Centar CULTURELINK pokrenut je 2024. godine kako bi se formaliziralo postojeće istraživačko nasljeđe IRMO-a temeljeno na angažmanu Odjela za kulturu i komunikacije u koordiniranju Svjetske mreže Culturelink za istraživanje i suradnju u području kulturnog razvoja. Ujedno, osnivanjem centra želi se dodatno potaknuti međunarodna suradnja istraživačica i istraživača u procesima istraživanja kulture, kulturnih politika i održivog kulturnog razvoja, kako bi se ojačala prisutnost te prepoznatljivost kvalitete istraživačkog djelovanja znanstvenika IRMO-a na međunarodnoj razini.

Broj mjesta je ograničen, stoga je potrebno unaprijed potvrditi dolazak putem e-maila do 2. prosinca.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Mirko Petrić će u predavanju pobliže objasniti navedene pojmove u kontekstu razvoja kulture i i kulturnih politika u zemljama postsocijalističke Europe. Na predavanju će biti i riječi o nedavno objavljenoj publikaciji o MAC VAL‑u Vitry-sur-Seine, prvom muzeju suvremene umjetnosti u Francuskoj u kojoj sociolog Philippe Bonnet spominje “neoliberalnu fantaziju o samoodrživosti kulture” kao jednu od aktualnih prijetnji ostvarivanju izvorne misije te ustanove.

“Nakon uvodnog predavanja, koje uključuje prikaz razvoja kulturne politike od međuratnog razdoblja do danas te razmatra (ne)uspješnost neoliberalnog pristupa u osiguravanju kulturnog i društvenog razvoja, uslijedit će kraća diskusija sa sociologinjama, Ingom Tomić-Koludrović i Blankom Čop, te rasprava s publikom o temi”, stoji u najavnom tekstu.

Razgovor će moderirati Kristina Tešija i Dario Dunatov.

Više informacija pronađite ovdje.

Iz najave: “Naime, rezultati velikog europskog istraživanja provedenog u okviru projekta INVENT (Horizon 2020), pokazuju kako je posjećenost umjetničkih priredbi u Hrvatskoj najmanja od svih istraživanih zemalja, dok smo pri samom vrhu u sudjelovanju u trivijalnim online sadržajima, poput praćenja influencera ili slavnih osoba. Pokazalo se također da u Hrvatskoj, ali i u Europi, postoje velike razlike u mogućnostima pristupa kulturnim sadržajima s obzirom na stariju ili mlađu dob, muški ili ženski spol, stupanj obrazovanja i mjesto stanovanja. 

Kakve su razlike u sudjelovanju u kulturi u Hrvatskoj u odnosu na druge europske zemlje? Koje nejednakosti utječu na to tko može posjećivati kulturne priredbe i samostalno stvarati kulturne sadržaje, a tko ne? Kakve bi mjere trebala poduzeti kulturna politika da se poboljša stanje u kulturnim aktivnostima u kojima zaostajemo za drugim zemljama? Ovo su tek neka od pitanja na koje će se Tomić-Koludrović i Petrić osvrnuti u svom izlaganju, nakon kojeg će uslijediti rasprava koju će moderirati Kristina Tešija i Dario Dunatov, a u kojoj će moći sudjelovati i publika svojim komentarima i pitanjima.”

Snimka izlaganja i razgovora bit će dostupna za naknadno preslušavanje na web stranici radija KLFM. Snimke prijašnjih razgovora dostupne su na poveznici. 

No ne radi se nažalost samo o tome da europska kulturna politika djeluje nepronično – ona se, naime, također na različite načine čini i u popriličnom raskoraku s potrebama sektora na terenu, kao i s potrebama zajednica čijoj dobrobiti bi trebala doprinositi. Međutim, jedna stvar je imati takav dojam, potkrijepljen više ili manje direktnim, ali ipak fragmentarnim iskustvom rada u kulturi, a sasvim druga raspolagati širokim istraživačkim uvidom u istinske razmjere toga raskoraka.

Jedan takav uvid u crnu rupu europske kulturbirokracije ponudio je sociolog Mirko Petrić s Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar (Područni centar Split), koji je 9. rujna u sklopu festivala Nosi se u organizaciji zadarskog Teatra VeRRdi održao predavanje Ukradena kultura – što građani smatraju kulturom, a što im vlasti nude. Inače direktno upoznat s tromom mehanikom Unijine kulturne politike kao sudionik raznih konzultativnih procesa, Petrić je tom prigodom predstavio dio rezultata međunarodnog istraživačkog projekta INVENT – European Inventory of Societal Values of Culture as Basis for Inclusive Cultural Policies, pokrenutog, kako je ironično naglasio, kao odgovor na želju Europske komisije da u okviru Nove europske agende za kulturu konačno dozna “kako zapravo građani razumiju kulturu”. Projekt obuhvaća Finsku, Veliku Britaniju, Dansku, Španjolsku, Francusku, Nizozemsku, Hrvatsku, Švicarsku i Srbiju, a svojom se temom bavi kroz niz metodološki raznovrsnih segmenata istraživanja, rezultati kojih, kako je sugerirao Petrić, dijelom govore i o promašenosti neoliberalnog modela kodificiranog prethodnom Europskom agendom za kulturu iz 2007. godine, u kojoj je društveni aspekt kulture bio stavljen u drugi plan.

