Održana u rujnu 2005., Operacija:grad okupila je organizacije i inicijative koje su privremeno oživjele napušteni kompleks tvornice Badel, pretvarajući ga u eksperimentalni prostor kulturnih praksi koje ukazuju na potrebu za novim kulturnim politikama i modelima upravljanja prostorima. Tijekom deset dana izložbi, diskusija, koncerata i urbanih intervencija, manifestacija je otvorila pitanje strukturne nejednakosti nezavisne i institucionalne kulture, ističući pritom potrebu za infrastrukturom koja bi omogućila njezino održivo djelovanje. Operacija:grad bila je jedan od prvih koordiniranih pokušaja da se nezavisna scena politički pozicionira i zajednički artikulira zahtjeve prema gradskoj vlasti za sustavno ulaganje u prostore kulture, o čemu su neki od aktera već govorili u intervjuu objavljenom na ovom portalu.

Tribina je otvorena naizgled jednostavnim pitanjem: “Što je za vas grad i što je grad danas?” Boris Bakal istaknuo je kako grad općenito promatra kao prostor hipertekstualnosti te da ga je Operacija:grad 2005. kao takvog i utjelovila. Članovi organizacija u to su se vrijeme okupljali oko Multimedijalnog instituta, odnosno kluba MaMa koji je bio središnje mjesto razmjene znanja, ideja i potreba tadašnje nezavisne scene. Tomislav Medak pak grad opisuje kao proizvod masovnog društva u kojem iskustvo nije posredovano zajedničkom kulturom nego razmjenskom ekonomijom. Naglasio je i djelatnu moć institucija te potentan prostor frikcije koji nastaje sudarom istih tih institucija i potreba društva, čemu zaposjedanje Badela i svjedoči.

Dva desetljeća kasnije, prisjećanje na Operaciju:grad navodi na promišljanje o transformaciji grada i postavlja pitanje gubi li grad kao urbani prostor na svojoj kulturološkoj i/ili organizacijskoj snazi. Na samoj tribini o tome nije bilo mnogo riječi pa je ostalo otvoreno pitanje jesu li se, i koliko, pogledi sudionika na grad u međuvremenu promijenili. Možda je to tema koju bi, u nekom drugom kontekstu, valjalo razmotriti kroz perspektive i iskustva novih aktera scene.

Za razumijevanje konteksta Operacije:grad nužno je pak osvrnuti se na političku situaciju u Zagrebu krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Kako je opisuje Medak, dominantno nacionalistička kulturna politika bila je usmjerena na reprezentativnu kulturu i kanon, s fokusom na muzeje, film i književnost, dok su alternativni pravci ostajali marginalizirani. U takvoj klimi gotovo da nije bilo prostora za infrastrukturu avangarde ili socijalističkog modernizma, čiji su akteri bili istisnuti iz institucionalnog sistema. Istovremeno, propadanje industrije, popraćeno trgovinom državnim nekretninama, ostavlja za sobom zanemarene objekte u kojima scena pronalazi potencijalna rješenja.

U tom je kontekstu nezaobilazna figura Milana Bandića, koji je imao presudnu ulogu u razdoblju kada se intenzivno zagovaralo rješavanje prostora za nezavisnu kulturu. Iako je odnos scene i gradonačelnika od inicijalnog interesa za suradnju prerastao u otvoreni sukob, sveukupni napori ipak su na koncu rezultirali otvaranjem prostora u kojem se održao i ovaj razgovor: četiri godine nakon održavanja Operacije:grad osnovan je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kojim zajedno upravljaju istoimena organizacija i Grad Zagreb.

Po pitanju današnje političke situacije, razgovor se fokusirao na dostupnost prostora za kulturnu produkciju, a Bakal je posebno istaknuo postojanu napetost između zagrebačke gradske vlasti i nacionalne politike. U pogledu uloge Grada, zaključak tribine jest da od strane gradske vlasti postoji interes za rješavanje pitanja prostora za nezavisnu kulturu, iako sudionici nisu pretjerano optimistični oko brzine i opsega samih promjena. Određeni pomak dogodio se 2023. osnivanjem gradske ustanove Novi prostori kulture. No, kako ističe Burlović, NPK je po modelu upravljanja tek još jedna ustanova u sustavu, iako programski pokazuje senzibilitet prema nezavisnoj sceni, dok pitanje prostora za produkciju i dalje ostaje otvoreno.

Sudionici tribine neprestano su naglašavali koliko je kolektivizam bio ključan u planiranju i provedbi Operacije:grad. Još mnogo prije same intervencije, akteri zagrebačke nezavisne scene kroz policy forume razmjenjuju znanja, artikuliraju potrebe i koordiniraju pristupe, a kroz projekt Nevidljivi Zagreb Platforma 9,81 pronalazi napuštene, mahom industrijske, objekte prikladne za prenamjenu u prostor kulturnog eksperimenta. Upravo je zajednička aktivnost stvorila okvir u kojem je scena mogla djelovati učinkovito i strateški. Danas, potaknuta sličnim ali i novim problemima s kojima se nezavisna kultura susreće, kolektivna akcija ponovno je uvjet za preživljavanje. 

Pred kraj tribine sudionici su se prisjećali izvedbi i radova koji su bili izvedeni i predstavljeni u Badelu. Iako sjećanje polako blijedi, svi su se prisjetili performansa Siniše Labrovića Stado.org i rada Mladena Stilinovića Staviti na javnu raspravu. Janja Sesar, tada urednica Kulturpunkta, prisjetila se ploče s ispisanim tekstovima koja je služila kao analogni portal i reklama mladog medija. Iz publike su pritom pristizale kratke anegdote – o hranjenju leptira bananama ili danas nezamislivoj izvedbi simulacije potresa u zgradi Badela – koje su zaokružile prisjećanje na razdoblje u kojem se oblikovala suvremena nezavisna scena.

Dvadeset godina kasnije, Operacija:grad ostaje podsjetnik da su pomaci u kulturnom prostoru podjednako rezultat kolektivne imaginacije i političke odluke. Pred kulturnim radnicima_ama danas stoji isti izazov – kako ponovno osmisliti prostor zajedništva i djelovanja u vremenu koje traži nove oblike solidarnosti?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što je Grad Zagreb kao vlasnik prostora obavijestio zakupca Zagreb Film Festival na čelu s Borisom T. Matićem o isteku desetogodišnjeg ugovora. Reakcije javnosti nisu bile burne samo zbog promjene upravljačke strukture, već upravo zbog zatvaranja omiljenog gradskog kina. Tadašnji pročelnik Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Damir Lasić, naveo je da je do toga došlo zbog “nužne obnove dotrajalog objekta”. Utvrđeno je da zgrada prokišnjava, da otpada žbuka, inventar i oprema su dotrajali, a kotlovnica radi na lož ulje i cijeli energetski sustav nije bio adekvatan za daljnje korištenje. Iz ZFF-a su tvrdili da je obnova u tijeku te da im Grad ignorira zahtjeve za produljenjem ugovora o najmu na razdoblje tijekom kojega bi te zahvate proveli u potpunosti. U pobuni koja je uslijedila nisu bili usamljeni; organizirali su se prosvjedi, strepili smo od privatizacije, slušali smo istupe kulturnjaka i opozicijskih političara, a usprotivila se čak i neslavna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. 

“Zatvaranje je bilo opravdano. Kino je bilo u izrazito lošem stanju i ispod svih standarda korištenja”, reći će nam Alan Braun, viši predavač na Arhitektonskom fakultetu na kolegijima iz područja obnove i zaštite graditeljskog nasljeđa, trenutno voditelj obnove kina. 

Braun ističe da nisu bili osigurani niti osnovni sigurnosni uvjeti. Iz gledališta to možda nije bilo vidljivo, kaže, no čim bi se zašlo u pomoćne prostorije, bilo je razvidno koliko je krov zaista prokišnjavao i u koliko su lošem stanju bili svi instalacijski sustavi, izloženi neadekvatnim klimatskim uvjetima. K tome, nije postojala odgovarajuća zaštita od požara niti vatrodojava, nije bila dobro riješena evakuacija niti pristup osobama smanjene pokretljivosti. “Ukratko, zatekli smo cijeli niz problema, a sve zato jer se zgradu godinama nije održavalo i nije se u nju sustavno ulagalo”, kaže Alan Braun. 

Europu je već dan po zatvaranju od pogleda zaklonila skela. Bez radnika na njoj, bez radova, bez elaborata i bez projekta, stajala je skela tamo puna tri mjeseca. Pisao je tada Večernji list kako je prema rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grad bio obvezan unutar 120 dana od zatvaranja predstaviti dokumente za daljnju sanaciju, što bi bilo najkasnije do rujna 2019. godine. To se nije dogodilo. Tek krajem 2019. godine Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta na čelu s Alanom Braunom potpisuje ugovor s Gradom Zagrebom o izradi projekta obnove i sanacije kina Europa. U proračunu za predstojeću godinu, pak, predviđenih sredstava za provedbu radova nema. Gradonačelnik Bandić je tvrdio da novca ima, no koliko i kako raspodijeljenog, nije bilo poznato. Potom započinje izrada arhitektonskog snimka postojećeg stanja i konzervatorskog elaborata. Zgrada kina nalazi se otprije pod trojakom zaštitom: sama zgrada s dvorištem zaštićena je kao pojedinačno kulturno dobro (Z-3929), zaštićen je urbano-arhitektonski sklop unutar kojega se nalazi omeđen Masarykovom 10, Varšavskom 3-5 i Prolazom sestara Baković (Z-4753), a sve to dio je Kulturno povijesne cjeline Donjeg grada (Z-1525).

Vladalo je opće mišljenje da se program mogao održavati dok zaista ne krenu radovi na obnovi, a pogotovo s obzirom na to da su bez prostora ostali mnogi festivalski programi poput ZFF-a, Animafesta, Subversive film festivala, ali i drugi kulturni događaji koje je kino udomljavalo. Da je upravljanje gradom u mnogočemu bilo drugačije, postojala bi mreža institucija koje bi na sebe barem dijelom mogle preuzeti programe Europe dok traje obnova.  No za izradu konzervatorske studije i elaborata potrebno je napraviti detaljnu snimku postojećeg stanja, što znači osloboditi prostor od inventara i opreme, sondirati građevne elemente, pristupiti krovnoj konstrukciji, skinuti završnu obradu zidova i podova, a to se ne može odvijati usporedno s kino programom. 

Početkom 2020. godine Bandić dodjeljuje kino na korištenje Kulturno informativnom centru (KIC) kojem je tada bio ravnatelj Petar Bujas, uz obrazloženje da se radi o ustanovi čija djelatnost obuhvaća “prikazivanje filmova odnosno audiovizualnih djela, organizaciju tribina, promociju knjiga i drugih kulturnih priredbi”. Krajem ožujka 2020. godine dogodio se potres koji nas je sve podsjetio kako su sve te nama drage i zaštićene kuće u središtu grada uistinu krhke, građene ispod suvremenih standarda i potencijalno opasne za korištenje. “Popodne na dan potresa sam bio u kinu”, prisjeća se Braun: “Ozbiljnijih oštećenja nije bilo, iako je zgrada svojom geometrijom vrlo nezahvalna po tom pitanju. Poput kutije je, bez poprečnih ukruta, osim gledališta, no i ono počinje dosta duboko u odnosu na dimenziju kuće i postavljeno je zapravo vrlo nisko. Sreća je bila u tome što je smjer potresa bio sjever-jug. Da smo imali potres istok-zapad, došlo bi do većih problema.”

