(Mance, s albuma Čovjek iz Katange;
Kekere Aquarium, 1996.)

Vjerujem kako je kritiku sadržaja poput knjige koja tematizira lik i djelo osobe i umjetnika kakav je Milan Manojlović Mance poželjno pisati u intimnom ključu, u ich formi. Kritiku, naravno, kao kratki esejistički tekst u periodici, koji temu interpretira, raščlanjuje, komparira, promišlja, postavlja o tome pitanja i možda pokušava dati poneki odgovor; kritiku nikako kao pisano vrednovanje sadržaja, jer, ako ćemo pravo, kako i čemu dati vlastiti vrijednosni sud o opusu poput njegovog? Odavno je Marko Pogačar napisao o Manceu: “Sasvim individualno kolektivno nesvjesno koje je pošlo u šetnju.” I to je sasvim točno, Mance je svojim spontanim pjesmotvorstvom, recitiranjem i pjevanjem, ali i ostalim oblicima svog umjetničkog rada kao rijetko tko dotaknuo id slušatelja_ica, čak se donekle, možda, i stopio s njim. Ljudi mlađi od trideset godina vjerojatno nisu dobili priliku doživjeti njegov nastup uživo, pa ipak, mogao bih se kladiti da većina njih koji su ikad ušli u Močvaru poznaje njegove najslavnije pjesme, svojevrsne podzemne hitove kao što su Dva, Javorova grana, Carinici narkomani…

Mance jest u određenom trenutku stavio prst na podsvjesno bilo Zagreba; počeo je čuvati vrata tajnoga grada o kakvom je pjevao Haustor, koji je postojao oduvijek i mogao bi postojati zauvijek, ako se likovi kao što je Mance tamo nastave osjećati dobrodošlima. A ako mu je jednom rukom neprekidno provjeravao puls da bude siguran kako je još uvijek živ, onda je Mance drugom rukom svima pokazivao put do tajnoga grada. Svima koji sami učine prvi korak u potrazi za njim; jer, istini za volju, jednom kad uronite duboko u njih, postaje jasno – ni tajni grad ni Manceov rad nisu za svakoga. Ništa potpuno autentično nije toliko prijemčivo – što ne znači da svatko ne zaslužuje poticaj s njima se upoznati.

Otkako se Mance kao izvođač glazbe uživo svojevoljno uglavnom umirovio, takvih je poticaja bilo možda manje nego prije; ali Kornel Šeper – njegov dugogodišnji prijatelj, predsjednik Udruženja za razvoj kulture “URK” i jedan od pokretača Kluba Močvara, te nakladnik mu prvih, kultnih kazetnih albuma Čovjek iz Katange i Plavi bar (Kekere Aquarium, 1996. i 2000.) – pobrinuo se skupa s većim brojem suradnika i suradnica da svi znatiželjni jednom za svagda dobiju nezaobilazni ulaz u rad i život čovjeka koji je Milan Manojlović. Projekt izrade i objave monumentalne knjige Mance – Tajna starog hrasta, u biti monografije slobodne forme, inicirao je Emil Tedeschi, čija je mala tvrtka Dan, Mrak, specijalizirana za glazbenu produkciju i nakladništvo, suizdavač knjige s Klubom Močvara i URK-om.

Sa Šeperom su na vrlo obimnom, dugotrajnom, i po svoj prilici izazovnom uredničkom poslu (budući da je izdanje koncipirano ambicioznije nego monografije standardne vrste) surađivali renomirani srpski strip-autor i također izdavač Saša Rakezić alias Aleksandar Zograf, te Suzana Dobrić, a među mnogim vrijednim suradnicima koji su se brinuli za ostvarenje različitih tehničkih slojeva knjige treba izdvojiti dizajnera Tomislava Vranića Vranu (za puni sastav zaslužnih je najprikladnije da svaki_a čitatelj_ica ponaosob provjeri opsežni impressum). Na tragu ranije rečenog o tajnom gradu, znakovito je što je isti pridjev našao svoje mjesto i u naslovu knjige, citatu stiha vjerojatno najslavnije Manceove pjesme nakon neprikosnovenog broja Dva: “Javorova grana skriva tajnu starog hrasta tog…” Jamačno, urednik i suradnici_e su ustvrdili kako je Mance tajna u koju treba proniknuti, a da istovremeno na svoj način ostane skrivena. I nisu bili u krivu.

