Umjetnica ovim radom iz perspektive dijaspore istražuje migraciju, identitet i pripadnost. Na otvorenju izložbe Bačić će izvesti performans naslovljen ljudski bot koristeći odabrane vizuale iz projekta. Osim toga, od 7. do 9. rujna umjetnica će se u unaprijed određeno vrijeme (10.30 do 11.30 sati) pojavljivati u fizičkom prostoru predstavljajući slike javnoj web-kameri u starom gradu Korčule.

“Izložba e/migrate times u Wi-Fi galeriji siva) (zona u Korčuli okuplja izbor arhivskih slika, reklamnih plakata i promotivnih materijala iz australskih arhiva. Materijali obuhvaćaju razdoblje od emigracijskih kampanja s početka 20. stoljeća do sadržaja proizvedenih na različitim jezicima za različite europske publike tijekom 1960-ih. Kroz ove vizualne zapise projekt prati kako su se mijenjali kriteriji ‘poželjnih’ migranata, jezik i poruke imigracijskih kampanja, ali i načini na koje su se te poruke distribuirale i obraćale javnosti”, istaknuto je u popratnom tekstu.

Izložbi se može pristupiti do 31. listopada.

Anita Bačić australska je umjetnica hrvatskog podrijetla koja svoju praksu razvija iz perspektive dijaspore, radeći na sjecištu medijske umjetnosti, participativnih praksi i novih tehnologija. Završila je Master of Fine Art (Media Arts) na College of Fine Arts, UNSW u Sydneyju. Sa sivom) (zonom surađuje od 2015. godine, uključujući projekt Walk[in] Past (2018.), posvećen Blatu na otoku Korčuli.

Harris Brewis i Natalie Wynn u analizama ponašanja i uvjerenja ravnozemljaša i incel zajednice ističu da teorije zavjere i slične marginalne ideologije ne proizlaze iz kognitivne nesposobnosti svojih sljedbenika, već iz njihovih krajnje zanemarenih i zapostavljenih potreba. Wynn naglašava činjenicu da se sljedbenici red pill pokreta ne mogu razuvjeriti tako da apeliramo na njihov zdrav razum i na činjenične istine već na njihovu emocionalnu prazninu, osjećaje usamljenosti i otuđenja u modernom svijetu. Brewis s druge strane ističe da su ravnozemljaši na nekoj razini osvijestili činjenicu da nešto nije u redu sa svijetom i sistemom, no nažalost su došli do krivih i često nerazumnih zaključaka. Sličnu logiku moguće je primijeniti i na druge vrste ekstremnog i naoko apsurdnog paranoičnog razmišljanja, neovisno o tome radi li se o masonima, vanzemaljcima ili – vukovima.

Apsurd iz zaleđa

Nedavno ponovo prikazan u Mikro-kinu MaMa, film Vučja gozba Jadrana Bobana prati veterinarsku vještakinju Anu Grgas, koju je strast prema vukovima nenadano odvela u zadarsko zaleđe, konkretnije na područje Ravnih kotara i Bukovice. Grgas je tamo zatečena nečovječnim uvjetima života i devastacijom polunapuštenih sela, ali i krajnje iracionalnim stavovima mještana, koji su uvjereni da Europska unija helikopterima uvozi i baca vukove i zmije na njihov teritorij. Navedeni cilj ove zavjere je ubijanje janjaca mještana i uništavanje jedinog izvora njihove prehrane i zarade. Boban ubrzo gledateljima daje do znanja da Grgas nije jedini protagonist filma, te da mještani nisu u njemu prisutni samo kako bi predstavljali iskrivljenu buržujsku ideju neukih provincijalaca, već i sami počinju progovarati o razlozima koji stoje iza njihovih naoko apsurdnih uvjerenja. 

Mještani Bukovice služe kao odlična ilustracija pretpostavki koje postuliraju Brewis i Wynn, upravo zato što ih Grgas ne patronizira niti im se obraća s visoka, već provodi većinu vremena slušajući razloge zbog kojih vjeruju u nešto što se naoko čini nerazumno. Isprva je lako poistovjetiti se s Grgas i s njezinom frustracijom u trenutcima u kojima joj mještani ponavljaju iste neprovjerene informacije usprkos tome što im je više puta objasnila zašto su te iste informacije krive.

Pojedini razgovori koje Grgas vodi vrlo vividno evociraju razgovore koje mnogi danas vode s članovima obitelji, poznanicima i kolegama s posla čija mišljenja su počela poprimati zabrinjavajuće konspiratorno-desničarske stavove – ma koliko mirna, informativna, objektivna i obrazovana Grgas bila u ovom području, mišljenja mještana ostaju nepromijenjena. Njezina frustracija je osjetna, ali osjetna je i empatija prema sugovornicima, koje ne posjećuje samo jednom, već redovito s njima komunicira, donosi im potrepštine, pije s njima kavu i sluša njihove probleme. Upravo u ovim razgovorima polako se otkrivaju razlozi njihovih uvjerenja, koji se ne mogu tako lako otpisati kao besmisleni.

Zlokobna intruzija ne tako mističnih sila

Bukovica i njezina apokaliptična topografija pružaju gledateljima jedan od glavnih odgovora na pitanje zašto njezini mještani vjeruju u to da ih Europska unija pokušava uništiti. Vizuru mjesta čine razrušene kuće pune vojničkih odora, napuštene odjeće, pisama i svakodnevnih predmeta koji stoje zaboravljeni od devedesetih, kao i sami mještani sela. U kontrastu s razrušenim i napuštenim krajolikom Bukovice stoji kamenolom izgrađen financijama iz europskih fondova, čiji kamioni uništavaju jedine postojeće ceste te čija se prašina i magla uvlače u kuće i živote svih stanovnika. Iznad sela, poput sablasnih golema, nadvijaju se vjetrenjače, čija buka se može čuti u svako doba dana. Njihova crvena svjetla pale se i gase u noći, i svijetle kao i puni mjesec koji zlokobno proviruje u prvim kadrovima filma, evocirajući prisutnost bića mističnijih od samih vukova.

Intruzija europskih strojeva u Bukovicu sa sobom ne donosi ni industriju ni rast, već samo posljednji udarac ekonomiji i životima mještana, koji se već osjećaju kao da su na izdahu. “Ima onih koji su se napljačkali, i država im daje još više, a mi ne možemo, koprcamo se u govnima”, ističe jedan od mještana. Drugi pak mještanin nakon još jedne rasprave o realističnosti vučje zavjere iskazuje svoje užasavanje nad rastućim temperaturama, organski formirajući snažan i jasan klimatski argument, kojemu na kraju posvećuje veći dio razgovora. 

Vrlo razumni i konkretni prigovori mještana koji se kriju ispod naoko ezoteričnih i folklorom obojenih stavova ne pojavljuju se samo usputno u trenutcima bistrine tijekom razgovora s Grgas, već su i jasno iskristalizirani u pismu europskoj javnosti koje piše jedan od mještana, a koje služi kao svojevrstan organski manifest o traumama i frustracijama Bukovice: “Europa je stvorena na ulaganjima i profitu parazita koji su veći dio svijeta vratili u mračno doba, osuđen na kmetstvo privilegiranoj klasi. Stvorila je tiraniju na jecajima žrtava čiji su životi iscrpljeni i nasilno pokoreni pred moći kapitala i pobjedonosnim autokratskim egoizmom.”

Kako ističe i Boban, film dodatno ilustrira “snažan osjećaj da su ti ljudi višak, da smetaju i da ih se želi maknuti kako bi se prostor mogao eksploatirati.” Iz ovog razloga je na početku i na kraju samog filma jasno prikazan kontrast između turista koji planinare po Velebitu i kupaju se u Jadranskom moru svega nekoliko kilometara dalje od Bukovice, dok uživaju u janjcima koji se uzgajaju i peku upravo za njih. Istovremeno, jedan od pastira koji se o tim istim janjcima svakodnevno brine na nehumanim vrućinama može samo na kratko u tom istom moru toćati noge. Početak i kraj filma također su obilježeni gangama, posljednjim kliktajima kulture koju se vlast trudi izbrisati i zaboraviti, dok njih tijekom filma zamjenjuje klasična glazba karakteristična za kulturna središta velikih metropola. 