Do kraja 2020. godine napravljena je snimka postojećeg stanja i dovršen je konzervatorski elaborat. Projekt obnove i sanacije pročelja bio je tada u završnoj fazi. Na javnom predstavljanju Braun je najavio povratak izvornog izgleda kino dvorane. Naime, ispod bijele boje štukatura koje pamtimo s obodnih zidova u interijeru, otkriven je bogat kolorit. Ukrasi su, kaže, dijelom bili i pozlaćeni. Namjera je u cijelosti poštivati oblikovanje Srećka Flörschutza, arhitekta koji potpisuje, između ostalog, i brojne kuće u središtu grada pa i onu obraslu bršljanom na istočnoj strani Mažuranićevog trga.

“Europa je jedna od rijetkih sačuvanih kino dvorana tog razdoblja. I vrlo je ambiciozno zamišljena”, govori Braun. Kino pod imenom Balkan Palace počinje s radom 8. travnja 1925., prikazivanjem filmova Dalmacija, zemlja sunca i Nibelunzi. Sagrađeno je u godinu dana. Sto godina kasnije, u četiri godine ga još nismo obnovili. 

Kino dvorana bila je dio stambeno-poslovnog bloka trgovca Adolfa Müllera. Skupivši kapital trgovanjem mješovitom robom i gostionicama, Müller ga je  uložio u otvaranje ciglana, a kultura je pratila industriju. Müller prvo otvara kino Helios (današnje kazalište Gavella), da bi potom objedinio to i tada postojeća kina Apollo (danas kazalište Kerempuh), Union (kasnije poznatije kao kino Mosor) i Uraniju (danas polivalentna dvorana i prostor arhitektonskog studija 3LHD) u poduzeće pod zajedničkom upravom. Müller kupuje zemljišta u Varšavskoj i Masarykovoj ulici i na temeljima male kino dvorane u vlasništvu Ćirilmetodskih zidara gradi današnje kino Europa.

Projektirajući taj složeni sklop, koji do danas udomljuje poslovne prostore, stanovanje, kino, Flörschutz projektira pješački prolaz kroz parcelu, zvan Miškecov, a službeno sestara Baković, jedan od čudesnih, intimnih zakutaka Zagreba, sam vrijedan zaštite. Vanjsko je pročelje dijela sklopa prema Masarykovoj ulici, kao i interijer foajea kina, uređeno u stilu neoklasicizma; sjetit ćete se masivnih stupova i skulptura koje se obilazi pri usponu ka gornjem foajeu nazvanom u čast osnivača. Kino je poslije rata nacionalizirano, da bi nakon 1991. došlo pod vlasništvo Kinematografa, a onda Grada Zagreba. Godine 2021. Grad je ishodio prvu dozvolu i započela je obnova pročelja, koja je i završena, a troškovi za tu obnovu, izradu projekta, projektantski nadzor, prethodno provedeno ispitivanje konstrukcije i izradu konzervatorskog elaborata iznosili su oko 650.000 eura. 

Skidanje završnog sloja pročelja ogolilo je srž Zagreba, podsjetnik da smo i u najraskošnijim gradskim dvoranama ipak još duboko malograđani. Naime, vlasnici ciglana Mülleri izgradili su svoj reprezentativni blok koristeći i opeku starog malog kina. “Našli smo ugrađene tri vrste cigle”, kaže Braun te objašnjava kako nije problem što je ta cigla bila polovna, već što je njezina kvaliteta daleko ispod očekivane od velikih industrijalaca, k tome vlasnika ciglane. “Više se ulagalo u dojam i interijer, nego u konstrukciju”, dodaje. To je u obnovi iziskivalo i izvođenje neplaniranih ojačanja same ovojnice. Krajem 2022. je ishođena i dozvola za cjelovitu obnovu.

Grad je u međuvremenu preuzela nova vlast kojoj je otvaranje kina Europa bio jedan od glavnih strateških ciljeva u kampanji. I gdje stvar stoji? S obzirom na iskustvo potresa, nova vlast inzistira na osiguranju statičke sigurnosti zgrade, što nije bilo predviđeno u projektu dogovorenom krajem 2019. godine, no sada jest posljednjim, finalnim i zahtjevnim projektom koji nije invazivan prema izvornoj gradnji. Usvojenim projektom se predviđa i zamjena krovnog pokrova, uspostava izvorne tlocrtne dispozicije unutrašnjosti, odnosno uklanjanje naknadnih pregradnji, restauracija zidnih, stropnih i podnih obloga te interijerske opreme, obnova sustava vodovoda i odvodnje, potpuna zamjena elektrotehničkih instalacija, sustava grijanja, hlađenja i ventilacije te osiguranje pristupačnosti osobama smanjene pokretljivosti.

Najavljuju i osuvremenjivanje kina – visoku razinu ozvučenja i projekcije, titl i slušalice za osobe oštećenog sluha, a predviđeno je i postavljanje punionice za električne bicikle ispred kina.

Koliko će nas sve to koštati? Iz Grada navode kako prema trenutnim procjenama ukupan iznos za obnovu i nabavu opreme iznosi oko 10 milijuna eura s PDV-om. Plan je financirati obnovu iz EU fondova, kredita Europske investicijske banke i gradskog proračuna. Razgovarali smo o tome s novim ravnateljem KIC-a Hrvojem Hribarom: “Upravo se dovršava prijava na natječaj za obnovu kulturne infrastrukture. Predviđeni izvor sredstava je Europski strukturni fond, a provođenje koordiniraju tijela Vlade Republike Hrvatske.” No ako ne prođe sufinanciranje, Grad je spreman osigurati sredstva, potvrdili su nam iz Ureda za kulturu. Kako stvari sada stoje, početak radova bi mogao biti tek krajem ove godine.

 A što se tiče programa, Hribar odgovara: “Zajednički cilj svih koji sudjeluju u provođenju nove kulturne strategije Grada je stvoriti policentrično kulturno djelovanje kako bi se dokinule uspavane rutine postojećih kulturnih ustanova te, s druge strane, povezivanje s povijesnim kontinuitetom vibrantne i inovativne produkcije nekih ranijih razdoblja. Kriza nastala gašenjem dvije glavne kino adrese – Europe i Tuškanca – izgleda da je osvijestila poticaj za neke nove suradnje.”

Kako će se taj poticaj odraziti kada Europa napokon bude obnovljena, znat ćemo, nadajmo se, krajem 2025. godine.

S Vesnom Vuković (BLOK), Sanjom Burlović (Attack!) i Tomislavom Medakom (MaMa) razgovaramo o tome što je prethodilo samoj manifestaciji, kako se nezavisna kulturna scena kroz te procese subjektivirala, što se zapravo događalo tih deset dana u Bloku Badel te kako su borbe za adekvatne prostore za kulturu i mlade nastavljene nakon njenog završetka.

Vesna Vuković: Neobično je s odmakom od 17 godina govoriti iz osobne perspektive jer imaš potrebu istovremeno interpretirati iz sadašnjosti. Prije svega treba razgrnuti što su bili važni momenti. Prvo, Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 koji je krenuo 2003. godine kao bitan financijski poticaj i koji je projektno zadao takav tip okupljanja. Upravo taj projektni moment okupljanja scene mi se iz današnje perspektive čini važan. Kao drugo, i jako važno, treba u interpretaciju uvesti i čitav kontekst ranih 2000-ih. Jako je puno kolektiva i organizacija koje danas znamo u kulturnom polju nastalo tih godina. Bilo je puno inicijative, želje za samoorganiziranjem, puno programa, sve je živnulo. Danas je jasno da je nakon šok-terapije 90-ih, nakon izbora 2000. i početka eurointergracijskih procesa zavladao svojevrstan boom upravo NGO-a u kulturi, balon optimizma u kojemu se sve činilo moguće, sve jako privlačno. Sve u čemu danas živimo, projektni tip rada pod kojim lipsavamo, tad nam se nudio kao perspektivna budućnost. 

Pitanje arhive koje se u prepisci otvorilo, odnosno fotografija s manifestacije i ostale dokumentacije jest pitanje toga kako se i u kojim uvjetima radila Operacija:grad, s kojim parama i kojim uloženim radom. U osnovi je sve skupa financijski bilo jako skromno, pa i organizacijski – po broju ljudi, prostora, tehnike – za tako veliku manifestaciju. 

Platforma 9,81 je tih ranih 2000-ih kao studentska formacija eksperimentirala s organiziranjem programa u napuštenim prostorima u kojima se vidio potencijal, uglavnom u bivšim industrijskim pogonima, skladištima, ali i drugim neiskorištenim prostorima, kao što su oni nastali u prometnoj infrastrukturi, ispod nadvožnjaka i slično. Bili su to dominantno muzički programi, a ideja je bila da se prostori koji nisu funkcionalni, najčešće iz razloga deindustrijalizacije, ponude kao odgovor na bujanje programa i rast scene. Onda je u nekom trenutku Platforma pokrenula projekt Nevidljivi Zagreb, odnosno odlučila to i projektno uokviriti. Nevidljivi Zagreb je krenuo ambicioznije, strukturiranije, i u okviru njega je napravljeno minuciozno mapiranje. Ti su prostori viđeni kao idealni za programe nezavisne kulture jer su, prema interpretaciji Marka Sančanina, bili nekontrolirani, a njihova upotreba nedefinirana, dakle kao prostori slobode, najšire rečeno. I te je prostore i programe Sandro Lendler, recimo, odlično fotografirao. Napravljena je i mapa Nevidljivog Zagreba, koja se nudila organizacijama i inicijativama na upotrebu, kao impuls da svoje programe organiziraju upravo na tim lokacijama, ona možda još i postoji negdje, kao što sigurno postoji neki tip reprezentativnije dokumentacije, za razliku od ove dostupne na našem webu. Nisam sudjelovala u svim tim širim i prethodećim procesima pa ne mogu reći koliko je svaki korak bio isplaniran, a koliko je posljedica odgovora na tadašnje konstelacije. Mislim da nije postojao neki mega plan. Tomi će možda znati bolje. Svakako bi Marko Sančanin bio sjajan sugovornik, a posebno bi vrijedno bilo čuti kako danas, s vremenske distance, gleda na taj angažman.

Dakle, to su momenti koji su nezavisnu kulturnu scenu počeli formirati kao kolektivni subjekt. Činjenica je da većina organizacija koja je radila ili tek ulazila na scenu nije imala prostore, a ovi koji su bili na raspolaganju su, kao i danas, neadekvatni, često bez ugovora, pod stalnom prijetnjom izbacivanja i slično. Stoga je prostor bio kritična potreba, a uskoro se kroz angažman određenih aktera i artikulirao kao bitan moment koji može ponuditi solidniju osnovu za jačanje ili pak korak, sad kad gledam izdaleka, prema institucionalizaciji scene. Nije mi to tad bilo razvidno, ali s naknadnom pameti i distancom, da, nazvala bih to pokušajem da se nešto što se zove nezavisna scena u osnovi institucionalizira.