I ne samo to, nego su shvatili kako urednički koncept knjige treba poći od toga da niti sam Mance nije samo Mance. Drugim riječima, upravo je njegova umjetnička i intimna biografija ulaz u tajni grad; odnosno, ona sama po sebi nudi mogućnost da Manceova životna priča bude i pripovijest o glazbenoj, likovnoj i uopće-umjetničko kulturnoj zagrebačkoj (i široj) sceni čiji je sudionik i suputnik, rođen ’58., bio od 70-ih i ostao do danas. Riječ je o sceni, koja za razliku od svima poznatog “prvog vala novog vala”, izdašno dokumentiranog na nosačima zvuka, odavno javnim fotografijama i drugim medijima, donedavno nije dobivala pažnju kakvu je desetljećima zasluživala – “studijski su zapisi (bili) loši”, ako ih je uopće i bilo, dostupnih je foto-video snimaka bilo malo, a zapisa još manje. Međutim, “desetih” se godina 21. stoljeća to počelo polako, ali sigurno mijenjati: glazbene grupe poput SexA-e, Trobecovih krušnih peći, Pingvinovog potpalublja, Cul-de-Sac-a i drugih su, zalaganjem malih i nezavisnih muzičkih nakladnika kao što su Dirty Old Label i slični, napokon dočekale remasterirana i vinilna izdanja svojih kazetnih, demo ili studijskih snimaka iz 80-ih. Jednako tako, grupe Korowa Bar i Karlowy Vary više nisu bile nužno izgubljene u “pejzažima u magli”, već je postalo jasno kako njihova priča vrijedi biti otrgnuta od zaborava. Mladi istraživači zainteresirali su se za rad likovno-umjetničkih kolektiva poput Grupe ZZOT i skupine koja je 1990. – 1991. vodila Galeriju SC, itd.

Ukratko, prošlo je dovoljno vremena da postane očito kako prvenstveni “novovalni” narativ koji je profitno-medijski inauguriran dvijetisućitih nije bio jedini mogući; previše je podataka nedostajalo, preostalo je previše rupa koje je trebalo popuniti. I sam sam pokušao dati svoj doprinos toj potrazi na više načina, najopsežnije tekstom Na istom prostoru, ispred vremena, pisanom za Kulturpunktovu Abecedu nezavisne kulture. Ono što su Kornel Šeper i društvo uvidjeli je pojava da je Mance, uz svoju neprijepornu samostalnu umjetničku vrijednost, svojevrsno ljudsko ljepilo koje suptilno, no postojano drži na okupu čitavu kronologiju tajnoga grada od sredine 70-ih do danas, s prozorčićima kroz koje neprestano proviruju svi likovi koje sam dosad nabrojao. I mnogi, mnogi drugi. Knjiga Mance – Tajna starog hrasta po prvi put između korica sprema brojne među njima.

Knjiga je istovremeno izvanredno opširna i lako prohodna, jer, oblikovana je ispreplitanjem brojnih relativno kratkih zapisa prijatelja_ica, štovatelja_ica i samog Mancea (među kojima je većina napisana posebno za ovo izdanje), kao i izbora tekstova o njegovom radu iz periodike tijekom cijeloga života, s još brojnijim premijerno objavljenim fotografijama (njegovim i tuđim), te, last but by no means least, najmnogobrojnijim likovnim djelima: crtežima, stripovima, plakatima i drugima, u najvećoj mjeri do sada nepoznatih bilo kome doli najužem krugu autorovih prijatelja_ica i članova obitelji. U tom bi se smislu knjiga čak i mogla ponajprije kategorizirati kao likovna monografija; no, koga je briga za kategorije kad je posrijedi Mance? Nužno je istaknuti da je uredništvo uložilo ogroman napor u to da profesionalno i najpedantnije moguće, po prvi put, posloži bibliografiju ukupnog Manceovog umjetničkog opusa: po svoj prilici svi javni nastupi i izložbe; filmovi koje je (ko)režirao ili u čijem je nastanku sudjelovao; performansi, predstave i umjetničke akcije (svrstani po istom ključu); naravno, i sva glazbena izdanja; tekstovi svih njegovih ranije objavljenih pjesama, itd. Nevjerojatno velik posao, uzevši u obzir da je konkretan arhiv, koliko znam, trebalo raditi “iz nule”. Ipak, ostatak bih teksta, ne samo zato što me osobno to najviše interesira, volio posvetiti Manceovom do sada nedovoljno opisanom likovnom radu.

