U sklopu šestog izdanja Kinematografija otpora, suradničkog projekta Muzeja suvremene umjetnosti i Subversive Film Festivala, u Black Boxu MSU-a postavljena je izložba beogradske umjetnice Milice Rakić naslova Crvena, da te nema trebalo bi te izmisliti. U svojim radovima Milica Rakić bavi se utjecajem jezika i kulture na oblikovanje identiteta, interpretirajući ideološke kodove u povijesnom i suvremenom kontekstu. Doktorirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, a svoje je radove predstavila na trideset samostalnih i više od četiristo grupnih izložbi u Srbiji i svijetu.

Izložba u MSU-u bila je povod za razgovor o konceptu izložbe, kao i o istoimenom video radu u kojem, ispreplićući igrani i dokumentarni narativ, autorica evocira osobna i kolektivna sjećanja na prošlost obojenu ideologijom, kroz naglašen feminističko-politički diskurs.

Središnji dio izložbe Crvena, da te nema trebalo bi te izmisliti zauzima istoimeni eksperimentalni film u čijem je fokusu problematika ženske emancipacije u poslijeratnoj Jugoslaviji, kao i kritika patrijarhalne ideologije u povijesnom i suvremenom kontekstu. Kako nastaje ideja za ovaj rad i njena artikulacija u formi videa?

U vilu predratnog beogradskog advokata iz 1938. godine, u kojoj je snimljen igrani materijal, dolazim na poziv Nove galerije vizuelnih umetnosti, čiji se galerijski prostor nalazio u njoj. Podsetila me je na vilu venčanog kuma Josipa Broza Tita i osnivača Odeljenja za zaštitu naroda Aleksandra Rankovića, koja je sagrađena 1930. godine, a pre rata je bila u vlasništvu žene. Novi vlasnik 2012. godine postaje Grad Beograd, koji ne uspeva da je proda ni po sniženoj ceni, jer se veruje da u njoj žive utvare, što me je inspirisalo da Crvenu fiktivno uselim u nju, u vreme vladavine virusa korona. Film nastaje kombinovanjem arhivske filmske slike i dokumenata Antifašističkog fronta žena Jugoslavije iz 1947/49. godine s jedne strane, i konstruisanog iskustva DRUGarice rakič i njenog alter ega (Vladimira Bjeličića) s druge, stvarajući sliku koja je dokumentaristički pojednostavljena, a čiji smisao nastaje povezivanjem kadrova i uspostavljanjem njihovih međusobnih odnosa. 

U filmu se isprepliću dva narativa, igrani i dokumentarni (prikazan u obliku arhivske građe). U igranom dijelu pratimo glavnu junakinju, drugaricu rakič – Crvenu, čija je priča ispričana kroz naraciju izvan kadra kao i kroz njezin alter ego. Što sve simbolizira Crvena, žena stasala u Narodnooslobodilačkoj borbi, a što njezin alter-ego? 

Posleratnu ženu oslobođenu od modnih pravila.

Važnu okosnicu filma čine arhivske scene iz razdoblja obnove i izgradnje FNR Jugoslavije. Koja vam je bila glavna ideja vodilja prilikom istraživanja i propitivanja arhivske građe te oblikovanja iste u umjetnički rad?  

Arhivska građa iz perioda FNR Jugoslavije nudi naizgled samo estetsko iskustvo ili ostatak ideja koje su, u procesu arhiviranja, beleženja i umnožavanja, postale na neki način važnije od ostvarenih rezultata, kao istorijsko prikazivanje stvarnosti ili kao svedočanstvo opsednutosti novog društva velikim ciljevima, u pokušaju stvaranja nečega uzvišenog, istinitog i konkretnog. Na taj način socijalizam postaje parodija realizma, čijim se odstupanjem od realnosti proizvodi novi sistem znakova, kojim može da se posluži i sam umetnik, igrajući se njegovom prazninom.

