Paradigmatski primjer takve alternative je nekadašnje dječje lječilište u Krvavici. Smješteno u borovoj šumi tik uz more, izgrađeno sredinom šezdesetih godina kao specijalizirana ustanova za liječenje djece s respiratornim bolestima, ovo je zdanje s vremenom prošlo kroz niz funkcionalnih i simboličkih promjena. Od mjesta liječenja i skrbi, preko turističkog odmarališta 70-ih i ratnog kompleksa 90-ih, do današnjeg statusa ograđene i zapuštene građevine, Krvavica odražava širi proces komercijalizacije, institucionalnog zanemarivanja i zaborava. Upravo tu slojevitu povijest i suvremeno stanje nastoji obuhvatiti opsežna dvojezična publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici, koja otvara niz pitanja o odnosu prema nasljeđu, javnom prostoru i kolektivnoj memoriji.

Krvavica u tom smislu nije zanimljiva samo kao svjedok političkih i društvenih promjena, već i kao remek-djelo modernističke arhitekture koje potpisuje splitski arhitekt Rikard Marasović. Riječ je o iznimnom primjeru promišljanja prostora skrbi, zdravlja i zajednice, oblikovanom s jasnom funkcionalnom i estetskom namjenom. Publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici ne fokusira se samo na dokumentiranje arhitektonskih vrijednosti, već koristi ovu zgradu kao polazište za šire promišljanje o odnosu prema javnim dobrima, o ideji društvene skrbi i o tome kako kolektivno pamćenje oblikuje prostor – i obrnuto. Na više od 500 stranica okupljeni su stručni tekstovi, arhivsko gradivo, osobna sjećanja i vizualni materijal, koji zajedno tvore gustu i višeglasnu naraciju o jednom mjestu i njegovim značenjima.

To je polazište i ambicija publikacije koja ne bilježi tek okolnosti nastanka i sudbinu ovog modernističkog zdanja, već komprimira dugogodišnji istraživački, aktivistički i arhivistički rad. Taj rad dobio je i umjetničku dimenziju, predstavljenju u obliku izložbe u splitskom Salonu Galić 2021. godine. Zato je važno istaknuti kustosku pozadinu dviju urednica publikacije, Nataše Bodrožić i Antonije Vodanović, koje same sugeriraju da se publikacija može čitati i kao prošireni katalog izložbe. 

Publikaciju su zajednički izdali udruga Slobodne veze iz Zagreba, te nizozemski Set Margins’, dok je za grafičko oblikovanje bio zadužen Nikola Križanac. Njezin izlazak potaknuo je brojne i raznovrsne reakcije u gotovo svim relevantnim medijima u formi vijesti ili komentara njima najatraktivnijeg aspekta priče. Zato je namjera ovog teksta ponešto drugačija; posvetiti se samoj publikaciji i načinu na koji pristupa temi, slojevima koje otvara i pitanjima koja postavlja o odnosu prema prostoru, nasljeđu i zajedničkom dobru. 

Za početak, osvrnimo se na naslov. (Ne) vjeruj pripovjedaču odnosi se na kustoski koncept baziran na izazivanju utemeljenih narativa i zazivanju novih tumačenja. Riječima Bodrožić, “pripovjedač je nesiguran, sjećanje je manipulativno polje, a društveno pamćenje krhko”. Takva perspektiva usmjerava čitatelja na kritičko čitanje publikacije, sugerirajući da kolektivni zaborav nije neutralan – on se može mobilizirati u ideološke svrhe jer predstavlja pogodno tlo za oblikovanje povijesti, a time i sadašnjosti. U tom se okviru propituju i uvriježene dogme, poput one o državi kao lošem vlasniku, koja se često održava kroz romantizaciju privatnog vlasništva nauštrb zajedničkog dobra.

Publikacija priču gradi strpljivo i temeljito, otvarajući je tekstom povjesničarke umjetnosti Lidije Butković Mićin. Ona donosi povijesni pregled razvoja jadranskih klimatskih lječilišta za djecu, od začetaka institucionalne skrbi u drugoj polovici 18. stoljeća, kada jača paternalistička uloga države, do pojave prvih tretmana tuberkuloze temeljenih na korištenju klimatskih pogodnosti. Poglavlje je obogaćeno vrijednim arhivskim gradivom, među kojim posebno valja istaknuti propagandne plakate o prevenciji, te izvatke iz Dječje čitanke o zdravlju iz 1927. godine s tekstovima Ivane Brlić Mažuranić i ilustracijama slikara Vladimira Kirina. 

Na tu se povijesnu podlogu nadovezuje razgovor Nataše Bodrožić sa Sanjom Petrović Todosijević, višom znanstvenom suradnicom i jednom od osnivačica Centra za jugoslovenske studije, koji otvara pitanje politika djetinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji. Arhitektica Jelena Borota u poglavlju Izgubljena tipologija nudi stručni doprinos analizi tipologije dječjih odmarališta i lječilišta, smještajući iznimni pothvat Rikarda Marasovića u širi arhitektonski, ali i društveno-povijesni kontekst. U tom se okviru pojavljuje i vrlo detaljan referat iz 1950. o pravu djece na ljetovanje, djelo arhitekata Rajka Tatića i Ljubiše Dragića, koji svjedoči o tadašnjem pristupu planiranju prostora namijenjenih dječjoj skrbi i odmoru, doprinoseći iznimnoj arhivskoj vrijednosti ovog izdanja.  

