The Kilimanjaro Darkjazz Ensemble bend je iz nizozemske koji su osnovala dva multiinstrumentalista, Jason Köhnen i Gideon Kiers. “S The Kilimanjaro Darkjazz Ensemble se zagrebačka publika prvi put upoznala 2011. kada su nastupili u sklopu programa Žednog uha u KSET-u. Tada su promovirali svoj treći, ustanovit će se kasnije i posljednji studijski album From The Staiwell koji ih je učvrstio u statusu glazbenih underground ikona”, a “njihova glazba je mračna i atmosferična te spaja dark jazz, ambient i trip-hop”, piše u tekstu najave.

Organza Ray je projekt kojeg čine Hilary Jeffery i Eleni Poulou, a za sebe kažu kako u glazbi pripovijedaju spontane priče u “kaleidoskopskom spoju future folka, minimalnih i maksimalnih, hipnotičnih, očaravajućih i transformativnih pjesama”, istaknuto je u najavi. Ovog puta, na pozornici će im se priključiti Miodrag Mijo Gladović.

Ulaznice po cijeni od 20 eura možete pronaći ovdje.

Iako je tema Uljanika kao simbola industrijskog identiteta grada obrađivana iz različitih perspektiva – ekonomske, povijesne, organizacijske ili pak filmsko-dokumentarne – antropolog i etnolog Andrea Matošević odlučio se baviti njegovom zvučnom ostavštinom: i bukom i tišinom. Godine 2022., s pulskim glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom započinje ciklus radova Industrijska mapiranja, koji istražuje industrijsko nasljeđe i njegove zvučne pejzaže.

Zvučni arhiv jedne epohe

Ciklus Industrijska mapiranja započinje projektom Sicomat (2022.), zvučnom instalacijom i performansom koji se bavi industrijskom tišinom nastalom nakon gašenja proizvodnje. Polazeći od stroja za rezanje brodskog lima, autori (u suradnji s multimedijalnim umjetnicima Miodragom Gladovićem, Marijom Kalogjerom i Ivanom Marušićem Klifom) istražuju napetost između nekadašnje buke – simbola rada, napretka, ali i teškog života – i tišine koja u kontekstu deindustrijalizacije postaje znak odsutnosti i prekida. Zvuk sicomata tako postaje ishodište ritma, ali i kontrapunkt tišini: trag industrijskog pulsa u prostoru u kojem je proizvodnja zamrla. 

U sljedećem projektu, Propulzor – partitura za brod Galeb (2024.), fokus se premješta s prostora proizvodnje na simbolički objekt. Brod Galeb ovdje se tretira kao instrument i partitura, ali i kao arhiv jedne završene industrijske epohe. Koristeći arhivske snimke i zvukove broda, autori (kojima se ovaj put pridružuje medijski umjetnik i redatelj Vladislav Knežević) kondenziraju povijest rada u jedan predmet koji danas egzistira kao muzejski artefakt.

Na temeljima ovih projekata nastaje treći – Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada. Fokus se širi s pojedinačnih industrijskih prostora ili objekata na ritam rada kao zajednički nazivnik različitih okruženja: brodogradilišta, kamenoloma i radnih akcija. Kroz glazbu, zvuk i sliku reinterpretira se način na koji je takav kolektivni rad bio prikazivan u drugoj polovici 20. stoljeća. Premijerno izveden 18. prosinca 2025. na Maloj sceni INK-a u Puli, projekt je svoju zagrebačku izvedbu imao dva dana kasnije u kinu Kinoteka.

Polazište projekta i ovoga puta bili su arhivska građa, filmske snimke, terenske audio snimke i istraživački materijali koje je Andrea Matošević prikupljao tijekom godina rada na temi industrijske baštine. Izvedba je strukturirana kao audiovizualni performans u kojem se naracija uživo isprepliće s glazbom i montiranim arhivskim sekvencama. Tekst koji je Matošević napisao i tijekom izvedbe čitao funkcionira kao labavi scenarij, okvir koji su u procesu oblikovali i ostali članovi tima, Alen i Nenad Sinkauz (glazba i zvuk), Miodrag Gladović (spacijalizacija i trombon), Michele Sambin (šalmaj i video), Davor Sanvincenti (video) te Hrvoje Pelicarić (ton majstor). 

