Tradicionalno poimanje života svodi se na politiku uzimanja, iskorištavanja i odbacivanja resursa. Da je tradicionalno gospodarstvo razvijano bez sklonosti za recikliranje, što se očitovalo kroz tretiranje okoliša kao odlagališta otpada, zaključili su još u 20. stoljeću začetnici koncepta cirkularne ekonomije David W. Pearce i R. Kerry Turner u knjizi Economics of Natural Resources and the Environment. Cirkularna ekonomija novi je ekonomski model koji zamjenjuje donedavno dominantni linearni. Kružno ili cirkularno gospodarstvo zasniva se na istraživanju povratnih (nelinearnih) sustava, koje zagovara povratak prirodi i ponovno iskorištavanje već upotrijebljenog. Temelji se na energetskoj učinkovitosti i ekološkoj održivosti, koja nastoji iz manje (resursa) stvoriti više. Definicija održivog razvoja Lestera Browna, navedena i u izvještaju Our Common Future Brundtlandove komisije, najčešće se upotrebljava i glasi: “Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, a da istodobno ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.” Održivi razvoj, sukladno svojoj definiciji, uključuje i minimalnu održivost s aspekta tehnologije, ekonomije, ekologije i društva.

Iako koncept održivog razvoja možda nije prva asocijacija kada govorimo o modi, postoji korelacija između mode i održivosti. Održiva moda podrazumijeva sporu modu (slow fashion), prilično novi pokret u modnoj industriji, koji nastaje kao odgovor na trenutno rastuću i agresivnu brzu modu (fast fashion). Brza moda se smatra neodrživom zbog toga što dovodi do prekomjerne potrošnje modnih proizvoda, njihove jednokratnosti i slabe kvalitete, te zbog toga što njezin poslovni model povlači za sobom mnoga društvena pitanja kao što su iskorištavanje prirodnih resursa i kvaliteta radnih uvjeta. Termin “spora moda” nastao je 2007. godine kada ga Kate Fletcher prvi put spominje u istoimenom članku za The Ecologist, a opisuje društveno savjestan pokret koji je u sukobu sa sve bržim modnim ciklusom od proizvodnje do odlaganja. Proizvodi spore mode su oni proizvodi koji nisu proizvedeni u skladu s idealima poslovnog modela brze mode i općenito ne odgovaraju na brze promjene u modnim trendovima.

Britanska spisateljica C. Rousso u svojoj knjizi Fashion Forward: A Guide to Fashion Forecasting navodi kako su moda i održivost dva naizgled kontradiktorna koncepta jer se moda uvijek razvija i mijenja, dok se održivost usredotočuje na očuvanje. Održiva svijest dopušta inovativnost modnih rješenja očuvanjem okoliša, uspostavljanjem zdravije ekonomije i rješavanjem društvenih nejednakosti, a pravo se održivom modom pokušava ublažiti kontradikcija između mode i održivosti. Ovo će se postići kada se dizajneri i ostali akteri unutar tekstilne industrije koji diktiraju trendove i proizvodnju počnu odricati modne industrije visoke frekvencije usvajajući fleksibilan dizajn, usmjeravajući pažnju na sve sudionike (od dizajnera, preko radnika u proizvodnji do potrošača) i, naravno, na ekosistem.

Brza moda dovela je do toga da je danas tekstilna industrija jedan od najvećih zagađivača okoliša. Od sirovina, poput pamuka, koji je jedan od najzagađenijih materijala zbog korištenja raznih štetnih pesticida za poboljšavanje rasta, a danas je u odjevnom smislu najzastupljeniji. Tekstilna industrija razlog je zagađenja vode, zraka i tla. Nadalje, kako bi proces proizvodnje bio što jeftiniji, osim jeftinih i zdravstveno kontaminiranih materijala, masovna proizvodnja “zahtijeva” i rad u sweatshopovima, izrabljivanje radnika koji često rade u nehumanim uvjetima, zarađujući debelo ispod prosjeka zemlje. Prema podatcima Hrvatske gospodarske komore, u Hrvatskoj se godišnje proizvede čak 50 000 tona tekstilnog otpada, što je otprilike 12 kilograma otpada po stanovniku.