U nastavku, publikacija ulazi u osobniji registar, gdje se kroz uspomene djece i mještana isprepliću osobna i kolektivna sjećanja mještana. Iznesena su autentična svjedočanstva, predočene zbirke razglednica, pisama, fotografija, kao i novinski članci, mahom iz Slobodne Dalmacije, koji svjedoče o važnim događajima koji su zadesili lječilište, kao što je veliki požar iz kolovoza 1985. godine koji je poharao makarsko primorje, doveo do evakuacije stanovništva i u čijem je gašenju sudjelovalo 30 000 ljudi. Ovi arhivski materijali ne samo da rekonstruiraju jedno vrijeme, sjećanje i života lječilišta, nego svojim emotivnim potencijalom izravno komuniciraju s umjetničkim slojem čitavog projekta, unoseći u publikaciju autentični duh života.

Priča se dalje kronološki nastavlja na period ratnih devedesetih kada je, nakon odlaska JNA, kompleks u Krvavici postao centar za vojnu obuku, smještaj za ranjenike i izbjeglice. Ovu najmanje poznatu povijesnu epizodu pokušale su rasvijetliti Bodrožić i Vodanović, naišavši na očekivanu nevoljkost institucija da razjasne vojne okolnosti koje su se odvijale u tom periodu ili da ustupe ikakvo arhivsko gradivo. U publikaciji je u cijelosti objavljen i ključni tekst poetskog naziva Perje na buri kojim je 2008. godine u 50. broju časopisa Oris arhitektica Miranda Veljačić inicirala interes za objektom u Krvavici.  Taj se tekst, kako ističe Bodrožić, ističe temeljitom arhitektonskom analizom i dijagnozom stanja objekta, a njegovo naglo izranjanje iz prošlosti u suvremenost suočava čitatelja s aktualnim stanjem i neizvjesnom sudbinom Marasovićevog modernističkog zdanja. 

Opširni znanstveni tekst Antonije Vodanović o “kulturi sjećanja i zaborava” naslanja se na pristup oralne historije s ciljem  da se “da prikaz povijesne slojevitosti lječilišta te demistificira njegovu funkcionalnu i prostornu uporabu temeljem novih saznanja”. Ta  se namjera ostvaruje kroz obilno arhivsko gradivo, kao i razgovore s pacijentima, zaposlenicima, korisnicima i mještanima, ambiciozno obuhvaćajući period od 1965. do 1991. godine.

S druge strane, povjesničar i arheolog Ivan Huljev unosi svjež i pomalo iznenađujuć pogled na zdanje lječilišta, pristupajući mu iz arheološke perspektive – naizgled neočekivano, no zapravo u skladu s razinom devastacije koja je nastupila od dvijetisućitih godina. Tada je zgrada demilitarizirana i prenesena u ruke državne agencije Club Adriatic, što je dovelo do uklanjanja nadzora nad objektom i njegovog ubrzanog propadanja. Takav kontekst opravdava Huljevljevu ideju o tretiranju ovog modernističkog remek-djela kao arheološkog nalaza.

Povjesničarka umjetnosti Josipa Balajić pridonosi tekstom koji polazi od dokumentarne serije Betonski spavači i epizode Tajanstveni objekt u borovoj šumi, kojom je lječilište privuklo veću pozornost javnosti. No potom radi zaokret prema osobnijem narativu i piše iz perspektive svoje obitelji, koja se u zgradu doselila u svibnju 1992. godine. Riječ je o kombinaciji osobnog i kolektivnog iskustva stanara, njihovih strepnji i nagađanja o budućnosti samog zdanja.

Nakon raznolikih pristupa kojima se gradi višeslojna naracija o zgradi i njezinoj povijesti, fokus se u jednom dijelu publikacije preusmjerava na njezina autora. U tom smislu ova publikacija ima iznimnu historiografsku važnost jer predstavlja jednu od rijetkih prilika da se prodre u osebujan lik, kao i arhitektonsko i umjetničko djelo enigme Rikarda Marasovića. Tu je važan doprinos znanstvene savjetnice Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu Tamare Bjažić Klarin koja nudi detaljnu “Skicu za biografiju i smjernice za daljnje istraživanje” ovog zanemarenog arhitekta rođenog u Splitu 1913. godine. Antonia Vodanović dodatno produbljuje sliku zalazeći u manje poznatu stranu njegova rada, upoznavajući nas s fragmentima slikarskog opusa koji otkrivaju senzibilitet i umjetničke preokupacije koje su ovog arhitekta formirale od najranije mladosti. 

Završni dio publikacije donosi vizualnu dokumentaciju izložbe održane u Salonu Galić 2021. godine, s prikazom cjelokupnog postava. Time se simbolično zatvara narativni krug i priča usmjerava prema otvorenom završetku – onome koji poziva na komunikaciju i dijalog. U tom su duhu za sam kraj ostavljeni i razgovori koje je Nataša Bodrožić vodila sa zagrebačkim arhitektom i suautorom serijala Betonski spavači Marojem Mrduljašem, kao i s predstavnicima lokalnih inicijativa angažiranih na očuvanju Dječjeg lječilišta u Krvavici. Ti razgovori simbolično naglašavaju potrebu da se priča nastavi, ne samo kroz njezino arhiviranje, već i kroz aktivno promišljanje budućnosti ovog prostora u okviru novih modela upravljanja i korištenja.