Projekt je nastao u otprilike 12 dana, tijekom desetosatnih druženja autorskog tima u pulskom klubu Kotač. Zajednički su muzicirali, svaki kroz svoj medij – tekst je inspirirao glazbene motive i songove, a oni video sekvence i obratno. U razgovorima nakon zagrebačke izvedbe, svaki od autora istaknuo je ispreplitanje i sinergiju u procesu: “Važno nam je raditi o kolektivitetu rada, ali i naglašavati naš vlastiti kolektivitet – nije riječ samo o zbroju dijelova, već o prožetoj cjelini”, kaže Matošević. 

Vizualni dio Sanvincenti i Sambin satkali su od nekoliko dokumentarnih filmova i arhivskih snimaka: Amerikanka Zorana Tadića (1970.), Pulski navozi Branka Bauera (1970.), Ho-ruk! Petra Trinajstića (1978.), Hop-Jan! Vlatka Filipovića (1967.), Narodziny statku Jana Lomnickog (1961.), Organizacija rada i života omladine na radnoj akciji, Shipyard Paula Rotha (1935.) te Od 3 do 22 Kreše Golika (1966.). 

Iz tog mozaika prizora brodogradilišta, radnih akcija i tvorničke svakodnevice izdvaja se Smilja Glavaš, dvadesetdvogodišnja tekstilna radnica i središnji lik audiovizualnog performansa. Njezin dan, zabilježen u Golikovu filmu, prati ritam dana majke, supruge i radnice zagrebačke tvornice Jedinstvo. Dramaturgija njezine svakodnevice – od alarma budilice i koračanja prema poslu, preko strojeva u tvornici, šuma slavine i lupkanja tanjura, mekih zvukova djeteta, do gašenja lampe i navijanja budilice za novi dan – uokviruje rad i prevodi se u dramaturški luk montiranih sekvenci.

Topliji pogled u prošlost

O vizualnom rješenju detaljnije je govorio Davor Sanvincenti, koji je sve filmove montirao u kvadratnom formatu 1:1. Ističe kako mu je bilo bitno “da je platno čisti film, da stvori osjećaj prozora u to vrijeme, poput 6×6 kamera iz 60-ih koje imaju određenu toplinu koju filmski format ili video nema – nije spektakl, intimnije je”. Takav estetski odabir, uz jednostavnu scenografiju platna obgrljenog glazbenicima, uistinu “miče suvišnost” i uranja gledatelja_icu u alternativnu prošlost – život i svakodnevicu radnika kakvu su 60-ih i 70-ih filmovi prikazivali, sada rekonstruiranu kroz novi kontekst. 

Zvučna slika izvedbe slojevito se gradi između komponiranog, improviziranog i arhivskog materijala. Braća Sinkauz koriste električnu, akustičnu i bas gitaru, efekte, ritam-mašinu i analogni sintisajzer, kombinirajući gotove songove s otvorenijim, (polu)improviziranim dionicama “zakucanog trajanja i tipologije zvuka”, kako ih opisuje Nenad. U zvuk se upisuju šumovi iz filmova, ali i terenske snimke Uljanika koje je Alen zabilježio još 2007. godine, a potom ih digitalno preradio u materijal koji se može izvoditi uživo. Povremeno se zvučnoj slici pridružuje i Michele Sambin, glasom i šalmajem, pretečom klarineta, dok Miodrag Gladović, pomoću višekanalnog sustava, premješta zvuk po zvučnicima u dvorani te se u jednom trenutku čak uključuje i trombonom.

Da nisam naknadno dobila tekst izvedbe, teško bih pohvatala količinu referenci i slojeva koji se u performansu preklapaju. Upravo je ta gustoća ono što povremeno najviše “grebe”: prenapučenost zna biti dezorijentirajuća, a slike koje tekst proizvodi djeluju poput kratkih bljeskova misli. Tekst, snažno obojen sarkazmom i cinizmom, već u uvodu uspostavlja jasnu perspektivu o tome kako je propast industrije “privrede [kao vitalnog organa]” pogodila ljude koji su istodobno i bili sama industrija – “išupaj srce, riješio si se ljudi”. 

