Kampanjom Za poštenu plaću, koju je od 8. do 18. srpnja provodila udruga BLOK, od Ministarstva kulture i medija RH tražilo se povećanje budžeta za programe javnih potreba u kulturi i mogućnost da se do 25% budžeta za program koristi za plaće i “hladni pogon” neprofitnih organizacija. Kampanju su potpisom podržale 122 organizacije (OCD-i, umjetničke organizacije, sindikati, institucije) i inicijative, osam međunarodnih organizacija i 549 osoba. Na sastanku koji je uslijedio po predaji potpisa, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je novi Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, a daljnje objašnjenje vezanosti Zakona i zahtjeva javnost je dobila na 5. sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva 23. srpnja 2021. godine. Tamo je tema uvrštavanja troškova plaća u Pozivima za programe javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija RH bila posljednja točka dnevnog reda. 

Naime, organizacije u kulturi u pojedinim kulturnim vijećima od 2015. godine nemaju mogućnost uvrštavanja troškova plaća u troškove vezane uz prijavljene programe. Ministarstvo kulture, odnosno ministar Berislav Šipuš tim je potezom anulirao vlastitu dobru praksu jer slijedeći Uredbu koja određuje kriterije i postupke financiranja, ono sâmo odlučuje o uvjetima natječaja koje raspisuje. Ta mogućnost već sedam godina ne postoji, otprilike koliko traje sustavnije urušavanje uvjeta rada u organizacijama u kulturi, kao i organizacijama civilnog društva općenito, pogotovo u kontekstu očuvanja radnih mjesta u sektoru. Paradoks takve odluke Ministarstva jest što su plaće ostale opravdani trošak u sklopu nekih natječaja Poziva za javne potrebe u kulturi, a nekih (većine) nisu. Kao što je na sjednici Savjeta istaknula predstavnica OCD-a za područje kulture, Miljenka Buljević, Ministarstvo bi već pri sljedećem pozivu za financiranje javnih potreba u kulturi, najavljenom za rujan 2021, moglo samoinicijativno priznati trošak plaće kao opravdan trošak. 

Predstavnik Ministarstva kulture i medija na sjednici se Savjeta pozivao na opća mjesta kulturne politike od 2016. godine: organizacije za udjele u plaćama imaju financiranje iz Zaklade Kultura nova i financiranje iz proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave. Ipak, suočen s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu kulturni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora, sugerirao je da MKM može tražiti povećanje lutrijskih sredstava za kulturu u idućoj godini. Ukrasni detalj uvijek isto artikuliranim rješenjima ovaj je put igrala konstatacija da se na poziv za javne potrebe u kulturi mogu javiti i pravne osobe koje nisu neprofitne, čime se valjda željelo sugerirati da će u tom slučaju i njima biti omogućen trošak plaća, što sigurno nije ishod kojem se neprofitni akteri nadaju.

Ključno objašnjenje predstavnika Ministarstva zašto neće odmah omogućiti financiranje udjela u plaćama nalazi se u najavljenim izmjenama Zakona o financiranju javnih potreba u kulturi koji bi, tvrde, trebao osigurati i nove uvjete natječaja. No, ni predstavnik ni ministrica ne ekspliciraju znače li novi uvjeti ujedno i mogućnost financiranja plaća za zaposlenike organizacija u kulturi, stoga se to objašnjenje pokazuje kao još jedna isprika. Iako najavljivan od prvog mandata aktualne ministrice, prijedlog izmjena Zakona pojavio se tek 2020. godine na javnom savjetovanju i to dvaput (drugi put zbog nepotpunosti prvog dokumenta) u obliku Obrasca prethodne procjene učinaka (novog) Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi. Očekivani rok za donošenje Zakona je siječanj 2022, a posebna je zanimljivost Zakona ono što je iz njegovog naziva izostavljeno. No, pođimo redom.

Aktualni Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi manje-više je isti onaj koji je davne 1990. donio Ukazom ni manje ni više nego Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske. Zakon je dvaput mijenjan, brisana je većina članaka pa je važećih tek 6, a njihov sadržaj ne odgovara sustavu koji se razvijao posljednjih 30 godina, niti se može govoriti o krovnom Zakonu za reguliranje jednog tako važnog područja kulturne proizvodnje. Dokument temeljem kojeg se zapravo donose odluke o financiranju je interni Pravilnik Ministarstva o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, koji se opet mijenja sukladno politici koju provodi neka garnitura Ministarstva. Tako smo u posljednjem desetljeću imali izmjene Pravilnika 2012, pa 2013, pa 2016. godine.

Prijedlog jedinstvenog novog Zakona trebao bi obuhvatiti tri ključna područja kulturnog sustava: odlučivanje u kulturi, financiranje kulture i ustanove u kulturi. Novi Zakon tako će inkorporirati Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, Zakon o kulturnim vijećima i Zakon o upravljanju javnim ustanovama u kulturi. Radi se o zakonima koji imaju različite ciljeve i u svojim su specifičnostima raznorodni, a njihovo grupiranje u jedan zakon potencijalno je ograničavajuće za sam sektor. Pogotovo je to tako u kontekstu upravljanja javnim ustanovama u kulturi koje su, prema pojašnjenju Ministarstva, dodane na ovaj popis jer se i one dijelom financiraju iz javnih sredstava.

Kako je navedeno u Obrascu prethodne procjene, radi se o trima zakonima “koji uređuju rad kulturnih vijeća kao savjetodavnih tijela u postupku vrednovanja kulturnih programa te slijedom toga financiranje programa koji su iskazani kao javna potreba u kulturi, a u što je uključeno i upravljanje javnim ustanovama, čiji se programi između ostaloga sufinanciraju kao javne potrebe u kulturi”. Stvarna namjera zakonodavca za uvrštavanje i Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi u ovaj jedinstveni Zakon kasnije je eksplicirana u Obrascu: potrebno je urediti način izbora upravnih vijeća, ravnatelja i stručnog vijeća. Iz perspektive prethodnog citata, moglo bi se zaključiti da je naglasak stavljen na to tko upravlja sredstvima koja se dodjeljuju u sklopu poziva za javne potrebe u kulturi. Uostalom, Zakon donesen 2001. godine mijenjan je samo jednom, kako bi se nadzor nad zakonitošću rada javne ustanove u kulturi prebacio sa županija na Ministarstvo kulture.

O kako se kompleksnoj i za kulturni sektor relevantnoj tematici radi u slučaju samo jednog od Zakona koji se trebaju spojiti u mega-zakon, pokazuje “slučaj” iz 2016. godine. Tadašnji je ministar Zlatko Hasanbegović pokušao promijeniti Zakon o kulturnim vijećima tako što je naziv, obuhvat i ovlasti postojećih vijeća smanjio, ukinuo mogućnost osnivanja novih vijeća, vezao mandate članova vijeća uz mandat ministra te omogućio ulazak u proceduru odlučivanja o programima koji će se financirati stručnjacima koji ne dolaze nužno iz područja kulture. Iako je savjetovanje prikupilo pozamašan broj komentara kulturnih aktera, od donošenja zakona se moralo odustati jer je ministar izgubio svoju fotelju. Novi Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi trebao bi “redefinirati područje djelokruga i nazive kulturnih vijeća s ciljem jasnijeg preciziranja djelokruga rada kulturnih vijeća, propisati način izbora i razrješenja članova kulturnih vijeća te precizirati odredbe o izbjegavanju sukoba interesa”. U načelu isto što je želio i Zlatko Hasanbegović, no za njega znamo kako je to želio provesti, dok nam za namjere aktualne postave u Ministarstvu kulture, koja od 2016. nije donijela ni jednu odluku suprotnu svom predšasniku, preostaju samo zle slutnje. 

Kada se spustimo na posve konkretnu razinu, odnosno vratimo Obrascu prethodne procjene, u njemu je jasno i nedvosmisleno eksplicirana promjena koja se očekuje u sustavu donošenjem novog Zakona. To su, redom, prilagodba suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti (bez daljnje eksplikacije), višegodišnje financiranje razvojnih kapitalnih projekata (ne i programa u kulturi, čije je financiranje, podsjetimo, ukinuo Zlatko Hasanbegović) te onemogućavanje dvostrukog financiranja istih troškova iz državnog proračuna te proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Nema sumnje da zastarjele i nefunkcionalne zakone treba mijenjati, no namjera zakonodavca koja proizlazi iz ovako formuliranih ishoda donošenja Zakona koji objedinjuje tri ključna segmenta funkcioniranja sustava, u najmanju je ruku kratkovidna, a dugoročno štetna za sve uključene aktere. Umjesto da se izmjene zakona oblikuju prema stvarnim potrebama kulturnog sektora, među kojima je i financiranje udjela u plaćama aktera koji proizvode većinu kulturnih programa u RH, ali i šira demokratizacija sustava upravljanja i odlučivanja u kulturi, Ministarstvo naglasak stavlja na kontrolu i nadzor.

