Prema službenoj najavi ove laboratorij-rezidencije, tema ovogodišnjeg projekta bila je djelomično inspirirana idejama Michela Serresa o “detoksikaciji” kolektiva od buke i jezika. U svom radu, umjetnici_e su se okrenuli_e estetici i taktilnosti kako bi kroz ponovnu upotrebu odbačenih materijala istražili_e procese razmjene između tijela i materijala. Kroz ovaj pristup, ispitali_e su tjelesnost u radu te otkrili_e simboličku vrijednost materijala koji nose priče o nevidljivim rukotvorcima i njihovim tragovima. Više informacija o projektu možete pronaći na službenoj stranici, a o rezultatima radionica i dojmovima polaznika, u nastavku. 

Nakon najave voditeljica o početku večeri, gužva ispred Pogona polako se raspršila. Okupljeni_e – većinom studenti_ce, njihovi_e kolege_ice, profesori_ce i prijatelji_ce – premjestili su se u dvoranu, gdje je započela prezentacija prve od pet radionica projekta.

Radovi studenata_ica bili su grupirani u pet manjih otoka, a na kraju velike dvorane nalazili su se monitori, laptop i mikseta. U kratkom uvodu, voditeljica radionice manipuliranja zvukom, Ivona Eterović – tonota, ukratko je opisala tijek rada: prvi dan su se bavili field recordingom, snimajući zvukove oko Pogona, drugi dan su te iste zvukove procesuirali u Abletonu, pritom učeći osnove programa i glazbene produkcije, dok su iduće dane polaznici_e producirali_e vlastite radove. Iako sam očekivala skice, rezultati radionice su me ugodno iznenadili. Svaki je rad bio žanrovski i teksturalno različit, a ono što mi je bilo posebno zanimljivo jest kako su polaznici_e uspjeli_e oblikovati svoje ideje u zaokružene cjeline u tako kratkom vremenu. Pozitivne dojmove dijele i polaznici_e radionice, pa tako u razgovoru s Rene Hazulin doznajem kako je voditeljica Ivona bila “jako otvorena za bilo kakve sugestije i ciljeve”. Rene je dodala da joj je to posebno značilo jer se vrsta zvuka kojom se želi baviti oslanja na klupsku scenu, što, kako kaže, “nije možda najčešće” u radovima novomedijske scene. 

Iduća po redu bila je prezentacija radionice Raskoraci i kamuflaža, koju je vodila Lea Anić. Kao što i naziv kaže, na radionici su se bavili pojmom kamuflaže, kako u teoriji, tako i u praksi. Polaznici_e su se odlučili_e prerušiti u studente_ice Muzičke akademije. Od prijatelja_ica su posudili_e kutije instrumenata i obukli_e se u outfite za koje smatraju da bi njihov instrument, odnosno osoba koja ga svira, nosio ili nosila. Tako su jedan dan, u jutarnjih satima, ušli_e u zgradu akademije i polako se popeli_e sve do duginih boja na vrhu. Glavni razlog zbog kojeg su izabrali_e baš Muzičku akademiju bio je, kako kaže polaznica Ana Stražičić, želja da istraže “razliku između sunshine i rainbow vanjštine i unutrašnjosti koja je hladni labirint“, odnosno, zašto se dugine boje ne odražavaju i u unutrašnjem prostoru, te zašto on “nije malo romantičniji“. Jedna grupa polaznika_ica svoje dojmove zabilježila je u obliku instalacije, koja se, uz video snimljen na krovu zgrade, igrala s rupičastom teksturom metalne konstrukcije duginih boja. Za drugi rad bio je zadužen Marko Drmać, koji je izradio fanzin u kojem se isprepliću kolaži slika i tekst, točnije pitanja ili sarkastične izjave vezane uz temu, poput “ova ustanova pripada tebi“, “sakrij se“, “fino se prilagodi“. Za dodatni efekt, fanzine su, osim u Pogonu, izložili i u zgradi akademije, na mjestu gdje i inače stoje letci i plakati koncerata. 

