Zagrebački i dubrovački gradonačelnik otkrili su spomen-ploču pjesmi Ivana Gundulića, čuvenoj Himni slobodi, u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Ona u isti mah čuva sjećanje na humanitarni konvoj Libertas kojim je vrijeme Domovinskog rata probijena pomorska blokada Dubrovnika. Ova vijest, sama po sebi, izgleda sasvim bezvezno. Gundulić je iz Dubrovnika i kao veliki barokni pisac bitan ilircima dobio je, sasvim primjereno, jednu od atraktivnijih ulica u strogom centru Zagreba. Svi znamo u svakoj prilici izdeklamirati “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do”. Spomen-ploče se ionako na dnevnoj bazi otkrivaju pa nema ništa sporno u tome da velikan pisane riječi dobije spomen-ploču u ulici koja ionako nosi njegovo ime. Vjerojatno je ovako razmišljala većina novinara kojima je promaknula potencijalno odlična priča. Jedna od onih koje bi, makar su se pojavile neposredno prije nego što u silvestarskoj noći svrnemo pogled na satove koji odmjeravaju tijek vremena,  definitivno ušle u uži izbor tradicionalnih shit of the year izbora. Briljantni umovi gradskog poglavarstva procijenili su da je najbolje mjesto za podizanje spomenika Himni slobode, od svih mjesta u prilično dugoj ulici koja nosi prezime gospara Ivana, na broju 7. Za neupućene, ako ima takvih nakon svakodnevnih vijesti o policijskim intervencijama u tom dijelu Zagreba, radi se o križanju Gundulićeve i Varšavske ulice. Ajmo opet. Locus horribilis aktivne građanske borbe protiv dubioznog privatiziranja javnog prostora, prije pola godine završene sramotnim privođenjem 150 mirnih prosvjednika, dobio je spomenik Himni slobodi.

Postavljanje ove ploče na ovom mjestu komad je razbijenog ogledala koji ipak reflektira gotovo cijelu sliku društva koje se nalazi u raskoraku između mitskog državotvornog i šizofrenog turbokapitalističkog vremena. Domovina ima svoju poeziju, a otimanje javnog prostora još nema. Prije nego što me ponese sentimentalno naricanje ili trpka moralka, nisam još odlučio, bilo bi šteta propustiti napisati koju riječ o korifejima slobode koji su ponosno pozirali ispod ploče. Radi se o Andru Vlahušiću, Milanu Bandiću i, last but not the least, inicijatorici cijele akcije, Branki Šeparović. Malomišćanski likovi ne mogu se u groteski natjecati s njima. Ma kakav Tonći Cervantes, kakav Brico Načelnik! Ovakav defile na križanju Gundulićeve i Varšavske ne bi uspjela poroditi ni suradnja Fellinija i Smoje na njihovim kreativnim vrhuncima. Postavljanje spomen-ploče slobodi na mjestu gdje je prije nepunih pola godine uhićeno otprilike 150 ljudi organizirala je avangardna poetesa čija je najpoznatija inovacija zaumno novinarstvo – militantna domoljubna ekologinja – Branka Šeparović. Podršku su joj pružili dubrovački i zagrebački gradonačelnik čije je mandate prekrila sjena korupcije. Radi se o dvjema varijantama iste priče. Andro Vlahušić prije lokalnih izbora plan gradnje terena za golf na Srđu proglašavao je jednim od dokaza zloupotrebe vlasti političkih protivnika. Uslijedila je njegova pobjeda na izborima. Zemlja se još nije stigla okrenuti, ali Vlahušićevo mišljenje jest pa je provedba tog istog plana postala javno dobro. Milan Bandić, nesuđeni predsjednik države, najpoznatiji je medij preko kojeg odlično komuniciraju krupni kapital i lokalna politika. Postavljanje ploče sa stihovima Himne slobodi na križanju Varšavske i Gundulićeve nije samo čudno shvaćanje slobode. Nije iskaz suprotnih pogleda, već suprotnih interesa! Uz dužni pijetet konvoju Libertas, mislim da mu novopostavljena spomen-ploča ne služi na čast. Njeno postavljanje bila je izlika za paradu samoprozvanih osloboditelja nacije, tvoraca države i promicatelja slobode koja je, sasvim prigodno, pružila alibi za trijumf institucionalnog cinizma. Naličje cijele priče je društveno prihvatljivo slavlje Hoto-grupe d.o.o. koja završetkom radova proslavlja “potvrdu vladavine prava i poštivanja hrvatskog pravnog poretka”. 

Aleksandar Stanković u pretprošlu je nedjelju iza ručka, tamo negdje oko 2, nasuprot sebe posjeo Đermana Ćiću Senjanovića. A Ćićo je, recimo i to, jedna od ključnih persona zbog koje bi netko uopće htio mijenjati svojih šest kuna za subotnji broj Slobodne Dalmacije. Taj ključni čovjek je proključao i zaradio suspenziju koja tako smrdi na otkaz. Ćićo je Don Quijote, a vjetrenjača na koju juriša je krupni kapital. Gledatelj namjernik je u prilogu posvećenom našem vitezu od Splita htio čuti i vidjeti Sancha Panzu – nekog novinara pobočnika koji ga vjerno prati u njegovoj borbi. Ako ne to, onda bar nekog tko bi mu ispred kamera imao srca poručiti da je Pavićeva maksima my way or highway preko Dugopolja do Novog lista. Umjesto toga, dobili smo Lepu Smoje. Opet.