U Pokušaju (Manceovog) životopisa iz tipkovnice Marija Kovača, prvom dužem tekstu u knjizi nakon Šeperovog predgovora Hoochie Coochie, hoću kući!, može se pronaći citat Manceovog profesora s Grafičkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (gdje je diplomirao ’84. u klasi prof. Alberta Kinerta), Dalibora Paraća, koji je njegove crteže s prijemnog ispita ovako opisao: “kao da su leptiri letjeli preko papira i ostavili prašinu s krila.” Tako poetska primjedba bez daljnjega drži vodu, jer Manceov u pravilu linijski crtež, najčešće bez boje s tek pokojom crnom plohom, doista djeluje kao da je iz bjeline papira izdvojio oblake, koji su magijom stvaralačke obrade postali raznolika luda lica: čudovišta, vanzemaljci, astronauti, razbojnici, glazbenici i svakojaki drugi osebujni likovi. Autorovi su stripovi, slijedom toga, svojevrsni papirnati frizovi na kojima nizovi likova raznovrsnih fizionomija defiliraju svim četirima glavnim i sporednim stranama svijeta. Neovisno o zakonima fizike, poštujući isključivo pravila dvije papirnate dimenzije, oni se kreću kao intenzivne sastavnice bogate struje svijesti svoga stvaratelja. I premda montažni slijed, tijek pripovijedanja, svakako postoji na snažan i konzekventan način, on nije linearan, slijeva nadesno i odozgo prema dolje, tj. ponekad je linearan a ponekad i nije.

Mance u tom smislu čitateljima_icama ne nudi ključeve za čitanje svojih stripova, nego neizravno traži da svatko za sebe, upijajući ih, pokuša osporiti uvriježenu uzročno-posljedičnu logiku navodne stvarnosti. Strip struje svijesti, naravno, nije ništa novo niti za Mancea specifično, no on jest fiksirao određenu refleksiju sna koja u svojoj svijetloj slojevitosti, sto nijansi bijele, funkcionira poput vedute tajnoga grada ili scenografije za doku-fikcijski film o tom, ponajprije, duhovnom prostoru. Manceovi se crteži, bilo samodostatni kadrovi, bilo stripovi, mogu pregledavati i prelistavati doista beskrajno dugo – njihova svježina ostaje neokrznuta. Povrh svega, ono što će možda iznenaditi mnoge koji Mancea poznaju isključivo kao kantautora i glazbenika, pravog kralja poetskih detalja i brzopoteznih, spontanih pjesničkih slika, jest činjenica da sa svojim likovnim radovima u dvjema dimenzijama nikad nije izgubio iz vida dojam cjeline: koliki se god linijski i grafički kaos odvijao na bjelini papira, kad bi čovjek donekle odmaknuo crtež ili grafiku od očiju, imao bi što vidjeti. Pogled bi mu nedvojbeno pao na cjelovitu iscrtanu plohu kakva je, eto, postala dom jednoj novoj vrsti, čitavoj plejadi Manceovih umotvorina koje, poput kakvih blagih i dobronamjernih kukaca, samo hoduckaju uokolo upečatljivi i neodoljivi, te ako i grizu, to je zasigurno da odstrane jedino štetne tvari. Na papiru i drugdje.

Meni je pak pogled, s knjige Mance – Tajna starog hrasta raširene na podu, skrenuo do mog tromjesečnog sinčića Vice, koji je večeras neobično rano zaspao, valjda kako bi tata napokon mogao završiti ovaj tekst. Nas dvojica smo se od početka prosinca do danas ne jednom izgubili u Manceovom evergrinu Ja noćas ništa nisam jeo, kao svojedobno i Poga tijekom rezidencije u Grazu, uz razliku što smo je mi pjevušili i slušali kao uspavanku, i to sada jest jedna od par Vicinih najdražih pjesmica za uspavljivanje. Meni je to pak omiljena Manceova stvar, uz rijetko spominjanu poslasticu Kafić bez veze, s kofera dva kofera dva / jednog dat ću tebi ja… Hvala ti, Mance, na koferu i na uspavanki za Vicu!

Još je manje poznato njegovo likovno stvaralaštvo koje je razvijao i kao član Grupe ZZOT i kasnije strip-kolektiva Komikaze. Dio njegovog likovnog opusa sada otkriva monografija Mance – Tajna starog hrasta koja ga predstavlja ne samo kao kultnog glazbenika, već i kompletnu umjetničku pojavu koja se “slobodno kreće mimo svih tokova”. Manceova uvodna misao da je njegova muzika zapravo “špaga na kojoj vise džemper, vesta i još nešto donjeg veša, dok jutarnji vjetar to sve suši” savršeno opisuje životni i umjetnički put jedne od najzanimljivijih pojava hrvatske glazbene i likovne scene.

Urednik publikacije Kornel Šeper, ujedno i izdavač svih Manceovih albuma, tijekom šest godina istraživanja i druženja s Manceom sakupio je bogatu zbirku uglavnom neotkrivenih ili po raznim zaboravljenim publikacijama razbacanih materijala umjetnika koji za trajno dokumentiranje svog rada nikad nije ni mario, a često se trudio i zametnuti tragove. Rezultat je likovno-glazbena monografija na 480 stranica u formatu LP ploče, u dizajnu Tomislava Vranića Vrane, koja okuplja brojne tekstove, stripove, intervjue, fotografije, stihove, plakate i crteže. 