I vukovi i ljudi su bića s granice

Kako nam govori Marx, sablast komunizma proganja Europu. Derridinim riječima, Europu nakon pada komunizma proganja sablast samog Marxa. Malo je reći da je područje Balkana posebice nastanjeno duhovima propalih režima i uništenih utopijskih pokušaja. U Bukovici ove se sablasti ukazuju na svakom uglu, u svakoj bombardiranoj ruševini i sa svakim slojem otpale žbuke sa zidova mještanskih kuća. Stanovnici Bukovice nalaze se zamrznuti u vremenu, kao što i ističe jedan od mještana: “Ja živim ne u dvadeset i prvom vijeku, čak ni u devetnaestome, nego petnaestome”. Osim u vremenu, mještani Bukovice su, kao i ostatak Hrvatske, zatočeni na vječnoj granici postojanja.

Bobanovim riječima, Hrvatska se vječito nalazila na granici imperija: Osmansko carstvo, Austrougarska, Njemačka, Jugoslavija i sada Europska unija – svi oni ovim ljudima predstavljaju proverbijalnog vuka, drugost koja se na neki način nameće teritoriju. Ovaj argument potvrđuju i uvodne riječi ispisane na samom početku filma: “Ova vječna granica, nekoć poprište uspona i padova moćnih carstava i država, danas predstavlja krajnji rub Europske unije. Obilježeno odjecima ratova devedesetih, ovo je mjesto gdje ništa nikada ne nestaje u potpunosti.”

Bukovica stoga predstavlja i krajnji ishod mjesta koje se vječito nalazi na marginama većeg i opasnijeg imperija – njezina egzistencija je zanemarena, dok god ona ne služi krajnjim ciljevima više sile, u ovom slučaju Europske unije. Iz ovog je razloga posebno zanimljiva paralela načina na koji mještani govore o vukovima, i načina na koji pojedini Hrvati govore o granicama i ljudima koji iste granice prelaze – njih “uvozi” Europska unija, s nejasnim ali svakako malicioznim ciljem uništavanja hrvatskog identiteta i ekonomije. Još jednom postaje jasan Brewisov argument o mogućnosti mnogih da emotivno osjete da nešto sa sistemom nije u redu, ali da to naprosto kanaliziraju u krive i često opasne zaključke.

Ironično je i da se sama Europska unija nedavno okomila na vukove, predlažući skončavanje najvišeg stupnja njihove zaštićenosti, s obzirom na to da oni sve češće ubijaju i europsku stoku. Ova činjenica dodatno potvrđuje paralelu načina na koji se u hrvatskom javnom i medijskom prostoru razgovara o vukovima i o migrantima – dok mnogi u Hrvatskoj poprimaju sve ksenofobnije stavove prema ljudima u pokretu, kriveći Europsku uniju za njihov dolazak, ista ta Europska unija koristi hrvatsku graničnu poziciju kako bi ilegalno odvraćala tražitelje azila sa svojih granica, u procesu perući ruke od ekstremnog nasilja koje u te svrhe primjenjuje hrvatska granična policija i njezina europska iteracija, Frontex. 

Mnogi mještani Bukovice su i sami migranti, to jest srpski povratnici koji su se nakon rata vratili u svoja sela, te je nemoguće zanemariti tu činjenicu u odnosu na njihov tretman i klasnu poziciju u suvremenom hrvatskom društvu, koje se sve više polarizira i po pitanju migracija iz susjednih zemalja. Riječima autora prijespomenute osude Europske unije, i on sam je “razočarani radnik migrant”, koji je “ovdje završio zbog nepromišljenosti kapitalističkog klana ujedinjenog vojnom silom pod vodstvom NATO-a i drugih buržujskih hijerarhija, poznatijih kao Europska unija”. Između ostalog, Vučja gozba i njezini protagonisti uspjeli su istaknuti duboku poveznicu balkanskog migrantskog iskustva i iskustva ljudi u pokretu koji pristižu u Hrvatsku pod nečovječnim uvjetima, otvarajući time prostor za prakse međusobne solidarizacije. 

Sablastologija nemoći

Vuk stoga istovremeno predstavlja mračnu i prevladavajuću silu kapitala i Europske unije, ali i omen loših vremena koja su nastupila tokom i nakon rata. Bobanovim riječima, “vuk je mitsko stvorenje, vuk je drugost, vuk je opasnost, nešto što raste iz mraka”, a “ljudi su skloni razmišljati o velikim silama koje reguliraju njihov život”, i stoga nije začudno što je razmišljanje mnogih mještana prožeto ezoteričnom kombinacijom mitskog folklora i suvremene konspiratorne paranoje. Vuk u filmu nikada nije prikazan – on je tek jedna od sablasti koje proganjaju naš teritorij, jeka propalih režima i glasnik nadolazeće propasti. 

Nije neobično što je Vučja gozba uspoređivana s filmom Gandor: Lov na Nirdalu Jovana Todorovića, koji se bavi sličnim temama uz protagonista koji je svoj život odlučio posvetiti lovu na mističnu crnu zmiju Nirdalu, za koju vjeruje da je uzrokovala sve boli i nesreće koje su snašle Srbiju i bivšu Jugoslaviju nakon rata. Na sličan način o padu režima i očajnoj izgubljenosti stanovnika koji isti uzrokuje progovara i gonzo-novinarski dokumentarni film Tito po drugi put među Srbima Želimira Žilnika, u kojemu Dragoljub Ljubičić hoda Beogradom obučen kao Tito, dok mu se mještani obraćaju kao da je pravi Tito, oplakujući ga ili ga vrijeđajući, ovisno o tome s koje strane ideološkog spektra su se pronašli nakon pada Jugoslavije.

Zajedno s Vučjom gozbom, ovi filmovi sačinjavaju trijadu dokumentarnih uradaka koji progovaraju o sablasnim i teškim političkim temama kroz istaknutu uporabu mističnih i folklornih simbola mrtvih vođa i neobuzdanih magijskih životinja; i dok sva tri filma na neki način evociraju pad Jugoslavije i rat koji je uslijedio, Vučja gozba u tu mješavinu unosi nelagodno prisustvo Europske unije. 

Solidarizacija donosi nadu

Mještani Bukovice nisu jedini ljudi koji se nalaze u graničnoj situaciji. Grgas također predstavlja svojevrsnog graničnog lika – kada je upitaju otkuda je, ona jednostavno odgovara s: “ja sam s granice”. Ona je na neki način turist koji se u trenutku snimanja filma ne može u potpunosti uklopiti u zajednicu Bukovice. Za razliku od mještana, iz kojih tijekom cijelog filma progovara tuga i nezadovoljstvo, Grgas se u mnogim kadrovima uzbuđeno smješka pri pomisli na nastavak života na području koje smatra novim domom.

Jednostavno rečeno, Anin duh još uvijek nije u potpunosti slomljen životom provedenim na zapuštenom i graničnom teritoriju, i dok za druge mještane Bukovica predstavlja razrušeni teritorij uništenog života, za Anu ona predstavlja novi početak. Ona zato pri kraju filma kupuje kuću u Bukovici s namjerom da se tamo preseli, usprkos ideološkim razlikama i do tada neuspjelim pokušajima utjecanja na opće mišljenje mještana. Kako i sama ističe, “dok god ću disat’ ću disat’ s ovim ljudima.” 

