Kultura koja mijenja i educira

Nataša Rajković i njezine suradnice su od 2004. do 2018. vodile Kulturu SC-a pod imenom Kultura promjene. U prostorima Studentskog centra organizirale su kazališne, filmske, galerijske, glazbene i multimedijske programe, održavale međunarodne suradnje, provodile svoje festivale i otvarale prostor partnerskim festivalima. Unatoč raznolikosti i velikom broju programa, u ukupnom radu Kulture promjene bila su jasno prepoznatljiva programska načela koja su bila u skladu s načelima pod kojima je Kultura SC-a djelovala od samih početaka, naročito tijekom ’70-ih i ’80-ih godina (za više detalja o radu SC-a u Jugoslaviji vidjeti zbornik Savska 25, ur. Feđa Vukić, Studentski centar u Zagrebu, 2014.). Prvo, sve aktivnosti Kulture promjene nudile su određenu kulturnu alternativu, kako popularnoj kulturi, tako i kanonskoj, visokoj. Time je SC otvorio prostor za drugačije poetike domaćih autora (pogotovo poetike koje ne nalaze mjesto na umjetničkim akademijama), ali i za gostovanja stranih i nekonvencionalnih umjetnika u svim poljima kulture. No selekcija programa nije se temeljila samo na kriteriju alternativnosti, nego i na određenoj kvaliteti, što vodi do druge osobine kulture SC-a, elitizma. Drugim riječima, cilj nije bio kreirati program prepoznatljiv i prihvatljiv “široj publici”, nego ponuditi kvalitetni program koji bi educirao mladu studentsku publiku tako što bi je upoznao s praksama kakve nisu ranije susreli. Naposljetku, SC je bio otvoren upravo studentskim radovima pa su mnogi poznati kazališni, konceptualni, likovni i ostali umjetnici svoje prve radove predstavili upravo u sklopu Kulture promjene.

Ta načela mogu se prepoznati u svim redovnim i izvanrednim djelatnostima Kulture promjene: sve izložbe, koncerti, predstave, performansi itd. bili su kvalitetna, nekonvencionalna djela i/ili studentski radovi obećavajućih mladih autorica i autora. SC-ovi festivali – Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka – također su bili poligon za mlade autore i inovativne strane umjetnike, a iako nisu svoj prestiž temeljili na poznatim imenima, imali su izgrađenu publiku i reputaciju u domaćim i međunarodnim krugovima. Naposljetku, SC je stoga bio otvoren za festivale i događanja koje su po istim načelima organizirale druge udruge. Tako su se u prostorima SC-a bez naknade održavali festival eksperimentalnog filma i videa 25FPS, Festival europske kratke priče, međunarodni festival studentskog kazališta i multimedije Test!, festival Perforacije i razni drugi programi.

Kultura promjene dosljedno je godinama provodila jasno profiliran i bogat program alternative kulture. Čak i kad je Studentski centar ušao u sanaciju i smanjio budžet za kulturu, Rajković i njezine suradnice održavale su razinu programa zahvaljujući financijskoj potpori koju su dobivale na gradskim, državnim i europskim natječajima. Značajan problem ipak su predstavljali stari, derutni prostori, a posebna je šteta bila zapuštanje Kina SC, i dalje najveće kinodvorane u Hrvatskoj, čiji bi redovni rad zahtijevao temeljitu obnovu dvorane i veliko povećanje kadra koji bi mogao voditi redovni filmski program za širu publiku. No cijena renovacije tih velikih prostora uvijek je nadilazila granice budžeta.

S obzirom na tako bitan i dugotrajan rad, smjena Nataše Rajković i kasniji odlazak skoro svih njenih suradnica predstavljali su veliku štetu ne samo za rad SC-a i studentsku kulturu, nego za kulturu cijelog grada. Da bismo razumjeli kako je i zašto sanacijska uprava smijenila svoje uzorne radnice, moramo vidjeti što je sanacija točno promijenila u samom Studentskom centru.

Stanje permanentne krize

Od 1993. kad je Studentski centar u Zagrebu prešao u posjed Sveučilišta u Zagrebu, institucija se nalazi u permanentnoj krizi zbog koje trenutno prolazi drugu sanaciju. Prva sanacija počela je 2002. zbog duga od 87,5 milijuna kuna, a završila je 2004. kad je SC poslovao s plusom od 21 milijun kuna. Druga sanacija počela je 2013. godine zbog duga od oko 120 milijuna kuna i još uvijek traje.

Prema Zakonu o sanaciji studentskih centara, “sanaciju ustanove u skladu s odlukom o sanaciji provodi ministarstvo u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove nad kojom se provodi sanacija”. Što se tiče upravljanja centrom, “danom stupanja na snagu odluke o sanaciji ustanove ograničavaju se ovlasti tijela upravljanja ustanovom na način i u dijelu utvrđen tom odlukom”, a upravu “za vrijeme provedbe sanacije preuzima u ime Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske, odnosno sanacijsko tijelo koje odlukom o sanaciji imenuje Vlada Republike Hrvatske”. Drugim riječima, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zaduženo je provesti sanaciju, a tim procesom ne upravlja redovna uprava, nego izvanredna sanacijska uprava čija je jedina zadaća sanirati dugove.

Blago rečeno, zakonom predviđeni proces ne funkcionira. Nakon šest godina sanacijskog procesa nisu poznati ni plan ni progres sanacije, kao ni okvirni rok kad bi sanacija trebala biti gotova. O netransparentnom i sumnjivom sanacijskom procesu zagrebačkog SC-a iscrpno je pisala Ivana Perić za H-Alter, a ovdje vrijedi izdvojiti detalj: “U ožujku 2018. godine sanacijski upravitelj SC-a Mirko Bošnjak od Ministarstva znanosti je zatražio program sanacije SC-a. Program sanacije je dokument u kojem je točno navedeno kada će, u kojem iznosu i prema kojem vjerovniku biti isplaćeni dugovi iz sredstava koja SC dobije za sanaciju. Budući da Bošnjak u svojem službenom dopisu MZO-u navodi da niti on, niti SC, nemaju niti početni plan sanacije (koji je trebao biti napravljen prije nego je sanacija uopće pokrenuta) opravdana je sumnja da su novci uplaćeni za sanaciju tijekom mandata zadnjih pet ministara znanosti i obrazovanja (159 milijuna kuna) potrošeni bez ikakvog plana.”

Ishod ove sulude situacije, u kojoj sanacija traje iako se de facto ne provodi pa se ne može ni dovršiti, jest da Studentskim centrom do daljnjega upravlja od Vlade postavljena tehnička uprava koja ima pune ovlasti kao redovna uprava, ali nema zadani mandat niti ikakvu odgovornost osim sanacije dugova. No zašto bi provela sanaciju kad bi time izgubila upravu nad Studentskim centrom?

U tom kontekstu možemo sagledati obračun sanacijske uprave s Kulturom promjene. S jedne strane njihov sukob se predvidljivo vrti oko financija. Sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak za tportal je izjavio da će provesti restrukturiranje za sve djelatnosti i službe, pa tako i za Kulturu SC-a Zagreb, “u svrhu financijske samoodrživosti na godišnjoj razini. Drugim riječima, to znači ustrojiti model poslovanja po kojem će prihodi pokrivati rashode. Za Kulturu SC-a Zagreb to ne znači otkaze ili ‘gašenje ili ukidanje kulture’, ali može značiti organizacijske promjene prema programskom zaokretu koji će studentima biti zanimljiv i financijski održiv”.

Iz perspektive sanacijske uprave, kojoj je bitna samo bilanca, javni značaj kulturnog programa SC-a ne znači mnogo ako nije financijski održiv, a ta bi se održivost trebala postići komercijalizacijom programa. No čini se da se ovaj sukob ne može svesti tek na pitanje financija. Naime, trošak SC-ove kulture bio je relativno malen u ukupnom budžetu centra, a direktni troškovi programa pokrivali su se iz raznih javnih fondova van SC-a. Stoga nije jasno zašto bi organizacijska promjena uopće bila potrebna ni kako bi “zanimljiv” programski zaokret (štogod to značilo) bio financijski održiviji od postojećeg modela. Tome valja pridodati da je sanacijska uprava putem administrativnih začkoljica i nerazumnih zahtjeva redovito vršila pritisak i otežavala svakodnevni rad Kulture promjene, a Bošnjak je i otvoreno prozvao Natašu Rajković zbog nikad dokazanog “pokušaja prikrivanja nepravilnosti u poslovanju i neodgovornom trošenju financijskih sredstava SC-a Zagreb (…)” (ibid.) Iz toga je razvidno da sanacijska uprava nije imala namjeru u suradnji s tadašnjom garniturom Kulture promjene analizirati stanje i provesti restrukturiranje, nego je pripremala teren za smjenu kadra.

Pritisak je kulminirao lani kad je kultura u Statutu SC-a degradirana s osnovne djelatnosti na službu da bi krajem srpnja 2018. Nataša Rajković bila smijenjena. Za njom ubrzo odlaze druge suradnice, a Kultura promjene mijenja ime, sastav ljudi i program. Na ovu neobrazloženu i neopravdanu čistku reagirali su i kulturnjaci i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, no bez učinka. Naposljetku je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, zaduženo i za SC i za njegovu sanaciju, opravdalo smjenu Rajković kao diskrecijsko pravo izvanredne uprave: “Sanacijski upravitelj ima ovlasti imenovanja i razrješenja voditelja ustrojstvenih jedinica te donošenje odluka u pogledu radno-pravnog statusa pojedinih zaposlenika i skupina zaposlenika.”

Natašu Rajković zamijenio je Davor Šišmanović koji je u svojim medijskim istupima najavio rez s dosadašnjom praksom, veće okretanje studentskoj publici i “dobrim vibrama“. Očito se radi o promjeni u smjeru Bošnjakove težnje za komercijalnim, financijski samoodrživim programom. Petnaest mjeseci kasnije možemo vidjeti da je doista došlo do reza s Kulturom promjene i da su se tradicionalne vrijednosti SC-a – alternativnost i kvaliteta – izgubili. No s druge strane Kultura SC-a nije ostvarila ni financijsku samoodrživost niti je privukla značajan studentski interes.

“Uspjesi” novog vodstva

O dosadašnjem radu i planovima razgovarali smo s Davorom Šišmanovićem, koji službeno obavlja funkciju pomoćnika ravnatelja SC-a u Zagrebu za Kulturu, te anonimnim izvorima u SC-u. Iz razgovora i javno dostupnih podataka saznali smo da je ubrzo nakon smjene Rajković za njom otišla i većina njenih suradnica. S njima su nestale aktivnosti koje su vodile, ali i financijske potpore koje su dobivale za te programe.

Kultura SC-a je za 22 programa u 2018. godini, dok je voditeljica bila Nataša Rajković, na javnim natječajima dobila 1,3 milijuna kuna: od Ministarstva kulture (646.500), Grada Zagreba (507.500), HAVC-a (105.000) i Hrvatskog društva filmskih radnika (39.000). Za 2019. godinu, nakon odlaska Rajković, Kultura SC-a dobila je potporu tek za 3 programa, u ukupnoj vrijednosti od 555.000 kuna, i to samo od Ministarstva kulture (405.000) i Grada Zagreba (150.000). Dakle, potpora javnih tijela van SC-a, čime je prethodna garnitura donosila novac u budžet SC-a, više je nego prepolovljena. Potporu su izgubili svi programi koje su provodile djelatnice Kulture promjene: filmski programi u MM centru, cjelokupni glazbeni program, sve inovativne kulturne prakse i međunarodna suradnja. Stoga je došlo do smanjenja broja programa, ali i njihove raznolikosti. Naime, čak 80% dobivene potpore za 2019. godinu odlazi na rad Teatra &td dok je godinu ranije &td koristio 35% sredstava. Stoga ne čudi što za novu kazališnu sezonu Šišmanović najavljuje bogat program, gdje se izdvajaju desetak premijera i gostovanje talijanskog Teatra Sotteraneo, no u drugim granama kulture najavljene aktivnosti su mnogo tanje ili nepostojeće. Premda Šišmanović navodi da se dio produkcije nastavlja financirati iz budžeta SC-a, i sam priznaje da potpora Grada i Ministarstva za rad &TD.-a u 2019. godini “nije dovoljna za jednu ozbiljnu premijeru, a mi smo ih planirali pet, da ne govorimo o redovitom repertoaru.”