Treća radionica, koju je vodila Neža Knez, bavila se 16 mm filmom. Na ovom “otoku“, dugačke trake filma padale su s izložbenog stola, dok su dvije stare kamere, uz digitalizirani materijal na laptopu, projicirale video uratke na male panoe oko stola. U četiri dana, polaznici_e su razvili_e više od 70 metara filma te snimili_e digitalnu projekciju i tri manja loopa na 16 mm projektorima u svrhu izvedbe. Kao što ističe jedan od sudionika, Bruno Butorac, rad s 16 mm filmom bio je “poseban jer je nepredvidljiv“, a dodatna zanimljivost ove radionice bila je “razvijanje filma pomoću kave i C-vitamina”.

Tik do ulaza u dvoranu bilo je platno na kojem se na loop vrtio performans i tekst radionice Mikrokozmos, voditelja Krisa Komljenovića. Na niskom pultu ispred platna, bili su izloženi šareni komadi satkani od otpadaka tkanina raznih dimenzija i oblika. S obzirom na to da su polaznici_ce bili_e s različitih godina studija, početna faza bavila se “izradom” zajedništva. Polaznici_e su jedni_e drugima dali_e pjesmu koju su onda, dok šiju, trebali_e pretočiti u tkaninu. Jedna od polaznica, Ivana Šerić kaže da je upravo ovaj segment bio jedan od najzanimljivijih momenata procesa. Uz to što “nije nikad prije razmišljala o tkanini na taj način – da možeš napraviti objekt od tkanine koji predstavlja pjesmu”, dodatni izazov bio je izraditi predmet inspiriran “tuđom pjesmom, koja nema veze s tobom, tvojim ukusom, a slušaš ju deset puta dok šiješ”. Zatim su, kroz dramske vježbe, došli_e do ideje performansa u kojem su se doslovno vezali_e jedni za druge, međusobno se povezivajući tim tkaninama. Performans su snimili_e i napisali_e popratni tekst inspiriran njihovim iskustvom rada. Apstraktne, pomalo shizofrene rečenice, referirale su se na stanje tik prije ulaska u san, odnosno izlaska iz sna. Dok je sam koncept performansa dosta efektan, nije u potpunosti jasno kako se tekst nadovezuje na ostatak sadržaja i prvotnu ideju radionice. 

Za posljednje izlaganje radionice Umjetna nostalgija, voditelja Marka Gutića Mižimakova, polaznici_e su legli_e u krug. Svatko je uzeo svoj mikrofon i tiho su, u suglasju i uz pratnju Debussyjevog Claire de Lune, čitali_e tekstove s mobitela. Isprepleteni tekstovi vrtili su se na platnu pored. 

U istraživanju pojma nostalgije i kako ju umjetno kreirati, polaznici_e su koristili_e formu epistolarne poezije (letter poetry). Početne zapise bi tijekom dana miksali_e u zajednički tekst, stvarajući, riječima polaznica Tare Ivančev i Paule Kovačić: “jedinstvenu, homogenu smjesu misli”. Uz to, inspiraciju su crpili_e iz svakodnevnih i osobnih predmeta i sjećanja, razmatrajući emocionalne aspekte nostalgije. Proučavali_e su i SF tekstove i filmove koji se bave nostalgičnim temama te dijelove knjige Anne Zett, Artificial Gut Feeling. Rezultat radionice bio je “organizam koji je izlučivao proizvod” – tekstove nastale automatskim pisanjem, (re)interpretiranjem i ponovnim povezivanjem. Ova dinamika reflektirala se i tijekom samog nastupa u kojem je homogena kakofonija glasova odražavala metodu zajedničkog rada. 

Svaki od radova bio je interesantan, ne samo zbog svoje kreativnosti, već i zbog načina na koji su sudionici_e uspjeli_e povezati osobne doživljaje s kolektivnim iskustvom. U opuštenoj atmosferi, izlaganja su se nizala jedno za drugim, pretvarajući večer u spontano dijeljenje ideja i doživljaja.

Zadnji dan gostovanja, u petak, 25. listopada, rezultati ovih istraživanja bit će predstavljeni na programu Galanterija i bižuterija u obliku multimedijske instalacije, izvedbi i vodstava, čime se proces transformira u završni umjetnički izraz.

Inspirirani idejama filozofa Michela Serresa, studenti Akademije likovnih umjetnosti će kroz svoje radove preispitivati materijalnost, vrijednost generičkog i ponovnu uporabu odbačenih materijala. Kroz rad s tekstilom, zvukom i taktilnim elementima, fokus je na pitanjima tjelesnosti i ručnog rada, kao i na vidljivim i nevidljivim tragovima stvaranja.

