O novoj inačici Natječaja za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja – koji je raspisalo Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, a provodi ga Hrvatsko društvo likovnih umjetnika – kritički je pisano u nizu medija, pa tako i na ovom portalu. Njegova je revizionistička osnova iscrpno prikazana i kontekstualizirana, uz ukazivanje na kontinuitet s europskom, ali i lokalnom liberalnom politikom izjednačavanja “dvaju totalitarizama” dvadesetog stoljeća – komunizma i nacizma – a kritizirana je i besadržajnost uvjeta i programa natječaja u službi te sporne ideološke geste.

Ono čemu se u opravdanom fokusu na temeljni problem natječaja posvetilo nešto manje prostora je procedura njegova raspisivanja i provedbe u užem smislu, također sporna na više načina. Na to je ovih dana upozorio autorski tim rješenja odabranog na natječaju iz 2013. godine – Mirela Bošnjak, Mirko Buvinić i Maja Furlan Zimmermann iz nagrađivanog arhitektonskog studija x3m – koji je kolegice i kolege pozvao na bojkot njegove nove inačice. Bošnjak, Buvinić i Furlan Zimmermann na to su bili ponukani tekstom Tiha spomenička reforma Tome Medveda autora Darka Hudelista, koji se besprijekorno nadovezuje na dugotrajnu i bogatu PR-tradiciju korporativnog novinarstva njegovanu u Jutarnjem listu.

Naslutivši, naime, da se u slučaju natječaja Ministarstva i HDLU-a događa nešto “vrlo neobično i zagonetno, pa pomalo i dramatično”, Hudelist je u vokalnoj suradnji s ministrom Medvedom i njegovim podređenima odlučio razjasniti zbog čega se u novom raspisu čini sve kako bi se potisnule informacije o prethodnom natječaju i odabranom rješenju, kao i zašto je Udruženje hrvatskih arhitekata odbilo ponovno sudjelovati u memorijalnim manipulacijama naših političkih elita, “prepustivši” provedbu HDLU-u.

Demonstrirajući dojmljivu sklonost rasvjetljavanju istine, ministar Medved je Hudelista na ovu važnu temu ugostio čak dvaput, “najprije u ponedjeljak 15. travnja, a zatim i na Veliki petak 19. travnja, u njegovu uredu na Trgu Nevenke Topalušić”, da bi potom pokazao i svoju velikodušnu podršku istraživačkom novinarstvu dodijelivši Hudelistu osobnu pratnju u vidu dužnosnice Službe za prikupljanje, obradu i istraživanje saznanja o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, kako bi Novinar po sugestiji Ministra mogao posjetiti jednu od lokacija na kojima je realizirano staro, danas nepoželjno rješenje spomen-obilježja. A u što se Hudelist uživo trebao uvjeriti, što je to u starom rješenju čemu je samo fizički i u pratnji osobe iz Službe za prikupljanje, obradu i istraživanje saznanja o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja moguće posvjedočiti?

Prema ministrovom stručnom oku, rješenje studija x3m – betonska kocka dimenzija 2,5 x 2,5 x 2,5 metara s prorezom koji vodi u metalnom cilindričnom plohom obloženu “komoru” u koju može ući po jedna osoba – podsjeća na “trafostanicu” ili “svlačionicu”, ono nema “ama baš nikakve veze s temom o kojoj je riječ” i općenito “nakaradno izgleda”. Hudelistova kritička percepcija na terenskom zadatku u Gračanima dodaje: “Ta famozna ‘kocka’, da budem iskren, s malo veće udaljenosti više asocira na WC (a neki je, čujem, i koriste u tu svrhu)”, pokušavajući nadmedvedovati Medveda u nastojanju da diskreditira neželjeno spomen-obilježje.

Gotovo da čovjek zaboravi da je staro rješenje izabrano na nekom natječaju, i to od strane stručnog Ocjenjivačkog suda, između 31 prijedloga koje su podnijeli naši renomirani umjetnici i umjetnice, arhitekti i arhitektice. Uvidom u protokol natječaja iz 2013. godine doznajemo da su za prihvaćanje rješenja studija x3m, začudo, postojali neki razlozi koji su u suprotnosti s ministrovim mišljenjem: “Ocjenjivački sud rješenje ocjenjuje izrazito kvalitetnim i uspjelim te nezahtjevnim za održavanje. […] Rješenje je racionalno i ekonomično, te oblikom, teksturom i bojom upotrijebljenih materijala nosi niz simboličnih značenja na primjeren način. Spomen obilježje jednostavno je za realizaciju što predstavlja dodatnu kvalitetu rješenja. Ocjenjivački sud pohvaljuje mogućnost ulaska u valjak od cortena što čini dodatan individualan poklon žrtvama i odnos ka spomeniku.” Iz protokola također doznajemo i da su članice i članovi Ocjenjivačkog suda sve nagrade dodijelili jednoglasno, pa se može reći da je staro rješenje proizišlo iz strukovno-političkog konsenzusa, što u nedostatku neke njegove evidentne manjkavosti (smisao natječaja u cjelini na stranu) odluku da se od njega odustane čini krajnje neprimjerenom, a HDLU-ovo sudjelovanje u takvoj reviziji iznimno nekolegijalnim.