Kako bi se ove brojke smanjile, ključno jeinformirati građane, tvrdi dr. sc. Mirela Holy. Trenutno profesorica na veleučilištu VERN, iako po srednjoškolskom obrazovanju modni dizajner, daljnje je obrazovanje i rad posvetila održivosti i očuvanju okoliša. “Mišljenja sam da su građani u Hrvatskoj potpuno neinformirani o konceptu održive mode. U Hrvatskoj je objavljeno jako malo stručnih i znanstvenih radova koji obrađuju ovu problematiku, a koncept održive mode nije zastupljen ni u medijima pa se građani Hrvatske, u stvari, i nemaju gdje informirati o ovom konceptu. Iako je koncept održive mode u zapadnim demokracijama dobro obrađen u literaturi, a dosta se o mogućnostima održivosti mode piše i u medijima, pa i u modnim časopisima i lifesyle medijima, taj se trend za sada nije uhvatio u Hrvatskoj”, smatra Holy.

Primjeri održive mode, odnosno primjeri koji primjenjuju koncept održivosti postoje. Globalni pokret Fashion Revolution, nastao nakon tragedije u Bangladešu 2013. godine u kojoj su poginula 1123 radnika, promiče transparentno poslovanje i održivi razvoj s ciljem uvođenja dugoročne industrijske promjene u modnoj industriji, a u 2015. godini došao je i u Hrvatsku.

Postoje razne zadruge, naprimjer Socijalna zadruga Humana Nova koja skuplja, sortira i prodaje rabljeni tekstil, odjeću i obuću, a sastoji se od Zadruge za proizvodnju tekstila u Čakovcu, Zadruge za ponovnu uporabu tekstila u Zagrebu i Sortirnice u Istri. Humana Nova potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba kroz proizvodnju i prodaju kvalitetnih i inovativnih tekstilnih proizvoda od ekoloških i recikliranih materijala za domaće i inozemno tržište. Do 2015. godine sakupili su 844 000 kg odjeće i obuće, a većinu pretvorili u jedinstvene odjevne komade.

Zadruga studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu Fabric8 co-op inzistira na održivom načinu dizajna i proizvodnje. Zadrugu su osnovali studenti 2015. godine s ciljem poticanja pojedinih poduzetničkih, društvenih, znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnost studenata i bivših studenata TTF-a. Aktivno rade na projektima znanstveno-istraživačke prirode, gdje prate nove, inteligentne tehnologije na području modnog i industrijskog dizajna, surađuju s pojedincima, organizacijama i institucijama ostalih sektora gospodarstva, stvaraju održive kolekcije koje izlažu i prodaju na modnim revijama i drugim raznim manifestacijama, te na vlastitoj web stranici. Umjesto manufakturnog rada, dizajneri sami izrađuju svoje kreacije i tako sudjeluju u procesu proizvodnje od njenog početka do kraja.

Upravo je takav način proizvodnje ključ spore mode. Njihov doprinos razvoju društvenog poduzetništva prepoznao je i Grad Zagreb te im dodijelio jednu od sedam potpora namijenjenih socijalnim zadrugama za devet društvenih projekata, u iznosu od 2,3 milijuna kuna. Dakle, od dizajnera, preko zadruga, do svjetski raširenih projekata, održiva moda prisutna je i u Hrvatskoj, ali nije još toliko zaživjela kao u drugim članicama Europske unije, poput Švedske ili Njemačke. To su države koje se aktivno spremaju za tranziciju na cirkularnu ekonomiju jer znaju da to u sadašnjoj globalnoj krizi okoliša i klimatskim promjenama više nije pitanje dobre volje, već golog opstanka, navodi Holy i nastavlja: “Priča o održivoj modi je neizostavno povezana s konceptom cirkularne ili kružne ekonomije koja je, također, gotovo potpuno nepoznata u Hrvatskoj.”