Publikaciji (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj Dječjeg lječilišta u Krvavici teško je pronaći ozbiljnije zamjerke. Možda bi se moglo raspravljati o strukturi i rasporedu pojedinih tekstova, no to su tek nijanse u odnosu na cjelinu koju ova knjiga uspješno oblikuje. Riječ je o primjeru iznimno predanog istraživačkog rada koji objedinjuje obilje arhivske građe i niz stručnih tekstova relevantnih autorica i autora, a pritom uspijeva u zahtjevnom zadatku: kritički obuhvatiti prošlost, sadašnjost i neizvjesnu budućnost jednog prostora. Pričajući priču o dječjem lječilištu otvorenom prije točno 60 godina, knjiga se svojim pristupom nameće kao iznimno suvremen i aktualan doprinos. Nije riječ o izdanju za prašnjave police – njezina otvorenost i bijeg od hermetičnosti čine je jednako korisnom stručnjacima poput arhitekata, arheologa, urbanista i povjesničara, kao i pristupačnom široj zainteresiranoj javnosti.

Ne treba zanemariti ni pomalo subverzivan karakter ove publikacije. Ispod površine narativa o “oborenoj svemirskoj letjelici s kojom zatečeni domoroci ne znaju što bi osim da je prodaju“, kako je to slikovito sažela Jelena Borota, vrije slojevita priča o zaboravljenoj i potisnutoj prošlosti, o politički kuriranoj stvarnosti koja ne skriva samo arhitektonska remek-djela i njihove autore, već i osobna i kolektivna sjećanja ljudi i vremena. U tom se okviru otvaraju pitanja o sudbini javnih dobara i provocira dominantno prihvaćena teza o privatizaciji kao jedinom putu obnove i napretka. Riječ je o propitivanju usmjerenom na sadašnjost, a vođenom mišlju o budućnosti koja ne zaboravlja društvenu ulogu prostora ni njegovo mjesto u kolektivnom sjećanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Publikacija, koju su uredile Nataša Bodrožić i Antonia Vodanović, posvećena je modernističkoj arhitekturi Dječjeg lječilišta u Krvavici – kultnoj zgradi arhitekta Rikarda Marasovića iz 1960-ih koja, iako zaštićena kao kulturno dobro, već desetljećima propada. Knjiga je rezultat višegodišnjeg suradničkog rada koji uključuje arhitekte, povjesničare umjetnosti, aktiviste, dizajnere, arheologe, umjetnike i građane. Projekt je započeo 2020. pokretanjem peticije protiv najavljene prodaje zgrade, a naslanja se na kontinuirane aktivnosti programa Motel Trogir koje se od 2016. bave zaštitom ovog modernističkog zdanja.

Kroz niz interdisciplinarnih tekstova i vizualnih priloga ova dvojezična publikacija donosi priču o stvarnim i paralelnim životima Dječjeg lječilišta, originalno izgrađenom za liječenje djece s respiratornim bolestima. No, kako ističu autorice, ovo nije (samo) publikacija o arhitekturi – riječ je o slojevitoj studiji koja progovara o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja u kontekstu radikalnih društvenih promjena i njihovih posljedica.

Na promociji će uz urednice sudjelovati arhitektice Miranda Veljačić i Jelena Borota. Autori_ce tekstova okupljenih u publikaciji su: Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Sanja Petrović Todosijević, Jelena Borota, Miranda Veljačić, Antonia Vodanović, Ivan Huljev, Josipa Balajić, Tamara Bjažić Klarin, Maroje Mrduljaš, Udruga mART (Tina Divić, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić), Irena Skouta i Tea Noite.

Za fotografije i vizualne priloge zaslužni su Žaklina Antonijević, Josipa Balajić, Željko Blaće, Duška Boban, Nataša Bodrožić, Doplgenger, Ela Gašperov, Silvia Hoedl, Ivan Huljev, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić, mART, Tea Noite, Dario Odak, Brankica Pejković, Saša Šimpraga, Antonia Vodanović i Ana Vuko.

Više informacija pronađite ovdje.

Program je organiziran u sklopu ovogodišnjeg GIOskop-a, UHA-ine programske linije temeljene na radovima prijavljenima na Godišnju izložbu ostvarenja (GIO) i nominiranima za UHA-ine godišnje nagrade. Ova programska linija se pomoću diskurzivnih i problemski koncipiranih formata dotiče šireg spektra aktualnih prostornih, strukovnih i društvenih tema.

Program Od prezentacije do participacije – Oblikovanje izložbenih i muzejskih postava počinje kratkim predstavljanjem projekta uređenja Kontejnerova prostora u kompleksu Vjesnika, koji potpisuje arhitektonsku studio SKROZ. Nakon predstavljanja, slijedi panel-rasprava na kojoj sudjeluju: Damir Gamulin i Antun Sevšek, Vanja Ilić te Dinko Peračić i Miranda Veljačić, a razgovor moderiraju Ana Šverko i Frano Petar Zovko.

Više informacija pronađite ovdje.