Više informacija o događaju saznajte ovdje.

Danas je već itekako jasno da postmodernistička misao, u jednoj od svojih dionica, preispituje vrijednosti kulture, tradicije i povijesti. Usvojena percepcija svijeta dovodi se u pitanje, idoli se skidaju s pijedestala i uglavnom ne vraćaju na njega, kulturno-umjetnički trendovi se naizmjenično recikliraju i/ili osporavaju. Sumnja se u prošlost, sadašnjost je nestabilna, budućnost u potpunosti nepredvidljiva.

Upravo su fragmentiranost svijeta i promjenjiva percepcija o njemu u umjetničkom fokusu kustoskog kolektiva Kulturfolger, čiji se svjetonazori skladno dopunjuju s onima umjetnika Brighama Bakera na izložbi Kamen pada tamo gdje ga baciš u Galeriji Miroslav Kraljević. Internacionalna suradnja (Kulturfolger sa sjedištem u Zürichu, kao i Baker, međutim podrijetlom iz Kalifornije) rezultirala je premijernom izložbom kakva se prerijetko viđa na zagrebačkoj sceni.

Moram priznati da se ne sjećam kada me je izložba, ovako sažetog i skromnog opsega, tako direktno i surovo, u sekundi natjerala da preispitam sve što znam (ili mislim da znam) o umjetnosti. Ulazak u GMK iza crne zavjese, u jednom trenutku plaho ogledavanje u potpunom mraku, a već u drugom iznenadna i začudna buka te naizgled nasumično paljenje i gašenje žutih bljeskova iz mraka. Isprva je sve skupa djelovalo prilično agresivno, međutim, iako sam se već počela uvjeravati kako ovo možda nije izložba za mene, odjednom sam se osjećala dobrodošlo. Nešto me neopisivo uvuklo u prostor te me nukalo na ozbiljniji intelektualni angažman.

Izložba ne računa na estetiku i dopadljivost, nema nešto na prvi pogled zahvalno za opisivanje poput boje, tehnike ili kompozicije. Iako je postav vrlo jednostavan (nekoliko malih mašina s kamenjem, grančicama, opekom i žaruljicom), on puni prostor vizualnim, auditivnim, pa i olfaktivnim senzacijama. Jedno je odmah jasno: ili se uzbuđeno bacaš u dešifriranje i interpretaciju ili se okrećeš i odlaziš van iz galerije, pritom odlučivši kako se u nju više ne vraćaš. To je jedna od stvari koju volim u dobro promišljenoj suvremenoj umjetnosti: beskompromisna je. No vratimo se nakratko na umjetnika, kako bi neke stvari bile jasnije.

Brigham Baker je predstavnik mlađe generacije, koji na vrlo delikatan i suptilan način obrađuje temu međuovisnosti čovjeka i prirode, kao i čovjeka i kulture općenito. Operira svakodnevnim materijalima, oživljavajući ih svojom intervencijom i udahnjujući im potpuno novo značenje i smisao. Primjerice, za nastanak rada Embedded Landscapes počeo je skupljati stare ofucane otirače pred vratima napuštenih zgrada, hotela ili dućana prilikom boravka u Marseilleu. Nakon povratka u Švicarsku, otirači su čuvani u posebnim uvjetima koji su podrazumijevali dovoljnu količinu vlage i svjetla da bi, vrlo poetično, iz njih u jednom trenutku počele rasti razne biljčice. Naime, u otiračima su se nalazile svakakve sjemenke koje su, poslije bezbrojnog prelaženja, brisanja i tapkanja, ispale iz cipela i s vremenom se “uskladištile” u otiraču. Tako su čovjek, priroda i artificijelni materijal povezani u jednoj vrlo neobičnoj, a naočigled jednostavnoj igri. Spominjem ovaj primjer jer se može reći kako su radovi na ovoj izložbi blisko povezani s njim. Rekla bih i da je autor otišao i korak dalje u njihovom značenjskom rastakanju.