Tome svakako treba pridodati i širi okvir financiranja projekata organizacija civilnog društva, koje definira Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, a koja je u ožujku 2021. izmijenjena nakon javnog savjetovanja. Usvojenim izmjenama – uvođenjem pojednostavljene troškovne opcije, tržišnih kriterija te obaveznih mjerljivih ishoda podložnih financijskoj korekciji – pretjerano se normira rad organizacija i onemogućuje primjerena reakcija na društvene okolnosti tijekom provedbe određenog projekta. Uvedenim izmjenama zapravo se odgovara na poteškoće provođenja projekata ugovorenih u okviru ESI fondova, koji budžetom i administrativnom zahtjevnošću ne korespondiraju projektima koji se financiraju iz lokalnih ili nacionalnih sredstava. Uredbom je sada omogućeno isti administrativni pritisak nametnuti i za projekte koji se financiraju s tih razina. 

Stoga bi namjera spajanja dosadašnja tri zakona u jedinstveni Zakon mogla rezultirati još nesigurnijim uvjetima rada izvaninstitucionalnog kulturnog sektora, čije bi se specifičnosti mogle pogubiti, naprimjer, unutar općenitijih pitanja sukoba interesa članova kulturnih vijeća ili upravnih vijeća ustanova. U tom kontekstu, kulturni sektor koji čine neprofitni akteri stiješnjen je između očekivanja zakonodavca da odgovori na potrebe što šireg spektra korisnika i nemogućnosti da tim aktivnostima osigura sredstva za vlastitu reprodukciju. Donošenje novog ili novih zakona mora se događati u isto tako širokom, participativnom procesu, uz ključno sudjelovanje adresata tih promjena. Također, donošenju ovih ključnih zakona trebala bi svakako prethoditi analiza stanja cjelokupnog sektora te jasna strategija njegovog razvoja u predstojećem razdoblju, kako bi se nedvosmisleno iskazalo kojim se to suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti zakoni trebaju prilagoditi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Promatran izvana, odgovor nacionalne kulturne politike na pandemijsku katastrofu mogao bi se učiniti sasvim solidnim s obzirom na nikakav položaj kulturnog polja na mainstream listi prioriteta: prve mjere uvedene su razmjerno brzo, a resorno ministarstvo otad svako toliko objavi neki novi natječaj namijenjen institucijama, organizacijama ili radnicama u kulturi. Dakako, minimalno nepovjerljiviji pogled razotkrit će da ni o kakvoj solidnosti ne može biti riječi. Kao što smo na Kulturpunktu pisali povodom niza odluka Ministarstva, krizne su mjere za pomoć kulturi duboko problematične, sistemski nepromišljene, netransparentne, diskriminatorne, a gdjegod i bazično nesuvisle i kontradiktorne. Kulturnopolitički trendovi koje je u njima moguće razabrati, poput primjene tržišnih kriterija pri dodjeli direktnih potpora umjetnicama ili štetnog modela “najbržeg prsta” pri provedbi natječaja, izuzetno su zabrinjavajući i ukazuju na odbacivanje solidarnog promišljanja kulture kao javne potrebe.

Iz te je perspektive posebno značajan Sažetak nacrta Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026., koji je Vlada RH predstavila prvog dana travnja. Riječ je o dokumentu kojim se utvrđuje struktura raspolaganja sredstvima od 6,3 milijarde eura, dodijeljenih Hrvatskoj u sklopu Mehanizma za oporavak i otpornost Europske unije. Njime su strateški koncipirani Vladini odgovori na posljedice pandemijske krize u svim društvenim sektorima. No dok su gospodarstvo, pravosuđe, obrazovanje, znanost, zdravstvo i drugi dobili svoj opravdan i ravnopravan tretman u Nacionalnom planu, kultura je dobila – lošu prvoaprilsku šalu. Naime, ne samo da ne postoji zaseban dio Plana posvećen oporavku kulture – podsjećamo, sektora koji prema svim procjenama spada među najpogođenije pandemijom, ali i potresom u zagrebačkom slučaju – nego je i ono što od njezinog spomena imamo svedivo na svega nekoliko usputnih natuknica, pretežito vezanih za obnovu zgrada koje imaju status zaštićenog kulturnog dobra.

One koje zanima konkretnija pomoć radnicama i radnicima u kulturi obradovat će činjenica da je kulturni sektor predvidivo istovaren u komponentu “Gospodarstvo”, i to na jedino mjesto koje u takvom u okviru realno može zauzimati – na začelje. Dakako, to znači da se on u raspisu isključivo javlja kao dio magične šifre “kulturne i kreativne industrije”, koja postaje jedinim obzorom strateškog promišljanja nacionalne kulturne politike. Na samom kraju uvoda u “Gospodarstvo” tako stoji: “U okviru Plana prepoznata je potreba daljnjih ulaganja u oporavak i jačanje otpornosti kulturnog i kreativnog sektora kako bi se uklonile postojeće prepreke za poslovanje na jedinstvenom digitalnom tržištu te omogućila prilagodba novim uvjetima poslovanja.”

Premda ova maglovita rečenica ne otkriva mnogo, ipak je sasvim jasno da je sva pažnja politike usmjerena na jačanje kreativnih industrija, dok za uže shvaćeni kulturni sektor, osim u njegovom manjem, tržišno orijentiranom dijelu, u dostupnom Sažetku praktički nema mjesta. No i ta pažnja je očito vrlo ograničenog opsega: u prikazu domašaja mjera za gospodarstvo, kao ni na popisu općih ciljeva, ni kulture ni kreativnih industrija naprosto nema. Mjesto na kojem se spominju je segment C1.1. – Jačanje konkurentnosti i zelena tranzicija gospodarstva, podcjelina C1.1.1. – Jačanje otpornosti i zelena tranzicija gospodarstva, u kojoj se kao posljednja reforma navodi “razvoj otpornog kulturnog i kreativnog sektora”, dok je kao vezana investicija navedena “transformacija i jačanje konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija” i “uspostava provjere medijskih činjenica i sustava javne objave podataka”. Potonja je ideja posebno zanimljiva – riječ je o mjeri o kojoj se raspravljalo još za vrijeme SDP-ovih ambivalentnih pokušaja izrade medijske politike, uključujući i mogućnost da fact-checking obavlja HINA. Međutim, tada je ona bila dio sustavnog promišljanja načina na koje je moguće ojačati cjelokupno medijsko polje, s posebnim naglaskom na neprofitni sektor koji je već tada postajao rezervatom neovisnog, kritičkog i istraživačkog novinarstva. U kontekstu HDZ-ove medijske politike – ako tako možemo nazvati sustavnu destrukciju medijskog prostora od 2016. godine – ona naprosto djeluje kao izraz rugalačkog cinizma: Ministarstvo kulture i medija pod vodstvom Nine Obuljen Koržinek s jedne strane planira financirati provjeru dvojbenih informacija, dok s druge strane radi sve da uguši proizvodnju onih provjerenih, relevantnih i kvalitetno istraženih.

No ništa od navedenog nije konkretizirano u materijalima koje je objavila Vlada. Kada je riječ o provedbi predviđenih mjera, u Sažetku je istaknuta “uspostava odgovarajućeg pravnog okvira kojim će se ukloniti postojeće administrativne prepreke za poslovanje na jedinstvenom digitalnom tržištu te omogućiti prilagodbu poduzetnicima na području kulturnih i kreativnih industrija novim uvjetima poslovanja”. Konačno, među očekivanim rezultatima aktivnosti u segmentu C1.1. na kraju stoji “digitalna transformacija poslovnih modela i procesa pravnih i fizičkih osoba na području kulturnih i kreativnih industrija”.

Što se strateške vizije tiče, to je po prilici to od kulture u Vladinom planu. Spomenuta je još jednom kao jedan od sektora koji će profitirati od mjera pomoći turizmu, dok je za nezavisni dio kulturnog polja, potpuno ignoriran ovim dokumentom, slaba utjeha da su u opisu glavnih izazova obnove u Gradu Zagrebu, Krapinsko-zagorskoj i Zagrebačkoj županiji eksplicitno navedeni i prostori udruga u kulturi – točnije, njih 18. Međutim, riječ je o brojci za koju nije jasno kojim kriterijima je utvrđena i odgovara li stvarnom stanju na terenu. Naime, istraživanje Zaklade Kultura nova, koje je obuhvatilo svega 44 organizacije u kulturi s navedenih područja (dakle, njihov manji dio), navodi da je njih 15 prijavilo oštećenja uredskih prostora, a 11 prostora za kulturno-umjetničke aktivnosti.

Najproblematičniji pak aspekt čitave priče oko Nacionalnog plana oporavka i otpornosti jest činjenica da ga Vlada odbija objaviti u cijelosti. Puni Plan raspisan je naime na oko 700 stranica i neće biti dostupan javnosti sve do 29. travnja, kada bi ga Vlada trebala usvojiti. U prijevodu, trenutno najvažniji strateški dokument bit će donesen bez detaljne javne rasprave, pod Vladinom samovoljnom odlukom o opsegu javnog interesa za njegov sadržaj. Što se kulture tiče, malo je vjerojatno da je njezin položaj bitno bolji u punom tekstu – njegova struktura u najmanju ruku sugerira da joj ne pripada autonomno razmatranje van mjera za pomoć gospodarstvu. U nedostatku eksplicitne strategije razvoja kulture, sasvim je to dobar znak smjera u kojem će se nastaviti demontaža kulturnog polja, osobito njenog nezavisnog, kritičkog i neprofitnog dijela.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako jedna stvar obilježava kulturnu politiku za vrijeme mandata Nine Obuljen Koržinek, to je financijsko gušenje nezavisne kulturne scene, kao i zanemarivanje njezine važnosti za širi razvoj kulture kao javnog dobra. Štoviše, moglo bi se uvjerljivo dokazivati da u temelju politike aktualne ministrice leži upravo odbijanje da se kulturu shvati kao javno dobro u čiji autonomni – što će reći, od nužnosti tržišne legitimacije izuzet – razvitak treba ulagati. Posljedice navedenog odražavaju se na svim razinama polja, od sve težih radnih uvjeta u organizacijama, preko sve nesigurnijih i netransparentnijih modela provedbe natječaja, pa do zanemarivanja nezavisne kulturne i umjetničke proizvodnje. Umjesto, dakle, da pruži posebno snažnu podršku sadržajima za koje nema mjesta u institucijama ili u turističko-tržišnoj logici kulturnog poduzetništva, Ministarstvo kulture i medija zdušno svodi nezavisnu kulturu na dugoročno neodrživi rezervat.