“Tajanstveni objekt u borovoj šumi”, kako ga u Betonskim spavačima naziva arhitekt Maroje Mrduljaš, neobično je zdanje koje je za potrebe liječenja i rehabilitacije djece s plućnim bolestima izgradila Jugoslavenska narodna armija. Vjerojatno je upravo zbog činjenice da se radilo o vojnom objektu zgrada sve donedavno bila nepoznata široj, ali i stručnoj javnosti. “Otkrila” ju je u istraživačkom pothvatu Miranda Veljačić, koja je za Oris iscrpno pisala o arhitektonskim značajkama Marasovićeva djela. Zalaganjima Platforme 9.81 i splitskog Konzervatorskog odjela, objekt je 2012. uvršten u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Devastirano i prepušteno propadanju, nekadašnje lječilište od turističke komercijalizacije spasila je prije svega ekonomska neisplativost investicije u odnosu na postojeći smještajni kapacitet. S nezavisne je kulturne scene pak potekla ideja da ga se prenamjeni u društveno korisnu infrastrukturu te da upravo u Krvavici bude smješten Regionalni edukacijski i istraživački centar za kulturu i mlade.

Uz deset bungalova Dječjeg sela i gotovo 70 tisuća kvadratnih metara borove šume, arhitektonsko remek-djelo uskoro će se izgleda ipak naći na bubnju za prodaju, protiv čega su reagirali Udruga Kačić, Platforma 9,81 i Slobodne veze/Projekt Motel Trogir. U otvorenom pismu koje je u međuvremenu dobilo podršku brojnih zainteresiranih građana, aktivista, kulturnih, zdravstvenih i drugih radnika, pozivaju predstavnike Vlade i čelnike resornih ministarstava da odustanu od prodaje ove vrijedne imovine čiji se potencijal višestruko otkriva u trenutku globalne pandemije:

“Potaknuti aktualnom globalnom zdravstvenom krizom te podržani od strane široke grupe građana, organizacija i stručnjaka različitih profila, tražimo od Vlade RH da odustane od namjere prodaje Dječjeg lječilišta u Krvavici, te da se ono obnovi kroz privođenje objekta njegovoj originalnoj svrsi – liječenju respiratornih bolesti djece i odraslih. Također, tražimo da se još jednom razmotri prodaja Dječjeg sela kod Promajne, koje je već službenim kanalima/glasilima ponuđeno kupcima”, navodi se u otvorenom pismu te dodaje kako se privatizacijom ovih objekata ide u smjeru izgubljenih mogućnosti za unaprjeđenje zdravlja građana i društva općenito.

Inicijatori ove peticije, kao i arhitekti, aktivisti i kulturne radnice i radnici koji su im se pridružili, iskazali su spremnost aktivno se uključiti i pomoći oko promišljanja i oblikovanja budućnosti ovih lječilišta –nasljeđenog poklona danas nepostojećeg društva, kako ga naziva Mrduljaš – na dobrobit lokalne zajednice i šire javnosti.

Novi tematski blok koji se održava u konferencijskoj dvorani hotela Biokovo s početkom u 18 sati, posvećen je Dječjem lječilištu-odmaralištu u Krvavici kojeg potpisuje arhitekt Rikard Marasović. Nakon dokumentarnog filma Betonski spavači: Tajanstveni objekt u borovoj šumi o sudbini Dječjeg lječilišta, slijedi razgovor s arhitekticom Mirandom Veljačić koja se za potrebe redakcije časopisa Oris upustila u istraživanje ovog kanonskog djela moderne arhitekture u Hrvatskoj. Arhitektonski dvojac iz Platforme 9,81 osvrnut će se na budućnost Dječjeg lječilišta ali i sličnih napuštenih modernističkih objekata na Jadranu.

Ulaz na predavanje i projekciju filma je besplatan.

To trebamo – to radimo odgovor je Dinka Peračića, Mirande Veljačić, Emine Višnić i Slavena Tolja na temu Reporting from the Front 15. internacionalne izložbe arhitekture u Veneciji, koju je postavio i s kojom je na dijalog pozvao glavni umjetnički direktor, Čileanac Alejandro Aravena. Araveni je povjeren zadatak kuriranja glavne izložbe smještene na dvije različite lokacije, Giardini i Arsenale. Nacionali paviljoni, smješteni u Giardinima, Arsenalu i različitim gradskim palačama, prema vlastitom pravilniku biraju, organiziraju i financiraju svoje predstavnike te plaćaju instituciji La Biennale najam paviljona. Nacionalni paviljoni predstavljaju arhitekte, umjetnike i kustose koji su potpuno neovisni o umjetničkom direktoru. Istovremeno Venecijanski bijenale, čest sinonim za umjetničku izložbu neparnih i arhitektonsku parnih godina, nerijetko je kritiziran zbog sajamskog karaktera, kaosa tema i paviljonske strukture ustanovljene početkom dvadesetog stoljeća na ideji nacionalnog identiteta i ponosa, što kritika često doživljava kao zastarjelo.