Petrić se u svojem predavanju fokusirao na ispitivanje u okviru kojeg su sudionicama i sudionicima postavljana četiri pitanja – “Što vam prvo pada na pamet kada pomislite na riječ ‘kultura’?”; “Možete li objasniti što vam je osobno važno kada je riječ o kulturi?”; “Kad pomislite na kulturu u svom životu, kako se ona razlikuje od kulture drugih ljudi?” te “Kako je pandemija Covida-19 utjecala na vas?”. Sažimajući rezultate ispitivanja, Petrić je odmah na početku ustvrdio kako je ono pokazalo da se nijedan od termina koji tvore konceptualnu potku Unijine tržišne, ali i instrumentalne ideje kulture, poput “kreativnih industrija”, “participacije”, “inkluzije” i sličnog, nije pokazao relevantnim za ispitanike, odnosno za njihovo razumijevanje kulture i umjetnosti. Njihove predodžbe, sugeriraju odgovori, u najvećoj su mjeri ostale tradicionalne, odane konvencionalnom poimanju umjetnosti ili kulturnih institucija. Ukratko, način na koji Unija službeno razumije kulturu nema nikakve veze s onim kako je, općenito uzevši, razumije četrnaestak tisuća sudionika ovog ispitivanja, velikom većinom njenih građana i građanki. 

Kada je riječ o ispitanicima iz Hrvatske, na pitanje “Što vam prvo padne na pamet kada pomislite na riječ ‘kultura’?” najčešće su navođene kulturne ustanove, osobito kazalište. Ovaj uvid Petrić je dopunio navodeći da rezultati ankete na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedene u okviru istog projekta, pokazuju da mnogi na pitanje o asocijacijama na kulturu kao odgovor navode – ništa, pri čemu je posebno važno istaknuti da su takav odgovor najčešće davale mlade osobe. Što se osobnog značaja kulture za ispitanike tiče, najčešće su navođeni umjetnost i društvena angažiranost, sloboda i mogućnost stvaranja kulturnog sadržaja. Ono što je izrazito uočljivo u odnosu na druge države obuhvaćene ispitivanjem, napominje Petrić, generacijske su razlike, vidljive zbog činjenice da istraživanje obuhvaća osobe rođene od 1942. do 2002. godine. Generacije rođene između 1942. i sredine 60-ih godina pokazuju shvaćanje “kulture kao Bildunga, kao obrazovanja vlastite osobe, kao kulturnog uzdizanja”. Upravo najstariji ispitanici kulturu dominantno poistovjećuju s institucijama – kazalištem, koncertima, muzičkom školom i sličnim, dok generacije rođene od 60-ih do sredine 80-ih smatraju kako i nove kulturne forme, poput rocka, treba smatrati dijelom kulture. Navedeni ispitanici također naglašavaju važnost tolerancije, što Petrić smatra važnim dokazom dugotrajne socijalizacijske funkcije kulture: “U kompjuterskim znanostima kažu: garbage in, garbage out; ako ljudima staviš unutra toleranciju, pa dugo to promoviraš, a ne kreativne industrije, onda nešto izađe iz toga i dugo ostane.” Kao interesantnu Petrić ističe činjenicu da se i mlađa kohorta smatra dijelom istog kontinuuma: “Rock je umjetnost, Ekaterina Velika je umjetnosti, ali i Picasso je umjetnost, sve je to isto.”

No promjena se počinje uočavati među ispitanicima rođenima od sredine 80-ih do kasnih 90-ih. Kako navodi Petrić, kod tih se generacija počinju javljati sloboda i individualnost, razlika vlastite kulture u odnosu na drugu, sloboda izbora i konzumacije, zatim kod dijela ispitanika kultura kao nacija, potom zajednica – ne nužno u nacionalnom, nego u širem identitetskom, uključujući i supkulturnom ključu. Petrić kao paradoksalnu naglašava činjenicu da navedenu kohortu istovremeno obilježava naglašavanje individualnog, ali i potreba za kolektivnim. Također je indikativno da se u ovoj grupi ispitanika po prvi puta javlja ideja kulture kao samopomoći. Veliki problemi, međutim, započinju kada dođemo do generacija rođenih dvijetisućitih. Naime, ispitivanje sugerira da najmlađi ispitanici pokazuju “izrazitu nesposobnost diskurzivnog razmatranja kulture”; ukratko, da o kulturi jednostavno – ne znaju što da misle i kažu.

Vraćajući se na europsku razinu, Petrić je naveo nekolicinu interesantnih podataka o tome što ispitanici smatraju dijelom kulture, koji govore o njihovim razmjerno eklektičnim navikama: na prvih deset mjesta tako su se našli povijesni spomenici, narodni plesovi, opera, književnost, festivali hrane, dućani s antikvitetima, hodočašća, hip-hop glazba, filmski blockbusteri i strip. Međutim, kako napominje Petrić, donjih deset mjesta zauzimaju upravo one pojave i prakse koje su zadnjih godina izraženo prisutne u javnosti: politička karikatura, grafiti, nogomet, planinarenje, dizajnerska odjeća, tetoviranje, videoigre, reality emisije, shopping centri. Iz perspektive participativne kulturne politike, vrlo su zanimljivi i odgovori na pitanje što bi trebalo javno financirati u kulturi, gdje su se, očekivano, pojavile znakovite razlike s obzirom na različite kontekste i tradicije u odnosu na kategorije poput umjetničke aktivnosti, ustanova u kulturi, kazališta, kulture kao identiteta i sličnog. Vrijedno je istaknuti je da su ispitanici generalno manji entuzijazam pokazali prema financiranju kulture kao turističkog sadržaja i poticanju domaće videoprodukcije i videoigara, ali, zabrinjavajuće, i prema financiranju manjinskih kultura. Ono što se pak pokazalo kao praktički univerzalna potreba su muzeji i knjižnice, društveno-kulturni centri i te umjetničko i kulturno obrazovanje.

