Peta predstava iz pentalogije nastale prema motivima Dunje Robić (pravim imenom Mira Dupelj, rođ. Košutić), članice kazališne skupine Družina mladih, koja je djelovala na polovici 20. stoljeća, jedan je od radikalnijih pokušaja KEMK-a da nadogradi, a posebice politički i etički afirmira gore opisan kazališni kod. Proširujući dramu Ismena Dunje Robić prije svega razmišljanjima iz knjige Izbrisano uživanje – klitoris i mišljenje francuske filozofkinje Catherine Malabou, a posredstvom te knjige i mislima feminističkih filozofkinja Carle Lonzi (manifest Pljunimo na Hegela) i Luce Irigaray, dala je poticaj ukidanju Hegelove logike dijalektike i suprotnosti u korist inkluzivnije kategorije “razlike” koju promiče Malabou. Spolna razlika za Malabou, naime, nadilazi binarnost – pa tako i u nasilnoj opreci klitoralnog i vaginalnog užitka (kao besmislene, dječje iluzije nasuprot ispunjenju prokreacijske uloge i društvenoj zrelosti) – koja se preslikava na društvo žedno dominacije. Upravo klitoris kao organ koji ne služi ničemu doli užitku, karakterističan za žensko tijelo, povijesni trn u oku liječnika i filozofa, postojan u suradnji s bezbrojnim točkama ženskoga tijela (Irigaray), ali i sam, moćan je simbol izmještanja podčinjenosti i priznavanja razlike. Razlika je to koja ne traži jednakost, nego priznavanje autentičnosti i autonomije: razlika koja, kako će reći Malabou, svojom ravnodušnošću prema vlasti i moći obećaje budućnost, ali sjećanjem na svoju ranu legitimira i prošlost.

Strah od budućnosti motiv je koji bridi između KEMK-ove Antigone (Tanja Vrvilo) i Ismene (Ana Kreitmeyer) u trokutu s Kreontom (Damir Bartol Indoš) – razumno, s obzirom na to da njihova budućnost ovisi o falocentričnom sustavu podčinjavanja koji ih tjera u propast čim anticipiraju slobodoumnu razliku. No, Antigona i Ismena u ovoj predstavi simbolički preživljavaju jalovu budućnost afirmirajući navodnu djevojačku zaslijepljenost, a zapravo nepokolebljivu nebinarnost klitorisa. Sestre naglas izgovaraju suspektne riječi “klitoris”, “vulva” i “stidne usne” dok pomažu jedna drugoj da iz vaginalno normirane žene prerastu u autonomnu klitoralnu, “različitu” ženu, koja pljuje na Hegelovu barbarsku dijalektiku. Kao u Irigaray, misleća žena nije tek oživljena materija. Nasuprot tome, navodi Malabou, ona zadaje udarac mimetizmu svojim ironijskim i subverzivnim ogledalom. Ni Vrvilo ni Kreitmeyer, evocirajući razna tumačenja Antigone i Ismene na temelju književnosti, ali i osobnih iskustava i kolektivnog pamćenja o ženskoj traumi, svoj opasni rječnik u klitoralno povišenom duhu KEMK-a ne podređuju mimetizmu. Svoje odrezane riječi tjelesno potvrđuju dok se umaraju u suptilno ironičnim falusnim kretnjama, noseći oko struka produžetak duge i teške metalne opruge, i ispadaju preko nevidljive granice mizanscene u publiku. 

Tih (samo) dviju večeri, 9. i 10. studenog, kada je u Pogonu Jedinstvo igrala Ismena, sredina Velike dvorane bila je okupirana eliptičnom scenom izbrisanih granica i tvrdih brežuljaka, gotovo nalik “maloj ispupčenoj tajni” klitorisa koju spominje Malabou. Oko te strukture publika se slobodno kretala stimulirajući njezine jedva primjetne granice, obilježene tek snopovima kablova i ponekom limenom stranicom instrumenta. A u njezinoj sredini – velika limena kutija, Antigonina spilja-instrument, na stranicama koje se s pomoću videonadzora projicira upravo subvertirana slika žene. U nadogradnji feminističke kritike spilja postaje spekulum, medicinski, a sada i glazbeni instrument koji omogućuje pregled mračnih dubina organa, u rukama dviju osviještenih žena, predstavnica osviještenog društva. 