Industrijski ritam pritom se misli organski, kroz cirkulaciju i puls: svakodnevni hod radnika_ca prema tvornicama proizvodi zvuk kolektivnog tijela, “benigni šum kolektivnog srca”. Taj osjećaj ritma i protoka glazba boji nervozno i distopijski. Čak i statičniji, krupni kadrovi Golikove Smilje u tramvaju zvuče nemirno. Pitomiji početni kadrovi postupno ubrzavaju kako se nižu prizori radnika_ca u tramvajima, na biciklima, u užurbanom hodu prema tvornicama, a glazba cijelu sliku dodatno zaoštrava, gotovo kao soundtrack Metropolisa podebljan beatovima koji daju klupski prizvuk, ogrnut punkersko-noiserskim veom. 

Glas industrije

Dalje u performansu tekst odlazi i na meta razinu, komentirajući Golikov “propust”, odnosno izostanak Smiljina glasa u njegovu djelu snimljenom u maniri nijemog filma. No, kao što “Golik” iz Matoševićeva teksta argumentira, Smiljin glas je u “vršku njenih prstiju, u vještini i brzini ‘snovanja’ stroja, u predanosti radu kao i u nježnostima prema djetetu”. Njen glas je, dakle, ritmičnost i zvučnost njena rada. Na pitanje imaginarnog “Golika” kako će to proći kod postkolonijalnih teoretičara_ki, istraživača_ica postsocijalizma, feministica i feminista, autori odgovaraju da takvu poziciju brane svojom izvedbom. Oni prevode i daju njenoj ritmičnosti i zvučnosti novi oblik, drugi život – (re)humaniziraju je. Pretvarajući zvuk njezina rada u novo glazbeno tkivo, stvaraju emocionalno nabijeniju sliku od  “tišine” prirodnih šumova. Trenutak tjelesnosti glasniji je nego što bi možda bio njezin glas – podsjetnik da iza ritma industrije uvijek stoji tijelo, ali i cijena koju je to tijelo platilo. 

Melankoličan intermezzo, tromog basa s plutajućom gitarom preko, prati depresivne vizuale: sjene radnika koji snažno zamahuju maljem ili se sizifovski spuštaju niz stepenice – kao u beskonačnoj petlji. Glazba prestaje. Čujemo ženski glas, a na platnu njen portret.  Javlja se “jedanaesterostruka” udarnica “Sonja Erbežnik”. Stvarna Sonja bila je prva žena u FNRJ koja je izvršila petogodišnji plan za 2 godine, 8 mjeseci i 21 dan. Matoševićeva “Sonja”, pak, u svom monologu pomiče granice te jezik petogodišnjih planova, normi i udarništva namjerno gura do ruba pucanja. Predstavlja se nizom postignuća koja zvuče groteskno, poput: “savladala sam tajnu protoka vremena”, “istovremeno radim na dvadeset strojeva”, “uskoro ću ispuniti drugi petogodišnji plan”. Upravo u toj pretjeranosti Matošević ukazuje na logiku sustava koji zahtijeva nemoguće, ali ga istodobno normalizira kroz jezik uspjeha. 

Kada se “Sonja” izravno obrati publici i uvede suvremene figure rada – “djelatnike”, “uposlenike”, “freelancere” samo ukazuje na imaginarnu promjenu fokusa: mijenjaju se nazivi i ideološki okviri, ali očekivanje brzine i sagorijevanja ostaju isti. To probijanje četvrtog zida i blago usporavanje izvedbe proizvodi komičan efekt, ali i nelagodu, jer “Sonja” ne traži ni dijalog ni razumijevanje. Ona nema vremena za refleksiju – čeka je norma. Kada publici poruči da zna “kako društveni procesi dozrijevaju u jeziku”, jasno je da ironija ne ide na račun radnice, nego onih koji vjeruju da su današnje riječi, ali i stvarni uvjeti rada, slobodniji ili humaniji od onih iz socijalističkog imaginarija. Pri čemu je potonji – za razliku od jezika kapitalizma koji je namjerno zamućen kako bi prekrio gore uvjete rada – barem direktniji.

