Izložbom otvorenom 29. studenog provela nas je kustosica Milica Pekić. Izložbu je moguće pogledati do 12. prosinca u prostorima Galerije SKD Prosvjeta u Preradovićevoj 21 u Zagrebu.

Izložba povodom važne Kooperativine obljetnice uskoro se otvara u Zagrebu. Obje ste od samih početaka aktivno uključene u rad Kooperative, kroz rad organizacija članica koje vodite, ali i kroz aktivnosti u upravnom odboru. Možete li se iz ovih vaših jedinstvenih perspektiva osvrnuti na značaj platforme za regionalnu nezavisnu scenu?

Ništa nije važnije od stvaranja organske zajednice, stvaranja prijateljstva za javno dobro. Mi živimo u vremenu partikularnosti, prekarnosti, fragmentiranosti, i, na žalost, sve više izostaje svest o potrebi i nužnosti povezivanja, podrške, solidarnosti. A izvan artukalcije stvaranja zajedničke platforme koja će zastupati zajedničke ciljeve i suradničke koncepte u socio-kulturnom prostoru, mi smo sami, izgubljeni i društveno postavljeni na marginama. Upravo je zato iznimno važno svako udruživanje. Upravo je zato važno postojanje Kooperative.

Verujemo da je rad Kooperative u mnogome uticao na razvoj scene u regionu posebno u domenu povezivanja organizacija, saradnje, međusobnog osnaživanja, razmene znanja i iskustava ali i kreiranja novog znanja kroz zajednički rad i zajedničke borbe. Taj kontinuitet zajedništva, diskusije, susreti, inicijative koje smo pokrenuli, partnerstva, uspesi i neuspesi koje smo delili, poverenje koje smo izgradili jesu neka vrsta temelja na kojem organizacija opstaje evo već više od decenije. Iskustva mreža nezavisne kulture Clubture u Hrvatskoj i Asocijacije u Sloveniji bila su izuzetno podsticajna za formiranje drugih mreža nezavisne kulture u regionu kao što su Jadro u Severnoj Makedoniji ili Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije. Značajna podrška bila je usmerena i na borbu za prostore i oblikovanje novih institucionalnih formata i praksi horizontalnog upravljanja prostorima.

Koji su prema vašem mišljenju ključni momenti utjecaja društveno-političke situacije na kulturne politike u regiji i kako su oni utjecali na realizaciju zagovaračkih ciljeva platforme?

Kulturne politike u regionu pretežno su oblikovane dominatnim politikama i dalje duboko usidrenim u poznatim nacionalističkim, tradicionalističkim, manipulativnim, patrijarhalnim, komercijalnim, privatizacijskim i tržišno orijentisanim vrednosnim okvirima. Nezavisna kultura se u takvom ambijentu neminovno gura na marginu jer kontinuirano proizvodi sadržaj izvan i kontra ovakvih kulturnih politika. Naša je odgovornost da ne posustajemo u zagovaračkim i konfrontacijskim procesima koji će nezavisni kulturni sektor postaviti u ravnopravnu relaciju i dinamiku u donošenju odluka oko kulturnih politika, javnih prostora, društveno relevantnih tema.

Regionalna saradnja, iskreno organsko povezivanje odozdo i zajedničko delovanje scene, nije u interesu takvih politika. Naš inicijalni cilj, formiranje održivog fonda za regionalnu saradnju, još uvek nije ostvaren. Pa ipak, verujemo da smo uspeli da izgradimo, uprkos svim izazovima, odnos poverenja i kontinuitet zajedništva, da smo generisali dragoceno znanje i iskustvo, da se interes za rad mreže i dalje širi i da imamo kapacitet i želju da iznova promišljamo ideje, koncepte i okvire zajedništva. To su solidne pretpostavke za buduće zajedničke poduhvate i aktivnosti, a mislimo da smo veštiji i u definisanju daljih ciljeva rada.

Kako vidite budućnost regionalne suradnje i utjecaj tih suradnji na kulturnu scenu?

Mi smo po prirodi profesionalnog, etičkog i estetskog opredeljenja upućeni jedni na druge i pokušavamo zajedno da utičemo na ambijent u kome stvaramo. Danas kada se, nakon deset godina postojanja zajedničke organizacije, a skoro dvadeset godina saradnje, osvrnemo na period iza nas jasno možemo videti čitav splet međusobnih uticaja, uspešne i neuspešne inicijative, programe, prostore, akcije i pokrete koji su unutar scene kreirani širom regiona. Sigurne smo da tada, kada smo počinjali, nismo mogli da predvidimo sve te tokove međusobnih uticaja i učinke zajedničkog rada. A svakako cilj koji smo na početku tako jasno definisali još uvek izgleda daleko iz današnje perspektive. Možda je u ovom trenutku mudrije ne ulaziti u predviđanja oblika, forme ili dinamike saradnje, ali verujemo da će se ona neminovno dalje razvijati, širiti i nastaviti da oblikuje scenu svojim vidljivim i nevidljivim uticajima.

