“Izložba Nirgendwo (njem. “nigdje”) pušta da se odvijaju četiri mikropriče – Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić i TARWUK predstavljaju radove koji postoje na pragovima između onoga što jest i onoga što bi moglo biti – ni potpuno ukorijenjeni, ni potpuno razmješteni – već uronjeni u stalnu promjenu”, kustosica Martina Marić Rodrigues piše u popratnom tekstu izložbe.

Izložba Nirgendwo, kako piše u najavi, prikazuje TARWUKovu slika E koja egzistira “između tjelesnog i eteričnog, oblikujući fluidne forme koje prizivaju kolektivnu i intimnu transformaciju”, instalaciju Between Here and There u kojoj Mila Panić istražuje “migraciju, raseljenost i vlastitu potragu za pripadnošću, razotkrivajući napetosti između kretanja i ukorjenjivanja”, seriju Suveniri Marka Tadića u kojoj autor “rekonstruira fragmente sjećanja, tkajući nove priče iz nostalgičnih materijala prošlosti” i rad Igora Rufa Frizerski salon za brdo u kojem naracija “balansira između zaigranog i nelagodnog”, a koji je inspiriran “dokumentarnim filmom o nepalskoj starici koja je, zaslijepljena surovim himalajskim suncem, godinama živjela u mraku”, opisuje Ruf. Izloženi su radovi iz kolekcije Cerin Antonić.

Izložba je otvorena do 15. ožujka i može se pogledati u radnom vremenu galerije Trotoar od srijede do petka od 11 do 19 sati i subotom od 10 do 14 sati.

Više o izložbi pročitajte ovdje.

Mila and I met, briefly, back in 2019 while I was visiting Berlin. We set for a coffee but I was more awakened by Mila’s vibrant energy and brisk intellect, than a dose of caffeine. With that same excitement, I’ve been following her practice ever since and was intrigued by her (seemingly) unexpected foray into stand-up comedy. An opportunity to meet again, coinciding with her Zagreb exhibition at the GMK, was a wonderful occasion to delve deep into the core of her artistic interests which, very logically, connect the two professions. 

Ira: Mila, you and I met back in 2019, before Covid, before the stand-up…

Seems like a lifetime ago. A lot changed in these five years in terms of my practice and how I see myself as an artist. In 2019, I was still defining my artistic interests, exploring different things. Nowadays I have a better clue what I want to do, even though I can never claim I’m fully formed. 

Is this clarity connected to the discovery of stand-up? Does it involve greater incorporation of humour in your artwork? 

Yes, definitely, stand-up is a big addition to the development of myself, not just as an artist but as a person. I do think that even before I discovered stand-up, there was something cooking in me. My works had satirical or ironic points of view, provoking something uncomfortable which is a fertile ground for a joke. But my artistic practice was very slow, and given I’m an extrovert and a very active and social person, it didn’t make sense to me to have a practice that has such a different pace to my personality. When I discovered stand-up, which is now an everyday activity that I do, it was like a piece of me that was missing, an outlet that I needed. At the same time, I was very much saturated with my art practice, or with the art world and its protocols. I didn’t feel my art in my guts like I did ten years before; I was not as excited about it. And then coming into stand-up, it really opened a new meaning of art or how art or an opinion can be produced in a different way.

During those early days of stand-up, did you see it as something that would be incorporated into your art practice, or something that would come alongside it, or even replace it? 

When I started doing stand-up, it was just a couple of open-mics here and there and I was not brave enough to claim, I’m gonna do this for the rest of my life. I saw it more as something that could refresh my artistic practice. Like, I could use it as a research method. I have an idea and in order to see if it oscillates with bigger groups, I do a couple of jokes about it and if people laugh, there is something there and I can put another artwork or exhibition together. But with stand-up, it’s very hard not to get addicted. It’s not just from the physical point of view where you get addicted to dopamine; I got addicted to how to write a joke. And of course, when people start laughing with your opinion, it’s very much validating – means I’m not crazy to think that way. Also, I was putting a lot of work into it. I’d go do stand-up every night and it started taking a lot of my physical and mental space. So I realised this is not just a sidekick and a research method for my art practice, it’s becoming something more serious. It filled up a gap that was missing for me and my personality. I was always full of opinions, full of shit, and I just needed something to frame it properly, where there is no mediator between me and the audience, no artwork, no curator. I’m directly with the audience and I tell you what I think, and I can see what you think based on your reaction, which you cannot fake. 

So now that you put it in an exhibition and present extracts from your comedy gigs (which were not filmed originally to be shown in that context), you’re again losing that directness with the audience, our immediate reactions. How did you approach placing it in this context? 

This is the first time I’ve put the jokes in the gallery. There are a couple of reasons why I decided to do it now. I did several stand-up performances within the museum or in a gallery, which was definitely much more challenging than doing it in a comedy club because the audience is quite monotone, mostly artists and cultural workers. As much as they think they’re open minded, they’re very narrow minded in their own liberal intellectual spaces. Also, in these gallery contexts, I would feel like I need to mix the performance with something, follow it with a discussion where I do a couple of jokes and then we discuss. This was a good experience in terms of, let me try introduce this (i.e. stand-up) to arts people. Of course, people know what stand-up is but they don’t necessarily go to live comedy or understand how it works. And so at GMK, I’ve put different types of open mics on TVs, to show many different ways of doing a joke. How one night it does well and tomorrow it does not. I’m basically showing my studio work, not the finished jokes. And my studio for comedy is a comedy club. In order for something to be funny, someone needs to laugh and I cannot do this by writing it in my house. I don’t know if it’s a joke until I test it with a live audience. So what I’m showing at GMK is a work in progress. Some jokes are half done, some are not good, some are. It’s just to show variety, so people get an insight into how it’s made. I’m not expecting an active laughter. Of course, if you laugh, great, but I know there is a difference between being in a comedy club and being alone with your headphones. Laughing is something very social, and it’s also sometimes a very shameful thing. So that’s why it’s best to have it at night, because night is always for some kind of shameful activities.

You spoke about a different sensation of time between visual art and stand-up, how visual art felt too slow for your personality. But I’m getting a sense that writing a successful joke also takes time… 

Yes, but you are not sitting around waiting for inspiration. Every day you’re doing something for it, putting yourself in front of the audience. But yes, when it comes to making a good joke, it takes months. There is this one joke that took me two months to complete. I was performing it for weeks but felt in my gut that it’s not giving justice to the certain community I wanted to highlight. But I didn’t have any other way of making it right, unless I continue performing it and observe the reactions; what works and what does not, what gets the laughs and what shocks, which groups are shocked and why that may be. So yeah, it took a couple of months to come to the end of the joke but every night (while still working on it) you are performing it, which gives you that sense of adrenaline. 

Are you trying to say that a reaction of shock makes something a bad joke? Could it be that someone just lacks a sense of humour? And also, it seems to me that shock could be quite a valuable reaction…

It can be very valuable, but I think comedians who just want to shock… Look, we can shock everyone with certain statements that are the opposite of what majority thinks. So it’s easy to shock, but much harder to justify that point of view, defend it. It’s like, you dig a hole and try to get out of this hole. That’s what I do for many jokes. Of course, some people are shocked because you’re touching on the topics they think you should not joke about. They’re like, oh, should I laugh at this? And then once you make them laugh, it’s almost like you tricked them into laughing. So yeah, to paraphrase another comedian: It’s not enough just to cross a border with a joke, you need to bring the audience with you across that border. 

Before we talk about the other few works that you have in the exhibition, which were part of your art practice before the stand-up, I wanted to ask about your aesthetic choice to present these stand-up sketches on old TVs rather than fancy plasma screens stuck to the wall. 

Well, first of all, these TVs are borderline garbage. People get rid of them almost for free, so they are accessible. If we needed to rent big plasma TVs, they would need to be connected to the walls which means I’d lose the wall for anything else. Also, these TVs create a sculptural formation in the space. I was mostly leaning on the aesthetics of Nam June Paik, having these screens almost presenting a body, a physical presence in the space, which felt fitting because stand-up comedy has the performers. I also didn’t want it to be like a Netflix thing, or have the aesthetics of phones. I grew up with this kind of TVs. It’s almost like an Instagram reel on the old TV.

Yeah, it makes it archaic in a way, which encourages us to see the stand-up differently… So, around them are a few of your self-portraits layered with drawings or texts containing short catchphrases or slogans. What can you tell us about them?

These sentences are from the things I collect or hear and take a note of, and then make into something like a slogan. There’s not a lot of them in this exhibition, because I didn’t want to saturate the space. There’s a lot of Milas in the space as it is. Eight TVs with Mila on them. Plus, a large-scale wallpaper: “If I stop smiling, they will see how angry I am” which I presented before (not in Zagreb) but wanted to show again as it correlates with the content of the stand-up jokes, in terms of me trying to rationalize the world around me, make sense of it by making a joke out of it.

I like what you’ve mentioned just then – a lot of Milas – because it speaks to your ongoing interest in identity and how it can be discombobulated through different contexts we find ourselves in, and especially the experience of migration which you and other members of your close family and community have an experience of. The sense of being fractured and trying to reassemble oneself in a cohesive identity that would fit the new context. So this aesthetic of a lot of you in the space, seems beautifully fitting.

The experience of migration is the one where you constantly need to moderate yourself. Voice yourself down. Be careful how you behave in certain situations so not to come across as wild or big mouth or rude or too direct or whatever. So yes, I have channelled this into these self-portraits which are mostly not the happy versions of me; they are the versions of myself that would not be seen as pleasant in a public space. And then they have these interventions on them, in the form of drawings or text, which are almost like a diary. Some of them are very personal or intimate, but you’re also invited to interpret them in your own way. I try to make them slightly disturbing, too.

