U razgovoru s trima članicama privremenog kolektiva, umjetnicom Luanom Lojić, arhitekticom Mirnom Udovčić i kustosicom Teom Kantoci, doznajemo više o njihovom interesu za zgradu tržnice, timskim radnim procesima, te materijalnim uvjetima koji o(ne)mogućavaju stabilnost i dugoročnost umjetničkog rada.

Neke od vas već su sudjelovale u jednodnevnoj aktivaciji poslovnih prostora u zgradi tržnice Kvatrić 2024. godine. Kako danas, dvije godine kasnije, promatrate vaš odnos prema tom prostoru i zašto mu se vraćate?

Luana: Mirna i ja smo, uz Karla Iara, radile skupa na oživljavanju prostora 2024. u sklopu KarasArtHuba (HDLU). Te godine Mirna je održala vodstvo po zgradi i oko nje, gdje smo mjerile kvalitetu zraka, što nam je otvorilo pitanja zgrade kao junkspace termo iskustva. Njen upliv i pogled na prostor bio mi je užasno inspirativan jer ga smatram nezaobilaznim u odnosu na tu zgradu. Ona je siva, nepregledna, liminalna: čini se da ništa nema unutra a sve je ispunjeno mjerljivim česticama zapravo, i to zagađenja. 

Ovaj je projekt krenuo iz jednog mog doslovnog sna – sanjala sam da se unutra dešava izložba koja glumi da je izložba. Bio je odgovor na postpandemijsko i potresno stanje, gdje se jako puno prostora za kulturu ili zatvorilo ili nestalo. No kako bi se išta napravilo u tom prostoru potrebno je prihvatiti njegove značajke – njegovu težinu, hladnoću, sivost i rijetkost, napuštenost. Vraćam mu se i planiram mu se vratiti jer mi je dosta izlaganja u bijelim prostorima na zadane uvjete. Radije bih radila s prijateljima u prostoru gdje postoji i odvjetnica, i optika, i autoškola i kozmetički salon i dm i knjižnica. 

Na neki način osjećam to kao ravnopravnost umjetnosti uz sva druga zanimanja i uz sve druge poslove i pozive. Živim na Kvatriću i želim biti aktivna u svojoj lokalnoj zajednici u tom smislu. Ove godine nam se pridružila i Tea kao kustosica u zapravo teškom zadatku – prepuštanju toj kaotičnoj i slojevitoj materiji. Njen vaninstitucionalni senzibilitet koji njeguje performativne prakse je  savršeno lijepa i ekspanzivna nadogradnja edicije iz 2024.

Mirna: Prostor se nije značajno promijenio od tada do danas, i dalje je ostao ispod radara u nekoj svojoj vremenskoj zoni. Privlači me svaka vrsta neželjenoga: nusprodukti, odbačeni predmeti i ideologije, građevine i estetike koje su loše ostarjele… Iz tog razloga mi je zanimljiv fenomen šoping centara iz razdoblja tranzicije, izraslih na optimizmu obećanja obilja, čija zadaća je stvaranje uspješnog domaćeg poduzetnika i sretnog potrošača, da bi se naposljetku unutarnji život tih centara rastočio u vaporwave melankoliju ispražnjenih i neuspjelih prostora. 

Arhitektonski gledano interijer zgrade je junkspace, nusproizvod susreta klimatizacijskih sustava i kapitalizma. Prostori su to bez fokusa, labirintske konfiguracije poput screensavera Maze iz ranih Windowsa. Zanima me kretanje zraka u tim prostorima. Sve u zgradi je malo pomaknuto, a zrak ima čudnu putanju, nosi zgradom mirise iz ribarnice u prizemlju koji se zatim miješaju s mirisom pržene kave na višim katovima. 

Takvi prostori su ujedno u potpunosti neopterećujući, u njima se može izroditi bilo što, od uzgoja microgreensa do umjetnosti. Takvo stanje je prilika da se prostor programski hakira, stvori novu situaciju i korisnike koji će biti zalog za drugačiju budućnost od one koju je zgrada podrazumijevala prilikom nastanka.

Svojevrsni nastavak gorespomenutog projekta, Osveta Lijepih Slitina ovog puta uključuje prošireni kolektiv suradnica s fokusom na tijelo i osjećanje onog “između” u prostoru. Možete li nam ukratko predstaviti fokuse rada pojedinih umjetnica?