Konačno, ispitivanje odnosa prema procesima globalizacije ukazalo je na interesantne momente kada je riječ o kulturnom kapitalu ispitanika. Kako navodi Petrić, najtolerantnijima su se pokazali ljudi koji idu na kulturne priredbe. Sljedeći najsnažniji prediktor je razina osobnog obrazovanja, ali ne i obrazovanja roditelja, koje se nije pokazalo presudnim. U nekolicini država kao prediktor se pokazao i rod, pri čemu je stupanj tolerancije, tamo gdje postoji razlika, redom bio veći kod žena. Slično vrijedi i za dob – mlađe osobe su se u nekim kontekstima pokazale tolerantnijima od starijih.

Koje su pouke koje je moguće izvesti iz navedenih podataka? Petrić kao prvi zaključak još jednom poodcrtava da je ispitivanje pokazalo da se “shvaćanja građana o kulturi i akcenti kulturnih politika u 21. stoljeću se ne podudaraju – to je razgovor gluhih telefona, bez zajedničke osnove”. Nadalje, prikupljeni podaci nam govore da je “kulturna politika važna i povezana s ishodima”, odnosno da, Petrićevim riječima, “ništa ne može nastati ni iz čega. Logika po kojoj ne ulažemo direktno u kulturu nego u popratne aktivnosti i ciljeve, pa će se onda stvoriti nešto, je promašena”. Navodeći kako je “potrebna hitna akcija i zaokret u kulturnoj politici”, Petrić finalno zaključuje kako bi “kultura trebala biti mjesto susreta, impulsa odozgo prema dolje, ali i odozdo prema gore”.

Kao što je Petrić pojasnio, istraživanje realizirano u okviru INVENT-a dijete je – makar površinskog – zaokreta Unijine kulturne politike u Novoj europskoj agendi za kulturi nakon dvadeset godina guranja samog pojma kulture i njene društvene funkcije u drugi plan u korist kreativnih industrija i njihovog individualiziranog, tržišnog obzora. U kontekstu sve izraženijeg povlačenja države i prepuštanja kulture europskoj razini financiranja, kao i automatskog transplantiranja Unijinih konceptualnih okvira u specifične lokalne kontekste, presudnim postaje razumijevanje procesa formuliranja politike na razini EU, njegovih slijepih pjega i raskoraka sa stvarnim potrebama građana.

Rezultati ovog istraživanja bit će ubrzo predstavljeni izabranim predstavnicima Komisije. Uzevši u obzir Petrićevu pesimističnu skicu responzivnosti europske birokracije, ne treba očekivati da će njeni zaključci dobiti svoj skorašnji izraz u suvisloj kulturnoj politici EU, koja ionako ne adresira činjenicu da joj nedostaje ključni komplement u obliku dosljedno snažne potpore kulturi na nacionalnoj razini diljem Unije. Ipak, istraživanja poput ovoga daju korisnu podlogu za ukazivanje na sve destruktivnije sljepilo svih razina kulturne politike prema stvarnom stanju na terenu i na procjep između tih dviju sfera, koji guta cijeli sektor sve brže i brže.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Takva istraživanja u hrvatskom kontekstu uglavnom rezultiraju nezavidnom statistikom u kojoj se kao jedan od temeljnih problema otkriva nedostatak elementarnog pristupa kulturnim sadržajima, kao odraz manjkavih ili nepostojećih kulturnih politika. Nedavno smo pisali o istraživanju kojeg je u sklopu BLOK-ovog projekta Pro(iz)vedi mladost u kulturi provela Dora Levačić, koje je pokazalo da 27.8% mladih osoba od 16 do 24 godine u Hrvatskoj u posljednjih dvanaest mjeseci nisu posjetile nijednu kulturnu instituciju. Ipak, samo njih 12% kao razlog navelo je nedostatak interesa, dok su ostali naveli financijske razloge te kako “takvi događaji ne postoje u njihovom mjestu”. Ovi podaci “vraćaju lopticu” na teren odgovornih institucija, pokazujući da postoji značajan rascjep između deklarativnog zalaganja za sudionički pristup u nacionalnim i međunarodnim kulturnim strategijama te samih instrumenata i mjera kojima se participacija potiče u praksi.