Preko Kooperative mi jačamo ne samo aktere u sektoru, već i širi društveni kontekst. Uz uzajamno kritičko prožimanje koje inklinira prema zelenim politikama, prema onome što izmiče u savremenosti – a to je empatija i briga o zajednici. Još važnije – pejzaž društvenog i kulturnog prostora koji se odslikava kroz Kooperativu i kroz rad njenih članica pretstavlja trasu suvremenih kulturnih politika, za koje se treba neumorno boriti i koje treba zastupati. Kroz Kooperativu se vidi da nezavisni kulturni sektor ima kapaciteta da bude baza za stvaranje novog kulturnog i društvenog nasleđa.

Koji su izazovi predstavljanja prirode rada na nezavisnoj kulturnoj sceni u izložbenom formatu?

Naš zadatak je bio osvrnuti se na istorijat i prirodu rada Kooperative kao regionalne platforme koju čine organizacije nezavisne kulture. To je podrazumevalo kreiranje jedne potencijalne mape relevantnih događaja, tema, ideja i programa kojima smo se bavili proteklih decenija ali i prikupljanje i organizaciju materijala kojim se predstavljaju organizacije članice. Nama jedini mogući pristup bio je definisan već samom prirodom mreže kao kolektivne strukture velikog broja ljudi i organizacija različitih profila i dinamika te je sam proces u mnogome bio oslonjen na doprinose, materijale i refleksije članica Kooperative ali i ljudi koji su svojim radom oblikovali nas i scenu čiji smo deo.

Mi smo preuzele na neki način moderatorsku i organizacijsku ulogu unutar tog materijala, a ključnu ulogu u vizuelnom oblikovanju i prevođenju velike količine teksta i fotografija u format izložbe imao je autor postavke i čitavog dizajna izložbe Dejan Dragosavac Ruta. Ruta je i sam svojim radom već skoro dve decenije uticao na estetiku nezavisne kulturne scene te smo se u mnogome oslonile na njegovo iskustvo ali i poznavanje scene što je za nas bila velika privilegija i radost. Naše kolege i prijatelji Veton Nurkollari i Eroll Bilibani iz Prizrena, iz organizacije DokuFest koja je među osnivačima Kooperative, kreirali su video materijal za izložbu tako da smo i tu imale privilegiju da se oslonimo na njihovo iskustvo i veštinu. Članovi tima kancelarije Kooperative, Dejan Koščak, Ena Grabar i Tijana Ana Spasovska, navigirali su između svih nas uključenih u proces rada, ali i aktivno doprinosili idejama i znanjem. Sve u svemu, još jedan kolektivni poduhvat, koji se oslanja na pojedinačne doprinose velikog broja ljudi. Kako je Iskra to definisala, jedna haotična, ne-linearna, laboratorijska struktura.

Kome je namijenjena izložba koja u fokusu ima organizacije nezavisne scene i teme kojima se te organizacije bave?

Mislimo da je izložba bila dobra prilika da se na jednom mestu prikupi i delimično obradi material vezan za rad Kooperative što do sada nismo imali priliku da uradimo, a arhiva organizacije je bila izuzetno skromna i u potpunosti neobrađena. Samim tim napravili smo prvi korak da potencijalno zainteresovana publika, danas ili u nekoj budućnosti, može da dobije uvid u prirodu rada mreže, a pokušali smo materijal da oblikujemo tako da bude savladiv i dostupan najširoj publici. Za sada je jezički materijal raznovrstan i neujednačen, ali se nadam da ćemo u skorijoj budućnosti uspeti da prevedemo sve i na engleski jezik.

Primjećujete li, od početaka vašeg djelovanja u kulturi, promjene u tome kako šira javnost doživljava izvaninstitucionalnu kulturnu scenu?

Verujemo da se pozicija nezavisne kulture u protekle dve decenije promenila. Ne u smislu stabilnosti ili institucionalne podrške i prepoznavanja već više upravo u odnosu na širu javnost. Te promene su naizgled minimalne i možda ih nismo ni svesni, ali verujem da postoje.