U arhivskim scenama, glas u offu otkriva segmente iz dokumentacije Antifašističkog fronta žena Jugoslavije pa tako i primjerice činjenicu da kulturno-prosvjetni nivo žena, uz zdravstveni i socijalni status, nije išao u korak s društvenom stvarnošću. Što biste izdvojili kao najvrijednije spoznaje istraživanja dokumentacije AFŽ-a?

U posleratnom periodu Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije izdaje kompletna izdanja časopisa Borba, koji je izlazio kao legalni list u toku rata. Među tekstovima naslova Naši partizani liju krv – a vi?, Ranjeni partizani priređuju kulturno veče, Junaci junacima, Iz borbe u borbu do pobede… bio je i Žene se mobilišu za rad na opremi naših partizana (1941), u kome se navodi: “Na koferenciju i dogovor su došle u velikom broju žene svih društvenih slojeva pa je temelj za jedinstvo žena u oslobodilačkoj borbi postavljen. Na dogovor su došle i stare i mlade, ali ovoga puta broj mladih nije prevazišao broj njihovih majki.”

Prisustvo žena u Narodnooslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije izazvalo je prvu radikalnu revoluciju na ovim prostorima. S učešćem u ratu, one prestaju da budu samo anonimne saučesnice, saputnice, saborkinje, saradnice i savremenice istorijskih dešavanja, pa pre zakonskog dobijanja prava glasa, biračkog ili autorskog, 1946. godine ulaze u prostor javnog delovanja, preuzimajući odgovornost i poslove koji do tada nisu bili dostupni ženama. Na Drugom kongresu Antifašističkog fronta žena 1948. godine, Mita Mitrović je prva definisala novi uzorni model žena, koji je proklamovala Komunistička partija: “U tom masovnom učešću žena, kako u ratu, tako i u izgradnji slobodne i nezavisne zemlje, otkrile su se i otkrivaju se najlepše crte jugoslovenske žene.” Pronađena arhivska dokumentacija Antifašističkog fronta žena Jugoslavije iz 1947/49. godine govori o ženskoj aktivnosti tog perioda, s uočljivom razlikom u posleratnoj emancipaciji žena, koje su predstavljene kao saputnice, žrtve ili svedoci istorijskih dešavanja. 

Izložba postavljena u Black Boxu nastavlja fiktivni diskurs iz filma pa tako publika ima priliku vidjeti zbirku umjetničkih djela, u vlasništvu Crvene, nastalih između 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća. Na koji se način radovi autora poput Ede Murtića, Ivana Picelja, Slave Antoljak i brojnih drugih umjetnika mogu dovesti u odnos s njezinim kulturno-ideološkim načelima? 

Crvena revolucionarka se zalaže za treću etapu revolucije (1950–1965): “ako bismo postavljali neke ‘zadatke’ pred umetnike to bi mogao biti samo jedan: da budu umetnici”; bez obzira na Titov govor (1963) o trenutnom stanju u jugoslovenskoj umetničkoj praksi.

Važan segment vašeg rada predstavlja jezik, što se očituje i u ovoj izložbi gdje su istaknute rečenice (primjerice Ako ja nisam heroj, što je onda heroj / Vazduh miriše na ludilo) postavljene uz radove gore spomenutih umjetnika. Na koji način promišljate naizgled jednostavne rečenice, a koje reflektiraju vašu širu umjetničku viziju? 

