeg će ubrzo pasti, njemačka indie electronica je uzimala maha, a često nametljive digitalne manipulacije instrumenata doživjele su pop kulminaciju na Fenneszovom Endless Summer. Pokušaji unošenja barem daška ugođaja suvremene elektroničke glazbe prožete utjecajem industriala u 309th Day of the Year zapeli su pak prije u eksperimentalnom IDM-u kasnih 1990-ih. Ukratko, Sinkauzi su se ovom prilikom okrenuli lijepoj glazbi koja, međutim, ne nudi i kritički pogled ili reinterpretaciju prilično anakrone faze eksperimentalne glazbe čiji se odjeci itekako čuju i u suvremenom glazbenom krajoliku, samo ne na tako doslovan način. Vizualni dio izvedbe za to vrijeme, koristeći postupke poput feedback loopa, kombinira estetiku repetitivnog geometrijskog izričaja VJ-anja karakterističnog za party programe te projekcija bendovskih silueta iz vizualnih reprezentacija pop i rock glazbe. Kao i njegovi svirački kolege, Klif također izostavlja okidač za čitanje spomenutih konvencija kao promišljenih odabira podložnih subverziji unutar konteksta eksperimentalnog događaja. Slično suradnji kultnog austrijskog glazbenika Fennesza i vizualnog umjetnika Lillevana na ovogodišnjem Resonateu koja je umjesto međusobnim unapređenjem doživljaja urodila klišeiziranom audiovizualnom cjelinom, u eksperimentu 309th Day of the Year slika i zvuk ne pronalaze zajednički jezik u novim formama, već u sigurnim zonama zastarjelih  izričaja i onih nasumično izmještenih iz izvornog konteksta.

Za razliku od dosadašnjih “dana u godini”, 309. je rezultat dvotjedne rezidencije u sklopu Muzičkog salona SC-a na kojoj su autori imali priliku donekle strukturirati i odrediti okvir improvizacije. Ono što je moglo proširiti polje djelovanja u neočekivanim smjerovima, u konačnici je djelovalo više kao kočnica. Istraživanje “procesa stvaranja (instant) audiovizualne kompozicije” koje si je projekt zadao ostavlja mogućnost uvijek različitih realizacija, no u slučaju krhkih temelja improvizacije, pokazuje se da međuovisnost dijelova izvedbe može i ograničiti izvođače. Kada ne izvlači najbolje iz tih medija, interakcija slike i zvuka paralizira oba elementa, a zapetljanost u nenadahnutoj referencijalnosti prisutna od samog početka 309. dana u godini na žalost se ne uspijeva razriješiti do kraja nastupa. U tome ne pomažu ni neporeciva tehnička potkovanost ni preciznost u izvedbi.

Odabir Kina SC za prostor izvedbe također je mogao pružiti niz zanimljivih prednosti, od praktičnih poput velike projekcijske podloge do onih konceptualnih kao što je mogućnost poigravanja kontekstom zahvaljujući izmještanju eksperimentalnog koncerta kakav se inače održava u manjim prostorima u oveću kino dvoranu. S druge strane, velika kino dvorana, povremeno i korištena za koncerte (doduše rijetko eksperimentalne), osim što povećava promotivne potrebe, nameće i okvir standardnog koncertnog okruženja stavljajući glazbenike u poziciju uobičajenih izvođačkih headlinera unatoč njihovoj tobožnjoj nenametljivosti i kolaborativnoj naravi projekta. Ta je pozicija dodatno potencirana bendovskim vizualizacijama za vrijeme izvedbe ali i prethodnim najavnim fotografijama tipične (post)rock estetike. Ovo su samo neki od razloga zašto je 309. dan u godini jednostavno bilo prirodnije promatrati kroz prizmu koncerta negoli interdisciplinarnog performansa – pažljivost u zvučnom dizajnu i pridavanje posebne pažnje vizualnoj komponenti nastupa, uostalom, postali su neizostavni elementi suvremenih koncerata eksperimentalne glazbe, nerijetko uključujući i međusobnu interakciju.

Impresivna posjećenost u suštini eksperimentalnog događaja uspjeh je za sebe koji, doduše, istovremeno sa sobom povlači i vjerojatno neželjenu prilagdbu izvedbe široj publici, odnosno implicira možda nenamjerno potcjenjivanje iste. Za dio publike, 309. dan je zasigurno pružio potrebnu dozu odmaka od uobičajenih koncerata koje posjećuje, no drugi dio se vjerojatno osjećao prevarenim. Naposljetku, ovo nije trebao biti koncert u punom smislu koji se tradicionalno pripisuje toj riječi, već audiovizualni performans. Lišen konceptualnog tereta i pokušaja davanja intelektualne težine možebitno sasvim nepretencioznom pokušaju, projekt je mogao fukncionirati kao solidna izvedba tek umjereno eksperimentalne glazbe popraćena podjednako neuzbudljivim vizualizacijama.