Postoje bar dve ključne tačke za koje vredi da se zajedno borimo – izlazak iz prekarnosti i uspostavljanje kulturnih politika koji će promeniti retrogradno čitanje kulture kao izolirane jedinice od šireg društvenog konteksta. Nezavisni kulturni sektor upravo to radi – artikuliše kulturu kao dinamičnu, hibridnu, interdisciplinarnu društvenu vrednost.

Koncept održivih gradova ima za cilj poboljšanje kvalitete života u gradovima, uključujući njihovu ekološku, kulturnu, socijalnu i ekonomsku komponentu, ne ostavljajući probleme budućim generacijama. Osnovne osobine održivog grada jesu resursi i usluge dostupne svima, javni prijevoz kao održiva alternativa upotrebi automobila, gdje su pješačenje i vožnja bicikala sigurni, kao i otvoreni javni prostori, koriste se obnovljivi resursi, a otpad se reciklira gdje god je to moguće, nove kuće su energetski efikasne, a povoljno stanovanje dostupno, zajednica je snažno povezana, a kulturni i socijalni sadržaji su dostupni svima.

Projekt Act4City promovira pristup održivosti gradova kroz zajedničke obrazovne i umjetničke aktivnosti te aktivnosti javnog zagovaranja nezavisnih kulturnih aktera iz Crne Gore, Makedonije, Srbije i Hrvatske. U sklopu projekta nastala je radijska emisija u trajanju od 35 minuta o načinima na koje akteri nezavisne kulturne scene doprinose da gradovi Balkana postanu bolja mjesta za život, imajući u vidu javni interes. Emisiju partneri u projektu ustupaju svim zainteresiranim radio stanicama “u nadi da će prepoznati interes da ona bude emitovana na talasima njihovog radija”.

U emisiji govore Zala Velkavrh – Prostorož, Ljubljana (Slovenija), Predrag Cvetičanin – CESK, Niš (Srbija), Radomir Lazović – Ministarstvo prostora, Beograd (Srbija), Milan Dinevski – City Creative Network Skopje (Makedonija), Srđana Cvijetić – Art Lazareti, Dubrovnik (Hrvatska), Miljana Peković – Kulturni centar PUNKT, Nikšić (Crna Gora), Alma Midžić – Crvena, Sarajevo (BiH), Milica Pekić – Kiosk, Beograd (Srbija), Eltjana Shkreli – GO2_Shkoder, Skadar (Albanija) te Tatjana Rajić – Expeditio, Kotor (Crna Gora).

Emisiju možete poslušati ovdje.

Konferencija pod nazivom Strengthen•ing Culture (Jačanje kulture), koja će biti održana 21. i 22. rujna u Prištini, okupit će regionalne i međunarodne stručnjake te aktere institucionalne i nezavisne scene. Konferencija je posvećena kulturnoj politici i ulozi kulture u održivom razvoju društava na području Balkana. Konferenciju organiziraju Ured EU na Kosovu, Interarts, Culture Action Europe (CAE) i ARCS-Arci Cultura e Sviluppo. Konferencija će povezati donositelje odluka u području kulturne politike i aktere kulturne scene na Kosovu s kolegama iz regije i Europe radi razmjene iskustava i znanja.

Uz predstavnike fondacija i organizacija iz Italije, Španjolske, Belgije, Mađarske i Grčke, među sudionicima konferencije su i upraviteljica Zaklade Kultura nova Dea Vidović, Aleksandra Uzelac iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), koordinatorica mreže Clubture Katarina Pavić i predsjednica Upravnog odbora Regionalne platforme za kulturu Kooperativa Milica Pekić. Programom konferencije predviđeno je da se sudionicima obrate i predstavnici kosovskog Ministarstva kulture, omladine i sporta, a među temama koje će biti obrađene iz teorijske i praktične perspektive jesu izgradnja kulturnog sustava koji potiče i povezuje kulturne institucije, inicijative i građane te uloga obrazovanja u izgradnji umjetničkog učenja između škola i operativaca u području kulture.

Konferencija je organizirana u okviru treće faze projekta Kultura za sve (Culture for all) koji organizacije provode na Kosovu, a program potražite ovdje.