Kroz subjektivnu ispovest DRUGarica rakič stvara mitologiju o sebi, ispoljavajući kroz nju socijalističku ideologiju po sebi i za sebe. Ukazujući na to da, ukoliko je jezik vlasništvo ideologije, ona takođe želi da bude vlasništvo takvog jezika; želi da misli u okviru njega, sa svim njegovim posledicama. Istovremeno razvija sopstveni model kritike socijalističke ideologije, sa ciljem uobličavanja sadašnjosti, u kojoj savremeni kapitalizam sve više podseća na predsocijalistički period dvadesetog veka. Ubili ste prošlost u ime apstraktne budućnosti ubili ste prokletu budućnost u ime slavne prošlosti šta sad hoćete; – Na strah treba trošiti snagu a ja sam lenja žena; – Moji živci su istorijski oštećeni; – Ne pripadam većini jer mogu da me navedu da lažno svedočim; – Hronično sam obolela od zloupotrebe; – Svoje poraze znam napamet; – Od neke babe brđanke ostalo mi čudo u oku; – On se zaklinjao domovini meni se spavalo; – Tako je malo heroja ako izuzmem one koje sam sama nesrećno izmislila; – Revolucija nije mrtva ona je samo silovana…

Ispisane tekstualne poruke inspirisane su parolama socijalističkog perioda, čiji su diskursi bili orijentisani na tuđe reči, na opšte istine, koje pripadaju svima i nikome posebno. Svakodnevno ih beležim, prepravljam, prekrajam, (samo) izmišljam i prilagođavam svom umetničkom arhivu i privatnom legatu. Ispisujem ih gde god zgodno mesto nađem – od arhivskih dokumenata, preko grafičkih listova, slikarskog platna do kafanskih računa. Nudeći publici dva čitanja: jedno neposredno, drugo između redova.

Sam naslov ove izložbe priziva neke od vaših prethodnih radova (Zovem se crvena, 2008., Red Star, 2009.). Kako biste kontekstualizirali ovaj rad u odnosu na one dosadašnje?

Proizvedeni su bez birokratizacije i finansijskih sredstava, nalik na umetničku rukotvorinu, insistirajući na svojoj nesavršenosti. Iz filmske perspektive, oni pripadaju video-umetnosti, kao zasebnom žanru filmskog eksperimentisanja, ideja i postupaka. Jer video-umetnost prestaje biti eksperimentalni film kad se naglašava njegova konceptualistička dimenzija, čime postaje temeljno likovna umetnost, odnosno gubi video-autonomiju na granici umetničkih disciplina i teorija. 

U svojim biografijama redovito navodite članstvo u Savezu komunista Jugoslavije koji je prestao postojati još 1990. godine. Što za vas danas predstavlja lijeva ideologija i gdje vidite njezine naznake u suvremenom kontekstu?

Nestankom apstraktne države, leva ideologija nestaje i do dan-danas se nije pojavila u novom obliku. Postoji samo podsećanje da je nekad postojala, ali ništa više od toga.

Koje biste autore (neovisno o umjetničkom polju) istaknuli kao najinspirativnije za vaše umjetničko djelovanje?

Dušana Makavejeva, koji je smatrao da “umetnost ne može da se šutira politički”, pokušavajući da dokaže da između socijalizma i kulture stoji znak jednakosti ma u kakvim okolnostima se i kultura i socijalizam nalazili.

Za kraj, vratimo se filmu, odnosno načinu na koji završava. Rečenica “Sve je bliži dan kada će Crvena i žene ponovno krenuti u borbu za svoja prava…” ulijeva dozu optimizma u vrijeme koje je pred nama. Za što su se sve po vašem mišljenju žene u Jugoslaviji izborile i na koji način se njihova borba danas nastavlja ili će se tek (možda) nastaviti?

U današnjoj vladavini demokratskog patrijarhata, ne samo da nemamo nijednu žensku političku organizaciju koja bi zastupala naše interese i prava već smo i svoju revolucionarnu prošlost veštački prevazišli, a ulogu žena u njoj zaboravili, umanjili i samim tim uništili. Nova ideologija dozvoljavala je ženama istupanje iz utvrđenih podela i granica, ali vrlo brzo ih je vraćala u stare okvire, samo sa promenjenom formom i sadržajem njihove slobode. Ženama pripada svet privatnog, a muškarcima svet javnog delovanja, na šta će feministkinje prve početi da ukazuju parolom Privatno jeste javno, navodeći da je kapitalizam privatno ženi dodelio, a socijalizam ga nasledio. Iako su feministički osnovni aspekti zapadnjački, promocija ženskih prava nije isključivo zapadnjački proizvod, jer sadrži borbu za ravnopravniju ulogu žena u vlastitom društvu.  

