Ministarstvo socijalne politike i mladih objavilo je 13. ožujka Poziv za prijavu projekata usmjerenih borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti u okviru raspoloživih sredstava Državnog proračuna za 2015. godinu. Iz propozicija natječaja vidljivo je da se dio institucionalnog “tereta” u zbrinjavanju socijalno osjetljivih skupina prebacuje na organizacije civilnog društva, a to se prvenstveno tiče “unapređenja kvalitete života djece iz socijalno ugroženih obitelj”, “uspostavljanja koordiniranog sustava potpore socijalno osjetljivim skupinama” te “osiguravanja regionalne ujednačenosti projekata usmjerenih smanjenju siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj”. 

Na objavu takvog natječaja reagirala je Platforma 122, široka inicijativa koju čini šezdesetak organizacija civilnog društva koje bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa: “Uvjerene smo da je model brige o siromašnoj djeci koji se oslanja na udruge krivi put rješavanja jednog od gorućih problema. Njime se podriva sustavnost i dugoročno održiva podrška socijalno ugroženoj djeci. Nije jasno kako će se spriječiti obilježavanje te djece selekcijom niti je jasno što će biti s onim sredinama gdje nema udruga koje mogu zadovoljiti natječajne propozicije. Netko ironičan mogao bi ovaj natječaj nazvati i ‘Igrama gladi’ jer će se, valjda, projekti natjecati i dobivati bodove prema nečijoj procjeni koja su i čija djeca gladnija i siromašnija te koje su udruge sposobnije nahraniti ih?!?”.

Promptno je stigao i odgovor Milanke Opačič, potpredsjednice Vlade i ministrica socijalne politike i mladih: “Sustavna rješenja i privremene mjere se ne isključuju, one su komplementarna nadogradnja na sustav, baš kao i u mnogim drugim slučajevima kad država uključuje organizacije civilnog društva i financira projekte na potezu od kulture do socijalne skrbi. To što, na primjer, država preko civilnih udruga potpomaže nezavisna kazališta, ne znači da Hrvatsko narodno kazalište nema predstava i programsku politiku, ili to što država recimo, preko udruga financira boravke osobama s invaliditetom, ne znači da ne postoji sustavna politika brige o osobama s invaliditetom, mreža ustanova i usluga koje pruža država na tom području”. 

Iz Platforme 112 ponovno su reagirali: “Sami ste u Vašoj reakciji na našu kritiku natječaja za udruge u svrhu subvencioniranja prehrane siromašne djece istakli da je sustav socijalne skrbi prekrut. No pitamo Vas, nije li Vaš glavni zadatak da sustav socijalne skrbi omekšate i učinite osjetljivijim na različite potrebe,a ne da ga urušite? Nije li cilj učiniti ga pristupačnijim korisnicima, a ne udaljenijim?”. 

Civilno društvo bi trebalo biti korektiv nedostatnostima sustava, a ne područje za institucionalnu eksproprijaciju “viška posla” koji se potom, uz bezbrojne administrativne, logističke i operativne prepreke, oteže do krajnjeg “korisnika”, u ovom slučaju djece iz socijalno ugroženih skupina. Institucije u ovakvim slučajevima uvijek imaju otvoren direktan kanal prema građanima kojima bi trebali služiti, dok se organizacije civilnog društva s njima u koštac hvataju tek “projektno”, odnosno vremenski i financijski ograničeno i ne mogu dugoročno održavati takav sustav. Niti je to, na kraju krajeva, njihov posao. 

“Ispravan put prema mekšem i otvorenijem sustavu socijalne skrbi koji će dosljedno i pravodobno odgovoriti na potrebe korisnika je smanjenje prekomjerne administracije, bolja umreženost podataka, veća aktivnost centara za socijalnu skrb u suradnji sa školama i obiteljima te bolje informiranje građana. U tom sustavu, udruge imaju svoje važno mjesto kao inovatori i karika od povjerenja prema građanima u potrebi koji su socijalno isključeni, a time i daleko od dosega institucija. No te odlike ni po čemu nisu važne za sustavno osiguranje prehrane tisućama djece – učenika uključenih u redovni obrazovni sustav za čije je roditelje to preveliki izdatak” ističe se u drugoj reakciji Platforme 112, i dodaje: “Ispravan put nikako nije osmišljavanje nepotrebnih natječaja kroz koje se udruge ubacuju kao posrednici između institucija, i to ni za što drugo osim za prebacivanje novca s jednog računa na drugi. Sve što predstavlja redovnu, masovnu i jednoobraznu naknadu ili uslugu treba koristiti prednosti dobro organizirane birokracije, a to su automatizacija, statističke podloge i izravni kanali komunikacije između institucija”. 

Čeka se odgovor Kapitola. 

Predsjednik Ivo Josipović u kontekstu rasprave o ACTA-i zauzeo je poziciju antipiratskog križara. U izjavi za Media servis tako je rekao: “To je isto kao da dođete recimo u samoposlugu, uzmete neke artikle, i kažete, gle, ovo mi je zgodno i lijepo, ja bih to uzeo i to je moje ljudsko pravo da se hranim. Iza autorskih djela stoji nečiji rad, stoji nečija egzistencija, stoje nečije investicije i apsolutno je nedopustivo da se naprosto krade s Interneta. Mislim da je puno važnije razmisliti o tome kako da se za autorska djela nađe jedna pravična cijena.” Njegovo očitovanje u kojem svodi ACTA-u na oruđe u borbi protiv internetskog piratstva primjer je reduktivnog shvaćanja kompleksnog multilateralnog trgovinskog sporazuma jer, kako ističu članovi inicijative STOP ACTA!, prešućuje njeno potkopavanje globalne ekonomske pravde, standarda kaznenog prava i prava građana implicirano. Nakon nekoliko dana pritiska odozdo oglasila se potpredsjednica vlade i predsjednica povjerenstva za koordinaciju informatizacije javnog sektora Milanka Opačić. Priznala je da se vladajući dosad nisu bavili ACTA-om istodobno obećavajući da će Vlada pokrenuti javnu raspravu o njoj i naknadno odlučiti da li će je usvojiti. Posljednja u nizu, o ACTA-i se očitovala ministrica kulture Andrea Zlatar. U izjavi za Večernji list potvrdila je da Ministarstvu kulture kao ni ostalim ministarstvima nije upućen bilo kakav službeni dokument koji bi upućivao na potrebu djelovanja vezano uz ACTA-u. Uz dozu podozrivosti prema brzom i nektritičkom prihvaćanju tog multilateralnog trgovinskog sporazuma izrazila je mišljenje suptrotno Josipovićevom: “Smatram da regulacija intelektualnog i autorskog vlasništva ne smije ugroziti slobodu interneta. Moraju se naći mehanizmi po kojima se štite autorska prava, ali je prvenstveno važno razvijati informativne i edukacijske potencijale interneta.”

Stavovi vladajućih političara očito su podijeljeni. Jedino što je očito nakon njihovog iščitavanja je potreba za javnom raspravom koja bi otklonila opasnost da se ovaj sporazum, s jedva sagledivim reprekusijama na društveni ustroj, prihvati ispod radara.
Više o motivima ljudi diljem Europe koji su prošli vikend prosvjedovali protiv ACTA-e, možete pročitati ovdje.

KP