Magacin u Kraljevića Marka (MKM) ustupljen je Domu omladine Beograda (DOB) 2007. godine s idejom da postane alternativni centar nezavisne kulture. Krajem siječnja te godine, uz podršku gradskih vlasti, raspisan je natječaj za izbor organizacija koje bi u MKM-u dobile prostor za rad i realizaciju programa na dvije godine. Temeljem natječaja u kojem je sudjelovalo 28 organizacija iz područja kulture, odabrano ih je šest: Stanica – Servis za savremeni ples, nKA – Nezavisna kulturna asocijacija, Teorija koja Hoda – TkH, Galerija 12+ i ProArtOrg, SEEcult.org i Rende. MKM je službeno otvoren 1. lipnja 2007. godine, no s odabranim organizacijama nikada nije potpisan ugovor, s obzirom da prostorni uvjeti predviđeni natječajem nisu osigurani. Renoviranje je prvobitno najavljeno do 1. svibnja te godine, ali ni do danas nije završeno, uključujući podrumske galerijske prostorije i kancelarijski prostor u potkrovlju zgrade.

Vesna Milosavljević, direktorica udruge SEEcult.org, jedne od korisnica prostora, ističe da je “na osnovu konkursa trebalo da svaka organizacija dobije kancelarijski prostor od oko 50 metara kvadratnih na spratu, ali se ispostavilo da to treba renovirati, pa smo privremeno dobili po jedan sto u tri prostorije u prizemlju koje su bile planirane za medijateku i još neke programske aktivnosti”. Konkretno, SEEcult je dobio dio prostora u sobici koju je dijelio s udrugom nKA, a koristili su ga nekoliko godina tijekom ljeta s obzirom da u Magacinu nema grijanja. SEEcult je prestao koristiti prostor, a u Magacinu od početka rade samo Stanica i TkH, a dijele jednu veću prostoriju u kojoj svaka organizacija ima po jedan stol. ProArtOrg u Magacinu organizira samo izložbe. 

U pokušaju da pokrenu pitanje sudbine MKM-a, u lipnju 2008. godine organizirana je regionalna konferencija pod nazivom Samit nesvrstanih CK posvećenu nezavisnim kulturnim centrima u regiji, a objavljena je i istoimena publikacija. “Od konferencije se praktično ništa nije dešavalo – postojala su samo nezvanična obećanja da će Magacin biti renoviran i nekoliko pokušaja iniciranih od neformalne radne grupe organizacija sa nezavisne scene da se status definiše. Poslednji je bio 2013. kada je gradska sekretarka za kulturu bila Katarina Živanović. Predložen je primer modela javno-civilnog partnerstva, ali su pregovori obustavljeni zbog smene Katarine Živanović, a i isteka mandata dotadasnjeg direktora DOB-a Milana Lučića“, objašnjava Milosavljević. Dio prostora Magacina ustupljen je Goethe Institutu bez naknade, za projekt Urban Incubator, s tim da je Institut uložio u renoviranje tog dijela prostora.

Radi još uvijek neriješenog statusa MKM-a, Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) organizira 13. veljače prezentaciju i javnu diskusiju o novom modelu korištenja prostora kako bi Beograd prvi put dobio multifunkcionalni kulturni centar za programe nezavisnih aktera. Na konferenciji će biti predstavljen primjer dobre prakse iz regije: Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade – POGON o čijem će modelu upravljanja i korištenja govoriti ravnateljica Emina Višnić. Milica Pekić, predsjednica Upravnog odbora Asocijacije NKSS, prezentirat će prijedlog novog modela korištenja prostora Magacina, a očekuje se sudjelovanje Marka Stojanovića, v.d. direktora Doma omladine Beograda i Vladana Vukosavljevića, Sekretara za kulturu grada Beograda.

Prijedlog modela Asocijacije NKSS osnovan je na principima otvorene platforme za izvođenje programa organizacija nezavisne kulture, a otvoren je komentarima zainteresiranih. Prijedlog podrazumijeva uspostavljanje programske suradnje s Domom omladine u skladu s osnovnim načelima i kriterijima kreiranja njegovog programa. Osnovna funkcija Magacina bila bi da putem korištenja prostora osigura podršku organizacijama i pojedincima za programe kulture i mladih, realizaciju događaja iz svih disciplina suvremene kulture i umjetnosti, a resursi bi se koristili po principu otvorenog kalendara i javnog natječaja, temeljem unaprijed predviđenih uvjeta korištenja.

Konferencija započinje u petak, 5. prosinca, u MM centru Studentskog centra, u 9.30, a prvi će panel dati pregled europskih institucionalnih praksi transnacionalne podrške civilnom društvu na području kulture i drugim područjima u regionalnim okvirima. Govornici su Jiří Sýkora, Međunarodni Višegradski fond, Bratislava, Kristina Babić, Agencija lokalne demokracije i Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera, Umjetnička akademija, Osijek, a moderatorica Milica Pekić, Kooperativa.