S Kulturom promjene doslovno je otišao i europski projekt Re-Imagine koji je dobiven 2017. SC je bio partner u projektu, no naposljetku je izašao iz projekta, a njegovu poziciju preuzela je udruga Kontejner. Šišmanović objašnjava: “Ne bih spekulirao o razlozima, no projekt je nastavila druga udruga. Kolegica koja je to ovdje ranije vodila naprosto je to nastavila raditi negdje drugdje, a mi smo bili susretljivi i nismo joj radili nikakve probleme.” I ovdje se postavlja pitanje zašto je SC odustao od aktivnosti, već odobrenih europskih i domaćih sredstava te djelatnice koja je vodila europski projekt. Objašnjenje da pritom SC nije svojoj bivšoj djelatnici radio probleme zvuči cinično: da uprava nije radila probleme, projekt bi i dalje provodila ista djelatnica u istoj organizaciji.

Kakve je programe SC onda provodio tijekom ove godine? Šišmanović navodi razne kazališne premijere, filmski program u Studentskom domu Stjepan Radić i MM centru, ispitne predstave i cjelotjedni susret studenata svih umjetničkih akademija u Hrvatskoj, a posebno je istaknuo aktivnosti koje su proizašle iz otvorenog poziva za studente. Naime, krajem prošle godine Kultura SC-a raspisala je javni poziv za kulturne sadržaje svih oblika i vrsta, a na sudjelovanje su pozvani svi studenti, studentske udruge, umjetničke akademije i fakulteti iz cijele Hrvatske te, općenito, svi mladi ljudi. Odabrani programi su se realizirali u suradnji predlagatelja i SC-a u prostorima i na lokacijama SC-a, a Šišmanović kao pozitivne primjere navodi okupljanje ljubitelja poezije i scenaristički tečaj u Studentskom domu Stjepan Radić koji je vodio jedan student ADU-a. “Usudio bih se reći da smo se uspjeli više baviti studentima nego što je to bilo ranije”, zaključuje Šišmanović. Iz anonimnih izvora u SC-u doznajemo da ishodi poziva ipak nisu bili toliko pozitivni: na adresu SC-a došlo je tek 14 prijava, sve prijave nisu realizirane kao aktivnosti, što čini ukupan broj takvih programa relativno malim.

SC je i ranije bio otvoren za studente te su studentski programi, ispitne predstave i slične inicijative već dugo dio redovnog programa. No, za razliku od ranije garniture, nova uprava je odlučila u puno većoj mjeri prepustiti studentima kreiranje programa – studentima je doslovno poslan poziv da dođu i rade što žele. No da bi se studenti značajnije uključili u rad SC-a, nije dovoljno poslati poziv (bez ikakvih koncepcijskih i financijskih specifikacija), nego je potrebno uspostaviti direktnu komunikaciju, raditi sa studentima na projektima i, naposljetku, osigurati određenu materijalnu naknadu za bavljenje tim zahtjevnim poslom. Očekivati da će studenti entuzijasti kreirati program institucije ipak je iluzorno, tim više s obzirom na to da SC zapošljava tim profesionalaca koji su plaćeni da taj program smisle i provedu.

Iz produkcije SC-a također su ispali svi njegovi uhodani i hvaljeni festivali: Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka. Umjesto višednevnih međunarodnih festivala krajem studenog održao se novi, jednodnevni festival Kuršlus. U sklopu festivala niz izvođača je tijekom 24 sata na raznim lokacijama SC-a svirao akustičnu glazbu. Zoran Pezo, kreativni direktor Kuršlusa, na predstavljanju festivala rekao je da je Kuršlus “jedan zbilja poseban festival kakvog nigdje nema”. Možda ga nema s razlogom? Nije jasno za koju se publiku i u koju svrhu izvodila glazba u kasnim noćnim, jutarnjim, podnevnim i popodnevnim satima – dakle, većinu dana i trajanja festivala.

Osim broja vlastitih programa i festivala, smanjio se i broj partnera te prostora u kojima bi se kultura mogla odvijati. Nova uprava je zatvorila Sretnu kuću, protjerala udrugu Klubvizija iz prostora SC-a tako što joj je bez najave promijenila bravu na prostoru, i uklonila skulpturu SC Pool. Upitna je stoga i sudbina programa koje su u SC-u održavali njihovi dosadašnji partneri. Kako nam je Šišmanović potvrdio, SC ustupa svoj prostor besplatno studentskim udrugama dok ga “nevladine organizacije” mogu koristiti po cjeniku komercijalnog najma (s mogućim popustom do 50%). Prema cjeniku koji nam je Šišmanović ustupio (a koji ne pronalazimo na mrežnim stranicama SC-a), dnevni najam svakog izvedbenog prostora iznosi nekoliko tisuća kuna (pri čemu su najskuplji Francuski paviljon za 12 000 kuna po danu i Kino SC po 6 000). Očito se radi o značajnom financijskom opterećenju za udruge koje organiziraju besplatne kulturne programe. To ipak svjedoči o distanci koju sadašnja uprava SC-a ima prema kulturnim udrugama, tretirajući ih kao klijente, iako su one zapravo služile kao glavni izvor kulturne ponude van produkcije samog SC-a i iako je njihov program bio u skladu s misijom SC-a. Bez takvih programa, glavni izvor vanjskih programa (i dodatnih resursa) postaju djelatnosti studentskih udruga, kojih je relativno malo i koje su ograničene na publiku pojedinih studijskih grupa, te komercijalni sadržaji, odnosno prodajne izložbe, predavanja motivacijskih govornika i slične manifestacije koje nemaju mnogo veze ni s kulturom ni sa studentskim potrebama.

Rastrošni sanatori

Dakle, kad se sve izračuna, nova garnitura Kulture SC-a smanjila je opseg programa, izgubila veći dio javne potpore i otuđila stalnu publiku ukinutih programa, a novi programi nemaju potencijal ostvariti bitan prihod niti nadomjestiti izgubljenu potporu. S obzirom da hladni pogon košta bez obzira na broj provedenih programa, nije teško doći do zaključka da se Kultura SC-a u godinu dana drastično udaljila ne samo od načela SC-ove kulturne proizvodnje, nego i od financijske samoodrživosti. Bilo bi za očekivati da će sanacijska uprava pokazati jednaku dozu strogosti i kritičnosti prema novoj garnituri kao u slučaju Kulture promjene. No ne samo što sanacijska uprava nije riječ rekla protiv Šišmanovićevog tima, nego je odlučila krenuti u veliku, teško objašnjivu investiciju u kulturni program, konkretno u Kino SC. Naime, ove je godine sanacijska uprava digitalizirala veliku dvoranu Kina SC, a Šišmanović je potvrdio da je u planu postepeno obnavljanje dvorane koja bi služila kako filmskom programu, tako i svim programima koji iziskuju veliki prostor. U filmskom programu plan je u kinu održavati premijere hrvatskih filmova, a Šišmanović također vidi budući program Kina SC kao alternativu nedavno ugašenom Kinu Europi.

Takvi planovi iziskuju prilično velike financijske i kadrovske resurse u svrhu pokretanja velikog, posve novog programa, i to u najvećoj hrvatskoj kinodvorani koju treba temeljito obnoviti, a nije realno očekivati ostvarenje značajnih prihoda, pogotovo u trenutku kad se brojne komercijalne dvorane gase zbog drastičnog smanjenja publike. No čini se da je sanacijska uprava doista neočekivano ušla u taj megalomanski pothvat jer je dvorana već digitalizirana iz budžeta SC-a. Iako nemamo podatak o konkretnom trošku, na temelju dodijeljenih javnih potpora možemo vidjeti da Ministarstvo kulture obično sufinancira digitalizaciju kina iznosom od 300 000 kuna, što znači da je realan trošak vjerojatno i veći. Pritom Studentski centar nije dobio potporu Ministarstva za digitalizaciju, nego je to platio iz vlastitog budžeta. Nije jasno zašto sanacijska uprava uopće ulazi u takve dugoročne investicije s golemim rashodima i krajnje neizvjesnim prihodima. I, još jednom, nije jasno kako je uprava, koja je od Kulture promjene tražila kresanje troškova i financijsku samoodrživost, s novom garniturom naglo zaboravila na omjer prihoda i rashoda.

Zaključno, Šišmanovićeva Kultura SC-a je naprasno prekinula s radom prethodne garniture, no nije kreirala sadržaj niti pronašla novce kojima bi se nadomjestio gubitak ljudi, aktivnosti, ideja i izvora financiranja. Anonimni izvori iz SC-a kažu nam da ih to ne čudi jer su na rukovodeće pozicije postavljeni ljudi koji nemaju iskustvo, motivaciju, čak ni formalne uvjete za obavljanje svojih poslova (javnosti je najpoznatiji Vlatko Previšić, uzgajivač jagoda koji je imenovan glavnim kulturnim producentom). No s obzirom na pozitivnu reakciju sanacijske uprave, čini se da je ona postavila sadašnje rukovodioce Kulture SC-a upravo zbog njihovih mana, a ne unatoč njima.

U širem kontekstu, nerazumno povećano ulaganje u kulturni sektor u skladu je s netransparentno potrošenim novcima za sanaciju na razini cijelog Studentskog centra. Sanacijska uprava već sedmu godinu vodi sanacijski proces kojem se ne nazire kraj, a ne postoji ni razlog zašto bi ga aktualna uprava htjela dovršiti. Naime, dok god traje sanacija, uprava može bez velikih ograničenja voditi cijeli Studentski centar i upravljati njegovim resursima. Pritom ovo nije prvi (a vjerojatno ni posljednji) tekst koji upućuje na to da se sredstva za sanaciju ne troše planirano, transparentno ni s ikakvim ekonomskim rezonom. Podsjetimo, za sanaciju su zaduženi sanacijska uprava i MZO, a po zakonu, “odluku o prestanku sanacije ustanove donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra, ministarstva u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove.” Vlada i Ministarstvo znanosti i obrazovanja drže ključ za rješenje sanacije, otključavanje Studentskog centra i njegovog kulturnog sektora koji je desetljećima služio kao jedan od glavnih izvora alternativne i kvalitetne kulture u Zagrebu. Daljnja “sanacija” značila bi izvjesno gašenje kulturnih aktivnosti u skoroj budućnosti čime bi Zagreb izgubio veliki izvor suvremene kulture u samom centru grada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Budući da je organizacijsko i programsko uništavanje Kulture SC-a vrlo temeljito provedeno – svjedoči tomu i nesuvisli novi program koji se, sudeći prema informacijama o njegovom kazališnom dijelu, i u tom obliku jedva održava – preostalo je još samo fizički uništiti objekte koji se ne uklapaju u destruktivni horizont SC-ove sanacijske uprave. Očita je meta u tom smislu bila skejterska skulptura SC Pool, smještena odmah pored Sretne kuće kao prostora koji je dan na korištenje zagrebačkoj skejterskoj sceni. Riječ je o objektu koji je, kako smo na Kulturpunktu već pisali, bio na meti sanacijske uprave još 2013. godine. Tadašnji je upravitelj Pejo Pavlović procijenio da je mjesto koje je SC-u donijelo kontinuiranu, živu prisutnost jedne supkulture mladih – dakle, mjesto koje je u najboljem smislu ispunjavalo funkciju SC-a – manje važno u usporedbi s nešto malo dodatnog prostora za parking. Bageri su tada srušili dio skulpture, no u dovršavanju posla su ih spriječili njezini korisnici koji su potom organizirali čuvanje SC Poola dok uprava nije odustala od svog besmislenog nauma.