U tom bi se smislu u svrhu rasvjetljavanja ove “vrlo neobične i zagonetne, pa pomalo i dramatične” situacije – osobito u onom dijelu koji se tiče Udruženja hrvatskih arhitekata, a koji sâm Hudelist s pravom apostrofira, da se njime potom u tekstu ne bi previše zamarao – valjalo obratiti dopisu kojim UHA obavještava Ministarstvo branitelja da neće provoditi novi natječaj. U njemu stoji: “[N]e samo da ne vidimo potrebe za novim natječajem, nego smo mišljenja da bi to bilo protivno kako načelima same struke, tako i pijetetu prema komemorativnoj temi koja se profanira nepotrebnim lutanjima i, bojimo se, populističkim zahtjevima. Na to se može dodati da bi to bilo protivno interesima arhitektonske kulture, kao što bi dovelo u pitanje instituciju natječaja gdje se temeljem arbitrarnih uvida i zahtjeva poništava rad provoditelja, žirija i natjecatelja, kako bi se tražilo neko drugo rješenje.”

No dok se Hudelistu još nekako i može progledati kroz prste zbog toga što je jednostrano kolažirao sliku ove situacije, nešto je teže oprostivo njegovo prenošenje netočnih podataka. Naime, u njegovom članku stoji da jedna x3m-ova “kocka” košta 700 000 kuna, što i neinformiranom čitatelju zvuči kao golem iznos. Budući da kasnije prenosi riječi ravnateljice HDLU-a Ivane Andabake koja tvrdi da će novi rad koštati 130 000 kuna – oko 200 000 s građevinskim radovima – Hudelist kao da sugerira da je staro rješenje po istim stavkama skuplje tri i pol puta više od planiranog novog. Međutim, niti su sama produkcija rada i građevinski radovi jedini troškovi pri izradi jednog spomen-obilježja, niti je iznos koji Hudelist prenosi za staro rješenje provjeren. Prema procjeni za četvrtu, nerealiziranu “kocku” koju su nam na uvid dali autori iz studija x3m, troškovi njezine produkcije plus građevinski radovi iznose 268 000 kuna, dok je prema planu nabave Ministarstva branitelja za iste stavke za novo spomen-obilježje predviđeno – oko 460 000 kuna, a da tomu još nismo pribrojili troškove izrade projektne dokumentacije, geodetskog snimka, geomehaničarskog elaborata itd. Bruto cijena produkcije samog rada su praktički iste: staro rješenje je koštalo nešto manje od 120 000 kuna, dok je za novo predviđeno 130 000 kuna.

Uzevši u obzir, dakle, da razlike u troškovima nema – štoviše, moguće je govoriti i o skupljem novom rješenju – raspisivanje novog natječaja moguće je protumačiti tek kao Medvedovu samovolju. No dok se logikom njegovih odluka ne vrijedi pretjerano zamarati, uistinu je za zapitati se čime se u ovoj priči vodio HDLU-u. U tom smislu, loš dojam ostavlja Izvještaj o radu Upravnog odbora 2018. – 2019., priložen pozivu na godišnju Skupštinu HDLU-a. U njemu stoji da je suradnja s Ministarstvom branitelja dio “aktivnosti vezano uz inicijativu da se HDLU nametne kao strukovna organizacija koja polaže veće pravo na organiziranje takvih natječaja od društva arhitekata no u jasnoj uzajamnoj suradnji s arhitektima i drugim stručnjacima oko razrade pojedinih cjelina kod takove vrste natječaja”. Riječ je, dakle, o čistom oportunizmu pri pozicioniranju u polju strukovnih udruga – oportunizmu koji je u ovom slučaju odlučio zanemariti osnovnu solidarnost i kolegijalnost.

Nesporno je da je staro rješenje spomen-obilježja upotrijebljeno u revizionističke svrhe – potvrđuje to, uostalom, i činjenica da je od 2013. ono postavljeno isključivo na lokacije koje se smatraju mjestima partizanskih zločina. Novi natječaj tu funkciju samo cementira eksplicitnim uvođenjem retorike dvaju totalitarizama u raspis. U tom smislu, postoje i dublji i važniji razlozi za bojkot ovog natječaja od proceduralnih, kao što postoje i vrlo ozbiljni razlozi za kritiku prethodnog. Ako nam proceduralna strana ove priče nešto govori, to je da je solidarnost među umjetničkim strukama – ako ju je ikad bilo – ustupila mjesto oportunizmu, a to nam govori i o impliciranosti kulturnih i umjetničkih elita u proizvodnji ideološkog konsenzusa koji tu istu kulturu i umjetnost, bar u njezinom kritičkom obliku, grubo zatire.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Otvorenje Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitekata 2011. s dodjelom nagrada održat će se u Vukovaru, 17. prosinca, u 12 sati, u Galeriji Oranžerija.