Which is where that reaction of shock plays in again. These works have that element of discomfort, or disturbance as you said.

Of course. Because if I need to moderate myself even in an artwork, where am I then. If I can’t dare to be free enough here. Some of them are more, some of them are less provoking. But as a series when you put them together and it’s hundreds of them, it gives you this anxious feeling. 

The texts that are layered over these self-portraits look like graffiti. They are handwritten by you, I assume, sprayed over the image. And because it looks like graffiti, there’s this sense of vandalism, whether it’s you vandalizing your own image or someone else is destroying your image with this thought or drawing. What’s more, these interventions are made in black or red, and when it’s red and the tint leaks slightly, there’s a sense of blood dripping.

Yes, when I was doing it, I really felt like I’m vandalizing my own work. When you’re spraying on a large scale, there is no way back if you make a mistake. And I like this possibility of a risk, that you can actually ruin your own work. A risk that you might “bomb”, which is the same in stand-up. There’s also another work in the exhibition, with the boxing gloves that already has the red paint on the gloves and on my portrait, and it almost feels like someone else did it to me. So yeah, there is this sense of self-inflicting… not pain, but being uncomfortable or something.

Exposing yourself to us by making these social commentaries. And it’s these social conditions, which you are reacting to, that are punching you… In fact, many of your comedy and your art inspiration in general, comes from the experience of discomfort and frustration. Which is perhaps summed up in the exhibition title: Hurts so Good?

Yes, frustration is generative. I think even starting the stand-up came from it. It was at the time when the war in Ukraine started and it was all over the news, and I had no clue how much it provoked me. The whole narrative that it’s the first conflict on European soil since the Second World War. It really triggered so much anger in me. It was like they finally publicly admitted that they didn’t give a shit about what happened in Bosnia. I hated this ignorance or selective empathy that happened, and that opened something in me. To make sense of it, I needed to write it down. I need to tell you. And the only way I could tell you was on stage, through a joke, through stand-up. Hey, I want you to see my point of view. And I want you to understand that I’m not the only one. I’m not crazy to think like that. I hope you understand as well. Making a joke about it and people reacting, made me feel a bit at ease.

Like a release.

Exactly. It was really like a release, but a lot of that came from being frustrated. Even today, the best jokes come from being frustrated, or being annoyed. I think that’s something that’s always very fruitful. I mean, there are some comedians that are always angry on stage. I don’t think that’s healthy, either. There is this fear, if I’m not angry anymore, will I be creative, will I make good jokes? It’s not healthy to be frustrated and angry just so you could be creative. But it’s a very fruitful point of view, being annoyed or living in the cracks of society. I’m an immigrant here in Germany, I don’t speak the proper language, but I fit in some crack that gives me a specific perspective.

Now that you mention that, another interest of yours is language, the fact that you operate outside of your mother tongue, “a second hand English” as you said in one sketch. Can you say a bit about that?  

Well, I don’t do stand-up in my mother tongue (Bosnian) but in a so-called “broken English”. Sometimes I feel this limitation as very liberating because it makes you sharper, you say things without bullshitting. Not that I’m saying you need to dumb down your language. If anything, you need to bring it up.

But it makes you more direct. 

Yeah, it makes you more direct. Some comedians tell me they don’t like it because it makes it harder to write, but I like the sharpness that comes out of it. Could even be charming. For instance, I almost never use “the” or “a” and somehow the audience is fine with it. And it kind of helps me make a rhythm. Maybe I’m not going to get Netflix special because of the grammar, but I’m not sure if I care about it. On the other hand, this is the only communication tool that I have, language, so maybe at some point I should get a bit better in terms of …

…Although in the text about your Broken English podcast, you mention the importance of resistance to proper English, not over-correcting your second language and making it so neat that it becomes fake and you become invisible. In your words, we should consider “the ’pollution’ of English as an act of protest.”

Broken English podcast came before stand-up. I was so sick of the art applications I was putting together, where you need to wash your language so that by the end of it you don’t even know if it’s you and your ideas anymore. Of course, when I came to Germany, I tried to speak better English, with no accent, but at some point I was like: For whose ears? And why do I care more about your ears than my own tongue? In my comedy sketches, I sometimes struggle to pronounce certain words, but somehow the joke still seems to work. The audience gets it despite, because there is a certain melody to it. And so they tolerate this kind of thing.

I feel like with language it’s about confidence. If you pronounce something confidently, even if it’s mispronounced, the meaning comes across. Because we do understand each other beyond language anyway.

Exactly. There are so many other things that are not just simply words.

That reminds me of something that your GMK curators (Antonela Solenički & Petar Vranjković) wrote in the exhibition essay, and it has to do with “corpoliteracy”, which I understand as something like the body-language or gestures that convey meaning and complement or clash with the language used. This brings us back to the juxtaposition of your image and the text graffitied over it, how maybe on the image you have an expression that conveys one thing but then the text that is layered over it (which represents your internal thought) exposes something else. So the two clash, creating confusion in terms of what we can rely on. 

Or sometimes they complement each other. Almost like a meme. And because of my image being austere, you get the seriousness of a joke, which I like. A lot of people are scared of jokes. A lot of people find jokes vulgar and think it’s entertainment for the peasants. In museums and galleries, we’re meant to be whispering, laughter is inappropriate. We need to quiet down and be demure; jokes seem as something that is not highly intellectual. So having the presence of active laughter in these kinds of spaces, or allowing that kind of language in these spaces, is an intervention. In reality, these spaces are very much constrained. I don’t think that an art space nowadays is very free, in terms of being able to say what you want to say. I was thinking, why are people so scared of a joke? It’s because it feels like I’m tricking them into laughing: Oh my God, I laughed at this which means everyone is going to think that I’m complicit with your opinion. This fear is created by the woke and politically correct culture, cancel culture. All these concepts are great concepts, but when overused, they borderline with ignorance. People become so scared to voice their opinions or thoughts. But we can have opinions and thoughts; you don’t necessarily act on them.

I think there’s a belief that if we don’t say things, we stop thinking them. If we don’t express what we actually feel, that’s somehow going to erase the feeling itself. But perhaps the only way to transform an opinion is by voicing it and having a healthy dialogue. 

If something is on our mind socially and politically, why not speak about it on stage. We shouldn’t be afraid of it. And look, I can say whatever I want at this point because I’m not famous. I’m not on television. I don’t have a large following on Instagram. I don’t have a big influence on people’s opinions. And for me, every joke is still a small art piece for myself, and I treasure it as that.

I feel like you could get bigger. But, that might come at the expense of needing to censor yourself. Would you consider making that compromise?

There is always a way to say what you want to say. You just need to become better at writing. At this stage I don’t know if I want to become big; I’m still trying to figure out how my visual art practice mixes with stand-up, and if it is possible to merge them. I think it is, because I’m one person. But it’s going to take at least five, six years for me to crystallize how this together is together. But yeah, would I censor myself, I don’t know. Now it’s hard to imagine this. I don’t know what kind of money is going to be in the game. Maybe tomorrow I sell my soul. I really don’t know. If you asked me five years ago when we met in 2019, what are you going to be in 2024, it would have been a wild idea if someone told me, you’re going to do stand-up 10 to 15 times a week. It’s wild turns in life. So, I don’t know what’s going to happen in five years, but I’m trying to be patient in terms of how I’m going to grow as an artist and comedian. The best thing for me would be to have both of these worlds. Stand-up is currently an obsession, but I still have a fetish for objects or doing something with my hands, and I like being part of the visual art world too. And I think that my practice in visual art contributes to my approach to writing jokes. I took the discipline of making an artwork into writing a joke. When you’re making a concept for an artwork, you need to make it bulletproof from every part, because you will be asked how you see this work in different contexts. It’s the same with a joke, you need to make it logical so it works across many levels and classes and societies. 

Mila i ja upoznale smo se, nakratko, 2019. godine prilikom mog posjeta Berlinu. Sjele smo na kavu, a znatno više od popijenog kofeina razbudila me Milina poletna energija i britak um. Od tada s velikim interesom pratim njen rad i zaintrigirao me je njen (naizgled) nenadan ulazak u stand-up. Prilika da se ponovno sretnemo, povodom njene zagrebačke izložbe u GMK-u, bila je divan povod da prodremo u suštinu njenih interesa koji, vrlo logično, povezuju te dvije profesije.  

Mila, ti i ja smo se upoznale 2019. godine, prije korone, prije stand-upa…

Čini se kao da je prošao cijeli jedan životni vijek. Mnogo se toga promijenilo u ovih pet godina, u smislu moje prakse i načina na koji sebe vidim kao umjetnicu. 2019. sam se još tražila i definirala svoje umjetničke interese, istražujući različite stvari. Danas imam bolju predodžbu što i kako želim raditi, iako nikada ne mogu tvrditi da sam potpuno formirana. 

Je li ta jasnoća vezana s otkrićem stand-upa? Podrazumijeva li veće uključivanje humora u tvoja umjetnička djela? 

Da, definitivno, stand-up je veliki dodatak mojem razvoju, ne samo kao umjetnice, već i kao osobe. Rekla bih da se u meni nešto kuhalo čak i prije nego što sam otkrila stand-up. Moji su radovi imali satirična ili ironična gledišta, provocirali su nelagodu, što je plodno tlo za šalu. Ali moja umjetnička praksa je bila vrlo spora, a s obzirom da sam ekstrovert i vrlo aktivna i društvena osoba, nije mi odgovarao taj tempo. Otkriće stand-upa, kojim se sada bavim svakodnevno, zakrpalo je neki dio mene koji je nedostajao. To je bio ispušni ventil koji mi je trebao. U isto vrijeme, bila sam i jako zasićena svojom umjetničkom praksom, odnosno svijetom umjetnosti i njezinim protokolima. Nisam osjećala onu dubinsku povezanost, nije me toliko uzbuđivala. A onda, kada sam ušla u stand-up, otvorio mi se novi pogled na umjetnost, odnosno drugačiji način proizvodnje umjetnosti ili mišljenja. 