Bez potrebe da se njezina odluka eksplicitno nazove radikalnom ili aktivističkom, film ju prikazuje kao nedvojbeno pozitivni moment solidarizacije, još jednom ističući čovječnost i inteligenciju mještana koje Grgas smatra sebi jednakima. Ovaj krajnje dirljiv kraj uspijeva usprkos svemu učiniti konačni dojam filma pozitivnim, čak i donekle utopijskim, jer ipak postoji netko tko sustavno i namjerno odbija prisustvovati u brisanju jedne cijele demografske skupine u ime širenja europskog kapitala.

Njezina odluka popraćena je i melankoličnim zadnjim kadrom filma, koji prikazuje prijespomenutog pastira kako se odlučuje osvježiti u moru kojemu inače pristup imaju samo turisti iz velikih gradova i država Europe – iako melankoličan, kraj filma evocira i radikalno odbijanje vlastitog brisanja iz anala povijesti, jasno prisutsvo mještana na mjestu koje inače nije rezervirano za njih. Klasičnu baroknu glazbu ponovo zamjenjuje ganga, dodatno osnažujući prisustvo Europi nepoželjne kulture na prirodnom teritoriju od kojega je ta kultura nasilno ograđena. Grgasina odluka dodatno doprinosi ovoj blagoj, ali neospornoj prisutnosti nade pri svršetku filma – netko je, usprkos svemu, odlučio živjeti u Bukovici. 

S Rojiom smo razgovarali pred sam kraj njezina tromjesečnog boravka u Zagrebu, gdje je boravila kao rezidentica u okviru međunarodne suradnje Pogona i Akademie Schloss Solitude. Tijekom boravka razvijala je drugo poglavlje svog dugotrajnog istraživačkog rada Život s gradnjom – urbana (po)vijest koji spaja arhitekturu, umjetnost i dokumentaristički pristup svakodnevici da bi fokusirao živote afganistanskih migranatskih radnika na teheranskim gradilištima. Forouhar pritom promatra gradilišta ne samo kao mjesta izgradnje gradske infrastrukture, nego i kao privremene domove; složene prostore u kojima ljudi improviziraju svoju svakodnevicu u okviru nedovršenih zgrada na kojima rade. 

Rad će predstaviti izložbom koja funkcionira kao prostorni arhiv, inovativni katalog i filmski eksperiment, u kojem se fragmenti stvarnog života: zatečeni predmeti, uhvaćeni zvukovi i geste radnika koji te prostore nastanjuju, slažu u cjelinu koja omogućuje drugačiji pogled, onaj koji upućuje na detalje, ritmove i živosti svakodnevice te se na taj način odupire nevidljivosti. Kroz ovu prizmu, Forouhar propituje kako gradovi nastaju i tko stoji iza njihove izgradnje, otvarajući prostor za promišljanje o migracijama, izmještanju, radu i eksploataciji. 

Uskoro otvaraš izložbu i predstavljaš rad u nastajanju, drugo poglavlje Života s gradnjom, u Zagrebu. Kako se ovo poglavlje uklapa u kontekst dosadašnjeg istraživanja i što novo donosi? 

Izložba predstavlja fragmente drugog poglavlja projekta Život s gradnjom, koji razvijam kao eksperimentalni filmski esej; urbanu (pri)povijest koja je još uvijek u nastajanju. Umjesto prikazivanja dovršenog filma, otvaram sam proces rada. Publika će se susresti s materijalima koji će na kraju oblikovati film: intervjuima, slikama, zvukovima i predmetima prikupljenima s gradilišta na kojima afganistanski radnici bez papira istodobno žive i rade. 

Riječ je o građevinskim radnicima koji nastanjuju zgrade koje sami grade. Njihovi se životi odvijaju unutar privremenih, improviziranih prostora ugrađenih u nedovršenu arhitekturu grada. Stavljajući u prvi plan te živuće prostore, alate, namještaj, mjesta za spavanje, kuhinje i svakodnevne geste ovom izložbom predlažem alternativan način čitanja grada. Postavljam pitanje kako se gradovi grade i po koju cijenu. 

Formalno, rad se oslanja na kolažnu, cikličku naraciju. Fragmenti ne čine jednu linearnu priču, već odražavaju repetitivni ritam života radnika: migraciju, rad, izmještenost i povratak. Ti elementi naginju prema filmu koji je jednako o nevidljivosti i brisanju koliko i o otpornosti, znanju i djelovanju, o načinima na koje se radnici organiziraju, prilagođavaju i stvaraju osjećaj zajednice unutar prostora koji nikada nisu bili zamišljeni za življenje.

Dolaskom u Zagreb, već sam na aerodromu vidjela migrantske radnike iz Nepala i Filipina kako stoje u redu s dokumentima i čekaju. Desilo se trenutačno prepoznavanje koje se možda ne bi desilo prije nego što sam započela ovaj projekt. Iako je Život s gradnjom smješten u Teheran, njegova pitanja nisu geografski ograničena. Mehanizmi današnje urbanizacije zapanjujuće su slični posvuda. Gradove grade migrantski radnici čija prisutnost uglavnom ostaje nevidljiva u javnom prostoru, iako su ključni za njegovu transformaciju.

Studirala si i živjela u Londonu, a potom se vratila u Teheran. Kako se odnosiš prema procesu rada i produkciji u ta dva konteksta, jezika i sistema (proizvodnje) znanja?

Ono što me vratilo u Teheran i ono zbog čega sam na kraju ostala bio je moj sve veći interes za margine arhitekture i urbanizma. U Iranu su te margine snažne, aktivne i duboko utjecajne, dok je ono što bi se moglo smatrati mainstreamom relativno usko i manje dominantno. To je stvorilo prostor u kojem su se mogli pojaviti alternativni oblici prakse; projekti koji se ne uklapaju u postojeće okvire pojedinih disciplina, ali izravno govore o proživljenim stvarnostima. 

Nakon povratka iz Londona donijela sam svjesnu odluku da radim na projektima koji se mogu proizvesti samo u Teheranu, koristeći uvjete, ograničenja i materijale koji su tamo dostupni. Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, pristup formalnim arhivima, knjižnicama i organiziranim resursima u Iranu često je ograničen ili otežan. Umjesto da to doživljavam kao prepreku, počela sam to shvaćati kao metodološki pomak: onaj koji je moj rad usmjerio prema terenskom istraživanju, intervjuima, dugotrajnom promatranju i alternativnim oblicima arhiviranja.

Mnogi se moji projekti oslanjaju na materijale prikupljene izravno iz grada: razgovore, predmete, geste i prostorne tragove. U nekim je slučajevima to značilo okretanje neočekivanim izvorima, poput iranskih filmova iz prethodnih desetljeća, koje sam čitala kao svojevrsne nenamjerne arhive lokalnog prostora i svakodnevnog života. U drugim je pak uključivalo bilježenje i pažljivo opisivanje kao alate dokumentiranja urbanih okruženja, oblike terenskog rada i istraživanja koji se nalaze negdje na granici arhitekture i umjetnosti.

Jezik igra ključnu ulogu u načinu na koji se krećem između tih konteksta. Perzijski je izrazito poetičan i književan jezik, a to bogatstvo snažno oblikuje način na koji ljudi misle i komuniciraju. Iako je taj poetski modus duboko ukorijenjen, kulturno značajan i meni osobno iznimno važan, u praksi mi je često predstavljao izazov. Oslanjanje na metafore, zagonetke i aforizme ponekad može usporiti ili zaustaviti razvoj ideja prema dugotrajnijim procesima ili jasnijim kritičkim okvirima. Povratkom iz Londona postala sam svjesnija načina na koji jezik funkcionira kao alat mišljenja, a ne samo kao sredstvo izražavanja. U konačnici  poetičnost po mom mišljenju proizlazi iz pažnje, a ne iz apstrakcije: iz jasnog gledanja, zadržavanja uz činjenice i povjerenja u to da materijalno i prisutno može nositi značenje. Upravo se tu, za mene, pojavljuje poezija. To je nešto što je vidljivo i u ovom projektu, Život s gradnjom.