No u današnjoj mu konstelaciji, nažalost, jednostavno nije bilo spasa: prošlo je već godinu dana otkako je iz SC-a protjerana Nataša Rajković, koja je kao voditeljica Kulture promjene i prepoznala važnost takvog sadržaja u Savskoj 25, s njome su otišle i njene vrijedne suradnice poput Silvije Stipanov i Davorke Begović, a od ove je godine konačno eutanaziran i koncept kulturnog programa koji je SC učinio jednim od centara nezavisne i alternativne kulture i umjetnosti. Na jednako vulgaran način na koji je eliminirana Klubvizija – bez najave i obrazloženja – u petak, 9. kolovoza bageri su dovršili ono što im prije šest godina nije uspjelo i sravnili sa zemljom objekt koji je tijekom zadnjih 12 godina postao jednim od najprepoznatljivijih elemenata života alternativne kulture u SC-u.

Kako napominje Nataša Rajković, riječ je o objektu koji je omogućio razvoj čitave jedne supkulturne scene te čije uklanjanje govori o načinu na koji se sanacijska uprava odnosi prema kulturi i predstavlja još jedan korak u “pražnjenju SC-a od redovnog i kontinuiranog kulturnog sadržaja”. Rajković ističe kako SC Pool i Sretna kuća pripadaju tipu urbanog sadržaja koji se uobičajeno veže uz kulturu u Europskoj uniji te ističe da su oba objekta uvažena u prostornoj studiji Savske 25, koju je za vrijeme mandata Alekse Bjeliša na čelu Sveučilišta u Zagrebu izradila naša ugledna arhitektica Hildegard Auf-Franić. Riječ je o studiji nastaloj u okviru planova za obnovu i razvoj prostora pod nadležnošću Sveučilišta, a u njoj Auf-Franić prepoznaje relevantnost skejterskih sadržaja za budućnost SC-a.

Jedan od autora SC Poola, hrvatsko-njemački umjetnik Sergej Vutuc napominje da je skulptura nastala kao eksterni dio izložbe kolektiva Art of Asfalt, no da je s vremenom zaživjela kao mjesto na kojem su rasle nove generacije zagrebačke skejterske scene. “Za izložbu u SC-u bilo nam je bitno stvoriti rad koji će biti vani i biti funkcionalan, a važno mi je napomenuti i da se njegova izrada bazirala na reciklaži materijala i nekakvoj ideji kružnog procesa. Budući da je sve umjetnike u grupi povezivalo skejtanje te da u to vrijeme u Hrvatskoj nije postojao bowl ili neki sličan objekt, nastao je rad koji je u to vrijeme prema potrebi dobivao naziv skulptura il pool. Danas kad čitam komentare generacije koja je odrasla tamo sretan sam vidjeti da je postao i nešto više od pukog objekta za skejtanje.”

Kako napominje Vutuc, za zadržavanje skulpture u prostoru SC-a bila je ključna upravo programska koncepcija Kulture promjene: “Tada je plan bio da skulptura bude dio izložbe te da ju se po njezinom završetku ukloni, ali Kultura promjene je u njoj prepoznala neku važnost. Za vrijeme Kulture promjene zagrebačka skateboard kultura mogla se nekomercijalno razvijati i nadopunjavati s drugim aktivnostima iz SC-a. Audiovizualni dio skateboard kulture je davao bazu za glazbena, fotografska ili filmska eksperimentiranja. S vremenom je postalo jasno da je ta kultura bitan dio nove generacije modernog betonskog društva.”

Vrijedni suživot SC-a i skejtanja, ističe Vutuc, međunarodno je prepoznat: “Uvrštavanje skulpture u mnoge skateboard magazine i filmove, kao i umjetnički put umjetnika iz kolektiva Art of Asfalt po svijetu doprinijeli su pretvaranju objekata u SC-u u bitne točke na svjetskoj skateboard karti. Naprimjer, stvarajući nekomercijalni kontakt i razmjenu sa svjetski poznatim imenima, skulptura i Sretna kuća su dobili prostor u jednom od najbitnijih skateboard magazina poput Thrashera.” Kakvu su važnost ti objekti poprimili vrlo se dobro vidjelo, smatra Vutuc, kada je došlo do prvog pokušaja rušenja skulpture: “Činjenica da je grupa skejtera i ljudi koji su vidjeli značenje takvog prostora, pogotovo u Studenskom centru, izišla pred bagere i spavala vrlo dobro pokazuje u što je s vremenom skulptura izrasla te da kolika je potreba društva za takvim prostorima nekomercijalnog i otvorenog oblika.”

Imajući na umu dojam koji Vutuc iznosi, moglo bi se reći da je SC Pool sjajan primjer kako je zagrebački Studentski centar za vrijeme Kulture promjene funkcionirao kao prostor u kojem je institucionalni okvir omogućivao organski razvoj kulturnog sadržaja odozdo. Suprotno optužbama za ekskluzivnosti i elitizam koje su Kulturi promjene upućivali Bošnjak i njegovi bekvokali, upravo je ta, danas potpuno eliminirana programska koncepcija bila otvorena za mlade i studente koji su u SC-u mogli pronaći prostor i infrastrukturu koja im je inače oduzeta. Rušilački i bezidejni program koji je danas zavladao SC-om bez imalo obzira prema vrijednim dostignućima prethodnika pokazuje se tako kao zatvoren, mrtav i osuđen na marginu koja mu je vrlo vjerojatno svjesno određena. S kojim stvarnim ciljem, nesumnjivo ćemo saznati vrlo brzo. 

Za Kulturu Studentskog centra u Zagrebu, kojom sada konačno mirno vlada ekipa sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka predvođena Davorom Šišmanovićem, službeno je nastupilo novo razdoblje nakon uspješne demontaže Kulture promjene. Bitka je dobivena, a sada preostaje ono što svaki okupator koji drži do sebe mora učiniti: napraviti vlastitu žurku.

Da je logika neopterećene zabave programski temelj nove Kulture SC-a dalo se naslutiti iz bizarnih smjernica za njezin razvoj koje je Šišmanovićih prošle godine predstavljao po medijima. Podsjećamo, novi je voditelj kao jedan od temelja svoje vizije tada istaknuo “usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &TD-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”

Takva je antikoncepcija – uočljiva, uostalom, i u vulgarnom tretmanu dosadašnjeg programa, koji se nedavno manifestirao i izgonom Klubvizije iz SC-a – krajem veljače konačno doživjela i svoju materijalizaciju. U prostorijama &TD-a Šišmanović i njegovi suradnici predstavili su nam kako konkretno izgleda dobrovibrirajući program kulture koji, za razliku valjda od svojeg prethodnika, udovoljava “potrebama studentske populacije”. A izgleda onako kako biste i očekivali od programa bez ikakve preciznije koncepcijske osnove – nikako, u skladu s bezličnim i banaliziranim predodžbama kulture kojima barataju novi vladari SC-a. Predstavljen u mainstream medijima kao “ambiciozan” i “bogat“, program Kulture SC-a za 2019. godinu, ukratko, prije djeluje kao lonac nepovezanog sadržaja u kojem se kao “središnja” izdvajaju bolno prvoloptaška događanja.

Jer kako drugačije opisati, primjerice, predstavljanje ciklusa filmova Ive Gregurevića, najavljenog za ožujak, kao krunu filmskog programa SC-a, nakon što je iz njegovih prostorija u Savskoj na primitivan način protjeran vrijedan Klubvizijin laboratorij? To ziheraštvo je, čini se, obilježje novog filmskog programa u cjelini – sada pod vodstvom Zvonimira Rumboldta – jer i popis filmova iz prvog tromjesečja (Projekt Florida, Iskupljenje u New Yorku, Smrt Staljina, Iz ništavila, Noć u Parizu, 150 miligrama, Laponska krv, Fokstrot) predstavlja samu sredinu euroameričke festivalske srednje struje. Zanimljivo, riječ je redom o filmovima iz kataloga distributerske kuće Discovery, koje je moguće lako i jeftino otkupiti, što upućuje na dubinu selektorskog posla koji će se u SC-u odsad obavljati, ali i otvara pitanje zašto se u međunarodnom programu prikazuju isključivo filmovi jednog distributera.

Za odvijanje filmskog programa ključna je reaktivacija Kina Forum u sklopu Studentskog doma Stjepan Radić, koje će nakon pet godina nastaviti s radom. Potez je to koji je – kao i najavljena reanimacija preostalih prostora u Radiću poput SKUC-a Pauk – načelno dobrodošao, no Kulturpunkt doznaje da se on odvija nauštrb očuvanja infrastrukture izgrađene u MM centru. Naime, kako nam je potvrdilo Ministarstvo kulture, Uprava SC-a dala je premjestiti vrijedni DCP projektor iz MM centra u Forum. Kako nam pojašnjava Marina Kožul iz udruge 25FPS, MM je time ostao bez uređaja za prikazivanje filmova prema “europskom globalnom standardu digitaliziranih kina” kojeg se kinoprikazivači pridržavaju “kad prikazuju filmove u digitalnom formatu kako bi postigli najvišu prikazivačku kvalitetu te stabilnost zvuka i slike”. Riječ je pritom o uređaju nabavljenom upravo u sklopu projekta digitalizacije MM centra za 2016. godinu koji je Ministarstvo kulture sufinanciralo s 300 000 kuna. U ugovoru koji su Ministarstvo i SC sklopili, nažalost, nije navedeno koje će kino konkretno biti digitalizirano, dok iz Ministarstva kulture poručuju da “nema zapreke za premještanje spomenutog DCP projektora iz dvorane MM centra u kino Forum jer su obje dvorane u sastavu Studentskog centra, a istovremeno Studentski centar premještanjem DCP projektora nije prekršio Ugovor o korištenju sredstava Ministarstva za investicijski program digitalizacija kina”.

Međutim, uvid u prijavu temeljem koje je SC dobio sredstva za digitalizaciju jasno pokazuje da je čitav projekt namijenjen specifično opremanju MM centra, a ne kinodvorane po slobodnom izboru Uprave SC-a, stoga se odluka o premještanju DCP-a u Forum čini u najmanju ruku podložnom propitivanju. No neovisno o pravnim tumačenjima ove situacije, nedvojbeno je da ona znači daljnju demontažu pomno i planski građene infrastrukture Kulture promjene i njezino stavljanje u funkciju mainstream neambicioznosti novog programa. Marina Kožul tako sa žaljenjem zaključuje da “MM centar više nema programsku orijentaciju i živost kakvu je gradio od 2015. godine”, a Rumboldtove najave da će biti očuvan eksperimentalni program koji se u tom prostoru održavao ne djeluje posebno ohrabrujuće u kontekstu drugorazrednog infrastrukturnog statusa koji mu je namijenjen.

Obeshrabrujućih elemenata novog programa Kulture SC-a ne nedostaje ni u drugim područjima. Ideološke vjetrove koje je Jakov Sedlar nagovijestio dolaskom u Programsko vijeće SC-a potvrđuje najava izložbe karikaturista portala 7dnevno.hr Stiva Cinika. Hoće li tom prigodom biti izloženi njegovi seksistički radovi ili oni u kojima kao vrhunac kalamburskog humora dobivamo “Yusipovića” i fascinantno prelamanje prezimena Kolinde Grabar-Kitarović u “Kita / rovićka”, s nestrpljenjem iščekujemo. Da pod inkluzivnošću kulturnog programa nova ekipa u SC-u u možda prije podrazumijeva upliv konzervativnog utjecaja pokazuje i najava programa poj: poezija, jednostavno, posvećenog čitanju poezije. Njegov voditelj je, naime, “član Društva hrvatskih književnika i nagrađivani pjesnik” Luka Tripalo, inače suradnik portala Bitno.net i kolumnist Framaportala, službene stranice Franjevačke mladeži.

Uočljiva praznina u ovogodišnjem programu Kulture SC-a je područje glazbe koje je prošle godine ostalo bez vrijedne voditeljice Davorke Begović, jedne od suradnica koje su SC napustile zbog napada na Kulturu promjene. S njom je otišao i Izlog suvremenog zvuka, a vjerojatno i svaka mogućnost sličnog, eksperimentalnog sadržaja, dok je nova garnitura za sada imala za ponuditi tek obnovu glazbenog programa u zapuštenom Pauku. Dakako, za očekivati je da stanište tamo neće pronaći istraživačke glazbene i zvučno-umjetničke prakse po kojima je SC bio poznat.