Dobar primjer iznevjeravanja vlastite javne funkcije je odnos Ministarstva prema neprofitnom nakladništvu. Prošle smo godine tako na Kulturpunktu pisali o problematičnim rezultatima natječaja za otkup knjiga, na kojem je ignorirano nekoliko iznimno vrijednih izdanja produciranih na nezavisnokulturnoj sceni. Kako sugeriraju nedavno objavljeni rezultati potpora za izdavanje knjiga, krizna 2021. donosi nastavak iste problematične politike. Naime, na popisu odbijenih prijava nalaze se neke od najvažnijih organizacija nezavisne kulture, čiji programi vezani za proizvodnju znanja čine uistinu ključan doprinos ne samo užoj sceni kojoj pripadaju, nego i širem izdavačkom, akademskom i kulturnom prostoru. Tako su primjerice bez potpore ostala izdanja Bijelog vala, kustoskog kolektiva Blok, udruge Domino, Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture “URK”, dok se na popisu odobrenih prijava ne može praktički naći nijedan nezavisnokulturni akter. Potpore su ogromnom većinom dodijeljene privatnim nakladnicima, što s obzirom na stanje nakladništva nije samo po sebi sporno, no nužno je zapitati se zbog čega drastično povećanje sredstava od 2017. godine (s 4 845 000 na 8 078 000 kn) nije donijelo makar minimalno bolju sliku što se strukture dobitnika tiče.

Zbog toga smo se za komentar obratili Nikoli Devčiću iz udruge Bijeli val, koja je u 2020. dobila potporu za izdavanje knjiga, da bi se u ovoj godini, nakon što je proračun za tu stavku pao za oko pola milijuna kuna, našla među “skrajnutim” prijaviteljima. Devčić je politiku aktualne ministrice stavio u širi kontekst njezinog prethodnika, naglašavajući kontinuitet zanemarivanja nezavisne kulture: “Već je odavno i onima najnaivnijima jasno da je mandat Nine Obuljen Koržinek na čelu Ministarstva kulture nastavak Hasanbegovićeve ‘nacionalne promjene paradigme’ drugim sredstvima i da Kulturna vijeća neće podržati ne samo Subversive Festival, časopis Up&Underground ili sve predložene naslove biblioteke Parezija i Sinestetika, te Novi Gordogan, Centar za ženske studije ili Oris, nego apsolutno nijedan civilnodruštveni projekt.” Devčić posebno kritizira način na koji je ustrojen rad kulturnih vijeća, za koja smatra da “ne odstupaju od birokratskog normativa postupnog dokidanja potpora s ciljem iscrpljivanja malih ili ideološki nepoželjnih korisnika, smanjivanja obima njihovih aktivnosti i u konačnici njihovog gašenja”, a kao štetne faktore navodi i “brutalnu komercijalizaciju i estradizaciju kulturne proizvodnje”. Spornom smatra i transparentnost rada vijeća, budući da je njihovim članovima “zabranjeno očitovati se u javnosti, dok na upite o kriterijima po kojima su neki projekti potvrđeni a neki odbačeni ili uopće ne ponude obrazloženje ili napišu da je program odbijen zbog manjka u budžetu. Ono što nam na kraju ostaje je da sami osmislimo razloge izostanka podrške.”

Petar Milat iz Multimedijalnog instituta kritizira pak Ministarstvo zbog izrazite jednodimenzionalnosti kulturne politike kada je riječ o izdavaštvu i njezine podređenosti servisiranju privatnog sektora: “Nije neka posebna tajna da tzv. tržište knjige u Hrvatskoj ne postoji, osim kao korisna i nepropitana iluzija koja služi da se opravda nužnost periodičnog pumpanja javnog novca u privatne projekte. Ono što u tom prešutnom paktu uvijek iznova zapanjuje je razina arbitrarnosti i potpuni manjak volje da se sa strane državnih i drugih javnih institucija makar potakne uspostavljanje kulturne politike vezane uz knjigu, a koja bi za sobom ostavila dosadašnju zadaću da se privid tržišta i navodno pravične tržišne utakmice održava na životu javnim sredstvima.”

Prema Milatu, na izdavaštvu se još jednom potvrđuje potpuna nezainteresiranost Ministarstva kulture za promišljanje aktualnih potreba sektora: “Baš ništa od važnih razvojnih pitanja – npr. digitalni obrat u izdavaštvu i sve što to donosi za knjišku kulturu; suradnja s ostalim, poludomaćim eksjugoslavenskim sredinama; internacionalizacija – kao da se Ministarstvo kulture ne tiče, već se radi isključivo na ‘poboljšanju’ ili ‘rastezanju” uhodanog superhikovskog modela raspodjele plijena, s točno određenim kvotama/glavarinama. Ako prođe, prođe … ako pak netko i zalaje, nema veze, brzo će se zaboraviti i zataškati.” Zaključno, Milat smatra da je kulturnoj politici potreban temeljni koncepcijski obrat koji će izdavaštvu pristupiti iz perspektive njegove sistemske društvene uloge: “Drukčiji model javnog financiranja knjige nije tek pitanje drukčije raspodjele sredstava, već pitanje nove funkcije i svrhe proizvodnje knjiga u malenoj i centraliziranoj kulturi i društvu. Do odgovara na to pitanje, čini mi se, nećemo više doći unutar postojećih korumpiranih okvira, već samo kolektivnim iskorakom u političku i kulturalnu postmodernu.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Premda tijekom zadnjih osam mjeseci globalno proživljavamo jedan od ekstremnijih oblika neizvjesnosti, utjehu možemo pronaći u onim nepromjenjivim obilježjima svijeta i života: političkom razočaranju u demokrate, raskolima na ljevici ili pak revizionističkim ispadima naših kulturnih institucija. Ako nije neukusno od užasa raditi spektar, može se reći da, govorimo li o potonjima, postoje revizionistički ispadi i revizionistički ispadi. Naprimjer, možete usitno trovati javnost pričama o dvama totalitarizmima, a možete i ignorirati materijalnu uspomenu na vlastitu zaposlenicu, mučenu i ubijenu zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu. Možete snimiti film o tome kako je vašoj bidnoj građanskoj familiji bilo teško jer su joj komunisti oteli sobu u ogromnom stanu u centru, a možete i Međunarodni dan osoba s invaliditetom (3. prosinca) obilježiti fotografijama ratnih vojnih invalida NDH koji izrađuju igračkice za djecu.

Ma ne možete, ne možete – reći će svaka prisebna osoba na potonju tvrdnju, osjećajući kako se od same pomisli na takvo što grubo para delikatni šav stvarnosti, ionako preopterećen pandemijskom izolacijom. Pridržite mi Poglavnika – reći će Hrvatski povijesni muzej, i napraviti upravo to. Reakcije na Facebook objavu Muzeja koja je sadržavala navedenu fotografiju bile su srećom burne, što je dovelo do njezinog brzog uklanjanja. No time nije izbrisana odgovornost HPM-ova vodstva, a da cijela stvar ne prođe bez inicijative prema institucijama srećom su se pobrinuli povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, čiji rad se u bitnoj mjeri bavi upravo politikama sjećanja, i teoretičar Tomislav Medak, autor niza tekstova i umjetničko-istraživačkih projekata na temu invaliditeta i praksa skrbi.

U dopisu koji su uputili Ministarstvu kulture i medija, Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i Uredu pučke pravobraniteljice, Horvatinčić i Medak napominju kako je iz popratnih komentara Muzeja razvidno da je u slučaju objavljenih fotografija “riječ o propagandnim materijalima ‘Ministarstva oružanih snaga NDH-a’ – koji sugeriraju humanost režima NDH, kako prema osobama s invaliditetom, tako i prema djeci”. “Takvo povezivanje Dana osoba s invaliditetom s propagandnim materijalom ustaškog režima”, smatraju, “predstavlja instrumentalizaciju invaliditeta u cilju prikazivanja ustaškog režima u humanom svjetlu”, što po njima “sadrži elemente kaznenog djela odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja zločina prema čovječnosti i ratnog zločina”, definiranog člankom 325. Kaznenog zakona.

Kao bitan propust Muzeja Horvatinčić i Medak navode činjenicu da je objava formulirana “tako da pratiteljima Facebook stranice Muzeja nije pojašnjen sadržaj i kontekst nastanka tih fotografija”: “Izostavljajući podatak da je riječ o propagandnom materijalu, propagandna poruka se reproducira kao neutralna, u društvu koje je već opterećeno negiranjem zločinačkog karaktera NDH. Takvo djelovanje jedne javne ustanove je nedopustivo.” Horvatinčić i Medak nadalje podsjećaju da je genocid koji je ustaški režim provodio nad Židovima, Srbima i Romima zasnovan na istim temeljima na kojima je zasnovano ugnjetavanje s kojim su se osobe s invaliditetom suočavale kroz povijest – na slučajnostima rođenja i fizičkih karakteristika.