Povjesničarka umjetnosti Nora Sternfeld upozorava da je participacija u aktualnom institucionalnom diskursu uglavnom shvaćena kao interakcija, ali ne i stvarno sudjelovanje u organizacijama i institucijama koje “proizvode” kulturu. “Svi bi trebali imati dojam da sudjeluju, ali tako da njihovo sudjelovanje nema nikakvog utjecaja”, podvlači Sternfeld i zaključuje kako sudjelovanje nije “pridruživanje”, ne podrazumijeva samo “ulazak u igru”, već se odnosi na odlučivanje o samim pravilima igre. Razumijevanje pravila i mogućnost njihova stvaranja ključ su sudioničkog principa, pa samo one prakse koje se temelje na zajedničkom donošenju odluka i dijeljenju odgovornosti smatra društveno transformativnim i emancipatorskim.

Sudioničko upravljanje u kulturi kao poluga razvoja kulturne demokracije u fokusu je istraživanja Zaklade Kultura nova, pokrenutog u okviru dvogodišnjeg projekta Pristupi sudioničkom upravljanju kulturnim institucijama provedenog uz podršku UNESCO-ova Međunarodnog fonda za kulturnu raznolikost (IFCD). Istraživanje je proučavalo postojeće i nastajuće prakse sudioničkog upravljanja u kulturi koje se ostvaruju kroz koncept društveno-kulturnih centara, a rezultati su objavljeni u zborniku Uradimo zajedno. Prakse i tendencije sudioničkog upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj, koji je nakon Dubrovnika i Splita skupom u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo predstavljen i zagrebačkoj publici.

“Kroz cjelokupno provođenje projekta pokazalo se da postoji veliko nerazumijevanje samog koncepta sudioničkog upravljanja kod svih dionika koji su uključeni u taj model, a posebno nerazumijevanje samog koncepta šire od onih koje se ta tema direktno tiče. Zbog toga smo pokušali ispisati korake što je to sudioničko upravljanje i kako se ono tretira u području kulture”, rekla je u uvodu upraviteljica Zaklade Dea Vidović. Pored nje, zbornik su predstavili voditeljica istraživačkog tima Ana Žuvela, te njegovi članovi Leda Sutlović, Mirko Petrić i Davor Mišković koji su svaki u svom segmentu istraživanja nastojali “ispitati, interpretirati i razumjeti na koji način inicijative odozdo mogu ujtecati na stvaranje instrumentalnih rješenja i formiranja političke volje za promjene u javnim politikama”.

Sam zbornik koncipiran je u dva dijela, pri čemu prva cjelina predstavlja uvod u sudioničko upravljanje u općem smislu, a onda i razradu toga što sudjelovanje i sudioničko upravljanje podrazumijevaju u specifičnom polju kulture te na koji način utječu na aspekte kulturne demokracije i cjelokupne organizacije kulturnog sustava. Veliki izazov u strukturiranju istraživanja autorima je predstavljalo siromaštvo teorijskog korpusa o sudioničkom upravljanju u kulturi pa se ono promišlja u širem okviru teorije sudioničke demokracije. “Primjena sudioničkoga upravljanja dovodi se u vezu s nemogućnošću reprezentativnoga političkog aparata demokracije da samostalno unaprijedi demokratske institucije, riješi probleme s kojima se suvremeno društvo susreće i osigura održivo korištenje javnih resursa i upravljanje njima”, ističe se u zborniku.

Ulazak građana u procese donošenja odluka vezano je tako uz pitanja javne sfere, gdje se u uvjetima “institucionalne praznine” tradicionalne države, sudioničko upravljanje javlja kao model prevladavanja demokratskih nedostataka na koje nailaze kulturni, i šire društveni i politički sustav. Istraživanje je obuhvatilo i relevantne dokumente proizvedene u okviru javnih politika Europske unije te drugih međunarodnih organizacija, pa tako pored teorijskog okvira prvi dio zbornika donosi i sustavan prikaz policy dokumenata koji zagovaraju praksu sudioničkog upravljanja u kulturi. Pri tom je posebna pozornost posvećena gradovima kao ishodištima novih kulturnih tendencija i inovativnih kulturnih praksi, pogodnih za razvoj

Drugi dio knjige donosi primjere sudioničkog upravljanja ostvarenog kroz model javno-civilnog partnerstva u sedam društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj: Društveno-kulturnom centru Lazareti u Dubrovniku, Društvenom centru Čakovec, Društveno-kulturnom centru u Karlovcu, riječkoj Molekuli, Društvenom centru Rojc u Puli, Domu mladih u Splitu te Pogonu – zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade. Ovi centri odabrani su kao najvidljiviji primjeri koji se istovremeno nalaze u različitim fazama razvoja, pojasnila je na predstavljanju upraviteljica Zaklade, pa se kroz njih može steći uvid u društveni, ekonomski i kulturni kontekst lokalnih sredina u kojima se razvijaju prakse sudioničkoga upravljanja. Kako bi ti uvidi bili što jasniji, u istraživanje su uključeni svi akteri sudioničkog upravljanja – predstavnici jedinica lokalne samouprave, akteri civilnog društva, ali i pripadnici lokalne zajednice, čije je snažnije uključivanje ključ daljnjeg razvoja ovih prostora u društveno-kulturne centre.

