Program proslave donosi iftar večeru u 18 sati koju priprema kolektiv Žene ženama, zatim u 19 predstavu Centra kazališta potlačenih POKAZ i od 20 sati party program uz interkulturni DJ set Mirona Milića.

POKAZ će ovom prilikom predstaviti novi izvedbeni projekt koji je usmjeren na iskustva u birokratskim procesima koji su, za mnoge osobe, dodatno mučni zbog papirologije na jednom (hrvatskom) jeziku i nesigurnosti sustava. “Ukoliko nemate (prave) papire, zdravstveno osiguranje, i/ili tek učite hrvatski jezik, čekanje poprima posve druge dimenzije – pogotovo ako ne znate hoćete li ikad dočekati to što želite.

U novoj predstavi legislativnog kazališta uprizorujemo upravo jedno takvo iskustvo i perspektivu. No, kao što možete pretpostaviti ako ste se već nekad susrele.i s kazalištem potlačenih, scena koju ćete pogledati samo je polazište za vaše sudjelovanje. Dođite da zajedno razmislimo o načinima na koje se možemo suprotstaviti teroru čekanja, koji najviše pogađa one najranjivije, i testiramo moguća rješenja”, poručuju članovi_ce Kazališta potlačenih.

Više detalja pronađite ovdje.

Iz najave: “‘Tko ostane do kraja, ispričat će priču. Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas.’ Te je oproštajne riječi na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi lani ispisao liječnik Mahmud Abu Nudžaila. Do nas su došle i među nama ostale zahvaljujući novinarima iz Gaze. Od 14. svibnja do 18. srpnja SNH je na društvenim mrežama objavljivao ilustracije koje prikazuju medijske radnike i radnice ubijene u Gazi. Među njima su reporterke, montažeri, snimateljice, tajnice, vozači, svi radnici i radnice koji svojim radom stvaraju i održavaju medije. Tom akcijom i ovom izložbom željeli smo odati počast kolegama ubijenim tijekom genocida u Gazi, koji nam u nasljeđe ostavljaju borbu za slobodno novinarstvo, za mir narodu Palestine i Izraela.”

Autori_ce ilustracija su Ena Jurov, Mirjana Radovanović, Sead Kartal, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Marko Dješka, Nikolina Fuzul, Apolonija Lučić, KLARXY, Hana Tintor, Agata Lučić, Tea Jurišić, Miron Milić, Ivona Crnković i Miloš Miletić.

Tijekom izložbe bit će moguće ostaviti donacije za Inicijativu za slobodnu Palestinu i Palestinski sindikat novinara. Više o događaju pročitajte ovdje, a razgovor s Majom Sever, predsjednicom SNH-a, o borbi za slobodno i sigurno izvještavanje možete pročitati ovdje.

Riječ je o plakatima, crtežima, stripovima i ilustracijama triju po mnogočemu srodnih, ali i vrlo različitih autorskih rukopisa i koncepcija. Armanini, Hofbauer i Milić razvijali su se i predstavljali svoje radove prvenstveno u javnom prostoru grada Zagreba, da bi se potom njihovo djelovanje proširilo u javnost cijele Hrvatske i šire. 

“Koristeći javnost, koja je mjesto oporbe i antagonizama (O. Marchart), u osobnim komentarima svakodnevice na plakatima Ivane Armanini, vizualno provokativnim plakatima za događanja Igora Hofbauera ili crteža i brojnih djela ostvarenih za javni prostor grada Mirona Milića, umjetnici provociraju javno mišljenje i izazivaju reakciju promatrača izvan galerijskih institucija. Cilj ovih djela jest zaokupiti pozornost promatrača u suvremenom diktatu vremena i pružiti intenzivno iskustvo. Plakat i crtež u takvim okolnostima moraju izazvati reakciju – bila ona smijeh, čuđenje ili užasavanje; vizualni kod mora biti jezgrovit, izvedbeno jasan, lišen svakog balasta, a vizualno-verbalni scenarij bliži svakodnevnom govoru bez visokoumjetničkog elitizma”, stoji u predgovoru izložbe Patricije Počanić.

Izložba ostaje otvorena do 24. lipnja 2018.

