Čitati danas politički pamflet Treći put u autorstvu Tonyja Blaira (nastao uz teorijsko sufliranje Anthonyja Giddensa) može se ili iz potrebe za često kontraproduktivnim lijevim naslađivanjem nad propalim konceptom trećeg puta evropske (a i globalne) socijaldemokracije ili ipak malo produktivnijim ukazivanjem na dugoročne posljedice koje je ta politika učinila na historijskim ruševinama ljevice i socijalne države. A cijeli taj ekshibicionizam čak i dobiva neki smisao kada se iščitava na fonu transformacije ljevice evropske periferije po uništenju realno postojećeg socijalizma. U protivnom je kao publicistička “crtica” mogao ostati neprimjetan podatak da je u našem izdanju te knjižice (koje je koincidiralo s trećesiječanjskim “demokratskim promjenama”) uvodno slovo napisao današnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Međutim, u kontekstu onoga što se zadnjih trinaest godina dešavalo na našem “lijevo-centraškom” političkom terenu, ali i političkom terenu Grada i države uopće, taj podatak nije tek signal određene propale političke “eshatologije” nego trijumfa jed(i)nog njenog  uspješnog trudbenika. Riječ je o gotovo proročkom slovu koji je još te davne milenijske godine ukazao na smjer domaće političke karavane i njenih vječnih tranzicijskih igrača. Danas se pokazuje da je taj proslov ovjerila jedina istinska ličnost domaće tranzicijske socijaldemokracije. Sve ostale političke figurice tek su sjenke ovog vrhunskog igrača vještog  saprofitizma na ruševinama domaće verzije postsocijalizma.

Ubili se i ubijaju se domaći mainstreamski politički analitičari da pokažu da je trudbenik Milan populist bez ikakvog jasnog ideološkog profila, katolički uboga verzija Berlusconija, zapadnohercegovački korov koji se treba odvojiti od pupoljaka crvenih makova domaće “socijaldemokracije”. Lako se pritom zaboravlja da je on bio tek prvi u nizu plodnih cvjetova SDP-a. Kad su došli neki mlađi pastusi stasali u novoj političkoj nomenklaturi, on se jednostavno povukao iz organizacijskih uzdi Socijaldemokratske partije ostavivši ih da unutar tog mrtvog partitokratskog tkiva rovare upinjući se dokazati unutarstranačku demokraciju i distinktivnu politiku koja ih tobože razlikuje od autoritarnog HDZ-a ili malignosti hercegovačke linije koja se eto igrom slučaja infiltrirala u stožernu stranku nove ljevice. Međutim, u vješto smišljenoj taktici izgradnje i umrežavanja interesnih skupina u Gradu Zagrebu, Milan Bandić je stvorio takvu strukturu i glasačku bazu da je nominalne socijaldemokrate potukao do nogu ostavivši ih dezorijentirane i u osnovama demokratskog ponašanja čemu svjedočimo danas. U zadnjem uspješnom osvajanju mandata, Bandićeva interesna skupina se proširila ostavljajući bez teksta (malo)građansku liberalnu sortu upravo našavši u njoj dostojnu zamjenu za  prezrenu, plemenom i topografijom uvjetovanu birokratsku formaciju koja je ovladala gradom u prethodnim mandatima. Od početnog gacanja po blatnim naseljima prigradske periferije, Bandić se ipak vratio centru i domaćoj tobože apolitičnoj profesionalnoj buržoaziji koja mu je vješto popunila resore u gradskom poglavarstvu pa je odjednom postao prihvatljiva zamjena i za ojađene Pusićkine liberalne-demokrate, a i za ove druge, vjerujem. Pomiješavši tako stare  i nove igrače, Bandić je stvorio “ekspertni tim” za konačno i potpuno raspačavanje grada. Kao što su novinari Ladislav Tomčić i Marko Špoljar upozoravali posljednjih mjeseci: Zagrebu prijeti potpuna rasprodaja. To je postalo jasno još krajem ljeta kada se Bandić odlučio na još jedan od svojih političkih performansa dimnom zavjesom – žanr u kojem mu nema premca među domaćom političkom elitom. Pripisujući nagomilane dugove Čovićevom upravljanju ZG Holdingom, Bandić je svjesno prešutio svoje i Kikaševo haranje i kadroviranje u prethodnom mandatu tj. u momentu od osnivanja Holdinga do Bandićeva razilaženja sa SDP-om. Tako je potpalio histeriju o nužnom rezanju troškova gradskih firmi na koju su mnogi nasjeli svrstavši ga uz bok (među narodom popularnih) “rezača” iz Vlade. No, iza vješto orkestriranog kriznog oratorija krio se plan za privatizaciju gradskih firmi počevši od Čistoće, Tržnica, Robnih terminala, izdavačke kuće AGM koja je nekako ostala u sjeni ostalih “holdingaša”, a vrijedi spomenuti da je riječ o izdavaču koji je objavljivao neke od važnijih naslova domaće teorije književnosti i humanistike općenito posljednjih godina, ali i prijevode nekih klasika koje se previdjelo u vremenu “zlatnog doba” knjižarstva šezdesetih i sedamdesetih.

