Ista je praksa, po svemu sudeći, zadržana i kada je riječ o izradi dugoočekivanog krovnog dokumenta kulturne politike, Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2022. do 2027. godine. Naime, nakon što je Vlada Republike Hrvatske na 98. sjednici, održanoj 27. siječnja, konačno donijela odluku kojom se Ministarstvo zadužuje da pokrene postupak njegove izrade, iz Runjaninove je, izuzmemo li inicijalnu obavijest, na koju je odlukom bila obvezana, po običaju uslijedila tišina. Ta je činjenica posebno zabrinjavajuća jer se drugim člankom Vladine odluke ministrica Obuljen Koržinek zadužuje da, “u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ove Odluke, imenuje stručnu radnu skupinu za izradu prijedloga Nacionalnog plana”. Budući da nikakav javni postupak izbora članova_ica stručne radne skupine nije pokrenut te da unutar navedenog roka nije objavljena nikakva informacija o izboru, uključujući i konačni sastav tog ključnog tijela, sve je upućivalo na još jednu rundu isključivanja šire kulturne javnosti iz vjerojatno najvažnijeg procesa koji će oblikovati njen razvoj u narednih pet godina.

Potaknuti tim izostankom komunikacije s javnošću, Ministarstvu kulture i medija uputili smo medijski upit o članicama i članovima stručne radne skupine. Budući da nam na njega nije stigao odgovor ni nakon dva tjedna, upit smo preoblikovali u zahtjev za pristup informacijama, na koji nam je potom promptno odgovoreno dostavljanjem preslike ministričine Odluke o osnivanju stručne radne skupine za izradu prijedloga Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2022. do 2027. godine. Prema navedenom dokumentu, donesenom 28. veljače, radnu skupinu čine: državni tajnici pri Ministarstvu kulture i medija, dr. sc. Ivica Poljičak, Krešimir Partl i glavna tajnica Marica Mikec; ravnateljice uprava pri Ministarstvu, mr. sc. Anuška Deranja Crnokić (arhivi, knjižnice i muzeji), Jasna Vaniček – Fila (mediji i razvoj kreativnih i kulturnih industrija), Anja Jelavić (međunarodna kulturna suradnja i europski poslovi), Nevena Tudor Perković (razvoj kulture i umjetnosti) i Tomislav Petrinec (zaštita kulturne baštine; ovlašten za obavljanje poslova ravnatelja); predsjednice_i vijeća propisanih posebnim zakonima, dr. sc. Tatjana Aparac – Jelušić (Hrvatsko knjižnično vijeće), Darko Rubčić (Hrvatsko arhivsko vijeće), Darko Komšo (Hrvatsko muzejsko vijeće), Miljenko Domijan (Hrvatsko vijeće za kulturna dobra), Lado Skorin (Hrvatskog audiovizualno vijeće) i Josip Popovac (Vijeće za elektroničke medije); te predsjednice i predsjednici kulturnih vijeća pri Ministarstvu, Miran Hajoš (dramska i plesna umjetnost te izvedbene umjetnosti), prof. dr. sc. Hana Breko Kustura (glazba i glazbeno-scenske umjetnosti), Branka Benčić (inovativne umjetničke i kulturne prakse), Katica Matković Mikulčić (knjižna, nakladnička i knjižarska djelatnost), dr. sc. Goranka Horjan (međunarodna kulturna suradnja), prof. art. Viktor Popović (vizualne umjetnosti) i prof. dr. sc. Tvrtko Zebec (kulturno-umjetnički amaterizam).

Temeljem ovog popisa, ne bi bilo pogrešno reći da je Ministarstvo odlučilo strategiju razvoja kulture koncipirati u dijalogu sa samim sobom. Naime, osim članica radne skupine koje su dužnosnice i zaposlenice u Ministarstvu kulture i medija, predsjednice gotovo svih vijeća – uključujući i ona definirana posebnim zakonima, poput Zakona o muzejima ili Zakona o knjižnicama i knjižničkoj djelatnosti – imenuje ministrica na prijedlog sektorskih organizacija i institucija. Iznimka je tek predsjednik Hrvatskog audiovizualnog vijeća, kojeg vijećnici biraju među sobom, i Vijeća za elektroničke medije, kojeg imenuje Sabor, što pak znači da na tu funkciju dolazi voljom ministričine političke opcije. Situacija s kulturnim vijećima pri Ministarstvu dozvoljava pak određeni stupanj zastupljenosti nezavisne kulture, osobito u djelatnostima koje su za nju naglašeno vezane. Međutim, aktualni sastav tih vijeća je u globalu konzervativan, gotovo u potpunosti podređen institucionalnoj kulturi, što je vidljivo i iz strukture njihovih predsjednica – čak je i Branka Benčić, čija je najuža bliskost i senzibiliziranost za nezavisnu kulturu nesporna, ravnateljica riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Ono što u slučaju kulturnih vijeća dodatno baca sjenu na širi odnos Ministarstva kulture i medija prema transparentnosti vlastitog djelovanja jest način na koji je u travnju prošle godine raspisan natječaj za predlaganje njihovih članova. Zanimljiva je slučajnost da Ministarstvo javni poziv nije objavilo među vijestima na svojoj naslovnoj stranici – među koje inače uvrštava praktički sve nove objave, osobito one od posebne važnosti – nego isključivo u izdvojenoj rubrici Natječaji, gdje ga je mogao otkriti samo netko tko je ciljano provjeravao na tom mjestu. Uzevši u obzir činjenicu da je rok za prijavu bio samo 15 dana, takva odluka potencijalno je ugrozila pripremu i ravnopravno prijavljivanje kandidata_kinja, što je također mogao biti faktor koji je doprinio postojećem sastavu kulturnih vijeća.

No suština problema sastoji se u tome da je tijelo zaduženo za koncipiranje strateškog razvoja sektora rezervirano isključivo za one koji već pripadaju institucionalnoj strukturi odlučivanja pod kontrolom Ministarstva kulture i medija. Nije, primjerice, postojala nikakva prepreka da se, pored postojećih članica i članova imenovanih temeljem svoje funkcije, stručnu radnu skupinu otvori i za vanjske kandidate_kinje, odabrane putem javnog poziva koji bi eksplicitno predviđao i zastupljenost nezavisne kulturne scene. Umjesto toga, Ministarstvo je odlučivanje o Nacionalnom planu razvoja kulture i medija odlučilo pretvoriti u jednu duboko zatvorenu, centraliziranu i netransparentnu proceduru, koja najranjivije dionike svodi na objekte institucionalne samovolje, prepuštene, kao i u slučaju novog krovnog zakona, iščekivanju sumorne slike budućnosti koja će im biti servirana iz Runjaninove.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.