Našavši se pred možda najrazvikanijom izvedbom do sada, inače daleko zanimljiviji projekt izvođača koji iza sebe imaju niz intrigantnih nastupa, poput onog na Trijenalu hrvatskog kiparstva ljetos u Gliptoteci, projekt …Day of the Year isporučio je muzički i vizualno nenadahnut performans taman dovoljno anakron da njegova promašenost na trenutke bode oči i uši, ali opet nedovoljno udaljen od novijih tendencija da bi ga se moglo promatrati izvan suvremenog konteksta ili pak kao kritičko promišljanje istog. Članovi …Day of the Year imaju znanje, vještinu a i opremu, te sasvim opravdano redom spadaju među ključne aktere u vlastitim disciplinama na domaćoj sceni. U nedostatku ozbiljne konkurencije (i kvalitativne i kvantitativne), takva se prednost ipak može pretočiti u nedostatak, manifestiran ograničenošću izazova postavljenih pred svaku novu inkarnaciju projekta.

Izvođačka ambicioznost i inovativnost kod …Day of the Year čine se obrnuto proporcionalnima vidljivosti projekta u javnosti. Odličan odaziv i pozitivne reakcije publike u ovom slučaju upućuju prvenstveno na nestašicu izazovnih interdisciplinarnih projekata na ionako suviše raspršenoj domaćoj sceni te kronični nedostatak sličnih događaja u kulturnoj, odnosno prvenstveno glazbenoj ponudi.

Upravo je s Mills Collegea, na početku svoje europske turneje, u Teatar &TD u organizaciji Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu stigao i proslavljeni Fred Frith. Majstor improvizacije i gitare, skladatelj i tekstopisac, najviše upamćen kao član kultnog engleskog avangardnog rock benda Henry Cow, na glazbenoj sceni prisutan je više od 40 godina. Poput kakvog glazbenog kameleona, ne mijenja se mnogo, ali svojim talentom, istraživačkim nagonom i kvalitetom uspijeva se prilagoditi svim uvjetima i zahtjevima koji sam pred sebe postavlja. Nova skladba za ansambl Modern, jedan od najboljih ansambala za suvremenu glazbu, nakon toga improvizacijski solo koncert, za kojim slijedi novi angažman za plesnu predstavu ili filmsku glazbu – Fred Frith je veliki glazbeni radnik. Ujedno je i profesor na Mills Collegeu. Naravno, to mjesto nikako ne može predstavljati njegovu kompletnu personu i svih 40 godina predanog glazbeničkog života na sceni i oko nje. Ipak, činjenica da tamo trenutno obrazuje one odabrane, stavlja ga uz bok svim onim koje je struka priznala i etablirala, a ipak je među ekstremnijima i otvorenijima na glazbenoj sceni današnjice. S istog područja, onog oko San Francisca, dolaze i Frithovi kolege, bubnjar Jordan Glenn i basist Jason Hoopes. Glazbenici Alen i Nenad Sinkauz, multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif i oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić u audiovizualnom projektu 50th Day of the Year predstavili su, kao predgrupa, za njih tipičnu kombinaciju grupne improvizacije auditivnih i vizualnih elemenata.

U međuovisnoj igri improvizacije i glazbovanja, unutarnji satovi Fred Frith Trija bili su u potpunosti usklađeni. Savršenu preciznost i čistoću izraza već na samom početku seta donio je Jordan Glenn iznimnom tehničkom manipulacijom bubnja, ali i snagom prenošenja glazbene ideje. Bilo je očekivano da njegov ritam ostvari više od same metrike, mnogo više od pulsa ili kombinacije udaraca po različitim dijelovima glazbenog instrumenta. Ipak iznenadio je svojevrsnim davanjem jednog sasvim pomaknutog improvizacijskog kostura te muzikalnim korištenjem dinamike i savršenim razumijevanjem i nadopunjavanjem ostalih glazbenih gradivnih momenata, od melodije, boje, do harmonije. Glenn se na taj način pridružio Frithu u ulozi zvijezde večeri. Paradoksalno, on je istovremeno bio jedan statičan – u smislu preciznosti i naglašavanja određenih promjena tempa i sadržajnih cjelina – ali i vrlo aktivan, stimulativan, progresivan element ovoga seta. Iako se njegova svirka u ni jednom trenu nije povlačila kako bi napravila mjesta kolegama, Glenn je sadržajem i strukturom iste činio pomicanja mjesta i proizlazećih funkcija unutar ove improvizacijske mreže. Ovog odličnog bubnjara bilo bi zanimljivo vidjeti i u samostalnim projektima ili bendovima poput Wiener Kids ili njegovog proširenja The Wiener Kids Family Band, još bolje ako bi se to dogodilo u neko skorašnje vrijeme u nekoj nama susjednoj dvorani.