I kazališni program kompetentnog redatelja Vedrana Hleba ostaje na terenu konvencionalnog, uz zanimljiv izbor suradnica i suradnika. Primjerice, Marius von Mayenburg nedvojbeno je jedan od važnijih europskih dramatičara srednje generacije, no ostaje za vidjeti što će s njegovim komadom Ružni napraviti Barbara Rocco, glumica iz Ponosa Ratkajevih i Stipe u gostima, koja je 2013. bila HDZ-ova kandidatkinja za dožupanicu Varaždinske županije. Izvedbeno područje u širem smislu nedvojbeno je pogodio i odlazak Ganz novog festivala koji nije mogao funkcionirati u novom, neprijateljskom okruženju pa se ono u novoj konstelaciji čini osuđeno na srednjestrujaški kazališni izričaj koji upitnom čini proklamiranu želju da se očuva specifičnost &TD-a u odnosu na zagrebački kontekst.

I ovakav parcijalan pregled novog programa Kulture SC-a razotkriva njegovu nekoherentnost, limitiranost i latentnu političku obojenost. S obzirom na to da se kao najvažniji adut nove uprave SC-a pokazuje oživljavanje prostora u Radiću, također se besmislenom pokazuje devastacija programa koji je prostore u Savskoj učinio tako važnim sjedištem nezavisne kulture – ništa što je ponuđeno novim programom ne sugerira da Kultura promjene ne bi mogla supostojati s novim, konvencionalnijim sadržajima na Savi. U tom smislu, jasno je da cilj Uprave SC-a i novog vodstva Kulture nije bio udovoljiti “potrebama studentske populacije”, nego protjerati jedan specifični koncept kulture. Da je to isti koncept koji se nalazi na udaru Ministarstva kulture i aktualne kulturne politike sasvim sigurno nije nikakva slučajnost.

Među brojnim programima danas devastirane Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu posebno se ističe Klubvizijin laboratorij analognog filma. Riječ je o jedinstvenom mjestu – “jedinom filmskom laboratoriju za ručno razvijanje filma u Hrvatskoj i šire”, kako stoji na njezinoj službenoj stranici, te projektu uvrštenom “u mrežu svjetskih neovisnih umjetničkih filmskih laboratorija”. Smještena u prostorijama SC-ovog MM centra, Klubvizija je tijekom deset godina djelovanja postala mjestom istraživanja mogućnosti umjetničkog rada s 16- i 8-milimetarskim filmom, kao i klasičnom fotografijom. Brojne radionice, predavanja, prezentacije i druga događanja učinile su Klubviziju ne samo rezervatom analognog rada na filmu, nego ponajprije važnim prostorom filmskog i vizualnog eksperimenta, koji je zahvaljujući svojim polaznicima i suradnicima, ali i trudom ljudi koji su ga vodili, prikupio i očuvao vrijednu opremu koja bi da nije korištena vjerojatno propala do neupotrebljivosti.

Srećom, tu su trenutna uprava SC-a i njezin dobrovibrirajući Voditelj kulture Davor Šišmanović da odigraju sanacijskog Vojka Vrućinu i na sve te rezultate desetogodišnjeg truda odmahnu rukom i kažu: “Ne može!” I to na način svojstven razini na kojoj su se do sada u SC-u pod sanacijskom upravom “rješavale” slične situacije: nenajavljenom promjenom brave bez ikakvog obrazloženja takvog ponižavajućeg postupka prema dugogodišnjim suradnicima. U utorak, 29. siječnja Klubvizija je konačno na svojem Facebook profilu objavila obavijest da “od siječnja ove godine Klubvizija više ne čini dio programa Studentskog centra u Zagrebu” te da se lab okreće potrazi za novim prostorom, označivši time uspješno privođenje kraju pustošenja Kulture SC-a.

Kako ističe Branka Valjin, koja je tijekom zadnjih nekoliko godina kao vanjska suradnica vodila Klubviziju, situacija je formalno čista: njezin ugovor koji se produživao na mjesečnoj bazi nakon prosinca naprosto nije produžen, a Klubvizija kao pravni subjekt koji je formalizirao svoj odnos s SC-om ne postoji, stoga je njezin status od početka godine postao pitanje (samo)volje SC-ove administracije. No Klubvizijino vulgarno protjerivanje s druge strane nipošto nije neočekivano: kao i s ostatkom Kulture promjene, smjer u kojem će se priča rasplesti počeo se nazirati nakon smjene Nataše Rajković s mjesta voditeljice Kulture SC-a. Njezin odlazak označio je otežavanje komunikacije vanjskih suradnica i suradnika Kulture promjene s administracijom i upravom SC-a, što je održavanje i planiranje Klubvizijinog programa počelo činiti nemogućim. U takvoj situaciji, pitanje ostanka Klubvizije u SC-u u 2019. godini otvoreno je, kako navodi Valjin, na sastanku u 11. mjesecu u kojem je sudjelovao Davor Šišmanović, no tada se od voditelja Kulture SC-a nije mogao dobiti konkretan odgovor.

Nakon što je – dosljedno Šišmanovićevoj želji da SC učini pristupačnijim mjestom – odgovor stigao u obliku promijenjenih brava, sva je komunikacija Klubvizijinih predstavnika usmjerena na šefa tehnike Vladu Horvatića, što je ujedno označilo i kraj bilo kakve mogućnosti razgovora o programu u 2019. godini. Horvatićeva je uloga isključivo da razriješi pitanje opreme ostale u Klubvizijinim prostorijama, koja je prikupljena donacijama članova, kao i Kinokluba Zagreb i Zagreb filma. Utoliko je način na koji je SC-ova administracija odlučila deložirati Klubviziju posebno neodgovoran, jer nisu napravljeni nikakvi prethodni dogovori s donatorima opreme koja zahtijeva posebnu brigu. Neobjašnjivom bezobzirnošću SC-ovih vladara proces je stoga nepotrebno zakompliciran: uz pravovremenu najavu prekida suradnje, Klubvizija bi na vrijeme mogla pronaći novo stanište i preseliti osjetljivu opremu bez višestrukog prijevoza.

A upravo je, srećom, potraga za novim prostorom sljedeći korak Klubvizijinih članova, kako je i objavljeno na njezinom Facebook profilu. Program će se, dakle, usprkos SC-ovom trudu da ga ugrozi nastaviti odvijati i u 2019. godini, a uzevši u obzir tempo kojim nestaje svaki trag relevantnih kulturnih sadržaja u SC-u, sva je prilika da je za Klubviziju tako i bolje. Što će pak biti s ostatkom filmskog programa u sklopu Kulture SC-a nije teško procijeniti: stavovi Šišmanovića i njegovih šefova odavno su poznati, a najavljene projekcije europskog festivalskog mainstreama u Kinu Forum i MM centru u tom smislu potvrđuju odmicanje od sadržaja zbog kojeg je SC donedavno bio važnim mjestom umjetničkog eksperimenta i nezavisne kulture.

Uzevši u obzir recentno čišćenje gotovo svega što je preostalo od Kulture promjene, ključno je pitanje za polje nezavisne kulture i umjetnosti novo programsko usmjerenje Kulture SC-a. A obrisi nove etape pod sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom i njegovim ađutantom Davorom Šišmanovićem se, izgleda, počinju nazirati: u ponedjeljak, 26. listopada, na SC-ovim je stranicama objavljen Javni poziv za predlaganje programa kojim se poziva “sve studentice i studente, studentske udruge, umjetničke akademije, fakultete u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, sve mlade ljude – na suradnju pri osmišljavanju i realizaciji kulturnih projekata, programa i srodnih sadržaja”.

Ležerna inkluzivnost uvodnog paragrafa potvrđuje se i u popisu tipova sadržaja koje je moguće prijaviti. Tako u sljedećoj, eliptičnoj rečenici doznajemo da će biti razmatrani prijedlozi “koji se odnose na festivale, video i filmske cikluse, kazališne (izvedbene) projekte, koncerte, tribine (književne, znanstvene, društveno-kulturološki aktualne, …), izložbe, performanse, radionice, plesne projekte multimedijalne i multidisciplinarne projekte, dramske i književne tekstove te općenito na kulturne programe svih rodova, vrsta i žanrova”. I to je to – nema programskih smjernica, kriterija, ničega po čemu bi se dalo zaključiti kakvim će tipovima sadržaja biti dana prednost. Također nije moguće razabrati iz kojih i kolikih će se sredstava financirati predloženi programi, što ovaj natječaj  pretvara u bizarno nadmetanje nasumično prijavljenih programa čiji prijavitelji ne mogu imati predodžbu ni na kakve produkcijske gabarite mogu računati ni kojim se konceptom trebaju voditi pri razradi svojih prijedloga.

Sve ovo upućuje na očekivano protjerivanje nezavisnokulturnih umjetničkih sadržaja kojima se toliko odlikovao kulturni program zagrebačkog SC-a i okretanje mainstream događanjima zabavnog, a dijelom i komercijalnog tipa, uz vjerojatno brojne slučajeve upitnog korištenja SC-ove infrastrukture, kao što je već zabilježeno iznajmljivanje Francuskog paviljona privatnoj osobi za prodajnu izložbu. U tom je smislu simptomatično i ono malo što smo čuli od trenutnih SC-ovih vladara po pitanju budućnosti tamošnjeg kulturnog programa. Tako je Bošnjak na dan objave Javnog poziva za N1 “pojasnio” da će nova Kultura SC-a “imati u temelju: a) potrebe sveučilišne populacije; b) mogućnosti društvene zbilje i kapacitete matične ustanove; c) suvremene spoznaje o interakcijama kulture/umjetnosti i životnog standarda te općenitog boljitka zajednice; d) uspostavu prepoznatljivosti programske sheme i termina; e) uvođenje kontinuiteta u cjelinu program Kulture SC-a; f) usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &td-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”

Na stranu besmislice poput tvrdnje da će se Kultura SC-a temeljiti na “mogućnostima društvene zbilje” (?), kao i manipulativne implikacije da dosadašnji kulturni program nije posjedovao kontinuitet i prepoznatljivost – a riječ je o jednom od najprepoznatljivijih ovdašnjih programa u kulturi koji je trajao 14 godina – najbolja indikacija smjera u kojem će se kretati Bošnjak-Šišmanovićev koncept su “dobre vibre” na kraju ovog nesuvislog popisa. Pozdravimo se, dakle, s kritičkim, eksperimentalnim i inovativnim sadržajima na mjestu koje ih je proizvodilo i udomljavalo gotovo šest desetljeća i pomirimo se s kulturnom ponudom u potpunosti u skladu s komercijaliziranim horizontom kulture koji je zaposjeo Zagreb – vjerojatno uz isti dugoročni ishod po pitanju statusa nekretnina u vlasništvu SC-a.

Da je sanacijskoj upravi iznimno stalo do približavanja studentima pokazuje i činjenica da je na mjesto Silvije Stipanov, koja je u rujnu dala otkaz zbog nemogućnosti da obavlja svoj posao u privremenim uvjetima, kao upravitelj programa i realizacije Kulture SC-a postavljen stanoviti Vlatko Previšić, SC-ov zaposlenik o čijem se djelovanju u kulturi ne može pronaći nijedan podatak, ali se zato na internetu ističe u ulozi – uzgajivača jagoda! Pridodamo li tomu činjenicu da selekciju programa u sklopu SC-ovog novog Javnog poziva provodi misteriozno Programsko vijeće za kulturu u koje je na proceduralno neobjašnjiv način imenovan i Jakov Sedlar, teško je ne posumnjati u ideju da je sanacijskoj upravi od svega na prvom mjestu inkluzivna studentska kultura.

Kakav će kulturni program biti realiziran u SC-u bit će znatno jasnije početkom sljedeće godine kada budu dostupni rezultati javnih potreba u kulturi, kao i ovog natječaja. S obzirom na prve korake sanacijske uprave i novog voditelja Kulture, međutim, sva je prilika da će novi “izlog studentske kreativnosti” koji priziva tekst Poziva biti siromašniji za sve ono zbog čega je zagrebački SC postao ključnim mjestom suvremene umjetnosti i kulture na ovim prostorima.