Tea: U prostoru zgrade u kojoj obitavaju najrazličitije vrste djelatnosti, a koja proizvodi trepetav, ali uzbudljiv osjećaj pogubljenosti i dezorijentacije, krenula sam s interesom prema tijelu, odnosu tijela i nejasnoće, osjećaju čekanja i priželjkivanja. U rad sam pozvala tri umjetnice specifičnih senzibiliteta s prijedlogom da svoje prakse smjeste u prostor mikro-pažnje i mikro-senzualnosti. Riječ je o umjetnicama Radi Ivi Sibili, Fette Sans i Lani Lehpamer. 

Rada se kroz princip grananja smješta u tri medija i prostora; objekt, video i izvedbu, kojom započinje proces bolnog otpuštanja svoje druge kože. Njezin rad kreće se rubom između ranjivosti i transformacije, ostavljajući tragove procesa u različitim materijalnim stanjima. Fette nas, zajedno sa svjedocima, dočekuje u uredskom prostoru koji ničim ne odaje da ćemo upravo ovdje doživjeti ritual ovlaživanja/hidratiziranja.

A neke će stvari ostati zakopane. Kroz trajanje i sitne pomake atmosfere prostor se polako premeće u mjesto tenzije i mogućeg apsurda. Lanu će, u paradoksu stalne dostupnosti, biti moguće doživjeti tek pozivom na mobitel i ulaskom u jedan-na-jedan skriptirani razgovor. Susret se pritom odvija na granici izvedbe, korisničke podrške i intimnog obraćanja nepoznatoj osobi.

Gdje su bili presjeci okupljanja i razilaženja u odnosu na osjećaj zastoja u vremenu s obzirom na to da radite u timu koji čine umjetnice bliskih, ali različitih generacija? Kako ste povezale zapetost u vremenu spram vaših različitih umjetničkih praksi?

Luana: Poanta i tematska okosnica ovog programa su kaos, raspršenost i nepredvidljivost, slučajnost. Nismo si htjele zadavati klasične hijerarhične zadatke koji bi nas dočekali inače u nekom galerijskom timskom programu – osobno mi je bilo bitnije da slijedimo intuiciju, nego ono što se očekuje od ovakvog tipa suradnje. U paketu dolazi osjećaj iznenađenja i izgubljenosti. S tim nije lako raditi, ali je bitno.

Mislim da se u kulturi nažalost krećemo prema brendiranju određenog stava, ideje, osobnosti. Ako si umjetnica ili kustosica moraš imati nišu. Mene zanima što se dešava kada tako nečeg nema. Kada se sastanemo i ti kažeš ja želim ovo, ona ono, a ja nešto treće. Može li se raditi s oprečnim ili prividno nespojivim konceptima? Ja vjerujem da može, kada skinemo okove pretencioznosti i ukalupljivanja. Njegujmo pravo na nejasnost! Štoviše, mislim da je izlazak iz te zone komfora nešto najbolje – i ranjivo i hrabro. 

Ne želimo raditi rad niti izložbu koja je pogodna za prikazivanje. Želimo je raditi jer nam se radi, a to je neki drugi ulaz u izlagačke i izvedbene prakse, vraćanje u početne postavke. U tom smislu, povezivanje je inherentno našoj inicijativi da ovo radimo zajedno – zato i riječ Slitina. Dovoljno je supostojati dovoljno blizu da bi kemijski izreagirali u novi materijal.

Mirna: Suradnja među autoricama je poput konfiguracije ovog prostora, nehijerarhijska, afirmira iznenađenje. Iako dolazim iz arhitektonske struke, napustila sam očekivanja što bih kao arhitektica trebala raditi i fokusirala se na nematerijalno: svoju dugogodišnju fascinaciju područjem fizike zgrade, odnosno unutarnje klime zgrade. Klima je nevidljiva, ali želim ju učiniti uhvatljivom i izrecivom, od nevidljivog učiniti sliku, graditi različitim toplinskim kapacitetima. Iz tog polazišta, s Luanom mi je od početka izuzetno lako komunicirati jer smo našle isti jezik slutnji. Slutnja je dovoljna da nas sve poveže.

Tea: Mislim da razilaženje, zastoj ili zapetost ovdje možemo shvatiti kao igru ili kao metodologiju rada i razmišljanja. Postoji inicijalni interes koji gajimo jedne prema drugima i znatiželja oko toga kako naše prakse/senzibiliteti rade zajedno. U tom smislu ako ili kad se u procesu dogodi razilaženje, zastoj ili zapetost, kroz zajedničko navigiranje, možemo proizvesti konceptualnu nadogradnju ili situaciju koja nas poziva da revidiramo početna podrazumijevanja. Takvi momenti ne funkcioniraju kao prekidi rada, nego kao njegovi aktivni dijelovi tj. mjesta na kojima se materijal i ideje počinju preusmjeravati, a to je uvijek uzbudljivo. Upravo u tim točkama dolazi do preklapanja naših različitih ritmova rada i načina mišljenja, što otvara prostor za nove odnose između praksi/senzibiliteta.