Sve je češći, prema tome, poziv na praćenje zajedničke tematske niti na koju se mogu povezivati nacionalne kontribucije, ali poziv ne znači i participaciju glavnog umjetničkog direktora u elaboriranju tema pojedinih paviljona. Izlaganje pod zadanom temom s jedne strane čini cijelu manifestaciju konkretnom, čitkom i tečnom, s druge strane daje jednoj osobi moć da odlučuje kojim temama dati internacionalnu pažnju, stoga može biti slučaj da urgentni lokalni problemi ne dobiju zasluženu adekvatnu svjetsku pozornost. Srećom, Aravenin poziv bio je dovoljni širok da se unutar njega moglo lako raditi ili istaknuti dodirne točke. Usklađenost projekata pojedinih zemalja s temom glavne izložbe seže od potpunog ignoriranja ili solidarnog isticanja dodirnih točaka, pogotovo u slučaju nacija koje su odabrale svoje kustose i arhitekte prije imenovanja glavnog umjetničkog direktora, do odgovora kao što je hrvatski, gdje su naručitelji u otvorenim natječajima kao jedan od uvjeta postavili i elaboriranje nacionalne teme unutar umjetničke koncepcije.

Nakon Enwezorovog pesimističnog prošlogodišnjeg umjetničkog Bijenala koji je beznađem i cinizmom tematizirao financijsku krizu, nejednakost, rat, migraciju i iskorištavanje radnika unutar kapitalizma, Aravena je pokrenuo optimističnu humanitarnu akciju pod naslovom Reporting from the front prikazujući aktivnu ulogu kojom društveno angažirani arhitekti odgovaraju na ove, ali i mnoge druge probleme kao što su održivost, otpad, stambena izgradnja i segregacija. Direktor želi prikazati uspješne projekte, ali istovremeno ne zanemaruje otegotne okolnosti s kojima se arhitekti moraju boriti tijekom njihove realizacije. Hrvatska kontribucija na Bijenalu odlično se nadovezuje na ovu misao prikazujući povezanost domaće arhitekture s društvenim potrebama, ali i frustraciju arhitekata lokalnom administracijom, kao i njihovu perzistentnost u realiziranju projekta. Aravenina je želja bila da nacionalni doprinosi prikažu vitalnost arhitekture koja ima potencijal poboljšati kvalitetu života, a hrvatski tim je kao nišu odabrao kulturu. Sama lokacija hrvatskog paviljona lijepo se uklopila u Arsenale, prenamijenjeni prostor venecijanskog brodogradilišta i tvornice oružja.

Hrvatska izložba prikazuje kako inkrementalnim procesom prenamijeniti zapušteno industrijsko nasljeđe ili nikada dovršene građevine, koje su dio kolektivne urbane memorije, u javno dostupne centre aktivne kulturne produkcije. Predstavljene su bivša tvornica Jedinstvo u Zagrebu, gdje Emina Višnić djeluje kao ravnateljica; H-zgrada tvornice Rikard Beničić u Rijeci, budući Muzej moderne i suvremene umjetnosti čiji je ravnatelj Slaven Tolj; te Dom mladih u Splitu. Dinko Peračić i Miranda Veljačić autori su navedenih projekata. Paviljon je prekriven privremenim zidovima izrezanim u obliku svojevrsnog presjeka prostora navedenih građevina gdje svaka prostorija/polica sadrži različite predmete, video, knjige, deplijane i materijale koji simboliziraju aktivnosti koje se u prostoru odvijaju ili će se odvijati. Osim rezultata i planova dočaran je i proces stvaranja, najbolje kroz video Institucije treba graditi. Police/prostorije prožima sloj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, onoga što je već napravljeno, aktivnosti koje se odvijaju i ono što se želi ostvariti. Istovremeno, ovi procesi mogu trajati desetljećima te bi adekvatniji naslov izložbe možda bio to trebamo – to polako radimo. 

Tema napuštenih urbanih građevina kojom se Hrvatska od pada Jugoslavije i doslovnih borbi na frontovima bavi, svakako jest jedna od ključnih točaka za osnaživanje nezavisne kulturne scene koja je u potrazi za prostorima koji mogu služiti kao katalizatori društvenih promjena. Uspješno elaboriranim problemima na izložbi nije dana vizualna prezentacija koju zaslužuju i koja bi zaustavila internacionalnog posjetitelja. Prostor hrvatskog paviljona nije velik, i možda je glavni razlog tradicionalnog izlaganja koncentriranog isključivo na zidove, koji ne iskorištava i istražuje cijeli prostor paviljona. Hrvatska izložba slijedi ubrzo nakon Aravenine, te onaj dio publike koji je ostao razočaran pojedinim vizualno vrlo impresivnim, ali koncepcijski površnim projektima glavne izložbe, možda će zadovoljiti suprotna izvedba hrvatskog Wunderkammera.

Izložba traži veliku koncentraciju posjetitelja u odgonetavanju poruke koju šalju mnogobrojni izloženih predmeti, najviše oni koje je teško vidjeti i čije je legende još teže pročitati. Sveukupne dimenzije Arsenala i Gardina od oko 90 000 m², kvantiteta sudionika, službena vodstva, internacionalne recenzije, fokus na glavnu izložbu, te kompeticija koja se nameće paviljonima i kulminira u dodjeljivanju nagrade Zlatnog lava najboljem, uvelike diktira kretanje i fokus posjetitelja. Struktura i dimenzije Bijenala kontroverzne su i mnoge izložbe bi kao autonomne bile fantastične, ali u kontekstu Bijenala lako se izgube. To trebamo – to radimo odgovara posjetitelju koji je spreman uložiti vrijeme i trud u razumijevanje vrijednih tema, i prvenstveno teži edukaciji i informaciji, a ne inovativnim izložbenim i arhitektonskim rješenjima.    

