Publikacija je dio projekta Ples do nove zore, odnosno istoimenog teorijsko-umjetničkog istraživanja, u kojem su, uz Dragosavljević, sudjelovali još i Marijana Cvetković, Bojan Đorđev, Siniša Ilić i Igor Koruga. Kako stoji u službenim najavama, istraživanje je “pokrenuto nerazrešenim pitanjima o tome šta danas spada u našu, lokalnu istoriju plesa i kako su određene figure prisutne u istoriji (i istoriografiji) predstavljene u savremenom diskursu: da li kao pokretači angažovanog delovanja kroz ples, koreografiju, kulturno-politički angažman, ili kao figure iz senke koje samo povremeno izvlačimo da bismo njima ukrasili svoju pasivnost i mirenje sa opresijom”. Ovakav fokus, navode, usmjerio je istraživački tim “na period pred, za vreme i nakon Drugog svetskog rata kada su životi ljudi, pa tako i umetnika, u društvenim i političkim krizama dovođeni na samu ivicu izbora između dobra i zla”. Smatrajući da je riječ o nanovo aktualnoj dilemi, “istraživanje prati istorijske trenutke i ličnosti značajne za borbu protiv buržoaske ideje umetnosti, sa posebnim fokusom na ples i izvođačke umetnosti. Ulogu i poziciju plesa razumemo kao metaforu društva koje se neprekidno kreće između oblikovanja pojedinca i uređenog kolektiva tj. društva kao celine, proizvodeći kritičko mišljenje koje se očitava i u politikama tela (individiualnog ili kolektivnog)”. Radovi nastali u okviru istraživačkog procesa obuhvaćaju različite medije, od izvedbenih instalacija, preko plesnih izvedbi, performansa, izložbe, videa i publikacije, koji uspostavljaju dijalošku cjelinu posvećenu umjetnosti kao emancipatornoj praksi.

Kroz tekst i autoričine ilustracije, nastale prema fotografijama Žorža Skrigina, Peteka i drugih, Dragosavljevićina publikacija Ples, publika, pejzaž bavi se presijecanjem povijesti revolucije i plesa, a kao središnju točku uzima upravo Brininu izvedbu pred borcima Rapske brigade. Osim Brine, protagonisti izdanja su i Maga Magazinović, Lujo Davičo, Mira Sanjina, kao i Skrigin, koji je i sam bio baletnim umjetnikom. Dragosavljevićin jasan, zbog jednostavnih, a efektnih ilustracija još pristupačniji narativ, dopunjen je ekskursima o međunarodnoj povijesti modernog plesa, čime jugoslovenska nit njegovog razvoja dobiva i koristan minimalni kontekst. Komunikativnost izdanja čini ga primjerenim i mlađoj publici te odražava njegovu eksplicitnu politiku, kao i politiku čitavog projekta kojeg je dio – težnju za deelitizacijom i demokratizacijom kulture i umjetnosti, čiju emancipatornu jezgru s pravom pronalazi u partizanskoj kulturi i umjetnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“U svojoj knjizi tekstova Koliko fašizma iz 1995, slovenački filozof Rastko Močnik se pita da li će narod Evrope biti u stanju da pobedi fašizam kao što ga je pobedio 1945. Močnik je direktno podstaknut rekom bosanskih ratnih izbeglica i načinom na koji ih države nastale raspadom Jugoslavije dočekuju. Dvadeset godina kasnije, izbeglice u Evropu dolaze iz Azije i Afrike, mnoge preko država bivše Jugoslavije, a Močnikovo pitanje – da li će narod Evrope danas pobediti fašizam – se čini nikad aktuelnijim. Države današnje Evrope, zatečene pred zadatkom osnovne humanosti, grčevito brane svoj svet privilegija, čija je posledica svet iz kog izbeglice beže. Opstanak društvenog sistema koji se brani, uslovljen je podelom sveta po kojoj se veliki deo čovečanstva smatra pogodnim za eksploataciju, pogodnim za život ispod granica egzistencijalnog minimuma, pogodnim za razaranje. To je fašizam koji treba pobediti 2015″.

Tim riječima najavljen je program obilježavanja 70 godina od pobjede nad fašizmom Narodnog pozorišta Užice pod nazivom Okupljeni na Trgu partizana. Program pod umjetničkim vodstvom kazališnog redatelja i člana uredništva platforme Teorija koja Hoda iz Beograda Bojana Đorđeva, preispituje današnji trenutak iz perspektive naslijeđa Narodno oslobodilačke borbe koja je svoje prve pobjede odnijela upravo u Užicu 1941. godine. Užice je u svjetsku povijest upisano kao centar prvog oslobođenog teritorija u okupiranoj Europi, a Užička republika, ma kako kratko trajala, najavljuje ono što će kasnije biti motor pobjede nad fašizmom u tadašnjoj Jugoslaviji i Europi: solidarnost i hrabrost naroda koja stoji nasuprot službenim državnim politikama. 