U najavi napominjete da mall nije “mjesto potrošnje”, nego “stanje suspendiranosti”. Kako povezujete tržni centar s materijalnim uvjetima rada umjetnika_ca na nezavisnoj sceni u kontekstu manjka radnih i izlagačkih prostora?

Luana: Prvo da kažem da je ovaj projekt financirao Grad Zagreb na natječaju za mlade i MINKM i hvala im na tome. Financiranje ovakvih projekata je početak jedne dobre struje oko teme izostanka radnih i izlagačkih prostora za umjetnice_ke. Ovo nije permanentno riješenje, naravno, radi se o jednom danu u godini. Ali nadam se da će ovakve incijative nicati i drugdje u gradu, u prostorima koji nisu namjenjeni primarno za umjetnost. Ona i ukazuje na prelijevanje te scene, na želji da radimo.

Tu su uz nas i druge inicijative koje gledaju u istom smjeru, poput Klaonice. Nadam se da ćemo u neko dogledno vrijeme i odustati konačno od getoizacije umjetnosti u galerijama. Možda zvuči smiješno, ali nadam se da će ona biti toliko prisutna da će je biti svugdje. I da će se ljudi upuštati više (naročito nadam se mlađi od mene) u eksperiment sa svojim pokretačkim snagama. Za mene je to vrsta duhovne higijene.

Vremena u kojima živimo su užasna i čine se beznadnima. Ne smijemo odustati od izražavanja, iskušavanja i istraživanja. Pogotovo od druženja, suradnji, stvaranja ‘iz zezancije’, iz slučajnosti ili nasumične misli u 5 ujutro! Stvarati u ovim oklonostima je vrsta borbe i otpora. Svijet treba umjetnost i mi trebamo svijet gdje je ima. 

Mirna: Govorim iz pozicije arhitektice koja djeluje na rubu arhitektonske struke gdje se nerijetko preklapam s područjem djelovanja umjetnika, što je i ovdje slučaj. Arhitektura je prošla isti proces kao i mall, i trenutno je u stanju suspendiranosti. Od subverzivog javnog intelektualca, arhitekt je sveden na uslužnu djelatnost, a arhitektura na umiješnost ispunjavanja želja klijenta i pomirbu istih sa zakonima.

Iskoristila bih ovu priliku da ukažem da arhitektura isto tako treba podstreka da bi se razvijala kao autonomna umjetnička disciplina jer i ona zavrjeđuje biti dio nezavisne scene. Ne govorim o radnim prostorima, nego o pravu na arhitektonsko mišljenje i stvaranje koje se ne može izreći unutar diktata tržišta, a koje bi afirmiralo drugačije arhitektonske prakse i obogatilo arhitektonsku scenu. Ovom prilikom se zahvaljujem Gradu Zagrebu jer mi je omogućio sredstva za rad na ovom projektu. Nadam se da će u budućnosti biti više arhitekata_ica u ovom području stvaranja.

Tea: Jedna od specifičnosti ovog malla je ta da ne funkcionira do kraja kao klasični trgovački centar s mnoštvom dućana i ljudi koji tamo dolaze provoditi vrijeme, nego se umjesto jasno definiranog prostora potrošnje otvara kao liminalan i nedorečen prostor, s osjećajem vremenske neuhvatljivosti i već spomenute blage dezorijentacije. Kao da prostor povremeno “usisava” vrijeme i pažnju. Upravo me takva vrsta konteksta koja nije inherentno umjetnička, ali proizvodi specifična stanja, zainteresirala kao konceptualni izazov. U tom smislu, povezivanje s materijalnim uvjetima rada na nezavisnoj sceni dolazi direktno. 

Naime, u gradu u kojem je prostor za rad i izlaganje kronično ograničen, umjetnici i kulturni radnici kontinuirano se snalaze u improviziranim i privremenim situacijama. Taj manjak prostora nije iznimka nego stalno stanje, svojevrsna pozadina svih produkcija. Upravo zato me zanimaju ovakvi “nehibridni” prostori koji nisu zamišljeni za umjetnost, ali proizvode afekte, ritmove i situacije koji se mogu privremeno preusmjeriti i aktivirati. U tom preusmjeravanju uvijek postoji i element nužnosti u smislu da se radovi u ovom kontekstu ne razvijaju iz idealnih uvjeta, nego iz stalne prilagodbe, pregovaranja i izmišljanja prostora gdje ga nema.