Od kastracije do porinuća

U idućoj sekvenci tanka, suncem spaljena tijela, sinkronizirano odvaljuju brački kamen. To “[d]uboko, vrlo duboko zarivanje klinova, imenice muškog roda u čvrsto tijelo stijene, imenice ženskog roda” nalik je na ono što Matošević u tekstu imenuje kao gang bang –  silovanje prirode. Rad u takvim uvjetima tvori specifičan prototip maskuliniteta: otvrdnuto tijelo ispijeno nasilnim iskorištavanjem prirode, plaća danak godinama i zdravljem. Dok udaraju o kamen, radnici ponavljaju: “hop-jan” u ritmu zamaha svojih maljeva koji se njišu kao klackalice, hop-jan, hop-jan.

No glazba koja to prati ne imitira jačinu i gruboću udarca, već crta poetičniju, mekanu, nježnu sliku, kao da miluju kamen, “[k]ao da nema pjesme kojom se prikriva da stijena u tom grupnjaku i nije bespomoćna – krši prste, drobi šake, lomi ruke i slama noge”. Ono što naizgled predstavlja  plodonosan čin pokazuje se kao nasilje nad tijelom i kolektivom. U tom trenutku kreće Castration Song – naslov koji ironizira mit o plodnosti i moći na kojem počiva industrijski rad. 

U istom ključu čita se i prizor porinuća broda. Sinkronizirani zamasi drvenim trupcem i tupi ritam podbijanja drva prizivaju “porod” broda – još jedan ritual stvaranja. No taj porod nije trijumfalan, nego opasan. Zlokobni karakter Castration Songa, pojačan vrištanjem šalmaja, podsjeća da je industrijski mit o napretku uvijek bio isprepleten s rizikom i smrću. Opasnost i rizik dodatno se naglašavaju spominjanjem porinuća broda u Glasgowu 1883., u kojem su poginula 124 čovjeka, ilustrirajući koliko je taj ritual bio doslovno smrtonosan, a potom ga tekst suprotstavlja “još tupljem” suvremenom manjku – zvuku gašenja brodogradnje u Rijeci, Splitu, Puli i Zagrebu, odnosno “zvuku zločina”.

Performans završava naglim rezom: kadrovi neke plaže, žamor turista i zvuk njihovih šlapa dok koračaju po kamenju. Zapravo i nije važno o kojem gradu je riječ – zvučni identitet industrijskih gradova nestaje, zamijenjen unificiranim zvukovljem turistifikacije. Dok gledamo svjetlucajuće kamenčiće, sunce koje bljeska po vrhovima valova i šarenilo turista u pozadini, čuje se svirka uličnog muzičara koji izvodi The Scientist grupe Coldplay. Smilja gasi svjetlo. Ritam industrije zamijenio je klopot šlapa. 

Ho-Ruk! Hop-Jan! ne pokušava govoriti u ime radnika_ca, niti rekonstruirati izgubljeni svijet rada kroz neki heroizirani ili nostalgičarski pathos. Kako kažu braća Sinkauz, “mi nismo tamo i nećemo fingirati, mi nismo radnici u tom smislu”. Upravo ta distanca dopušta im da slike i zvukove industrije ponovno čitaju i oblikuju na svoj način – ne kao povijesnu činjenicu ili mit, nego kao ritam, zvuk i jezik koji otvaraju novu perspektivu i način da razgovaramo o tom nasljeđu.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Multimedijalni projekt Tijelo traume istražuje duboke i slojevite aspekte traume kroz cirkus, ples, glazbu i projekcije. U predstavi, kako stoji u najavom tekstu, “tijelo postaje platno na kojem se ispisuju emocije, sjećanja i iskustva kroz stapanje žive izvedbe i projekcija u dinamičku cjelinu brišući granice između izvođača i publike. Tijelo je nositelj priče, suptilni medij kroz koji se traume izražavaju i transformiraju. Prostor izvedbe nije tek scenografija, već aktivni sudionik – mjesto susreta osobnog i kolektivnog iskustva.”

Nakon predstave održat će se kratki razgovor s terapeutkinjom Ivanom Preglej. 

Koreografkinja predstave, Nikolina Komljenović, ujedno je i solo izvođačica na projektu. Zvuk, svjetlo i tehničku podršku potpisuje Miodrag Gladović, a video materijale snimile su i montirale Nina Đurđević i Tena Bošnjaković.

Ulaz na predstavu je slobodan, a rezervacije nisu potrebne. Više detalja pročitajte ovdje.