Izložba donosi Milićeve crteže pokrivala za glavu povijesnih moćnika – “diktatorskih kapa”, kako stoji u službenoj najavi – kao najslikovitijih opredmećenja njihove moći, prezentirajući ih u formi skica za kakvu zazornu modnu kolekciju.

Miron Milić rođen je 1980. godine u Vinkovcima. Diplomirao je 2006. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (grafika, klasa prof. Miroslava Šuteja), a trenutno se bavi autorskim crtežom, ilustracijom i street artom. Član je HDLU-a i HZSU-a te art kolektiva AKC Medika iz Zagreba.

Izložba je otvorena do 30. srpnja, a detaljni podaci dostupni su na sljedećoj poveznici.

Pariz, svibanj 1968.

U filmu Brianov život (1979.) grupe Monty Python, naslovni junak, koji slučajno postaje pobunjenik protiv okupacije Judeje, dobiva zadatak ispisati poruku “Rimljani, idite kući” na zidu palače Poncija Pilata. U trenutku kada Brian mahnito dovršava svoj grafit, dolazi rimski centurion i, umjesto da se fokusira na sadržaj poruke, zgroženo primjećuje gramatičke greške, tjerajući Briana da stotinu puta ispiše ispravnu rečenicu: “Romani ite domum”.

Centurion je možda bio previše zaokupljen pravopisom da bi primijetio političku poruku, no u stvarnosti buntovnička i protestna funkcija grafita rijetko kada prolazi nezamijećeno (što smo imali prilike vidjeti i prošle godine u Zagrebu kada su komunalni redari promptno uklonili dugu nacrtanu na pločniku ispred Hrvatske biskupske konferencije). Još od svoje pojave prije više od pola stoljeća, grafiti služe kao oblik iskazivanja nezadovoljstva i otpora prema dominantnoj kulturi i društvu, a u pravilu čine i sastavni dio širih društvenih nemira i revolucija. Grafiti i posteri koristili su se, između ostalog, za vrijeme studentskih i radničkih pobuna u Parizu 1968. godine; u Nikaragvanskoj revoluciji 1979. godine; u sklopu borbe protiv aparthejda u Bocvani krajem 1970-ih; ili, recentnije, za vrijeme i nakon revolucije u Egiptu 2011. i kao reakcija na ekonomsku krizu u Grčkoj. Ne čudi da oni potlačeni, marginalizirani i nezadovoljni – koji najčešće nemaju pristup medijima, pogotovo u vrijeme krize – pribjegavaju upravo ovoj metodi iskazivanja svojih stavova budući da je jeftina, lagana za izvesti i dostupna svima (grafite bismo čak mogli nazvati “najdemokratskijim medijem”). Uz to, s obzirom da se nalaze u javnom prostoru, grafiti imaju i veliku vidljivost te služe kao jedan od alata za stvaranje prostora demokracije.

Ipak, ideja grafita u popularnoj svijesti neodvojiva je od negativnih konotacija, odnosno najčešće ih percipiramo kao oblik vandalizma i uništavanja ili nagrđivanja javnog prostora. Grad Zagreb već godinama se bori s grafiterima, a u novinskim člancima često se navodi istraživanje Instituta za turizam prema kojem dvije trećine stranaca ističe grafite kao jedan od najvećih nedostataka grada. Ova “urbana pošast” koja nam tjera turiste regulirana je Kaznenim zakonom (čl. 235), kao i Odlukom o komunalnom redu Grada Zagreba, u kojoj stoji da je zabranjeno uništavati pročelja zgrada, ali i javne satove, javne zahode, javne zdence, vodoskoke, fontane, telefonske govornice i druge komunalne objekte i uređaje u općoj uporabi te po njima ispisivati poruke, obavijesti, crtati, šarati i na drugi ih način prljati ili nagrđivati (čl. 4; 24; 69). Tu je i Strategija urbane sigurnosti Grada Zagreba 2014. – 2017. u kojoj su grafiti eksplicitno definirani kao “odraz vandalizma”, a treba navesti i prošle godine usvojeni Akcijski plan za sprječavanje vandalskog grafitiranja u kojem su predstavljeni kao problem higijene grada. Naime, poput kakve zaraze, oni se “sve više šire i stvaraju dojam neurednosti i zapuštenosti Grada Zagreba” te “uništavaju i nagrđuju imovinu, smanjuju njezinu vrijednost, nepovoljno utječu na atraktivnost Grada Zagreba kao turističke destinacije te djeluju ohrabrujuće na devijantno ponašanje adolescenata.”