Za kraj, možete li nam reći više o “osveti” iz naslova? Zašto vam je važno pristupiti ovom zapuštenom prostoru iz pozicije osjetljivosti i mekoće?

Luana: Mislim da je zadnji odgovor objasnio zašto :). Osveta je doslovna – idealna energija za napasti težinu u kojoj stvaramo. Idemo dalje, idemo jače (mekše), idemo – usprkos! Osvetničke prakse ftw. 

Mirna: Za mene je “osveta” povratak otpisanih ___________. Afirmacija nevidljivog, promatranje optikama van frekvencija vidljive svjetlosti, osluškivanje žlijezda.

Tea: Osveta ovdje drži paradoksalnu kvalitetu i u sebe pušta različite intenzitete i načine korištenja. Za mene je ona mekana, spora, curi, ustrajna je, brine. Osveta je mogući način povezivanja i zajedničkog rada u vremenima koja iscrpljuju ljude i resurse. Zapušten prostor u tom smislu nije samo fizički prostor tržišnog centra koji nam na jedan dan dopušta da mu se približimo, nego šire polje zapuštenosti koje se odnosi na infrastrukture, odnose i uvjete rada koji se sustavno zanemaruju. U tom polju, inzistiranje na osjetljivosti i mekoći postaje način rada koji odbija logike ubrzanja, potrošnje, prekarnosti i potlačenosti.

Umjetnički program Osveta Lijepih Slitina okuplja šest umjetnica različitih praksi: Luanu Lojić, Mirnu Udovčić, Radu Ivu Sibilu, Lanu Lehpamer i Fette Sans. Pored umjetničkog, održat će se i glazbeni program u okviru kojeg će nastupiti Mala Roza Muca, slovenski bend čija glazba podjednako njeguje utjecaje breakcorea, ravea i metala, i zagrebačka DJ-ica Lucija Mandekić.

Program se nastavlja na projekt Transparency Agency iz 2024. godine umjetnik_ca Luane Lojić i Karla Iare koji su istraživali širi kontekst tržnice Kvatrić i zgrade iznad nje. “Umjetnice i glazbenice Osvete Lijepih Slitina na jedan dan preuzimaju zgradu tržnice Kvatrić kao privremenu infrastrukturu izlaganja i izvedbe, izmještajući je iz komercijalne namjene u prostor koji propituje što podrazumijevamo i kako radimo izvan institucionalnih okvira.

Tržnica je reprezentativan relikt arhitekture devedesetih koji djeluje kao da je zapeo u vremenu, s interijerom koji živi po vlastitoj logici, istovremeno privremen i trajan. U tom prostoru tijelo (posjetitelja i umjetnica) postaje drugačije svjesno sebe, primjerice kroz mirise ribarnice i teretane, prašinu, sintetiku, toplinu cijevi, hladnoću pločica. Ovaj trgovački centar evidentno nije mjesto potrošnje nego suspendiranosti, nešto između zaklona, limba i sedimenta devedesetih koji još uvijek odjekuje u sadašnjosti”, istaknuto je u tekstu kustosice Tee Kantoci.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je zapravo o projektu umjetnika Karla Iaroa i Luane Lojić, koji je nastao u okviru programa KARAS+KVART kao rezultat rezidencijalnog promišljanja užeg susjedstva Galerije Karas (Ulica kralja Zvonimira 58) te kreativnih mogućnosti za aktivaciju zapostavljenih punktova unutar kvarta. Jedan od takvih prostora umjetnici su prepoznali upravo u zgradi tržnice Kvatrić na uglu Martićeve i Šubićeve ulice. Osim zatvorenih prostora tržnice, u zgradi se trenutno nalazi Knjižnica Augusta Cesarca, nekoliko fast food restorana, mali šoping centar te niz poslovnih prostora. No čak i uz sve nabrojano, kako tvrdi umjetnica Luana, trenutno je u zgradi više od polovice praznih prostora, od kojeg je dio i u vlasništvu Grada Zagreba.