Uz brojne Manceove intervjue ili “zapise toka svijesti” monografija predstavlja fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakate Igora Hofbauera Hofa te tri stripa Aleksandra Zografa napravljena prema Manceovim pjesmama specijalno za ovo izdanje. Jedno od najopsežnijih poglavlja opisuje Manceov likovni rad uz brojne uglavnom neobjavljene crteže i stripove, popraćene tekstovima Helene Klakočar, Aleksandra Zografa i samog Mancea.

Promocija monografije Mance – Tajna starog hrasta, objavljene u zajedničkoj nakladi izdavačke kuće Dan, Mrak i Udruženja za razvoj kulture “URK”/Kluba Močvara, održava se u petak, 10. veljače s početkom u 19 sati. O knjizi će, uz moderaciju Marija Kovača, govoriti Kornel Šeper, Emil Tedeschi, Helena Klakočar, Darko Rundek, Tomo in der Mühlen, Ivana Percl, Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif te Aleksandar Zograf i Zlatko Burić Kićo koji sudjeluju online. Nakon razgovora slijedi niz kratkih filmova: Milan Manojlović ili Kult Mance u režiji Velimira Rodića Čupe, T’ai Chi Zoot, čiju režiju i scenarij potpisuju Helena Klakočar i Milan Manojlović Mance te isječci koncerta iz KSET-a 1998. i Močvare 2007., što je ujedno i posljednji Manceov samostalni nastup. 

Urednik publikacije Kornel Šeper proveo je šest godina istražujući dosad neotkrivene ili zametnute dokumente koji Mancea predstavljaju Mancea ne samo kao kultnog glazbenika, već i kompletnu umjetničku pojavu. Rezultat je likovno-glazbena monografija na 480 stranica u formatu LP ploče, u dizajnu Tomislava Vranića Vrane, koja okuplja brojne tekstove, stripove, intervjue, fotografije, stihove, plakate i crteže. Uz brojne Manceove intervjue ili zapise toka svijesti susrećemo i fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakate Igora Hofbauera Hofa, a tu su i čak tri Zografova stripa napravljena prema Manceovim pjesmama specijalno za ovo izdanje.

Jedno od najopsežnijih poglavlja opisuje Manceov likovni rad uz brojne uglavnom neobjavljene crteže i stripove, popraćene tekstovima Helene Klakočar, Aleksandra Zografa i samog Mancea. Diplomirao je Likovnu akademiju, no unatoč tome velik dio njegova opusa potpuno je nepoznat, tako da ova knjiga predstavlja i pravo otkriće umjetnika autentičnog minimalističkog stila.

Monografija Mance – Tajna starog hrasta objavljena je u zajedničkoj nakladi izdavačke kuće Dan, mrak i Udruženja za razvoj kulture “URK”. Promotivno se predstavlja u petak, 10. veljače razgovorom u klubu Močvara na kojem sudjeluju Mario Kovač (moderator), Kornel Šeper, Emil Tedeschi, Helena Klakočar, Darko Rundek, Tomo in der Mühlen, Ivana Percl, Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif te Aleksandar Zograf i Zlatko Burić Kićo koji sudjeluju online. Program počinje u 19 sati.

Ono što je sasvim sigurno jest da je Mance akademski obrazovan grafičar koji je 1980-ih sudjelovalo u radu grupe ZZOT, a o kojoj je u jednom intervjuu sam rekao kako se “frendovski skupila ekipa od nekih desetak ljudi, neki su se bavili teatrom u Kugla glumištu, neki su imali više smisla za organizaciju, drugi pak za sam rad i u vrijeme osnivanja naglašeno je da se ti ljudi žele baviti multimedijalnošću. Grupa se, čak izbjegavajući klasične stvari kao što su slikanje i crtanje, željela baviti dizajnom, stripom, instalacijama, performansom i tako. Tu su bili Helena Klakočar, Željko Zorica, Mirjana Vukadin, Miljenko Sekulić, Darko Šoša i drugi”. Ono što je također sigurno jest da su njegove “melodije sobe i predsoblja” eksponirane tek nakon što je 1996. godine Kekere Aquarium na kaseti obavio njegov album Čovjek iz Katange te da je Mance sasvim sigurno “kantautor koji potpuno spontano i s nevjerovatnom količinom mašte i nesvakidašnjeg talenta na licu mjesta izmišlja muziku i riječi koji stvaraju nadrealističke priče pune humora i neočekivanih obrata, a sve u stilu potpuno na glavu okrenutih šansona”. 

Izložba crteža Ni š od linije otvorena je u Greti do 30. travnja.