Istovremeno, unatoč navedenim negativnim asocijacijama, grafiti su sve češće percipirani kao oblik umjetničkog izražavanja koje može pozitivno doprinijeti urbanom identitetu i kreativnoj ponudi grada. Taj pomak dogodio se 2000-ih i 2010-ih s pojavom festivala posvećenih uličnoj umjetnosti (street art), koji su umjetnicima omogućili da (legalno) interveniraju u javni prostor te da svojim radom zapravo obogate, a ne naruše, kulturnu sliku lokalne sredine. U proteklih nekoliko godina slični festivali niknuli su i u Hrvatskoj te privlače brojne domaće i inozemne umjetnike koji na taj način grade svoj prepoznatljivi stil, razmjenjuju iskustva i pokazuju da ne mora svako šaranje po komunalnim objektima biti “vandalizam”. Muzej ulične umjetnosti, OHOHO Festival, Nema labavo u Splitu, Street Art Festival Poreč, Boombarstick u Vodnjanu i umaški Indirekt samo su neki od njih, a ovaj mjesec u Zagrebu su održana čak dva događanja kojima je, s jedne strane, cilj bio pružiti prostor za umjetničke intervencije, a s druge revitalizirati zapuštene gradske prostore i ujedno stvoriti nova mjesta društvenosti. Treba napomenuti da je kod nas ulična umjetnost povezana upravo s namjerom oživljavanja zanemarenih ili neiskorištenih lokaliteta (Badel, Paromlin, destilerija uljare u Branimirovoj, stara vojna bolnica u Vlaškoj, Gredelj, klaonica u Heinzelovoj, itd.), što je također u skladu s višegodišnjim naporima nezavisne scene da ukaže na problem zanemarivanja i propadanja gradskih prostora, ali i nedostatka prostora za vlastito djelovanje.

Prvo od spomenuta dva događanja je Art Park u organizaciji udruge PIMP MY PUMP i studija Lapo Lapo, koji se ovog ljeta održava u takozvanom “Narkić parkiću” (između Tomićeve, Ilice i Strossmayerovog šetališta) s namjerom aktivacije i prevrednovanja ovog zapuštenog prostora u samom centru grada. Drugo događanje bilo je oslikavanje zida u Vojnovićevoj ulici 19 u sklopu kampanje Zagreb: otvoreni grad, održano u suradnji s festivalom Design District Zagreb. Osim samih vizualnih intervencija, odnosno oslikavanja zidova, oba događaja uključila su i tematske radionice, glazbeni program te, najvažnije, druženje sudionika, stanara i svih zainteresiranih. U ovom tekstu osvrnut ću se na mural u Vojnovićevoj koji je izradio Miron Milić (mogli bismo reći, naš etablirani muralist), iz razloga što kroz kampanju u okviru koje je nastao možemo iščitati ponešto o funkciji umjetnosti u javnom prostoru, o tome koji sve odnosi moći u njemu djeluju i kako stvoriti prostore zajedništva.

No, za početak, promotrimo kratko terminologiju, odnosno razliku između grafita i ulične umjetnosti. Ne postoji konsenzus oko toga gdje leži granica između ove dvije forme (ali to je, kao i uvijek, prije rezultat problematičnosti same ideje žanra nego konkretnih karakteristika i razlika). Ipak, valja naznačiti neke primjere kako bismo lakše razumjeli kontekst nastajanja i recepcije tih djela. S obzirom da ne poznajem dovoljno gratifersku scenu niti samu povijest grafita, neću ulaziti u formalne razlike – iako se, površno gledano, može zaključiti da su grafiti češće tekstualni, vezani uz tegove ili kratke poruke, dok je ulična umjetnost likovno razrađenija i u pravilu većeg formata. Također, ulični umjetnici su češće akademski obrazovani, a samim time njihova djela bliža su “establišmentu”. U tom smislu možemo ustvrditi da je transformacija grafita u uličnu umjetnost posljedica svojevrsne institucionalizacije – u konačnici, ulična umjetnost je umjetnost s dozvolom; ona je ne samo legalna, već često i naručena; ona se izlaže u muzejima, kupuje, ulazi u kanon suvremene umjetnosti, i tako dalje.