Najzvučnija gošća ovogodišnjeg festivalskog izdanja je Angela Davis, istaknuta američka politička aktivistkinja, feministkinja i teoretičarka Crnog marksizma, koja se profilirala na čelu Komunističke partije SAD-a tijekom 1960-ih, a imala je bliske odnose i s Partijom Crnih pantera kroz svoj angažman u Pokretu za građanska prava. Predavanje se održava 7. lipnja u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u suradnji s MaMom i Booksom, a Davis će se u njemu osvrnuti na svoj dugogodišnji aktivistički i teorijski rad koji je obilježilo promišljanje, organiziranje i djelovanje protiv historijski situiranog sistemskog rasizma i karceralnog nasilja u SAD-u.

Od 20. do 26. svibnja u kinu Kinoteka i Dokukinu KIC održava se Subversive Film Festival koji okuplja autore koji kritički promišljaju svijet oko nas i opiru se tržišnoj logici i pasivnoj konzumaciji slika, a filmovi će se natjecati za nagrade Wild Dreamer “Dragan Rubeša” za najbolji dokumentarni i igrani film. Bogati program donosi nove filmove renomiranih autora kao što su Victor Erice, Alice Rohrwacher, Rose Glass, Mladen Đorđević, Bertrand Bonello, Hong Sang-soo, Godfrey Reggio, Bill Morrison, Raúl Ruiz i Subversive Film Collective (Ramallah/Brisel).

Ovogodišnja dobitnica nagrade Wild Dreamer za životno djelo je renomirana njemačka redateljica i multimedijska umjetnica Ulrike Ottinger. Ususret festivalu u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu i MSU Zagreb od 16. do 18. svibnja u dvorani Gorgona, u sklopu programa Cosmos Ottinger, Subversive ugošćuje Ottinger i prikazuje izbor njenih filmova u kojima razvija osebujni, transgresivni umjetnički jezik i inaugurira mnoge današnje radikalne kritičke umjetničke prakse. 

Šesto izdanje Kinematografija otpora u MSU Black Boxu donosi izložbu srpske umjetnice Milice Rakić Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti koja koristi više medija – performans i video rad, intrigantne jezičke konstrukte, pseudoarhivski ambijent – i preispituje umjetničke pozicije unutar sistema roda, društveno-političkih uloga i traumatskih trenutaka iz vlastite prošlosti, kao i vidljivosti žena u javnom životu.

U fokusu 17. Subversive Foruma, koji će se održati od 27. svibnja do 1. lipnja u Kulturno informativnom centru (KIC), pitanje je klimatskih promjena i obuhvatnije ekološke krize. Pored bogatog paralelnog programa, okruglih stolova, te promocija knjiga domaćih i stranih autora i autorica, predavanja će održati austrijska politologinja Stefanie Hürtgen, britanski teoretičar Richard Seymour, britanska filozofkinja Kate Soper, američka politologinja Jodi Dean, član Salvage kolektiva George Edwards i njemački sociolog Oliver Nachtwey. Tu su i ljubljanska filozofkinja te lakanovska teoretičarka Alenka Zupančič, poznata britanska feministička teoretičarka i članica Care Collectivea Lynne Segal, njemački filozof Christoph Henning i hrvatski filozof te publicist Boris Buden.

U sklopu Škole suvremene humanistike od 3. do 8. lipnja u Galeriji SKD “Prosvjeta”, u suradnji s portalom Slobodni Filozofski održava se i 4. Antikapitalistički seminar, jednotjedni program političke edukacije koji mapira i kritički sagledava analitičke okvire različitih oblika društvenog i političkog angažmana. Prijave su otvorene do 26. svibnja na e-mail slobodnifilozofski@gmail.com.