U tim ranim danima stand-upa, jesi li ga vidjela kao nešto što ćeš uključiti u svoju umjetničku praksu, ili nešto što će doći pored nje, ili ju čak i zamijeniti? 

Kad sam započinjala sa stand-upom, radilo se o nekoliko otvorenih mikrofona tu i tamo, i nisam imala hrabrosti tvrditi da ću se time baviti do kraja života. Vidjela sam to više kao nešto što bi moglo osvježiti moju umjetničku praksu. U smislu da bih mogla koristiti stand-up kao metodu istraživanja. Primjerice, kada imam ideju i voljela bih vidjeti  da li oscilira s većim brojem ljudi, napravim par šala, pa ako izazovem smijeh znači da ima nešto u tome i isplati se realizirati još jedno umjetničko djelo ili izložbu. Ali stand-up je zarazan. Ne samo s fizičke točke gledišta gdje postaneš ovisna o dopaminu; ja sam postala ovisna o tome kako napisati šalu. I naravno, kada se ljudi počnu smijati zajedno s vašim mišljenjem, to je vrlo afirmirajuće – znači da nisam luda što tako mislim. Također, u to sam uložila puno rada. Svake večeri sam izvodila stand-up i to mi je počelo oduzimati puno fizičkog i mentalnog prostora. Tako sam shvatila da ovo nije samo nešto “sa strane” i istraživačka metoda, već nešto ozbiljnije. Stand-up je popunio prazninu koja je postojala u meni i mojoj osobnosti. Uvijek sam bila puna stavova, puna sranja, i samo mi je falio način da to pravilno uokvirim, nešto gdje nema posrednika između mene i publike, nema fizičkog umjetničkog djela, nema kustosa. Izravno sam s publikom – govorim vam što mislim i mogu vidjeti što vi mislite na temelju vaše reakcije, koju ne možete lažirati. 

Sada kada si to prenijela u izložbu, gdje predstavljaš isječke svojih stand-up nastupa (koji izvorno nisu snimljeni da bi bili prikazani u izložbenom kontekstu), opet gubiš tu izravnost s publikom, naše neposredne reakcije. Kako si pristupila postavljanju stand-upa u ovaj kontekst? 

Ovo je prvi put da šale prikazujem u galeriji. Postoji nekoliko razloga zašto sam se sada odlučila za to. Odradila sam nekoliko stand-up nastupa u muzejima i galerijama, što je definitivno puno izazovnije nego raditi ih u komičarskom klubu jer je publika prilično monotona, uglavnom umjetnici i kulturni radnici. Koliko god mislili da su otvorenog uma, vrlo su uskogrudni u svojim liberalno-intelektualnim prostorima. Osim toga, u galerijskim kontekstima sam osjećala da nastup moram upotpuniti diskusijom, znači napravim nekoliko šala, pa onda raspravljamo. To je zapravo bilo korisno iskustvo u smislu pokušaja da stand-up približim ljudima iz vizualne umjetnosti. Naravno, oni znaju što je stand-up, ali ne idu nužno u klubove doživjeti ga uživo i ne razumiju kako funkcionira. Tako sam za GMK izdvojila presjek svojih stand-up nastupa kako bih pokazala mnogo različitih situacija. Kako jedne noći ide dobro, a sutra ne. U osnovi pokazujem svoj studijski rad, ne gotove šale. A moj studio za komediju je klub. Da bi nešto bilo smiješno, netko se mora nasmijati, a ja to ne mogu testirati pišući u kući. Ne znam je li nešto šala dok je ne isprobam pred publikom. Dakle, ono što pokazujem u GMK-u je rad u nastajanju. Neke šale su napola gotove, neke nisu dobre, neke jesu. Cilj mi je prikazati raznolikost, kako bi ljudi dobili uvid u to kako to funkcionira. Ne očekujem aktivan smijeh. Naravno, ako se nasmijete, super, ali znam da postoji razlika između kluba i samotne situacije sa slušalicama. Smijeh je nešto vrlo društveno, a ponekad je i vrlo sramotna stvar. Zato ga je najbolje prakticirati noću, jer noć je uvijek za neku vrstu sramotnih aktivnosti.

Spomenula si drugačiji osjećaj vremena u vizualnoj umjetnosti i stand-upu, kako je vizualna umjetnost prespora za tvoju osobnost. Ali čini mi se da pisanje uspješnog stand-upa također zahtijeva vrijeme.

Da, ali ne sjediš čekajući inspiraciju. Svaki dan radiš nešto konkretno, staješ pred publiku. No svakako, kada je riječ o dobroj šali, potrebni su mjeseci. Na jednoj sam šali recimo radila dva mjeseca. Izvodila sam je tjednima, ali sam u sebi osjećala da da ne uzdiže dovoljno određenu zajednicu koju sam željela istaknuti. No nije bilo drugog načina da to ispravim, nego da ju nastavim izvoditi i promatram reakcije; što djeluje, a što ne, što izaziva smijeh, a što šokira, koje su skupine šokirane i zašto. Dakle, da, treba nekoliko mjeseci da dovršiš šalu, ali svaku je večer (dok još radiš na njoj) izvodiš, što daje osjećaj adrenalina. 

Želiš li reći da šok kao reakcija čini šalu lošom? Nije li moguće da nekome jednostavno nedostaje smisao za humor? Također, čini mi se da bi šok mogao biti vrlo vrijedna reakcija.

Može biti vrlo vrijedna, ali mislim da komičari koji samo žele šokirati… Gle, možemo šokirati svakoga određenim izjavama koje su suprotne onome što većina misli. Dakle, lako je šokirati, ali puno je teže opravdati to stajalište, braniti ga. To je kao da kopaš rupu i onda pokušaš izaći iz te rupe. To radim s mnogim šalama. Naravno, neki su ljudi šokirani jer se dotičete tema o kojima smatraju da se ne bismo trebali šaliti. Brinu se: “Oh, trebam li se tomu smijati?” A onda kad ih nasmiješ, to je gotovo kao da si im podvalila tu reakciju, nasmijala ih protiv njihove volje, nekom “prevarom”. Uglavnom, kao što kaže jedan drugi komičar: “Nije dovoljno samo prijeći granicu sa šalom, moraš dovesti publiku sa sobom preko te granice.” 

Prije nego što porazgovaramo o ostalim radovima koje prikazuješ na izložbi, a dio su tvoje umjetničke prakse prije stand-upa, htjela bih te pitati o estetskom izboru da prikažeš stand-up skečeve na starim televizorima, radije nego na modernim plazma ekranima montiranim na zid. 

Prije svega, ovi televizori su na granici smeća. Ljudi ih se rješavaju gotovo besplatno pa su dostupni. Da smo iznajmljivali velike plazma televizore, morali bi biti spojeni na zidove što znači da bih izgubila zidni prostor za bilo što drugo. Također, ovi stari televizori stvaraju skulpturalnu formaciju u prostoru. Uglavnom sam se oslanjala na estetiku Nama Junea Paika, gdje ekrani gotovo predstavljaju tijelo, fizičku prisutnost u prostoru, što mi se činilo prikladnim jer stand-up komedija ima izvođače. Također, nisam željela osjećaj Netflixa ili estetiku mobitela. Odrastala sam uz ovu vrstu televizora.

Da, ta vrsta izlaganja čini stand-up gotovo arhaičnim, što nas potiče da ga promatramo u nekom drugom svjetlu… Dakle, oko tih televizora izložila si nekoliko autoportreta koji su prekriveni odnosno išarani crtežima ili tekstovima koji sadrže kratke fraze ili slogane. Što nam možeš reći o njima?

Rečenice koje preklapaju autoportrete složene su od stvari koje skupljam odnosno čujem i bilježim, a zatim pretvaram u nešto poput slogana. Na izložbi u GMK-u nema ih puno, jer nisam željela zasititi prostor. U prostoru je već puno Mila. Osam televizora s Milom na njima. A uz to i velika tapeta: “If I stop smiling, they will see how angry I am”, koju sam već predstavila drugdje, ali sam ju htjela ponovno izložiti jer upotpunjuje sadržaj stand-up šala, u smislu da se radi o mom pokušaju da racionaliziram svijet oko sebe, dam mu smisao kroz šalu.

Zanimljivo mi je ovo što si upravo spomenula – puno Mila – jer govori o tvom interesu za identitet kojim se baviš u mnogim svojim radovima. Istražuješ raštrkanost identiteta kroz različite kontekste, a posebno kroz iskustvo migracije koju si doživjela ti i članovi tvoje uže obitelji i zajednice. Osjećaj razlomljenosti i pokušaj sakupljanja u kohezivni identitet koji se uklapa u novi kontekst. Dakle, ova estetika “mnogo tebe” čini se prikladnom.

Točno. Iskustvo migracije je ono u kojem se stalno trebate moderirati. Smanjiti se. Paziti kako se ponašate u određenim situacijama kako ne biste djelovali divlje ili nepristojno ili previše izravno ili što već. To sam kanalizirala u ove autoportrete koji uglavnom nisu sretne verzije mene; to su moje verzije koje se ne bi smatrale ugodnima u javnom prostoru. I uz to sadrže intervencije u obliku crteža ili teksta. Za mene je to postalo gotovo poput dnevnika. Neki od njih su vrlo osobni ili intimni, ali također ste pozvani da ih interpretirate na svoj način. Pokušavam ih učiniti i pomalo uznemirujućim.

