Podsjetimo, nakon što umjetničkom ravnatelju Nikiti Milivojeviću u ožujku ove godine nije produžen mandat, formiran je novi odbor Bitefa, ali bez umjetničke direkcije. Na inicijativu predsjednika Odbora Svetozara Cvetkovića, redatelj Miloš Lolić, dramaturg Borislav Matić i kulturna radnica Ana Vujanović pristaju sastaviti festivalski program u novonastalim uvjetima. Bitefu je, naime, ove godine budžet prepolovljen, a uz to što od resornog ministarstva nije dobio nikakvu financijsku potporu, na snagu je stupio novi Pravilnik o institucijama kulture kojim se ukida pozicija umjetničkog ravnatelja.

Lolić, Matić i Vujanović sastavili su repertoar koji je uključivao i predstavu Proces Pelicot, no Odbor ga nije prihvatio. Prema navodima medija, samo pojavljivanje redatelja Mila Raua bilo je dovoljno da protiv usvajanja programa glasuju izaslanica Sekretarijata za kulturu Ana Veljković, novinarka Borka Golubović Trebješanin i Srđan Obrenović iz Beogradskog dramskog pozorišta, dok je predsjednik Odbora, glumac Svetozar Cvetković, bio jedini koji je podržao prijedlog umjetničke direkcije. Kao razlog osporavanja navodi se Rauov prošlogodišnji govor na otvorenju festivala, u kojem se kritički osvrnuo na iskopavanje litija u Srbiji. 

Posljedično, Lolić i Matić podnose ostavke, a nakon njih i troje od ukupno pet članova Odbora. Jelena Medaković, pročelnica za kulturu grada Beograda, u intervjuu za RTS izjavila je da Bitef “nema pravni okvir za održavanje”, zbog čega festival ne može krenuti u realizaciju.

Cenzura, drastično smanjenje budžeta i strukturne promjene koje su dovele do otkazivanja festivala, s druge strane potaknule su umjetnike_ce i kulturne radnike_ce na organizaciju ne:Bitefa, u duhu Bitefove tradicije “slobodarskog, kritičkog, glasnog i pobunjenog” prostora. Ovim festivalskim izdanjem stoga poručuju: “pametniji ne popušta, pametniji se organizuje” – inspirirani energijom studentskog pokreta i njegovom lekcijom o zajedničkoj organizaciji. Ističu da ne pristaju “na brisanje važne istorije i živog nasleđa kritičkog pozorišta”, a u tom kontekstu Ne:Bitef istovremeno predstavlja odlučno protivljenje cenzuri, kao i nastavak festivala koji pripada zajednici “a ne bilo kom sekretarijatu, odboru ili vladi”.

Ne:Bitef će otvoriti diskusija u okviru međunarodne kampanje Resistance now! Together koju je pokrenuo Bečki festival. Milo Rau razgovarat će s predstavnicima lokalne kulturne scene i dotaknuti se izazova kulturnog sektora i društvene promjene. U večernjim satima bit će izvedena predstava Proces Pelicot koju potpisuje zajedno s Servane Dècle. Izvedba je oblikovana kao kazališno čitanje dokumenata vezanih za suđenje Dominiqueu Pelicotu koji je godinama silovao svoju suprugu Gisèle Pelicot čiju izjavu „sramota mora promijeniti stranu“, u svjetlu kulturno-političke situacije u Srbiji, ponavljaju i organizatori ne:Bitefa.

Ostatak festivalskog programa uključuje izvedbe radova mladih umjetnica i umjetnika u sklopu događanja Oni dolaze na kojem će se predstaviti Andreja Kargačin, Aleksander Zain, Ana Janković i Akcioni odbor, kolektiv studenata Fakulteta dramskih umetnosti. Posjetitelji će moći pogledati i projekciju predstave Bratija (Bros) Romea Castelluccija i Scotta Gibbonsa koja tematizira policijsku brutalnost i fenomen masovnog muškog institucionaliziranog nasilja. Također, festival donosi glazbeni i diskurzivni program – punk koncert Zaboravljene radničke borbe te tribine Pravda i/ili kažnjavanje: ka abolicionističkoj budućnosti i Umetnost: povlačenje i/kao otpor. Informacije o programu dostupne su na službenoj web stranici festivala.

Ne:Bitef ne pokušava trajno zamijeniti kultni festival već se pojavljuje kao privremeni odgovor zajednice koja ne pristaje na brisanje jednog od ključnih prostora kritičkog kazališta. Iako sudbina Bitefa ostaje otvoreno pitanje, ne:Bitef nastoji osigurati da kulturna scena u međuvremenu ne ostane bez vlastitog mjesta okupljanja, razmjene i otpora.

Predstava je nastala po motivima grafičkog romana Kapital & ideologija (Claire Alet i Benjamin Adam) na temelju ekonomskog djela Thomasa Pikettyja. Otvara niz društvenih i filozofskih pitanja, a posebno koji su to prostori još ostali za ostvarivanje građanskih prava, sloboda i jednakosti te može li kazalište još uvijek raskrinkavati mitove o prirodnosti hijerarhije i “zasluženoj” akumulaciji privatnog kapitala?

Mala povijest nejednakosti pruža kaleidoskopski pregled sudbina osam generacija jedne privilegirane obitelji, a u središtu je Gilles, Europljanin, bijelac i rentijer, iznimno uznemiren viješću da će francuski parlament izglasati zakon o porezu na dohodak koji će bogatije pojedince oporezivati više nego ostalo stanovništvo.