“U poslednjih dvadesetak godina, ta borba i pobeda nad fašizmom se u lokalnom kontekstu relativizuje, problematizuje, falsifikuje i negira. To ne bi trebalo da iznenađuje s obzirom na strukturalne veze između fašizma i kapitalizma: dvadeset godina restauracije kapitalizma kroz privatizaciju društvene imovine, uništavanja socijalne države i pretvaranje političkih protesta radničke klase 1980-ih u etničke sukobe 1990-ih, u ime demokratije i stvaranja nacionalnih država na prostoru bivše Jugoslavije, uništava i sve tekovine NOB-a”. 

Program od 7. do 9. studenog, kroz radove teoretičara i praktičara iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, tematizira aktualnost antifašističke borbe u sadašnjem trenutku i priključuje se brojnim sličnim inicijativama u svim bivšim republikama. Umjetnički program čine kazališna predstava nastala po partizanskoj poeziji Nije to crvena, to je krv! (Bojan Đorđev, Miloš Đurović, Siniša Ilić, Dragana Jovović, Stipe Kostanić, Ana Mandić, Dijana Marojević-Diklić, Maja Mirković, Katarina Popović i Miloš Timotijević), zidne novine Lekcije o odbrani/Perom i puškom i kičicom i bombom grupe KURS (Miloš Miletić i Mirjana Radovanović), instalacija Slike regulisanih ili nekontrolisanih teritorija Siniše Ilića i šestosatni performans Selme Banich Mirovanje na Trgu partizana. 

Diskurzivni program je organiziran kao serija izlaganja s diskusijama koji se na različite načine dotiču antifašističkog kulturnog naslijeđa uz uvod o Užičkoj republici Branka Popovića. Izlaganje Vladimira Markovića bavi se političkim naslijeđem antifašizma, dok će Gal Kirn govoriti o politici sjećanja na NOB, između ostalog na primjeru modernističkih spomenika. Veze između partizanskog pokreta i umjetničke avangarde istražuje Miklavž Komelj, a Aldo Milohnić partizansko i suvremeno kazalište otpora. Sabina Sabolović iz kustoskog kolektiva WHW/Što, kako i za koga? iznijet će pregled polemičkih izložbi koje u javnu sferu vraćaju teme i figure potiskivane radi uspostavljanja nacionalističkog konsenzusa, tipičnog za sve države nastale raspadom Jugoslavije.

Više potražite ovdje.

Vladimir Biti otkriva važnost naizgled formalnih bilješki o mjestu i nastanku djela u Konstantinovićevom opusu, dok Ivana Perica istražuje dosad zanemaren i nezapaženi aspekt djetinjstva i dječjeg pogleda na svijet u nekim djelima Radomira Konstantinovića. Davor Beganović piše o granici u pomalo zapostavljenom djelu Daj nam danas, a Stijn Vervaet čita Konstantinovićevog Ahasvera u svjetlu Holokausta i literature o Holokaustu. U fokusu su teksta Branislava Jakovljevića oni aspekti Konstantinovićevog djela nastali prije kapitalne Filozofije palanke, a Tanja Zimmerman kritički istražuje svekoliku recepciju Palanke i njenu mitologizaciju u postjugoslavenskim kontekstima. Marija Mitrović istražuje dosad zanemarene aspekte značenja Pentagrama, dok Andrea Lešić propituje osobno prijateljstvo Radomira Konstantinovića i Samuela Becketta u svjetlu različitosti njihovih poetika, opusa i estetskih uvjerenja.

U prvom licu o konceptima trans-umjetnika i cis-umjetnika piše Goran Stefanovski, a Dijalog ovaj put vode dvoje hrvatskih spisatelja različitih generacija: Daša Drndić i Goran Ferčec. Nemamo kamo pobjeći, zaključak je i naslov ovog inspirativnog dijaloga dvoje umjetnika o granicama, putovanjima, upletanju osobnog i obiteljskog u vlastita književna djela.

Milica Nikolić nastavlja za Sveske pisati svoj Dnevnik čitanja u kojem sažeto i britko opisuje knjige i autore s kojima se susreće, preporučujući ih čitateljima. Ovaj put Dnevnik sadrži opaske o Miri Otašević, Simonu Simoviću, Nenadu Miloševiću i drugima.

Moj izbor u ovom broju vrši bosanskohercegovački pjesnik Hadžem Hajdarević koji čitateljima nudi svoj izbor suvremenog crnogorskog pjesništva, pa tako možete čitati pjesme Milorada Popovića, Pavla Goranovića, Bogića Rakočevića, Velimira Ralevića i Dragane Tripković.