Tu se opet pojavljuje ta reakcija šoka. Ovi vizualni radovi imaju taj element nelagode ili uznemirenja, kao što si rekla.

Naravno. Jer ako se trebam moderirati u umjetničkom djelu, gdje sam onda. Ako se ne mogu usuditi biti dovoljno slobodna ovdje. Neki od njih su više, neki manje provokativni. Ali kao serija, kada ih stavite puno skupa, daju tjeskobni osjećaj. 

Tekstovi koji su slojevito postavljeni preko tih autoportreta izgledaju kao grafiti što daje osjećaj vandalizma, bilo da ti vandaliziraš vlastitu sliku ili netko drugi uništava tvoju sliku tom mišlju ili crtežom. Uz to, boja intervencija je crna ili crvena, a kada je crvena i tinta malo curi, dojam je kao da kaplje krv.

Da, kad sam to radila, stvarno sam se osjećala kao da vandaliziram vlastiti rad. Kada sprejate na velikoj površini, nema povratka ako pogriješite. Sviđa mi se taj rizik, da zapravo možete uništiti vlastiti rad. To je slično riziku koji postoji u stand-upu, gdje šala može da zakaže. Na izložbi je i jedan rad s boksačkim rukavicama koji već ima crvenu boju na rukavicama i na mom portretu, i gotovo se čini kao da mi je to učinio netko drugi. I da, slažem se, postoji osjećaj samonanošenja… ne boli, već nelagode ili nečeg sličnog.

Nelagoda koja proizlazi već iz toga što nam se izlažeš kroz te društvene komentare. A društveni uvjeti na koje reagiraš, upravo su ti koji te udaraju… Uostalom, tvoja komedija pa i tvoja sveukupna umjetnička praksa općenito proizlazi iz iskustva frustracije, što je možda sažeto u naslovu izložbe: Hurts so Good?

Da, frustracija je generativna. Mislim da je i početak mog stand-upa proizašao iz nje. Bilo je to u vrijeme kada je započinjao rat u Ukrajini i bio je u svim vijestima, a ja nisam ni shvaćala koliko me to isprovociralo. Cijeli narativ da je to prvi sukob na europskom tlu od Drugog svjetskog rata je izazvao toliko bijesa u meni. Konačno su javno priznali da ih nije briga za ono što se dogodilo u Bosni. To neznanje, ili selektivna empatija, otvorilo je nešto u meni. Da bih iz toga stvorila neki smisao, morala sam to zapisati. Morala sam vam reći. I jedini način na koji sam vam mogla reći bio je na pozornici, kroz šalu, kroz stand-up. Hej, želim da vidite moje stajalište. I želim da shvatite da nisam jedina. Nisam luda što tako razmišljam. Nadam se da i vi razumijete. A onda, kada sam se našalila na račun toga i ljudi su izreagirali smijehom, to mi je malo olakšalo te osjećaje.

Kao ispuštanje.

Točno. Bilo je to stvarno kao oslobađanje. Ali puno toga je došlo iz frustracije. Čak i danas, najbolje šale dolaze iz frustracije ili ljutnje. Mislim da je to uvijek vrlo plodonosno. Doduše, postoje neki komičari koji su uvijek ljuti na pozornici. Ne mislim ni da je to zdravo. Postoji strah da ako se više ne ljute, neće biti kreativni, no nije zdravo biti frustriran i ljut samo da biste zadržali kreativnost. Ali ti osjećaji i stavovi su svakako vrlo plodno gledište, da li se radi o ljutnji ili činjenici da živiš u pukotinama društva. Ja sam imigrantkinja ovdje u Njemačkoj, ne govorim “pravilni” jezik, ali uklapam se u neku pukotinu koja mi daje specifičnu perspektivu.

Sada kada si to spomenula, još jedan od tvojih interesa je upravo jezik, činjenica da djeluješ izvan svog materinjeg jezika i koristiš “engleski iz druge ruke”, kako kažeš u jednom skeču. Možeš li reći nešto o tome?  

Da, ne radim stand-up na svom maternjem jeziku (bosanskom) već na takozvanom “slomljenom engleskom” (broken English). Ponekad osjećam da je to ograničenje zapravo vrlo oslobađajuće jer me čini oštrijom, govorim bez filtera. Ne kažem da trebate zaglupiti svoj jezik. Ako ništa drugo, morate ga uzdići.

Ali to te čini izravnijom. 

Da, to me čini izravnijom. Neki komičari mi kažu da im se to “pomanjkanje” engleskog ne sviđa jer im otežava pisanje, ali meni se sviđa oštrina koja proizlazi iz toga. Moglo bi čak biti i šarmantno. Na primjer, gotovo nikad ne koristim the ili a i nekako je publika u redu s tim. Čak mi i pomaže da stvorim ritam. Možda zbog gramatike neću dobiti Netflixov specijal, ali nisam sigurna koliko mi je to bitno. S druge strane, jezik je jedini način komunikacije koji imam, pa bih možda u nekom trenutku trebala postati malo bolja u smislu …

…iako u tekstu kojim opisuješ svoj podcast Broken English spominješ važnost otpora pravilnom engleskom, u smislu da ne trebamo pretjerano ispravljati svoj drugi jezik čineći ga toliko urednim da postane lažan, a mi postanemo nevidljivi. 

Podcast Broken English počeo je prije stand-upa. Bilo mi je muka od umjetničkih aplikacija gdje trebate oprati svoj jezik tako da na kraju više ne znate jeste li to vi i vaše ideje. Naravno, kad sam došla u Njemačku, trudila sam se bolje govoriti engleski, bez naglaska, ali u jednom trenutku sam pomislila: za čije uši? I zašto mi je više stalo do tvojih ušiju nego do vlastitog jezika? U svojem stand-upu ponekad se borim s izgovorom određenih riječi, ali nekako se čini da šala svejedno djeluje. Publika je shvaća usprkos naglasku, jer postoji određena melodija. Oni to toleriraju.

Osjećam da se kod jezika radi o samopouzdanju. Ako nešto izgovorimo samouvjereno, čak i ako je pogrešno izgovoreno, značenje proizlazi. Ionako se razumijemo i izvan jezika.

Točno. Postoji toliko drugih stvari koje prenose smisao, a nisu riječi.

To me podsjeća na nešto što su tvoji kustosi Antonela Solenički i Petar Vranjković napisali u eseju za izložbu, a vezano je uz termin corpoliteracy koji oni prevode kao “korpoliterarnost”, a ja ga shvaćam kao govor tijela odnosno geste koje prenose značenje i nadopunjuju jezik koji se koristi, ili se sukobljavaju s njim. Tu se vraćamo na jukstapoziciju tvoje slike i teksta ispisanog preko nje, gdje možda na slici imaš izraz koji prenosi jednu poruku, dok tekst (koji predstavlja tvoju unutarnju misao) izlaže nešto drugo. Dakle, to dvoje se sukobljava, stvarajući konfuziju oko toga na što se možemo osloniti. 

Da, ili se ta dva sloja nadopunjuju, gotovo kao meme. A budući da je moj imidž strog odnosno stoičan, dobivate ozbiljnost šale, što mi se sviđa. Mnogi se ljudi boje šala. Mnogi ljudi šale smatraju vulgarnima i misle da je to zabava za seljake. U muzejima i galerijama trebamo šaputati, smijeh je neprikladan. Šale se čine kao nešto što nije dovoljno intelektualno. Dakle, samo prisustvo aktivnog smijeha u ovakvim prostorima, ili dopuštanje takve vrste jezika u tim prostorima, jest intervencija. U stvarnosti, ti su prostori vrlo ograničeni. Mislim da umjetnički prostor danas nije baš slobodan u smislu mogućnosti izražavanja stavova. Razmišljala sam, zašto se ljudi toliko boje šale? To je zato što osjećaju da ih navodim da se nasmiju protiv njihove volje: “O moj Bože, nasmijao sam se ovome, to znači da će svi misliti da sam suučesnik u tom mišljenju.” Taj strah djelomično proizlazi iz politički korektne kulture, kulture otkazivanja. Svi ti koncepti su sjajni koncepti, ali kada se pretjerano koriste, graniče sa zdravim razumom. Ljudi se toliko boje izraziti svoja mišljenja ili razmišljanja. Ali možete imati mišljenja; ne morate nužno djelovati u skladu s njima.

Mislim da postoji uvjerenje da ako nešto ne kažemo, prestajemo to misliti. Ako ne izražavamo ono što zapravo osjećamo, to će nekako izbrisati sam osjećaj. Ali možda je jedini način transformacije određenih mišljenja upravo njihovo izražavanje i zdravi dijalog. 

Ako nam je nešto na umu društveno i politički, zašto o tome ne bismo razgovarali na pozornici. Ne bismo se trebali bojati. Gle, u ovom trenutku ja mogu reći što god želim jer nisam slavna. Nisam na televiziji. Nemam pratitelja na Instagramu. Nemam veliki utjecaj na mišljenje ljudi. I za mene je svaka šala još uvijek malo umjetničko djelo, i kao takvu je cijenim.

Osjećam da bi ti mogla postati slavna. No, to bi moglo doći uz zahtjev da se cenzuriraš. Bi li razmislila o tom kompromisu?