Iz povijesne perspektive, objava Muzeja neoprostiva je uzevši u obzir programatsko istrebljenje osoba s invaliditetom u Trećem Reichu kao gospodaru, pokrovitelju i uzoru ustaškog režima. Kako stoji u dopisu, nacistička Njemačka provodila je “prisilne sterilizacije i eutanazije nad osobama s različitim oblicima tjelesnih, duševnih i senzornih poteškoća. Od 1933. do 1941. eutanazirano je preko 500.000 osoba čije fizičko ili mentalno stanje nije odgovaralo ideji ‘rasne čistoće’, da bi se tijekom ostatka rata već razvijene metode eutanazije prilagodile potrebi masovnih eksterminacija u nacističkim logorima smrti. Ni iz nacističkih ni ustaških logora i zatvora nemoćni i bolesni nisu izlazili živi. Povrh takvog direktnog stradanja stotina tisuća ljudi u fašizmu zbog invaliditeta, rat koji je pokrenula nacistička Njemačka i njeni saveznici — uključujući NDH — milijunima je nanio fizička, duševna i senzorna oštećenja.”

Najvažnije je naposljetku pitanje – zbog čega baš ustaški vojni invalidi? Kakvo pomračenje se mora dogoditi da među svim dostupnim i zamislivim materijalima na temu invaliditeta netko zastane upravo na fotografijama koje je Hrvatski povijesni muzej odabrao i pomisli – To je to? Stručnost institucije je pritom upravo ono što čitavu stvar čini posebno strašnom: fotografije su u opticaj puštene s adrese na kojoj se sve navedene povijesne činjenice itekako znaju i od čijeg se javnog djelovanja očekuje posebna senzibiliziranost za ovakve teme. Medak i Horvatinčić se umjesto odgovornih u Muzeju opravdano pitaju: “Zar je moguće da se taj dan —  prema načelu ‘ništa o nama bez nas’ — ne obilježava društvenim djelovanjem osoba s invaliditetom? Da nema osoba s invaliditetom koje su svojim djelovanjem zadužile nacionalnu povijest? Da, primjerice, URIHO, kao prvo poduzeće za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom na području bivše Jugoslavije, osnovano još 1946., nema mjesto u fundusu? Ili pak pokret za samostalno življenje koji se od početka ovog stoljeća intenzivno bori da osobe s invaliditetom same oblikuju sebi adekvatnu životnu sredinu i sustav skrbi?”

Srećom, na tragu onih nepromjenjivih obilježja ovozemaljskog života s početka teksta, naše krovne institucije su uvijek tu da u ovakvim situacijama odrade ono što se na engleskom jeziku elegantno zove adding insult to injury. Tu je ulogu ovog puta gotovo virtuozno odigrao državni tajnik dr. sc. Ivica Poljičak, autor interesantnog odgovora Ministarstva kulture i medija na dopis Horvatinčić i Medaka. U njemu naime Ministarstvo kroz Poljičkove riječi HPM-ovu “pogrešku” ocjenjuje “nenamjernom” i bez ikakve “pozadine”, ističući kako je objava po nastupanju spoznaje – valjda činjenice da su na njoj ustaški vojnici – dan poslije uklonjena. No ipak je drugi dio odgovora onaj koji ponajprije zaslužuje poseban spomen, jer Glas Ministarstva u njemu docirajuće prekorava Horvatinčić i Medaka, istraživače vjerojatno najpozvanije da na ovakve teme reagiraju, kako “nije primjereno upućivati Hrvatski povijesni muzej na karakter nacističkih zločina”, budući da, da skratimo, ljudi u Muzeju ne samo da o tome znaju mnogo, nego su ove godine i napravili izložbu o Holokaustu u Hrvatskoj. Ovdje ćemo se zadržati samo na onom dijelu ove nebulozne argumentacije koji se tiče merituma stvari – kakve veze ima činjenica da je netko postavio izložbu na temu Holokausta s time što je napravio potpuno sramotnu stvar na temu osoba s invaliditetom? Kako je manje sporno nečije ponižavanje i negiranje jedne ranjive populacije davanjem prostora ustaškim vodonošama njezinih nacističkih istrebljivača, samo zato što je taj netko pokazao senzibilitet za Holokaust – senzibilitet koji je, uostalom, toliki dio svakodnevnog političkog konsenzusa da ni dobar dio neoustaške desnice ne trči javno relativizirati zločine prema Židovima (zločini prema Srbima su, dakako, druga stvar).

U tom smislu je najsramotniji aspekt odgovora Ministarstva to što se, prebacujući manipulativno fokus na – za ovu situaciju potpuno sporednu – izložbu o Holokaustu, u njemu osobe s invaliditetom u potpunosti ignoriraju. Time se dakako obezvređuje i Holokaust, jer se svijest o njegovim užasima koristi kao pokriće za jednu širu relativizaciju ustaškog režima. To uostalom i nije prvi takav slučaj u bližoj prošlosti: dovoljno je prisjetiti se “Bandićevog” spomenika Holokaustu, čiju gradnju je Gradska skupština odobrila u lipnju prošle godine. Upravo zbog njegove općenite posvećenosti “sjećanju na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi” usprotivile su mu se židovske zajednice iz Hrvatske, kao i Svjetski židovski kongres, smatrajući da je riječ o revizionističkom spomeniku koji briše sjećanje na različite žrtve ustaškog režima. Odgovor Ministarstva kulture i gospodina Poljička u tom je kontekstu u najmanju ruku jednako uvredljiv kao i objava Hrvatskog povijesnog muzeja, no očekivati da će se ministrica Obuljen Koržinek i/ili državni tajnik zbog toga ispričati ili snositi odgovornost spada dakako u područje spekulativne fikcije.

Na takvu obranu objave Muzeja Medak i Horvatinčić su reagirali ističući kako je indikativno da se Ministarstvo u svojem odgovoru oglušilo na “prigovor na instrumentalizaciju osoba s invaliditetom i ignoriranje povijesti stradanja i borbi protiv diskriminacije osoba s invaliditetom”. “Suočavanje sa stradanjem europskih Židova”, upozoravaju, “ne apsolvira od suočavanja sa stradanjem drugih etničkih i društvenih skupina pod fašizmom, upravo kao što ni jedan muzejski program ne apsolvira od greška učinjenih u drugim sektorima javne djelatnosti Muzeja”. Napominjući kako su svojom prvom reakcijom “ukazali na činjenicu da Muzej svojim postupanjem briše iz povijesti stradanje i djelovanje osoba s invaliditetom”, Medak i Horvatinčić uvjerljivo poručuju: “Vi taj čin brisanja nastavljate Vašim odgovorom u kojem niti jednom riječju ne spominjete osobe s invaliditetom, ne osuđujete instrumentalizaciju, niti tražite da Muzej u svom daljnjem djelovanju aktivno djeluje protiv brisanja iz povijesti”.

Ukratko, Ministarstvo kulture i medija svojim odgovorom bitno produbljuje problem braneći cinični revizionizam ciničnim revizionizmom koji nastavlja relativizaciju ustaškog režima i njegovih zločina. Da to pritom radi preko leđa jedne osobito ranjive i isključene populacije poput osoba s invaliditetom predstavlja jednu od najnižih točaka u recentnom – pa i manje recentnom – djelovanju Ministarstva. Ono što u ovoj priči ponajviše brine je što pokazuje da revizionistički trend u institucionalnoj kulturi jača i postaje potpuno normaliziranim. Spomenuti zagrebački spomenik Holokaustu, natječaj Ministarstva branitelja za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj u Hrvatskom državnom arhivu, odbijanje Muzeja Grada Zagreba da vrati spomen-ploču Mariji Hanževački – samo su neki od primjera revizionizma u ključnim našim institucijama. S objavom Hrvatskog povijesnog muzeja taj je niz “bogatiji” za još jednu epizodu, a s reakcijom Ministarstva kulture on je legitimiran na najvišoj kulturnoj instanci u državi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“U ovim teškim vremenima epidemije i situaciji izuzetno otežanih mogućnosti djelovanja u kulturi i umjetnosti želimo vas ponovno upozoriti da su kolegice i kolege koji imaju status samostalnih umjetnika i nezavisni kulturni radnici i dalje nepravedno izuzeti iz sustava potpora koje primaju svi subjekti u gospodarstvu kao i poduzetnici u kulturi.” Riječi su to kojima 14 strukovnih udruga i udruga u kulturi te 165 zaposlenika zagrebačkih kazališta započinju otvoreno pismo upućeno 4. listopada ministrici kulture i medija Nini Obuljen Koržinek, premijeru Andreju Plenkoviću te ministru financija i potpredsjedniku Vlade Zdravku Mariću. 