Kontekst koji je stvorio Glenn bio je savršeno poprište za daljnje glazbene ekshibicionizme Freda Fritha i basiste Jasona Hoopesa. Ostavljali su dojam smirenosti, ozbiljnosti i posvećenosti, ali je i njima glavna zajednička karakteristika, kao i Glennu, bila upravo ona čistoća i preciznost izvedbe koja tim više začuđuje u tom divljaštvu zvukova kojima su nas Fred Frith i njegovi pobočnici obasuli. Istodobno pronalaženje i realiziranje glazbe, što improvizacija u svojoj biti jest, iziskuje prije svega izraziti glazbeni instinkt i osluškivanje drugih. Tek potom se može aktivirati vlastita tehnička, kako improvizatorska, tako i izvođačka spretnost, za kojom slijedi otvaranje spontanostima momenta izvan nekog zadanog modela. Taj improvizatorski refleks više nego očito posjeduje Jason Hoopes. Njegov topli basistički dron stapa se s Glennovim bubnjem i Frithovom gitarom u pravu mjeru kvazihotimične teksture i basovskog groovea. Ponekad, kao da Hoopes prati Fritha u svojevrsnoj imitaciji čudesnog zvuka gitare koji oboje proizvode, a koji se jednako tako ponekad u potpunosti udaljava od onog poznatog nam gitarskog standarda. Cijeli set stilsko-tehničkih manipulacija instrumenta koje Frith tako znalački upotrebljava, od sasvim konvencionalnog do sasvim nekonvencionalnog, od preparacija instrumenta pa do tretiranja žica neobičnim predmetima, ne ostavljaju nikakav prostor začudnosti, već upravo glazbenoj funkcionalnosti. Nevjerojatne su zajedničke promjene tempa koje često impliciraju promjenu u emociji ili kompleksna metrika između koje proviruju Hoopesove solaže i nevjerojatne Frithove eskapade.

U kaosu punktualnih glazbenih stimulansa koji su prelazili s bas gitare na bubanj do same gitare, melodioznost je ipak izvirivala sasvim prirodno i nepretenciozno. Svakom uhu prepoznatljive melodijske konture različitih glazbi svijeta i svjetskih glazbenih žanrova – kako god to naznačili, definirali ili klasificirali uvijek ćemo promašiti smisao same glazbe – ulazile su u njihove melodije. Od folka i bluesa do tonskih nizova azijskih tradicija poput gamelana, Frith i njegova ekipa kao da sve te različite glazbe provlače kroz svoje slušanje, kroz svoje vlastito uho te ih rastaču i dekonstruiraju, samo kako bi ih nanovo konstruirali i prezentirali publici kao njihovu vlastitu varijantu doživljaja te glazbe. Upravo to poštovanje prema glazbenom univerzumu i posezanje u različite ladice istog, najbolje pokazuju suptilno korištenje mastodontskog znanja i više od četrdeset godina iskustva Freda Fritha. Dakako, to nimalo ne umanjuje njegov talent i kreativnost, već upravo podcrtava i naglašava njegov glazbenički potpis.

Nekada, i ne tako davno, možda avangardna, danas je gitaristička tehnika Freda Fritha i glazba koja pomoću nje nastaje prije svega poetična. On je nesumnjivi virtuoz, ali koji poput kakvog Mallarméa istražuje zvukovnost koristeći svoj medij kako bi došao do glazbenih, simboličkih i nekih drugih vrijednosti i kvaliteta zvuka. Glazba je ispred svega. Ona bujna, zanosna glazba. Glazba koja krepi i koja nam dopušta da je pomalo otkrivamo, da skidamo njezine slojeve te joj zavirujemo pod skute. I kada s njom završimo – ili možda ona završi s nama – pomućeni od uzbuđenja, nesvjesni što nas je snašlo, opet nanovo samo tražimo još.