Rad to trebamo – to radimo autorskog tima kojeg čine Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnić javnosti će biti predstavljen u petak, 27. svibnja, kada se otvara 15. međunarodnoj izložbi arhitekture – Venecijanski bijenale, a predstavlja “tri slučaja arhitektonskih i kulturnih praksi u tri hrvatska grada, kao primjere ne samo izvještavanja s ‘bojišnice’, nego i djelovanja na ‘bojišnici’”. 

U fokusu autorskog koncepta bivša je tvornica Jedinstvo u kojoj djeluje kulturni centar POGON i niz organizacija nezavisne kulture i mladih u Zagrebu, H-zgrada kompleksa Rikarda Benčića kao budućeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i te zgrada Doma mladih u Splitu. “Želimo predstaviti arhitektonski rad kao širu društvenu disciplinu koja može koristiti različita sredstva i surađivati sa sudionicima-korisnicima, podržavajući i nadahnjujući zajedničke napore, izgrađujući prostore koji postoje i koriste se za opće dobro”, ističu autori projekta to trebamo – to radimo.

Na izložbi će, osim projekata rekonstrukcije i potencijalne društveno-kulturne namjene ovih zgrada, biti predstavljena i radovi koji predstavljaju aktualnu i dinamičnu kulturu koja uglavnom nastaje u okvirima nezavisne umjetničke scene, na intersekciji aktivizma i umjetnosti. Za ovu su prigodu, ističe se, naručeni video-instalacija Institucije treba graditi izvedbene skupine BADco., fotografije prostora i programa Damira Žižića te modeli Antonije Veljačić, a bit će predstavljeni i novi radovi Igora Eškinje, Ane Hušman, Gorana Petercola, Marka Markovića.

Također, ove će prakse i projekte temeljito predstaviti i prateća publikacija na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku, uz tekstove teoretičara i praktičara Maroja Mrduljaša, Vedrana Mimice, Hansa Ibelingsa, Davora Miškovića i Ane Žuvele koji će “primjerima dati širi kontekst kroz promišljanja o kulturnom, političkom i širom društvenom značaju takvih arhitektonskih i kulturnih praksi”. 

Ovogodišnji Venecijanski bijenale, tematski omeđen kao “Izvješća s bojišnice / Reporting from the Front” pod kustoskim ravnanjem nagrađivanog čileanskog arhitekta i teoretičara Alejandra Aravene, traje do 27. studenog.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba Izgradi platformu okuplja na jednom mjestu tokove misli, slike, povijest, nacrte i aktualne procese transformacije prostornih, programskih i organizacijskih koncepata u prostorima Doma mladih (Split), Društvenog centra Rojc (Pula), Filodrammatice, Hartere i Palacha (Rijeka), Hrvatskog doma (Karlovac), Lazareta (Dubrovnik), Pogona Jedinstvo (Zagreb), Društvenog centra Čakovec, Centra za mlade grada Varaždina i FUNK-a (Koprivnica). Izložba je nastala 2014. godine, a osmišljena je kao otvorena platforma koja se mijenja i nadograđuje sa svakim novim izložbenim postavom.

Ideja izložbe Izgradi platformu nastala je kroz projekt Platforme: prostori koji se usmjerio prema prostorno-programsko-organizacijskim okvirima centara novih kulturnih, društvenih i umjetničkih praksi. Intenzivnim radom aktera nezavisne kulturne scene, promjenama u načinima financiranja kulture, dostupnošću atraktivnih prostornih resursa prikladnih za kulturu u središtima gradova, i nizom drugih okolnosti stvorili su se uvjeti za nastanak novog prepoznatog modela prostora za kulturu. Za sada se oni nazivaju nezavisni centri, hibridne ustanove, centri za kulturu i mlade, autonomne zone, prostori koalicija udruga, multimedijalni centri, društveno-kulturni centri i slično, ali iza svih tih naziva nalazi se vrlo sličan obrazac funkcioniranja, iste uloge, potrebe i mogućnosti.

Autori koncepta izložbe su Dinko Peračić i Miranda Veljačić, a suradnica na konceptu je Emina Višnić. Fotografi su Damir Žižić, Marko Ercegović, Dejan Štifanić, dok dizajn potpisuje Damir Gamulin. Izložbu su realizirali Platforma 9.81 i partneri: Multimedijalni kulturni centar Split, Platforma Doma mladih, Art radionica Lazareti, KAoperativa, Molekula, POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, SU Rojc, Platforma za Društveni centar Čakovec, Centar za mlade Vakuum, Forum udruga nezavisne kulture – FUNK. Koncepti prostora za nezavisnu kulturu razvijani su kroz suradničke prakse nezavisne kulturne scene kao što su Zagreb-Kulturni Kapital Evrope 3000, Operacija:grad, Clubture.