Izložbeni prostor dvorane Jedinstvo funkcionirao je kao prostor stvaranja, druženja i edukacije pod vodstvom Miodraga Gladovića, Neže Knez, Hrvoja Spudića, Andrije Santra, Roka Crnića, Petre Belc Krnjaić i Brune Butorca.

Ovaj tip izmještene nastave odvio se u obliku radioničkih formata pod vodstvom umjetnika, alumni i drugih suradnika Odsjeka novih medija. Raznoliki program pop-up manifestacije Osvijetliti, posvijetliti uključivao je izvedbe, interaktivnu svjetlosnu instalaciju, projekcije, izložbu fotogramskih otisaka, nastup zbora, te akciju sitotiskanja. 

Praizveden 2015. godine, umjetnica ovaj performans ponovo izvodi u okviru multiinstitucionalnog programa Vidljive. Fokus projekta, koji Komljenović kroz godine razvija, je preispitivanje granica boli na primjeru vlastitog tijela. Tijekom performansa Objekt u subjekt prelazi #kralježnica Komljenović izvodi naizgled jednostavne radnje koje su bolne za njeno tijelo.

Riječima umjetnice: “Spajam fizičko i mentalno, vanjsko i unutarnje stanje u žensko biće. Odvajam se od norme tijela s ograničenim mogućnostima ka tijelu iznenađujućih mogućnosti. Kako je tijelo prostor u kojem se ostvaruje društvena moć i kontrola, ja preuzimam moć i kontrolu za svoje tijelo, nad svojim tijelom čime preispitujem složenost odnosa između tijela, kulture i društva. Skolioza, kao moj zdravstveni problem, postaje točka otpora i izazova, a ne prepreka.”

Uz Komljenović, na performansu su radili Miodrag Gladović i Marino Frankola. Ulaznice po cijeni od deset eura mogu se nabaviti na blagajni MSU-a.

Više detalja pronađite na poveznici.

Izložbeni prostor Velike dvorane funkcionirao je istovremeno kao prostor stvaranja, izlaganja, druženja, educiranja, predavanja, razmjene i razmišljanja. Posljednji dan zamišljen je kao javna prezentacija radova u nastajanju. Prezentacija laboratorija održava se u petak, 31. listopada u 19 sati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Na dan prezentacije posjetitelji_ce će moći zajedno sa studentima (sito)tiskati pripremljene motive na tkaninu, majice ili torbe koje ponesu.

Radionice su vodili Miodrag Gladović, Neža Knez, Andrija Santro, Hrvoje Spudić, Petra Belc Krnjaić, Roko Crnić i Bruno Butorac.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovogodišnji gost programa je umjetnik zvuka Miodrag Gladović. Njegova umjetnička praksa obilježena je radom na području eksperimentalnog zvuka, improvizatorske glazbe i sličnih inovativnih suvremenih umjetničkih praksi, a tijekom intenzivne višednevne radionice u učilištu, Gladović će sudionicima_ama približiti alate, tehnike i metode svog autorskog pristupa, dok će istovremeno s njima raditi na procesima prevođenja pojava i podataka različitih vrsta u medij zvuka te kao rezultat radionice izvesti prostornu zvučnu kompoziciju.

Program je primarno namijenjen mladima – studentima_cama i odraslima do 35 godina. Radionica će se održati od 24. do 27. lipnja (utorak-petak), svakoga dana od 17 do 20 sati, u prostoru Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (Ulica grada Vukovara 68). Radionica je besplatna, a zainteresirani_e se trebaju prijaviti putem upitnika dostupnog ovdje.

Puni tekst natječaja pročitajte na poveznici.

Broj mjesta je ograničen, a rok za prijavu je 18. lipanj.

Koreografkinja predstave, Nikolina Komljenović, ujedno je i solo izvođačica na projektu. Zvuk, svjetlo i tehničku podršku potpisuje Miodrag Gladović, a video materijale snimile su i montirale Nina Đurđević i Tena Bošnjaković.

Multimedijalni projekt Tijelo traume istražuje duboke i slojevite aspekte traume kroz cirkus, ples, glazbu i projekcije. Tijelo postaje platno na kojem se ispisuju emocije, sjećanja i iskustva kroz stapanje žive izvedbe i projekcija u dinamičku cjelinu brišući granice između izvođača i publike. Tijelo je nositelj priče, suptilni medij kroz koji se traume izražavaju i transformiraju. Prostor izvedbe nije tek scenografija, već aktivni sudionik – mjesto susreta osobnog i kolektivnog iskustva.