Sanja Burlović: Mi smo 2003. ostali bez prostora u Jedinstvu, koji nam nije ni odgovarao za sve naše potrebe i onda smo išli po gradu i tražili prazne placeve i isto tako nam je Sančo dao mapu, da mi to sve pregledamo i onda smo radili ilegalne partije po svim tim mjestima, i tamo i na Branimirovoj i u Klaonici, u nekoj vili tu negdje u centru grada, preko puta Spara, to je bila, ja mislim, Fina mehanika ili tako nešto. I onda je nastala ta ideja, mislim da je bila Teova, za adekvatne prostore za klubove MaMa, Močvara i Attack!. Tako smo upali zajedno s Kulturnim kapitalom 3000, bila je ta neka šira inicijativa. Sudjelovali smo u svim tim zagovaračkim aktivnostima.

Tomislav Medak: Mislim da je za taj trenutak bitno to što izlazimo iz ’90-ih, perioda potpune marginalizacije alternativne kulture, modernizma, samoorganiziranja u kulturi, kulture u zajednici. Sve te tendencije su bile potisnute na rubove kulturnog sistema u ’90-ima, kojim su dominirali nacionalistički narativ i politički podobni kadrovi, te su u nekoj mjeri preživljavale u okviru antiratnog i ljudskopravaškog pokreta… Ok, Institut Otvoreno društvo je tu osiguravao neke minimalne resurse jednom dijelu te istisnute kulture, em prostorno, em financijskim sredstvima. No, onda se početkom 2000-ih dogodila značajna promjena u kulturnoj politici, između ostalog na razini Ministarstva kulturna vijeća su dobila značajnija sredstva i autonomiju u odlučivanju, puno veću nego što je imaju danas. Tada je nastalo i Vijeće za nove medije, ako se ne varam. Ključan dokument za jačanje autonomije vijeća i restrukturiranje kulturnog sistema bila je Bilježnica Vjerana Zuppe, koja je 2001. objavljena u Zarezu. Zuppa je tada bio u Savjetu SDP-a i tadašnja vlada je napravila neke iskorake u kulturnom sistemu – uključujući dostupnost financijskih sredstava za ono što danas zovemo nezavisna kultura. Na Gradu se isto dogodio značajan iskorak kroz Vijeće za urbanu kulturu te otvaranje sredstava za nezavisne na drugim vijećima. To je bila prva mogućnost da ti marginalizirani akteri pristupe ikakvim javnim sredstvima.

Ali kao što je Vesna rekla, većina inicijativa, organizacija koje su krenule stasati i osamostaljivati se oko 2000, unatoč tim malim pomacima u financiranju, nisu imale pristup prostornim resursima. Multimedijalni institut je imao tu sreću da je proistekao iz internetskog programa Instituta Otvoreno društvo, pa kako je Institut odlučio zatvoriti svoje poslovanje u Hrvatskoj nakon mirne promjene vlasti 2000, odluka je pala da se osamostale programi fondacije. Mi koji ćemo kasnije voditi Multimedijalni institut, počeli smo se 1999. okupljati u Hebrangovoj i s osamostaljenjem te nestankom financijske sigurnosti djelovanja u okviru fondacije organizacija je prešla na nas. U tom procesu osamostaljenja mi smo inzistirali da je bitno da imamo javni prostor, pa je tako fondacija s Prosvjetom detektirala prostor u Preradovićevoj, za koji je kasnije ispostavilo da vlasnički odnosi nisu riješeni, što će izazvati sljedećih 20 godina problema s nestabilnošću boravljenja u tom prostoru. Ali taj prostor je bio značajan resurs, a mi smo bili organizacija kojoj je fokus bio na okupljanju ljudi i inicijativa te mijenjanju konteksta djelovanja za te inicijative, a ne na jednom polju djelovanja. Prostor MaMe bio je od početka otvoren da ga svi slobodno koriste i doista niz inicijativa i organizacija ga je počelo koristiti za svoje interne i javne programe.

Mimo moje uže perpektive otvaranja MaMe, za problematiku nedostupnosti prostora bitni momenti su ulazak AKC Attacka!, URK-a, Kufera i Indoša u Jedinstvo 2000. godine te Salon mladih 2001., koji su kurirali Sunčica Ostoić, Olga Majcen i Jurij Krpan, a Platforma 9,81 izlagala u jednom od paviljona Zagrebačkog velesajma. Dakle, u tom trenutku postoje Močvara, Attack! i MaMa. S pojavom velikog broja novih inicijativa i organizacija, nedostatak prostora za urede, produkciju i prezentaciju postaje jasan i velik problem. S druge strane, 2000. kreće potpuna transformacija prostora firmi uništenih u privatizaciji, između ostalog i Kinematografa. Krajem 1990-ih bankovni sektor je saniran i banke su prodane stranim bankama, s promjenom vlasti dolazi do normalizacije, odnosno sankcije su dokinute i kreće transformacija prostora koji su ostali napušteni nakon ‘90-ih kreditima stranih banaka. Kreće rasprodaja prostora i njihova brza komercijalizacija i izgradnja. 

Platforma 9,81 tada započinje mapirati Nevidljivi Zagreb – te napuštene prostore. Tad su jezgro Platforme 9,81 činili Miranda Veljačić, Dinko Peračić, koji će kasnije biti splitska organizacija Platforme 9,81, te Marko Sančanin i Damir Blažević. I oni kreću, kao što je Vesna rekla, organizirati programe po napuštenim prostorima. Uglavnom su to bila muzička događanja, ali BADco. je, recimo, igrao Rebro kao zeleni zidovi sa Sanjom Iveković kao gošćom u Nadi Dimić, na 3., 4. katu zgrade na Branimirovoj. 

Iz sve veće potrebe za prostorom i vidljive transformacije, nestajanja prostora koji bi mogli biti za javne potrebe kao što je kultura, kristalizirao se pritisak na Grad Zagreb koji je u tim privatizacijskim procesima postao vlasnik značajnog dijela industrijskih prostora koji su zbog kasnog rasta grada uglavnom bili smješteni u širem centru uz trasu željeznice, prostora kao što su Klaonica, Badel, Paromlin i Uljara.

Zašto je baš Badel odabran za manifestaciju?

Vesna Vuković: Badel je odabran kao jedna od lokacija iz te Platformine mape. Bilo je i drugih opcija, Klaonica u Heinzelovoj je bila jedan od njih, no ona je vjerojatno bila prevelika… I Tvornica ulja, isto kao jedan od mogućih prostora. I tvornica Nada Dimić je bila na popisu…

Sanja Burlović: Mislim da je Badel odabran zato što je po infrastrukturi bio dovoljno velik da se svi tamo smjestimo, a bila je i neka inicijativa da se prema Gradu ide da se taj prostor da nezavisnoj kulturi. On je u centru i bolji je od Klaonice.

Tomislav Medak: Badel je zapravo napušten 1985. kada tvornica izlazi iz prostora na Kvatriću. Neki prvotni plan Grada Zagreba, prema urbanističkom planu uređenja, bio je da se zgrada Pjenice pretvori u kazalište. Onda su Boris Bakal i Ognjen Baban poslali prijedlog da se to pretvori u multimedijalni kulturni centar. Tada je Sekcija za kulturu, fizičku i tehničku kulturu Općinske konferencije Medveščak prihvatila prijedlog te namjene. Prijedlog je bio da se prostor krene koristiti odmah uz minimalno uređenje, te da se po realizaciji tromjesečnog “pilot programa” krene u cjelovitije uređenje u skladu s potrebama. U 1990. MONTAЖ$TROJ je izveo svoju prvu predstavu Vatrotehna u Badelu, a nakon toga, ako se ne varam, prostor više nije bio korišten i u 2000-ima je postao u velikom dijelu ruševan.

Nisam bio dio te odluke, ali pretpostavljam da je Badel odabran kao pogodan prostor zbog centralne lokacije i što je u bloku više objekata. Grad kao vlasnik dao je dopuštenje za korištenje prostora za Operaciju:grad i tadašnji gradonačelnik Milan Bandić dao je obećanje prilikom samog otvorenja, vidjevši neočekivanu masu ljudi, da će Badel postati prostor javne namjene, prostor za kulturu i mlade.

Koje su još konstelacije, prilike, utjecale na umrežavanje i stvaranje šire platforme organizacija u kulturi?

Tomislav Medak: Čini mi se zanimljivo spomenuti da se 2002. osniva savez udruga Klubtura i započinje programsko povezivanje, odnosno razmjena programa među organizacijama nezavisne kulture diljem Hrvatske, kao i podrška njihovom organizacijskom kapacitiranju. I onda se 2004. događa taj moment – HDZ se vraća na vlast, Biškupić preuzima Ministarstvo, izrađuje se novi Zakon o kulturnim vijećima kojim je ukinuta njihova autonomija odlučivanja o sredstvima, a ukidaju se vijeća za arhitekturu i nove medije. Prvo su uspjeli ukinuti, drugo nisu. Klubtura preko noći organizira protest u Ministarstvu okupivši 70-ak organizacija iz čitave Hrvatske. U tom trenutku mislim da su svi shvatili vrijednost moći kolektivnog djelovanja i da je to, u budućoj perspektivi, bio ekstremno važan subjektivirajući moment.

Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 je nastao malo kasnije. Projekt Relations, koji je pokrenuo Kulturstiftung des Bundes, i Erste fondacija pozvale su nekoliko ljudi iz kruga nezavisne kulture u Zagrebu da predlože neki program za financiranje. Slijedeći to iskustvo suradnje kroz Klubturu odlučilo se da se sredstva usmjere u program suradnji u koji su se okupili Centar za dramsku umjetnost (CDU), Što, kako i za koga / WHW, Platforma 9,81 i Multimedijalni institut. U drugom ciklusu pridružili su se BLOK, Kontejner, Bacači sjenki i Community Art. Community Art, projekt Aleksandra Ilića i Ivane Keser, više ne postoji. Uglavnom, program je rađen od 2003. do 2006. i fokus je bio na razvijanju interdisciplinarnih ili transdisciplinarnih suradnji među različitim područjima djelovanja uključenih organizacija.

Poučeni iskustvom s Ministarstvom, u sklopu Zagreba – Kulturnog kapitala Evrope 3000 je napravljen i kolosijek aktivnosti na kojem se radilo na kulturnim politikama. S obzirom da su partneri bili osam većih organizacija nezavisne kulture u Zagrebu, htjelo se iskoristiti taj spoj različitih područja i društvenog značaja, da se mijenja kontekst djelovanja nezavisne kulture. Taj kolosijek se zvao policy forum. U sklopu policy foruma je organizirano nekoliko događanja koja su prethodili Operaciji:grad, ali su bili važni za njegove ciljeve i svrhu. U proljeće 2005. organizirane su tri tribine u HND-u. Prva je bila o nezavisnoj kulturi u kulturnoj politici Grada Zagreba, druga je bila o prostorima za nezavisnu kulturu i mlade i treća je bila o položaju nezavisne kulture nakon lokalnih izbora, koja je održana neposredno prije njih. Za tu tribinu je pripremljena Deklaracija “Nezavisna kultura i mladi u razvoju grada Zagreba” koja je sadržavala devet konkretnih mjera, uključujući rješavanje dostupnosti prostora, višegodišnje financiranje, donošenje strategije za mlade te dodatna sredstva u rebalansu nakon izbora. Tada se tražilo od političkih stranaka da to potpišu. Na tribini su sudjelovali Milan Bandić ispred SDP-a, Dorica Nikolić ispred HDZ-a, Vesna Pusić ispred HNS-a i Toni Vidan ispred Zelenih za Zagreb. U dotadašnjoj koaliciji SDP-a i HNS-a Andrea Zlatar i Vladimir Stojsavljević su vodili kulturu, Stojsavljević kao pročelnik Ureda, a Zlatar kao savjetnica gradonačelnika za kulturu.