Desetljećima razvijana kao jedno od najvažnijih staništa nezavisne kulture i umjetničke inovacije, mjesto na kojem produktivni rub kulturnog polja potiho i neumorno proizvodi zametke umjetničkih pomaka, Kultura zagrebačkog Studentskog centra ovih je dana dovedena pred konačno urušavanje, i to sve zbog jedne besmislene bilance ljudi koji o kulturi – a ponajmanje o kulturi SC-a – nemaju ni najmanjeg pojma. Da smo pri kraju onoga što je tijekom zadnjih četrnaest godina prikladno imenovano Kulturom promjene postalo je, nažalost, jasno početkom kolovoza – najboljeg razdoblja za političke likvidacije – kada je na pravno vrlo dvojben način smijenjena voditeljica Kulture SC-a Nataša Rajković pod kojom se to programsko usmjerenje i oblikovalo. Kako je na njeno mjesto imenovan Davor Šišmanović, voditelj multimedijalnog programa Kulture SC-a – koji je zaslužio zauvijek biti upamćen po sramotnoj izjavi da je program Kulture “rezultat malo ‘guglanja’ po kvazialternativnim, takozvano urbanim, šatroprovokativnim i sličnim stranicama” te da je onima koji u njemu učestvuju važno tek “odmaknuti se od mainstreama, dodati konzultacije s prijateljima te malo osobnih interesa i galame o slobodi izražavanja” – trebalo je samo pričekati početak akademske godine da priča dođe do svojeg katastrofalnog, potpuno logičnog ishoda. 

A dogodilo se jedino što se moglo dogoditi – uvidjevši da je Kulturi SC-a kao kulturi promjene došao kraj, voditeljica glazbenog programa Davorka Begović i upraviteljica programa i realizacije Kulture SC-a Silvija Stipanov najavile su da Izlog suvremenog zvuka i Ganz novi festival, te dvije ključne nezavisnokulturne manifestacije, više neće prijavljivati na javne pozive za financiranje javnih potreba u kulturi. U prijevodu, da je s Izlogom i Ganzom, bar u trenutnoj konstelaciji – gotovo. Ovaj čin – težak, ali logičan – nesumnjivo će donijeti i povlačenje niza vrijednih suradnji iz SC-a. Također, smatrajući da više ne mogu raditi u primjerenim uvjetima, Begović i Stipanov dale su otkaz na svoja radna mjesta, čime je sanacijska destrukcija Kulture donijela i drugi gubitak ljudstva, uz izvjesne nove. Zajedno sa Stipanov i Begović protiv sanacijske uprave i Šišmanovića istupila je i Marta Kiš, voditeljica likovnog programa Kulture promjene, što znači da se praktički kompletno programsko vodstvo okrenulo protiv novog voditelja Kulture SC-a, a javni je legitimitet njihovom djelovanju dala i peticija protiv Rajkovićine smjene, koju je potpisalo preko 1200 kulturnjaka.

Kako doznajemo u razgovoru sa Stipanov, Kiš i Begović, neprijavljivanje projekata na program javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture nametnulo se kao jedina moguća odluka nakon što je njihovim nadređenim postao čovjek koji je izrazito podcjenjivalački komentirao njihov dosadašnji rad. Kako im je Šišmanović istovremeno odbio prezentirati novu programsku koncepciju i smjernice, iz kojih bi projekti trebali proizlaziti, te kako ih je na prvi programski sastanak pozvao svega pet dana prije isteka roka za prijavu na natječaj Ministarstva kulture, pokazujući time u najmanju ruku ekstremnu aljkavost i nebrigu za program, pokazalo se potpuno nemogućim koncipirati i prijaviti projekte na primjeren način.

Je li riječ o svjesnom otežavanju rada nepoželjnim suradnicama ili naprosto o izostanku elementarne brige za vlastite programe, nije moguće precizno odrediti, no ono što je nesporno jest da je Šišmanovićevo djelovanje u skladu s netransparentnim i nedefiniranim djelovanjem sanacijske uprave koja ga je na novo mjesto i postavila. Jer dok sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak i Sanacijsko vijeće u suradnji s voditeljem kontrolinga Ivanom Čarapinom lupaju sa svih strana po poslovanju Kulture SC-a, do dana današnjeg nije poznat program sanacije SC-a, što znači da nije moguće utvrditi točan plan korištenja desetaka milijuna kuna koje država upumpava u sanaciju, kao ni njezine vremenske gabarite. Planska nedefiniranost seže sve do pravnog okvira – referentni akt u ovom slučaju jest Zakon o sanaciji studentskih centara, lex specialis koji praktički ne određuje ništa osim da odluku o sanaciji donosi Vlada te da postupak provodi nadležno ministarstvo (za usporedbu, Zakon o sanaciji javnih ustanova bar propisuje obavezu donošenja programa sanacije). Kako o programu nema riječi ni u Odluci Vlade RH o sanaciji Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, čitava se priča pretvara u jednu potencijalno vrlo probitačnu sivu zonu baratanja sanacijskim sredstvima i vrijednim nekretninskim i drugim resursima SC-a.

Uzevši u obzir takav nedostatak transparentnog okvira, zabrinjavajuće djeluju kontinuirane sumnje u korištenje sanacijskih sredstava. Pimjerice, početkom ove godine Samostalni sindikat zaposlenika studentskih centara Republike Hrvatske upozoravao je na Bošnjakovo potencijalno korištenje pozicije za promoviranje privatnih interesa na štetu SC-a te je Ministarstvu znanosti i obrazovanja uputio zahtjev za uvid u dokumente vezane za sanaciju, što im nije omogućeno zbog odvijanja istražnih radnji. Početkom rujna, upravo u trenutku kada se finalizira destrukcija Kulture SC-a, zaposlenik Ministarstva Duje Bonacci na svojem blogu iznosi teške optužbe prema kojima je čak 129 od 159 milijuna kuna, koliko je iz državnog proračuna isplaćeno za sanaciju dugovanja u razdoblju od 2013. do 2017. godine, jednostavno – pronevjereno. Prema Bonacciju, podaci o prevelikim isplatama vjerovnicima poput HEP-a, kao i navodno nesrazmjerno visoki računi za energiju u razdoblju kada 70% domskih kapaciteta nije bilo u upotrebi zbog njihove obnove sugeriraju da je riječ o vrlo ozbiljnim nepravilnostima koje, u nedostatku transparentne službene dokumentacije, nije moguće provjeriti.

U takvom kontekstu, optužbe za neprofitabilnost upućene Kulturi promjene postaju ne samo izraz elementarnog nerazumijevanja njezine uloge u SC-u, ali i u širem kontekstu, nego i dio zavjese koja onemogućuje uvid u stvarno stanje u Studentskom centru za vrijeme sanacije. Za to vrijeme, ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak uglavnom šuti ili, još gore, podržava Bošnjakovu samovolju. S jedne strane kompromitirana sudjelovanjem u HNS-ovom grotesknom mesijanstvu oko degradirane obrazovne reforme, s druge politički marginalna i paralizirana, u slučaju Studentskog centra ona je pokazala svu beznačajnost vlastitog angažmana u Plenkovićevoj vladi.

A razlozi za – ne samo njezino – neoprostivo nediranje u sanaciju SC-a, osobito pitanje Kulture mogli bi se kriti u unutarstranačkim odnosima u HDZ-u. Ne samo da se, kao što je Davor Konjikušić uočio u Novostima, Mirka Bošnjaka politički povezuje s Tomislavom Karamarkom, za vrijeme kojeg je u SC i došao, nego je i predsjednik Sanacijskog vijeća Dragan Krasić preko svojeg kuma, predsjednika zagrebačkog HDZ-a Andrije Mikulića najuže povezan s tom “desnom” HDZ-ovom frakcijom. Kako je zabilježeno u nizu medija, Krasića i Mikulića vežu i poslovna partnerstva u rudarskom sektoru, i to u poslovima obilježenima nizom dvojbenih koincidencija. Mikulić je, izvještavale su Novosti, s Krasićevom ženom Ozanom bio suvlasnik Adriakamena, tvrtke koja je 1999. godine od Ministarstva gospodarstva tražila koncesiju nad vrlo unosnim kamenolonom u Planom pokraj Trogira. Dozvolu za istraživanje na tom području su vrlo brzo i dobili, a samo se kao čudesna slučajnost može navesti podatak da je tadašnji šef sektora za rudarstvo pri Ministarstvu – sektora nadležnog, kako navode Novosti, upravo za ovakve zahtjeve – Dragan Krasić! Ova ohrabrujuća crtica – tek jedna od nekoliko njih – iz medijske biografije aktualnog predsjednika SC-ovog Sanacijskog vijeća navodi na uobičajeno pitanje pred neumitnu katastrofu – uz ovakvu ekipu, uistinu, što bi moglo poći po krivu?

Uzevši u obzir pritisak koji na Plenkovića vrši desna frakcija HDZ-a predvođena Milijanom Brkićem, ali i dio spektra desnice koji predvode Zlatko Hasanbegović i Željka Markić, uvjerljivom se čini teza da u dobro umreženi tandem Bošnjak-Krasić trenutno jednostavno nije mudro dirati, osobito ako ste autsajder poput ministrice Divjak. Nažalost, posljedica toga jest da sanacijska uprava može vrlo slobodno dirati u Kulturu SC-a, s prethodno opisanim posljedicama. Kako god da se rasplela priča o ostalim aspektima sanacije SC-a, za koje postoji niz indicija da ih treba dobro pretresti jednom kada dokumentacija postane dostupna, devastacija Kulture promjene ostat će sramni spomenik nedjelovanju ministrice Divjak i HNS-ovom odbojnom oportunizmu.

Izmrcvaren opetovanim, dugogodišnjim sanacijskim ciklusima, po svoj prilici usmjerenima na njegovo nekretninsko čerečenje, Studentski je centar u Zagrebu pod vodstvom aktualnog sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka danas doveden do vrhunca krize. Tijekom Bošnjakovog drmanja SC-om, obilježenog brojnim sukobima, pa i štrajkom radnika, kao posebno se katastrofalan izdvaja odnos sanacijske uprave prema Kulturi SC-a, koja se našla na udaru zbog navodnih golemih dugova koje proizvodi, neisplativosti, programskog elitizma, pa čak i optužbi za pranje novca usmjerenih na jednu njezinu suradnicu.

Dubinsko nerazumijevanje – ili, vjerojatnije, cinična ravnodušnost – spram višedesetljetne presudne uloge SC-a u poticanju i razvoju nezavisne, inovativne i eksperimentalne kulture i umjetnosti, potpuno očekivano, dovelo je do sukoba s voditeljicom Kulture SC-a Natašom Rajković. Jer upravo je Rajković zaslužna za razvoj programske koncepcije poznate pod nazivom Kultura promjene, usmjerene na očuvanje prepoznatljivo nezavisnokulturne orijentacije SC-a, koja se tijekom svojih sada već četrnaestak godina trajanja uspostavila kao jedno od ključnih staništa kulturne i umjetničke – osobito izvedbene – nezavisne scene.

Da priča neće dobro završiti bilo je odavno jasno: kontinuirani javni pritisci u široj atmosferi konzervativnih napada na kulturne institucije, pokoji istup “zabrinutih” djelatnika zbog Rajkovićinih programskih izbora, suptilno zastrašivanje osnivanjem Programskog vijeća i dovođenjem Jakova Sedlara da u njemu sjedi – sve to je dalo nagovijestiti da je samo pitanje vremena kada će Rajković biti uklonjena s mjesta voditeljice Kulture. Nažalost, to se krajem srpnja konačno i dogodilo – Sanacijsko vijeće donijelo je Odluku o Rajkovićinom razrješenju s funkcije v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu, uz objašnjenje da joj 31. srpnja ističe četverogodišnji mandat propisan člankom 18. stavkom 3. Statuta SC-a. Razrješenje je Bošnjak popratio vlastitom Odlukom o Rajkovićinom privremenom rasporedu na mjesto voditeljice multimedijalnog programa Kulture SC-a, dok je s tog mjesta na funkciju voditelja Kulture privremeno došao Davor Šišmanović, jedan od onih zabrinutih Rajkovićinih kolega.

