Piše: Vlatka Lacmanović

“Pravo na pristup informacijama i pravo na uživanje u kulturnim i umjetničkim sadržajima spadaju u temeljna ljudska prava. Osobe oštećena vida i sluha, unatoč zakonskoj regulativi, znatno teže od ostalih građana ostvaruju ova prava, no tek kroz njihovo ostvarivanje, omogućuje se istinska društvena uključenost i poboljšava kvaliteta života gluhih, nagluhih, slijepih i slabovidnih osoba”, uvodno je istaknuo Goran Denis Tomašković iz Udruge slijepih Zagreb, voditelj projekta Kad gluhi i slijepi rade zajedno onda svi razumiju, započevši time okrugli stol koji je održan u sklopu ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala i kampanje Želimo modernu televiziju. 

Projekt je osmišljen u suradnji pet udruga gluhih i slijepih osoba, kojim se tijekom 2014. zagovara promjena javne politike u području prilagodbe televizijskog programa za slijepe i gluhe osobe te bolja implementacija i poštivanje zakonskih propisa. U projektu koji financira Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva sudjeluju Udruga slijepih Istarske županije, Udruga slijepih Međimurske županije, Udruga gluhih i nagluhih Osječko-baranjske županije, Udruga gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije te nositeljica projekta Udruga slijepih Zagreb.

Okruglom stolu je prethodilo prikazivanje eksperimentalnog filma Hakirani krug autorice Deborah Stratman koji prati umjetnike zvuka dok rade, odnosno prati proces zvučne reprodukcije, kreiranja zvukova i zvučnih krajolika u filmu. Posebnost ove projekcije činila je audio deskripcija ili narativan opis scena na hrvatskom koji je pratio film, a publika je morala izabrati hoće li film popratiti samo slušajući ili samo gledajući – bez zvuka. Naime, organizatori su ponudili izbor: ili povez za oči ili čepiće za uši. Gledati ušima ili slušati očima – kako to rade slijepe i gluhe osobe. Prema riječima domaćina ovog okruglog stola, ravnatelja HRFF-a Petra Milata, “s obzirom na temu okruglog stola, bila je prava avantura naći pravi film, a posebno interesantno eksperimentalni film prikazati kao prilagođen za slijepe i gluhe”.

Nakon projekcije, pozvane su govornice nastojale pružiti uvid u trenutno stanje, postojeću zakonsku regulativu te mogućnosti i načine daljnje i adekvatne prilagodbe televizijskog programa osobama oštećena vida i sluha, odnosno gluhim, gluhonijemim, slijepim i slabovidnim osobama.

Mirjana Rakić, ravnateljica Agencije za elektroničke medije, osvrnula se na mogućnosti poboljšanja zakonskih propisa u području prilagodbe tv programa i njihove provedbe: “Zakon o elektroničkim medijima, sukladno europskim direktivama, predviđa postupnu prilagodbu programa osobama s invaliditetom. Vijeće za elektroničke medije to provodi poticanjem pružatelja audiovizualnih medijskih usluga da svoje usluge postepeno čine dostupnima osobama s oštećenjem vida ili sluha. Praktično govoreći, mi to činimo kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija odnosno kroz financiranje onih nakladnika koji u svom programu imaju plan prilagodbe programa”. Govoreći o učinkovitoj provedbi zakona, naglasila je: “Važno je ne samo propisati obvezu, već i sankciju koja slijedi u slučaju neispunjenja obveze”. Tri posto sredstava prikupljenih televizijskom pretplatom javna televizija izdvaja u Fond za poticanje pluralizma koje Vijeće za elektroničke medije raspoređuje nakladnicima, međutim, Rakić je istaknula da se ekonomska kriza odražava na medijskom tržištu te da su upitna sredstva i mogućnosti angažiranja ljudi koji bi to mogli kvalitetno odraditi. U nastavku je najavila radionice razmjene iskustva i znanja između televizijskih djelatnika i predstavnika udruga odnosno korisnika prilagođenog programa, s ciljem poboljšanja kvalitete prilagodbe medijskog programa: “Premalo komuniciramo i to dovodi do problema. Moramo naučiti slušati jedni druge da bi se bolje shvatili”.