Pasoš/Putovnica stalna je rubrika u Sveskama gdje se predstavljaju autori i autorice koji ne pripadaju zemljama Zapadnog Balkana ili južnoslavenskog govornog područja, a u ovom broju fokus je na Švedskoj, pa tako Sveske donose antologiju suvremene švedske poezije. Možete čitati pjesme renomiranih i nagrađivanih autora Marie Silkeberg, Pära Hanssona, Ide Börjel i Johannesa Anyurua.

Manufaktura u ovom broju sadrži mnoštvo nove poezije, proze, eseja i kraćih naučno-istraživačkih studija. O pamćenju, zaboravu i zavičaju u romanu Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav piše Ivana Seletković, dok Merima Omeragić problematizira mogućnost i ograničenja debalkanizacije rodova, uz kratak pregled razvoja feminističke misli i aktivizma na području bivše Jugoslavije.

Glavni je i odgovorni urednik Sveski Velimir Visković, a izvršna urednica Vojka Smiljanić-Đikić.

Sarajevske sveske možete čitati na službenoj stranici.

Izvor: Sveske

Metka Krašovec rodila se 1941, zanimljivo u blizini jedne od najstarijih ljubljanskih galerija Equarne. Unatoč burnom životu i čestim seljenjima studirala je na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani te se usmjerila za slikarstvo i grafiku u klasi prof. Gabrijela Stupice odnosno prof. Rika Debenjaka, a ’70-ih godina postala je stipendistica na Royal College u Londonu te poslije povratka u Sloveniju predaje na Akedemiji. 

Retrospektiva je raspoređena u pet velikih prostorija zapadnog krila Moderne galerije te pokriva više od četiri desetljeća neprekinutog i iznimno plodnog kreativnog izraza, predstavljajući sva ključna razdoblja u smislu različitosti sadržaja i stila, crteža i slika. 

Počevši od Crvenog perioda iz ranog razdoblja od 1970. do 1979. godine, u kojem se različitim osvjetljenjima i crvenom bojom želi dostići ono metafizičko u građevinama, izložba vodi do crteža i grafika s početka i neoklasicističkih radova s kraja 1980-ih. Od tih godina razvoj teče do “svježih” faza u kojima se tzv. neoklasicistički izraz razvija u prikazivanju gotovo ikonografskih anđeoskih figura u primorskom ozračju borovih šuma. Time su potvrđene riječi dr. Tomaža Brejca o Metki Krašovec koji je nekoć zapisao da je intelektualna domovina slikarice zasigurno Mediteran (Jadran). Izloženo je 65 slika velikog formata i 120 crteža na papiru, mnogi od kojih su posuđeni iz raznih slovenskih javnih i privatnih kolekcija čime je izložba značajno obogaćena. Djela su odabrana i prezentirana od strane kustosice Martine Vovk. Treba reći da je izložba popraćena bogatim katalogom na slovenskom i engleskom jeziku u kojemu su rad umjetnice i njen značaj svojim tekstovima potvrdili Petja Grafenauer, Miklavž Komelj, Andrej Medved, Tonko Maroević i Martina Vovk uz autobiografsku crticu Metke Krašovec te brojne reprodukcije.

Mislav Žitko izložio je analizu Posljednje desetljeće Jugoslavije: priprema terena za restauraciju kapitalizma najvećim dijelom utemeljenu na polemičkim tekstovima Branka Horvata. Istaknuo je kako se iskustvo jugoslavenske ekonomije ne može se promatrati u dihotomiji tržišta kao autoregulatornog mehanizma i plana kao potpunog izostanka tržišta. Jugoslavenska ekonomija bila je tržišno-planska privreda što je značilo da je tržište bilo subordinirano političkim prerogativima. Proučavanje poslovnih ciklusa Jugoslavije dovodi do zaključka kako je opći trend rasta bio silazan. Razdoblje od 1952. do 1960. bilo je najbolje razdoblje jugoslavenske privrede. Drugi poslovni ciklus kojeg se datira od 1960. do 1968. pokazuje značajan pad rasta u odnosu na prvi poslovni ciklus prema svim parametrima. Proizvodne snage nisu se mogle uskladiti s proklamiranim političkim interesima pune zaposlenosti i gospodarskog rasta. Za to vrijeme akumulacija kapitala je uznapredovala toliko da je, u skladu s politikom Saveza komunista, stvorena država blagostanja. Početkom drugog poslovnog ciklusa kojeg je obilježavao ekspanzivni rast potrošnje stvoreni su uvjeti za stvaranje jugoslavenskog potrošačkog društva. Žitko je posebno naglasio promjene klasne strukture uslijed nezapamćenog rasta proizvodnje i potrošnje. Istaknuo je kako je promjena političkog habitusa građana koji su stasali u novim okolnostima ključna je za razumijevanje njihova ponašanja u vremenu krize državnog aparata desetljeća kasnije. Prije trećeg poslovnog ciklusa moglo se govoriti o usporenom rastu, ali sad je uslijedio prav pad. Dužnička kriza u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila je uzrok mnogih promjena u ekonomskim i političkim institucija. Jednom kad se stavi naglasak na njih ukazuje se potreba za kritičkim promatranjem teze o radikalnom političko-ekonomskom prekidu i 1989. godini kao simboličkom pragu koji dijeli socijalizam i kapitalizam.