Transparency Agency ili Prozirna Agencija zamišljena je kao con event (događanje koje glumi događanje), ne bi li umjetnicima pružila dovoljno dobru izliku da zgradu iskoriste na drugačiji način i potaknu ljude da procirkuliraju prostorima koje smatraju nedovoljno iskorištenima i često nevidljivima, usprkos tomu što su nam zapravo “pred nosom”. Od 19. do 24. listopada 2024., pod krinkom agencije koja nudi “konzultacije za korištenje i interdisciplinarno djelovanje na području Kvatrića” te “osobno savjetovanje na području javnih privida”, umjetnici su zaposjeli uredski prostor na drugom katu južnog krila zgrade tržnice Kvatrić. Kroz nekoliko dana zgradu su oživjeli nizom događanja, uključujući večernje druženje uz svjetlosne instalacije i DJ session, radionicu koja istražuje optička svojstva želatine, kao i vođeni obilazak zgrade tržnice, što je ujedno i povod mom gubljenju po naizgled pustim katovima u Martićevoj 67.

Agenciju naposlijetku uspješno lociram zahvaljujući grupici mladih ljudi (i nekoliko pasa) koji su se okupili ispred staklene stijene omanje uredske ćelije. Prostorija od desetak kvadrata opremljena je standardnom uredskom opremom – radnim stolom i stolicom, računalom, monitorom, mišem i tipkovnicom, policom s knjigama i registratorima, nekoliko lampi i sobnih biljaka te još nizom nasumično raspoređenih objekata, papira i kutija. Usprkos očiglednoj zastarjelosti elektroničke opreme, zaista nije teško povjerovati da je riječ o stvarnom uredu kakve javne ustanove ili generičke agencije. Kasnije saznajem da je umjetnike zatekla prazna soba, a sve stvari donijeli su “izvana”, no ne bi se reklo jer se ured Agencije savršeno uklapa u postojeći ambijent poslovnog dijela zgrade tržnice, s interijerom u nekoliko tonova beža i jednako zastarjelim dekorom u stilu ranih dvijetisućitih.

Voditeljica obilaska, arhitektica Mirna Udovčić, dočekuje nas zaogrnuta dvostranom, zlatno-srebrnom izotermalnom folijom čime već daje naslutiti da ovo neće biti sasvim običan obilazak građevine. Mirna je vođenje odlučila usredotočiti na ono što nastaje između zidova, podova, krovova i svega onog što arhitekti nazivaju “ovojnicom” zgrade, na međuprostor, odnosno šupljinu ispunjenu zrakom. No, prije nego se upustimo u otkrivanje nevidljivih slojeva zraka, ipak nas ukratko upoznaje s povijesti zgrade u kojoj se nalazimo. Naime, prostor oko Kvaternikovog trga (nekada Međašnog) u prošlom stoljeću zauzimale su hale tvorničkih pogona, među njima Badel, tvornica likera i rafinerija, te Gorica, tvornica emajliranog, pocinčanog i brušenog posuđa. Nakon izgradnje Šubićeve ulice krajem 1950-ih Gorica je dio svojih proizvodnih pogona izgradila na slobodnom dijelu tvorničkog kompleksa u Martićevoj ulici, na mjestu današnje tržnice. Ona je ondje preseljena tek 2001. godine, a prije toga bila je smještena na lokaciji Kvaternikovog trga te je nosila i drugo ime – Tržnica Gorica.

No, ideja o njenom premještanju pojavila se još i ranije; 1980. proveden je natječaj za urbanističko rješenje Kvaternikovog trga, a prvonagrađeni rad nedavno preminulog arhitekta i urbanista Zorana Hebara predlagao je poziciju nove tržnice na uglu Šubićeve i Martićeve ulice. Gradnja zgrade, doduše, započela je tek početkom 90-ih godina i to prema nešto izmijenjenom projektu u odnosu na Hebarovo rješenje. Gradnju je tada preuzelo građevinsko poduzeće Gortan, no vrlo brzo je i zaustavljena zbog financijske propasti poduzeća. Tako je zgrada Tržnice Gorica bila posljednje Gortanovo gradilište, a sudeći po nekim navodima, i doprinjela njegovoj propasti. Zgrada nakon toga ulazi u gotovo desetljeće dug period poluizgrađenosti i “međuživota” za vrijeme kojeg pruža utočište osobama u beskućništvu, a predstavlja i trn u oku stanarima susjedstva. U konačnici je dovršena tek ranih dvijetisućitih kada gradnju preuzima Industrogradnja.