Uvijek postoji način da kažeš ono što želiš reći. Samo trebaš postati bolja u pisanju. U ovom trenutku ne znam želim li postati slavna; još uvijek pokušavam shvatiti kako se moja vizualna umjetnička praksa miješa sa stand-upom i je li ih moguće spojiti. Mislim da jest, jer ja sam jedna osoba. Ali trebat će mi najmanje pet, šest godina da iskristaliziram kako je to zajedno, zajedno. Ali da… bi li se cenzurirala, ne znam. Sada je to teško zamisliti. Ne znam kakav će novac biti u igri. Možda sutra prodam dušu. Stvarno ne znam. Da si me prije pet godina, kada smo se upoznale, pitala što ću biti 2024., bila bi mi suluda ideja da ću raditi stand-up 10 do 15 puta tjedno. To su divlji preokreti u životu. Dakle, ne znam što će se dogoditi za pet godina, ali pokušavam biti strpljiva u smislu rasta, i kao umjetnica i kao komičarka. Najbolja stvar za mene bi bila zadržati oba svijeta. Stand-up je trenutno opsesija, ali još uvijek imam fetiš na predmete i rad s rukama, i volim biti dio svijeta vizualne umjetnosti. Mislim da moja praksa u vizualnoj umjetnosti doprinosi mom pristupu pisanju šala. Disciplinu stvaranja umjetničkog djela prenijela sam u stand-up. Kada izrađujete koncept za umjetničko djelo, morate ga učiniti neprobojnim sa svih strana, jer će vas pitati kako vidite ovo djelo u različitim kontekstima. Isto je i sa šalom, morate je učiniti logičnom kako bi funkcionirala na mnogim razinama, klasnim i društvenim. 

Ovom izložbom Panić će zagrebačkoj publici predstaviti često odvojene svjetove likovne umjetnosti i komedije, stvarajući narativ nježnih društvenih eksperimenata kroz crni humor, na prvenstveno, vlastiti račun. Izložba obuhvaća niz njenih radova, uključujući crteže, autoportrete s tekstom, intervencije u galerijski prostor, te, po prvi put, njene stand-up nastupe prikazane na starim televizorima, koji se stapaju u novo, dinamično tijelo rada. Praksa Mile Panić dovodi u pitanje tradicionalne koncepcije izložbenog prostora, istražujući njegove kapacitete kao i ulogu humora unutar umjetničkih institucija.

Panić crpi inspiraciju iz vlastitih iskustava i zapažanja kako bi progovorila o za mnoge bolnim temama poput obitelji, dijaspore i pripadnosti. Spajajući stand-up komediju s vizualnom umjetnošću, potvrđuje se uloga humora kao snažnog sredstva za subverziju i kritičko komentiranje apsurdnih i teških aspekata našeg svakodnevnog života.

Kustosi izložbe su Antonela Solenički i Petar Vranjković.

Mila Panić (BA, 1991.) je vizualna umjetnica i stand-up komičarka. Njezina praksa kreće se od korištenja osobnih materijala i dokumenata do visoko-poetičnih vizualnih i diskurzivnih elemenata, putem kojih stvara ciklus koji interpretira različito nasljeđe migracija. Voditeljica je podcasta Broken English, koji istražuje politiku jezika i pitanje kako živjeti između dva ili više jezika. Suosnivačica je kolektiva i udruge Fully Funded Residencies.eV. Njene novije samostalne izložbe održane su u galeriji eastcontemporary u Milanu i u Künstlerhaus Sootbörn u Hamburgu, dok su njene grupne izložbe uključivale one na Autostrada Biennalu, Montagehalle, HbK Braunschweig i drugdje. Panić je laureatkinja nagrade ZVONO Bosne i Hercegovine te dobitnica brojnih međunarodnih stipendija i grantova.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Engleski frazni glagol stand up u doslovnom prijevodu znači ustati (stati na noge, stajati na nogama), dok ga također u određenim kontekstima možemo shvatiti kao pobuniti se, zauzeti se za nekoga ili nešto. Pojam stand-up, bez prevođenja ili prilagođavanja hrvatskom jeziku, preuzeli smo iz engleskog za izvedbu koja uključuje obraćanje publici s ciljem da stand-up komičar na humorističan način zabavi i nasmije. Stoga možda stand-up izvedbe funkcioniraju kao svojevrstan izdanak antičke komedije, duhovito izricanje i zauzimanje stavova o aktualnim problemima. Iz zagrebačkog komičarskog kolektiva, Lajnap Comedyja, u jednom priopćenju navode kako: “Stand-up postoji da bi osvijestio teme o kojima govori. Komičari kroz svoje nastupe prozivaju očiglednu bizarnost sustava. I sam stand-up kao umjetnička forma daje još jedan poligon za javno govorenje o temama, naglašava, prenaglašava i dovodi do apsurda sustava.” Dakako, ova definicija u teoriji zvuči dobro, dopunjuje i podcrtava odlike stand-upa koje su suština spomenute forme izvedbe, dok s druge strane, komičarima nerijetko služe kao paravan iza kojeg se skrivaju od kritika. Također, uvođenje kriterija umjetničke forme u izjavi podrazumijeva otvorenu kritiku društva i moći pomoću netradicionalnih medija u suprotnom je termin (namjerno) neadekvatno upotrebljen, ponovno kao ograda od prozivanja. Najzad, postavlja se pitanje smatramo li stand-up komedije uopće dijelom umjetničkog svijeta? 

Humor zauzima velik prostor u današnjoj kulturi, posebice digitalnoj koja poput poligona ostavlja mogućnosti za raznovrsne oblike i vrste izražavanja. Na taj nam je način humor dostupan za svakodnevno konzumiranje, ako ne i nametnut. Tweetovi, tiktokovi i posebice memovi prepoznatljivi su oblici humora, pa i kritike pomoću istoga, koji danas imaju dalekosežnu moć. Zaključujemo da humor dobiva nova polja djelovanja, potražuje novu publiku, pa zašto onda i stand-up ne bi izašao izvan granica comedy-klubova?

Mlada umjetnica i stand-up komičarka, Mila Panić, primjer je izlaska iz ustaljenih okvira. Na zatvaranju izložbe Na vrhu jezika održala je performans u obliku stand-up nastupa upravo u galerijskom prostoru. Bila je to ideja mlade kustosice Antonele Solenički koje je i kurirala spomenutu skupnu izložbu postavljenu u Galeriji Nova, a koja je okupila umjetnike iz različitih država južnoslavenske jezične skupine te su na različite načine problematizirali temu jezika. Umjetnica je sudjelovala sa svojim podužim videoradom gdje je problematiku jezika pokušala približiti osobnim iskustvom o kojem u videu razgovara s tetkama iz Njemačke. Govornice razgovaraju i na njemačkom i na bosanskom, a rad je namjerno postavljen bez titlova kako bismo doživjeli ograničenost jezika ovisno o tome koliko možemo razumjeti.

Ranije spomenuti stand-up performans izveden je na engleskom jeziku što se meni osobno učinilo kao zgodan nastavak na izložbu o jeziku i njegovu razumijevanju. Engleski jezik ima ulogu svojevrsnog univerzalnog jezika današnjice koji je poslužio za predstavljanje umjetnice same, naravno, pomoću šala i viceva, ali i širih društvenih tematika koje ju more. Od dejtanja na Tinderu na kojem onda, između ostalog, “upoznaje” članove bliske obitelji i razotkriva propale brakove, preko priča o spojevima na kojima se sramila vlastitog državljanstva pa je tuđim državljanstvima pokušavala osvojiti nekoga da bi se ispostavilo kako je nama Balkancima državljanstvo bitan kriterij u odabiru partnera, pa sve do uvođenja kategorije tzv. četvrtih zemalja za siromaštvo Bosne u kojoj na aerodromima kofere vuče – magarac.

Primjeri su to iz kojih je odmah jasno vidljivo da je ono osobno isprepleteno sa sviješću o nečem izvanjskim, nametnutim, i koji ujedno ocrtavaju društveno stanje. Koristi se autorefleksijom, humorom na vlastiti račun, vlastitim iskustvima koja služe za oblikovanje priče o nečemu većemu od nas samih. Komičarka je na samom nastupu govorom tijela i ekspresijama lica ostavljala dojam nekoga tko vrlo ozbiljno shvaća problematiku o kojoj govori. Nije se (kao što je čest slučaj s muškim komičarima) sama smijala svojim šalama, već je pauzama i prodornim pogledima tražila razumijevanje prisutnih. Iako na engleskom, iako izmješten iz matične zemlje, nastup smo i u Zagrebu jednako dobro razumjeli. Možda je stand-up univerzalan jezik koji, premda na zabavan način, ipak ima moć da nas prosvijetli.

Neizbježno je dok se na takvim nastupima zabavljamo i smijemo da ipak u nekom trenu, barem na neku temu ne zastanemo i ne zapitamo se do koje je mjere ovo šala. Onda je šala ispunila svoju “odgojnu” funkciju. Stand-up postavljen u galerijski prostor ujedno dobiva novo, drugačije značenje od izvođenja istog u klubovima. Mada galerijski prostor najčešće podrazumijeva homogeniju skupinu ljudi, skupinu ljudi koja (većinskim dijelom) pripada kulturnom sektoru, takav će prostor biti pogodniji za tzv. otvorene forume i rasprave na temu kakve Panić nastoji postići svojim izvedbama. Sama umjetnica smatra kako izmještanjem stand-up dobiva novu dimenziju, onu koja je bliža suvremenim umjetničkim praksama. Kulturno-umjetnički prostor, kritika odnosa moći i otvoren dijalog opravdavaju shvaćanje stand-upa umjetničkom formom. 