Jedan od elemenata cirkularne ekonomije i preduvjet za njezinu implementaciju je održivo gospodarenje otpadom, odnosno to je prvi korak za provođenje koncepta cirkularne ekonomije u praksi. Cirkularna ekonomija je revolucionarni koncept ekonomije 21. stoljeća koji odgovara na globalnu krizu okoliša. Održivi razvoj u modnoj industriji provodi se kroz ideju održive mode i podrazumijeva odgovoran odnos prema tekstilnom otpadu kao korisnoj sirovini za proizvodnju nove odjeće ili čak produljenje životnog vijeka nekog odjevnog predmeta njegovim redizajnom.

No održiva moda ne uključuje samo korištenje održivo ili organski proizvedenih materijala, već i odgovoran odnos prema svim radnicima i kooperantima u lancu proizvodnje i distribucije odjeće. Cirkularni pristup inzistira na efikasnom povratku u život “iskorištenih” predmeta, što donosi dodatne mogućnosti za rast i nove poslovne prilike u proizvodnom procesu jer podrazumijeva pokretanje potpuno novih industrija. Procjene primjene cirkularne ekonomije u EU sežu do rasta produktivnosti za 30% do 2030. godine uz 1% rasta BDP-a i stvaranje dva milijuna novih radnih mjesta. Dizajnerski, ekološki i uporabni standardi cirkularne ekonomije donose uštede koje se u EU procjenjuju na 600 milijardi eura godišnje.

Uz neodrživi ekonomski koncept, najveću prepreku koju održiva moda mora premostiti kako bi zaživjela u svijetu, ali i u Hrvatskoj, jest cijena i informiranost. Činjenica jest da održivo proizvedena odjeća često ima višu cijenu od brze mode, a ljudi često donose odluku o kupovini odjeće na temelju cijene proizvoda umjesto stvarne okolišne i društvene cijene tog odjevnog predmeta. Tranzicija na cirkularnu ekonomiju i održivu modu možda bi donijela skuplju odjeću, ali bismo živjeli bolje, kvalitetnije i održivije.

Na pitanje postoji li mogućnost komercijalizacije održive mode Holy odgovara: “Ako postoje kupci zainteresirani za takav tip ponude onda, naravno, postoji. Stoga da bi koncept održive mode bio komercijalno isplativ prvo treba stvoriti tržište koje će tražiti takvu ponudu.” Tvrdi kako u današnjem globaliziranom konzumerističkom društvu, u kojem se uspješnost ekonomije gleda kroz proizvodnju i prodaju sve većeg broja kratkoročnih proizvoda niske cijene, guranje održive mode nije u interesu moćnih grupacija koje financijski upravljaju današnjim svijetom. “U ovom se trenutku čini kako će, upravo suprotno, trend brze i jeftine mode jačati, a održiva moda ostati alternativom, a ne komercijalno isplativim trendom.”

Potvrđuje to i anketa prema kojoj 66,7% studenta modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu planira koncept održive mode primijeniti u svom budućem radu. Odnosno, nitko se od današnjih studenta modnog dizajne ne namjerava ograditi od održivosti u svojim budućim kreacijama, ali isto tako, nitko ne želi u potpunosti  primijeniti koncepte održive mode u svojem budućem radu. Dolaze li ovakvi rezultati zbog površno obrađene problematike ili se radi o tome da je ipak bolja motivacija profit koji osigurava brza moda? Vjerojatno oboje.

Pitanje je vremena kada ćemo i profit i modu i odjeću staviti po strani jer je evidentno da ćemo ovakvim neodrživim, nesvjesnim i antiekološkim načinom života biti prisiljeni bolje posložiti prioritete i boriti se za vlastiti život i zdravlje; trenutna će “proizvedi-upotrijebi-baci” ekonomija progutati sve pred sobom. I zato Holy upozorava: “Svi moramo shvatiti da smo odgovorni. Nisu odgovorni samo političari i Vlade, odgovorni su i građani, a svoju odgovornost mogu pokazati i svakodnevnim činovima poput selektiranja otpada, uštede vode i energije, korištenja ekološki prihvatljivijih sredstava prometa, kupovinom manjeg broja odjevnih, ali i drugih predmeta koji se duže koriste.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Panel o rodu kao osnovi društvenog isključivanja pod naslovom (Gender as Terrain for Policies of Exclusion) okupio je Ivanu Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Radu Borić iz Centra za ženske studije i saborsku zastupnicu Mirelu Holy. Praksa kako se sve napisano u muškom rodu odnosi na oba spola ponukala je Gordana Bosanca da za vrijeme rasprave i o sebi govori u ženskom rodu, što je konceptualno zaokružilo cijelu priču. Teme o kojima se govorilo bile su transrodnost i rodna politika, rodna (ne)osjetljivost hrvatskog zakonodavstva te elitna prostitucija.