Projekt je nastao uz rezidencijalnu i financijsku podršku Cirkuske rezidencijalne mreže te kroz istraživački projekt Obavijeno sjećanjem.

Predstava je namijenjena starijima od 16 godina, a ulaz je besplatan. Rezervacija mjesta je obavezna na e-mail organizacijaniit@gmail.com.

Pet bijelih stepenica, aktualni projekt kolektiva WHW i kustosice Ane Kovačić, odvija se na šest lokacija koje su na neki način vezane uz kulturu no nisu tradicionalni izlagački prostori, među kojima je i budući prostor u Draškovićevoj ulici. Uvodni tekst najavljuje ovaj program kao pokušaj ispitivanja “različitih načina gostoljubivosti” koje ovi prostori nude. Treba napomenuti da je WHW sličan princip izlaganja primjenjivao u ciklusu događanja Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti drugačije) i u Retrospektivi po dogovoru Davida Maljkovića – čini se da se uvijek iznova pojavljuju razlozi za preispitivanje uhodanih izlagačkih prostora.

Ciklus je otvoren u Kleti zvučnim performansom Himne za slušanje koji izvodi Anton Kats pod pseudonimom ILYICH. Umjetnik je u bijelom odijelu s maskom s koje vise trake, smješten iza kontrolera poput klasičnog DJ-a, puštao preko atmosferične zvučne kulise glasove umjetnica_ka među kojima su bell hooks, Pauline Oliveros, Ruth Wilson Gilmore, Chick Corea i Ursula K. Le Guin. Izjave preuzete iz radijskih emisija, predavanja i sličnih izvora mahom su bile vezane uz glazbu te kulturu i diskriminaciju Afroamerikanaca. Ovi segmenti razgovora nude bliski pogled na ove autorice_e, no izvedba je popraćena samo kraćim tekstom u letku koji prati čitav projekt i time joj nedostaje čvršće kontekstualizacije, a prezentiranje spomenutih autorica_a se svodi na estetsku gestu bez mogućnosti da ona vodi ozbiljnijem razumijevanju i dijalogu s njihovim radom. 

Instalacija Zvučna rešetka Antona Katsa u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića služi kao nadopuna i nastavak spomenutog performansa. Kod samog ulaza u prostor na stalku je smješten kasetofon iz kojega bi trebala biti emitirana snimka performansa, a pored njega je polica s knjigama autorica_a čiji su govori uključeni u zvučnu kompoziciju. Knjige ostaju knjižnici nakon zatvaranja izložbe, a funkcioniraju kao zgodan izbor djela autorica_a koji nisu osobito zastupljeni u hrvatskim knjižnicama i izdavaštvu. Iako se ova polica vrlo lijepo uklapa i pridonosi ambijentu i funkciji knjižnice, zvučni dio instalacije u izravnom je sukobu s tišinom koju prostor koncentracije i rada zahtijeva – vjerojatno zato za vrijeme mojeg posjeta kasetofon nije bio upaljen. 

U neposrednoj blizini knjižnice, na zgradi na uglu Tesline i Preradovićeve, iznad prostora Francuskog instituta nalazi se bijeli upitnik na crvenom platnu, rad slovačkog umjetnika Júliusa Kollera pod nazivom Upitnik kulturna situacija (U.F.O.). Riječ je o jednoj inačici simbola koji je umjetnik u brojnim tehnikama reproducirao od kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pojavljujući se u Čehoslovačkoj nakon Praškog proljeća ovaj simbol dobiva značenje kritike i otpora, no za Kollera on je označavao “situaciju”, način života koji općenito propituje odnos pojedinca i društva i tako stvara nove načine življenja. 

Kada sam vidio Kollerov upitnik odmah sam se sjetio fotografije na kojoj Tomislav Gotovac izlazi kroz prozor galerije Forum na gređe te iste zgrade samo na stranu koja gleda prema Teslinoj. Ova dvojica autora vrlo su slična po izrazu i vremenskom razdoblju u kojem djeluju što je bio povod za njihovu zajedničku izložbu u Zbirci Richter 2019. godine. Kollerov poziv na kritički odnos prema društvu vrlo je relevantan u današnjem vremenu i svakako bi mu trebalo posvetiti pažnje. Moja asocijacija na njegovog zagrebačkog kolegu je slučajna i za izložbu nije bitna, no ukazuje na to koliko prostor svojim brojnim asocijacijama na neočekivan način može doprinijeti radu. 