Zagrebačko izdanje izložbe dio je Radnog skupa Prema institucionalnom pluralizmu: Razvoj društveno-kulturnih centara, u organizaciji Zaklade “Kultura nova”, koji je zamišljen je kao intenzivni interaktivni program namijenjen predstavnicima društveno-kulturnih centara utemeljenih na civilno-javnom partnerstvu i sudioničkom upravljanju, kako onim postojećim tako i onima koji se tek trebaju uspostaviti. Svrha Skupa je unapređenje postojećih i razvoj novih modela društveno-kulturnih centara, povezivanje postojećih i nastajućih društveno-kulturnih centara te rasprava o potrebnim transformacijama u polju kulturne politike koje će osigurati institucionalni pluralizam.

At the 15th Venice Architecture Biennale, which will be held from May 28th to November 27th 2016, Croatia will be represented by Dinko Peračić‘s project (authorial team: Miranda Veljačić, Emina Višnić, Slaven Tolj, Dinko Peračić) entitled we need it – we do it. It was estimated that the piece fits best with the exhibition’s theme and the specific character of the task, which was chosen this year by the Chilean architect and theoretician Alejandro Aravena. The theme of the upcoming Biennale, Reporting from the Front, focuses on front-lines of battlefields where architecture battles with the acute contemporary social problems, and calls for specific suggestions from the practice of architecture that focus on the complexity of contemporary social processes and present examples that show architecture can still be truly engaged and efficient.

“There are several battles that need to be won and several frontiers that need to be expanded in order to improve the quality of the built environment and consequently people’s quality of life. We would like to present cases that, despite the difficulties, instead of resignation or bitterness, propose and do something. We would like to show that in the permanent debate about the quality of the built environment, there is not only need but also room for action”, says Aravena, adding that he wants an exhibition that is not just a chronicle by a passive witness, but a testimony by active creators who really “live what they preach”. In light of that, the proposal of the authorial team focuses on the content reconstruction of three buildings in Zagreb, Rijeka and Split that should become places of dynamic and intense social interactions, which is encouraged by the NGOs that are using these spaces. The authors have participated in and founded such organizations and cultural practices that work outside traditional frameworks and build their own work systems in changed conditions.

They work in various networks and numerous collaborative projects, and apart from cultural and artistic content, they also test and implement new forms of managing public infrastructure, based on cooperation, sharing spatial resources and collective decision-making. Dinko Peračić and Miranda Veljančić are co-founders and managers of Platform 9,81, Emina Višnić is the director of Pogon – Zagreb Center for Independent Culture and Youth and Slaven Tolj is the director of Museum of Modern and Contemporary Art in Rijeka. Through their own direct experience they therefore bear witness to the challenges of working on the battlefield of architecture and culture. They are also linked by the need to reconstruct spaces they were allotted for work – the former Jedinstvo factory in Zagreb, the former Rikard Benčić factory building in Rijeka and the Youth Centre in Split – and that needed to be reorganized in order to fit the planned use regimes and the projected events. Reconstruction of these allotted spaces is part of the effort to affirm new principles of acting and new organizational structures.

“We entered our project for the Biennale primarily because we felt the theme applies precisely to what we do: our architectural and community work engages us directly with social processes that create spaces for culture and we participate in them, which is exactly what the Biennale‘s director was looking for. He invited architects and projects that in some way leave their laboratory surroundings and go out into the real world, and in that real world they are not just designers but also protagonists of those events. We have been working in that way as much as we could for the past ten to fifteen years and we have supported the cultural scene that’s been building these spaces in various ways. Slaven Tolj and Emina Višnić have been building this same story by creating programs, creating organizations, working hard and advocating these spaces of culture”, says Dinko Peračić.

In their application, among other things, the authors state that the expanded architectural action they want to present at the Biennale speaks to and includes a wide audience and a great circle of users and participants. It is intensely geared towards the public domain and common interest, and is not preoccupied with individuals, but the collective.

“An architect is not just a person who makes blueprints for the materialization of a work”, Peračić explains, “he or she is also involved in the project from the moment when there is a social need for it, and together with their cultural and social context, with the people who are involved and engaged, the architect creates the opportunity and the conditions for such a project to happen, which involves the reconstruction and erection of a building, as well as creating an entire way of using it, its audience and the processes that take place in it”.

In addition to that, the application states that by participating in the exhibition the authors want to present architectural work as a wider social discipline that can, using different means and collaborating with participants-users, support and even inspire collective efforts, and build space that exists and is used for the common good. “We primarily want our appearance at Biennale to be participatory. We represent a wide net of organizations focused on a great number of subjects, and at this moment we have been given a chance to somehow structure and present this. We will try to define a clear message through collective effort, clear visual material and a coherent representation of the meaning of this type of action in architecture for culture”, Peračić concludes.

Translated from Croatian by Lana Pukanić.