Na drugom će panelu sudjelovati govornici koji predstavljaju različite udruge civilnog društva u regiji: Marina Ivandić, Baza za radničku inicijativu i demokraciju, Zagreb, Ivana Dragšić, Ploštad Sloboda, Skopje, Radomir Lazović, Ministarstvo prostora, Beograd, Žarko Trajanoski, Koalicija za seksualna i zdravstvena prava marginaliziranih zajednica, Skopje, Samo Selimović, Inicijativa za demokratski socijalizam, Ljubljana, Teodor Celakoski, Pravo na grad, Zagreb. Panel, osmišljen kako bi pružio uvid u suradnju između kulturnih i drugih aktera civilnog društva na lokalnim raznima, ali i u regionalnom kontekstu, te kako bi se predstavile mogućnosti za opipljive promjene kroz sinergističko djelovanje različitih aktera civilnog društva u zajedničkoj borbi za društvenu transformaciju, moderira Katarina Pavić, Kooperativa.

O trenutnim i budućim perspektivama regionalne suradnje na trećem će panelu govoriti Milica Pekić, Kooperativa, Jelena Pajović van Reenen, Vlada Republike Srbije, Ured za suradnju s civilnim društvom, Tamara Perišić, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Dea Vidović, Zaklada Kultura nova, Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, a moderatorica je Emina Višnić, POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Zagreb.

Program konferencije na engleskom i hrvatskom jeziku potražite na linkovima.

Izvor: Kooperativa – regionalna platforma za kulturu

Festival Ekstravagantna tijela, čiji počeci, u organizaciji udruge Kontejner | biro suvremene umjetničke prakse, sežu u 2007. godinu, s Ekstravagantnim godinama predstavio je uzbudljivu, inspirativnu, senzualnu starost čijim tabuima suvremena umjetnost mijenja negativan predznak te ih time izmješta iz područja stereotipa, marginalizacije i diskriminacije. Ekstravagantne godine pokazuju starost kroz nekonvencionalne, drugačije i poticajne perspektive spram tijela i uma u stalnoj transformaciji – ekstatičnu i oslobođenu, ali ponekad i bolnu starost, putem umjetnosti, sociološkog, kritičkog i dokumentarnog pristupa.

Na izložbi koja je bila okosnica festivala bili su predstavljeni video i audio radovi, fotografije i instalacije nekih od najpoznatijih umjetnika domaće i strane suvremene umjetničke scene kao što su Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Ivan Kožarić, Siniša Labrović, Ana Alvarez-Erreclade, Pilvi Takala, Mladen Stilinović, Sonja Vuk, Stahl Stenslie te mnogih drugih.

Projekt potpisuje kustotski tim kojeg čine Ivana Bago, Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić zajedno s kustosima partnerima Lois Keidan (LADA), Milicom Pekić (KIOSK) i Slavenom Toljem (MMSU). Partneri projekta su Galerija Klovićevi dvori i Zaklada Zajednički put, Live Art Development Agency i Queen Mary University (London), KIOSK (Beograd), Muzej moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka) i Savez gluhih i nagluhih grada Zagreb. 

Izvor: Kontejner

Kiosk – štand za informiranje. Naziv sve govori. Laswellova iskušana formula “Who says what to whom with what effect?”, osnova je svih njihovih akcija. 

Prvi korak je uvijek komunikacija – razgovor, anketa, intervju. Ne ideološki ili interesno obojana nego “stvarna realna konverzacija kroz koju se nastoji postići suočavanje s problemom, razmišljanje o njemu te intelektualno i emocionalno sazrijevanje svih sudionika – ispitivača, ispitanih i promatrača.”- saznajemo iz popratnog teksta Snežane Stameković. 

Kiosk je nevladina, neprofitna organizacija koja radi na području kulture i umjetnosti. Kroz svoje umjetničke intervencije pokušavaju postići otvorenost i bolje razumijevanje društvenih i političkih teškoća u pozadini suvremenog društva. Osnovale su je Ana Adamović i Milica Pekić 2002. u Beogradu a kasnije su im se pridružili Dorijan Kolundžija i Paul Murray. 

Na izložbi u Galeriji i čitaonici VN predstavljena su dva rada ovog umjetničkog kolektiva nastala prvotno za Oktobarski salon 2010. i 2011. 