Osim ovog neuobičajenog primjera, zanimalo me što hrvatska stand-up scena nudi Zagrepčanima pa sam se uputila u omiljeno okupljalište spomenute scene, klub Sax u Palmotićevoj. Redovite nastupe održavaju ranije spomenuti Lajnapovci, a uobičajena praksa su postali i samostalni nastupi članova Lajnap Comedyja. Ako je vjerovati podacima koje dobivamo na stranicama Saxa, redovito su rasprodani, kao što je bio slučaj i s nastupom Aleksa Curaća Šarića pod nazivom Nema. Na. Čemu. Curać Šarić svoj je dvosatni nastup posvetio nekim temama koje vežemo uz osobne sfere života. Primjerice, prvi blok šala o odrastanju sa starijim bratom ili sestrom, batinama i dječjim ucjenama, strahom od mame i poderanih hlačica sve je prisutne dobro nasmijao i, sudeći po reakcijama i međusobnom komentiranju, podsjetio na vlastito djetinjstvo. Isti taj primjer je dobro polje za humoristično suočavanje sa zastarjelim odgojnim metodama koje možemo i trebamo iskorijeniti, ali Šarić je učinio upravo suprotno.

Uvijek je dobro našaliti se s pričama iz vlastitog iskustva, na vlastiti račun, pogotovo kada znaš da je svima prisutnim barem jednim dijelom taj segment poznat i da se mogu poistovjetiti, i nasmijati. Još bi bilo bolje kada bi to poistovjećivanje dovelo do nekih općih zaključaka o problemima na koje sami možemo utjecati. Spomenuo je Plavi telefon u kontekstu da je to moderna izmišljotina i da djeca za svakojake gluposti misle da su zlostavljanje (svaki oblik fizičkog ili psihičkog nasilja jest zlostavljanje!) jer on nije smio pomisliti da se mami žali na bratovo ponašanje, a kamoli Plavom telefonu. Prethodna šala, umjesto da zauzme stranu žrtve i osvijesti problematiku nasilja nad djecom, opravdava zlostavljače. Tako je pozicija govornika, u ovom slučaju komičara, potraćena, pa ne čudi zašto takvi, i slični, svjetonazori još uvijek žive u društvu.

Našle su se tu i šale o dejtanju i generalizacije o vrlo ozbiljnom shvaćanju emotikona u ženske populacije, odnosno neshvaćanju u muške, šale o muškim prijateljstvima i detaljna uputstva za ophođenja u hotelima. Međutim, ono što upada u oči jest da su sve te šale, iako se na prvu čini kao potpuno nevezano za temu, prožete stereotipnim i mizoginim shvaćanjem rodnih razlika, pa i svođenjem muškaraca i žena isključivo na seksualna bića. I šale o seksu mogu biti duhovite, ali problem nastaje kada te šale objektificiraju žene. Tako u šali o zamjeni spolova na jedan dan kaže da bi svaki muškarac, da je žena na jedan dan, htio isključivo seks jer je to ono što oni ne mogu raditi dovoljno. Žene su te koje biraju, a muškarčev tip žena je – da!, kaže komičar. S druge strane, govori nam da bi većina žena, da mogu biti muško na jedan dan, htjela samo masturbirati. Problematična je samo ona jedna skupina žena čiji bi odgovor bio da bi na jedan dan htjele biti plaćene koliko zaslužuju. Ne samo da se ovdje muškarce svodi na razinu nagonskih životinja, već se i potire problem dvostrukih standarda plaćanja muškaraca i žena na istim pozicijama.

Zanimljivo je za povezati da je relativno nedavno upravo Aleks Curać Šarić bio predmet rasprave po portalima zbog nastupa (koji je neke od posjetitelja natjerao da  napuste klub) na temu silovanja. Za očekivati bi bilo da je to bio tzv. propust u njegovoj karijeri, ali se više čini da je to “stil” koji ne napušta. Očito je i negativan publicitet, publicitet, jer je komičara zanimalo koliko je ljudi uopće čulo za spornu izvedbu. Nakon što je publika dizanjem ruku “glasala”, ispostavilo se da je malo ljudi koji dolaze na stand-upove čulo za kontroverzu. Komičar zaključuje da je to pozitivno jer sve koji znaju, ali i one koji ne znaju: “boli kurac”. Nakon toga je uslijedio ciničan smijeh samog komičara, što je bila redovita praksa tijekom njegovih nastupa. Na taj se način opravdao pred publikom za prijašnje i buduće nastupe i dobio prijeko potrebu potporu. Nije nezanimljivo za uočiti da se nakon javnih prozivki niti jednom nije obratio medijima niti dao ikakvu izjavu, a čini to na nastupima koji su, očigledno, zona komfora i odobravanja. Ta je zona komfora dodatno poduprta jer njegovi kolege, tako sam tvrdi, ne vide problem u šalama o silovanju već se čude što njih nitko nije prozvao, a i sami pričaju takve viceve. Činjenica da cijeli Lajnap kolektiv ne vidi problem u zbijanju šala na račun nečijih trauma još je više zabrinjavajuća, kao i činjenica da okupljaju ljude koji se time zabavljaju i dalje proširuju šovinističke svjetonazore. Zasigurno je bilo i onih koji nisu nužno došli podržati mizoginiju, ali danas, kada su nam na dohvat ruke sve informacije, iznenađuje da nismo educirani o onome što konzumiramo.

Dva komparirana primjera stand-upa i njihova oprečnost pokazuju različite pristupe komediji. Prvi od njih je onaj kojem se na prvu smiješ, ali se istovremeno uhvatiš kako promišljaš o izrečenom. To znači da humor može upozoriti na problem i približiti ga. Humor je to koji propituje moć i moćnike, pa je takav, u ovom slučaju Milin, svojevrstan nasljednik nekadašnje antičke komedije. Dok s druge strane, u Šarićevom primjeru, šale ne pridonose nikakvom podizanju svijesti, zauzima stranu zastarjelog, patrijarhalnog poretka te nastup odiše frustracijom zapakiranom u vulgaran humor. 

Postoje razne vrste stand-up komedije, brojne vrste humora i najčešća obrana svih komičara jest da sve može biti predmetom viceva. Oni su isti oni koji tvrde da propitkuju bizarnost sustava pa je bizarno, da pored svega ostaloga, predmetom šala uvijek nekako postanu oni marginalizirani i podzastupljeni u društvu. Tako se pridonosi daljnjoj normalizaciji problema o kojima se ionako premalo govori naglas. Zašto ne koristimo glas i publiku koja nas plaća da podignemo svijest? 

Referirajmo se još jednom na začetnika stare antičke komedije, Aristofana. Jedna od njegovih sačuvanih komedija, Lizistrata, govori o ženama koje su odlučile muževima uskraćivati seks sve dok oni ne bi odustali od rata, kako bi postigle mir i vratile svoje muževe kućama. Možda bismo i mi trebali razmisliti o tome da si uskratimo stand-upove, kada ih već ovlašteni neće otkazati, dokle ne naučimo da humorom ne treba dodatno umanjivati ionako banalizirane teme, već da humor može biti oruđe za osvještavanje manjkavosti društva i sustava.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Iako je razmjer kemalističkih čistki začudan, njihove metode to nipošto nisu. Intervencije toga tipa uobičajena su pratilja stvaranju nacionalnog identiteta diljem vremena i prostora. Nije niti potrebno putovati skroz do Turske (čemu, doduše, zbog svoje turkološke pozadine ne mogu odoljeti) da bi se to pokazalo – i naš je vlastit jezik, kao i jezici naših postjugoslavenskih susjeda, restandardiziran sličnim putem. Sveprisutnost ovih zahvata, oprimjerena bizarnim turskim slučajem, tako nam otkriva duboku istinu jezika kao takva – on je ideološko bojište. 

S tog stajališta ljudi koji se njime služe tek su mu akcidencije, prigotci, rođeni u njega kao što su rođeni u nekom vremenu i prostoru. Nesumnjivo, oni na pozicijama moći nerijetko manipuliraju jezičnim nasljeđem, no time samo odgovaraju na talog prethodnih društveno-političkih manevara, kulturnih obrazaca i tradicije, hraneći to vlastito biće koje ih sve nadilazi – zvuk gazeće čizme povijesti.

Ipak, neka vas ne zaplaši ovaj filozofski bauk. Od njega je još dublja istina koja kaže: sve je stvar perspektive. Jezik svoju priču priča kroz ljude, ali su oni ti koji je izgovaraju. U njihovim rukama jezik postaje puki alat, sredstvo komunikacije. Štoviše, zasićeni njegovom stalnom politizacijom, lingvisti će često naglašavati tu objektivnost jezika, smatrajući je pokazateljem njegove suštinske neutralnosti. Snježana Kordić, primjerice, u djelu Jezik i nacionalizam ističe princip jezične samoregulacije, koji ne samo da pobija puristima omiljeno mnijenje o kvarenju jezika prodorom stranih elemenata, već i njih same tereti za remećenje njegova organskog razvoja.     

Cinici bi mogli kazati da je pokušaj očuvanja jezika od purista i sam puristički konotiran; ako ga se, naime, prazni od očitih ideologema, što onda činiti sa onima koji su im prethodili, ali su se vremenom i upotrebom uklopili u svakodnevni govor? Treba li se i s njima uhvatiti ukoštac? Taj pristup lako se može primijenjivati u beskraj i dovesti do fatalizma. No, ne mora u njemu i završiti. Ponovimo: jezik je sredstvo podjele, ali i sredstvo povezivanja. Ako je tu dvojnost nemoguće prevladati, može li se njome ovladati?