Na 15. Venecijanskom bijenalu arhitekture, koji će se održati od 28. svibnja do 27. studenog 2016. godine, Hrvatsku će predstavljati rad Dinka Peračića (autorski tim: Miranda Veljačić, Emina Višnić, Slaven Tolj, Dinko Peračić) naslovljen we need it – we do it / to trebamo – to radimo. Ocijenjeno je da taj rad najbolje odgovara raspisu izložbe i iskazanom specifičnom karakteru zadatka, koji je ove godine postavio čileanski arhitekt i teoretičar Alejandro Aravena. Tema nadolazećeg Bijenala, Izvješća s bojišnice (Reporting from the Front), problematizira prve crte arhitektonskih bojišnica u srazu s akutnim suvremenim društvenim problemima, te poziva da se kroz izložbu tematiziraju konkretni prijedlozi iz arhitektonske prakse koji aktualiziraju složenost suvremenih društvenih procesa te prezentiraju primjeri koji dokazuju kako arhitektonsko djelovanje još uvijek može biti istinski angažirano i djelotvorno. “Ima još dosta bitaka koje trebaju biti dobivene i dosta frontova koji trebaju biti pomaknuti, kako bi se podigla kvaliteta izgrađenog okoliša i, kao posljedica toga, kvaliteta života ljudi. Željeli bismo pokazati primjere koji, unatoč poteškoćama, umjesto rezignacije i ogorčenosti predlažu i rade pomake. Željeli bismo pokazati da u stalnoj raspravi o kvaliteti izgrađenog okoliša, ima ne samo potrebe nego i prostora za djelovanje”, naglašava Aravena, dodavši kako želi izložbu koja nije tek kronika pasivnog svjedoka, nego svjedočanstvo aktivnih stvaratelja koji uistinu “žive to što govore”.

U tom svjetlu, odabran je prijedlog autorskog tima koji aktualizira sadržajnu rekonstrukciju triju građevina u Zagrebu, Rijeci i Splitu koje bi trebale postati mjestom dinamičnih i intenzivnih društvenih interakcija, a potiču ih nevladine udruge kao korisnici prostora. Članovi autorskog tima sudionici su i pokretači takvih novih udruga i kulturnih praksi koje djeluju izvan tradicionalnih okvira i izgrađuju vlastite sustave rada u promijenjenim uvjetima. Djeluju kroz višestruke mreže i brojne suradničke projekte, a osim kulturnih i umjetničkih sadržaja kreiraju, testiraju i provode nove oblike upravljanja javnom infrastrukturom koji se temelje na suradnji, dijeljenju prostornih resursa i zajedničkom odlučivanju. Dinko Peračić i Miranda Veljačić suosnivači su i voditelji Platforme 9,81, Emina Višnić ravnateljica je Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, a Slaven Tolj ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Kroz vlastita neposredna iskustva oni stoga svjedoče o izazovima rada na “bojišnici” arhitekture i kulture. Povezuje ih i potreba rekonstrukcije prostora koji su im dodijeljeni za rad – bivša tvornica Jedinstvo u Zagrebu, zgrada bivše tvornice Rikard Benčić u Rijeci te Dom mladih u Splitu – i koje treba reorganizirati kako bi odgovorili ciljanim režimima korištenja i projiciranim vidovima događanja. Rekonstrukcija dodijeljenih im prostora dio je nastojanja da se afirmiraju i novi principi djelovanja i nove organizacijske strukture.

“Mi smo se prvenstveno prijavili na ovaj Bijenale zato što smo osjetili da se tema odnosi upravo na ono čime se mi bavimo: našim arhitektonskim i društvenim radom direktno smo uključeni i sudjelujemo u društvenim procesima koji stvaraju prostore za kulturu, a upravo to je tražio glavni selektor Bijenala. Pozvao je arhitekte i radove koji na neki način izlaze iz svog laboratorijskog okruženja u stvarni svijet i u tom stvarnom svijetu oni nisu samo dizajneri nego i protagonisti tih događanja. Upravo na takav način mi radimo zadnjih deset-petnaest godina koliko god možemo i na razne načine podržavamo kulturnu scenu koja gradi ove prostore. Slaven Tolj i Emina Višnić  tu istu priču grade iz pozicije stvaranja programa, stvaranja organizacija, te zalaganja i zagovaranja za te prostore kulture”, kaže Dinko Peračić.

U svojoj prijavi, između ostalog, autori navode kako se prošireno arhitektonsko djelovanje s kojim žele sudjelovati na Bijenalu, obraća i uključuje širu publiku i veći krug korisnika i sudionika.  Intenzivno je usmjereno javnoj domeni i općem interesu, te se ne bavi pojedincima već kolektivom.  “Arhitekt nije samo osoba koja radi nacrte za materijalizaciju rada”, pojašnjava Peračić, “već je uključen u projekt od trenutka kada za njega postoji društvena potreba, te zajedno sa svojim kulturnim i društvenim kontekstom, sa ljudima koji su uključeni i angažirani stvara priliku i uvjete da se jedan takav projekt uopće dogodi, a to uključuje rekonstrukciju i izgradnju jedne zgrade, kao i stvaranje cijelog načina njenog korištenja, njene publike i procesa koji se u njoj događaju”. Osim toga, u prijavi se navodi kako ovim sudjelovanjem autori žele arhitektonsko djelovanje prikazati kao širu društvenu disciplinu koja, koristeći različita sredstva i surađujući s akterima–korisnicima, može poduprijeti pa i pobuditi kolektivna nastojanja i graditi prostor koji postoji i koji se koristi kao javno dobro. “Prvenstveno želimo da nastup na Bijenalu bude participativan. Mi zastupamo širok krug organizacija koje se bave širokom tematikom, a u ovom trenutku dobili smo priliku to nekako uobličiti i prikazati. Zajedničkim naporom pokušat ćemo definirati jasnu poruku, jasan vizualni materijal i dati koherentni prikaz značenja takvog tipa djelovanja u arhitekturi za kulturu”, zaključuje Peračić.