U programu kina Kinoteka, prije redovnih projekcija prikazan je video marokanskog kolektiva Tizintizwa pod nazivom Pjesma veslu. Film prikazuje skandiranje nogometnih navijača koji imitiraju veslanje gusara na galiji. Sjevernoafrički gusari slave se jer su se opirali imperijalističkoj španjolskoj sili. Nogometni navijači – ultraši, bitna su revolucionarna snaga regije, a njihovo je zajedništvo, pri čemu se zaboravljalo na klupska rivalstva, bilo jedno od važnih pokretačkih sila Arapskog proljeća. Ubačen u uobičajen filmski program, ovaj kratak i intenzivan video nudi pogled u logiku otpora neke druge sredine.  

Osnovana 1990., grupa Škart studentske prosvjede u Srbiji počela je pratiti Budnicama, svakodnevnim parolama objavljivanim na društvenim mrežama. Kratke poruke podrške napisane karakterističnim rukopisom kombinacijom crvene, crne i bijele postupno su prenošene na naljepnice, bedževe i plakate. U Centru mladih Ribnjak koji održava iznimno bogat i šarolik program, a zidovi su također ispunjeni raznim obavijestima, fotografijama i informacijama, upečatljive Budnice ipak su se uspjele istaknuti. Postavljajući eksplicitno politički rad u mladenački kulturni centar (a isto se odnosi i na kino i javni prostor) prešutno se daje komentar o tome da je za bilo kakav politički govor važno da se odmakne od poznatih oblika i kanala komunikacije kako bi doista bio učinkovit.

Prostor Bookse koji je također vizualno veoma ispunjen natpisima, knjigama i plakatima udomio je fotografije Rene Matić koje tematiziraju marginalno iskustvo queer osobe u dijaspori. Tri fotografije smještene su na staklu i vidljive izvana, a jedna je kod ulaza na ormariću za plakate. S obzirom na to da prostor nije namijenjen izlaganju i ima snažan vizualni karakter, fotografije nisu u središtu pažnje promatrača, no one prikazuju intenzivne trenutke, tijela u plesu i intimnom kontaktu i ne zahtijevaju blagi okoliš da ih se primijeti. 

Galerija Nova do sada je nekoliko puta mijenjala mjesto, od otvaranja 1975. do 1979. bila je smještena u Teslinoj 1, zatim se selila u Mihanovićevu 28, a od 1992. do njenog nedavnog zatvaranja bila je u Teslinoj 7. WHW je izrazio namjeru da naziv Galerija Nova koji sa sobom nosi bogato nasljeđe održi, stoga se može pretpostaviti da će novi izložbeni prostor kolektiva u Draškovićevoj ulici 31 nositi to ime.

No, za vrijeme ovog projekta prostor se označava samo svojom adresom, čime se naglašava da je on i dalje u prijelaznom stanju, nedovršen. Pet bijelih stepenica ispituje prijemčivost različitih prostora za likovnu umjetnost, a njime Što, kako & za koga istovremeno ispituje vlastiti još uvijek nepoznati prostor. Umjesto da publici novu etapu svojeg programa predstave koristeći prostor, ovaj kolektiv koristi program da ispita novi prostor. 

Trenutno se iznad ulaza nalazi natpis “Caffe bar all in”, a na ostalim površinama na žutoj pozadini napisano je niz riječi koje započinju slovom “a” – radi se o prvih 15 riječi partiture Anti-ambijent ceremonijalnih cigareta. Nakon izložbe Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah) Nike Mihaljevića u Galeriji SC, autor je uglazbio tekst kritike koju je za izložbu napisala Jozefina Ćurković te ga izveo uz vokalisticu Ivanu Bojanić. Tekst se ne pjeva onako kako je napisan nego su riječi kritike raspoređene abecednim redom, a tako su napisane i na prozorima. 