Možeš li govoriti o svom procesu i metodama rada s prikupljenim materijalom? Čini mi se da mu pristupaš kao arhivu, iz kojeg izdvajaš i transformiraš detalje kako bi proizvela nove načine gledanja. Kako ove odluke oblikuju tvoj rad? Također, odabrala si pričati priče – ili fragmente priča – o eksploataciji i migraciji kroz predmete pronađene u kućama koje grade i nastanjuju upravo radnici koji ih konstruiraju. Zanima me i odnos slike i teksta, odnosno poezije i materijalnosti u tvom radu. Kako doživljavaš i razvijaš taj odnos?

U Životu s gradnjom moj je proces utemeljen na tretiranju prikupljenog materijala kao aktivnog arhiva – onoga koji se neprestano reorganizira, a ne kao fiksnog repozitorija iz kojeg se jednostavno preuzima. Projekt proizlazi iz dugotrajnog terenskog rada na više gradilišta, gdje provodim intervjue te prikupljam fotografije, zvukove i svakodnevne predmete ugrađene u privremena životna okruženja radnika. Ti se materijali ne koriste kako bi ilustrirali unaprijed zadani narativ, već kako bi ga konstruirali kroz pažljivo promišljeno suprotstavljanje.

Konceptualno, ovaj je pristup oblikovan radovima Waltera Benjamina (The Arcades Project), Abyja Warburga (Mnemosyne Atlas) i Jean-Luca Godarda (Histoire(s) du cinéma), koji montažu i konstelaciju koriste kao načine mišljenja. U tim djelima značenje ne proizlazi iz linearnog objašnjenja, već iz postavljanja fragmenata jedan uz drugi, pri čemu se veze formiraju kroz različite vremenske, prostorne i iskustvene razine. Ta je logika središnja za Život s gradnjom: arhiv postaje metoda mišljenja, a ne tek mjesto pohrane. 

Recimo, u prvom poglavlju ta se arhivska metoda artikulira kroz cjeline poput Textures. Odabrani niz fotografija krupnih planova vodi kroz interijere gradilišta u kojima se istodobno radi i živi. Slike prate prostore za spavanje, vlažne zone poput toaleta i tuševa, improvizirane kuhinje, istrošene površine i geste radnika koji ih nastanjuju. Prikazane kao printovi veličine razglednice, naglašavaju intimnost i prolaznost, prizivajući ideju razglednice poslane kući s privremenog radnoog mjesta; one nose fragmente svakodnevice, ali nikada cjelovitu sliku. 

Ovaj vizualni sloj prati drugi, nazvan Lists: popisi predmeta koji se pojavljuju u krupnim planovima. Alati, odjeća, prehrambeni proizvodi i improvizirani komadi namještaja katalogizirani su i izdvojeni iz svoje uobičajene nevidljivosti. Kroz čin popisivanja ti se svakodnevni predmeti uzdižu u nositelje proživljenog iskustva, otkrivajući načine na koje radnici unutar nedovršene arhitekture grade osjećaj doma. Popisi pritom funkcioniraju i kao dokumentacija i kao apstrakcija: imenuju ono što je prisutno, a istodobno ostavljaju prostor gledatelju da zamisli živote koji se okupljaju oko tih predmeta.

Zajedno, ove metode oblikuju način gledanja. Fragmentiranjem, katalogiziranjem i preslagivanjem materijala, Život s gradnjom opire se jedinstvenom, autoritativnom narativu i umjesto toga gradi slojevitu ali otvorenu strukturu. Odluke o radu s krupnim kadrovima, inventarima i montažom pomiču pažnju s grandioznih urbanih slika prema najmanjim jedinicama svakodnevnog života: onima u kojima društvene, političke i prostorne stvarnosti rada postaju vidljive kroz detalj, ponavljanje i blizinu.

Ovaj projekt funkcionira kao istraživanje za budući film. Kako vidiš odnos između prostorne sekvence i pokretne slike koju planiraš dalje razvijati? Namjeravaš li snimati novi materijal ili ćeš nastaviti raditi s fotografijama?

Ovaj se projekt vrlo namjerno nalazi između instalacije i filma, a taj se međuprostor pokazao i produktivnim i zahtjevnim. Život s gradnjom započeo je kao prostorni arhiv, a sama je instalacija već nosila snažan filmski impuls, ne samo zbog pokretnih slika, već radi sekvenci, ritma riječi i kretanja gledatelja kroz prostor. Rad se ne doživljava odjednom; on se razvija fragment po fragment. Gledatelji postaju svjedoci, sastavljajući značenje tijekom vremena kroz supostavljanje slika, riječi i predmeta. U tom smislu, instalacija već funkcionira prema filmskim principima trajanja, montaže i temporalnosti.

Kada sam tek počela razmišljati o filmu, upravo sam se s tim borila. Svaki izravan prijelaz prema snimanju djelovao je, paradoksalno, manje filmski od same arhivske instalacije. Instalacija stvara alternativni prostor, gotovo suspendirano stanje, u kojem slike, popisi i glasovi zadržavaju gledatelja u stanju pojačane pažnje. Prevesti taj intenzitet u konvencionalni filmski oblik činilo mi se nedostatnim. Tu je napetost bilo važno priznati i prihvatiti, umjesto da je se prerano pokuša razriješiti. 

Danas izložbu vidim kao poligon za testiranje. Izmještanjem materijala izvan sebe, prostorno i javno, mogu promatrati kako sekvence funkcioniraju, gdje se pažnja zadržava i kako se značenje postupno akumulira. Na taj način izložba postaje svojevrsna proba ili alat koji aktivno gura film naprijed. Omogućuje mi da ponovno promislim film ne kao jedinstveni kanal, već kao nešto što može proizaći iz prostornog slaganja, fragmentacije i ponavljanja. Voljela bih da film nastavi tu logiku. Neću napustiti fotografije; naprotiv, izgradit ću dijalog između mirovanja i kretanja. Arhivske fotografije krupnih planova, inventari predmeta i govorni fragmenti koegzistirat će s novim snimljenim materijalom: dugim kadrovima gradilišta, sporim promatračkim snimkama i ambijentalnim zvukom. 

U tom smislu, Život s gradnjom tretira film kao porozno polje, a ne kao fiksnu formu. Projekt se kreće između arhiva, instalacije i filma s određenom estetskom tvrdoglavošću.

U polju društveno i politički angažirane umjetnosti nameće se pitanje kome se ona zapravo obraća. Kako ti danas vidiš kulturne institucije u Europi i mogućnost da umjetnost govori o nepravdi i nasilju koje nas okružuje?

Da, u pravu si. To jest jedan od problema i ne mislim da postoji jednostavan ili konačan odgovor. Vrlo sam svjesna te kontradikcije. U tom smislu, nelagoda na koju upućuješ stvarna je u umjetničkim krugovima. Sve više o tome razmišljam kao o načinu da određene teme „stavim za stol“, o tome da budem killjoy, koristeći termin Sare Ahmed, da prekidam ugodu, a ne da stvaram užitak. Od početka projekta, osobito jer se oblikovao kao instalacija i istraživački arhiv (tako je predstavljen u Akademie Schloss Solitude), često sam razmišljala o načinu na koji materijal može cirkulirati i biti dostupan. Razmatrala sam mogućnost da treće poglavlje bude vrlo kratki film koji bi mogao cirkulirati izvan institucionalnih prostora. Nešto dovoljno malo da se može poslati natrag radnicima koji su sudjelovali u projektu i putem WhatsAppa, ako ih je još uvijek moguće pronaći, i podijeliti kroz njihove kanale ako bi to željeli. Taj impuls proizašao je iz osjećaja nelagode oko toga gdje rad završava i kome je u konačnici namijenjen.