Ajmo sad ispočetka. Tko je uopće Lepa Smoje? Vitalna žena sijede kose koja je prevalila osamdesetu i koja se često ukazuje u novinama i na televiziji. To je očito. Ali, pobogu, zašto? Postavljajući to pitanje, jasno je da nije toliko zanimljiva ona kao fizičko-pravna, nerijetko simpatična osoba, već više kao medijski konstrukt – simbol jedne priče koja je izrasla na ruševinama jedne propale države.

Dok je potpisnik ovih redaka bio tek apstraktna imenica u umovima svojih roditelja, Slobodna Dalmacija bila je najbolji dnevni list u od Vardara do Triglava. Jedan od njegovih asova bio je, pogađate, Miljenko Smoje. Isti onaj Smoje koji je sve narode i narodnosti bivše nam države zadužio Malim i Velim mistom. Njegove papirnate kreacije oživjele su u nezaboravnim glumačkim izvedbama što je rezultiralo najboljim celuloidnim materijalima od prvog susreta Hrvata i kamere do jučer, danas i nekog boljeg sutra. Taj isti Smoje bio je težak čovjek pa ga nisu dezorijentirali vjetrovi promjene koji su mnoge zanijeli udesno. Ostao je usamljen. Dalje otprilike znate i sami. Kutle je dobio Slobodnu kao rođendanski dar i razmontirao je u svega par dana. Smoje je zaboravljen napustio suznu dolinu. Nejaka država Hrvata prolazila je kroz teško djetinjstvo. Na prijelazu milenija, nakon mračnih devedestih, eto ti Smojine renesanse. Otkriva se nanovo njegovo djelo, rehabilitira se njegov lik, ali čovjek je mrtav, a nepravdu nekako treba ispraviti. Kako je to učinjeno? Napravili su od njegove udovice Yoko Ono za južnoslavensko tržište. Sasvim je razumljivo da se Lepu poziva na promociju Smojinih knjiga i biografija. Jasno je kao sunce da se dotična mora izjasniti o podizanju spomenika Miljenku. Možda čak ni njena izjava osmominutnom prilogu o Ćići ne bi bila neumjesna da je isti bio bar pinku sadržajniji. Ono što smeta bezrezervno vjernog čitatelja Slobodne Dalmacije je konstantno provlačenje njenog lika do razine grotesknog. Još se sjećam komemoracije za pokojnog premijera Račana. Evo kako je Slobodna to popratila : Lepa Smoje na komemoraciji… . Sve se to da savršeno lijepo objasniti u jednoj rečenici. Matična Smojina novina vraća stare dugove. Dobro, jednostavan dio priče je gotov. Proširimo područje borbe.

Purgatorijske navade nove strukture redakcije Slobodne ne objašnjava njenu prisutnost u drugim medijima. Lepu možete vidjeti u, ne pretjerujem majke mi, svakom trećem prilogu nacionalne televizije koji se očeše o mediteranski način života. To vam, dragi moji, obično podrazumijeva ekipu splitskog studija koja iziđe na teren, izabere par reprezentativnih Splićana koji obavezno moraju govoriti kao usporeni snimak, i pita nešto o fjaki kad zapuše jugo, novoj rivi, ZERPU, Severini. E da, zaboravih na Ajduka koji je Broj 1, doduše na na tablici nego onaj Magnus-Bunkerov: možda živi vječno, ali samo kao umorni stari paraplegičar. Svaki Splićanin po struci obavezno mora reći nešto o njemu. Zanimljiva je ta priča o stereotipima.

Na njima počinje padati drugi zakon termodinamike. Jedan lijep stereotip pušten u javnost se plodi, množi i sebi i na kraju zemlju sebi podloži. Mediji su perpetuirajuća mašina što je dovelo da je i T-com zajahao na tom valu u svojoj novoj marketinškoj strategiji. Prva reklama prikazuje Roka kojemu je jedan pogled na plavušu à la Anita Ekberg bio dovoljan poticaj za učenje švedskog -; Dalmatinac švaler. Junaci druge reklame su lijeni i pomalo trapavi u teškoj pretvorbi garaže u turističku agenciju -; Dalmatinac lezilad. Moja adresa vam je udaljena od zvonika sv. Duje cca sat vremena jahanja, ali sam dobar dio djetinjstva, dječaštva i mladosti proveo u Splitu. Nema tu baš puno istine, ali stereotipi su stereotipi -; toliko simpatični da nikoga ne zanima njihova istinosna vrijednost. Smoje je bog otac ovih pojava – oduševljavao nas je svojim crticama nečeg što je već u njegovo vrijeme bilo anakronizam, a Lepa je s prezimenom naslijedila svetu dužnost pa iz konobe uz kapljicu vina dijeli svoje lamentacije s gradom i svijetom. Izolirana iz splitske zbilje i zbijena u par minuta televizijskog priloga, ona djeluje kao živući stereotip grada koji je odavno nestao.
Kako je lijepo predvidio Boris Dežulović, Smoje će jednom naći svoj mir na polici između Slamniga i Sofokla. Možda i njegova udovica pronađe svoj mir kod Fife, daleko od dosadnih novinarskih zabadala i njihovih diktafona, kamera i pitaj boga čega već ne.

Dobro je dok je Lepa Smoje naša Yoko Ono, ali neće biti dobro kad postane naša Paris Hilton. A blizu je. Eto zašto je Split najluđi grad na svitu.