Antigonino i Ismenino istraživanje spilje potkrijepio je i zapečatio KEMK-ov dugogodišnji suradnik Helge Hinteregger grlenim pjevanjem, simbolom Antigonina glasa u spilji kao jezika lišenog jezika, a nadopunjavao se atonalitetnim improvizacijama Damira Price Kafke na električnom i prepariranom klaviru, kao i na saksofonu. Muškarac koji je predstavio glas žene u ovom je slučaju podsjetnik da klitoris kao simbolički konstrukt nadilazi granice ženskosti ili ženstvenosti predmnijevajući da su obojica glazbenika u izvedbi već i sama zahvaćena vrtlogom klitoralne revolucije. Međudjelovanje Vrvilo i Kreitmeyer u tom je procesu nevjerojatno intenzivno i tijelom zahvaća u gotovo sve zakutke te klitorevolucionarne spilje, kao što kod Irigaray žensko tijelo na gotovo svim svojim dijelovima u nekoj mjeri sadrži potencijal za erotski užitak. Svakako treba istaknuti da je Kreitmeyer, odnedavno umjetnička suradnica Indoša i Vrvilo, intuitivno apsolvirala, pa i kinestetički nadogradila njihovu poetiku. Svojom izvedbom u potpunosti je izbrisala distancu koja je u drugim predstavama katkad bila razvidna između Indoša i Vrvilo s jedne strane i ostalih izvedbenih umjetnika s druge.

Istodobno s transformacijom sestara, Indoš utjelovljuje metamorfoze u spoznajnoj logici svijeta. Katkad ulazi u Kreontovu dominacijsku perspektivu i uživljenim je karikiranjem demontira, a zatim ulazi u publiku svačijem uhu pojedinačno prinoseći megafon. Iz njega šaptom izlazi heretička misao o klitorisu koji je, navodno, toliko samostalan da čak i govori. Ipak, kako ne bismo upali u zamku prenaglašene, gotovo ekskluzivne ženskosti pod krinkom inkluzivnog organa, valja upozoriti da predstavljeni klitoris, kako će reći i Malabou, u navedenoj razlici ne pripada samo ženama. I u libidinalnom kontekstu on je nesavladiv – i queer, trans i interseksualan, a Indoš će ga podjednako naglasiti i kao sredstvo spomenutoga ravnodušnog društvenog otpora.

Naime, Ismena je i predstava o ratu i uopće pravu na život. Poput Anouilhove Antigone, premijerno izvedene u jeku Drugoga svjetskog rata, koja je u tom trenutku (u jednoj interpretaciji) diskretno poticala pokret otpora, tako i KEMK-ova Ismena u ratom i bolešću obuzetom svjetskom trenutku propituje suprotnosti koje su oduzele glas različitima. Iz megafona čuje se robotski glas koji, sugestivno, na hebrejskom i arapskom poziva da pljunemo na Hegela, a Indoš kleca kada pri kraju izvedbe u mislima, ne očekujući, na svojim rukama umjesto megafona ugleda tijela djece, što će konačno, nakon aplauza, u iskrenoj shrvanosti objaviti publici.

Ljudi pogibaju zbog ekonomije dominacije i podčinjenosti, a biranje strana produbljuje postojeći epistemološki jaz. Malabou će, govoreći o klitorisu, podsjetiti da falogocentrizam oduvijek organizira i usmjerava zapadni filozofski diskurs, a zatim će se pitati: “Zaista, kako o njemu [klitorisu] misliti, ako je filozofski jezik logička ekscizija?” Dakako, tako što ćemo ga pustiti da sam govori! Na koncu premijerne, uz generalnu probu jedine izvedbe Ismene sve do rujna sljedeće godine, dvoranom se pronio neobično dug pljesak. Konvencionalni evaluacijski aplauz uspio se transformirati u malu povratnu izvedbu publike – izraz osviještene nadkategorije razlike. U postlutkarskoj ostavštini Dunje Robić, Ismeni, sceni za jednu lutku i jedan glas (pred Spiljom), vrijeme je da lutku zamijeni osviješteno, živo lice, a glas postane glas klitorisa. Klitoris dokida strah od budućnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.