Apel koji dolazi s izvedbenog dijela kulturne scene, a pridružuju mu se strukovne udruge iz svih umjetničkih područja, upozorava na problem s kojim se suočavaju samostalni umjetnici i umjetnice. Njima je, naime, nakon prva tri mjeseca trajanja pandemije prestala isplata potpora, što znači da od lipnja ostaju bez izravnih financijskih mjera pomoći. “Priznati članovi Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika dobili su pomoć za ožujak, travanj i svibanj i od tada više ništa, prepušteni da se snalaze sami u situaciji u kojoj umjetničkog angažmana nema ili ga ima tek sporadično, u vrlo ograničenim uvjetima i produkcijskim budžetima. Potpuno nam je nerazumljiva takva diskriminirajuća odluka koja teško pogađa ovu skupinu radnika i radnica u kulturi, prepuštenih snalaženju i bez apsolutno ikakve zaštite”, upozorili su potpisnici.

“Situacija s epidemijom je, na žalost, sve ozbiljnija i mogućnost rada u kulturnom sektoru je sve manja, a time i mogućnost zarade za osnovne životne potrebe”, slijedi u tekstu apela čiji je temeljni zahtjev nastavak isplate potpora umjetnicima i ostalim kulturnim radnicima koji nisu obuhvaćeni važećim mjerama. “Odgovornost je ove Vlade i ministarstava da nezavisne i samostalne radnike i radnice u polju kulture i umjetnosti ne dovedu do stanja ugroženih životnih uvjeta i egzistencije. Ostajemo u očekivanju što brže reakcije koja će ispraviti ovu nelogičnu, nepravednu i diskriminacijsku odluku o neisplati potpora prema kojoj ispada da su svi jednaki, a samo su neki jednakiji”, poručili su, a odgovor je uistinu brzo stigao s adrese Ministarstva kulture i medija. Resorno se tijelo na isti dan kada je odaslano i otvoreno pismo oglasilo priopćenjem. 

Iako brza, ova reakcija Ministarstva ne pokazuje namjeru da se riješi problem na koji otvoreno pismo upozorava – izostanak direktnih financijskih potpora samostalnim umjetnicama i umjetnicima te nezavisnim kulturnim radnicima. Baš naprotiv, riječ je o priopćenju koje sadrži popis dosad provedenih mjera čiju veliku većinu čine natječaji usmjereni na konkretne programe, a ne pojedinačne umjetnike i umjetnice. Jedina je iznimka bila Mjera pomoći nezavisnim profesionalcima koji nemaju reguliran status, nisu u registru poreznih obveznika, ne uplaćuju samostalno doprinose ili nisu stekli pravo na uplatu doprinosa iz sredstava državnog proračuna, no valja naglasiti kako se radilo o jednokratnoj potpori. Na manjkavost ovih mjera otvoreno pismo i upozorava, a na njihove smo probleme i nelogičnosti ukazivali više puta na ovom portalu. 

Osim toga, za dio mjera koje Ministarstvo ubraja u “poduzete mjere i aktivnosti” još uvijek nisu objavili rezultate (čemu je najbolji primjer još u svibnju raspisan poziv Umjetnost i kultura online), što znači da ni one još ne predstavljaju pomoć ni za koga u kulturnom sektoru. Izuzetno načelan i općenit, odgovor Ministarstva na konkretan se zahtjev i probleme upućene u otvorenom pismu ne referira. Umjesto toga, ističe se kako sektor kulture može koristiti linearne mjere namijenjene čitavom gospodarstvu, pa “zaposlenici tvrtki ili umjetničkih organizacija koji mogu dokazati pad prihoda zbog okolnosti pandemije imaju pravo na potporu za očuvanje radnih mjesta.” Samostalni umjetnici čine važan dio sektora kulture koji zbog same definicije svog rada – koji je uređen na drukčiji način od stalnog zaposlenja, ne mogu koristiti trenutne mjere pomoći, dok niz nezavisnih profesionalaca u kulturi koji nemaju status slobodnih umjetnika također ostaju zakinuti za bilo kakvu sustavnu pomoć. Upravo je na njihove probleme i ovo otvoreno pismo skrenulo pažnju, a odgovor koji je stigao te probleme jednostavno – niječe.

“Vjerujemo da smo u najvećoj mogućoj mjeri uspjeli kroz različite ciljane mjere zahvatiti čitav kulturni i medijski sektor, vođeni željom da one budu dostupne prije svega onima najugroženijima, istovremeno nastojeći da se kulturno stvaralaštvo ne zaustavi”, stoji u odgovoru Ministarstva na pismo čiji osnovni zahtjev ukazuje upravo na važan i neizostavan dio kulturnog sektora koji mjere nisu adekvatno zahvatile, u trenutku kada se važeće mjere Ministarstva kulture namijenjene samostalnim umjetnicima u premoćno odnose na razvoj novih programa i produkcija, a ne na troškove osnovne egzistencije. Drugim riječima, potrebe su vrlo neposredne, osnovne i životne, dok je pomoć vrlo posredna i za mnoge nedostupna.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jesenski dramatični porast broja zaraženih koronavirusom donio je, kao što smo na Kulturpunktu već pisali, nove mjere pomoći kulturnom sektoru u vidu dvaju natječaja Ministarstva kulture i medija: Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja i Javnog poziva za potporu dijelu troška izvedbe u području kazališne, plesne i glazbene (klasična i jazz glazba) djelatnosti. Od njih je prvi izazvao snažne reakcije nezavisne kulturne scene, ponajprije zbog spornog isključivanja udruga u kulturi iz popisa mogućih prijavitelja. No premda nije privukao istu pažnju, premda jednakom širinom ne utječe na kulturno polje, drugi javni poziv zavrijedio je također kritiku zbog načina na koji je koncipiran.

Naime, natječaj je to čiji cilj je “potaknuti nastavak aktivnosti i djelovanja u području kazališne, plesne i glazbene djelatnosti u okolnostima smanjenih prostornih kapaciteta i posljedične nemogućnosti pokrivanja dijela troškova izvedbi iz vlastitih prihoda od prodaje ulaznica”. Tako se u njegovu sklopu dodjeljuju bespovratna sredstva kojima je moguće pokriti “do 50% troška najma prostora za održavanje kazališnih, plesnih ili glazbenih izvedbi na gostovanjima” ili “do 50% režijskih troškova za matični izvedbeni prostor u kojem se održavaju kazališne, plesne ili glazbene izvedbe”. Pritom se na javni poziv mogu prijaviti pravni subjekti koji djeluju u području kazališne djelatnosti i upisani su Očevidnik kazališta, uz uvjet da im osnivač ne smije biti tijelo javne vlasti, te umjetničke organizacije koje najmanje dvije godine profesionalno djeluju u području plesne umjetnosti, jazza ili klasične glazbe. Uzevši u obzir ovakve odredbe, čini se da je riječ o još jednoj aljkavoj mjeri Ministarstva čije nerazumijevanje područja kojima bi moralo pomagati kao da poprima sistemski karakter.

Prije svega, u oči bode tržišna logika koja je u temelju javnog poziva. Vidljivo je to već iz činjenice da su potpore definirane kao de minimis, odnosno potpore male vrijednosti namijenjene kompenzaciji smanjenih prihoda od prodaje ulaznica. Riječ je o kategoriji koja primarno pripada području regulacije tržišta u Europskoj uniji, odnosno regulacije državnog utjecaja na tržišno natjecanje. Naime, prema Zakonu o državnim potporama, de minimis je ona potpora “koja zbog svoga iznosa ne narušava ili ne prijeti narušavanjem tržišnog natjecanja i ne utječe na trgovinu između država članica Europske unije”. U tom smislu, konceptualna osnova ovog natječaja počiva na tretmanu prijavitelja kao subjekata na tržištu – tretmanu koji sa stvarnošću našeg kulturnog polja općenito, a osobito sa specifičnim sektorima na koje je ovaj javni poziv usmjeren, nema nikakve veze. Logika je to koja se manifestira u temeljnom kriteriju za oba područja, pa se tako od prijavitelja traži da su “u 2019. godini ostvarili prihode od prodaje ulaznica na gostovanjima ili u matičnom izvedbenom prostoru”. Međutim, u Ministarstvu kao da su slijepi za činjenicu da bitan dio organizacija koja svoja događanja produciraju javnim sredstvima ulaznice na njih ne naplaćuje, i to upravo iz svijesti o kulturi kao javnoj potrebi, pa tako propozicije javnog poziva praktički kažnjavaju one koji kulturne sadržaje žele učiniti potpuno dostupnima javnosti. Posebno se to odnosi na dostupnost kulture u manjim mjestima, u kojima je zbog niza društveno-ekonomskih faktora upravo ključno da je ulaz na događanja besplatan.