Medijsko izvještavanje o ovom potezu nije u potpunosti prikazalo način na koji je Rajković smijenjena – nažalost, jer ne treba praktički ni ući u pravne implikacije njezina razrješenja da bi se postupanje SC-ove sanacijske uprave pokazalo vrlo dvojbenim i nepromišljenim. Prije svega, kako su navodni mandati istekli i ostalim v.d.-ima pomoćnika ravnatelja, Sanacijsko se vijeće, da bi opravdalo Rajkovićinu smjenu, moralo riješiti svih voditelja službi – osim voditelja prehrane, čiju funkciju, naime, obnaša sâm Bošnjak. Dakle, uz voditeljicu Kulture, smijenjeni su i v.d. pomoćnika ravnatelja za zajedničke poslove i v.d. pomoćnika ravnatelja za smještaj. Ta apsurdna organizacijska autodekapitacija, dakle, zbog jednog je političkog sukoba smijenila voditelja programa Smještaja usred provedbe natječaja za mjesta u domovima, što djeluje osobito neobično prisjetimo li se dramatičnih upozorenja o disfunkcionalnosti SC-a koje Bošnjak ponavlja na sve strane kako bi opravdao svoje sanacijske zahvate.

Dojam o aljkavost SC-ove uprave samo raste razmotre li se pravni aspekti sâmog Rajkovićina razrješenja. U izjavi za tportal, predstavnica Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi – Podružnice Studentski centar Lada Čikara pojasnila je da je razrješenje protuzakonito jer je Rajković sa Studentskim centrom potpisala ugovor o radu na neodređeno. To znači da njen angažman na mjestu v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu nije moguće tumačiti mandatno, što god pisalo u Statutu SC-a i drugim aktima koji uređuju njegovo funkcioniranje.

Na optužbu za protuzakonitost smjene odgovorilo je Sanacijsko vijeće koje se još jednom pozvalo na spomenuti članak 18. stavak 3. Statuta koji određuje da “pomoćnike ravnatelja koji su voditelji ustrojbenih jedinica imenuje ravnatelj uz suglasnost Upravnog vijeća na rok od četiri godine”, kao i na Odluku Vlade RH o sanaciji SC-a Zagreb te novi Pravilnik o unutarnjem ustroju SC-a Zagreb, dokumente u kojima je navedeno da sanacijski upravitelj i uprava SC-a imaju pravo imenovati i razriješiti pomoćnike ravnatelja.

No usprkos tim odredbama, pojašnjava nam gospođa Čikara, Rajkovićina smjena pravno je potpuno neutemeljena. Jedini dokument koji Rajkovićin angažman definira kao mandatni je Odluka iz srpnja 2014. o njezinu imenovanju na mjesto v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu, s mandatom koji započinje 1. kolovoza 2014, ali ne traje četiri godine, nego – sve do kraja sanacije SC-a. Međutim, situacija se ovime ni približno ne raspetljava: riječ je o nezakonitoj odluci, smatra Čikara, budući da sistematizacija radnih mjesta donesena u ljeto 2014. godine ne definira nijedno mjesto ravnateljevih pomoćnika kao mandatno – što još manje ide na ruku trenutnoj argumentaciji Sanacijskog vijeća. No sve to u konačnici nije važno, upozorava Čikara, jer Rajković u kolovozu 2014. potpisuje ugovor o radu na neodređeno čijim stupanjem na snagu prestaju vrijediti, između ostalog, i sve odluke poslodavca koje se odnose na radni status radnika. U prijevodu, prestaje važiti čak i spomenuta Odluka kojom Rajkovićin mandat traje do završetka sanacije SC-a i od toga je trenutka svaka promjena njezina radnog mjesta ograničena Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom SC-a.

Kao što je već drugdje objašnjeno, iz istih je razloga pravno neodrživo i premještanje Rajković na funkciju voditeljice multimedijalnog programa Kulture SC-a – Kolektivni ugovor propisuje da je radnika ili radnicu SC-a moguće privremeno rasporediti na drugo radno mjesto samo u izričito definiranim izuzetnim slučajevima, i to isključivo uz njegov ili njezin pristanak. Iz perspektive koju je ponudila Čikara, dakle, sve odluke koje je sanacijska uprava donijela ovih dana čine se kao primjer potpune pravne aljkavosti i teško je povjerovati da će se održati na sudu. U međuvremenu je protiv Rajkovićine smjene javno oštro protestirao niz uglednih kulturnjaka i umjetnika, a pismo Ministrici znanosti i obrazovanja, nadležnoj za SC dok traje sanacija, uputili su i čelni ljudi zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, kako prenosi Teatar.hr.

Nažalost, upitno je koliko će Rajkovićina pravna borba potrajati – u međuvremenu će na njezino mjesto zasjesti čovjek koji je revno sudjelovao u zboru zabrinjavajuće besmislenih prozivki za elitizam i privatizaciju kulturnog programa SC-a za vrijeme njezina vodstva. A o kojoj razini mišljenja se u Šišmanovićevom slučaju radi najbolje pokazuje njegova izjava Večernjaku iz srpnja prošle godine: “Umjesto da je program namijenjen studentima, on je rezultat malo ‘guglanja’ po kvazialternativnim, takozvano urbanim, šatroprovokativnim i sličnim stranicama.”

Gotovo da čovjek požali što nisu imenovali Sedlara.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Otkako je u siječnju 2013. godine, za vrijeme mandata SDP-ova ministra Jovanovića, pokrenut drugi postupak sanacije Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, zabrinjavajuće, krizne situacije u toj instituciji ne prestaju izbijati zapanjujućom redovitošću. Iako bi bilo pogrešno zaključiti da se radi o kakvom ekscesnom stanju uslijed sanacijskog nereda koji tamo vlada zadnjih pet godina – kako Matija Mrakovčić efektno sažima, SC je “mjesto stalne krize” sve od 90-ih – ipak je evidentno da je vrlo netransparentno i neregulirano djelovanje sanacijskih upravitelja i vijeća stvari odvelo korak dalje.

Osnovnu je liniju koja objedinjuje bezobzirnost, samovolju, a vjerojatno i elementarno neznanje i nezainteresiranost novih upravljača postavio prvi upravitelj ovog sanacijskog “ciklusa” Pejo Pavlović, za vrijeme kojeg su bageri krenuli u eliminaciju omiljenog skejterskog poola i skulpture u istočnom dijelu Centra. Pavlovićevi su se potezi protiv važnoga života nezavisne kulture u SC-u, međutim, pokazali tek kao uvertira u dotad ipak teže zamislivu štetu koju proizvodi Mirko Bošnjak, čovjek koji je Pavlovića na mjestu upravitelja zamijenio po dolasku nezaboravnog tandema Karamarko–Hasanbegović na vlast.

U duetu s voditeljem Odjela kontrolinga Ivanom Čarapinom, Bošnjak je započeo vrlo intenzivan – i s novodesničarskim nasilnim napadima na kulturu zgodno usklađen – proces degradiranja kulturne djelatnosti u Centru. Nadovezujući se na već duže vrijeme servirani (i potpuno besmisleni) spin da je kultura jedna od najodgovornijih za gomilanje dugova SC-a, Bošnjak je, primjerice, 2017. godinu otvorio vrlo neugodnim spominjanjem Marije Andrijašević, tada suradnice za koordinaciju PR-a u okviru SC-ove suradnje s mrežom apap-Performing Europe 2020., u kontekstu – mogućeg pranja novca! Pristojni, ali evidentno začuđeni odgovor generalne direktorice apap-a Bertie Ambach koja ističe izvrsnu suradnju sa svim SC-ovim zaposlenicima, ali i pojašnjava neke elementarne aspekte ugovora između apap-a i SC-a zbog kojih je takva mogućnost jednostavno isključena, dobro ilustrira nesrazmjer između težine Bošnjakove “dojave” i istraženosti sumnji na kojima se temelji.

Vrhunac je, ipak, nastupio u lipnju 2017. godine, kada Sanacijsko vijeće SC-a prihvaća Bošnjakov prijedlog preustroja SC-a prema kojem kultura nakon 60 godina prestaje biti temeljnom djelatnošću Centra i biva “utopljenom” u Samostalnu službu za kulturu, šport i informiranje. Što to konkretno znači? Između ostalog, svakoj temeljnoj djelatnosti pripada po jedna funkcija pomoćnika ravnatelja, koji sudjeluju u Stručnom kolegiju, jednom od triju upravljačkih tijela SC-a. Degradiranjem na razinu službe, kulturi je, dakle, oduzeta ravnopravna pozicija odlučivanja o Centru i, najvažnije, o vlastitom položaju, čime se otvara mogućnost proizvoljnog manipuliranja, devastacije, pa i gašenja kulturnih programa.

Iako se Radničko vijeće sve ovo vrijeme protivilo preustroju, to nije spriječilo Sanacijsko vijeće da ga, kako izvještava portal Teatar.hr, 28. prosinca konačno i usvoji. U paketu s ovim – ipak očekivanim – potezom, došao je, međutim, i jedan vrlo neočekivani koji pokazuje da SC-ov sanacijski tim nipošto nije iscrpio svu kreativnost kada je riječ o degradaciji kulture u SC-u.

Ako je itko priseban vjerovao spinu da se u slučaju preustroja radi tek o “promjenama u organizaciji rada”, ne i u hijerarhiji djelatnosti, razuvjeriti ga naprosto mora novootkrivena informacija da je u stanovito Programsko vijeće SC-a – tijelo za čije se postojanje tek sada doznaje – kao jedan od članova izabran Jakov Sedlar.

Sedlaru je to najmanje treća velika počast koju je tijekom 2017. godine dobio u polju kulture, čemu nije uspjela odmoći ni činjenica da je u njegovu filmu Jasenovac – istina prethodne godine otkrivena fotomontaža – ili, točnije, falsifikacija – naslovnice Vjesnika iz 45., koja, prema sudu struke, ide na ruku povijesnom revizionizmu i relativizaciji ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu. Prve dvije počasti su, podsjetimo se, Nagrada Grada Zagreba za poseban doprinos kulturi i imenovanje za posebnog savjetnika rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa za sektor kulture. Prema vlastitim riječima, upravo je temeljem ovog drugog – dakle, kao predstavnik Sveučilišta – u navedeno vijeće i pozvan.

Koliko god šokantan, Sedlarov je dolazak ipak tek drugostepeni problem u ovoj priči: osnovno je pitanje temeljem čega je sanacijska uprava SC-a uopće formirala Programsko vijeće, s kojom svrhom i zaduženjima i u kojem sastavu. Jer pravni je temelj toga tijela nepoznat – nijedan akt SC-a ga ne poznaje niti predviđa mogućnost njegova formiranja, pa ono može funkcionirati tek kao kakva parainstanca nejasne funkcije i zaduženja. Uvid u Odluku o ustanovljenju Programskog vijeća za kulturu za potrebe kvalitetnijeg planiranja programskih sadržaja djelatnosti Kulture SC-a Zagreb nudi nekoliko zanimljivih, ali i vrlo zabrinjavajućih detalja.

Na stranu nejasno navođenje “kvalitetnijeg” planiranja, naziv Odluke tek u vrlo općenitom smislu sugerira koja je funkcija novoga tijela. No jedina rečenica koja definira njegovo djelovanje ne samo da s planiranjem nije povezana, nego i zvuči vrlo problematično, osobito uzmemo li u obzir dvojbenost njegova formiranja. U tekstu, dakle, stoji: “Programsko vijeće ima ovlasti promijeniti i doraditi predložene programske sadržaje Kulture SC-a Zagreb.” Što će reći da ovo tijelo, u kojem sjedi Jakov Sedlar, ima u teoriji ovlasti intervenirati u koncepcijski, sadržajni ili bilo koji aspekt umjetničkog ili nekog drugog programa – drukčije rečeno, ima, između ostalog, i cenzorske ovlasti.