Graeme Evans u tekstu “Graffiti and Street Art: from Piece-Making to Place-Making” ističe da uličnu umjetnost povezujemo s “visokom umjetnošću” ali i umjetničkim tržištem, dok su grafiti zadržali svoj status urbanog nametnika. Mnogi gradovi su čak odredili mjesta na kojima umjetnici smiju slikati, čime je “šaranje po zgradama” definitivno izgubilo svoju izvornu pobunjeničku dimenziju; određivanje prostora za djelovanje u ovom kontekstu svakako može djelovati poput stavljanja u karantenu i ublažavanja političke poruke. Evans ide korak dalje, nazivajući izradu radova po narudžbi “artwashingom” i povezujući ih s procesom gentrifikacije. I brojni drugi autori izrazili su sličan stav te upozorili da kvartovi u kojima se potiče ovaj oblik kreativne proizvodnje postaju zreli za ulaganje, stvaranje novog “imidža” i privlačenje nove vrste kupaca i aktera. Kao što ističe Rafael Schacter u članku za The Conversation, ulična umjetnost možda se doima politički nabijenom, a zapravo je “savršeno nepristrana” budući da su umjetnici pozvani da svojom intervencijom obilježe neko mjesto (ili samog naručitelja) kao “cool” i “boemsko”.

Dobar primjer je sjedište Europske središnje banke u Frankfurtu koja je za vrijeme građevinskih radova dozvolila oslikavanje ograde, najprije skupini učenika, a zatim i umjetnicima koji su željeli izraziti kritičan stav prema kapitalizmu, međunarodnoj politici i EU. Ograda je ubrzo postala prava atrakcija, a da ironija bude veća, nekoliko bankara i biznismena izrazilo je želju da kupi radove. Drugi zanimljiv i simptomatičan slučaj je izložba Street Art: Banksy & Co: L’Arte allo Stato Urbano održana u proljeće ove godine u Bologni, kao i reakcija umjetnika Blu na sam koncept izložbe. Naime, organizator je bio Genus Bononiae, odjel najveće bolonjske banke Fondazione Carisbo, a izloženi radovi (točnije, zidovi s radovima), odstranjeni su s izvornih lokacija i stavljeni u galerijski prostor (navodno s ciljem očuvanja i zaštite). Na novinarsko pitanje kako razlikovati vandalizam od ulične umjetnosti, organizator je odgovorio da “svatko može sam zaključiti što je umjetničko djelo, a što škrabotina koja nagrđuje grad”. Ipak, treba imati na umu ne samo da su neka od tih “umjetničkih djela” u vrijeme njihova nastanka bila smatrana vandalizmom, već da se Bologna i danas aktivno bori protiv grafita provodeći naširoko hvaljeni model suradnje građana i gradske vlasti, prema kojem je grad shvaćen kao “suradnički društveni ekosustav” u kojem građani djeluju, između ostalog, tako da odstranjuju grafite. Kako bi izrazio neslaganje i spriječio izmještanje svojih radova, Blu je prebojio sve murale koje je napravio u proteklih 20 godina u Bologni, jasno ukazavši na ironiju da se grad pokušava predstaviti kao spasitelj ulične umjetnosti, dok istovremeno sankcionira mlade ljude koji oslikavaju grad i istjeruje ih iz prostora u kojima djeluju.

Naravno, ne treba posebno napominjati da se kontekst nastanka murala Mirona Milića prilično razlikuje od gore navedenih primjera; međutim, oni nam mogu rasvijetliti neke od ambigviteta koji se tiču umjetničkog djelovanja u javnom prostoru u širem smislu, ali i otvaraju pitanja vlasništva, autorstva i zajednice. Prozvani zbog uklanjanja zidova s muralima za potrebe izložbe u Bologni, organizatori su se branili tvrdnjom da je umjetnik autor murala, ali je vlasnik zgrade ujedno i vlasnik umjetničkog rada koji se na njoj nalazi (bilo da je nastao s dozvolom ili ne). Takav stav svakako ukazuje na problematiku privatnog vlasništva i zajedničkog dobra, odnosno na pitanje do koje mjere je javni prostor doista javan. Istovremeno, možemo uvidjeti da je ulična umjetnost kao forma specifična upravo po tome što je umjetnik na određeni način otuđen od vlastitog rada, ili barem njegove materijalne dimenzije. Dakle, imamo situaciju da za svoju intervenciju umjetnik mora dobiti dozvolu, no onaj koji daje dozvolu može s tom intervencijom raspolagati više-manje kako god želi.