Audio rad Disobedient by Proxy sastoji se od niza intervjua s pacijentima bolnice za mentalno zdravlje “Dr. Laza Lazarević” iz Beograda. Projekt se bavi onima koji su po samoj svojoj prirodi, društveno neprilagođeni i kao takvi osuđeni na izolaciju, a šira zajednica na njihovo stanje gleda kroz prizmu straha i predrasuda. Intevjuirani su dali svoju definiciju buntovništva i nepokoravanja socijalnim normama te otkrili kako i zašto su potražili psihijatrijsku pomoć. 

Prema jednoj pacijentici neposlušnost kao kategoriju nametnuli su ljudi koji imaju potrebu za dominacijom. Ona je došla odglumiti, ne pokoriti se, nego neprimjetno uraditi po svom (kao u Letu iznad kukavičjeg gnjezda). U Staljinovu SSSR-u političke zatvorenike slalo se u ludnicu a ne u zatvor. Maksima je bila da samo lud čovjek može odbiti blagodati socijalističkog režima a isto bi se moglo reći i za suvremeno postideološko društvo. Tko definira tko je lud a tko normalan? Ispovijesti pet žena i pet muškaraca s odjela F i L upozoravaju da oni koji se ne uklapaju u mainstream kolotečinu i spektakularnu sliku svijeta bivaju isključeni i moraju “odglumiti” društveno nametnutu normalnost poput gore navedene pacijentice.

Kiosk svoju očiglednu društvenu angažiranost dijeli s drugim umjetničkim kolektivima iz Srbije, poput Škarta ili Remonta. Međutim oni žele djelovati kao komunikacijski medijatori između građana, ne zauzimaju a priori stav prema izjavama intervjuiranih već im daju prostor i slobodu da sami odluče kako će biti prezentirani na taj način često razbijajući prevladavajuće stereotipe i očekivanja.

Primjerice u video radu Dijalozi četrdesetoro beogradskih srednjoškolaca (riječ je o današnjim 18-ogodišnjacima, generaciji odrasloj i formiranoj za vrijeme ratnih 1990-ih, čije su najranije uspomene bombardiranje NATO-a i krah Miloševićeva režima), postavljeno je pitanje “Koje je tvoje najupečatljivije sjećanje iz djetinjstva?” Intervjui su kasnije prikazani i na beogradskoj televiziji Studio B. 

Katarina više pamti osobnu obiteljsku traumu majke koja je oboljela od raka. Sjeća se kako su joj tata i ona brijali glavu i kako su ju fotografirali jer je htjela vidjeti kako joj stoji perika. Dušanu je sveopće političko rasulo izvor i sretnih uspomena, on i prijatelj pamflete su transformirali u papirnate avione. Kaže da mu je to bio najbezbrižniji dio djetinjstva. Lani je pak bombardiranje najgora uspomena iz djetinjstva, sjeća se djedovih partizanskih priča i kako su lijepili selotejp na prozore. Najupečatljivija uspomena iz Nikolina djetinjstva je Đurđevdan ’99 – obiteljska večera s mamom i bratom, dok mu je tata služio vojsku na Kosovu i tanjur pun suza pred njim. 

Mali fragmenti njihove prošlosti izdvajaju se iz njihova osobnog sjećanja i postaju dio kolektivnog mozaika 1990-ih koje svatko interpretira na svoj način. Kiosk stvara prostor za oslobođenje kolektivne traume, društvenog nasljeđa 1990-ih s čijim su posljedicama Srbija, ali i cijela regija i danas suočene. Kontekstualizirana životna iskustva intervjuiranih dobivaju umjetničku dimenziju manifestirajući isprepletenost privatnog i kolektivnog sjećanja.

Bitno je istaknuti da su sudionici u dijalogu koautori rada, a ne samo pasivni promatrači. Sami odlučuju kako će biti predstavljeni, što i kako će reći, s punom sviješću da upravo njihovi stavovi i djela postaju integralni dio rada namijenjen javnom predstavljanju.

Uz spomenuta dva rada putem kataloga i web stranica predstavljeni su i projekti Culturelobby, Porodični album te Muzej objekata.

U Muzeju objekata Kiosk se također bave kolektivnim i osobnim sjećanjem te brisanjem granice između privatne i javne sfere. Građani su pozvani da doniraju muzeju razne objekte koji za njih utjelovljuju devedesete, a dotični se mogu vidjeti na web stranici projekta. Tu ima uistinu svega. Neizostavni Politikin zabavnik, ratne memorabilije, devalvirane novčanice, antiratni letci ali i kiki bomboni, acid jazz CD, razne kazete, mrtvačka lubanja… Produkt je svojevrstan arhiv kolektivne memorije u kojem se izmjenjuju sablasni i komični elementi, nešto poput virtualnog Hrelića. Devedesete i dalje izmiču, njihovo značenje je fluidno, izmiče svakoj sistemskoj kategorizaciji.