Osim ovoga, nijedan aspekt djelovanja Programskog vijeća ovim aktom nije definiran, osobito vezano uz planiranje sadržaja i odnos s Kulturom SC-a, a sumnju u namjere, ali i kompetenciju Sanacijskog vijeća izaziva i jedini preostali element Odluke – onaj koji određuje strukturu novog tijela. Ono se, naime, treba sastojati od po jednog predstavnika Sanacijskog vijeća, sanacijskog upravitelja, Ministarstva kulture, Studentskog zbora (pretpostavlja se Sveučilišta u Zagrebu) i Kulture SC-a Zagreb.

Donosioci ove odluke tako su uspjeli postići da je svako mjesto u Vijeću sporno: mjesta vijećnika “iz kuće” zbog toga što instance koje predstavljaju ionako već odlučuju od predloženim programskim sadržajima, mjesto predstavnika Ministarstva kulture zbog toga što ono za SC nije niti je ikada bilo nadležno (do početka sanacije to je bilo Sveučilište, od tada MZOŠ), dok bi za SZ-ovo mjesto bilo logično da je namijenjeno nekome s umjetničkih akademija ili bar nekome za koga se očekuje da natprosječno poznaje studentsku umjetničku scenu.

Da je Programsko vijeće neznalački koncipirano pokazuje i odgovor Ministarstva kulture na naš upit o njihovu sudjelovanju u tom tijelu. Ministarstvo je, naime, ispravno odbilo sudjelovati u radu Vijeća jer nema osnivačka prava nad Studentskim centrom niti je nad njim nadležno, pritom istaknuvši kao bitan razlog i potencijalan sukob interesa zbog činjenice da programe SC-a financira putem Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi. Kako je, primjerice, sanacijskom upravitelju koji potpisuje ugovore između SC-a i Ministarstva kulture takva nelogičnost mogla promaći, nije sasvim jasno, no sve se više čini da Programsko vijeće nije formirano kao rezultat dubokog i benevolentnog promišljanja potreba SC-a.

S obzirom da je sudjelovanje u radu takvog tijela odbila i Kultura SC-a, Programsko se vijeće tako može samo sastojati od triju predstavnika Sanacijskog vijeća, sanacijskog upravitelja i SZZG-a. No odakle onda Sedlar? Kao što smo već naveli, prema Sedlarovoj vlastitoj izjavi koju prenosi portal Otvoreno.hr, u vijeće je imenovan prije mjesec dana “na prijedlog Sveučilišta” – koje svog predstavnika temeljem Odluke formalno ne može imati!

Na adresu ureda pročelnika SC-a poslali smo upit u kojem, uz potvrdu da je službeno donesena odluka o preustroju, tražimo i podatke o strukturi Programskog vijeća, kao i o institucijama koje njegovi članovi predstavljaju. Odgovorio nam je gospodin Bošnjak osobno, no konkretne podatke o Programskom vijeću u svom nam odgovoru, nažalost, nije naveo.

Formiranje ovoga tijela, ukratko, na svakom je koraku obilježeno propustima, nejasnoćama, pa i elementarnim gafovima. U skladu s time čini se i njegov prvi korak: nakon prvog sastanka Programskog vijeća, prenosi Otvoreno.hr, Bošnjak u njegovo ime Kulturi SC-a šalje dopis u kojem traži detaljan opis svakog prijavljenog programskog sadržaja i planove izvođenja za čitavu 2018. godinu.

Više stvari je ovdje zanimljivo – prvo, kako je moguće da Sedlar izjavljuje da s ovim zahtjevom nije upoznat, kada u istom članku navodi da je inicijalnom sastanku prisustvovao? Ili se, dakle, Sedlarov opušten pristup rekonstrukciji povijesti pretočio i u njegov angažman u Vijeću ili je gospodin Bošnjak na svoju ruku uputio zahtjev, netočno navodeći da ga šalje temeljem zaključaka Programskog vijeća. Drugo, zahtjev da se u ovom trenu podastre plan izvođenja prijavljenih sadržaja za čitavu godinu nije sasvim usklađen s funkcioniranjem izvedbenog pogona poput &TD-a, raspored kojeg teško da se zbog prirode kazališnog procesa može znati mjesecima unaprijed.

Uzevši u obzir, dakle, ukupnost djelovanja sanacijskog vodstva SC-a, opravdanima se čine bojazni da je kulturi u onom nezavisnom, istraživačkom i opozicijskom smislu u toj instituciji, nažalost, odzvonilo. Ako je nedvojbeno sporan dolazak ljudi poput Ante Đapića, Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u najvažnije kuće građanske kulture u određenom smislu naprosto potvrdio njihovu duboku povezanost s političkim dominantama – unatoč vrlo vrijednim pokušajima da se, primjerice, u zagrebačkom HNK-u razviju i neke vrlo progresivne suradnje – tretman kulture u SC-u, činjenica da Jakov Sedlar odlučuje o njezinom programu, čini se kao granica koja nije smjela biti prijeđena. 

Nezavisnokulturna će scena zasigurno naći odgovore na ove gubitke – to je u naravi njezina djelovanja. Ako se ovakva praksa nastavi, međutim, vrijedi se zapitati što će od njenih resursa preživjeti ovaj računovodstveno-desničarski nalet. U tom smislu, borba za SC nedvojbeno je borba za minimalne uvjete za život i razvoj nezavisne umjetnosti i kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prema Statutu Studentskog centra u Zagrebu, njegova je osnovna djelatnost briga o standardu studenata. Studentski standard je krovni termin za skupinu prava u koja spadaju prehrana, smještaj, studentski rad, kultura i sport. Barem tako navodi članak 10. spomenutog Statuta, krovnog dokumenta ove sveučilišne ustanove, no njegova je relevantnost donekle degradirana otkako je Studentski centar u sanaciji. Sanacijski postupak u SC-u traje od siječnja 2013. i ministriranja Željka Jovanovića, a otada je i SC pod nadležnošću Ministarstva obrazovanja, a ne više Sveučilišta u Zagrebu.

Zakon o sanaciji studentskih centara, čiji je jedan od autora bivši sanacijski upravitelj Pejo Pavlović (zamijenjen Mirkom Bošnjakom po dolasku na vlast Karamarko-Hasanbegovićeve vlade), sastoji se od svega osam članaka koji ne predviđaju tijek i trajanje sanacije, kao ni način njene provedbe. Isto ne propisuje ni Odluka o sanaciji zagrebačkog SC-a. 

No, zato se Odlukom o sanaciji određuju ovlasti sanacijskog upravitelja te Sanacijskog vijeća (od ožujka 2016. to su Dragan Krasić, Pero Semren i Goran Kolarić), koje preuzima ovlasti upravnog vijeća Studentskog centra, sastavljenog od predstavnika Sveučilišta, nadležnog ministarstva, studenata i radnika. Ono što je do sada bilo u nadležnosti upravnog vijeća – donošenje izmjena, dopuna i tumačenja Statuta Studentskog centra – preuzima sanacijsko vijeće, za svoj rad odgovorno direktno ministru ili ministrici znanosti i obrazovanja odnosno Vladi Republike Hrvatske.

Početkom lipnja u zagrebačkim kultunim krugovima pronio se glas da se priprema novi ustroj Studentskog centra prema kojem kultura gubi status djelatnosti i degradira na razinu samostalne službe. Naslućeno – ostvareno. Prema prijedlogu kojeg je izradio sanacijski upravitelj, prihvatilo sanacijsko vijeće, a o kojem je radničko vijeće Studentskog centra obaviješteno 21. lipnja, kultura postaje Samostalna služba za kulturu, šport i informiranje. To praktično znači da prestaje postojati funkcija pomoćnika ravnatelja za djelatnost kulture (kao što postoje pomoćnici ravnatelja za druge dvije osnovne djelatnosti, prehranu i smještaj), da kulturna djelatnost prestaje biti ravnopravna ostalima, po pitanju suodlučivanja i suupravljanja Studentskim centrom, te da se otvara mogućnost njenog potpunog gašenja iz tko zna kojeg razloga.

Za obrazloženje ovakve odluke upitali smo sanacijskog upravitelja koji tvrdi da se ne radi o promjeni temeljnih djelatnosti već o promjenama u organizaciji rada. “Predloženi model koji je usvojen na Sanacijskom vijeću bazira se na opsegu poslova i broju izvršitelja u pojedinoj ustrojnoj jedinici. Tako su postavljena pravila da odjeli imaju do 10 izvršitelja, službe do 100 izvršitelja a sektori preko 100 izvršitelja”. U nastavku sanacijski upravitelj ipak ističe da se radi o pravilu koje “nije apsolutno”. Ovakvim prijedlogom nestale su službe koje su imale manje od deset izvršitelja, poput informatičke službe i službe zaštite na radu. “Kada bi preslikali djelatnosti kao organizacijski oblik tada bi i Sport kao djelatnost bio na razini Pomoćnika upravitelja”, što, smatra Sanacijsko vijeće, nije potrebno. 

Također, sanacijski upravitelj Bošnjak u službenom dopisu ističe da “Kultura SC-a Zagreb nije izuzeta od mjera restrukturiranja i racionalizacije troškova poslovanja”, da u “vrijeme sanacije SC-a Zagreb nije zaustavljen niti jedan program u Kulturi” te, finalno, da “kategorično odbacuje dezinformacije da se novom ustrojbenom shemom ‘najavljuju otkazi gasi kultura SC-a Zagreb'”. Ipak, Bošnjak svom službenom priopćenju prilaže i službeni izvještaj voditelja kontrolinga Ivana Čarapine, koji je prema prvom dojmu više osobna interpretacija poslovanja Kulture nego dokazima potkrijepljen službeni dokument. Ipak, samo prilaganje ovakvog dokumenta službenom obraćanju daje naslutiti da postoje razlozi zbog kojih bi i Služba kulture uskoro mogla doživjeti pad u broju zaposlenih odnosno da sanacijski upravitelj ovako formuliran dokument smatra legitimnim i relevantnim razlogom za sumnju u poslovanje kulture.

Stoga službeni odgovor podružnice Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi SC-a, pristigao nakon Bošnjakova očitovanja, objavljujemo također kao dokument u kojem točku po točku odgovaraju na optužbe koje je iznio voditelj kontrolinga. U dodatno poslanim dokumentima obrazložen je razlog zbog kojeg se ulogu i položaj kulture “neutemeljeno i zlonamjerno interpretira”, zajedno sa kompletnim prihodima i rashodima te djelatnosti. Kao primjer potpunog nerazumijevanja rada kulture priloženo je jedno starije “osobno mišljenje” voditelja kontrolinga, pismo sanacijskog upravitelja koordinatorici europskog projekta apap u kojem Kultura promjene sudjeluje već nekoliko godina te odgovor koordinatorice Bertie Ambach. Da se javnost ne bi dovela u zabludu da Kultura SC-a ne sudjeluje u mjerama restrukturiranja i racionalizacije, priložen je komparativni prikaz sistematizacije radnih mjesta iz 2003. (prije nego što je Kulturu promjene preuzela Nataša Rajković) te iz 2014. 

Postojeći sukob unutar Studentskog centra izašao je djelomično na vidjelo kada je voditelj kontrolinga Studentskog centra (koji utočište za optužbe na račun poslovanja kulture SC-a pronalazi na stranicama portala/tjednika kojeg nećemo linkati, no do istog se lako dolazi putem internetske tražilice) krajem veljače poslao sanacijskom upravitelju prijedlog u kojem je predložio obustavu daljnjih aktivnosti Teatra &TD jer nisu isplative. Sanacijski upravitelj tada je kazao da “unatoč sanaciji Studentskog centra u Zagrebu, kultura Studentskog centra funkcionira sasvim normalno i nijedan program nije zaustavljen”, ali da “to ima veze sa nekim drugim stvarima koje će se prepoznati narednih tjedana u vidu nekakvih propusta (…) u smislu nekih načina financiranja programa, autorskih honorara i tako dalje, sukoba interesa”. Tek danas javnost je obaviještena o čemu je točno početkom ožujka govorio sanacijski upravitelj.