U ovom trenutku nisam uvjerena da umjetnost može funkcionirati kao izravan alat za borbu protiv nepravde ili čak za njezino artikuliranje, niti da može smisleno intervenirati u nasilje kojem globalno svjedočimo. Niti mislim da umjetnost izravno mijenja sustave. Ali također ne vjerujem da ikada može biti neutralna. Čak i kada ne uspije kao alat za borbu, ona ostaje politična po onome što želi pokazati, po onome što odbija zagladiti i po načinu na koji zahtijeva vrijeme, pažnju i maštu. Što se tiče kulturnih institucija u Europi, naravno da je u tom kontekstu izazovno raditi, osobito zbog načina na koji su strukturirane i kome se obraćaju. Dovoljno je podsjetiti na koji način su utišani propalestinski glasovi u umjetničkim i kulturnim krugovima. 

Moram reći da sam, otkako sam stigla u Zagreb i zahvaljujući Pogonu se našla na “pravim mjestima”, shvatila da ovdje ipak postoji važna infrastruktura, formalna i neformalna, koja podržava umjetnike i kulturne radnike na načine koji u Iranu jednostavno ne postoje. Čak i ako su te mreže manjkave ili spore, sama činjenica da postoji struktura koja se može koristiti, koja je tu, stvara osjećaj sigurnosti i nade. U Teheranu gotovo da ne postoji održiva mreža umjetničkih organizacija, što umjetničku praksu čini izoliranom, i materijalno i društveno.

Kako se tvoje prakse arhitekture i umjetnosti isprepliću u svakodnevnom radu? Je li moguće, po tvom iskustvu, živjeti samo od umjetničkih projekata, i kako ti arhitektonsko znanje oblikuje pristup umjetnosti?

Za mene arhitektura i umjetnost nisu odvojene prakse. Često o Životu s gradnjom razmišljam kao o arhitektonskom projektu, samo što nije namijenjen gradnji. Arhitektura me naučila raditi s onim što već postoji, a taj način gledanja, promatranja, mapiranja i slaganja izravno oblikuje moju umjetničku praksu. Manje me zanima reprezentirati neku temu, a više me zanima pronaći formu koja joj odgovara; sadržaj može doći do izražaja tek kad se pronađe prava forma, ona djeluje kao jezik kroz koji se pojavljuje značenje. U praktičnom smislu, iznimno je teško preživljavati samo od umjetnosti, pa čak i od arhitekture.

Na kraju, možeš li se osvrnuti na iransku kulturnu i umjetničku scenu danas? Postoje li specifične reference, tradicije ili prakse iz tog konteksta koje utječu na tvoj rad?

Kulturna i umjetnička scena u Iranu neodvojiva je od svakodnevnog života. Izrazito smo svjesni života jer smo stalno blizu njegovog gubitka, neizvjesnosti i strukturnog nasilja. To nije vezano uz jednu krizu ili trenutak, već je stalno prisutno stanje; u ovom trenutku ono je možda čitljivije ostatku svijeta dok gleda svu krv i tijela na ulicama Teherana. Ta blizina gubitka izoštrava osjetila: znate tko su vaši drugari, tko su vaši saveznici. Tako odnosi postaju oblik preživljavanja. Te društvene veze nisu samo emocionalni sustavi podrške; one su i mjesto gdje se oblikuje i održava kreativna imaginacija. Iz tog konteksta moj rad izranja kao ranjiv čin istraživanja, usmjeren na nevidljive i efemerne aspekte gradova, na ono što je zanemareno, izbrisano ili smatrano nevažnim unutar arhitektonskog diskursa.

Izabrani pripravnik_ca surađivat će s voditeljem odjela za migracije i višim koordinatorom projekta, pokrivajući teme vezane uz migracije, integraciju i uključivanje migranata i izbjeglica na lokalnoj razini. Osim toga radit ćete na provedbi projekta CONSOLIDATE koji financira EU.

Traže se osobe koje su proaktivne i entuzijastične, imaju diplomu iz područja srodnog temama migracija, integracije, inkluzije, sociologije ili političkih znanosti. Potrebno je i navesti prethodni angažman, volonterski ili honorirani u navedenim područjima, te poznavati engleski jezik.

Eurocities nude jednogodišnji CIP ugovor koji počinje u ožujku 2026. godine, na puno radno vrijeme, plaću od 1200 eura, vaučere za obroke i naknadu za povrat troškova javnog prijevoza. Prijave u vidu motivacijskog pisma i životopisa se šalju mailom na jobs.trainees@eurocities.eu. Intervjui će se održati 12. i 13. veljače uživo i online.

Više detalja o pozivu i načinu prijave pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 29. siječnja.

Posebnu pozornost Mucko stavlja na trenutke solidarnosti i mikro-utopije koje nastaju u susretima na terenu, ali i kontradiktorne pozicije u kojima se isprepliću istraživačka uloga, osobni angažman i volonterska praksa. Predavanje tako pruža uvid u svakodnevicu oblikovanu nesigurnošću, improvizacijom i stalnim pregovaranjem o granicama – doslovnim i simboličnim.

Predavanje Rubovi skliskog održano je u sklopu programa Kritička dramaturgija: izvan kontrole, u organizaciji Kurziva i SPID-a.

Razgovor s Bojanom Muckom vodila je Sara Panjkota, a snimku predavanja realizirao je Dražen Žerjav.

Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživački proces koji se odvijao od kraja 2020. do 2023. godine. U sklopu No Name Kitchena volontirao si u pograničnom području BiH, s vanjske granice Europske unije te boravio s ljudima u pokretu koji su, kako sam kažeš, zapeli na granici. Možeš li nam za početak reći što te potaknulo na rad s ljudima u pokretu i odlazak u Bihać? 

Vezano uz početak samog istraživanja, ono je bilo povezano s mojim priključivanjem istraživačkom projektu Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (ERIM). U projekt sam se uključio krajem 2020. godine. Projektna voditeljica je bila Marijana Hameršak, koja mi je ujedno i bila mentorica na doktorskom istraživanju, a samo istraživanje je bilo usmjereno na iregularne migracije na takozvanoj Balkanskoj ruti. U projekt su bili uključeni istraživači i istraživačice iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. 

U tom prvenstveno antropološkom, iako ne samo antropološkom timu, nalazile su se istraživačice i istraživači koji se temom migracija bave još od 2015. i 2016. godine, dakle od razdoblja transnacionalnog koridora koji je povezivao Grčku sa zemljama sjeverne i zapadne Europe. Meni je to bio prvi susret s temom migracija, a onda pogotovo iregularnih migracija. Tražio sam svoju nišu i poziciju unutar te teme koja mi se činila ogromna i zastrašujuća. To je bio pandemijski period i o migracijama sam se do tada informirao iz medija, a novinski natpisi su bili stvarno crni. Brujalo se o brutalnim pušbekovima hrvatske policije, a o ljudima u pokretu, odnosno o migrantima, u to vrijeme smo mogli čitati više-manje samo u crnoj kronici. 

Suradnja o kojoj sam razmišljao bila je na tragu nekakve vrste životne prakse kroz koju zapravo mogu dobiti ne samo direktne uvide u svakodnevicu ljudi u pokretu nego i ja sam mogu postati dio promigrantske prakse. Međutim, moji potencijalni sugovornici ili suradnici u to vrijeme su bili ljudi koji su se masovno skrivali po šumama i planinama, s obzirom na brutalno policijsko nasilje, i nije postojala mogućnost da s njima u nekoj, pod navodnicima, normalnoj svakodnevici komuniciram, nego bi me sam kontakt s njima stavljao u poziciju, primjerice, potencijalnog krijumčara. I to je bio razlog zbog kojeg sam otišao u Bosnu. Postojala je mogućnost da nakon što pređeš granicu s Bosnom, iste te ljude koji bi se par kilometra dalje prebacili u modus nevidljivosti, sretneš na ulici, sjedneš s njima, popiješ čaj i razgovaraš. 

Svjedoci smo užasnog tretmana ljudi te se često nađemo u poziciji giltripanja. Koliko je osjećaj krivnje bio motivator za odlazak na granicu?