Na ovaj način građanima je dan prostor da podijele s drugima svoje viđenje prošlosti, osvještavajući kolektivno nesvjesno minulog desetljeća. Osobno i kolektivno sjećanje zajedno tvore identitet, bilo kao pojedinca i građana određenog društva, bilo kao pripadnika određene etničke ili nacionalne skupine. Kiosk upravo pokušava baciti svjetlo na taj proces kojim stvaramo sliku samih sebe.

U projektu Culturelobby građanima Zapadnog Balkana postavljeno je pitanje “Što će se po njihovom mišljenju promijeniti ili nestati u njihovom svakodnevnom životu ulaskom njihove zemlje u EU?” Pritom je lobby ironično jer niti itko mari za njihovo mišljenje, niti imaju na raspolaganju resurse za lobiranje a stavovi su im tako razjedinjeni da to ne bi ni imalo smisla. 

U Porodičnom albumu kroz fotografije i narative ispričane su obiteljske povijesti 23 romske porodice iz različitih djelova Srbije i Crne Gore. Brisanje granica privatnog i javnog taktika je koju Kiosk često rabi – slijedeći logiku feministkinje Iris Marion Young da strogo razgraničenje tih dviju sfera vodi isključenju marginaliziranih skupina koje se i dalje tretiraju kao drukčije, samo što je diskriminacija potisnuta iz javne u privatnu sferu. Ipak kako bi se izbjegla bigbrotherizacija njihovih priča sudionicima je prepušteno da sami odluče kako žele biti prezentirani, a često negativna medijska slika pretvara se u pozitivnu.   

Radovi Kioska prikazuju prikrivene tenzije u društvu, dezorijentaciju pojedinca čiji se glas ne čuje. Oni nastoje potaknuti razgovor o bolnim društvenim, političkim, kulturnim i umjetničkim temama, afirmaciju novih ili zaboravljenih vrijednosti, integraciju manjina i marginaliziranih skupina u društvo i prije svega utjecati na svijest društva, javno mnijenje. U tu svrhu razvili su poseban model umjetničko-kustoskog djelovanja koji povezuje komunikaciju, emociju i umjetnički čin. 

Umjetnost u projektima Kioska inicijator je međusobnog upoznavanja, dijaloga s poviješću, suvremenošću i stereotipnim gledanjima na prošlost i sadašnjost. Konceptualizam koriste kao instrument političkog djelovanja, aktivističke motivacije i zahtjeva za društvenim promjenama. 

Pošto su masovni mediji postali predmet konzumiranja izgubljena je mogućnost njihova korištenja kao instrumenta za kritički javni diskurs. Iako sve političke stranke kao i interesne skupine zastupaju ideju participativne demokracije društvom se upravlja daleko od udjela građana. U Teoriji komunikativne akcije Jϋrgen Habermas kritizira jednostrani proces modernizacije vođen snagama ekonomske i administrativne racionalizacije. Ovi trendovi koji postaju sve jači utječu sve šire na područja javnog života podređujući ih sveopćoj logici efikasnosti i kontrole. Demokratski javni život uspijeva jedino tamo gdje institucije daju građanima mogućnost da vode debatu o stvarima koje su od javne važnosti. Upravo to pokušava postići Kiosk, pružajući u svojim izložbama, publikacijama, istraživačkim projektima svojevrsnu umjetničku varijantu Habermasove javne sfere. 

To asocira na vitu activu kako ju definira Hannah Arendt – ljudi su zajedno putem akcije i govora. Istinsko građanstvo može postojati samo putem kolektivne deliberacije i direktne političke participacije. U sveopćoj kakafoniji, medijatizaciji našeg tranzicijskog društva glas pojedinca se gubi. On nema težinu i prostor da se izrazi. Čini se da svi pričaju u isti glas ali nitko nikoga uistinu ne sluša. U društvu vječne sadašnjosti skloni smo zaboravu, međutim naši problemi ne nestaju već se i dalje gomilaju. Bitno je sjećati se i pamtiti, upozorava nas Kiosk.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Posebno će biti istaknuta važnost regionalne suradnje koja upravo u civilnom sektoru u kulturi može biti primjer i drugim društvenim područjima. Među gostima konferencije bit će predstavnici Kooperative – regionalne platforme za kulturu, koja okuplja 21 civilnu inicijativu iz svih zemalja s prostora bivše Jugoslavije.