Kritiku iz te perspektive ponudila je i Natasha Kadin, voditeljica umjetničke organizacije SEA Silba Environment Art, koja je kao najveći problem ovog natječaja upravo istaknula uvjetovanje prijave ostvarenih prihodima od prodaje ulaznica u 2019. godini. Kadin ističe da je Silba Environment Art oduvijek zagovarala besplatan ulaz na sva događanja, dodajući i kako su “mnogi donatori, posebno europski, zahtijevali da se programi potpomognuti njihovim financiranjem organiziraju bez naplate ulaznica”. Nepromišljenost ovakvih kriterija Ministarstva kada je riječ o događanjima van gradskih centara Kadin oprimjeruje SEA-inim recentnim projektom: “Sretni da nam na Silbi uslijed pandemijskih okolnosti boravi mnoštvo cijenjenih profesionalnih glazbenika, glumaca, redatelja, dramaturga, scenografa, tehničara itd., osmislili smo projekt pod ravnanjem Alana Bjelinskog namijenjen lokalnoj djeci koja, za razliku od djece u gradovima, nemaju nikakav izvanškolski kreativni sadržaj na otoku. Željeli smo im omogućiti da zajedno s odraslima rade na mjuziklu i scenskoj izvedbi, no projekt nažalost nismo mogli prijaviti na ovaj natječaj upravo zbog toga što smo sve naše sadržaje nudili potpuno besplatno stanovnicima i posjetiteljima Silbe, kako u 2019., tako i tijekom zadnjih deset godina. Nažalost ga ne možemo prijaviti ni na jedan drugi natječaj Ministarstva kulture jer je projekt interdisciplinaran, pa ne spada ni u jednu djelatnost.” Kadin je kritična prema izostanku svijesti o potrebama manjih mjesta: “Bilo bi lijepo kada bi se natječaji osmišljavali strateški, i kada bi se razmišljalo i o malim sredinama koja nemaju kazališta ni koncertne dvorane kojima treba sada pokriti troškove hladnog pogona, a u kojima se usprkos tome proizvodi kvalitetna, edukativna, interaktivna umjetnost dostupna svim stanovnicima. Ona je tim zajednicama potrebna posebno sada, kada ljudi nisu u mogućnosti ići u gradove.”

Situacija ne djeluje ništa bolje usmjerimo li se specifično na dio ovog javnog poziva koji je namijenjen glazbenoj djelatnosti. Ponajprije, izdvajanje specifično jazza i klasike može se temeljiti samo na elitističkoj predodžbi žanrovske hijerarhije i ni na čemu drugome, jer riječ je o segmentima glazbenog polja koji funkcioniraju na međusobno neusporedive načine. Klasična glazba je visokoinstitucionalizirana, posjeduje svoju široku koncertnu – često javnu – infrastrukturu i, najvažnije, dugačku i raširenu tradiciju građanskog i umjetničkog organiziranja, koja seže bitno dalje u prošlost od onoga što se konvencionalno naziva nezavisnom kulturnom scenom. U tom je smislu jazz, suprotno njegovom distinktivnom kulturnom statusu, daleko srodniji ostatku glazbenog “proletarijata”. Iz te se perspektive može samo kao neobična nazvati odluka da se ovaj javni poziv namijeni isključivo umjetničkim organizacijama. Koliko je autoru ovog teksta poznato, u području jazza ih naime u čitavoj državi ima ukupno pet, od kojih jedna najvjerojatnije nije aktivna budući da njezin osnivač, bubnjar Kolja Gjoni, već duže vrijeme živi u – New Yorku! Od preostale četiri, najmanje dvije organiziraju besplatna događanja, stoga ne mogu konkurirati za sredstva, što znači da je dio javnog poziva namijenjen jazzu po prilici raspisan za dvije umjetničke organizacije.

Da bi se spoznalo da takva formalna isključivost nema nikakvog smisla ne treba mnogo truda: moglo je, primjerice, Ministarstvo pogledati vlastiti popis odobrenih glazbenih i glazbeno-scenskih programa za 2020. godinu i vidjeti da je jedina umjetnička organizacija koja je organizirala događanje iz područja jazza varaždinski Gllugl, za čiji festival se u 2019. dakako – nisu naplaćivale ulaznice. Za velik dio jazz programa čiji nositelji su nekomercijalni subjekti zaslužne su lokalne ustanove u kulturi – u Istri, primjerice, pučka otvorena učilišta – dok ostatak otpada na udruge, koje se na natječaj ne mogu prijaviti. Nažalost, ovime je tako iz prijava isključena i vjerojatno najvažnija mlada organizacija u jazzu u Hrvatskoj, Živa voda, koja se s pravom može smatrati zamašnjakom čitave izuzetno propulzivne zagrebačke scene, budući da su uz nju vezani neki od ključnih sastava, kolektiva i glazbenika poput Mimike, Maka Murtića, Luke Čapete, Maje Rivić i drugih.

Dok tako u slučaju klasične glazbe ovaj javni poziv ipak pokriva suvisao broj potencijalnih prijavitelja, u slučaju jazza se možemo samo zapitati kako je do ovakvog nerazumijevanja došlo. A razlog je čini se u onome što je Kadin istaknula – nedostatku svijesti o potrebama specifičnih područja, scena i sredina i, ključno, nemogućnosti da se umjesto slijepih pojedinačnih ad hoc rješenja pristupi sistemskom planiranju potpora.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako sve dublje zalazimo u dosad najgori val pandemije koronavirusa, sve jasnijom postaje duboka nespremnost sustava da se nosi s njezinim teškim posljedicama – nespremnost koja ne čudi uzevši u obzir kontradiktornost djelovanja vladajućih tijekom ovih teških osam mjeseci. Nedostatak mapiranja stanja, izostanak ozbiljne pripreme za neumitnost eksplozije zaraženih nakon varavog ljetnog “predaha”, sve se to ovih dana pretače u niz disfunkcija koje nose kobne posljedice, uključujući nažalost i u doslovnom, smrtonosnom smislu. U području kulture, te se disfunkcije očituju u reakcijama kulturne politike – prije svega Ministarstva kulture i medija – na tešku krizu koja je na vidjelo iznijela zapuštenost i ranjivost tog neprioritetnog sektora.

Najrecentniji primjeri višestruko spornih reakcija Ministarstva dva su najnovija javna poziva direktno namijenjena ublažavanju posljedica pandemije: Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja i Javni poziv za potporu dijelu troška izvedbe u području kazališne, plesne i glazbene (klasična i jazz glazba) djelatnosti, oba objavljena 30. listopada. U slučaju prvog, njegova nerazjašnjena selektivnost i unutarnja kontradiktornost je tolika da pozitivni pomaci koje je u njemu ipak moguće pronaći nažalost potpuno padaju drugi plan.

Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaj za cilj ima “potaknuti nastavak aktivnosti i djelovanja u svim kulturnim djelatnostima (audiovizualnim, izvedbenim, književnim i prevoditeljskim te vizualnim) u okolnostima smanjenih mogućnosti umjetničkog djelovanja uslijed epidemije koronavirusa”. Na tragu natječaja Umjetnost i kultura online, financiranog iz sredstava Europskog socijalnog fonda kako bi se potpomoglo seljenje kulturne proizvodnje u digitalni prostor tijekom pandemije, u okviru ovog se javnog poziva sredstva dodjeljuju za “financiranje digitalne produkcije postojećih umjetničkih formi upotrebom novih tehnologija koje pružaju mogućnosti dodatnog sadržaja kulturnih programa (interakcija, edukacija i sl.)” te “kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima”. Međutim, iz Ministarstva su nažalost ovako postavljen poziv odlučili otvoriti samo za umjetničke organizacije, strukovne udruge u području kulture, samostalne umjetnike i nezavisne profesionalce u području kulture i umjetnosti, što će reći da se na njega samostalno ne mogu prijaviti udruge u kulturi – dakle, ključan dio kulturnog sektora, uključujući i niz organizacija ključnih za umjetničku proizvodnju.

Riječ je o odluci koja je u tolikom raskoraku sa strukturom te proizvodnje da navodi na pitanje postoji li u Ministarstvu kulture i medija sistemska predodžba o polju o kojem bi se ono trebalo brinuti. Prije svega, druga namjena za koju se dodjeljuju sredstva – spomenuto “kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima” – evidentno se ponajprije odnosi na rad takvih udruga koje su isključene iz ovog natječaja kao samostalni prijavitelji. Drugo, i važnije, zapanjujuće je da se ovako definiranim natječajem u potpunosti ignorira činjenica da su za ogroman dio specifično umjetničke proizvodnje zaslužne upravo udruge koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije. Primjerice, struktura proizvodnje u području suvremenih vizualnih umjetnosti je upravo takva da su za produkciju i prezentaciju radova zadužene nezavisne galerije i kustoski kolektivi – koji organizacijski redom djeluju kao udruge koje ne mogu konkurirati za ova sredstva. Slučaj vizualnih umjetnosti pritom nije ni najgori u kontekstu ovog javnog poziva – ignoriranje stvarnosti umjetničkog rada u ovom javnom pozivu neka je područja umjetničke prakse iz njega gotovo u potpunosti isključilo.

Cirkuska je umjetnost primjer polja koje je palo žrtvom ovakvog raspisa. Kako pojašnjava Antonia Kuzmanić iz splitskog izvedbenog kolektiva Room 100, riječ je o području umjetničkog stvaralaštva koje nije priznato postojećom klasifikacijom Ministarstva, stoga nije moguće registrirati umjetničku organizaciju koja mu pripada. Ne postoji također ni strukovna udruga koja okuplja suvremene cirkuske umjetnike – premda scena, važno je istaknuti, pokreće inicijativu u tom smjeru – pa nije moguće dobiti status slobodnog umjetnika temeljem takvog tipa rada. Zbog toga je, napominje, suvremeni cirkus praktički potpuno isključen iz prijava na ovaj javni poziv, što je dodatno pogoršano činjenicom da se ništa od dosadašnjih mjera pomoći kulturi nije prelilo u pripadajuće mu organizacije. Kuzmanić navodi da se u ime scene obratila Ministarstvu kulture i medija iz kojeg joj je odgovoreno da je cilj bio izbjeći da se na javni poziv prijavljuju udruge kojima umjetnost i kultura nisu primarna područja djelovanja te da se udruge poput Pozitivne sile mogu prijaviti u sklopu suradnje s odobrenim prijaviteljima. No Kuzmanić je vrlo kritična prema oba dijela odgovora, ističući kako se diskriminacija relevantnih udruga koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije mogla lako zaobići na način da se djelovanje prijavitelja procjenjuje pri selekciji programa. Što se mogućnosti partnerskog sudjelovanja tiče, Kuzmanić napominje da se na taj način ignorira organizacijska razvijenost i samostalnost niza isključenih aktera, koji već imaju svoje razrađene, autonomne sustave rada, pa tako i organizacije i provedbe programa. Kuzmanić spornom smatra i temeljnu logiku Ministarstva, za koju ističe da počiva na promašenoj ideji da umjetnost proizvode samo umjetnici. Suprotno tomu, napominje, umjetnost nastaje u međuodnosu umjetnika i kulturnih radnika, stoga je vrlo problematično isključiti potonje iz procesa i stavljati ih u neravnopravan položaj.