Možda je bitan još jedan moment. Klubtura je u određenoj mjeri proizašla iz toga da je Ured za udruge tražio od Multimedijalnog instituta da pomogne u izradi Nacionalne strategije za mlade. Tada je napravljeno mapiranje, ali ujedno i povezivanje s organizacijama mladih. Taj program se zvao, ako se ne varam, “Uključi se” i Multimedijalni je radio kampanju za izradu nacionalne strategije, odnosno za participaciju mladih u njenoj izradi… Tada su postavljeni počeci suradnje s organizacijama mladih. Mreža mladih Hrvatske osniva se tek 2003, ali mislim da je to bio katalizirajući moment da se osnuje krovna organizacija mladih i da joj se pokuša dati progresivno usmjerenje. Prvi predsjednik Mreže bio je Tomislav Tomašević, nakon njega Emina Bužinkić…

Te 2005. već je dakle izgrađeno zajedništvo između nezavisne kulture i organizacija mladih. Zato i Deklaracija ima te dvije stavke. I naše organizacije su bile organizacije koje su radile programe za mlade i u njima su radili su mladi.

Sanja Burlović: Tad smo još svi spadali u tu skupinu mladih.

Vesna Vuković: Nije nevažno reći, UrbanFestival je tada bio jedini BLOK-ov program, BLOK je – za razliku od drugih spomenutih – bio organizacija u povojima, doslovno, bez zaposlenih i bez vlastitog prostora. Krenuvši od ideje umjetničkih intervencija u javnim prostorima radno smo se počeli interesirati za procese koji ga grade i razgrađuju. S Platformom 9,81, odnosno sa Sančom, surađivale smo od 2002. kad smo u okviru UrbanFestivala organizirali program Džungla na asfaltu, autobusnu turu po bivšim industrijskim prostorima i seriju predavanja, pa opet 2003. na UF-u izvedbom/koreografijom slijepih izvođača u shopping centru, a onda i na izložbi u Galeriji Nova, koja se zvala Nevidljivi Zagreb: Kabinet čuda. Nešto i pretenciozno i smiješno istovremeno. I tu smo zavrtili priču da ćemo sljedeći UrbanFestival provući kroz mapu tzv. Nevidljivog Zagreba, da ćemo raditi intervencije i program na tim točkama. Tako je i BLOK ušao u projekt Kulturni kapital. Kako sam već spomenula, u organizaciji tad nije bilo zaposlenih, sve smo radili na bazi entuzijazma i povremenih honorara. U svakom slučaju, egzistenciju smo osiguravale većinom drugdje, ne na sceni, a živjele još uvijek studentski. 

Tomislav Medak: Operaciji:grad prethodila je još akcija, odnosno performans, 10. svibnja 2005. kad smo nominalno otvorili Centar za nezavisnu kulturu i mlade Gorica. Tada je održana konferencija za medije, govorili smo Tomašević, Višnić i ja te je bio umjetnički program, Željko Zorica Šiš je postavio ploču dr. H. C. Zabludovskom kojim je evociran pristanak gradskih vlasti još daleke 1986. da se osnuje kulturni centar, a napravljen je i kulturni program u kojem su nastupili Pravdan Devlahović sa segmentom iz predstave Walk This Way, Eks scena sa svojim nastupima, Zli bubnjari, Pytzek i Attackovi DJ-i… Mislim da je bilo usred dana.

Sanja Burlović: Da, usred dana je bilo. Vrki se obukao u Godzillu, imali smo iskaširanu Godzillu, to je bila Godzilla kulture.

Kako protječu pripreme za samu manifestaciju i koje biste ključne momente izdvojili?

Vesna Vuković: Traži se dozvola, čisti se prostor. Nije to bio mali problem, tamo je bilo jako puno krupnog otpada za koji ti doslovce treba bager. Bilo je puno priprema, trebalo je osposobiti struju, osigurati zaštitu. Badel je, naime, jako opasna zgrada, u njoj je raslo stablo. U svakom slučaju, bilo je jako puno pripremnog posla i onda slaganja programa, gdje će što ići, u koji prostor, s kojim resursima…

Tomislav Medak: Prvo je bio razgovor s organizacijama jer nisu samo organizacije Zagreba – Kulturnog kapitala 3000 sudjelovale nego čitav niz…

Vesna Vuković: 26 organizacija.

Tomislav Medak: Više-manje svi koji su imali koliko-toliko kontinuirano djelovali, da ih se moglo detektirati.

Vesna Vuković:Trebalo je prikupiti programske zahtjeve, kome što treba, tehnički i organizacijski, to je bio desetodnevni program, i to od jutra do mraka. Radilo se cijelo ljeto.

Tomislav Medak: Operacija:grad je završila 17. rujna. Bilo je vruće ljeto, predzadnji dan je krenula kiša i postalo odjednom hladno, ali baš je bila žega…

Vesna Vuković: Emina Višnić je koordinirala cijeli projekt, a koordinaciju programa, sa svim uključenim organizacijama i akterima, radila je Dea Vidović. To je, inače i na ovom mjestu zanimljivo istaknuti, ujedno i početak portala Kulturpunkt.hr. Kulturpunkt je rođen u Operaciji:grad.

Tomislav Medak: Što ste imali od programa? Je li zanimljivo da prođemo programe?

Sanja Burlović: Sjećam se da mi je Emina rekla u petom mjesecu: “Ajde, dajte program za 9. mjesec, za Operaciju:grad.” Ja gledam, ono, kako ću ti sad dat program? Što god da ih pitam, moju ekipu, to sigurno neće biti tako u 9. mjesecu. I tako je i bilo. Predala sam program za katalog i mi jesmo napravili program, ali potpuno neki drugi, smislili smo nešto novo. Tako smo tada funkcionirali. Nismo mogli pet mjeseci unaprijed osigurati program, sad to sve ide glatko, ali tada je bilo, kao – “kaj si ti normalna, Sanjice?”

Vesna Vuković: BLOK je, već sam rekla, programski sudjelovao UrbanFestivalom. Čitav se Festival te godine smjestio u okvire Operacije:grad i koncentrirao u tih deset dana, nakon što smo dvije godine program provodili u više segmenata i kroz duži period godine. Tematski se fokusirao na pitanje deindustrijalizacije, transformacije industrijskih prostora, radnih migracija. Program je obuhvaćao audio vodič kroz Badel i Goricu, produkciju talijanske grupe F.lli Fortuna, nastalu kroz arhivsko istraživanje kompleksa, zatim nekoliko (audio-vizualnih) instalacija: Kristine Björk i Magnusa Helgasona, Ane Hušman, Lare Mamule, Emmanuelle Rapin i Veljka Vidaka, Patricka Fontana… Pa interaktivni mural Painting by Numbers, američke grupe skvotera The Amaterus, koji su od nađenih materijala izradili različite DIY alatke za slikanje. Bacači Sjenki su sudjelovali s prvom izvedbom Ex-pozicije… Londonski kolektiv Collective CREative Dissent izgradio je svojevrsnu protu-akademiju, ambijent za diskusije, happeninge, čitaonicu i druženje…

Tomislav Medak: Multimedijalni je imao više programa u sklopu Operacije:grad. Jedan se zvao OutInOpen koji je tematizirao odnos tehnologije i javnosti i u sklopu njega smo imali dva programa – piratska televizija Telestreet ZG koju su organizirali aktivisti iz Italije i Austrije i dva-tri dana su emitirali piratski program iz Badela. Radionica je bila negdje u prostoru na vrhu Pjenice. Također instalacija austrijskog kolektiva Time’s Up. U sklopu programa pxlflx projekciju i predavanje su imali Pirate Cinema. A radili smo i predavanje Alexa Demirovića koje je držao u prostoru gdje je WHW imao izložbu…

Vesna Vuković: Nisam sigurna da je bio u prostoru izložbe jer je on bio zauzet stolicama, takav je bio postav… Sjećam se samo da se morala katedra dofurati…

Tomislav Medak: Da, Petar je inzistirao na…

Vesna Vuković: Alex Demirović, u toj derutnoj prostoriji, za katedrom i nas pet ispred…

Tomislav Medak: Najveći dio programa je bio festival Touch Me, kurirao sam to s Kontejnerom, festival bio-umjetnosti i body arta i on je zauzimao jedan kat Pjenice. Marta de Menzes, Joe Davis, Zoran Todorović i Will Linn su imali instalacije. Labrovićev reality TV s ovcama je bio iza Pjenice, a Tissue Art and Culture je imao svoj brod za spašavanje i biološki laboratorij ispred Pjenice. Marnix de Nijs je imao performans, kao i Stahl Stenslie, ali njegov performans s bolničkim krevetima bio je u jednom od ulaznih paviljona. Bila je i poveća popratna konferencija…

Sanja Burlović: Mi smo imali izložbu Komikaza, koncert Antenata i Stillnessa i mislim da su bili Mikrofonija i Pasi, ali se ne mogu sjetiti, moguće da jesu. Imali smo kuhanje reciklirane hrane svaki dan. Imali smo neke grafitere i, to se sjećam, imali smo tematsku večer s dress kodom, večer Kocke gdje su se igrale društvene igre, ali su se svi morali obući kao Havana Club. Jednu smo večer imali dress kod kao u vrijeme prohibicije i bila je takva muzika. Možda je čak Mario Kovač puštao tu muziku iz ’20-ih. Trance party smo napravili u Klaonici, i dub, imali smo dva flora tamo.

Tomislav Medak: Meni je od ta dva tjedna ostalo u sjećanju da je bilo iznimno intenzivno. Rad do otvorenja je bio mukotrpan, a onda smo imali brdo programa, stalno se radilo logistiku plus vođenja kroz izložbu. Imam dojam da je bilo puno posjetitelja, ali naprosto je bilo puno ljudi i oko samog događanja. Otvorenje je fakat bilo dobro, čitav taj središnji prostor je bio zapunjen…

Vesna Vuković: Unatoč mukotrpnim pripremama i radu na organizaciji, za takav tip programa trajalo je relativno kratko, i bilo je kontrolirano, ali svejedno su počele i organski nicati neke stvari. Tako smo imali čitalačku grupu, zatim buvljak, pomalo ljudi su dolazili tamo provoditi vrijeme, družiti se, sretati… Imam, recimo, fotografiju Tomislava Gotovca koji usred dana sjedi u dvorištu, možda čita novine, ali kao da spava…

Sanja Burlović: I ekipa misli da je performans, a on je samo zaspao.

Tomislav Medak: Partiji u Klaonici su bili dupkom puni. Znam da je BADco. htio odigrati Deleted Messages na Confusionovom partiju. Bio je to najuzaludniji pokušaj ikada, najgluplja zamisao.

Sanja Burlović: A, ne zezaj! Vi ste usred partija mislili imati neki performans?