Za realizaciju Milićevog murala bilo je potrebno iskamčiti nekoliko dozvola: od samih stanara (51% vlasnika stanova), od Zavoda za zaštitu spomenika kulture i od Ureda za prostorno uređenje grada. Jasno, dobivena dozvola ne garantira da će intervencija biti prihvaćena – prisjetimo se samo naprasnog uklanjanja Milićevog murala s osnovne škole u Umagu koji je bio napravljen prema uputama ravnatelja u skladu s ekološkim idealima škole, ali je odstranjen zbog tri prsta koja nabrajaju pojmove “Reuse, reduce, recycle…” Ovaj slučaj, kao i ranije spomenuta duga pred biskupskom konferencijom, pokazuju da street art u Hrvatskoj još uvijek nije izgubio političku moć niti je prešao u službu gentrifikacije. Ipak, valja u prolazu naglasiti da festival Design District Zagreb, u suradnji s kojim je izrađen mural u Vojnovićevoj, možemo svrstati pod procese gentrifikacije i privlačenja kreativne klase utoliko što, prema opisu organizatora, ima “namjeru stimulirati izgradnju ‘kreativne zone Martićeva’ prvenstveno kroz umrežavanje i suradnju dionika postojeće lokalne kreativne scene”.

No, Milićev mural – s obzirom na njegov sadržaj s jedne i kontekst nastanka s druge strane – ipak moramo promatrati u ponešto drugačijem svjetlu. Što se tiče sadržaja, mural prikazuje nekoliko ljudskih i dvije pseće figure na ulici – psi se igraju, žena s vrećicama se vraća iz trgovine ili tržnice, otac vodi dijete za ruku, muškarac i žena sviraju instrumente… Prikazani likovi su različite dobi, spola, etničke pripadnosti, i tako dalje. Kako objašnjava organizator kampanje, Platforma UPGRADE, “Miron Milić u muralu okida snimke svakodnevnice ovog kvarta, ukazuje na njene izazove i sve to vješto povezuje u mozaik života ovog grada, u kojem za svakog postoji mjesto i dobrodošlica.” Za vrijeme oslikavanja, situacija prikazana na zidu reflektirala je stvarnu situaciju na ulici – ljudi su se družili, puštala se glazba, psi i djeca su trčali uokolo, a Okus doma je pripremao hranu. Dakle, kako nam sam naziv kampanje “Zagreb: otvoreni grad?” govori, u pitanju je ideja otvorenog grada i uloga umjetničkih akcija u njegovom stvaranju. S ciljem osnivanja društvenog-kulturnog centra u Zagrebu koji bi imao izraženu interkulturnu komponentu, Platforma UPGRADE pokrenula je ovu kampanju, u kojoj se kroz niz medijskih aktivnosti i kulturno-umjetničkih i društvenih događanja propituje otvorenost grada i vizionira grad u budućnosti.

U tekstu “Otvoreni grad” Richard Sennet poziva nas da zamislimo kako bi izgledao čist, siguran, učinkovit, dinamičan, poticajan i pravedan grad, dodajući da su nam “potrebne slike da bismo naše gospodare kritički suočili s onime što bi trebali činiti”. Ulična umjetnost jedan je od načina stvaranja takvih slika budući da je sastavni dio procesa transformacije, zamišljanja i ponovnog prisvajanja urbanih prostora. Osim toga, očito je da ona među građanima potiče raspravu o tome tko ima pravo na grad i upravljanje javnim površinama. Sennetova vizija otvorenog grada (nasuprot zatvorenom sustavu, kojeg obilježavaju ekvilibrij i integracija) je organska i ekološka: to je sustav u kojem rast, shvaćen kao kontinuirana borba između uravnoteženosti i neuravnoteženosti, dopušta konflikt, raznolikost i nesklad. Ova pomalo utopijska vizija zapravo predstavlja oprostorenje ideje otvorenog društva koje nadilazi podjele, odbacuje stereotipe, prihvaća i njeguje različitosti i uspostavlja nove oblike interakcije između dionika (što podrazumijeva stvaranje demokratskog prostora).