Novi javni poziv nije naišao na bolji odjek ni u izvedbenim umjetnosti, gdje je također isključio niz udruga ključnih za čitavo polje. Jedna od njih je i Domino, organizatorica događanja poput Ganz novih Perforacija, festivala Queer Zagreb i Sounded Bodies, čiji predsjednik Zvonimir Dobrović je također vrlo kritičan prema načinu na koji je poziv postavljen, ističući kako se njime samo nastavljaju diskriminatorne mjere pomoći Ministarstva: “Ideja isključivanja mogućih potencijalnih prijavitelja i korisnika natječaja Ministarstva kulture je sramotna i najbolje predstavlja promašenu politiku koju Ministarstvo provodi vezano uz ovu krizu. Sve je počelo još onim prvim mjerama za samostalne umjetnike koje su pravile razliku među umjetnicima s obzirom na njihove prihode, a da bi se ta potpora ostvarila umjetnici su morali predavati podatke koje niti jedan drugi radnik u Hrvatskoj nije trebao da bi ostvario prava na potporu. Ta mjera je također isključivala više ljudi nego ih je uključivala.” Dobrović odnos Ministarstva kulture prema resoru naziva prezrivim, osuđujući logiku po kojoj su organizacije poput njegove isključene iz javnog poziva samo zato što po svojem pravnom statusu ne mogu dokazati da se kulturom ne bave periferno. “U trenutku kad mi kao organizacija provodimo programe diljem Hrvatske i kad velik dio aktivnosti koje je uopće moguće uživo pogledati na nezavisnoj sceni provode upravo udruge poput naše,” napominje, “na nekom se sastanku činovnika Ministarstva kulture zarez kod nabrajanja mogućih prijavitelja pretvorio u točku i tako isključio udruge iz ovog natječaja. Taj sastanak nije imao za cilj pomoći umjetničkoj produkciji, umjetničkoj sceni, onima koji rade i djeluju i koji su u svojoj nesigurnosti postali još nesigurniji. Taj sastanak je imao za cilj dati privid djelovanja, privid promišljanja i privid funkcionalnog sustava. No, dobili smo previd. I ta brižno i friško uzgojena kultura previda je ono čega se ovo Ministarstvo mora čim prije odreći.”

Kulturpunkt se za pojašnjenje odredbi Javnog poziva obratio Ministarstvu kulture i medija, iz kojeg nam, uz isticanje navedenih mogućnosti prijave suradnje, kao argument ističu kako su “udruge u kulturi koje također provode umjetničke programe bile prihvatljiv prijavitelj u prethodnom natječaju Umjetnost i kultura online (2 natječajna roka) objavljenom u okviru Europskog socijalnog fonda”.

Ovakvoj logici međutim protivi se Kuzmanić, koja ističe kako je logika ESF-a trebala poslužiti kao uzor Ministarstvu, a ne kao izgovor za diskriminaciju. Osobito je to važno s obzirom na jednu nesumnjivo dobrodošlu promjenu – ovim javnim pozivom Ministarstvo je konačno vratilo financiranje udjela u plaćama i indirektnih troškova, što je jedan od najvažnijih višegodišnjih zahtjeva nezavisnih aktera u kulturi. Nažalost, i taj se pomak utopio u internim kontradikcijama poziva – uistinu je razočaravajuće da se uvođenje takvog financiranja, čiji smisao je stabilnost i održivost rada i djelovanja, vraća u potpori koja je namijenjena periodu od samo šest mjeseci.

No ponajprije bi valjalo istaknuti da pozivanje na natječaj Umjetnost i kultura online od strane Ministarstva unekoliko djeluje cinično. Naime, ni rezultati prvog kruga navedenog natječaja – provedenog po izuzetno spornom modelu “najbržeg prsta”, po kojem se prijave zatvaraju u trenu kada s obzirom na raspoloživa sredstva pristigne dovoljno prijedloga koji udovoljavaju kriterijima  – još uvijek nisu poznati. Tvrditi stoga da je njime zadovoljen onaj dio aktera koji čine udruge u kulturi potpuno je neozbiljno dok nam je struktura dobitnika potpora potpuno nepoznata. Još jedan je to znak da u Ministarstvu izostaje suvislo, sistemsko promišljanje vlastitih mjera te da je pomoć kulturnom sektoru svedena na niz ad hoc, skupno nepromišljenih i fragmentiranih potpora koje brojne organizacije u kulturi prepuštaju utapanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon što je na službenoj stranici Ministarstva kulture i medija objavljeno priopćenje o videosastanku s članicama i članovima kulturnih vijeća, na kojem je bilo riječi o prilagodbi Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za 2021. godinu u kontekstu pandemijske krize, niz organizacija s nezavisnokulturne scene oglasio se otvorenim pismom kojim najavljene promjene kritiziraju duboko nelogične i štetne.

U pismu objavljenom na portalu Teatar.hr organizacije kao što su Domino, ekscena, KA-MATRIX, Kino klub Split, Centar za ženske studije i drugi posebno se osvrću na najavu “raspisivanja natječaja za kraće vremensko razdoblje (3-6 mjeseci) te ponavljanje natječaja početkom 2021. godine”. “Skraćivanje vremenskog razdoblja koje je pokriveno natječajem Poziva”, smatraju, “u suprotnosti je s načelom stabilizacije sektora i dobrom praksom kulturnih politika. Krizni menadžment bi morao imati za cilj lakše nadilaženje neizvjesnosti trenutne situacije. Također, skraćivanje vremenskog perioda natječaja neminovno rezultira većim brojem prijavnica koje se moraju pripremati te predstavlja i dodatno administrativno opterećivanje sektora koji je ionako potkapacitiran, neovisno o krizi u kojoj se nalazimo.”

Komentirajući skraćivanje perioda financiranja, potpisnici se pitaju “što bi takav način rada značio za radne procese i kvalitetu bilo koje umjetničke djelatnosti. Ovakvim prijedlogom se ukida mogućnost, makar i privida, dugoročnije stabilnosti te stavlja cijelu kulturnu zajednicu u nepovoljan i nesiguran položaj. Tim više što su mnoge organizacije nezavisne kulture ionako uglavnom prepuštene projektnom, tj. programski orijentiranom financiranju, a na naknadnim natječajima programi mogu izgubiti potporu. Sve navedeno otežava organizacijsko planiranje i umjetničko pripremanje programa te predstavlja dodatnu otegotnu okolnost uz već postojeću neizvjesnost.”

Uzevši u obzir iznimno pesimističan horizont jeseni i zime s obzirom na pandemiju, u otvorenom se pismu napominje kako bi bilo “nužno osmisliti nove modele podrške sektoru, a ne isti uz ogromnu egzistencijalnu nesigurnost izlagati dodatnim pritiscima”. Potpisnici stoga očekuju “da se promišlja o trogodišnjim, a ne tromjesečnim potporama, da se otvaraju dodatni natječaji za ad hoc i interventno financiranje programa koji reagiraju na situaciju, a ne da se postojeći jednogodišnji pozivi transformiraju u kratkoročne”.

Otvoreno pismo moguće je potpisati putem online formulara dostupnom na dnu originalne objave.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Poziv na dostavu projektnih prijedloga “Umjetnost i kultura online” otvoren je 18. svibnja kao otvoreni (trajni) poziv s rokom 31. prosinca 2020, odnosno do iscrpljenja financijske omotnice. Kolokvijalno se takav tip poziva naziva “najbrži prst” jer se prijave zaprimaju i uzimaju u obzir bez detaljne evaluacije njihove kvalitete, a nakon što se javi određeni broj prijavitelja odnosno dosegne neki postotak raspoloživih sredstava (u slučaju spomenutog poziva, 110%), Poziv se obustavlja do određenog datuma. 

“Umjetnost i kultura online” provodi se u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014-2020, a usmjeren je na povećanje socijalne uključenosti osoba mlađih od 25 i starijih od 54 godine sudjelovanjem u kulturnim i umjetničkim aktivnostima putem interneta. Povod natječaju je okvir koronakrize u kojoj je većina kulturnih i umjetničkih događanja otkazana ili preseljena na internet, a natječaj je prema propozicijama zapravo identičan natječajima koje je Ministarstvo kulture već provodilo u sklopu prioritetne osi Socijalno uključivanje – i najavilo njihovo ponovno raspisivanje – Umjetnost i kultura za mlade i Umjetnost i kultura +54. 