Tomislav Medak: Da, da. Zato što se taj performans odvija kao koreografija među ljudima koji se kreću i prethodno smo ga igrali u industrijskim prostorima, iznimno u kazalištima. I mi smo krenuli to izvoditi kasno navečer, imali smo i projekciju te neke druge elemente predstave, ali ekipa je krenula plesati s nama i onda više nije bilo izvedbe… Tako da, naša izvedba je bila samo poziv za još veći kaos…

Sanja Burlović: Pa vi ste zapravo animatori, mogla bih vas zvati…

Tomislav Medak: U Badelu je bilo dosta projekcijskih programa, svi festivali – HRFF i RAF, bili su tu i razni programi – CDU i Ekscena… stvarno je bio presjek svega što se tada dešavalo na sceni.

Vesna Vuković: Sjećam se da se u nekom trenutku poveo razgovor, presječen je odmah, ali bila je ideja da se ostane u prostoru i nakon manifestacije. Dakle, da bude akcija u punom smislu riječi, a ne samo simbolička demonstracija.

Sanja Burlović: Evo, ja sam bila za okupaciju…

Vesna Vuković: Nažalost, većina je bila protiv toga…

Sanja Burlović: Zato što bi odgovornost bila na onima koji su dobili dozvolu. Nismo htjeli stavljati u neugodnu poziciju nekog drugog, iako je dozvola trajala do tada, a mi ostajemo od tada. No, ako ostajemo, tko će preuzeti odgovornost za to, to je sad bio drugi proces. Ipak smo odustali.

Vesna Vuković: Neko komešanje je nastalo, i ta situacija nije bila nezanimljiva, meni barem. Otvorio se neki prostor izvan planiranih okvira, a iz sudjelovanja uključenih.

Sanja Burlović: A, šteta, zato što je to bila užasno dobra prilika.

Vesna Vuković: Ja isto mislim da je šteta.

Kako se razvijaju stvari nakon same manifestacije u rujnu 2005.?

Tomislav Medak: Nakon Operacije:grad ostalo je obećanje da će se prostor izdvojiti za javnu namjenu. Krenulo se u proces programiranja i predlaganja što bi Badel mogao biti, kako bi trebao funkcionirati, kao resursni centar za nezavisnu kulturu i mlade, kao javni prostor. Pokreće se Savez za centar za nezavisnu kulturu. Tada je artikulirana ideja polilokacijskog centra, kako ne bi uključivao samo Badel nego više prostora, Paromlin, Klaonicu, Uljaru. U studenom smo gledali i napušteno Kino Kalnik na Črnomercu. Međutim, do kraja godine Grad je započeo s preuređenjem manjih zgrada u kompleksu Badela, tamo su došli dućani sa sanitarijama, i to je, zapravo, bio triger za proteste.

Prva protestna akcija bila za Salon mladih, to je svibanj 2006. – prekriženi Bandić. Za taj Salon mladih PR-ovci su napravili neku kampanju gdje su uzeli Bandićevu osobnu i prekrižili njegov datum rođenja, implicirajući da je prestar za Salon mladih. To je bila njihova PR ideja, a onda smo te elemente reaproprirali: potcrtavajući da gradska vlast s Milanom Bandićem na čelu s jedne strane ništa ne želi napraviti za mlade, a s druge strane se promovira kroz njih. Napravila se akcija preljepljivanja plakata po čitavom gradu i to je, zapravo, bio početak antagonizacije.

I onda, najesen 2006. već preko nekih ljudi dolaze informacije oko projekta Cvjetni i 2007. kreće konfrontacija oko prostornih politika s Gradom. Tada se dogodila odmazda time da su nam svima na Gradu smanjena sredstva, a najviše, ako se ne varam, BLOK-u. Ok, nakon toga je došla 2008. koja je bila financijski rez za sve. Godinu dana kasnije, ako se ne varam, Močvara je došla u situaciju da ju tjeraju van… Sljedeći korak je bio privremena okupacija Jedinstva, kao privremenog centra za nezavisnu kulturu i mlade. Tamo se održao festivalski program i tu se otvorio simbolički i konkretan prostor za artikulaciju toga što će biti Pogon i pritisak na gradsku vlast koji je dolazio od šire društvene mobilizacije oko prostornih politika u sklopu Prava na grad. Primjerice, Mreža mladih Hrvatske je imala jedan protest na Cvjetnom trgu, isto oko prostora, tema je bila Kino Zagreb. A u nekom trenutku napravljena je kampanja s billboard plakatima – Totalna rasprodaja i industrijskim prostorima koji su bili u pripremi za transformaciju.

Teško mi je iščitati motive druge strane, ali mislim da je zbog pritiska na tu prostornu priču, oko Cvjetnog i tako dalje, kad postaje jasno da od tih mobilizacija postoji politička opasnost, oni odlučuju dati sceni prostor Jedinstva. Sad, možda bi Ljuština gledao to drugačije, on bi paternalistički rekao, “Pa to sam ja i htio… Tako smo mi OKC osnovali”.

Sanja Burlović: To je bilo pred izbore pa su ipak pristali da to bude centar za nezavisnu kulturu i mlade, da će to biti javno-civilno partnerstvo.

Možete li podvući crtu pod manifestaciju i događanja oko nje, iz današnje perspektive?

Vesna Vuković: Uz sve uvodno naznačene kontekstualne momente, a i iz svega što je Tomi govorio, mislim da se već od toga trenutka događa neki tip profesionalizacije. Projekti, projektno financiranje, ljudi zaista vide svoje radno mjesto i svoj profesionalni razvoj u organizacijama civilnoga društva u kulturi. Za tako što ranije nije bilo prilike, ali – kako će se vrlo brzo pokazati – ta je prilika bila dosta nesretna. U tom momentu silnog stasanja organizacija čini se da one imaju perspektivu razvoja, u svakom slučaju one su mjesto gdje se može raditi, pa i zaposliti nakon studija. Nije to nebitno, ni u osobnom niti u strukturnom pogledu.

Tomislav Medak: Da, mislim da je u tom smislu potpuno drugačiji kontekst…

Vesna Vuković: Recimo, kao mentalna proba: pokušajmo to sve ponoviti sad. Neće se dogoditi zato što mladi ne žele na taj način raditi…

Sanja Burlović: Za ništa da bi dobili nešto.

Vesna Vuković: Tako je.

Tomislav Medak: Također i u smislu da već puno toga postoji u kulturi, što je djelomično nastalo protekla dva desetljeća… Drugo, više nema velike nezaposlenosti kakva je bila tada, bilo je malo prilika za zapošljavanje. Treće, institucije su u 2000-ima bile kontinuitet ‘90-ih. Tako da, ne znam je li naša generacija imala uopće neku drugu priliku, svi smo pomalo marginalci.

Vesna Vuković: Pa, nije. Mislim da većinom nije imala drugu priliku. I atmosfera je bila takva, zaista je u pitanju svojevrsni balon, svakako neki tip iluzije koja se stvorila i koja je bila poticajna. Povijest će pokazati koliko dugoročno korisna ili štetna.

Tomislav Medak: Zapravo, mislim da je bilo djelomično bitno i to da je 2002. osnovana Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. To je omogućilo širem civilnodruštvenom sektoru, pa onda i u kulturi da donekle stabilizira funkcioniranje, ali te prve godine su bile baš iznimno teške. Mi smo imali cyber café u MaMi, pa smo od toga imali prihode od kojih smo mogli platiti naše suradnike. Vedran Gulin i Marcell Mars imali su i svoju firmu čija su sredstva podupirala njihov rad, ali i rad organizacije. Sva projektna sredstva su trošena na projekte, više od toga je rijetko preostajalo. Baš je bila bijeda. Čini mi se da je danas kontekst drugačiji, i prostora je puno više i neki su više komercijalni…

Vesna Vuković: Da, perspektive su drugačije. Danas perspektiva razvoja unutar polja više ne postoji i puno je kratkoročnije planiranje i poimanje svega – života, vezivanja, privrženosti stvarima, struktura osjećaja se jako promijenila. Perspektive su danas mračnije, ali su i realističnije jer je materijalna baza konačno dobila na važnosti. To, naime, otvara prostor za drugačije organiziranje.

Sanja Burlović: Naša ekipa, mlađi ljudi, jednostavno ne znaju kako je raditi bez da imaš prostor. Oni su došli na gotovo, na prostor, na razglas, na sve. Nisu jednostavno svjesni toga što smo morali sve napraviti da bi dobili taj prostor, da bi mogli normalno funkcionirati i raditi, gdje sami odlučujemo… Koja je, zapravo, razlika između tada i sada? Na primjer, mi smo cijelu tehniku, cijelu produkciju, odrađivali volonterski – i ljudi koji su smišljali što ćemo raditi i svi koji su radili. Danas se to promijenilo, promijenili su se stavovi. U Attacku imamo taj moment da se neke stvari odrade volonterski, ali ne znam kako drugdje ljudi funkcioniraju, kad je neki povod za djelovanje, traže li se honorari. Kad su nas zvali da sudjelujemo u nečem širem, nikad nismo razmišljali o tome koliko ćemo dobiti novaca za to. Nama je bilo važno sudjelovati. I nama je to bila super prilika da pokažemo što bi sve radili u prostoru da ga i dalje imamo. 

Koliko je to neizbježno ili samorazumljivo, pa i usprkos teškoj krizi u kojoj se Zagreb trenutno nalazi, pitanje je za neku drugu prigodu, no nedvojbeno je da vladajući predstavljaju najkapacitiraniju opciju u političkom polju kada je riječ o uvažavanju društvene važnosti kulture i umjetnosti. O kojim god razlozima da je riječ – a izvjesno je da je u pitanju kombinacija strukturnih prepreka, golemih kriznih pritisaka i političkog snalaženja – ti kapaciteti u ovom trenutku još ne uspijevaju doći do snažnijeg izražaja. Najjasniji pokazatelj te činjenice su rezultati Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2022. godini, prvog takvog poziva pod novom vlašću.

Sagledan u širem kontekstu, ovogodišnji bi se ciklus financiranja gradskih javnih potreba u kulturi iz optimistične vizure mogao nazvati prijelaznim. On se, naime, provodi u razdoblju administrativne i fiskalne “racionalizacije”, odnosno rezova, koji se predvidivo odražavaju i na kulturu. Prvi se očituju u pretvaranju zasebnog Gradskog ureda za kulturu u Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, a drugi u ograničenim sredstvima alociranima za javne potrebe u kulturi – primjerice, 90.770.000,00 kn predviđenih ove godine za nezavisnu produkciju i ustanove kojima je Grad Zagreb suosnivač predstavlja pad od oko 3 milijuna kuna u odnosu na ionako tanak prošlogodišnji iznos (“Bandićev” je inicijalni prijedlog za istu stavku za 2021. bio pak oko 10 milijuna veći). Oduzmu li se od te brojke programska sredstva za ustanove poput HNK-a, Histrionskog doma i drugih, budžet predviđen za dvanaest natječajnih kategorija o kojima odlučuju kulturna vijeća su pala s 38.278.000,00 na 34.440.000,00 kn, uz napomenu da ćemo ove godine imati i jednu aktivnost više – Umjetnost i kulturu u zajednici, za čiji pilot još nije raspisan javni poziv. Pridodamo li tome činjenicu da je natječaj za imenovanje pročelnice resornog gradskog ureda raspisan tek početkom ožujka ove godine, nameće se zaključak da u praksi tek trebamo dočekati bitniji zaokret kulturne politike u odnosu na prošlu vlast.