Baš kao što je javna sfera oblikovana svakodnevnim interakcijama, konfliktima i pregovaranjima između različitih društvenih skupina, tako se i percepcija ulične umjetnosti stvara društveno. Prema intervencijama ili djelima u javnom prostoru gledatelji ne uspostavljaju individualni odnos kao što to čine u muzeju, već njihovo značenje ovisi o brojnim faktorima (od prostornih i političkih, pa do vizualnih), odnosno proizvodi se kroz odnose koji prožimaju sve elemente urbanog okruženja. S obzirom da gradovi funkcioniraju kao fizički, ali i kao imaginarni prostori koji istovremeno odražavaju i konstruiraju društvene odnose, ulična umjetnost – kao prvenstveno vizualni element grada – i sama predstavlja oblik proizvodnje javnog prostora utoliko što uključuje različite dionike, potiče raspravu i oblikuje stavove. Milićevi murali, naizgled nepolitični, često sadrže haiku ili opaske duboko ukorijenjene u svakodnevici (Kakva sreća / prelaziti ovu ljetnju rijeku / sandalama u ruci!; Pauci u uglovima / ne brinite / neću vas pomesti; Djed je znao tipa u Caritasu koji nam je stavljao najbolje stvari sa strane, itd.), zbog čega omogućuju prolaznicima da se lakše identificiraju s njihovom porukom i prihvate ih kao sastavnicu grada koja na simboličkoj razini stvara poveznicu i potiče solidarnost između svih građana. Stoga, neka od pitanja koje postavlja sama kampanja – kako otvoriti dijalog među stanovnicima i različitim kulturama, kako stvoriti osjećaj povezanosti među neznancima, kako oblikovanje prostora može generirati novi rast i kako vidljiva forma može pozvati na angažman i poistovjećivanje – odgovor pronalaze upravo u Milićevom muralu. Također, u usporedbi s njegovim drugim muralima koji prekrivaju čitave fasade (recimo u Petrinjskoj ili u Vodnjanu), ovaj, s figurama razbacanim po pomalo oronuloj fasadi, djeluje nedovršeno – no to je i prikladno, budući da je i samo ostvarenje ideje otvorenog grada “work in progress”.

Nakon prošlogodišnjeg “slučaja umaškog murala”, ovogodišnji umjetnički dio Indirekt festivala još je zanimljiviji. U sklopu festivala koji se vodi krilaticom “svjetionik nezavisne umjetnosti”, svake godine uz glazbeni program, poseban dio posvećen je i renomiranim umjetnicima domaće street art scene. U sklopu prošlogodišnjeg Indirekta, Miron Milić na pročelju Osnovne škole Marije i Line oslikao je mural s porukom o recikliranju, koji je kasnije uklonjen. Spornim su se pokazala tri prsta koja nabrajaju “Reuse, recycle, reduce”.

Indirekt se ove godine održava od 17. do 18. lipnja, a na njemu će se predstaviti umjetnici Eugen Varzić, Sebastijan Dračić, Klarxy, Jan Sedmak i Merlo de Graia.

Eugen Varzić, akademski slikar iz Istre, izlagao je u Hrvatskoj i inozemstvu. Želja da doprinese sredini u kojoj živi potiče ga na donacije slika, organiziranje humanitarnih aukcija i projekata kojima razvija kulturno – umjetničku scenu Poreča, a ove godine i Umaga. Njegova djela uvrštena su u svjetske umjetničke leksikone i muzeje, a uz slikarstvo se bavi ilustracijom, dizajnom, fotografijom, kiparstvom i dokumentarnim filmom.

Na Indirekt po prvi puta stiže Sebastijan Dračić, akademski slikar i dobitnik brojnih nagrada. “Osebujni metafizički prostori, nokturalni pejzaži bez prisustva čovjeka, ako je čovjek kojim slučajem prisutan, u proporciji je insekta. Sve nabrojeno već na prvi pogled poziva na oprez i razgovor o promišljenoj slikarskoj strategiji”, rekao je o Dračiću umjetnik Željko Kipke. 