Prirodni elementi poput pokoje travke ili grančice suptilno su postavljeni uz, kako stoji u tekstu, rotirajuće riječne mašine, opeku i žaruljicu. Kao što sam spomenula u uvodnom dijelu, neugodna buka je uzrokovana kotrljanjem, prebacivanjem i valjanjem kamenja u plastičnom spremniku za vodu. Kamen je gradivni materijal u Zemljinoj kori, ali se i u obliku stijenja nalazi na njezinoj površini. Neovisno o tome u kojoj je mjeri vidljiv ili ne, on je postojan u prirodi, artificijelnom obradom pretvara se u građevinski materijal, dok kao jezični pojam inherentno sadrži plodno tlo za frazeološku analizu, stoga je na više načina uklopljen u ljudski život.

Dok se on prevrće u spremniku za vodu, događa se svojevrsna mentalna smicalica – umjesto tekućinom za koju je namijenjen, spremnik je napunjen krutom tvari. Najefektniji trenutak, uz proizvodnju galame teško podnošljive na duže staze, događa se pri aktiviranju žaruljica, ako im se promatrač približi na određenu udaljenost. Hodanje prostorom galerije može se usporediti s dinamikom dirigiranja orkestrom, samo što ste u ovom slučaju u svojevrsnoj prednosti, s obzirom na to da ne interpretirate notni zapis, već samovoljno pišete vlastitu vizualnu skladbu. Na vaš znak, odnosno korak u smjeru jedne od mašina, pale se različite žaruljice, da bi sve u konačnici završilo uz jedan ekstatično svečani forte. Svjetlosni bljeskovi jednako su uzbudljivi kao i u zraku opipljiva tenzija između glasnoće i tišine.

Popratni materijal izložbe su citati velikih filozofa i mislilaca poput Michela Serresa, Georgesa Pereca i Tima Ingolda, kao i jednog od najvećih pjesnika, ujedno i ranih teoretičara fizike, Tita Lukrecija Kara. Spletom okolnosti, u posljednje vrijeme nekoliko sam se puta susrela s Lukrecijem, konkretno s njegovim pjesničko-didaktičkim remek-djelom O prirodi. Nevjerojatno je kako je netko u 1. stoljeću prije Krista razumio svijet u tolikoj mjeri da je maknuo mrenu s očiju čovječanstva, zapisavši kako je prava stvarnost materije napravljena od nevidljivih čestica, što je teorija koja je odjeknula daleko u budućnost, a prerast će i nas.

U svojim spisima stremio je opisima koji bi uzmaknuli težini materije, poput “čestice prašine lebde u krug u jednom sunčevom zraku u mračnoj sobi” (Knjiga II, 114-124) i “paučina nas obavija u hodu a da to i ne primjećujemo” (Knjiga III, 381-390). U trenutku kada sam se prestala kretati galerijom i sjela sa strane, žaruljice su se ugasile, buka je nestala i galerija je ostala u mraku, nakon čega je nastupio neobično smirujuć osjećaj. Možda zbog toga jer suvremeno tijelo nije naviknuto na mir; intenzivna komunikacija, kao i ubrzani način života, zatrpavaju nas bukom, u svakom smislu te riječi. Postaneš svjestan da je nema tek kada osjetiš njezin nedostatak, kada je pretvorena u prazninu. I najmanji pokret reaktivira buku i neugodne zvukove kotrljanja koji su joj vjerni suputnik.

Miješanje materijalnog i nematerijalnog, vidljivog i nevidljivog svijeta, kao i negiranje linearnog vremenskog slijeda i prostora kao okvira percipiranja umjetničkog rada, Kulturfolgeru osigurava mogućnost preispitivanja vlastite prakse. Propituju različite segmente koji kriju potencijal struke u suvremenom dobu, uz otvaranje dijaloga i o ostalim ulogama djelatnika u kulturnom životu određene zajednice.

Izložba se pokazala izazovnom i zahtjevnom za konzumiranje, s obzirom na to da koketira s kolažiranjem prirodnih i artificijelnih elemenata, kao i sa znanošću, tehnologijom, umjetnošću, filozofijom i poezijom, čime se potvrđuje fragmentarnost svijeta u koji smo uronjeni. Lelujava percepcija svakodnevice otvara beskonačne mogućnosti za zapetljavanje i otpetljavanje svih njezinih sastavnica u postmodernističkoj maniri. Naposljetku, previše je boja, glasova, okusa i mirisa, osjetila su nam preopterećena i vrlo vjerojatno iscrpljena, i sama pokušavajući doći do daha. To je ono što nam nedostaje danas – progledati, osluhnuti, progovoriti, a prije svega, osvijestiti.