Uistinu, osim nekolicine izoliranih i nedostatnih signala, ono čime trenutno raspolažemo u Gradu Zagrebu ni ne može se nazvati kulturnom politikom u smislu raspoznatljivog koncepta razvoja kulture, već ponajprije refleksom politika štednje. U slučaju aktualnog ciklusa financiranja kulture, nova se vlast nažalost nije iskazala ni kada je riječ o transparentnom komuniciranju odluka. Pogledamo li, primjerice, način objave rezultata Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2022. godini, možemo reći da se čak i Ministarstvo kulture i medija, inače laboratorijski standard za netransparentnost, pokazalo kao razmjerno komunikativniji akter. Uza svu svoju zatvorenost, naime, Ministarstvo je uz popise odobrenih projekata po programskim djelatnostima bar priložilo kratke sažetke iz kojih svi zainteresirani odmah mogu dobiti elementarne informacije – broj programa, popis članova_ica nadležnog kulturnog vijeća, ukupna sredstva i njihovu raspodjelu po pojedinim aktivnostima unutar djelatnosti (primjerice, u slučaju vizualnih umjetnosti, ukupne iznose dodijeljene izložbenim programima, likovnim manifestacijama i edukativnim programima). U slučaju Grada, sve je navedene podatke potrebno zasebno provjeravati, bilo snalazeći se na ne sasvim upotrebljivoj internetskoj stranici gradske uprave, bilo izvlačenjem iz tablica, koje ne sadrže ni ukupan zbroj dodijeljenih sredstava ni broj odobrenih programa (pobrojani su samo prijavitelji). Za opciju koja je dobrim dijelom došla na vlast uz obećanja otvorenije komunikacije s javnošću, ovakav izostanak truda oko prezentacije ključnog instrumenta kulturne politike pomalo je razočaravajuć.

Situaciju dodatno komplicira činjenica da su se u ovoj godini dogodile i bitne formalne promjene u financiranju javnih potreba u kulturi, što znači da je potreba za jasnim informiranjem javnosti u ovom trenutku još izraženija. Najvažniji je u tom smislu novi Zakon o proračunu, koji je na snazi od početka ove godine. Posljedica njegova donošenja je da o raspodjeli programskih sredstva ustanova u kulturi više ne odlučuju kulturna vijeća, nego su ona unaprijed definirana gradskim proračunom i propisanim limitima. Zbog toga, primjerice, u rezultatima za kazališnu djelatnost ove godine nisu prikazana programska sredstva za gradska kazališta, kao što se to činilo dosad. Štoviše, problem je što se podaci o raspodjeli tih sredstava u trenutku pisanja ovog teksta ne mogu pronaći nigdje. Gradskoj Službi za informiranje uputili smo stoga 6. travnja zahtjev za pristup informacijama o pojedinim iznosima programskih sredstava za sve ustanove u kulturi koje su korisnice gradskog proračuna, no do trenutka objave ovog teksta ih nažalost nismo dobili. Navedenu je temu na 10. sjednici Skupštine Grada Zagreb pokrenula HDZ-ova zastupnica i članica Odbora za kulturu Mirjana Kujundžić Tiljak, no gradonačelnik nije do kraja razjasnio način na koji je Grad u konačnici regulirao distribuciju programskih sredstava – temeljem kojeg akta, odnosno odluke, i na koji način? U iščekivanju službenog pojašnjenja, u najmanju ruku je moguće zaključiti da problem predstavlja već sama činjenica da je do njega toliko teško doći: komunikacijski kratki spojevi koje je nova vlast pokazivala tijekom prve godine, čini se, zasad nisu zaobišli ni kulturni sektor.

Što pak sa samom strukturom rezultata? Prije svega, činjenica jest da u situaciji ovako ograničenih sredstava nikakav supstancijalan pomak u odnosu na prethodne godine nije bio moguć. Promatrano po aktivnostima, ukupna sredstva srezana su u svakoj kategoriji osim centara za kulturu i inovativnih kulturnih i umjetničkih praksi. Upravo su potonje dobar primjer izrazito ograničenog manevarskog prostora na koji je, primjerice, nezavisna kultura još uvijek osuđena u okviru javnog financiranja. Premda niz važnih aktera poput Domina, Plesnog centra Tala, Bloka, Radione, Bijelog vala i drugih jest dobio nešto veće ukupne potpore, u prosjeku je i dalje riječ o potpuno neodrživim iznosima – u ovoj kategoriji po programu se radi o nešto više od 13.000,00 kn.

Programi nezavisne produkcije u sklopu likovne djelatnosti nude sličnu sliku – nailazimo na više ohrabrujućih povećanja pojedinačnih potpora, ali i dalje u iščekivanju nasušno potrebnog rasta ukupnog proračuna. Pritom svakako vrijedi zabilježiti i pozdraviti snažniju podršku Društvu arhitekata Zagreba, Hrvatskom dizajnerskom društvu, Galeriji SC, platformi 90-60-90, Organu vida, WHW-u, Atelijerima Žitnjak, Uredu za fotografiju i drugim relevantnim nezavisnokulturnim programima.

Kazalište i ples, objedinjeni sustavom financiranja u jednu kategoriju, spadaju pak među aktivnosti koje su najgore prošle u ovoj godini, budući da im je ukupni iznos potpora smanjen sa 7.000.000,00 na 6.650.000,00 kn. Fokusiramo li se specifično na plesne projekte kao jedno od najprekarnijih i najslabije financiranih područja, možemo ipak srećom ustvrditi kako su se ukupna sredstva povećala za oko 20% u odnosu na 2021. godinu i sada iznose 1.645.000,00 kn. Problem je međutim s plesom što na realnu sliku i dalje drastično utječe činjenica da gotovo pola sredstava otpada na dva plesna ansambla, ZPA i Studio za suvremeni ples, među kojima također postoji blaga asimetrija, budući da je ZPA do ove godine dobivao više od trećine, dok je potpora Studiju iznosila nešto manje od četvrtine ukupnog proračuna za plesne programe. Ove je godine ta asimetrija donekle ublažena na jedini način na koji se nažalost mogla ublažiti u ovim uvjetima – rezanjem potpore ZPA-u s 470.000,00 na i dalje razmjerno velikih 415.000,00 kn, dok su se sredstva Studija povećala za 25.000,00 kn, i sada iznose 325.000,00 kn. Važna su svakako i povećanja potpora za dvije strukovne udruge, UPUH i UPPU “PULS”, koje svake godine nose značajan dio nezavisnih plesnih produkcija. U kazališnoj je pak djelatnosti također moguće primijetiti bolje vrednovanje nezavisnokulturnih programa (Četveroruka, Cirkorama, LOFT, Grupa Kugla i Arterarij su samo neke od organizacija koje su dobile bitno veće potpore), kao i pomalo očekivane rezove projekata Histriona, čestih uspješnika na javnim pozivima za vrijeme Milana Bandića.

Ništa od navedenog međutim ne predstavlja supstancijalnu promjenu kursa kulturne politike, koja nam u slučaju nove vlasti u praksi još uvijek predstavlja potpunu nepoznanicu. Ono što je jasno je da će svaki zaokret u tom smislu biti diktiran onime što se unutar sanacijskog rastera definira kao politički prioritet, što kultura evidentno nije, ali i administrativnom konsolidacijom uprave, koja u kulturi tek treba napraviti prve ozbiljne korake. Što se proračunske strane tiče, tek donekle ohrabruje činjenica da Grad u projekcijama proračuna za 2023. i 2024. godinu predviđa porast financiranja javnih potreba u kulturi za nešto više od 10 %. U apsolutnom smislu, radi se i dalje o vrlo malenom iznosu – tek jedva većem od Bandićevog prijedloga za 2021. – što znači da nas, kako stoje stvari, bitniji iskorak u pogledu financiranja javnih potreba u kulturi ne čeka tako skoro. Za novu bi gradsku vlast stoga bilo izuzetno važno da što prije unaprijedi komunikaciju s dionicima u kulturnom polju, da jasnije prezentira svoje odluke i, prije svega, osnovne koordinate svoje kulturne politike unutar nezahvalnog političkog okvira koji diktira mogućnosti njenog razvoja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U kontekstu zastrašujućeg širenja koronavirusa u najnovijem pandemijskom valu još jednom se nameće pitanje funkcioniranja (nezavisno)kulturnog sektora, kojemu po svemu sudeći prijeti još jedno, velikom broju njegovih aktera možda i neizdrživo zatvaranje. Posebno je u tom smislu važno pitanje infrastrukture, odnosno prostora, jer riječ je o faktoru koji presudno određuje mogućnost prezentacije rada pod epidemiološkim mjerama, ali i o najvažnijoj proračunskoj stavci onih koji/e svoje prostore nemaju. Ne čudi stoga da odredba o besplatnom korištenju gradskih prostora za sve nezavisnokulturne aktere čini bitan dio Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad, koji je zagrebačka Gradska skupština u proceduralnoj bizarnosti prvo donijela, zatim poništila, da bi na kraju poništila vlastito poništavanje. No kao što smo već pisali, problem je što Grad Zagreb – odnosno, nadležni Ured za kulturu – vlastitu obvezujuću odluku ne probodi, pa je tako pročelnica Ureda Milana Vuković Runjić krajem rujna gradskim ustanovama u kulturi tek poslala preporuku da nezavisnkokulturnim korisnicima ponude “popust”, ne i da im omoguće besplatno korištenje prostora.

Sve navedeno ponukalo je Klub nezavisnih zastupnika u Gradskoj skupštini – koji je pročelnicu Vuković Runjić proteklih mjeseci kritizirao upravo po ovom pitanju – da na raspravu na radnim tijelima Skupštine uputi Prijedlog zaključka kojim se od gradonačelnika Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Gradskog ureda za upravljanje imovinom Grada traži “da na 38. sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba podnesu izvješće o provedbi Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanje troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad”. Prijedlog je specifično usmjeren upravo na odredbe koje se tiču korištenja prostora, pa se tako traže odgovori na pitanja “koliko se subjekata neovisne kulture i u kojim ustanovama besplatno koristilo prostorima za svoje programske aktivnosti od 1. travnja 2020.”, “koliki je broj izvršenih obveza plaćanja najma prema ugovoru o najmu prostora ustanova u kulturi sa subjektima neovisne kulture od 1. travnja 2020. i koliki je ukupan iznos”, “koje su ustanove kulture Grada Zagreba i u kojem iznosu ove godine dobile sredstava za podmirivanje vlastitih troškova nastalih provođenjem programske suradnje sa subjektima neovisne kulture” i “koliki je iznos uplaćen za najam prostora u vlasništvu Grada Zagreba, a najmoprimci su subjekti neovisne kulture od 1. travnja do 1. listopada 2020.” Nažalost, ovaj prijedlog, cilj kojeg je revizija provedbe gradskih mjera pomoći kulturnom sektoru, odbijen je na Odboru za kontrolu (tri glasa “za” i tri “protiv”), a potom i na Odboru za kulturu (dva glasa “za” i tri “suzdržana”), dok se i gradonačelnik Bandić očitovao dopisom u kojem iznosi stav da Prijedlog zaključka Kluba nezavisnih zastupnika nije potrebno donositi. Gradonačelnik svoj stav pritom brani priloženim očitovanjima Ureda za kulturu i Ureda za upravljanje imovinom Grada, koja po njegovu sudu dostatno odgovaraju na pitanja postavljena u Prijedlog.