Kooperativa će održati sastanak svog UO u Beogradu u znak solidarnosti s kolegama u Srbiji koji se suočavaju s brojnim problemima i nastavkom ignoriranja ogromnog doprinosa koji daju razvoju ukupnog kulturnog života, ali i društva u cjelini. 

Posljednji je primjer i nedavna odluka Ministarstva kulture i informisanja Srbije da raskine Protokol o saradnji s Asocijacijom NKSS iz 2011. godine, koji je potpisan kao prvi korak ka kontinuiranom dijalogu o ključnim pitanjima uvjeta rada i statusa nevladinog sektora u području suvremenog stvaralaštva, ali i širih pitanja kulturne politike. 

Uvodničari su konferencije direktorica Kancelarije za saradnju sa civilnim društvom Vlade Srbije Ivana Ćirković, profesorica Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu i šefica UNESCO katedre za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu Milena Dragićević Šešić, projektni direktor Multimedijalnog instituta u Zagrebu, kulturni radnik i aktivist Teodor Celakoski, te predsjednik Izvršnog odbora Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Europe Predrag Cvetičanin.

U ime organizatora, uvodno izlaganje održat će predsjednica Asocijacije NKSS Milica Pekić, povjesničarka umjetnosti i jedna od osnivača Kiosk platforme za savremenu umetnost u Beogradu te predsjednica UO Kooperative.

U popodnevnim satima bit će održana panel diskusija u formi okruglog stola uz sudjelovanje aktera konferencije i svih prisutnih.

Izvor: seecult

U likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda (KCB), bit će predstavljena nova izvođačka platforma Izmeštanje. Ovaj projekt pokrenut je s ciljem istraživanja osnovnih principa suvremene umjetničke produkcije i performansa. U svojoj osnovi, platforma predstavlja hologramsku instalaciju za internetsko izvođenje uživo.

Izgrađena u formi male teatarske scene, Izmeštanje kombinira sredstva internetske komunikacije s digitalnim (virtualnim) prostorom te omogućava umjetnicima različitih geografskih lokacija da timski kreiraju izvođenje uživo, koje se odigrava pred fizički izmještenom, ali prisutnom publikom. Video i audio performans, stream, internet prisustvo i hologramska projekcija, materijali su iz kojih pomoću ove platforme nastaje umjetničko djelo. Takve novonastale konceptualne, produkcijske i izvođačke okolnosti proizvode mogućnosti i ograničenja koja generiraju specifična iskustva, kako za promatrače (publiku), tako i za umjetnike (performere). Osnovni cilj platforme jest inicirati, klasificirati i dokumentirati iskustva gledatelja i izvođača. Dokumentiranje i arhiviranje, koje omogućava Izmeštanje, tvori priliku očuvanja elemenata žive igre koje se potom, unutar istog medija, mogu reprezentirati i ponovno izvesti u svom integralnom formatu. Izmeštanje locira potencijalne točke polaska zajedničke prisutnosti umjetnika i publike te teorijski i praktično ispituje mogućnosti izvedbenih umjetnosti. 

Projekt Izmeštanje po prvi put je prikazan u okviru 12. Praškog kvadrijenala scenskog dizajna i perfomansa 2011. godine kao program nacionalnog paviljona Republike Srbije. Na poziv Radivoja Dinulovića, direktora centra S.Cen – OISTAT Srbija, organizacije zadužene za prezentaciju Srbije na Kvadrijenalu, umjetnik Dorijan Kolundžija imenovan je za umjetničkog upravitelja srpskog nacionalnog paviljona 2011. godine. Kao autor projekta Kolundžija je zajedno sa selektoricama programa, Anom Adamović i Milicom Pekić, pozvao šest autora da kreiraju radove za ovu specifičnu platformu. Izmeštanju su svoj rad priložili Ana Sofrenović, Dalija Aćin, Bojan Đorđev i Siniša Ilić, Željko Serdarević i Dragan Mileusnić, Manja Ristić te Igor Štanglicki. Dokumentacija nastala tijekom izvođenja producirana je kroz šest izoliranih scenskih objekata. Iako snimljeni, radovi se odigravaju u integralnoj verziji i realnom vremenu. Kompletna dokumentacija koja prati proces nastajanja ovakvih djela dostupna je publici tokom izložbe u KCB-u. 

Izložba će biti otvorena 18. studenog u 19 sati, a moguće ju je razgledati do 9. prosinca. Više o izložbi i platformi Izmeštanje saznajte na istaknutom linku. 

Izvor: KCB / Foto: Izmeštanje