Krivnja je sama po sebi zeznuta kategorija. Zanimljive su Kulturne politike emocija Sare Ahmed u kojima razlikuje stid i krivnju. Stid je više povezan sa skrivanjem i zataškavanjem očitih nelagoda, a za razliku od stida koji pasivizira, krivnja ima neku vrstu pokretačkog potencijala. Ona je naziva moralnom kategorijom. Dakle, krivnja se manifestira na način da budi impuls za nekom vrstom mobilizacije, potrebom da se nešto učini, da se zatečena situacija na neki način promijeni.

Iz perspektive Sare Ahmed ne govorimo o emocijama kao psihološkoj kategoriji, nego kao političkoj. Kad kažem da je to politička kategorija, mislim da ona obvezuje na kolektivnoj razini. Ali ne bih rekao da je to bila krivnja, nego zapravo osjećaj suučesništva. U toj kalkulaciji to nije bila samo građanska potreba, koja bi onda bila neka šira kolektivna kategorija, nego i vrlo osobno pozicioniranje. Imao sam potrebu da se kroz samo istraživanje uključim u neku vrstu promigranske prakse koja mi barem daje iluziju da sudjelujem u procesu koji malim koracima dovodi do promjene. 

Izvedbeno predavanje je lišeno akademskog okvira te nosi naziv Rubovi skliskog. Možeš li nam malo približiti taj naziv? Što je to sklisko u rubovima aktivizma? 

Ne samo u rubovima aktivizma, nego u cijeloj ovoj priči je gotovo sve sklisko. Skliski su i asimetrični odnosi moći između nas koji smo u poziciji istraživača i umjetnika. Skliska je i pozicija u kojoj volonteri aktivisti zapravo obavljaju poslove koje bi trebala obavljati država. A činjenica da smo ponekad za to i financirani iz državnih fondova na kraju dana opet omogućuje državi fingiranje demokratičnosti, pa je onda to istovremeno i pokušaj subverzije i automatska apropriacija. Sklizak je jezik kojim govorimo o svakodnevici deprivilegiranih ljudi, a da ih pritom ne viktimiziramo ili upadnemo u neku vrstu heroizacije i egzotizacije. Sklisko je i upućivanje kritike, bez moralizacije. Tako da se radi o generalno skliskom terenu i još skliskijim rubovima.

Zašto govorimo o rubovima aktivizma? Postoji li u tom smislu možda neka razlika koju činiš između aktivizma koji se događa primjerice na hrvatskim ulicama i onog koji se događa na njenim rubovima – granicama? U Zagrebu su iznimno važni nevladina organizacija Are You Serious, kolektiv Žene ženama, izvedbena umjetnica i aktivistkinja selma banich, Centar za kazalište potlačenih POKAZ i drugi pojedinci_ke i kolektivi solidarni s ljudima u pokretu koji se bave promigrantskim praksama.

Osobno ne radim razliku. S obzirom da sam se u sve to skupa uključio 2020., a nove smjernice aktivizma zapravo su ucrtane nakon 2015. i 2016. godine. Prema mnogim autorima i autoricama koji se bave humanitarizmom, aktivizmom, kritikom i analizom tih procesa, tada je došlo do neke vrste hibridizacije različitih aktivističkih alata. Ovisno o situacijama izmjenjuju se različiti formati – od dijeljenja sendviča pa do organizacije političkog protesta. 

Ti formati se odabiru ovisno o situacijama u kojima se nalaze ljudi u pokretu. Primjerice, ljudi u pokretu koje sam upoznao u okolici Bihaća živjeli su u beskućničkim uvjetima. U takvim okolnostima organizacija humanitarne pomoći prethodi organizaciji protesta, jer se reagira na vrlo realno stanje urgentnosti. Ona ponekad ima i svoje skliskosti: može proizvesti viktimizaciju, osjećaj trenutačnosti, a radi se zapravo o dugoročnim, strateškim i strukturnim problemima. U svakom slučaju aktivizam na granici od 2015. i 2016. nadalje je puno hibridniji te intersektorski funkcionira u različitim formatima.

Na samom početku izvedbenog predavanja spomenuo si kako je tekst kojeg si čitao tijekom izvedbe rahlo usuglašen s video materijalima koji su se projicirali tijekom predavanja. Tekst kojeg čitaš je bogat sadržajem, informativan i jako detaljan, a video projekcije koje ga prate u obliku vizualnih dnevničkih bilježaka približavaju nam detalje s terena, predmete i situacije. Možeš li nam malo govoriti o samom procesu bilježenja događaja? Koliko je pretakanje intenzivnih i emotivnih iskustava u izvedbeno predavanje zahtjevno?

Kad sam volontirao u sklopu programa No Name Kitchena u potpunosti sam bio zaokupljen volonterskom svakodnevicom koja je uključivala pripremu paketa za humanitarnu distribuciju i dijeljenje istih skrivajući se od policije. U tom smislu ja se nisam bavio znanstvenim radom, nego sam bio u potpunosti uronjen u svakodnevni život. Svoju sam svakodnevicu bilježio na isti način na koji bi bilježio da sam bilo gdje drugdje u nekoj novoj situaciji. Dnevničke vizualne bilješke u video formatu krenuo sam spajati i usuglašavati s tekstualnim refleksijama koje bi pisao tek nakon što bih se vratio s terena.

To su ta dva načina proizvodnje materijala, s jedne strane, vizualni materijali koji imaju svoj samostalni život, a i imaju svoju neku etiku i politiku, a tekstualizacija tog iskustva onda ide naknadno, ali s referencom na reprezentaciju i iz tih vizualnih materijala. Osnovna intencija je u svakom slučaju bila dokumentarna, odnosno etnografska rekonstrukcija i refleksija cijelog tog procesa u kojem sam sudjelovao, a afektivna stanja su bila dio tog utjelovljenog procesa pa ih naprosto uzimam u obzir bez lažiranja i pokušavam pisati o njima i reflektirati ih bez potrebe da se znanstveni akter ili znanstvena proizvodnja znanja prikaže kao bestjelesna, neutralna, autoritarna i slično. 

U izvedbenom predavanju u jednom trenu saznajemo da ljudi u pokretu za šumu govore džungla. Možeš li nam malo govoriti o mapiranju prostora? Koliko je ono isprepleteno s našim iskustvima, kulturama i pozadinama iz kojih dolazimo? 

Ovdje je potrebno uzeti u obzir paralelizam svjetova. Ljudi hrvatske šume nazivaju džunglom naprosto zbog toga jer i sami dolaze iz dijelova svijeta u kojima je šuma džungla, pa onda svoje iskustvo projiciraju i na ovdašnju situaciju. Mapiranje prostora je povezano uz logiku nevidljivosti na koju su ljudi osuđeni s obzirom na kriminalizaciju migracija. Njihova svakodnevica generira nekakvu vrstu paralelnog znanja i paralelne konceptualizacije prostora u kojima se nalaze. Primjerice, ljudi koji sam upoznao u Bosni živjeli su u napuštenim, improviziranim kućama, skloništima i bili su uglavnom potisnuti na periferiju grada i urbanih područja. Volonteri su upisivali svoje predkoncepcije u taj teritorij. Skloništa u kojima su ljudi živjeli, oni sami bi nazivali jednostavno domom, home, a volonteri bi to nazivali skvotovima, naprosto zbog njihove političke pozadine.

Na isti taj način se percipira i teritorij. Primjerice, autoput je ljudima prepreka jer je to ujedno i linija na kojoj su najgušće policijske kontrole. Postoje interne podjele teritorija i urbane legende s obzirom na to da su ljudi u svom prolasku kroz hrvatski teritorij često svjedočili da lokalci u različitim selima zovu policiju. S obzirom na to da nisu mogli sami objasniti zbog čega zovu policiju krenuli su urbani mitovi o lošim Hrvatima južnije od autoceste i dobrim Hrvatima sjevernije od autoceste. Naprosto zbog toga jer je bilo više prijava s južne strane. Počeli su kružiti mitovi o tome da policija plaća režije ljudima koji žive u tim perifernim selima, jer je to ljudima u pokretu bilo jedino moguće objašnjenje “cinkanja” i zvanja policije.