Vodeći se ovim pitanjem, kustosica Antonela Solenički pod mentorstvom je Lee Vene i Ane Kovačić u Galeriji Nova organizirala izložbu pod nazivom Na vrhu jezika. Na njoj su izloženi radovi mladih umjetnika iz regije što iz različitih očišta oslovljavaju antagonističku narav jezika, zajedno tvoreći svojevrsnu studiju nesporazuma koji iz njega proizlaze. Za teorijski oslonac, kako stoji u popratnom tekstu izložbe, Solenički je uzela upravo ranije spomenuto istraživanje Snježane Kordić, premda ga u konceptualnom smislu obrće: dok Kordić ideologizirani vid jezika podređuje onom funkcionalnom, Solenički njegovu realnost vidi u neprestanoj ideološkoj instrumentalizaciji: jezik je, kaže, medij moći, pristupnica u određene društvene sfere, neizostavan dio kulturnog kapitala. Unatoč tome, odredište im je istovjetno: neutralizacija jezika za obje je nešto do čega treba doći, dakle nešto što stanuje u budućnosti (cinici bi im pribrojali i nacionaliste što teže za neokaljanim jezikom, ali kome cinici ne bi našli zamjerke?).     

Jezik i nacionalizam valja čitati u okviru šire intelektualne rasprave u kojoj nastaje – a to je ona o međuodnosu srpskog i hrvatskog jezika. Autorica želi rasteretiti jezik od nasilnih političkih standardizacija koje ne dopuštaju usvajanje upotrebom, i samim time lako upadaju u oči (uši?). S druge strane, Na vrhu jezika raslojava mnogovrsne dimenzije razdora utkane u to naoko (nauho?) bezazleno oruđe komunikacije i prešutno prihvaćene kao činjenice života. Jedan od radova, video Tante aus Deutschland Mile Panić, tako upućuje na socijalnu i kulturnu razmještenost migranata koncentriranu baš u problematici jezika. Kroz razgovor sa svojim dvjema tetkama što tijekom rata bježe iz Bosne u Njemačku umjetnica otkriva razne instance otuđenosti koje, usprkos drukčijim okolnostima, i sama proživljava kao strankinja u Njemačkoj. Glavnina dojmova iznosi se na njemačkom bez titlova kako bi se gledateljima približio osjećaj izostavljenosti u slučaju njegova nepoznavanja, no opaska jedne od tetki da se, premda jezik tečno govori, u Njemačkoj i nakon dvadeset pet godina osjeća kao tuđinka, sugerira biljeg Drugotnosti kojega nenativni govornici sa sebe ne mogu maknuti čak i nakon nadvladavanja jezične barijere. 

Umjetnik Žarko Aleksić radom Granice jezika ispituje pak epistemološko-politički aspekt dotične teme. Pozivajući se na Wittgensteinovu misao da su granice nečijeg svijeta obilježene njegovim jezikom, Aleksić sprezi jezika i nacionalizma pridaje kognitivan značaj, no ispisivanjem filozofovih riječi na prozirnu tkaninu poručuje da te granice nisu i ne moraju biti opasane neprobojnim zidovima. Sada kada je s njega skinut socijalni i ideološki veo, jezik se može promatrati i u svojoj temeljnoj funkciji – kao alat za sporazumijevanje. Instalacijom Faces of Voice umjetnica Neža Knez podsjeća nas na to da je jezik, prije svega, tjelesni organ zadužen za proizvodnju zvukova. S osam razmaknutih mikrofona različite osobe istovremeno počinju izgovarati abecedu, no već nakon prvoga slova u njihovo višeglasje uvlači se disonanca, ukazujući na to da su pojedinci ti koji oživotvoruju znakove na papiru.

Ovaj empirijski nadahnut pristup zapravo ukorjenjuje dvojnu prirodu jezika u dvojnoj prirodi njegovih korisnika; ljudska bića opstoje u vječnom kolebanju između općeg i pojedinačnog, što se odražava u uzajamnoj konfliktnosti i pomirbenosti jezika – jer on i dijeli i veže. Kako onda naći utočište u njemu? Kako ga koristiti kao vezivo? Iako izložba smjera subverziji i želi “nesporazum shvatiti kao temelj sporazuma”, do toga temelja ne daje nikakav putokaz. Je li to stoga što bi njegova prethodna zadanost i sama podrazumijevala izvjesnu ideologiju, ili zato što izostaje neka jasna zamisao o tome kako bi taj sporazum trebao izgledati?

Vjerni do sada iznesenim idejama, pretpostavit ćemo da su oba razloga istinita. Počelo prave kritike i mora biti individualna prosudba, spremna na obračun ne samo s općeprihvaćenim uvjerenjima, nego i vlastitom kondicioniranošću. Filozofkinja Rada Iveković reći će: “jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav.” Svakom je čovjeku njegov materinji jezik unaprijed propisan; on je a priori u njemu stranac. I upravo u tome, drži Iveković, leži mogućnost otpora, “jedina pouzdana metoda jezične i političke autonomije” – jer ako se spram bilo čega naslijeđenoga stavim u poziciju drugosti, ono samo, bilo na koncu odbačeno ili prihvaćeno, postaje svjestan izbor. 

Vraćajući se na izložbu, netko bi mogao zaključiti da je i koncept samoga postava duboko ciničan, te tako ne daje prostora transformativnoj moći jezika jer je smatra protivnom njegovoj biti. Očigledno je to u posljednjem eksponatu, svojevrsnoj ploči na kojoj umjetnik Petar Vranjković ispisuje: “My language is my awakening, but what happens when it dies?” Rad tematizira fenomen izumiranja jezika, no ukazujući na to odsustvo zapravo nas navodi na preispitivanje važnosti njegova prisustva – što jezik zapravo znači? U svjetlu trenutne rasprave to pitanje može glasiti i ovako: što ako se jezik ogoljavanjem svog tog sedimenta dogme, društvene nejednakosti i suprotstavljenosti jednostavno lišava svega što jest? 

Ironično, ovdje je smještena točka zajedništva i onih uronjenih u promišljanje vlastite pristranosti i onih opsjednutih jezičnom čistoćom. Gledajući tu pločicu, prizivam u sebi mentalnu sliku Mustafe Kemala Atatürka kako 1938. godine, devet dana prije svoje smrti, zahvaljuje Turskom jezičnom društvu na prijeko potrebnom osuvremenjavanju tehničke terminologije. O kolosalnom pothvatu bilježenja svih mogućih tuđica, pretresanja gomile povijesnih dokumenata, proučavanja desetaka i desetaka turkijskih jezika u svrhu brušenja “čistog turskog” (Öztürkҫe) nema ni spomena. Uvjeren u jalovost odvraćanja naroda od jezika njihovih predaka, Atatürk je ovom šutnjom izrazio razočaranje u silne “evet-efendije” koji su iz noći u noć čašice razgovora protezali na boce i podržavali njegove kvazilingvističke vratolomije. 

Burnost nadolazećih desetljeća u mladoj je Republici Turskoj dovela do daljnje politizacije jezika, do mjere u kojoj je ljudima postalo skoro pa nemoguće progovoriti a da ne otkriju svoju ideološku afilijaciju. Ali su toga bili itekako svjesni i nastavili komunicirati. I baš zato ovaj osobit primjer predočuje nešto univerzalno: što je purizam agresivniji, to se više ljudi osjećaju strano u vlastitom jeziku, i u toj se stranosti nanovo povezuju.

Bi li, općenito govoreći, posrijedi mogao biti trijumf principa samoregulacije, no ne tek nad žuđenom čistoćom nacionalista, nego i nad depolitizacijom poštenih jezikoslovaca, pa čak i subverzijom progresivnih kulturnjaka? Dogmatsko izvijanje jezika s vremenom će ili izblijediti i time postati moment njegova prirodna razvoja (eto protuudara fatalizmu!) ili pak postići toliku upečatljivost da će ga biti lakše zaobići, a i probiti. Možda je ovim potonjim putem, putem ‘savezništva u drugosti’, izložba mogla ali propustila poći, zadržavajući se na razini kritike bez cjelovite vizije. A možda i položaj cinika nije ništa drugo do položaj stranca prema jeziku, koji i nije toliko ciničan. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Međutim, kolizija tih dviju formi – i bez poniranja u sadržaj Milinog nastupa ili konkretnost same izvedbe – već upućuje na dijalog o tome što pripada kojem jeziku i strukturi moći. Drugim riječima, je li se svijet visoke forme i hermetičnog diskursa galerijske umjetnosti spreman susresti s lascivnošću i neposrednošću stand-up komedije? Štoviše, treba li uopće galerija apsorbirati takav tip forme i stvarati suodnos s njime, otvarati se prema tome da postaje prostorom i za takvu vrstu interakcije s publikom, ili se radi o nasilnom guranju jednog vida autonomnog i drugačijeg sadržaja u drugi kojem jednostavno ne pripada (dapače, u kojem se distorzira i počinje stršati)?

Pitanje je, naravno, recipročno: treba li s druge strane stand-up komedija galeriju? Preuzeti breme prostora domaćina kompleksnih konceptualnih programa koji od publike mahom zahtijevaju određenu emotivnu distancu? I čija arhitekura usmjerava posjetitelja_icu prema individualnoj komunikaciji s izloškom, koji je češće nego rjeđe potpuno izmaknut od persone umjetnika_ce (što je dijametralno suprotno logici stand-upa)? Provokacija je, u najmanju ruku, dualne prirode – s jedne se strane postavlja problem svojevrsne aproprijacije, tj. umjetničke gentrifikacije drugih formi koje su bliže masovnoj publici iz nemogućnosti da proizvede vlastitu publiku, čime narušava integritet i slobodu kreativnih formata kao stand-upa. A s druge se strane može i problematizirati “popuštanje pritiscima” galerijske umjetnosti, u smislu da svoj program prilagođava komercijalnom ukusu i prestaje inzistirati na sadržaju koji ne odustaje od kompleksnosti i slojevitosti umjetničke ekspresije (nego se na određeni način predaje mašini “kreativnih industrija” koje sve više usisavaju ili bolje reći, preuzimaju polje kulture).