Kao što je istaknuto u pozivu za njihovu online inačicu, “novonastale okolnosti stoga zahtijevaju da se pripadnicima ranjivih skupina koje su najizloženije riziku od socijalne isključenosti osigura pristup umjetničkim i kulturnim aktivnostima koji je alternativan fizičkom, a upravo takav pristup omogućuju digitalne tehnologije. Dakako, njihova je primjena u području umjetnosti i kulture široko prisutna, a spremnost za intenzifikacijom digitalnih aktivnosti recentno su potvrdili brojni djelatnici u području umjetnosti i kulture u RH”. Poziv se dakako nije referirao na izostanak alternative prebacivanju u online okruženje jer Ministarstvo kulture, kao najveći donator tih i takvih programa, ne predviđa mogućnost da se aktivnosti jednostavno, uslijed epidemije, ne održe. 

Poziv je Ministarstvo kulture 8. lipnja u 17 sati obustavilo do 20. kolovoza 2020. godine, uključujući cijeli taj dan, te istaknulo da svi projektni prijedlozi predani unutar tog razdoblja neće biti uključeni u postupak dodjele te ih se neće uzeti u razmatranje u slučaju ponovnog otvaranja. Također, potencijalnim prijaviteljima i zainteresiranim organizacijama otklonjena je mogućnost postavljanja pitanja o Pozivu tijekom obustave. 

I kao što je poziv obustavljen bez najave, na isti je način njegova obustava stavljena izvan snage 26. lipnja, tjedan dana prije izbora. Poziv je ponovno otvoren, a financijska sredstva povećana na 35 milijuna kuna “slijedom zaprimanja velikog broja projektnih prijedloga”. Na takav je neočekivani i netransparentan potez Ministarstva i ministrice Nine Obuljen Koržinek reagirao Savez udruga Klubtura, savez organizacija aktivnih u polju nezavisne, izvaninstitucionalne i neprofitne kulturno-umjetničke djelatnosti s članstvom od 57 udruga i umjetničkih organizacija iz Hrvatske. 

“Iako pozdravljamo osiguravanje dodatne alokacije od 10 milijuna kuna za ovaj Poziv, zabrinuti smo zbog netransparentne i nedosljedne prakse raspisivanja, obustave i ponovnog pokretanja Poziva za dodjelu bespovratnih sredstava. Također, izražavamo zabrinutost oko izostanka informacije o izvoru te alokacije, pogotovo u ovim nesigurnim vremenima za kulturnu i umjetničku produkciju”, ističu organizacije u Otvorenim pismu.

Također, ističu da je praksa objave poziva po principu “najbržeg prsta” neprimjerena u kontekstu organizacije svakodnevnog rada, ostvarivanja suradnji i partnerstava te osmišljavanja i provedbe aktivnosti koje nesumnjivo imaju važan utjecaj na razvoj društva i dobrobit pripadnika ranjivih skupina. Kao što su organizacije civilnog društva već upozoravale na drugim natječajima, takav princip objave Poziva, bez pravodobne najave njegovih ključnih elemenata, utječe na kvalitetu projektnih prijava svih prijavitelja.

Takav je model dodjele sredstava medijski najjače odjeknuo 2018. kod natječaja “Poboljšanje konkurentnosti i učinkovitosti MSP-a kroz IKT”, koji je raspisalo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, a koji je obustavljen nakon 35 sekundi jer je iznos bespovratnih sredstva obrađenih prijava premašio 200 posto od ukupne alokacije poziva. To nije bio zadnji tako raspisan natječaj u kontekstu EU fondova, a posljednji slučaj blizak kulturnom polju odigrao se pri natječaju “Prostori sudjelovanja – razvoj programa revitalizacije prostora u javnom vlasništvu kroz partnerstvo OCD-a i lokalne zajednice”. Natječaj je raspisan krajem 2018, u ožujku 2019. obustavljen te se obustava produljivala gotovo deset puta do isteka roka, 31. prosinca 2019. Prva je Odluka o financiranju donesena tek 25. svibnja 2020.

Kao što ističu iz Saveza, takav model u kontekstu kulturnog polja dovodi u nejednak položaj organizacije nezavisne kulture u odnosu na javne ustanove i veće organizacije, jer ovakav princip objave podrazumijeva velike administrativne kapacitete za ad hoc reakciju koje većina organizacija nezavisne kulture nema, čime se nesrazmjerno troši njihove već oslabljene resurse. Iako u konkretnom slučaju natječaja “Umjetnost i kultura online” javne ustanove mogu biti samo partneri organizacijama civilnog društva, nesumnjivo je da su i u tom svojstvu njihovi kapaciteti od velike pomoći organizacijama.

“Nadalje, ovakva praksa otvara sumnje u netransparentnost procesa objave informacija ključnih za prijavu na natječaj dovodeći organizacije nezavisne kulture u neravnopravan položaj u odnosu na druge prijavitelje. Ponovno otvaranje Poziva samo dva tjedna nakon što je isti obustavljen te gotovo dva mjeseca prije nego što je najavljen ostavlja dojam u najmanju ruku konfuzije i neplanskog upravljanja sredstvima. Konačno, ovakav primjer iznenadne obustave te ponovne objave Poziva bez adekvatne najave predstavlja svojevrstan presedan i u kontekstu EU fondova i u kontekstu financiranja projekata u kulturi te ukazuje na loše upravljanje sustavom što utječe na daljnje urušavanje povjerenja između organizacija i tijela državne uprave”, ističu organizacije.

U skladu s navedenim, Savez apelira da Ministarstvo kulture RH ne provodi Pozive za dodjelu bespovratnih sredstava po principu “najbržeg prsta”, te, ako se to nikako ne može izbjeći, da u slučaju takvog poziva osigura rok od minimalno 30 dana od objave ključnih elemenata Poziva do njegove objave kako bi se osigurale kvalitetne i konkurentne prijave organizacija civilnoga društva u kulturi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uvelike ostavljen po strani kada je riječ o dosadašnjim mjerama pomoći kulturi, medijski je sektor konačno dočekao neki oblik iskoraka: Ministarstvo kulture donijelo je 20. svibnja Odluku o potpori honorarnim medijskim djelatnicima kojima je zbog epidemije bolesti COVID-19 otkazana suradnja odnosno onemogućeno redovno djelovanje. Prva je to krizna mjera Ministarstva usmjerena na direktnu pomoć proizvođačima medijskog sadržaja – natječaj za Medije zajednice, osim što je raspisan bitno prije pandemije, nije namijenjen općem financiranju novinarskog rada, odnosno redovnog rada medija, nego jačanju kapaciteta za pisanje o ranjivim skupinama.

Kao i za dosadašnje mjere pomoći kulturnom sektoru koje je Ministarstvo osiguralo kako bi ublažilo teške ekonomske posljedice pandemije koronavirusa, i za ovu bi se moglo reći da je u najmanju ruku frustrirajuća. Naime, prema Javnom pozivu koji je 28. svibnja objavilo Vijeće za elektroničke medije kao provoditelj postupka, pravo na potporu imaju oni medijski radnici koji su u prethodnoj godini ostvarili prosječni mjesečni prihod od 2000 kuna obavljajući profesionalnu djelatnost iz područja novinarstva. Pritom prijavitelji moraju dokazati da su “ostvarili pad realiziranog prihoda za 20 % ili više u razdoblju ožujka i travnja 2020. godine i planiranog prihoda u svibnju i lipnju 2020. godine u odnosu na isto razdoblje 2019. godine”.

Propisani minimalni prihod u raskoraku je s realnošću freelance rada u novinarstvu. Osobito se to odnosi na neprofitni sektor, osuđen na proračunsko davljenje tijekom zadnjih godina, i to upravo od strane Ministarstva kulture koje je pod HDZ-om 2016. godine ukinulo ključne natječaje za direktno financiranje rada medija i proizvodnje medijskog sadržaja. Tako se iz perspektive izostanka medijske politike koja bi reagirala na srozavajuće radne uvjete u novinarstvu, na brojne otkaze i niske honorare za vanjske suradnike u čitavom polju medijskom polju, ovako koncipirana mjera ponajprije nadaje kao cinična.

Nije to jedina neobičnost kada je riječ o tandemu Ministarstvo-VEM. Primjerice, VEM je ranije objavio Javni poziv za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama, što je svojevrsni ekvivalent jednom od ukinutih natječaja Ministarstva kulture. Jedan od problema s VEM-ovim pozivom jest taj što je isplata sredstava predviđena tek po završetku projektnog ciklusa i prihvaćanju izvještaja – po svoj prilici krajem ove ili početkom sljedeće godine. Novinari bi dakle u situaciji visoke egzistencijalne ugroženosti trebali potrošiti nekoliko mjeseci na pripremu, istraživanje i pisanje članaka, a da sve to vrijeme ne dobiju ni kunu za svoj rad. Teško je, ukratko, ponuđene mjere doživjeti kao pomoć Ministarstva i Vijeća medijskom sektoru – iz perspektive neprofitnog sektora, one su ponajprije podsjetnik na to da smo nekoć imali mehanizme potpore koji su nam osiguravali koliko-toliko stabilnu proizvodnju, a time i na to da trenutnu nesigurnost rada u novinarstvu dugujemo upravo onima koji sada nude aljkavu ruku pomoći.