Ljubav prema ilustraciji Klare Rusan Klarxy razvila se na studentskoj razmjeni u Vilniusu u Litvi, a nastavila se do danas. Nakon završenog preddiplomskog studija, Klarxy je uzela godinu dana “radne pauze” u kojoj je napravila dvije manje izložbe po zagrebačkim kafićima, nekoliko naslovnica za izdavačku kuću Fraktura te više manjih projekata za “svoj gušt”. U budućnosti će pokušati nastaviti studij izvan Hrvatske, a do tada raditi i stasati koliko je god moguće bolje i brže.

Osim domaćih, Indirektu se pridružuje i jedan gostujući umjetnik, iz partnerske zemlje Italije. Jan Sedmak dolazi iz Trsta, a umjetnost je zavolio listajući djedove kolekcije stripova o Linusu i družini. Sa sedamnaest godina karabinijeri su ga prvi put uhvatili u oslikavanju jedne gradske rešetke. S lakoćom je diplomirao na Državnom institutu za umjetnost 2007. godine, a danas živi i radi u Trstu kao freelance ilustrator.

Umažanin Merlo de Graia službeni je fotograf festivala od njegovih početaka. Dosad je odradio dvije samostalne i desetak grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegove fotografije nose poruku kroz čisti minimalizam, ali i kršenje kompozicijskih pravila, a u svom fotografsko stvaralačkom svijetu “puni baterije kao nigdje drugdje”.

Da je cenzura umjetnosti nešto s čime se susrećemo svakodnevno, potvrdili su mnogobrojni slučajevi o kojima smo pisali i još uvijek pišemo. Protekloga tjedna dva su slučaja potvrdila smjer kojim se postojano kreće hrvatsko društvo u svojoj opsesivnoj obrani od svega što dolazi “izvana”, to jest izvan zadanih tradicionalnih, nacionalnih, patrijarhalnih obrazaca, a koji pred sobom gaze sve što ima veze s progresivnim, osviještenim i promišljenim vrijednostima 21. stoljeća. Nažalost, u domaćem se kontekstu ekološka svijest, svijest o zajedničkim dobrima i održivosti te umjetnosti koja kritički promatra društveni kontekst i njemu se obraća – smatraju neprijateljima postojećeg sustava. Sustava koji reproducira nejednakosti i poželjno je da takav i ostane.

Udruga Domino poželjela je najaviti ovogodišnje Perforacije i predstavu Nečastive u ZKM-u na video zaslonima na Trgu bana Jelačića i Cvjetnom trgu te je tvrtki Divinus Victoria, koja prema ugovoru s Gradom Zagrebom ima koncesiju za vanjsko oglašavanje, platila zakup oglasnog prostora od 13. do 28. lipnja. Međutim, dan prije otvorenja festivala, a zapravo jedanaest dana nakon ugovorenog roka, udruga je primila obavijest da je promotivni spot nepoćudnog sadržaja, jer ime predstave asocira na “nečastivog, sotonu, đavla, vraga, lucifera” i da se “u jednom kadru vidi gola bradavica ženskih grudi”. Također, tvrtka je Domino obavijestila da “nije u mogućnosti” napraviti povrat uplaćenih sredstava za kampanju koju nije izvršila.

“Ne prihvaćamo neposlovnost tvrtke Divinus Victoria i njihovu namjeru zadržavanja uplaćenih sredstava, ne pristajemo na proizvoljnu ocjenu jedne privatne tvrtke koja koristi koncesiju za javno oglašavanje u Gradu Zagrebu o nepoćudnosti promotivnog spota na temelju njihove asocijacije na đavla ili prikaza polugolih tijela u spotu najave Festivala Perforacije. Zabrinjava nas ova i svaka vrsta cenzure te nasrtaj na slobodu izražavanja, a kojima posljednjih tjedana sve više svjedočimo u Hrvatskoj”, poručili su 25. lipnja iz udruge.

Istog dana, s Osnovne škole Marija i Lina u Umagu uklonjen je mural akademskog slikara Mirona Milića, nastao u sklopu festivala Indirekt koji se održao 19. i 20. lipnja. Ravnatelj škole, potaknut pozivima “nekoliko građana”, odlučio je mural ukloniti, poentirajući: “Tako nešto da nam bude na školi kad nam razapinju Stepinca je nedopustivo”. Iz udruge Manufaktura snova, organizatora festivala, ravnateljevu su odluku nazvali sumrakom kulture, a Miron Milić na svom Facebook profilu komentirao je da se radi o velikoj pobjedi desnice.