Negativne priče koje se oko kulture SC-a vrte uglavnom se tiču njene slavne prošlosti, dok se u sadašnjosti najčešće spominje prepuštanje prostora za rad raznim Frljićima, Kurspahićima, Jelčićima, a neki tekstovi sa spomenutog portala služe i za prokazivanje novog vodstva kulture koje nekim starijim zaposlenicima “ne da da rade”. Posebna su tema, naravno, studenti, na koje se u priloženim dokumentima stalno poziva i voditelj kontrolinga. Vječna je opaska da kultura Studentskog centra nije namijenjena studentima, iako su događanja u njemu za studente (ali i za sve ostale) besplatna, iako Teatar &TD upravo za studente ima najjeftinije ulaznice u gradu. U SC-u nema prostora za zavičajne noći studenata i glazba koja se tamo producira svakako nije mainstream, no ako se vratimo vječnom pitanju studentskog standarda, upravo je SC-ova djelatnost kulture najpristupačnija studentima. Uostalom, je li pitanje “studentske kulture” estetsko ili ekonomsko pitanje?

Glavna tajnica Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi Ljubica Pilić smatra da sanacijsko vijeće čine ljudi koji su postavljeni radi rješavanja poblema u domeni studentskog standarda, a koji se ne mogu riješiti tako da kulturnu djelatnost proglašavaju neisplativom. “Mjerilo kulture ne može biti isplativost jer se onda moramo zapitati što ćemo sa Hrvatskim narodnim kazalištem ili Zagrebačkom filharmonijom. Hoćemo li i njih proglasiti neisplativim jer primaju tolike dotacije iz gradskog proračuna? Jedino mjerilo kulture mogu biti javni interes i nacionalni značaj, a kultura koja se proizvodi u Studentskom centru ima sve to. Zbog interesa gospodarskog ‘razvoja’ ne može samo tako biti ukinuta djetanost imanentna Studentskom centru od njegovog postojanja”, zaključuje Pilić.

Što se tiče mogućnosti radničkog odlučivanja u pogledu djelatnosti kulture, Pilić konstatira da “kao što je sama djelatnost kulture na margini, tako je i članstvo sindikata u kulturi u manjem broju” te joj se čini da iz te činjenice i proizlaze problemi funkcioniranja kulture u Studentskom centru. Sindikat djelatnika u kulturi zbog pokušaja opstrukcije rada Kulture SC-a zatražio je hitan sastanak s ministricom obrazovanja i znanosti Blaženkom Divjak, ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek te premijerom Andrejom Plenkovićem, no kao što nam je istaknula Lada Čikara iz podružnice tog sindikata u SC-u, još uvijek nikakav odgovor nisu dobili. Odgovor nismo dobili ni mi, iako smo ga zatražili na sve tri adrese. Čikara smatra da se radi o uvodu u gašenje kulture. “Radničko vijeće će glasati protiv tog prijedloga”, istaknula je, “no naš stav ne obvezuje sanacijsko vijeće”.

Lada Čikara također je istaknula da smatra odluku sanacijskog vijeća protustatutarnom jer Statut još uvijek propisuje kulturu kao temeljnu djelatnost SC-a. Mirko Bošnjak pak ističe da ne treba mijenjati Statut jer će se, prema predloženoj shemi, i dalje baviti istim djelatnostima. No, kao što smo istaknuli na početku, upravo temeljem Odluke o sanaciji, Statut može promijeniti samo sanacijsko vijeće, koje je u sadašnjem sastavu svojevrsna produžena ruka sanacijskog upravitelja (iako bi trebalo biti njegov nadzornik i korektiv), a izravno je odgovorno ministru znanosti i obrazovanja.

Hoće li aktualna događanja oko Studentskog centra pobuditi zanimanje nove ministrice Divjak, tek treba vidjeti. Službeni odgovor očekujemo od Ministarstva, kao i od Sveučilišta koje bi moralo pokazati interes za stanje u kojem će joj se vratiti njena sastavnica. Službeni upit htjeli smo poslati i Gradu Zagrebu, koje bi kao i Ministarstvo kulture moralo imati nekakav stav oko događanja u stožernoj ustanovi studentskog standarda koji još uvijek uključuje gradsku i nacionalnu kulturu, no u Gradu trenutno nema nadležnih za ova pitanja. 

Piše: Matija Mrakovčić

Da je situacija po pitanju postojećih prostora za nezavisnu, alternativnu kulturu i kulturu mladih u Zagrebu alarmantna, potvrdilo je otvaranje konferencije za medije u Autonomnom kulturnom centru Medika, sazvane povodom zahtjeva Grada Zagreba da korisnici prostora isti isprazne od ljudi i stvari do 16. svibnja. Konferencija je otvorena obavještavanjem prisutnih da se sa istim problemom od danas suočavaju i korisnici Sretne kuće, jedinog indoor skate parka u Zagrebu. Naime, njih je jutros na ulaznim vratima dočekala nova brava i obavijest da se ključevi nalaze kod sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka. A gdje je sanacijski upravitelj? 

Od jutra nam se ne javlja na službeni broj, na službene upite ne odgovara, a u jednom je trenutku iz njegova Ureda poslana obavijest “u svrhu preveniranja dezinformacija u javnosti”. U njoj stoji da je “temeljem Elaborata o izvršenoj reviziji sustava sigurnosti”, kojeg mediji nisu dobili na uvid, sanacijski upravitelj donio odluku da se prostor Sretne kuće isprazni od osoba i stvari, te osigura zabrana prilaska. Spomenutim elaboratom zaključeno je kako na “nekoliko prostora unutar dvorišta SC-a postoji rizik od mogućnosti urušavanja prostora ili izbijanja požara”, konkretno drvena baraka u kojoj je smještena Sretna kuća (“s vrlo visokim stupnjem opasnosti od nastanka akcidentne situacije”) te skladište rekvizita Teatra &TD.

Marin Dundić Duks, jedan od korisnika Sretne kuće, kaže da je odluku o pečačenju Sretne kuće uspio vidjeti tek u uredu sanacijskog upravitelja, odluka im nije uručena službeno, već je upućena samo tehničkoj službi Studentskog centra. “Dopis mi nisu ni dali, uspio sam ga samo slikati. Dopis nije naslovljen na klub, to je njihova interna odluka. Ljudi iz tehnike imaju radione u istom prostoru, zaštitarska služba također. Naša prostorija je najuređenija u cijelom tom prostoru, prostore smo sanirali prije devet godina. Prije mjesec i pol dana dobili smo anonimnu dojavu da sanacijski upravitelj dolazi u Sretnu kuću i traži razne razloge kako bi nas izbacio van, a danas je izdao rješenje u kojem tvrdi da je prostor u kojem je naša skejt rampa opasan po život, da je zgrada u stanju raspadanja. To nije istina”. 

I pitanje stanja Teatra &TD, odnosno njegovog skladišta, ponovno je aktualizirano. Krajem veljače je voditelj kontrolinga Studentskog centra poslao sanacijskom upravitelju prijedlog u kojem predlaže obustavu daljnjih aktivnosti Teatra jer, pojednostavljeno, nisu isplative. Mirko Bošnjak tada je kazao da problema s kulturom nema, iako “to što netko pokušava prikazati nekakvu drugu situaciju, to ima veze sa nekim drugim stvarima koje će se prepoznati narednih tjedana u vidu nekakvih propusta (…) u smislu nekih načina financiranja programa, autorskih honorara i tako dalje, sukoba interesa”. Situacija oko Teatra &TD nije se dalje razvijala, do zahtjeva za pražnjenjem njegova skladišta, a potom zabranom prilaza i ulaza u objekt.

Sretna kuća, kao i Teatar &TD, funkcionira kao program Kulture promjene. Voditeljica kulture SC-a Nataša Rajković, upitana za komentar današnjih događanja, samo je kratko konstatirala da se, kao i do sada, sve odluke u Studentskom centru donose mimo dogovora i razgovora sa svim akterima te da i dalje ne postoji komunikacija između programa kulture i sanacijskog vodstva SC-a. “Kultura promjene stoji iza Sretne kuće”, rekla je Rajković, spomenuvši upravo završen Izlog suvremenog zvuka na kojem Sretna kuća doživjela svoj “umjetnički vrhunac” u proteklih devet godina.

Konkretno, radi se o istraživačkom zvučnom performansu tijela u pokretu pod nazivom Poolsation, koji je ozvučio samu vožnju skejta, tijela skejtera i skejt bazen, a manipulacijom dobivenih audio signala vožnja je pretvorena u muzičku kompoziciju. U performansu su sudjelovali skejter, vizualni umjetnik i glazbenik Sergej Vutuc, inženjer elektroakustike, glazbenik i glazbeni producent Miodrag Gladović, skladatelj i glazbenik Nenad Sinkauz te skejteri Michel Kubaček i Mario Kunštek. Sretna kuća je, prema Rajković, upravo tada pokazala o kakvoj se umjetničkoj priči tu radi. “No, to ovdje nikoga ne zanima”, zaključila je. Nije naodmet ovdje spomenuti da je nedavno Izlog suvremenog zvuka odabran da iduće četiri godine sa svojim kulturnim programima i umjetnicima sudjeluje u projektu koji financira program Kreativna Europa Europske Unije.

“Novo sanacijsko vijeće pokušava uništiti sve što se tiče kulture u SC-u. Hoće nas izbaciti van zbog neke potrebe za prostorom koji im do sada nije nedostajao. SC-u ne može faliti prostora. Nova je uprava tu godinu i pol dana i sve se polako mijenja. Kuću sigurno nećemo dati. Nas jedino Kultura promjene može tražiti da izađemo iz prostora. Mi smo gradski klub koji nikad nije imao gradski prostor, sve što imamo je u SC-u”, istaknuo je Duks. Korisnici Sretne kuće još uvijek su pod dojmom pokušaja rušenja skejt bazena 2013, tada pod vodstvom sanacijskog upravitelja Peje Pavlovića. U ranim jutarnjim satima kasnog srpnja te godine, po rješenju nadležne Građevinske inspekcije Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, bageri su krenuli rušiti skejterski pool nastao 2007. godine tijekom festivala Art of Asfalt. “Prošli stečajni upravitelj je pokušao srušiti našu skulpturu, no nije uspio. Tada se gradonačelnik Bandić dogovorio sa upraviteljem da nas ne izbacuje dok nam ne osigura prostor kakav zaslužujemo, no to se još uvijek nije desilo”, kaže Duks. 

Računica kaže: četiri godine kasnije i jedan sanacijski upravitelj više – identična situacija. Zašto je tomu tako? Prvenstveno bismo prst mogli uperiti u sam proces sanacije koji u SC-u u drugom pokušaju traje od siječnja 2013. i ministriranja Željka Jovanovića. Zakon o sanaciji studentskih centara, čiji je jedan od autora bio i sam Pejo Pavlović, sastoji se od svega osam članaka koji ne predviđaju ni njen tijek i trajanje, niti način provedbe, kao što to ne propisuje ni Odluka o sanaciji zagrebačkog SC-a. No, zato se propisuje nametanje mehanizama kojima se bez ikakve kontrole zainteresiranih strana (sveučilišta, studenata ili radnika SC-a) provodi sanacija poslovanja Studentskog centra u Zagrebu.

S druge strane, priča o ovakvom SC-u ne započinje njegovom drugom sanacijom. Studentski centar osnovan je 1957. godine kao rezultat potrebe da se osim formalnog obrazovanja studentima osigura i zadovoljavanje kulturnih, intelektualnih i drugih potreba. SC bi trebao biti stožerna ustanova studentskoga standarda, krovnog termina za skupinu prava u koja spadaju smještaj, prehrana, studentski rad, kultura i sport. No, od 1990-ih Studentski centar prestaje biti vlasništvo studenata i postaje igralište novih vlasnika javnog interesa te počinje funkcionirati kao mjesto stalne krize koja polako briše njegovu društvenu funkciju. Dolazi do promjene društvenog uređenja i promjene društvenih prioriteta, pa studentski standard polako, ali sigurno počinje opadati – povećavaju se cijene smještaja i prehrane, ograničavaju sredstva primljena posredstvom studentskog rada, a kultura ima najmanji udio u sredstvima kojima raspolaže Studentski centar. 

Studentski standard više nije područje od posebnog državnog interesa. Kako bi u takvim uvjetima to mogla biti kritička, eksperimentalna, alternativna, nezavisna kultura koju promiče Studentski centar?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.