I tako se trinaest godine nakon Bandićeva proročkog zaziva “promicanja i unapređivanja nove države blagostanja i socijalne pravde” u Hrvatskoj sve posložilo. “Socijaldemokrati” na državnoj razini slavodobitno u proceduru šalju po radnike (posebice radnice) katastrofalan zakon, na bubanj tjeraju ostatak državnih firmi, monetizacijom autocesta i fragmentacijom Hrvatskih željeznica uništavaju prometnu infrastrukturu, a novim zakonom o strateškim investicijama ozakonjuju i u službenu politiku promoviraju  Bandićev pionirski deal s Horvatinčićem. Da ne bude zabune, tu nije riječ o prostoj koincidenciji Bandićevih i Milanovićevih odluka – nego o njihovoj sinkroniziranosti. Posljednjih tjedana u kontekstu izbora za šefa gradske organizacije SDP-a posebno su se angažirala dežurna piskarala u pokušaju detekcije kojekakvih manje ili više očevidnih silnica među dvjema političkim razinama: državnoj i gradskoj. Cijela stvar se tobože dodatno zakomplicirala natezanjem oko upravljačkih struktura u HNK i Bandićevim vještim žongliranjem za malograđansku publiku. To je ukazalo na veliki deficit  medijskih pogleda na politiku koji će se okaniti shvaćanja stranačko-personalnih političkih odnosa kao za dugoročno bolju budućnost ovog društva imalo bitnih. Jer riječ je uvijek o istoj strukturi i istim epizodama: dvorsko-špijunskim inscenacijama većih ili manjih taština i sinekurskih interesa. Ideološki sadržaj je uvijek isti. Kad se sagledava epohalni sraz titana gradske organizacije SDP-a i njihovog loptanja: pravo pitanje nije tko je čiji igrač. To nije izbor između Mrsića, Bernardića i Marasa. To je izbor između tri mala Bandića. To je domaća socijaldemokracija.

Jedino što veseli u cijeloj toj priči, mobilizacija je civilnog društva, odnosno sindikata, udruga i pojedinaca koji su s nekoliko fronti jedinstveno reagirali na poteze što iz Vlade što iz Grada ukazujući na dugoročne posljedice takvih odluka. Reakcija je to na suštinski nedostatak ikakvih progresivnih politika među postojećim strankama. Ne može se reći da se alternativa domaćoj socijaldemokraciji tijekom ovih godina nije stvarala upravo u onim dijelovima društva i oko onih točaka u kojima je izostala ikakva lijeva politička artikulacija. Nadati se i da smo štošta naučili iz toliko izgubljenih bitki posljednjih nekoliko godina: od studentskog pokreta preko Varšavske do sindikalne referendumske inicijative Pritom su se kroz tih nekoliko godina jedni približavali drugima dočekavši moment najžešćeg tihog neoliberalnog desanta s Markova i Radićeva trga. Time‘s up! Vrijeme je da “prođemo kvalifikacije”.

Objašnjenje kako se novim zakonom želi mladima omogućiti da steknu radno iskustvo kako bi kasnije lakše pronašli “pravo” zaposlenje vrlo je naivno formulirano – sasvim je jasno da će poslodavci osobu nakon što odradi svoju godinu dana zamijeniti novim besplatnim kadrom, pokupiti svoj povrat uplaćenih doprinosa i smanjiti prava i plaće stalnim zaposlenicima, ili ih u potpunosti zamijeniti neplaćenim jednogodišnjim “prolaznicima”. Zakonski prijedlog poslodavcima omogućuje da određenu količinu rada delegiraju nezaposlenim pripravnicima, umjesto da za taj isti rad plaća svoje zaposlenike. Također, čak i da takvim zakonskim rješenjem “osposobimo” sve nezaposlene mlade u državi, ističe Plenum, to ne bi značilo da za njih postoje i radna mjesta. Sporni zakonski prijedlog ima zadatak maskirati raspravu o uzrocima nezaposlenosti u Hrvatskoj, kao i o razlozima nemogućnosti otvaranja novih radnih mjesta. Politička vlast i poduzetnička elita njime promoviraju koncept fleksigurnosti, koji bi trebao osigurati lakše otpuštanje i zapošljavanje radnika, te time dinamizirati tržište rada i u konačnici smanjiti nezaposlenost. Osim što praksa primjene fleksigurnosti pokazuje kako se njome olakšava samo otpuštanje radnika i smanjivanje radničkih prava, posljedica tog koncepta je i prekarnost– trajna nesigurnost radnih i životnih uvjeta, povećanje strukturalne nezaposlenosti, egzistencijalna ugroženost širokih slojeva društva, od industrijskih i manualnih radnika, preko zaposlenih u javnim i državnim službama do radnika u menadžmentima privatnih firmi i korporacija. Najavljeni zakon, naglašava Plenum, uopće ne može smanjiti nezaposlenost već je, upravo suprotno, može samo povećati.

Pismo u cijelosti možete pročitati ovdje.

Izvor: Slobodni Filozofski