Miklavž Komelj u svojem je izlaganju analizirao ulogu označitelja “totalitarizam” u konstruiranju polja “istočne umjetnosti” nadovezujući se na istoimeno predavanje koje je održao 2008. na Delavsko-punkerski univerzi u Ljubljani. “Totalitarizam” ulazi u umjetnički diskurs u trenutku slabljenja socijalističkog koncepta. Komelj je najviše pozornosti u svom izlaganju posvetio podsjećanju na skandal vezan uz čuveni plakat Novog kolektivizma iz 1987. koji je dvadeset godina poslije bio ponovno postavljen na jubilarnoj izložbi u Muzeju novije istorije Slovenije. Zamjena nacističkih simbola socijalističkim na plakatu koji je pobijedio na natječaju predstavlja se kao subverzija totalitarizma njegovim sredstvima. Problem je samo, kako Komelj pokazuje, to što totalitarizma nije bilo. Kontekst u kojem se Neue Slowenische Kunst nekritički slavio, imao je potrebu za fantazmom totalitarizma jer je bio bitno određen kapitalističkom restauracijom.

Ivana Momčilović u izlaganju Lažni (divlji ) zečevi ili lažni naučnici uputila je na stari Sartreov tekst nastao nakon pucanja veza između Jugoslavije i Sovjetskog saveza. Sartre je bio jedan od rijetkih komunističkih simpatizera koji je pružio simboličku podršku Jugoslaviji doživljavajući njenu nepokolebljivost kao emancipacijsku gestu, važnu za Francusku u onom smislu u kome vraća snagu subjektivnom aktu u politici. Slobodan Karamanić je izlaganjem Čega je Tito ime? pokušao Titovo ime sagledati u kontekstu njegovog nastanka nasuprot dekontekstualizaciji koja je karakteristična za suvremena posredovanja u kojima slika Tita lavira između okrutnog diktatora i aristokratskog bonvivana. Raspon reprezentacija mogao bi se nazvati, primjećuje Karamanić, Tito: od vučjaka do pudlice. Suvremeno predstavljanje Titove ličnosti, neovisno o vrijednosnoj obojenosti, u drugi plan stavlja početke ilegalne i bespoštedne borbe protiv tiranije koje je upravo on organizirao. To je, prema Karamanićevom mišljenju, postupak u funkciji legitimacije nasilnog razbijanja Jugoslavije.

Tekstove nekih od sudionika okruglog stola Za ovu Jugoslaviju možete pronaći u posljednjem broju Novosti.

A.J.

Slobodan Karamanić u tekstu Čega je Tito ime? pokušat će Titovo ime vratiti u kontekst njegovog nastanka: u ilegalu i bespoštednu borbu protiv tiranije jer današnji pokušaji psihologizacije Tita kao apsolutnog vladara i tehničara vlasti, koji se rastežu od fascinacije do demonizacije, ideološki su oblici legitimacije nasilnog razbijanja Jugoslavije. 

S obzirom na sve izneseno, ali i s osvrtom na povijest, nameće se zaključak da je umjetnost još od antičkog vremena, koje se smatra kolijevkom umjetnosti kakvu danas poznajemo, uvijek bila u nekom aspektu vezana za politiku, pa tako već neka od prvih književnih djela tematiziraju rat i pobunu. Međutim, iako je tijekom povijesti umjetnost uvijek bila tu da predosjeti ili poprati, kritizira ili pohvali politička zbivanja, ona tu kritiku sve do kraja 19. stoljeća daje iz sjene, uglavnom ne odstupajući od tradicije, unatoč nekim iznimkama. Tek pojavom avangarde osjećamo u umjetnosti istinski bunt koji se može poistovjetiti s buntom revolucije. Ona  odbacuje tradiciju, podiže umjetničku Europu na noge, začuđuje. Bori se za nešto novo, odbacuje prošlost i sadašnjost radi budućnosti. Avangarda istupa iz sjene i staje uz bok politici. Ostaje nam vidjeti što će s umjetnosti biti danas, hoćemo li je uspjeti zbaciti s leđa u ruke i aktualizirati, i hoće li tada ona odvratiti društvo od kapitalističkog cilja, i usmjeriti ga prema svojim, (ne)mogućim, svjetovima.