Ovaj začudan postav usmjeren prema ulici ujedno je i najava performansa koji je Niko Mihaljević izveo u galerijskom prostoru u Draškovićevoj. Spomenuta izvedba skladbe nastale prema tekstu kritike Jozefine Ćurković bila je povod kritici Borisa Greinera koja je prevedena na engleski, a riječi od kojih se sastoji raspoređene su abecednim redom te su postale libreto opere Singing snake (Sometimes Staged). Operu izvode Niko Mihaljević na oganetu, vokalistica Ivana Bojanić, Miodrag Gladović kao trombonist i Leonardo Losciale svirajući triangl. S obzirom na to da rad ima vrlo zanimljivu genezu, drago mi je da se autori njome nisu kreativno potrošili nego su proizveli vrlo zanimljivu muzičku izvedbu.

Posljednji prostor koji sam obišao je ured WHW-a na osmom katu nebodera Napredak na križanju Bogovićeve i Gajeve. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju. Spomenuo sam kako je Kollerov rad zbog prostora na kojem je smješten za mene nadopunjen jednom slučajnom asocijacijom, tako je za mene, a vjerujem i druge nemoguće doživjeti rad Ane Opalić bez snažnog doživljaja mjesta, tj. Planićevog nebodera.

Po ulasku u zgradu ušao sam u mali starinski lift s vratima koja se ručno zatvaraju, stigao na osmi kat i tamo na balkonu s kojeg se vide meni dobro poznate ulice, koje su iz ove vizure potpuno drugačije, na slušalice slušao zvučni rad. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju.

“Mogućnost da je volio borove, spajala nas je”, govori Ana Opalić, a ja gledam kako listovi žednjaka hvataju male kapi kiše – nisam očekivao da ću usred grada pronaći prostor koji je dovoljno svečan da dopusti ovako krhke veze. 

Stihovi pjesme Vlade Kristla po kojoj je izložba dobila naziv opisuju ulazak u prostor bez straha i očekivanja: 

“U pekaru se uspinjalo pet bijelih stepenica i
ja sam duboko uvlačio mirise
bez potrebe da budem dobrohotan.
Miran da me tu neće poniziti.”

Čini mi se da spretno zrcale odnos kakav radovi imaju prema nekonvencionalnim prostorima u koje su smješteni. Uspjeh kojim su se radovi u njih uklopili varira, no i oni najuspjeliji slučajevi u velikoj mjeri ovise o nepredvidivim faktorima. Birajući ovakav princip izlaganja kustosice se odlučuju za nesigurnost, a ona je negativna samo kada je prati strah. S povjerenjem prepušteni nepoznatim prostorima i situacijama, radovi se nadopunjavaju novim vizurama i značenjima, pokazujući da kontaminiranje može biti obogaćivanje. Pet bijelih stepenica je širok i raznolik projekt koji uspijeva istovremeno ukazati na važne probleme, ali i pokazati kako bez malodušnosti nastaviti dalje. 

Praizveden 2015. godine u Zagrebačkom plesnom centru, umjetnica performans ponovo izvodi u okviru multiinstitucionalnog programa Vidljive. Fokus projekta, koji Komljenović kroz godine razvija, je tijelo i preispitivanje granica boli. Umjetnica tijekom performansa izvodi naizgled jednostavne radnje koje su za njeno tijelo bolne.

Riječima umjetnice: “Spajam fizičko i mentalno, vanjsko i unutarnje stanje u žensko biće. Odvajam se od norme tijela s ograničenim mogućnostima ka tijelu iznenađujućih mogućnosti. Kako je tijelo prostor u kojem se ostvaruje društvena moć i kontrola, ja preuzimam moć i kontrolu za svoje tijelo, nad svojim tijelom čime preispitujem složenost odnosa između tijela, kulture i društva. Skolioza, kao moj zdravstveni problem, postaje točka otpora i izazova, a ne prepreka.”

Nikolina Komljenović je koreografkinja, suvremena plesačica i zračna akrobatkinja, performerica i izvedbena umjetnica koja se bavi prisutnošću i multipliciranjem intro(impro)spekcija kroz medij performansa. Autorskim se radom bavi od 2005. godine.

Performans se izvodi u suradnji s Muzejem likovnih umjetnosti u Osijeku, te suradnicima Miodragom Gladovićem i Marinom Frankolom. Više detalja o performansu možete pronaći ovdje.