Više možete pročitati ovdje, a ulaznice su dostupne ovdje.

Bartlbi, kratka priča/novela Hermana Melvila – uprkos kultnom statusu, teško da asocira na savremeno pozorište: pisar Bartlbi, u jednom trenutku počinje da odbija da uradi sve što bi se od njega zatražilo. Na prvom mestu, odbija da prepisuje. Međutim, to čini koristeći se negramatičnom sintaksom Radije bih da ne. Ovakva formulacija čini da se iskaz svakako ne može percipirati kao asertivan, ali ni kao kategoričko odbijanje. Ono što ovaj tekst čini više nego relevantnim, leži upravo u ovakvoj prirodi otpora koju Bartlbi pruža. Iako je Bartlbijev otpor, uslovno rečeno, pasivan – njegova pasivnost u sebi sadrži nemogućnost dalje komunikacije. Bartlbi ne nudi nikakvu alternativu svom radu tako da se ta nemogućnost manifestuje stalnim vraćanjem na početak. Sa jedne strane, Bartlbi ovom konstrukcijom, ili formulom kako je naziva Delez, blokira bilo kakav kontra argument (u tom odgovoru nema nikakvog prostora za raspravu) tj. blokira Bartlbijevog poslodavca da ga se reši kao nekog ko neće da obavlja svoj posao –  dok sa druge strane, tog istog poslodavca podstiče na konstantna pitanja na koja je odgovor uvek isti. Bartlbi najradije ne bi ništa. Potencijal i subverzija te vrste pasivnog otpora je veliki i u njemu leži odgovor na pitanje da li je Bartlbi značajan za savremenu književnost/pozorište, u trenutku kada se sa svakom vrstom otpora polemiše i kada se otpor na razne načine diskredituje.

Režija Miloša Lolića, u produkciji Mini Teatra iz Ljubljane, smešta trojicu glumaca iza stola, koji će u formi čitajuće probe (sa tek povremenim izletima), izvesti Melvilov tekst. Tekst se čita kontinuirano i bez adaptacije koja bi se mogla nazvati dramatizacijom. U glavnog glumca se smešta i narator, ali i Bartlbi, tako da s obzirom da on na sebe preuzima najveći deo zadatka, ritam mahom biva uslovljen njegovim pripovedanjem. Igor Samobor kao narator/Bartlbi radi sjajan glumački posao. S obzirom na to da je već u više navrata dokazao svoje umeće, svedenost u njegovom izrazu bez ukrasa i bravura, čini se kao dodatni kvalitet. U naratoru koji čita i upisuje vreme dolaska svojih zaposlenika, popisuje ljude na svom platnom spisku itd, oličen je poslodavac koji se suštinski nije promenio od Melvila na ovamo. Ostala dvojica za istim stolom i na istom platnom spisku (Sandi Pavlin, Janez Starina), učestvuju samo u dijaloškim delovima koji im kao likovima pripadaju i u pripovetci. Na sceni je sve vreme prisutan i četvrti glumac, neplaćeni šegrt u advokatskoj kancelariji, za kojeg prigodno nije rezervisan tekst, već čija je pozicija posmatrača gotovo jednaka poziciji neme publike.

Scenografije, pored pomenutog stola i stolica za kojim sede glumci, nema. Ono što se čini da je čitaća proba, polako se pretvara u razrađenu režijsku postavku koja se ostvaruje minimalnim sredstvima. Može se reći da je ovo izvođenje precizno geometrijski promišljeno, sa malo prostora unutar kojeg se može kretati, ali unutar kojeg se glumci osećaju sigurno. Režijske intervencije se dakle, dešavaju na mikro planu, ali rad je uočljiv – na isti način na koji je, uprkos pasivnosti, uočljiv i Bartlbijev otpor.

Audio mapu predstave je nemoguće svesti na opis. Trojica glumaca za stolom, svaki koristi sopstveni kasetofon da bi uticao na atmosferu, kao što ga koristi i četvrti, nemi posmatrač koji jedino u ovome ima prostora za intervenciju u predstavu (zvučnu ilustraciju potpisuje Luka Ivanović). Tekst izgovoren uživo, tekstovi, zvukovi i muzika koja dolazi sa kasetofona i diktafona, njihovo poklapanje i preklapanje, pojačavaju utisak stroge kompozicije cele predstave. Kasetofon i muzika sa kasetofona, na uvodnom izlaganju naratora, koristi se kao sredstvo kojim se artificijelno može postići željeni efekat (za pohvalu je, što tišinu na traci, glumac tretira kao integralni deo kompozicije). Manipulativna, patetična muzika, boji naratorovo izlaganje i takođe pojačava otklon spram humanizma koji je u njemu oličen.

Kada narator prepozna da sa Bartlbijem nešto nije u redu tj. da Bartlbi odbija da učestvuje, on to počinje da gaji: stvar ga začuđuje, ali ga u isto vreme i dirne. Čini se da narator (poslodavac) dozvoljava svom jednom zaposlenom da ne radi ništa, misleći da time pere ruke od odgovornosti eksploatatorske pozicije koju obavlja. On se stalno pita o Bartlbijevoj prošlosti o kojoj ne zna ništa, ali u ovako postavljenom tekstu, nema mesta za Bartlbijev individualni istorijat. Bartlbi je onaj koji je prepisivao. Bartlbi kao individua, nije bitan – bitan je samo njegov otpor i to je jedino što on sebi dozvoljava.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.