O transrodnosti i rodnim politikama govorila je Mirela Holy čija je stranka u saborsku proceduru uvela dva zakona bitna za transrodne osobe: Zakon o osobnom imenu i Zakon o državnim matricama. Spomenuti zakoni trebali su olakšati život transrodnim osobama budući da postojeće zakonodavstvo uzrokuje probleme osobama koje mijenjaju ime, a što je posebno problematično za osobe koje mijenjaju spol. Drugim riječima, država ne dopušta da se osoba deklarira u željenom rodu čime transrodne osobe ostaju isključene. Zakoni nisu uspjeli proći saborsku proceduru, a Holy razlog tome pronalazi u nemogućnosti osoba na vlasti da se postave u poziciju drugačijih, već ih se smatra perverznjacima i rezultatom društvene dekadencije dok se sama transrodnost i dalje tretira kao bolest. Izlaz iz postojećeg stanja vidi u edukaciji javnosti i guranju određenih zakonskih inicijativa.

O razvoju feminističkih perspektiva u pravu, odnosu prava i roda te poziciji Hrvatske u svemu tome govorila je Ivana Radačić. Feminističke perspektive u pravu pojavljuju se s drugim valom feminizma unutar anglosaksonske akademske tradicije. Neke od njih su kulturalne, radikalne, postkolonijalne, a svaka je postavila određene zahtjeve pred pravnu znanost. Istočna i Centralna Evropa ne poznaju ovakva razlikovanja, a rezultat toga je da ni na jednom pravnom fakultetu u Hrvatskoj ne postoje rodne perspektive u pravu niti ženska ljudska prava. Ovakav sustav ostavlja i samu Radačić na neki način isključenom budući da doktorat s područja ženskih ljudskih prava ne spada ni pod jednu od pravnih grana.

Iako je pravna znanost nezainteresirana za feminizam, on nije ravnodušan prema pravu budući da svojstvenom mu objektivnošću i istinitošću može doprinijeti postizanju društvenih ciljeva te legitimiranju borbi koje se u ovom polju vode. Pitanje je treba li pravu feminizam i na koji način se ono može koristiti za poboljšanje položaja žena. Ukoliko pravu treba feminizam, nužna su teorijsko-empirijska istraživanja utemeljena na iskustvima žena i uključivanju osoba na koje bi se zakoni donosili u proces donošenja samoga zakona, a što je upravo feministički pristup. Niz diskriminatornih zakona, zakona bez sankcije, niskih kazni i nefunkcioniranja zaštitnih mjera govore tome u prilog.

O prostituiranju rodnog i elitnoj prostituciji govorila je Rada Borić. U Hrvatskoj se o rodnom govori samo prigodom određenih događanja ili ekscesa – kao na primjer o pobačaju uz dolazak pape, o homoseksualnim osobama u vrijeme Pridea ili o legalizaciji prostitucije uz aktualni slučaj elitne prostitucije. Istaknula je kako je taj slučaj ukazao na licemjerstvo kojim se provodi sudbeni postupak. Naime, tužiteljstvo je pristalo da ročište bude zatvoreno za javnost kako bi se zaštitili privatni životi svjedoka, dok su ti isti svjedoci istovremeno i korisnici usluga te samim time i sudionici ove, prema hrvatskom zakonu, kriminalne radnje. Obrazloženje za isključenje javnosti iz postupka nalazi se u zaštiti obitelji svjedoka/korisnika, većinom hrvatskih uglednika.

Vraćajući se na priču o legalizaciji, Borić je navela potrebu učenja iz iskustava drugih. Slučajevi zemalja koje su legalizirale prostituciju pružaju jasnu sliku o tome gdje bi takvo što moglo odvesti, a argumenti kao što je briga za zdravlje i porezi gube bitku pred pojavom novih vrsta kriminala u legaliziranoj situaciji.