Iz Ureda za kulturu naime navode da je do trenutka očitovanja “umjetničkim organizacijama i udrugama dodijeljeno 156 besplatnih termina, odnosno 624 sati. Temeljem zahtjeva koje su podnijele ustanova do sada je refundirano 29.100,00 kn”. Ovome dodaju napomenu “da će i nadalje svi zahtjevi ustanova biti refundirani, a odnose se na navedeni zaključak”. Pozivajući se na zasebni Zaključak gradonačelnika donesen 8. travnja (KLASA: 372-03/20-03/354), Ured za upravljanje imovinom Grada pak navodi da “ukupan iznos oslobođenja plaćanja naknade za korištenje prostora/zakupnine iznosi 211.546,99 kn mjesečno, bez obračunatog PDV-a, što za cjelokupno razdoblje provedbe navedenog zaključka (4-6/2020.) iznosi 634.640,97 kn, bez obračunatog PDV-a”. No kao što sugerira citirano očitovanje, gradonačelnikov travanjski zaključak odnosi se samo na razdoblje od 1. travnja do 30. lipnja 2020. godine, dok točka 4. Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad propisuje da Grad od organizacija nezavisne kulture na sebe preuzima sve troškove najma prostora od 1. travnja do 1. listopada 2020. – dakle, čak dvostruko duže. U tom smislu, ponuđena očitovanja mogu se smatrati nedostatnima, a gradonačelnikov dopis kao još jedno ignoriranje pokušaja da se nezavisnoj kulturi osigura pomoć na koju su se same gradske vlasti obvezale. Prijedlogu zaključka o izradi Izvješća o besplatnom korištenju gradskih prostora i prostora ustanova u kulturi subjekata neovisne kulture još predstoji pojavljivanje na dnevnom redu 37. sjednice Gradske skupštine, koja je zakazana za 27. listopada. No negativna očitovanja skupštinskih odbora, gradonačelnika i gradskih ureda ostavljaju malo nade da će nedosljedno provođenje kriznih mjera pomoći kulturnom sektoru naići na potrebnu reviziju i kritiku.

Priča o mjerama pomoći zagrebačkom (nezavisno)kulturnom sektoru tijekom pandemijske krize već na čisto proceduralnoj razini govori praktički sve o nesuvislosti odnosa gradskih vlasti prema kulturi. Naime, Gradska skupština Grada Zagreba prvo je na 32. sjednici, koja se održala u ožujku ove godine, donijela Zaključak o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad – elementarni paket mjera koji je dobrim dijelom uključivao ono što je Grad ionako bio dužan učiniti neovisno o pandemiji. No na prijedlog gradonačelnika Bandića te uz potporu Ureda za kulturu i njegove uvijek inspirirane pročelnice Milane Vuković Runjić, Skupština je već na sljedećoj (33.) sjednici stavila Zaključak izvan snage, i to uz bizarno objašnjenje da se, parafraziramo, većina njegovih odredbi već uspješno provodi. Ovo odustajanje bilo bi samo jedna fusnota u proceduralnom neredu koji vlada u Zagrebu, da na sjednici nakon (34., za one kojima se počinje lagano vrtjeti) Zaključak o stavljanju Zaključka izvan snage nije – stavljen izvan snage! Ukratko, Gradska je skupština u prostoru od tri sjednice mjere donijela, potom ih poništila, a onda pod pritiskom oporbe poništila poništavanje, ostavivši nas sa Zaključkom o stavljanju izvan snage Zaključka o stavljanju izvan snage Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad kao trajnim spomenikom svojem djelovanju.

No proceduralna komičnost na stranu, i ovakav rasplet, takav kakav je, načelno bi trebao značiti da je Grad u konačnici ipak odlučio ostati pri svojim mjerama pomoći kulturnom sektoru. Nažalost, u praksi se pokazalo da stvari ipak tako ne stoje. Izvorni Zaključak naime uključuje odredbu prema kojoj se Grad Zagreb obvezuje da će od 1. travnja 2020. do 1. travnja 2021. u cijelosti preuzeti “pokrivanje troškova najma svih gradskih prostora u kojima se izvode i održavaju programi nezavisnih subjekata u kulturi”. No Grad izgleda tu svoju obavezu ignorira. Kako navodi u izjavi za Kulturpunkt, predsjednik Upravnog vijeća KUC-a Travno Tihomir Milovac krajem rujna je uputio dopis pročelnici Vuković Runjić, u kojem od Ureda za kulturu traži “da osigura sredstva za pokrivanje troškova besplatnih izvedbi jer ustanove u kulturi ove godine nisu dobile namjenska sredstva za suradnju s nezavisnom scenom što je do sada bio slučaj”. Milovcu nije stigao direktan odgovor, ali je nedugo nakon njegovog dopisa pročelnica Vuković Runjić svim gradskim ustanovama u kulturi poslala preporuku da, kao pomoć nezavisnoj sceni, “minimalne troškove gradskih termina” izmijene “razmjerno najvećem dopuštenom broju gledatelja sukladno važećim epidemiološkim uputama nadležnih tijela”, pozivajući se pritom na poništeno-neponišteni Zaključak.

Ovakvu preporuku pročelnice Ureda za kulturu za Kulturpunkt je komentirao Milovac, koji ju opisuje kao “licemjerno” i “neodgovorno” tumačenje mjera pomoći kulturnom sektoru definiranih Zaključkom Gradske skupštine. Kako ističe Milovac, osnovni je problem što Vuković Runjić njome u potpunosti ignorira navedenu odredbu prema kojoj Grad Zagreb u cijelosti preuzima troškove takvog korištenja prostora na sebe, prebacujući čitavu stvar na same ustanove koje bi prema njezinom naputku trebale nezavisnokulturnim akterima ponuditi “popust”: “U tekstu zaključka koji pročelnica citira apelira se na pomoć nezavisnoj sceni u okolnostima pandemije COVID-19 i zagrebačkog potresa i traži se od Ureda za kulturu i Grada Zagreba da pomognu mjerom kojom bi poboljšali nezavidan status upravo nezavisnoj sceni, onima koji nemaju stabilne prihode iz zagrebačkog proračuna kako je to slučaj sa ustanovama kulture. Međutim, pročelnica licemjerno samo ‘preporuča’ ustanovama da prilagode cijenu najma, a ne da termine izvođenja programa vanjskih suradnika daju besplatno.”

Milovac podsjeća da je uloga pročelnice Vuković Runjić u čitavoj proceduralnoj farsi oko mjera pomoći kulturi kontinuirano štetna: “Pročelnica je u svibnju uspjela derogirati Zaključak o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad, nagovorivši gradonačelnika da od Skupštine traži da ga se stavi izvan snage. Skupštinska većina to je naivno prihvatila, kulturna javnost se tada pobunila, a gradonačelnik je pročelnicu javno prozvao zbog pogreške. Klub nezavisnih zastupnika kao predlagatelj tražio je njenu ostavku, a rezultat toga bilo je ponovno vraćanje na snagu zaključka s mjerama pomoći nezavisnoj sceni (ovoga puta na prijedlog kluba zastupnika GLAS-a).”

Njezin zadnji dopis, smatra Milovac, sugerira da “pročelnica i dalje ne želi poštovati obvezujuću odluku Gradske skupštine kao najvišeg predstavničkog tijela građana Grada Zagreba. To jasno pokazuje koliko je sustavno i korjenito zagađen politički prostor u Gradu Zagrebu i koliko je nužno ozdravljenje našeg društvenog i političkog okoliša, a time naravno i kulturnog”. 

Kako stvari stoje s kulturnom politikom u Zagrebu, međutim, čini se da bi uspjeh bio i kada bismo, umjesto ozdravljenja, barem došli do stadija u kojem vodeći ljudi – ne pucaju kulturi u koljena. 

Točno godinu dana nakon što se prošli put održao Hod za život, na današnjoj su konferenciji za medije njegovi koordinatori objasnili kako odgađaju tu manifestaciju, najvjerojatnije do jeseni. Ipak, na zagrebačkim su trgovima izvješene zastave s njihovim logom, na što je žustro na svojim društvenim mrežama reagirao Zagreb Pride čije su dugine zastave skinute. 

Postavljanje zastava na zagrebačkim trgovima regulira Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, te se one mogu postaviti na temelju njihovog rješenja. “Ove nam je godine Grad dodijelio dva termina za postavljanje zastava na četiri gradska trga. Zastave su tako prvo bile izvješene između 12. i 18. svibnja u povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije (IDAHOBIT), a drugi ćemo ih put postaviti između 8. i 13. lipnja, pa će stajati do dana kada se trebala održati Povorka ponosa. Iznimka je prostor Rooseveltovog Trga, gdje su postavljene čitavo vrijeme”, objasnila nam je Ana Urlić iz Zagreb Pridea, naglasivši da unatoč tomu što su očekivali skidanje zastava, činjenica da su ih zamjenili barjaci Hoda za život ipak predstavljaju prilično neugodno iznenađenje. 

Inače, postavljanjem zastava Zagreb Pride niz godina obilježava IDAHOBIT i lipanj, Mjesec ponosa, a ovo je drugi put da Hod za život postavlja svoje zastave nakon duginih, pri čemu u kontekstu izostanka njihovog okupljanja ostaje potpuno nejasno što bi se njima moglo ili trebalo obilježiti. Ovogodišnji se Hod trebao održati pod geslom “za zaštitu svakog života bez diskriminacije”, a na gotovo identičnom tragu, proslogodišnje je geslo glasilo “zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj”. Diskriminacija je, napomenimo i to, u našoj državi regulirana Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Članak 1. tog Zakona kao moguće osnove diskriminacije prepoznaje rasu ili etničku pripadnost, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolnu orijentaciju. Naravno, u istupima “za prava manjina” Hoda za život ne radi se o nijednoj od brojnih u zakonu i praksi prepoznatih ugroženih manjinskih skupina, već o “nerođenoj djeci”, a ovakvo “zalaganje” ne predstavlja ništa drugo no preuzimanje i izvrtanje metoda koje je iznjedrila borba za prava manjina, a usto je iznimno opasna za skupine ljudi koji su zaista ugroženi i ugrožene. 

U tom smislu, nije zgorega još jednom upozoriti na niz pogodovanja U ime obitelji – ponekad stranci, a ponekad udruzi – što sudjeluje u organizaciji Hoda za život, a kojoj je Grad Zagreb zaista izišao ususret na načine krajnje atipične za lokalni tretman organizacija civilnog društva. Podsjetimo, protiv našeg je gradonačelnika podignuta optužnica za trgovanje utjecajem, odnosno korištenje vlastitog položaja za pogodovanje udruzi U ime obitelji pri najmu štandova koji su bili postavljeni u javnom prostoru, služeći za prikupljanje potpisa za referendum o biranju zastupnika imenom i prezimenom. Iako je Bandić 2018. oslobođen optužbi, ostaje činjenicom da su naknadu za štandove, koju ta udruga nije platila, posredno platili građani i građanke Zagreba. 