Zaklada Kultura nova objavila je zbornik u okviru dvogodišnjeg projekta Approaches to Participatory Governance of Cultural Institutions koji je Zaklada provodila uz podršku UNESCO-vog Međunarodnog fonda za kulturnu raznolikost (IFCD). Pored širokog teorijskog obuhvata i analize koncepata, kao što su sudjelovanje u kulturi, decentralizacija, lokalni razvoj i sudioničko upravljanje u kulturi, zbornik je uključio i sedam studija slučajeva kojima je obuhvaćeno sedam različitih modela sudioničkoga upravljanja društveno-kulturnim centrima koji se razvijaju u različitim dijelovima Hrvatske: Društveno-kulturni centar Lazareti u Dubrovniku, Društveni centar Čakovec u Čakovcu, Društveno-kulturni centar u Karlovcu, Molekula u Rijeci, Društveni centar Rojc u Puli, Dom mladih u Splitu te Pogon-Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade u Zagrebu.

Hrvatska i engleska verzija zbornika koji je dizajnirao Dario Dević dostupne su za slobodno preuzimanje na mrežnim stranicama Zaklade, dok će se na promociji moći preuzeti i besplatan tiskani primjerak knjige na hrvatskom jeziku.

Piše: Matija Mrakovčić

Splitska Platforma Doma mladih zagovaračka je platforma na lokalnoj razini, a čini ju sedamnaest organizacija civilnog društva iz područja suvremene kulture i umjetnosti te jedna ustanova u kulturi. Platforma je neprofitna, nestranačka i participativna inicijativa za nezavisnu kulturnu scenu i scenu mladih, a orijentirana je na fizički prostor istoimenog kulturnog centra. Gradnja Doma započela je 1974. godine uoči Mediteranskih igara, uz još nekoliko kapitalnih projekata, no izgradnja je uskoro stala i čitavih petnaest godina prostor je bio prazan. Grad Split tek 1996. godine osniva Kulturno središte mladih Split kojem daje zgradu na upravljanje. Od 2004. do danas, još uvijek nedovršenom zgradom upravlja gradska ustanova Multimedijalni kulturni centar Split, pridružena članica Platforme.

Novi kulturno-društveni centri koji postoje ili nastaju u Hrvatskoj razlikuju se od tradicionalnih prostora i ustanova za kulturu. Njihov program stvara velik broj različitih organizacija, njima se upravlja na način prilagođen suradnjama, njihovi prostori su infrastruktura podložna promjenjivom korištenju, otvorena za nove interpretacije i kulturne procese. Među najpoznatijima su Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade – POGON, Društveni centar Karlo Rojc u Puli, Art radionica Lazareti u Dubrovniku, Hrvatski dom u Karlovcu, prostori Palacha, Filodrammaticae i Marganova u Rijeci te Dom mladih u Splitu.

Izložbom Izgradi platformu u Domu mladih nastojalo se na jednom mjestu dati pregled dugotrajnog procesa stvaranja tih prostora za nezavisnu kulturu koji je u posljednje vrijeme ubrzao zahvaljući institucionalnoj potpori i prepoznavanju važnosti postojanja prostora za rad i djelovanje organizacija civilnog društva. Osim izložbe sastavljene od fotografija, citata, povijesti, nacrta i aktualnih procesa transformacije prostornih, programskih i organizacijskih koncepata, Dom mladih je ugostio i paralelnu izložbu izvedbene skupine BADco. pod nazivom Strgane izvedbe te predstavu Fleshdance koja je nakon live izvedbe uvrštena u postav u formatu videa. 

Tijekom trajanja izložbe posjetiteljima je na raspolaganju veliki rad stol na kojem se nalaze isprintane fotografije svih prostora koji čine Dom mladih, a koje su oni pozvani upotpuniti svojim sugestijama, crtežima i željenim budućim sadržajima. Na tom je tragu organizirana i Urbanistička početnica pod vodstvom Dinka Peračića iz Platforme 9,81 gdje su prema scenarijima sudionika vizualizirane moguće budućnosti Doma. Tijekom radionice saznali smo da je prije početka gradnje na mjestu Doma mladih bila predviđena crkva, potom Dom socijalističke omladine, pa koncertni prostor ili planetarij – niti jedna ideja nije na kraju zaživjela jer prostor od impresivnih 10 tisuća kvadrata nikada nije dovršen. No, što to točno znači? Koliko prostor mora biti “sređen” da bi bio upotrebljiv?

Godine 1994. u prostoru tada derutnog, neožbukanog i zapuštenog Doma mladih gerilski je organiziran Art Squat, trodnevna manifestacija koja je prerasla u višemjesečni program koncerata i performansa. Njemu je prethodilo dugotrajno čišćenje prostora. Na video snimci iz arhiva KUU Uzgon koja prikazuje tribinu ili javni sastanak tadašnjih aktera zauzimanja prostora, Tom Gotovac izjavljuje da je Dom mladih, takav kakav jest – spreman za korištenje. U tom trenutku Dom mladih nije bio ni blizu današnjem stanju. Stoga su i Urbanistička početnica i otvorena diskusija na temu Sadržaji novih kulturno-društvenih centara, održani 4. prosinca, bili usmjereni propitivanju mogućih programa i sadržaja koje bi Dom mladih, centralno mjesto splitske nezavisne kulturne scene, mogao ponuditi lokalnoj zajedinici kojoj i pripada.