Među mnogobrojnim sudionicima najavljeni su Dunja Janković, Igor Hofbauer i Miron Milić iz Hrvatske, Goran Dačev iz Makedonije, Mathieu Desjardins i Renard IV iz Francuske, Anna Ehrlemark, Mattias Elftrop i Heidi Somero iz Švedske, grupa Grejpfrut, Ekološko društvo Porevit i klub Menza pri Koritu iz Slovenije, grupe Studiostrip, Mubareć i Karkatag iz Beograda, Miroslav Lazendić iz Subotice, Aleksandar Zograf i drugi.

Novo doba publici će predstaviti i izložbu zagrebačke grupe ZZOT u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), realiziranu u suradnji s Metaklinikom iz Beograda. Grupa ZZOT obilježila je alternativni i avangardni strip 80-ih godina 20. stoljeća, a izlaganjem njihovih radova festival želi ukazati na postojanje izvjesnog kontinuiteta tendencija i senzibiliteta nezavisnog stripa. Radove će predstaviti Helena Klakočar, Kruno Mavar, Miljenko Sekulić i Ana Janjatović-Zorica.

Na petom izdanju festivala, “godinama generisana, regionalno i međunarodno umrežena, nepatvorena Dimenzija ludilo slobodno će se baškariti po odabranim lokacijama u Beogradu i Pančevu i pokazivati tendencije na međunarodnoj sceni nezavisnog, alternativnog i avangardnog stripa te srodnih mu i bliskih umetničkih grana”, najavljuju organizatori festivala Turbo Comix (Turbo Strip). Kao i svaki put do sada, svi su programi slobodni i besplatni.

Program festivala započinje 29. rujna u 18 sati u CZKD-u, a više potražite na službenim stranicama.

M.M. / Novo doba

Prošle je godine rođendanska zabava održana u vidu koncerta, a nema razloga da se to ne ponovi i ove godine. Mjesto je isto – Attack!, datum je 1. ožujka, a nastupit će pet izvođača: My Buddy Moose, The Marshmallow Benchwarmers, Gods Of Chaos, Esc Life i Sleepyheads. Nakon koncerta glazbu će puštati Ivan Ramljak sa svojim poznatim programom Moovare. Plakat za rođendan je izradio mladi umjetnik Miron Milić.  

Koncertna proslava rođendana tek je jedan od poklona povodom petogodišnjeg rada, kažu iz potliste: “Nedavno smo objavili i prvi video u sklopu našeg novog projekta, pot.tv-a. Polusatni video donosi nastup grupe Analena u legendarnom bivšem Kozmo studiju, kao i intervju s bendom. Isto tako, ovih dana ćemo objaviti i treće izdanje Kompota, digitalne kompilacije koja obuhvaća najbolja regionalna izdanja u prošloj godini. Prvi Kompot, berbu 2010. smo objavili prije tri godine, a drugi, berbu 2012. prije godinu dana”.

Upad na rođendansku proslavu u Attack 1. ožujka iznosi 35 kuna.

Svečano otvorenje četvrtog izdanja Muzeja Ulične Umjetnosti najavljeno je za 29. rujna u 17 sati u Vlaškoj 87 kad je na rasporedu prvo stručno vodstvo za građane, drugo je na rasporedu u 18 sati, a treće u 19 sati dok je u 19.30 službeno otvorenje.

Na otvorenju nastupaju zagrebačka grupa ABOP te DJ Biskoteka.

Prije svečanog otvorenja, u vrtu Hrvatskog društva likovnih umjetnika u 16 sati bit će predstavljen ekološko osviješteni projekt Solarnog stabla autora Gjina Šutića. Muzej ulične umjetnosti i ove godine nastavlja uspješnu suradnju s HDLU, nakon prošlogodišnje intervencije engleskog kolektiva ROBOTS s najvećom recikliranom instalacijom na fasadi HDLU-a.

Ne propustite ni priliku da se prošećete do Petrinjske 40 gdje vas očekuje netom završen, impozantan mural akademskog slikara, grafičara, ilustratora i uličnog umjetnika Mirona Milića.