Isto tako, pred održavanje referenduma o ustavnoj definiciji braka, gradonačelnik Zagreba po hitnom je postupku (tada inicijativi) U ime obitelji dodijelio gradski prostor na besplatno korištenje, a nekoliko mjeseci kasnije tomu je pridodano i 10 tisuća kuna koje je udruga dobila za plaćanje režija u istom prostoru. Osim toga, sredstva su tada dodijeljena i portalu kojeg je ta udruga nakladnik.

Ako je bilo ikakvih dvojbi hoće li Grad Zagreb u krizi nagaziti radnice i radnike u nezavisnoj kulturi, njih je vrlo efikasno razriješio Prijedlog odluke o izmjenama i dopunama proračuna Grada Zagreba za 2020. godinu, koji se nalazi na dnevnom redu 34. sjednice Gradske skupštine, zakazane za utorak, 9. lipnja. U njemu je naime na stavci nezavisne produkcije predviđeno smanjenje proračuna za čak 12 322 000 kuna, odnosno za nešto manje od 30 % od 43 275 000 kuna koliko je bilo predviđeno inicijalnim planom. Dosad je to najjasniji krizni udarac na nezavisnu kulturu od strane gradskih vlasti nakon što je alarm upalilo stavljanje izvan snage Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad – jedinih, i to vrlo škrtih gradskih mjera pomoći kulturnom sektoru za vrijeme pandemije.

Najveći iznosi skinuti su upravo onim područjima rada u kulturi koja ne samo da su najdirektnije pogođena pandemijom koronavirusa, nego će vjerojatno i duže od ostaliih trpjeti njezine posljedice: kazališna djelatnost srezana je sa 7 700 000 na 5 471 000 kuna, glazbena s 5 200 000 na 3 606 000 kuna, dok su inovativne umjetničke i kulturne prakse sa skromnih 2 270 000 pale na 1 577 000 kuna, što je razmjerni pad veći od prosjeka. Drastično su smanjena i sredstva za filmsku djelatnost (sa 6 800 000 na 4 659 000 kuna), umjetnički amaterizam (6 300 000 na 4 510 000), likovnu djelatnost (2 920 000 na 2 023 000 kuna) i knjižničnu djelatnost (1 730 000 na 1 195 000 kuna), a manje su rezove pretrpjeli izdavaštvo i muzejska djelatnost. Svemu navedenome treba pribrojiti i smanjenje financiranja programskih djelatnosti ustanova u kulturi za 5 459 000 kuna, što znači i upitne honorarne angažmane za vanjske suradnice i suradnike.

Ovaj okrutan udarac na nezavisnu kulturu obrazložen je “izvjesnom manjom realizacijom programa” u 2020. godini, što znači da je Grad Zagreb na tešku egzistencijalnu krizu koja je zadesila radnice i radnike u kulturi odlučio reagirati tako da ih gurne preko ruba provalije na kojem su se našli. Definitivna je to potvrda da je stavljanje izvan snage mjera pomoći, koje su uključivale i žurnu isplatu prvog dijela potpora javnim potrebama u kulturi, bilo korak prema uvođenju drastičnih rezova. Pritom je posebno poražavajuće da je pročelnica Ureda za kulturu Milana Vuković Runjić svega koji dan prije objave ovog prijedloga rebalansa na Gradskoj skupštini tvrdila da se procedura dodjele potpora dovršava regularno, te da predstoje tek dogovori s korisnicima oko prenamjene sredstava zbog narušenog rasporeda provedbe aktivnosti.

Umjesto da im je ponuđen model realizacije aktivnosti u promijenjenim vremenskim okvirima, čime bi se omogućilo iskorištavanje svih sredstava, dobitnike gradskih potpora sada čeka neizvjesnost u pogledu iznosa koje će dobiti od Grada jednom kada se konačno krene u isplatu sredstava – hoće li im biti smanjena, koliko i po kojim kriterijima. Prepušteni nedostatnim mjerama Ministarstva kulture, radnici i radnice u kulturi nažalost polako počinju dobivati prve obrise postkriznog horizonta financiranja kulture u gradu koji im je trebao biti najveći saveznik u ovom nezapamćeno teškom razdoblju.

Dok Ministarstvo kulture na sporan, ali ipak aktivan način pokušava pomoći kulturnom sektoru, Grad Zagreb, u kojem obitava ogromna većina kulturno-umjetničke proizvodnje, osobito one nezavisne, odlučio je da takvo što pripada začelju liste prioriteta. Krajem ožujka, kada je već bilo dobrano jasno da će pandemijska kriza posebno teško pogoditi kulturu, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić izjavio je naime da će “projekti i logistika koji nisu u funkciji dizanja zagrebačkih poduzetnika i obrtnika biti maknuti iz proračuna za ovu godinu” te da “nema manifestacija, a od 50 do 100 posto će se rezati novci za udruge”. Pogođen potresom koji je gradskom središtu, a time i neprocjenjivoj kulturnoj infrastrukturi, nanio ogromnu štetu, Grad Zagreb je, ionako u dubokim proračunskim problemima, skrb za kulturu u ovom teškom razdoblju tako prepustio Ministarstvu i strukovnim udrugama.

Jedina mjera pomoći kulturnom sektoru koju je Gradska skupština donijela je Zaključak o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad, usvojen na 32. sjednici, 19. ožujka. Njime Skupština od Gradskog ureda za kulturu i gradonačelnika traži da isplate preostala sredstva odobrena na Natječaju za javne potrebe u kulturi za 2019. godinu (točka 1.), da svim nezavisnim subjektima isplati 70 % sredstava odobrenih na Natječaju za javne potrebe u kulturi za 2020. (točka 2.), da javnim ustanovama u kulturi isplati programska sredsteva za prvi kvartal za 2020. te materijalne troškove zaključno s ožujkom 2020. godine (točka 3.). Kako je redom riječ o odlukama koje su već trebale biti provedene, u prijevodu se može reći da je Skupština od Gradskog ureda za kulturu i gradonačelnika Zaključkom zatražila da rade svoj posao. Pored toga, stvarno je dodatno olakšanje dijelu sektora trebala donijeti odluka da u razdoblju od 1. travnja do 1. listopada 2020. Grad na sebe preuzme pokrivanje svih troškova prostora kojima se koriste umjetničke organizacije i ostali subjekti nezavisne kulture, kao i da od 1. travnja 2020. do 1. travnja 2021. godine u cijelosti preuzme pokrivanje troškova najma svih gradskih prostora u kojima se izvode i održavaju programi nezavisnih subjekata u kulturi.

No i ovako ograničena pomoć, čini se, vjerojatno će biti poništena: na dnevnom redu 33. sjednice Skupštine našao se Prijedlog zaključka o stavljanju izvan snage Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad. Predlagatelj je sâm gradonačelnik Bandić, a kao opravdanje za takvu odluku navodi se da su točke 1. i 3. Zaključka provedene ili u završnoj fazi provedbe, te da se zasebnim gradonačelnikovim zaključkom “sve udruge i druge organizacije civilnog društva, koje koriste gradske prostore temeljem ugovora sklopljenih s Gradom Zagrebom, oslobađaju obveze plaćanja zakupnine, odnosno naknade za korištenje prostora, za razdoblje 1.travnja 2020. do 30. lipnja 2020.”

Ovakvom odlukom bi se međutim poništila i ključna točka 2. Zaključka o žurnoj isplati programskih sredstava za 2020. godinu, što dijelu aktera potencijalno donosi dodatno proračunsko rastezanje i neizvjesnost. Također bi se znatno skratio period rasterećenja od troškova najma gradskih prostora, čime se povlači jedini konkretni izlazak ususret dijelu kulturnog sektora od strane Grada.

Vrijedi istaknuti da gradonačelnikov prijedlog nisu podržala tri ključna skupštinska odbora: Odbor za kulturu, Odbor za kontrolu i Odbor za gospodarski razvoj. Iz te će perspektive biti zanimljivo pratiti rasplet glasanja, koje će se održati na nastavku sjednice, u četvrtak 14. svibnja. Eventualno usvajanje gradonačelnikovog prijedloga i formalno bi pod znak upitnika stavio ionako otegnuto potpisivanje ugovora s dobitnicima javnih potreba u sklopu Natječaja za javne potrebe u kulturi za 2020. godinu. Ako prijedlog bude usvojen, bit će to dosad najsnažniji znak da će gradske vlasti s lakoćom žrtvovati kulturu u procesu krpanja proračunskih rupa, višestruko uvećanih zbog pandemijske krize i potresa.

Savski nasip simbolički je važno mjesto za obilježavanje 8. svibnja, Dana oslobođenja Zagreba. Riječ je o lokaciji na kojoj su partizani_ke prvo ušli u Zagreb, a od 2015. Mreža antifašistkinja Zagreba ondje je ponovno pokrenula tradiciju paljenja Trnjanskih kresova. Ove godine, uslijed zabrane javnih okupljanja, na taj važan dan na Savskom nasipu održala se prosvjedna akcija koja je obilježila Dan oslobođenja, ali i još jednu “obljetnicu” – dva desetljeća Bandićevog upravljanja gradom. Aktivisti_kinje iz Udruge građana Siget, inicijative Zagreb te zove, Zelene akcije i Prava na grad razvili su transparent s porukom “Otpor Bandiću – sloboda Zagrebu”. 

“Zagreb je već dvadeset godina zatočen u klijentelističkoj mreži Milana Bandića, ali rastući otpor građana jasno pokazuje da je vrijeme za oslobođenje od te interesne sprege koja vodi grad u sve veću katastrofu”, poručuju u priopćenju. Podsjetimo, posljednji prosvjed protiv gradonačelnikove politike, u organizaciji istih udruga i incijativa koje su danas raširile transparent, okupio je više od 20 000 ljudi, a protiv Bandićeve vladavine građani_ke su prosvjedovali i tijekom vrhunca epidemijskih mjera iz prostora vlastitih domova, s prozora i balkona. 

Okupljene udruge i inicijative ovom su akcijom još jednom uputile na probleme s prostornim planiranjem koji su kulminirali u padu prijedloga GUP-a u Gradskoj skupštini. Osim toga, upozoravaju i na devastaciju prostora Trga žrtava fašizma, Cvjetnog trga i Varšavske ulice, zatim na štetnost politika smanjenja zelenih zona i prekomjerne izgradnje, kao i izostanak politike gospodarenja otpadom. Nadalje, ističu i nedostatak razvoja prometne politike koji se ogleda u nedostacima biciklističke infrastrukture i činjenici da tramvajska mreža tijekom posljednja dva desetljeća nije doživjela gotovo nikakva proširenja, a javni je prijevoz sve sporiji.

“Uz sve nabrojano, primjeri preplaćenih poslova koje plaća Grad toliko su brojni da su javnost već gotovo prestali šokirati, dok svjedočimo potpunoj neaktivnosti po pitanju sustavne obnove Zagreba nakon potresa i ignoriranju struke. Isto tako, Zagreb je rijedak primjer europskih glavnih gradova koji u vrijeme trenutne krize izazvane pandemijom ne nudi nikakve socijalne mjere koje mogu olakšati život stanovnicima grada”, stoji u priopćenju. “Njegovu politiku treba staviti u ‘karantenu’ na 12 mjeseci kako ne bi mogao nastaviti uništavati grad”, zaključili su aktivisti_kinje.