U diskusiji koju su moderirali Emina Višnić, ravnateljica zagrebačkog Pogona, i Dinko Peračić, naglasak je stavljen na pitanja što u sadržajnom smislu nezavisnu kulturu razlikuje od institucionalne, kakvu kulturu stvaraju kulturno-društveni centri te na koji način na idejno-vrijednosnoj i praktičnoj razini takva kultura i takva umjetnost utječu na širi društveni kontekst. 

Davor Mišković iz Saveza udruga Molekula, koji uz Studentski kulturni centar vodi tri nova prostora za kulturu u gradu Rijeci, kao ključni je pojam osmišljavanja kulturnih programa Saveza ponudio – kontekst. “Na neki način, osnovna odrednica programskog usmjerenja udruga članica Saveza jest to da sve ono što nas okružuje postaje sadržaj toga što radimo”. U tom je smislu istaknuo specifičan riječki kontekst gdje na isti način (sada) reagiraju i institucije – Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Hrvatsko narodno kazalište. Slaven Tolj, gostujući na tribini kao ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i kao dugogodišnji voditelj Art radionice Lazareti, ponudio je integritet kao osnovni koncept koji mora prožimati svaki (kulturni) rad da bi on bio društveno relevantan. 

Rad kustoskog kolektiva WHW / Što, kako i za koga predstavila je Sabina Sabolović, istaknuvši kao osnovno programsko usmjerenje svog kolektiva – odgovornost. “Uvijek smo pokušavale u određenom društvenom i političkom intenzitetu vidjeti na koji se način može pristupiti nekoj temi i kako inzistirati da nas određena pitanja vode u različitim usmjerenjima. Tu je izrazito važan i intenzitet dijaloga – mi nudimo početne pozicije, no otvorene smo i prema suradnjama koje se poklapaju i suradnjama koje se opiru. To se redovito događa i unutar izložbe”. Jedan od primjera na kojem se oslikala posebnost rada WHW-a jest projekt kojim je naslijeđe Vojina Bakića prvi put temeljito problematizirano, a u usporedbi s retrospektivom istoga autora u Muzeju suvremene umjetnosti koja nije ponudila ništa novo i k tome je svjesno zanemarila političke aspekte recepcije njegova rada.

Mirko Petrić, znanstvenik i istraživač s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, utvrdio je da je pojam hibridni centri potekao s nezavisne scene koja je u planiranju kulturnih politika mnogo snažnija i kompetentnija od nadležnih institucija. Spomenuo je kreativne industrije, teorija kojih se na Zapadu već četrdesetak godina razvija, a o kojima je u posljednih desetak godina zaključeno da se u europskom kulturnom krajoliku financiranom javnim novcem ne mogu razvijati. U tom je kontekstu spomenuo i društvenu funkciju kulturnih centara koja je nestala uslijed centraliziranosti sustava i smanjenja izdvajanja za alternativne vidove kulturne proizvodnje. 

Petrić je istaknuo da stari modeli više ne funkcioniraju: “Mene zanima na koji ćemo način od ovoga gdje sjedimo napraviti kuću kulture koja će imati društvene posljedice. Prvi korak je razgovor o tome”. Na njega se nadovezala Emina Višnić koja je zaključila da je u hrvatskom javnom prostoru nestao dijalog koji može generirati produktivan konflikt i provokaciju: “Navikli smo na učmalu, močvarnu, šuti-i-gledaj-svoja-posla atmosferu”. S obzirom da je zaključeno da su u domaćem kontekstu institucije podbacile i zanemarile svoju javnu ulogu, povela se rasprava o jedinstvenom slučaju riječkog preklapanja angažiranog rada institucija i nezavisnih kulturnjaka, konkretno rada Olivera Frljića. “Cijela se javnost uzbudila oko jedne zastave i jednog plakata, a nitko se nije uzbudio oko dugogodišnjeg generiranja gubitaka u tom kazalištu, oko činjenice da na HNK odlazi 65 posto budžeta za kulturu, a da pritom ono ne opravdava svoju javnu funkciju. Frljić radi s kontekstom u kojem se nalazi”, zaključio je Slaven Tolj: “Njegova posljednja predstava šamara upravo tu veliku kulturnu publiku koja dobrovoljno krmči taj novac već godinama”.

Splitska je tribina, ugostivši upravo spomenute govornike, ukazala i na jednu specifičnost nezavisne kulturne proizvodnje, a to je suradnja kao temelj rada – ravnatelji, kustosi, intendanti, predsjednici udruga te koordinatori platformi nisu neupitne veličine koje svojim imenom iznose cijeli program, već taj program nastaje kao interakcija nekoliko zainteresiranih strana, perspektiva i kreativnih konflikata. S obzirom da se svjetski prepoznat BADco. izložbom i izvedbom u Domu mladih predstavio splitskoj publici prvi put nakon trinaest godina, a kustosica svjetski relevantnog kolektiva WHW prvi put posjetila Dom mladih, izgledno je da se Domu mladih otvaraju neke nove programske mogućnosti.