Goran Denis Tomašković, moderator okruglog stola, osvrnuo se na zakonodavni okvir za prilagodbu programa: “Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u tri članka govori o pravu na pristup informacijama i komunikacijama i uživanju u kulturnim sadržajima dok na nacionalnoj razini o istim pravima govori Nacionalna strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, a Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (čl.6, st.2) nalaže da je HRT dužan postupno učiniti dostupnim svoje audiovizualne sadržaje osobama oštećena vida i oštećena sluha”. 

Tanja Gombar, predstavnica HRT-a, u svom je izlaganju govorila o prilagodbama televizijskog programa koje su dosad učinjene i koje su u planu te o tehničkim aspektima prilagodbe: “Proces prilagodbe programa za osobe oštećena vida i sluha započeo je službeno 2007. godine i to prilagodbom informativnog programa. Na HRT-u postoji nekoliko tehnika kojima se služimo u smislu prilagodbe programa, znakovni jezik i titlovanje putem teleteksta. U budućnosti pripremamo zaseban odjel koji će se isključivo baviti prilagodbom programa osobama oštećena vida i sluha”. Govoreći o unapređivanju tehnoloških preduvjeta na HRT-u, najavila je suradnju za zagrebačkim FER-om: “U tom smislu načinjen je plan suradnje i izrađen projekt koji će najprije zaživjeti na webu, ozvučivanjem HRT-ovih stranica na internetu”. Spomenuta je suradnja s udrugom Zamisli koja je audio deskripcijom, odnosno narativnim opisom scena, prilagodila četiri hrvatska filma koji su i prikazani na HTV-u. Tako je u ožujku ove godine učinjen presedan – prvi put je na nacionalnoj televiziji prikazan film s audio deskripcijom. Radilo se o filmu Moram spavat’ anđele redatelja Dejana Aćimovića. Osim filmova, u pripremi je prilagođen serijal Crno-bijeli svijet. U planu je postepeno povećavati broj titlovanih emisija kao i prilagođavanje putem weba. “Prostora za poboljšanje, naravno, ima”, zaključila je Gombar.

Ipak, izvršna direktorica Saveza gluhih i nagluhih osoba i predsjednica Društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih Mirjana Juriša, vrlo se oštro i kritički osvrnula na prethodna izlaganja predstavnica institucija: “Ne možemo se složiti ni sa čim što je rečeno. Ne možemo se složiti da nema novaca, niti se možemo složiti da Agencija za elektroničke medije financira i stimulira određene televizije, a zapravo uopće ne vrši kontrolu što se događa. Na kraju nemamo kvalitetu, niti zadovoljne gledatelje”. Žaleći se na HTV-ov status quo u prilagođavanju programa, ustvrdila je: “U dvadeset godina koliko radim na HTV-u nije se promijenilo gotovo ništa – osim titla koji smo dobili preko 888 stranice na teletekstu i to za Vijesti. Nije problem novac, problem je nedostatak svijesti o problemu – tek će se pomicanjem svijesti početi pomicati i neke druge stvari”. Juriša je navela kako je svega 0,2 posto programa na HRT-u prilagođeno te istaknula da je to posljedica neznanja, nebrige i nespremnosti urednika da se konzultiraju s korisnicima i prepoznaju njihove potrebe. “Vi ne znate što tim korisnicima treba. Trudite se, trošite vrijeme, trošite novac. Pravo je čudo što Hrvatska televizija nije našla načina prilagoditi dva posto programa. Mi želimo konzumirati i participirati ostale programe, a ne samo emisije koje govore o nama i o našim problemima”. Svoje izlaganje Juriša je zaključila riječima: “Apeliramo da nas kontaktirate, pitajte nas – nas koji znamo što to prilagodba jest”.