Lako je primjetiti kako ljudima u pokretu pomažu aktivisti_kinje. U principu, civilne inicijative, udruge, kolektivi itd. su ti koji se pokušavaju približiti izbjeglicama i kroz razne načine ih integrirati u društvo i pomoći im. Institucije su trome i nezainteresirane, a (pre)često su i same akumulatori nasilja nad ljudima u pokretu. U izvedbenom predavanju saznajemo da je upravo hrvatska policija jedna od najnasilnijih. Što nam možeš iz vlastitog iskustva reći o policijskom nasilju i kriminalizaciji promigrantske solidarnosti?

Oblici aktivizma koje sam spomenuo bili su povezani s različitim formatima, od humanitarnih preko zagovaračkih i političkih, do organizacije kulturnih događaja, novinarskih snimanja, organizacije snimanja dokumentaraca. Uz to, uključivali su i udruživanja u mreže koje su obuhvaćale različite formalne i neformalne grupe koje su proizvodile znanja o procesima na terenu, a koja su raskrinkavala strukturno i direktno policijsko nasilje. Tu se radilo o procesu pregovaranja s obzirom na to da su državne instance negirale da se pušbekovi uopće događaju, a različite udruge su bile angažirane, ne samo u dijeljenju humanitarne pomoći i sakupljanju svjedočanstva na terenu, nego i u konkretnom zagovaranju i lobiranju europskih parlamentaraca. Dakle, tu se radilo o procesima osvještavanja i raskrinkavanja cijelog jednog nevidljivog mehanizma, strukturnog i direktnog nasilja koji je u svojoj pozadini zapravo strukturno povezan s rasizmom. 

U Bosni sam se kroz rad organizacije No Name Kitchen susreo s cijelim nizom inicijativa koje su bile više neformalne nego formalne. Primjerice, tu su bile Blind Spots, berlinski ženski kolektiv koji je ljudima u njihovim skloništima ugrađivao peći, popravljao prozore i vrata, češki punkeri koji su bili uključeni u različite vrste popravaka. Vrlo brzo sam osvijestio da sam se našao usred nečeg što sam sebi konceptualizirao kao humanitarni underground.

Ova vrsta promigranske solidarnosti bila je kriminalizirana i zabranjena. To znači da se zapravo nisi smjela baviti humanitarnom organizacijom ukoliko nemaš humanitarnu volontersku vizu, a za njih je postojala užasno kompleksna birokratizirana procedura koja nije bila uhodana. Tu je došlo do jednog suludog momenta turistifikacije volonterizma i aktivizma, jer su se ljudi, kad bi ih uhvatila policija tijekom humanitarne akcije, izvlačili da su turisti. Postojala je underground izvedba aktivizma i humanitarizma koja je bila skrivena i koja se oslanjala na tržišni moment i privilegiranu turističku poziciju mladih europljana koji su aktivistički završili u Bosni.

Kroz predavanje se naglasilo kako je party u skvotu politički čin, a druženje s ljudima u pokretu oblik otpora. Smatram da ne pričamo dovoljno o raznim vrstama i načinima otpora i često zanemarujemo njihov potencijal. Na koje načine možemo politizirati druženje te ga percipirati na druge načine, van konteksta zabave i dokolice?

Meni je bila fascinantna razina političke osviještenosti nekih volontera koje sam upoznao u Bosni jer su bili svjesni toga da humanitarni formati proizvode neku vrstu asimetričnosti u odnosima moći i podcrtavaju ovo stanje kako trenutno je. Dakle, isti ti ljudi kojima bi dijelili hranu, skrivajući se u mraku od policije, navečer bi nas zvali k sebi na večeru ili party i onda bi nam kuhali istu tu hranu koju smo mi skrivečki dijelili. Spontano su se razvijala prijateljstva kroz format večere ili partija, igranja kriketa usred Bosne. Kao da se dešavala neka vrsta mikroutopije.

Mislim da je partija kriketa u kojoj sudjeluju ljudi iz Pakistana, Afganistana, Njemačke, Belgije, Francuske, a koja se odvija praktički na samoj granici, doista subverzivan čin, jer sve političke i strukturne promjene koje bi se trebale desiti da bi Europa bila ljepše mjesto trebale bi dovesti upravo do toga da se ljudi mogu normalno družiti. Ovo je revolucionarni čin jer se to dešava i prije nego je uopće europsko društvo spremno ili pokazuje spremnost za takve promjene. 

Diplomirao si filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju te nove medije, a radiš kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Koliko je bilo teško pomiriti znanstveni i profesionalni pristup s osobnim, odnosno autoetnografski pristupiti temi migracija?

Meni je kulturna antropologija interesantna baš zato jer ju percipiram kao eksperimentalnu znanost. Zapravo bi se metodologija trebala razvijati u hodu, osluškujući situaciju, teren i ljude s kojima se uplićeš u zajednički svakodnevni okvir. Mislim da antropologija sama po sebi dozvoljava tu eksperimentalnu otvorenost unutar koje se možeš poigravati različitim formatima suradnje s ljudima, ali i različitim medijima reprezentacije. I ja sam na neki način imao potrebu uroniti u iskustvo bez da zadržavam tu istraživačku distancu. Bilježio sam, fotografirao kao i uvijek, a onda sam se kroz tekst krenuo izvlačiti iz tog terena, artikulirati ga i zapravo stvarati tekstualnu i analitičku distancu od procesa u koji sam bio u potpunosti uronjen.

Uskoro ćeš objaviti knjigu. Možeš li nam za kraj najaviti kada će knjiga ugledati svjetlo dana i čime se u knjizi baviš?

Knjiga se zove Etnografija za svaki dan: multimodalni pristup europskom režimu migracija, a zapravo se bavim ovim svim temama o kojima smo pričali. Na neki način pokušavam prikazati svakodnevicu ljudi u pokretu, a da ne viktimiziram njihovu i ne maskiram vlastitu poziciju. Knjigu izdaje Institut za etnologiju i folkloristiku i Multimedijalni institut, trenutno je kod dizajnerice Rafaele Dražić i trebala bi biti gotova tijekom mjeseca, a izdana do kraja godine. Pa drži fige!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na panelu u MaMi razgovarat će se “o preklapanju režima rada i migracija – o tome kako digitalizacija i platformizacija stvaraju nove radne režime koji etabliraju kompleksne oblike prekarizacije, ovisnosti, nadzora i rasijalizacije rada.” Diskusija će biti utemeljena na iskustvma i analizi gostiju s fokusom na propitkivanje digitalnog kapitalizma, migracijskih režima te načina na koje su rad, tijela i granice danas međusobno povezani u globalnoj ekonomiji.

Kako stoji u najavi, “u razgovoru sudjeluju: Sweta Pudasaini, prevoditeljica nepalskog jezika i kuharica s desetogodišnjim iskustvom prekarizacije u različitim radnim režimima, Lynder Musimbi, radnica u hotelijerskoj industriji i aktivna članica organizacije Africans in Croatia Connect, Nader Wahech, platformski radnik i organizator inicijative Re-WOLT, koja okuplja dostavljače u borbi za radnička prava i dostojanstvo rada, te Semih Adigüzel, student i platformski radnik, koji iz prve ruke svjedoči o nesigurnim uvjetima i prekarnosti rada u digitalnoj ekonomiji.”

Nakon razgovora slijedi čaj i projekcija dokumentarne reportaže o pokretu nedokumentiranih migranata u Francuskoj. Reportaža će biti prikazana na engleskom jeziku, uz kraće isječke na francuskom i arapskom jeziku, bez prijevoda na hrvatski.

Serijal Transnacionalne solidarnosti facilitiraju Emina Bužinkić i Lucija Mulalić, a on je dio programske linije Ljudi u pokretu kluba MaMa, koju vode Bojan Mucko i Marija Krstanović.