Platforma Doma mladih koordinacija je sedamnaest udruga u kulturi koja pod svojim nogama ima 10 tisuća kvadrata prostora i financijsku podršku Grada, Županije, Ministarstava, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Zaklade Kultura Nova te vjerovatno Europskih strukturnih i investicijskih fondova kojom će prostor urediti – sve što je potrebno jesu korisnici. Kao što je Mirko Petrić istaknuo, “svaka kultura traži prostor, a prostor traži ljude“, možemo se vratiti na pitanje koliko prostor mora biti “sređen” da bi bio funkcionalan? Ispred Doma mladih oduvijek se okupljaju mladi, u njemu malo manje. Također, tijekom radionice predloženo je nekoliko mogućnosti korištenja prostora no većina prijedloga nije izašla izvan fizičkog i mentalnog prostora Doma. Prostor se ipak naglo “otvorio” nakon što je iznesen prijedlog društvenog poduzetništva, razmjene znanja i vještina, pa potom materijalnih sredstava za rad, samozapošljavanja nezaposlenih obrtnika, vještih kostimografa i scenografa, razvijanja zelene ekonomije. Koliko će biti moguće uključiti splitsku kulturnu proizvodnju u društveni kontekst umjesto nadanja da će se društvo prilagoditi kulturnim “gotovim rješenjima”, toliko će biti snažan potencijal sadržajne i programske suradnje između Platforme Doma mladih i zainteresiranih strana i perspektiva.

Munitić je dijalog pretvorio u niz Martinčevih monologa koji slijedi putanju njegova života, školovanja, stvaranja i mišljenja, a u njega umetnuo Martinčeve tekstove, pjesme, sinopsise, dotad realiziranu filmografiju, dokumente… Tako je nastao mozaičan portret osebujnog umjetnika i intelektualca iz “mediteranskoga kruga”, koji je istodobno svjedočanstvo o kulturnom prostoru i (povijesnom i umjetničkom) vremenu u kojem je njegova fascinacija filmom nastajala i rasla. Monografiju je uredila filmska kritičarka Diana Nenadić, a ista sadrži i DVD izdanje nedavno restauriranog Martinčeva filma Fokus iz 1967. godine.

Ivan Martinac pripadao je splitskom filmskom krugu stvorenom unutar Kinokluba Split. Filmove, prema vlastitim scenarijima, počeo je snimati za studija arhitekture u Beogradu, a potom i u Kinoklubu Split te u produkciji profesionalnih filmskih kuća.

Knjigu će predstaviti: Diana Nenadić, Jasna Pervan, Mirko Petrić, Boris Poljak i Željko Serdarević. Početak je u 19 sati.

Prvi govornik ovog panela, Mirko Petrić, naznačio je povijesni razvoj kulturnih institucija i politika. Naglasak njegovog izlaganja bio je na usporedbi ustavnih promjena 1974, kada se u Jugoslaviji uspostavlja decentralizirani sustav upravljanja kulturom sličan modelima socijaldemokratskih zemalja zapadne i sjeverne Evrope. U posttranzicijskom kontekstu Petrić je identificirao trend uspostavljanja takozvanih “shell institutions”, velikih državnih institucija koje dobivaju znatan dio proračunskih sredstava čime uzrokuju sistematsko podfinanciranje bilo kakve druge kulturne produkcije. Prema Petriću, glavna uloga velikih javnih kulturnih institucija u ’90-im godinama bila je izgradnja nacionalnog identiteta, dok je danas njihova zadaća podvrgnuta neoliberalnoj logici tržišta i kao takva, svedena na “kapitalizaciju” kulture prvenstveno u turističke svrhe (što je slučaj s Museumsquartierom u Beču, Kunsthausom u Grazu pa i s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu). Ovakvom tržišno isplativom pristupu kulturi karakteristično je marginaliziranje ikakve nezavisne kulturne produkcije. Petrić je zaključio da, ukoliko se želi učiniti pomak iz ove situacije, kultura treba izaći iz prostora samokonstrukcije i legitimacije u prostor društvene promjene.

Idući primjer tranzicija kulturnih institucija predstavila je Vesna Čopič iz Ljubljane. Osvrćući se na situaciju u Sloveniji, zaključila je kako se prava tranzicija u kulturi nije ni dogodila te kako u tom području vlada status quo. Prema Čopič, problematično je da iste osobe danju obnašaju činovničke funkcije, a noću djeluju kao intelektualci i kritičari, što upućuje na to da se podjela društva i države nije dogodila. Upozorila je da iste osobe sjede u odborima za dodjelu financijskih sredstava, a pritom su i sami njihovi korisnici. Također, smatra kako u Sloveniji ne postoje jasne kulturne politike te kako nedostaje profesionalizacije i dijaloga. Zaključila je da, uz sve napore NGO scene, u takvom kontekstu nije moguće restrukturiranje niti promjena.

Andrea Zlatar se osvrnula na problem evaluacije kulturne produkcije. Istaknula je kako je čest slučaj pri raspodjeli financijskih sredstava stavljanje naglaska na uspješnost prethodnog raspolaganja sredstvima, umjesto na programsku produkciju određene institucije. Svrha toga je simboličko preživljavanje institucije za koju se procjeni da je od državnog ili društvenog značaja. Na osnovu ovakvih paušalnih evaluacija dodjeljuju se sredstva za sljedeće programsko razdoblje, što smatra problematičnim. Kao osoba koja je i sama bila pročelnicom Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, u institucionalnoj transformaciji vidi pretežno negativne promjene. Za primjere navodi privatizaciju izdavaštva i filmskog sektora čime je stvoreno lažno tržište, a koje je nakon samo nekoliko godina u potpunosti kolabiralo. Iz tog razloga, na scenu ponovno stupa državni intervencionizam pri čemu država istovremeno daje sredstva i postaje glavnim konzumentom proizvedenih dobara. Ovakva situacija favorizira velike tržišne subjekte i istovremeno istiskuje nezavisne.