Slično je primjetila Marica Mirić, aktivistica i predstavnica Zajednica saveza osoba s invaliditetom, komentirajući iz publike: “Što smo mi to približili osobama s invaliditetom? Emisije o osobama s invaliditetom – koje gledaju osobe s invaliditetom, u vrijeme u koje nitko živ nema vremena – mainstreaminig nije prikazivanje u vrijeme kad su svi na tržnici”. Potrebu za suradnjom i konzultiranjem korisnika istaknuo je predstavnik Udruge slijepih Zagreb: “Često smo, ne koristeći iskustva drugih, dobivali lošije rezultate. Jako je bitno prilikom prilagodbe programa ostaviti čovjeku slobodu autentičnog ambijenta”, te nastavno, govoreći o nesustavnim, tek povremenim prilagodbama sadržaja i pokušajima integracije, jasno konstatirao: “Na taj način, vi ste ljude getoizirali, niste napravili gotovo ništa – od pristupačnosti ste stvorili geto”.

Posljednja dva izlaganja ticala su se audio deskripcije za osobe oštećena vida, o čemu su iz prve ruke svjedočile Otilija Sobočan iz Udruge slijepih Međimurske županije i Svjetlana Marijon iz Udruge Zamisli. 

Sobočan, koja se profesionalno bavi audio deskripcijom, govorila je o važnosti razumijevanja funkcioniranja i orijentiranja slijepih osoba te konzultiranja s njima pri čemu ističe da kod audio deskripcije prednost treba dati iznošenju činjenica odnosno narativnom opisu scena, a ne njihovom interpretiranju. Osim tehničke strane prilagodbe, dotakla se i primjera prilagodbe televizijskog programa u drugim državama, naglašavajući tako hrvatsko, prilično mizerno, stanje. Primjerice, naspram hrvatskih 0,2 posto, Slovačka i Poljska su do sada slijepima prilagodile 20 posto televizijskog programa, a druge zapadne zemlje 80 do 90 posto. “Sve zemlje koje su radile prilagodbu, činile su to postupno”, istaknula je.

“Danas prvi put, nakon deset godina rada na prilagodbi filmova razgovaram o ovoj temi”, započela je Marijon priču o svojem iskustvu. Udruga Zamisli, iz koje Marijon dolazi, pionir je u audio deskripciji u Hrvatskoj ali, kako je upozorila, prilagodba se ne bi smjela svoditi na pojedinačne ili izolirane slučajeve: “Problem je što je svima super to što mi radimo, od institucija do kina, međutim nakon što podučimo druge radu i odemo, više se nitko ne trudi nastaviti raditi taj posao”. Komentirajući prepreke s kojima se susreću prilikom audio-deskriptivne prilagodbe filmova, dobronamjerno je poručila: “Tehnika nas ograničava, ali nekad nas osobe koje imaju najbolje namjere, ali ne i znanja, ograničavaju. Zato je potrebna suradnja i dijalog”. Govoreći o nužnosti poboljšanja zakonodavne regulative, jasnih standarda i educiranja ljudi te propisivanja obveze prilagodbe, zaključila je: “Osobama koje ne mogu čuti ili vidjeti, moramo omogućiti ravnopravan pristup informaciji kako bi oni mogli participirati kao ravnopravna i kritična publika”. 

Unatoč tehnološkom napretku, digitalnoj televiziji, dostupnosti potrebnog znanja i iskustva, televizijski program u Hrvatskoj još nije prilagođen što zapravo znači da svi građani nemaju jednako pravo na informaciju i pravo na kritičan stav. U Republici Hrvatskoj registrirano je 18 317 osoba oštećena vida, od čega je 5 800 slijepo, i 12 748 osoba oštećena sluha. Prilagodba se ne bi smjela svoditi tek na gestu ili modu, već na zakonsku obvezu, a televizijski programi trebali bi se prilagoditi gluhim i slijepim građankama i građanima ove države umjesto da ih upravo takvima čine.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.