Nakon povijesnog uvoda, Mirna nam otkriva i svrhu folije; ona odražava sve snažniji trend digitalizacije svakodnevnih objekata, to jest pretvaranja običnih predmeta u uređaje s nizom pametnih funkcija koje bi trebale automatizirati i pritom olakšati svakodnevni život. Tako i folija stvara simboličku opnu koja kontrolira toplinske gubitke njenog tijela. Isti trend, primjećuje, postoji i u arhitekturi – zgrade se sve više hermetički zatvaraju ne bi li se potom kondicionirale, a zrak unutra kontrolirao klimatizacijskim, ventilacijskim i drugim sustavima, trošeći pritom velike količine energije. U eseju Junkspace (izvorno objavljen 2001.) nizozemski arhitekt Rem Koolhaas tvrdi da je upravo klimatizacija zaslužna za istinsku revoluciju arhitekture, pokrenuvši val beskrajne gradnje posebne kategorije kaotičnih i fragmentiranih prostora. To su prostori poput trgovačkih centara, hipermarketa, poslovnih kompleksa i aerodroma; prostori masovne potrošnje, površnosti i ekscesa te (nus)proizvodi komercijalizacije i globalizacije prošlog stoljeća. Eskalatori i hodnici koji ne vode nikuda, znakovi koji vode do drugih znakova i nikada do cilja, neprekidno širenje bez prostorne povezanosti; sve su to značajke koje oblikuju junkspace i doprinose dezorijentiranosti onih koji borave u njemu.

U osvajanje koridora junkspacea upuštamo se oboružani malim prijenosnim senzorom za kvalitetu zraka iz IKEA-ine linije proizvoda za pametan dom koja, obećaje, “može učiniti svakidašnje trenutke još pametnijima”. U uredu Agencije senzor pokazuje zabrinjavajuću razinu čestica PM 2.5 no nismo sigurni je li očitanje iskrivljeno zbog izgaranja mirisne svijeće u njegovoj blizini pa ga odlučujemo testirati vani. Međutim, u Parku Bartola Kašića razine su tek koji stupanj niže te zaključujemo da je zasigurno zrak u Zagrebu općenito loš.

Napustivši senzor, vraćamo se u zgradu tržnice kako bi još istražili njene skrivene kutke. Svaki mračni koridor razbuktava maštu, svaka zatvorena vrata obećavaju čitave neotrkivene svjetove u pozadini. Obilazimo eskalatore koji stoje zamrznuti u vremenu, van funkcije. Ako želiš na gornji kat, moraš stubama, no tamo je ionako teretana pa dođe kao kardio. U svega par minuta prolazimo pored zamračenih izloga salona vjenčanica, Printify shopa, tvrtke koja se zove Vesela motika i male (nagrađivane) pržionice kave. Na mjestu gdje se danas nalazi jedna agencija, već idući tjedan može biti druga. Iako je kasno, tu i tamo nailazimo na druge ljude, doimaju se kao da rade (pitam se što), a jedan stariji gospodin u potrazi je za putničkom agencijom (pitam se kamo putuje) iako je radno vrijeme davno završilo. Susrećemo čak i dvije djevojke s početka teksta koje su, čini se, uspjele pronaći put do knjižnice. Zaključujemo da je zgrada pravi mali presjek svih djelatnosti, od tržnice i agrarije do sportske kladionice, frizerskog salona, autoškole pa i umjetnosti, kao da se sve označava jednako potrebitim te da je i umjetnički rad – rad.

Pri kraju obilaska dotičemo se planova za budućnost. Luana, suautorica Agencije, s nama dijeli viziju zgrade tržnice kao novoga kulturnog centra grada, no za početak u bližoj budućnosti planira aktivirati neiskorištene prostorije u gradskom vlasništvu na trećem katu. Ističe kako su brojni ključni prostori za kulturu u posljednjih nekoliko godina izmješteni radi obnove ili naprosto ugašeni te da, u nedostatku priuštivog prostora, brojne umjetnice i umjetnici nemaju gdje raditi. Paralelno s time postoji niz slabo iskorištenih i praznih prostora, poput zgade tržnice Kvatrić, koji mogu preuzeti tu ulogu, ali su mahom nevidljivi i zarobljeni u zrakopraznom prostoru.

Umjetnički projekt Transparency Agency prepoznaje i namjerno uzurpira takvo postojeće stanje, propitujući i preokrećući sile koje su dovele do fragmentacije tih prostora. Upravo u junkspaceu umjetnici prepoznaju priliku, ne samo za rad i stvaranje već i za dublje promišljanje budućnosti gradskih prostora i njihovih funkcija.