Više detalja pronađite ovdje.

Umjetnici_e koji su sudjelovali_e na WHW Akademiji 2025. godine zajednički su posjetili Bihać u svibnju. Ovo istraživačko putovanje poslužilo je kao nadahnuće, uz osobna i kolektivna iskustva, te potaknulo umjetnike_ce na istraživanje graničnih režima. Neka od ključnih pitanja kojima su se polaznici_e Akademije bavili_e su privilegije osoba sa stalnim boravištem nasuprot ljudi u pokretu, te potencijalom umjetnosti da stvara “fizička i metaforička utočišta”.

“Polazeći od ovih pitanja izložba poziva na ukidanje graničnih područja kao zona kontrole i isključenja te na njihovo ponovno preuzimanje kroz kolektivni otpor i nježnost. Ona predlaže da se mjesta zaklona mogu pronaći u solidarnosti, u bivanju, mišljenju i kretanju zajedno. Kroz slojevite slike izložba slaže arhiv prijelaza u kojem sama ideja granice postaje nepostojana. Izložba poziva da se krećemo i gledamo dalje od neposredno uočljivog te da nastanimo prostore između, tamo gdje pravo na pokret, ostanak i povratak odzvanja kao osobna žudnja i kolektivni zahtjev”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi: Varduhi Balyan, Karle Crnčević, Larise Crunțeanu, Nevene Delić, Katarine Gotic Damiani, Anime Goyal, Katarzyny Łukasik, Alise Oleva, Nevene Savić, Ezre Šimek, Behshada Tajammola i Petra Vranjkovića.

Izložba se može posjetiti do 30. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživanje koje se odvijalo od kraja 2020. do 2023. godine, tijekom kojeg se Bojan Mucko bavio rubovima aktivizma i mogućnostima autoetnografskog pristupa temi migracija, o čemu će uskoro biti objavljena knjiga. Za ovu priliku, Mucko nas vodi s druge strane proizvodnje i posredovanja znanja, izvan uvriježenih akademskih i institucionalnih okvira.

Rubovi skliskog bazirani su na fragmentima dnevničkih bilježaka u raznim medijima nastalim tijekom antropološkog istraživanja iregulariziranih migracija u pograničnom području Bosne i Hercegovine, s ljudima u pokretu zapelim s vanjske strane granice EU, u klimi policijskog nasilja i kriminalizacije promigrantske solidarnosti. 

Kompozicija svakodnevnih “terenskih” detalja, predmeta, situacija i pozicija omogućuje narativne dodire između svjetova podijeljenih režimom migracija. Taj dodir s paralelnim često je sličan proklizavanju i gubitku granica između osobnog i profesionalnog, znanstvenog i afektivnog, identitetskog, političkog i banalnog, “ilegalnog” i legitimnog. Od giltripanja u šoping centru do humanitarnih distribucija po mračnim parkiralištima. Etika reprezentacije prelomljena preko crvenih najkica. Asimetrija ruksaka. Party u skvotu kao politički čin. Skliske pozicije. 

Bojan Mucko diplomirao je filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu te animirani film i nove medije na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Školu dokumentarnog filma RESTART završava 2015. godine, a doktorirao je na Sveučilištu u Zadru 2024. godine. Kao autor, istraživač i voditelj projekata, u različitim ulogama surađivao je s raznim organizacijama civilnog društva te muzejskim institucijama. Od 2020. radi kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Bio je član istraživačkog tima projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (2020. – 2024.).

PODACI O PRISTUPAČNOSTI:

Izlaganje se održava na hrvatskom jeziku, bez titlova i bez prijevoda na znakovni i druge jezike. Izlaganje sadrži popratne vizualne elemente koji su integralni dio sadržaja, a audiodeskripcija nije dostupna. U izlaganju nema vrlo glasnih zvukova niti stroboskopskog svjetla.

U Kunst Teatar ulazi se kroz kafić do kojeg vode stepenice, a u prostor gledališta moguće je ući bez prepreka. Ukoliko vam je potreban ulaz bez stepenica, javite nam se na kriticka.dramaturgija@gmail.com kako bismo vam osigurali pristup.

Ulaz je besplatan, a na ulazu bit će škrabica za donacije koje će se usmjeriti u inicijativu Nepokorena Palestina.

***

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo) i Zaklade Kultura nova.

Umjetnička instalacija En Route četvrta je verzija kiparskog projekta Luize Margan, izvorno naslovljenog Hotel (E)Migranti. Rad odaje počast bivšem Hotelu Emigranti u riječkoj luci – zgradi blisko povezanoj s prekooceanskom migracijom – kao i širim pripovijestima o kretanju, odlasku i izmještenosti koje i dan danas otjelovljuje.

Hotel Emigranti izgrađen je 1905. u Fiumeu – današnjoj Rijeci – u vrijeme austrougarske monarhije za smještaj prekooceanskih migranata koji prolaze kroz luku. Ovi putnici pretežno su bili siromašni iz središnje i istočne Europe, koji su bježali od ekonomskih nedaća i društvene nestabilnosti u potrazi za prilikama u Sjevernoj i Južnoj Americi. U to vrijeme, Rijeka je bila ključna migracijska točka takvih putovanja. Kao odgovor na sve veći priljev prekooceanske migracije, Ministarstvo unutarnjih poslova mađarske vlade – u to vrijeme kolonijalne sile koja je vladala teritorijima u sklopu Austrougarskog carstva – naručilo je izgradnju hotela u riječkoj luci.

Svrha inicijative bila je i strateška i humanitarna: omogućavala je Carstvu da kontrolira migracije i profitira od njih, ujedno pružajući organiziranu podršku i infrastrukturu putnicima na odlasku. Zgrada duga 160 metara imala je čekaonice, prostore za medicinsku skrb i karantenu, spavaonice i područja za druženje, a mogla je smjestiti do šezdeset tisuća osoba godišnje na svom vrhuncu. Izgrađen inovativnom tehnikom armiranog betona – tada prvi u regiji – te projektiran u elegantnom secesijskom stilu, hotel je bio spoj modernih sadržaja i sigurnijeg, higijenskijeg okruženja za ljude u tranzitu.

Hotel je ovako poslovao sve do 1914. Kasnije je pretvoren u bolnicu, pa potom prenamijenjen u industrijsku zgradu. Danas leži u ruševinama, a njegova sudbina kao spomenika kulturne i industrijske baštine i dalje je neizvjesna.

Instalacija Luize Margan u Apoteci u Vodnjanu – na povijesnoj ruti koja spaja velike lučke gradove Rijeku i Trst – uključuje skulpturu, zidnu intervenciju i fotografske asamblaže.

En Route u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost skreće pažnju na aktualni globalni – a osobito lokalni – manjak humanitarne podrške i sigurne, dostojanstvene infrastrukture za ljude koji prelaze opasne migracijske rute u potrazi za sigurnošću i prilikama. U kontekstu Hrvatske i šire balkanske regije, gdje su migracije i dalje obilježene graničnim nasiljem, neodgovarajućim sustavima azila i ograničenom transportnom podrškom, ovaj rad odražava aktualna politička i etička pitanja mobilnosti i pripadnosti, tražeći vizionarska rješenja u čijem su središtu ljudsko dostojanstvo i briga.

Luiza Margan umjetnica je s bečkom adresom, rođena u Rijeci. Bavi se skulpturom, fotografijom, instalacijom, performansom i prostornom intervencijom, a propituje nesklad između prevladavajućih i potisnutih povijesnih narativa koji se pojavljuju u javnim prostorima, arhitekturi i kulturnim institucijama. Spajajući umjetničko i materijalno istraživanje, ona stvara radove koji odražavaju i iskustva pojedinaca i šire društvene kontekste. Izlagala je u brojnim međunarodnim institucijama te je postavila niz hvaljenih intervencija u javnim prostorima.