Branka Čurčić s novosadske nezavisne scene govorila je o problemu raspodjele financija u Vojvodini. Budući da veliki dio proračunskih sredstava odlazi na financiranje Exit Festivala, ostatak kulturne scene ostaje na neki način zakinut. Kao primjer je navela Muzej suvremene umjetnosti Vojvodine koji je, iako javna ustanova, prisiljen djelovati po principima nevladinog sektora. Čurčić je izrazila zabrinutost zbog plana organizacije niza festivala u Novom Sadu jer će na takve velike projekte otpasti gotovo sva proračunska sredstva čime se pozicija manjih sudionika kulturne scene niti u perspektivi neće poboljšati. Nadovezujući se na iskustva Branke Ćurčić, Blaž Peršin istaknuo je opći problem nepostojanja pravog tržišta umjetnina na prostorima bivše Jugoslavije, kao i nepostojanja mreže galerija koje bi takvo tržište razvile i podržale. Također je govorio o stanju u slovenskom kulturnom sektoru, ali iz drugačije perspektive od svoje kolegice Vesne Čopič, pri čemu se njegove sugestije za poboljšanje situacije odnose prvenstveno na promjenu legislative.

U raspravu se posljednja uključila Suzana Milevska iz Skopja koja, zbog specifične situacije u Makedoniji, ima posve drugačije iskustvo. Svoje izlaganje o kulturnim promjenama započela je izražavajući krajnje nepovjerenje prema bilo kojem obliku institucionalnog upravljanja kulturom. Govoreći o kulturnim politikama u Makedoniji, Milevska je naglasila kako su one u potpunosti zatvorene, kontrolirane od strane države i stvorene za državu, a što je sve na tragu procesa koji su se u Hrvatskoj odvijali ’90-ih godina. Kontrastirala je slab međunarodni položaj Makedonije sa snažnim unutarnjim političkim praksama. To najbolje ocrtava “otvoreni natječaj” kojim je država izravno raspisala realističan stil izvedbe javne plastike. Govoreći o trenutnoj situaciji u Makedoniji istaknula je mogući gubitak autonomije sveučilišta, što bi posljedično dovelo do situacije u kojoj bi ikakva diskusija i kritika bila onemogućena. Na to se nadovezala Andrea Zlatar opisujući aktualnu situaciju u hrvatskom visokom školstvu i debatu oko predloženog paketa zakona. Podsjetila je da u slučaju prihvaćanja spomenutih zakona, sveučilišta gube autonomiju, podliježu zakonima tržišta i državnoj kontroli. 

Iako je bilo za očekivati kako će sudionici s obzirom na zajedničko nasljeđe jugoslavenskih institucija imati slična iskustva, diskusija nije ponudila jedinstven zaključak, ali je ocrtala opće smjernice za daljnji razvitak. Komparativni pogled na kulturne institucije u postjugoslavenskom kontekstu identificirao je ključna mjesta daljnjeg razvitka: otvaranje javnih institucija nezavisnom sektoru i intenziviranje njihove komunikacije, profesionalizacija u smislu razdvajanja funkcije birokrata i intelektualca, postavljanje jasnih indikatora za vrednovanje rada institucija i transparentno dodjeljivanje javnih sredstava.

četvrtak, 20. siječnja

16.30 – 17.00 Otvorenje

17.00 – 18.30 Kultura pod pritiskom: Jim McGuigan i Vesna Čopič, predavanja i razgovor, moderira Emina Višnić

19.00 – 20.30 predavanje: Boris Buden

petak, 21. siječnja

10.00 – 10.30 Prezentacija: POGON – Tomislav Medak & Zvonimir Dobrović

10.30 – 12.30 Istražujući otvorenost – institucionalna inovacija i javni resursi: Pregled praksi, dio 1., prezentacije i diskusija

14.00 – 15.30 Istražujući otvorenost – institucionalna inovacija i javni resursi: Pregled praksi, dio 2., prezentacije i diskusija. Uvodna prezentacija: Druga šansa – Meta Štular 

15.45 – 17.30 Komparativni pogled: kulturne institucije u postjugoslavenskim transformacijama. Diskutiraju: Vesna Čopič, Branka Ćurčić, Suzana Milevska, Blaž Peršin, Mirko Petrić & Andrea Zlatar Violić; komentiraju: Jim McGuigan & Boris Buden; moderira Davor Mišković

18.00 – 19.30 predavanje: Status i prioriteti institucionalne kritike umetnosti – Miško Šuvaković

subota, 22. siječnja

13.30 – 15.45 Istražujući otvorenost – institucionalna inovacija i javni resursi: Pregled praksi, dio 3., prezentacije i diskusija. Uvodna prezentacija: Raškolovano obrazovanje – Iskra Geshoska

16.00 – 17.30 Sanja Iveković & Suzana Milevska u razgovoru

18.00 – 19.30 predavanje: Instituiranje institucije – Simon Sheikh

nedjelja, 23. siječnja

11.00 – 14.00 Završna diskusija i zaključci

O sudionicima konferencije možete pročitati ovdje.