U utorak, 23. listopada u 20 sati Vilim Matula, Irma Omerzo i Stanko Kovačić izvest će Tko si ti i otkud ti pravo u hotelu Royal, autorski projekt inspiriran stihovima iz zbirke Vertigo Branka Maleša, jednog od najutjecajnijih hrvatskih postmodernističkih pjesnika. Sljedećega dana, u 19 sati u bivšem kinu Zvečevo Ivan Paić predstavit će New American Cinema odnosno američki underground film koji je promijenio percepciju filmske umjetnosti, vrativši je njenim estetskim korijenima i eksperimentu. Buntovni artistički pokret nastao početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u Americi, tvorili su i autori prisutni u ovom programu: Stan Brakhage, Jonas Mekas i Hollis Frampton. U četvrtak, 25. listopada, u 20 sati u hotelu Royal bit će izvedena dva dijela trilogije posvećene odnosu plesa i specifičnog žanra pop glazbe: Love will tear us apart / Boys don’t cry Saše Božića, u izvedbi Petre Hrašćanec i Marka Jastrevskog. Nakon plesne predstave, Nenad Sinkauz, Alen Sinkauz i Miroslav Piškulić predstavljaju glazbeni projekt na granici urbanih dance struktura koje kroz vrijeme, improvizacijom, mutiraju u neočekivane forme dekonstrukcije zvuka. Naziv projekta mijenja se prema rednom broju dana u godini na dan izvedbe, ovoga puta to je 299th day of the year. U petak, 26. listopada u 20 sati u bivšem kinu Zvečevo HB Session i Il Gruppo delle Azioni Progressive predstavljaju ciklus zvučnih događaja Sound and Vision koji istražuje granice suvremene glazbe kao i prepletanje glazbenih žanrova. HB Session novi je samostalni autorski rad Bojana Gagića, a free jazz ansambl Il Gruppo… čine Luka Peršić, Jerko Valdevit, Maroje Peršić i Nikola Šurmanović. Za subotu, 27. listopada u 19 sati u hotelu Royal najavljen je Jukebox Ksenije Zec i Saše Božića, plesni performans zamišljen kao koreografsko-dramaturški odgovor na petnaest izabranih glazbenih brojeva koji propituju odnos intimnog odabira naspram kolektivne memorije slušanja i mitologiziranja glazbenih matrica.

Ulaz na sva događanja je besplatan. Program Barutana 012 realizira se sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, u organizaciji udruge M-art iz Osijeka.

Fotografija: Boys don’t cry, Danko Stjepanović

Diyala i Bilk odlučili su se za zajedničke nastupe jer oboje glazbi donose poseban impuls i energiju, onu dozu artističke genijalnosti koju je i zahtjevnija publika prepoznala s lakoćom. Osim u Hrvatskoj, velike su uspjehe doživjeli i van granica, tako je Diyala u Sloveniji proglašena Kraljicom balkanskog undergrounda, dok su Bilkovci proputovali i nastupali diljem Europe. Iza njih su nastupi na svim važnijim festivalima u regiji, a sada je na redu mini-turneja po Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Srbiji.

Diyala se počela ozbiljnije baviti glazbom krajem 1990-ih u varaždinskim bendovima Plag i Manny’s Insane te nakon njih s varaždinskim hip-hop kolektivom Tristosixty. Nakon više od 10 godina i nebrojenih nastupa uz pratnju DJ Ain’tunea, varaždinska reperica Diyala posljednih godinu dana koncerte radi uz pratnju tročlanog benda – Diyala Upgraded. Krajem 2008. godine izašao je Diyalin prvi album Rapstract. Album je dobio odlične kritike te je 2009. godine Diyala osvojila hrvatsku diskografsku nagradu Zlatna Koogla u kategoriji Najbolji ženski izvođač. Surađivala je s mnogim domaćim i stranim producentima i grupama od kojih treba izdvojiti Edu Maajku, Reverse Engineering iz Švicarske, BunZer0 iz Belgije, domaće Confusionovce itd.

Bilk su osnovali u Zagrebu 1999. godine srednjoškolski prijatelji Janko Novoselić (danas TBF), Miroslav Piškulić (danas Hemendex), Tin Oberman i Luka Vrbanić. Nakon mnogo previranja s postavom benda i koketiranja s raznim glazbenim žanrovima bend se ustalio i kristalizirao u bubanj, bas i elektroničke naprave svirajući živi drum’n’bass. Snimili su breakbeat noise drum’n’bass album This Bilk is radioactive koji je 2006. objavljen za Moonlee Records. Bilk danas čine Tin Oberman (synth/vokal), Luka Vrbanić (bass) i Edi Grubišić Cipal (bubanj, ex TBF).