Preko granica jezika

Da postoji crni ili bijeli odgovor na sva ova pitanja, ne bi postojale umjetnici_e kao što je Mila Panić. Kako je i sama pojasnila u svom nastupu, Mila se stand-upom bavi (barem formalno) neovisno o svom umjetničkom radu. Time nije cilj naglasiti da je Mila-umjetnica odvojena od Mile-komičarke (štoviše, njih dvije sigurno se u mnogo autorskih točaka susreću i presreću) nego da Mila pored prakse izlaganja svojih radova u različitim institucionalnim prostorima internacionalnog predznaka, ima i praksu nastupanja u comedy clubovima, poglavito u Berlinu gdje živi i radi. Kompleksnost Miline umjetničke persone, koja utjelovljuje ravnopravno izlagačicu koja se “bavi različitim medijskim oblicima, poetičnim vizualnim i diskurzivnim elementima”, i Mile kao izvođačice stand-upa, koji osobno vidi jednako tako kao tip umjetničke forme, govori ponešto o našoj iluziji da jedan tip jezika poništava drugi. Odnosno da smo, konstantno, uronjeni u multidimenzionalnost diskursa koji nužno ne moraju biti ni kompatibilni, ali ni dijametralno suprotni, nego slobodno vibriraju u nekom supostojanju koje je prije svega dinamično. Između ostalog, Milino migrantsko iskustvo koje se naslaguje na njen slojeviti nacionalni identitet i iskustvo, govore u prilog tome da naše jezične strukture nisu međusobno isključive, nego u kohabitaciji proizvode mnogobrojne aporije, ali i stvaraju provokativne i intrigantne kolaže. 

Samo se zatvaranje (pored stola s aperitivom za opušteniju atmosferu) sastojalo od stand-up nastupa, posloženog materijala koji je Mila-komičarka “ispraksala” izvoditi na engleskom, a koji je obgrlila freestyle diskusija i neposredni razgovor s prisutnima na domaćem jeziku kao neki vid “razgovora s umjetnicom”. Milina stand-up izvedba, koja se – za razliku od ostatka razgovora s publikom “po naški” – odvijala na engleskom, tako je na svojevrstan način postala manje bitna u svom kvalitativnom opsegu naspram svog meta značenja. Da se Mila pri izvođenju oslanja na sekundarni jezik koji čak nije ni službeni jezik države u koju je migrirala, da se takva jezična reprezentacija događa u podnedblju gdje se razumijemo na materinjim jezicima i možemo imati diskusiju na istima (ali nastup – umjetničku (re)prezentaciju ne) jasno upućuje na diskurzivne i jezične ironije koje su prožimale kako cijeli događaj tako i naš generalni društveni kontekst.

Naime, kako je sama Mila pojasnila, da se upustila u izvođenje komičkog teksta na srpskom, u snimci nastupa za hrvatsku kulturnu produkciju i distribuciju, isti bi morao biti titlovan. Stoga se Mila odlučila za onaj jezik koji donekle ima smisla prevoditi, iako bezbolnost recepcije umjetničke ekspresije na engleskom, na koju su po automatizmu pristali i umjetnica i svi pohodioci_teljice, govori štošta o jezičnoj hegemoniji engleskog jezika u svijetu vizualne umjetnosti koji je doista koncentrirani primjer “globalnog sela”. Valja napomenuti da je toj mogućnosti metačitanja pogodovala i olakotna okolnost da Mila doista jest stand-up komičarka (ne samo umjetnica koja odlazi na jednokratan izlet u dati format) i da doista jest smiješna – što zahvaljujući urođenoj komičarskoj kvaliteti i sposobnosti da “puno priča” koju je i sama istaknula, što zahvaljujući tome da je materijal stand-upa jednostavno dobar. Time je cjeloukupni nastup zaobišao kategoriju susramlja u koju je lako mogao skliznuti (ako ima išta gore od lošeg stand-upa, onda je to loš stand-up u galeriji) i uspješno raskrinkao cijeli niz neuralgičnih točaka umjetničke proizvodnje u kontekstu globalnog sela i jezičnog melting pota. 

U recentnom periodu stand-up komedija je postala potencijalno najburnija platforma za iznošenje na vidjelo politički škakljivih tema te mjesto intenzivne borbe između izvođača_ica i publike u pokušaju raslojavanja što je to politička korektnost, gdje se ona pretvara u cancel culture i cenzuru te čemu se i, još važnije, tko se nečemu smije ili ne smije ismijavati. Ponovno, ima li egzaktnije forme koja se u trenutnom zeitgeistu može bolje uklopiti u izložbu čiji je naslov Na vrhu jezika? 

Iza zidina umjetnosti

I dok Milina točka sadržajno odgovara trendu društveno-političke (auto)ironizacije kolektivnog i osobnog identiteta izvođačice i njenog okoliša, u Galeriji Nova dogodilo se nešto dodatno i suptilnije od elementarnog suočavanja s političko-povijesnim neugodnostima uz pomoć crnog humora. Svakako nije beznačajno kako se Mila u svojim šalama bez ustručavanja poigrava svojim iskustvom te političkim konotacijama odrastanja u Brčkom devedesetih, što dovodi u odnos sa svojim migrantskim iskustvom danas, dok plasira niz punch-upova pred zagrebačkom publikom. Ali ono što postaje važnije je suzdržanost zagrebačke publike da na njih reagira. Ta suspregnutost nije nužno proizašla iz manjka njihove komičke kvalitete, ili osobnog političkog opreza pojedinaca (iako je, dakako, i potonje moguće), nego se skrila u atmosferskoj neugodnosti – kao da je među svima zavladavala kolektivna zbunjenost oko toga kako proniknuti u jezični kȏd cijelog događanja na koji, svakako, nismo naviknuti u datim okolnostima.

Mila je sama naglasila kako je svoj stand-up svjesno odlučila “useliti” u svoj galerijski rad ne bi li ušla u neposredniji kontakt s publikom koja od nje kao autorice često ostaje udaljena više zidova. U tom je pogledu stand-up kao naglašeno neposredna forma trebao poslužiti kao metoda rušenja tih zidova i uspostavljavanja prisnije komunikacije s publikom općenito. Izvodeći tek po treći put svoj stand-up materijal u galerijskom prostoru, Mila je podijelila i varijacije u prijemu kad je riječ o njujorškoj, beogradskoj, a u konačnici i zagrebačkoj publici koja se, uostalom, uspostavila najtišom u sadašnjoj računici. 

Ključan trenutak dogodio se kad je Mila pozvala jedine prisutne koji nisu kulturni radnici_ce ili umjetnici_ce u publici da dignu ruku, od čega se u prepunoj Galeriji Nova, jedva promigoljilo četiri do pet sramežljivih dlanova. Naime, više nego o ičemu drugom, Milin je ulazak u galeriju sa stand-upom progovorio je o očiglednoj i inherentnoj potrebi da autor_ica komunicira (na ovaj ili onaj način) sa svojom publikom te iskrenom očaju koji se stvara kad u prostoru ostaje samo tišina. Dok kvantiteta posjetitelja_ica galerija i drugih kulturnih institucija ni u kojem slučaju nije pravilo kojem se treba pokoriti, bez obzira na zahtjeve birokracije i kapitalističkog sistema, ne možemo se, kao oni koji žele i žeđaju komunikaciju s publikom, ne pitati gdje se dogodio jezični nesporazum? Stand-up nastup Mile Panić u Galeriji Nova stoga je sigurno jedan od najzanimljivijih autorskih istupa koji duboko ponire u naša vlastita jezična licemjerja i stavlja upitnik nad strukture moći koje formuliramo u jeziku i s jezikom visoke kulture.    

Mila Panić (1991., Brčko) je umjetnica i stand-up komičarka koja trenutno živi i radi u Berlinu. Otvoreni forum njezina je nova praksa započeta 2022. godine, a proizašla je iz bavljenja stand-upom, putem kojeg je postala zainteresirana za primjenu takve strategije na format javnih umjetničkih razgovora. U ovom slučaju, bez dodatnog posrednika, umjetnica i publika zajedno formiraju mišljenje. Predlaganjem određenih tema i iskazivanjem mišljenja umjetnice publika je pozvana komentirati i dati svoju perspektivu te se time potencijalno otvara prostor dijaloga, istovremeno dozvoljavajući objema stranama da se koriste strategijom “punch up-a”.

Mila Panić “punch-up” objašnjava kao “zbijanje šala na račun nekoga tko ima viši nivo moći u smislu statusa ili privilegija. Na primjer, rasističke šale su ‘punch down’ jer su sve na štetu skupina s manjom društvenom moći. Ako ih pak preokrenete i umjesto toga učinite dominantnu skupinu metom, ‘punch up’ može biti jako zabavan.”

Nastup Mile Panić realizira se u sklopu izložbe Na vrhu jezika koja okuplja umjetnike i umjetnice iz regije: Žarka Aleksića, Nežu Knez, Milu Panić i Petra Vranjkovića koji se temom jezika bave iz različitih perspektiva. Izložba želi potaknuti razgovor o pitanjima utjecaja jezika na odnose moći, pitanja uključenosti i isključenosti, a pogledati se može do 28. siječnja.